1.

Francuska Republika u svojoj žalbi zahtijeva poništenje presude Općeg suda objavljene 20. rujna 2012. u predmetu Francuska/Komisija (T‑154/10, u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je taj sud odbio njezinu žalbu protiv Odluke Komisije 2010/605/EU od 26. siječnja 2010. o državnim potporama C 56/07 (ranije E 15/05) koje je Francuska odobrila La Poste ( 2 ) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2.

Smatram da ova tužba, u širem smislu, zahtijeva analizu triju glavnih pitanja. Treba utvrditi, kao prvo, pitanje pojma implicitnog i neograničenog državnog jamstva danog La Poste ( 3 ) koje je Europska komisija u spornoj odluci smatrala državnom potporom nespojivom s člankom 107. UFEU‑a; kao drugo, pitanje tereta i standarda potrebnog dokazivanja koji su potrebni u svrhu utvrđivanja postojanja takvog jamstva i, kao treće, pitanje saznanja mora li u krajnjem slučaju Komisija dokazati postojanje prednosti koja proizlazi iz implicitnog jamstva koje je odobrila država.

3.

Treba naglasiti da posebnost ovog predmeta prije svega proizlazi iz implicitne naravi slučaja na koji se odnosi, što primjenu sastavnih kriterija pojma državne potpore čini osobito složenom. Glede toga, najprije napominjem da gledišta koja mi se čine temeljnima za iscrpno proučavanje spisa nisu bila osporavana ili se, u najmanju ruku, u okviru ove žalbe na njih nije dovoljno pozivalo. O tome je riječ u slučaju pojma implicitnog neograničenog jamstva u pravu Unije, za koji mi se čini da nije u potpunosti prihvaćen. O tome je riječ i u slučaju moguće povezanosti spornih sustava EPIC‑a i pojma usluge u općem gospodarskom interesu, kojemu se pristupilo s preuskoga gledišta.

4.

Kako bi se opisalo nacionalno pravo koje uređuje status La Poste i činjenice koje su izvor spora, upućuje se na detaljan prikaz u pobijanoj presudi.

5.

Glede sporne odluke, Komisija je u njezinu članku 1. zaključila da „neograničeno jamstvo koje je Francuska dodijelila La Poste predstavlja državnu potporu koja je nespojiva s unutarnjim tržištem. Francuska tu pomoć treba ukinuti najkasnije do 31. ožujka 2010.“. Osim toga, u smislu članka 2. iste odluke, „Komisija smatra da će se stvarnim preoblikovanjem La Poste u dioničko društvo ukinuti neograničeno jamstvo kojim se on koristi. Stvarno ukidanje tog neograničenog jamstva najkasnije do 31. ožujka 2010. predstavlja mjeru prikladnu, sukladno pravu Unije, za ukidanje državne potpore utvrđene u članku 1.“.

6.

Francuska Republika podnošenjem tužbe tajništvu Općeg suda 2. travnja 2010. pokrenula je postupak za poništenje sporne odluke. U tom okviru Francuska Republika tvrdila je da je Komisija pogrešno utvrdila, s jedne strane, postojanje državnog jamstva u korist La Poste i, s druge strane, da ta mjera predstavlja državnu potporu, s obzirom na to da postojanje prednosti u smislu članka 107. UFEU‑a nije bilo utvrđeno ( 4 ).

7.

Opći je sud pobijanom presudom odbio sve tužbene razloge koje je istaknula Francuska Republika i, slijedom toga, potvrdio zakonitost sporne odluke.

8.

Žalbom podnesenom 5. prosinca 2012. Francuska Republika ističe četiri žalbena razloga, od kojih su drugi i treći podijeljeni u četiri dijela. Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelj prigovara Općem sudu da nije prepoznao smisao istaknutih tužbenih razloga kada je ustvrdio da su svi vezani uz postojanje prednosti, a ne uz kriterij prijenosa državnih sredstava. Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj ističe pogrešnu primjenu prava time što je Opći sud pogrešno smatrao da je Komisija u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje državnog jamstva koje je dodijelila La Poste. Svojim trećim žalbenim razlogom žalitelj prigovara Općem sudu niz iskrivljavanja nacionalnog prava. Svojim četvrtim žalbenim razlogom žalitelj ističe pogrešnu primjenu prava utoliko što je Opći sud smatrao dovoljnim to što je Komisija utvrdila da postoji prednost koja je bila osigurana navodnim državnim jamstvom. Komisija, s druge strane, predlaže da se žalba u cijelosti odbije.

9.

Iz mojeg kuta gledanja, neovisno o mnogobrojnim žalbenim razlozima koje je istaknula Francuska Republika, bitan aspekt ove žalbe odnosi se na već istaknutu problematiku povezanu s načelima koja Komisija treba poštovati u cilju utvrđivanja postojanja implicitnog jamstva kao i iz toga proizišle prednosti. Prema tome, predlažem analizirati žalbu raspoređujući istaknute žalbene razloge prema njihovim temeljnim aspektima.

10.

Svojim drugim žalbenim razlogom, podijeljenim u četiri dijela, Francuska Republika u osnovi navodi da je Opći sud pogrešno primijenio pravo smatrajući da je Komisija u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje državnog jamstva.

11.

Prvim dijelom žalbenog razloga Francuska Republika Općem sudu prigovara da je u točki 23. pobijane presude pogrešno presudio da je Komisija imala razloga prebaciti teret dokazivanja dodjeljujući francuskoj vlasti zadatak dokazivanja nedostatka jamstva. Drugim dijelom, nastavljajući osporavati navodne negativne pretpostavke iz sporne odluke, Francuska Republika Općem sudu prigovara da je u točkama 73. i 74. pobijane presude potvrđeno prebacivanje tereta dokazivanja koje je Komisija provela u uvodnim izjavama 126. i 131. sporne odluke. Trećim dijelom Francuska Republika prigovara Općem sudu da je u točki 119. pobijane presude pogrešno protumačio presudu Komisija/MTU Friedrichshafen ( 5 ).

12.

Francuska Republika četvrtim dijelom drugog razloga, iako je, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 120. pobijane presude, „narav dokaza koje je Komisija trebala podnijeti ovisila o naravi predložene državne mjere“, navodi da se, međutim, implicitna narav navodno utvrđenog jamstva ne bi mogla razjasniti manjim zahtjevom u smislu dokazivanja ni prebacivanjem tereta dokazivanja. U tom smislu, Opći sud u točki 121. pobijane presude vjerojatno je pogrešno utvrdio da je Komisija ocijenila pozitivnim postojanje neograničenog državnog jamstva u korist La Poste i da je vodila računa o više sukladnih elemenata koji predstavljaju dovoljnu osnovu u smislu utvrđivanja postojanja tog jamstva. Dakle, žalitelj smatra da postojanje implicitnog jamstva može biti samo dokazano kao postojeće.

13.

Kao prvo, Komisija sa svoje strane na isti način pobija da ona ni u kojem slučaju nije prebacila teret dokazivanja. Kao drugo, Komisija tvrdi da su osporavanja glede navodnog korištenja negativnih pretpostavki ili predmnijeva samo obična ponavljanja navoda prvog stupnja. Kao treće, Komisija navodi da se pozivanjem na gore navedenu sudsku praksu u presudi Komisija/MTU Friedrichshafen išlo za time da se uzme u obzir, kao što je to potvrđeno u presudi Komisija/Scott ( 6 ), teškoća u složenom zadatku kojem je Komisija bila izložena u ovom slučaju. Napokon, Komisija predlaže da se odbace prigovori vezani za točke 120. i 121. pobijane presude kao bespredmetni i neutemeljeni.

14.

Trećim žalbenim razlogom Francuska Republika u biti prigovara Općem sudu niz iskrivljavanja nacionalnog prava čiji su elementi predstavljali Komisijino polazišno stajalište za potrebe utvrđivanja postojanja implicitnog i neograničenog jamstva. Prvim dijelom žalbenog razloga žalitelj osporava utvrđenje prema kojem francusko pravo ne isključuje mogućnost da država dodijeli isključivo jamstvo EPIC‑u. Drugim dijelom Francuska Republika prigovara Općem sudu da je iskrivio francusko pravo kada je prihvatio Komisijine zaključke u svezi s posljedicama primjene Zakona br. 80‑539 ( 7 ). Trećim dijelom, upozoravajući na nedostatak obrazloženja, Francuska Republika prigovara Općem sudu da je pogrešno izjednačio uvjete za nastanak odgovornosti države s mehanizmom jamstva, na temelju presude Société fermière de Campoloro i dr. Conseil d’État ( 8 ) i presude Société de gestion du port de Campoloro i Société fermière de Campoloro protiv Francuske Europskog suda za ljudska prava ( 9 ) te upute Conseil d’État iz 1995. ( 10 ). Četvrtim dijelom žalitelj upućuje na problematiku prijenosa prava i obveza povezanih sa zadaćom javne službe, koju Opći sud ispituje u točki 102. pobijane presude.

15.

U odgovoru na te prigovore Komisija navodi da se trećim žalbenim razlogom – koji je u biti ponavljanje drugog žalbenog razloga iznesenog pred Općim sudom – u stvari zahtijeva od Suda da ponovno ocijeni činjenice i dokaze, zbog čega je taj žalbeni razlog očito nedopušten.

16.

Uvodno treba naglasiti da pojam jamstva, iako na prvi pogled poznat, u pravu Unije nije jednoznačno definiran. Komisija je, upozoravajući u priopćenju o primjeni članaka 107. i 108. UFEU‑a o državnoj potpori u obliku jamstava ( 11 ) da su „jamstva općenito povezana s kreditom ili drugom ugovorenom financijskom obvezom dužnika prema zajmodavcu; mogu biti odobrena pojedinačno ili u okviru sustava“, utvrdila i da „potporu u obliku jamstva predstavljaju i povoljniji uvjeti zajma koje su dobili poduzetnici čiji pravni oblik isključuje mogućnost stečajnog postupka ili postupka u slučaju insolventnosti ili izričito predviđa državno jamstvo ili pokrivanje gubitaka od države“ ( 12 ). Komisija također među jamstvima razlikuje ona iz „ugovornog izvora ili „drugog pravnog izvora“ od „jamstava čiji je oblik manje vidljiv“.

17.

U ovom predmetu odlučujuće je, dakle, da implicitno i neograničeno predmetno jamstvo upućuje na jednu vrstu neizravnih intervencija u okviru kojih se korištena državna sredstva ne očituju automatski kao popratna prednost za korisnike. Ta kategorija posebice obuhvaća implicitna jamstva koja proizlaze iz posebnog pravnog sustava primjenjivog korisniku ili iz pisama namjere ili potpore.

18.

Glede toga, treba podsjetiti da su se, sukladno sudskoj praksi, potporama osobito smatrale državne intervencije koje u različitim oblicima umanjuju troškove koji uobičajeno opterećuju proračun poduzetnika i koje nisu subvencije u užem smislu riječi, ali su iste po naravi i imaju jednake učinke ( 13 ). Iz sudske prakse proizlazi da se posebnom državnom intervencijom kojom je moguće poduzetnike na koje se ona primijeni staviti u povoljniji položaj od drugih i istodobno u budućnosti stvoriti dovoljno stvaran rizik dodatnog troška za državu mogu opteretiti državna sredstva ( 14 ). Naime, pojam „potpore u bilo kojem obliku“ u članku 107. UFEU‑a tumači se kao da se odnosi na prednosti, a da pravna narav ili cilj takve jednostrane prednosti nisu značajni. Sud je stoga presudio da prednosti odobrene u obliku državnih jamstava mogu značiti dodatne troškove za državu ( 15 ).

19.

Dakle, i samo postojanje predmetnog implicitnog jamstva u glavnom postupku, koje se kao predmet prigovora posebice obrazlaže u četvrtom dijelu drugog žalbenog razloga koji predlažem najprije ispitati, otkriva posebnu teškoću, s obzirom na to da nijedan francuski zakonodavni tekst izrijekom ne predviđa postojanje navedenog jamstva. U biti, sporna potpora ne proizlazi iz neke pojedine mjere, već iz nepostojanja obveze podvrgavanja EPIC‑a redovitom stečajnom postupku ili iz nedostatka nekog posebnog odgovarajućeg sustava u vezi s izostankom situacije gdje se dugovi javnih ustanova koje imaju vlastitu pravnu osobnost ne bi mogli naplatiti njihovim vjerovnicima. Stoga se Komisija, nakon što je proučila više izvora, u donošenju zaključka o postojanju implicitnog i neograničenog jamstva oslonila na različite elemente.

20.

Mehanizam o kojem je riječ navodi me na podnošenje sljedećih očitovanja u svezi s metodom i zahtjevanim standardom dokazivanja te intenzitetom nadzora koji Sud unije mora provoditi.

21.

Na prvome mjestu, budući da se radi o metodi provjere, naglašavam da je pojam „implicitno jamstvo“, čiji koncept žalitelj nije osporavao, ponajprije metaforički pojam i sam po sebi proturječan, s obzirom na to da se pojam jamstva uobičajeno povezuje s izjavom o jamčenju ili s priznanicom koja je sastavni dio neke činjenice ili nekog propisa iz kojeg proizlaze ili bi mogle proizići posebne posljedice za njezina nositelja. Zapravo, vjerovnik se ne može pozivati na implicitno jamstvo kao što može na eksplicitno jamstvo. Prema mojem mišljenju, čak i uz pretpostavku da bi se jamcu mogla prigovoriti takva „obveza“, njezin bi se temelj prije trebao tražiti u osnovnim načelima građanskopravne odgovornosti.

22.

Pretpostavljajući, dakle, da se predmetni pojam temelji na pravu tržišnog natjecanja ( 16 ), treba utvrditi da za potrebe primjene članka 107. UFEU‑a pojam „implicitnog jamstva“ nije strogo pravni pojam, već jednako tako ovisi o provjeravanju činjenica. Štoviše, pojam „implicitnog jamstva“ povezuje se s pravom tržišnog natjecanja Unije utoliko što na ujednačen način opisuje „postupanje“ nacionalnih vlasti koje može, s obzirom na gospodarske učinke, predstavljati državnu potporu za njegova korisnika.

23.

Najveći je problem u implicitnom karakteru predmetnog jamstva koji je sadržan u indicijama, kako pravnima tako i činjeničnima. Implicitno je jamstvo, dakle, fenomen o kojem se izvodi zaključak te jednako tako fenomen koji se presumira ( 17 ). Glavno opravdanje za primjenu tog pravnog koncepta državnih potpora počiva u činjenici da predmetni mehanizam stvara financijsku situaciju istovjetnu onoj koja proizlazi iz neograničenog eksplicitnog jamstva koje je država članica dodijelila nekom poduzetniku a da se od njega nije očekivala isplata dodataka odgovarajuće gospodarske vrijednosti.

24.

Prema tome, metoda skupa indicija čini mi se posebno prikladnom kako bi se ustanovilo postojanje takve implicitne mjere ( 18 ), s obzirom na to da je predmetna mjera, uostalom, primjenjiva u području državnih potpora ( 19 ).

25.

Štoviše, Sud je već utvrdio da se ne može općenito isključiti mogućnost da se Komisija osloni na sve okolnosti na temelju kojih se može otkriti stvarno postojanje nekog sustava potpora ( 20 ). Međutim, potrebno je da Komisija upozori na dokaze normativne, administrativne, financijske ili ekonomske naravi koji bi omogućili karakterizaciju sporne potpore ( 21 ).

26.

U ovom kontekstu želim pojasniti dvije stvari. S jedne strane, suprotno onome što mi se čini da je stajalište Komisije, mišljenja sam da „implicitna“ narav neke mjere isključuje sigurnost njezina postojanja. Implicitno jamstvo o kojemu se zaključilo na temelju skupa indicija mora se smatrati postojećim dok se ne podnese dokaz o njegovu nepostojanju. U ovom slučaju bilo bi relativno jednostavno dostaviti takav dokaz nabrajanjem konkretnih slučajeva u kojima su dugovi nekog EPIC‑a ili neke francuske teritorijalne zadruge ostajali dugo neplaćeniusprkos nepostojanju redovitog stečajnog postupka odnosno postupka u slučaju insolventnosti. Takva obrana države članice navela bi na razmišljanje da se Komisijina odluka temelji na pogrešnim premisama koje se tiču činjenica ( 22 ).

27.

S druge strane, Sud je dužan odrediti sadrže li dokazi sve relevantne podatke koje treba uzeti u obzir pri ocjeni navedenog „postupanja“ nacionalnih vlasti te podupiru li ti podaci po svojoj naravi navod prema kojemu je poduzetnik korisnik državne potpore implicitne prirode.

28.

Doista, kao što to navodi Sud, očita pogreška u ocjeni može se zasnivati na činjenici da se Komisija oslanja na elemente koji ne „sadrže sve relevantne podatke koje treba uzeti u razmatranje kako bi se ocijenila neka složena situacija“ ( 23 ).

29.

Slijedom toga, ispunjen je kriterij koji zahtjeva da se „pozitivno utvrdi“ postojanje nekog jamstva, s obzirom na to da je Komisija u interesu dobrog sudovanja revno i nepristrano provela postupak ispitivanja spornih mjera, kako bi tijekom usvajanja konačne odluke raspolagala koliko je god to moguće najpotpunijim i najvjerodostojnijim mogućim dokazima ( 24 ). To upućuje, u slučaju kakav je ovaj, na potrebu ujedinjavanja svih podataka koji mogu kumulativno na prihvatljiv način zastupati korist postojanja neke mjere za koju nije jasno može li biti državna potpora. Postojanje takve mjere izvodi se jednako tako iz nepostojanja podataka koji bi pobili njezino postojanje.

30.

U tom pogledu ističem da je Sud, nakon što je u točki 119. pobijane presude upozorio na Komisijine obveze glede elemenata na temelju kojih je moguće zaključiti da poduzetnik ima prednost u obliku državne potpore, u točki 120. pobijane odluke potvrdio da je narav elemenata koje je ranije iznijela Komisija podložna naravi same mjere. Jasno je da je Sud time izrazio koncept razlikovanja spornih mjera koje mogu biti državna potpora a da se pritom ne prekrše načela tereta i standarda dokazivanja. Budući da se radi o postojanju sporne implicitne mjere, Sud je preinačio utvrđivanje činjenice, pritom ispravno presudivši u točki 120. da se postojanje implicitnog jamstva može zaključiti iz skupa usklađenih elemenata. Naposljetku, u vezi s drugim tužbenim razlogom podnesenim u prvom stupnju, Sud je nabrojio odgovarajuće elemente koji predstavljaju osnovu za utvrđivanje postojanja državne potpore.

31.

Potrebno je istaknuti da izrijekom nije osporavano da EPIC‑i ne podliježu općem ili posebnom stečajnom postupku ili postupku u slučaju insolventnosti. Iz toga proizlazi da dovođenje u pitanje istinitosti pojedine indicije koju je usvojio Opći sud nije dovoljno kako bi se dokazalo nepostojanje mjere čije je postojanje utemeljeno na metodi skupa indicija. Sigurno je da bez konkretnog protuprimjera koji bi oborio postojanje implicitnog jamstva žalitelj ima pravo pobijati indiciju jednu po jednu. Smatram da onaj tko osporava mora i dokazati da ukupnost elemenata koji čine skup indicija potvrđuje nepostojanje implicitnog neograničenog državnog jamstva.

32.

Iz toga slijedi da se prigovori na koje se pozivalo u jednom dijelu drugog i u cijelom trećem žalbenom razlogu, utoliko što ne dovode u pitanje ukupan zaključak koji se odnosi na postojanje implicitnog jamstva, već se odnose na različite izolirane indicije, mogu odbiti kao bespredmetni.

33.

Na drugome mjestu, što se tiče tereta dokazivanja, nesporno je da je zadaća Komisije dokazati postojanje sporne mjere koja bi mogla biti kvalificirana kao državna potpora. Opći je sud, dakle, ispravno protumačio Komisijinu ulogu, s obzirom na to da je u više navrata u pobijanoj presudi utvrdio dostatnu narav prikupljenih dokaza ( 25 ), i to sukladno sudskoj praksi prema kojoj Komisija uvijek treba ispitati sve relevantne dokaze sporne transakcije i njezin kontekst ( 26 ), kako bi, a da pogrešno ne primijeni pravo, došao do zaključka u točkama 120. i 121. pobijane presude. Stoga, suprotno navodima Francuske Republike, Opći sud nije tijekom postupka prebacivao teret dokazivanja.

34.

Što se tiče potrebnog standarda dokazivanja ( 27 ), odnosno razine koju sud zahtijeva prilikom ispitivanja dokaza koji su mu podneseni, korisno je osvrnuti se kratko na sudsku praksu vezanu uz pravo tržišnog natjecanja u širem smislu kao i na načela common lawa. Što se tiče primjene prava tržišnog natjecanja ( 28 ), iako ne postoji jedinstvena definicija standarda primjenjivog dokazivanja, Sud zahtijeva da se „u dovoljnoj mjeri“ ( 29 ) dokažu činjenice ili prikupe „dovoljno precizni i usuglašeni dokazi“ ( 30 ) te također primjenjuje metodu „skupa ozbiljnih, preciznih i usuglašenih indicija“, u nedostatku dokumenata koji bi dokazali sporazumijevanje između proizvođača ( 31 ). U okviru buduće analize glede koncentracije dokaza Sud upotrebljava kriterij “najjače vjerojatnosti“ ( 32 ). Za razliku od toga, u common lawu razlikovanje varira između, s jedne strane, manje strogog „standarda“, u građanskopravnoj materiji poznatog pod imenom balance of probabilities, što znači da stranka mora uvjeriti suca da je činjenica koju navodi „više moguća nego nemoguća“, i, s druge strane, strožeg „standarda“ koji se primjenjuje u kaznenopravnoj materiji, opisanog izrazom beyond a reasonable doubt, što znači da sudac nakon razumnog ispitivanja dokaza ne smije imati nikakvu razumnu sumnju glede svih elemenata koji čine kazneno djelo ( 33 ).

35.

Smatram da u slučaju implicitnog jamstva, čije se postojanje izvodi iz skupa indicija, standard dokazivanja treba biti utemeljen na ozbiljnoj vjerojatnosti i dostatnosti dokazivanja. Primjenjivi standard trebao bi, dakle, biti znatno jači od obične vjerojatnosti, dok bi se istodobno zahtijevao slabiji standard od onoga koji je izvan svake razborite sumnje. Takvom mi se čini analiza koju je Opći sud valjano izradio u pogledu dokaza koje je podnijela Komisija.

36.

Nadalje, čini mi se da je takav pristup sukladan nedavnoj sudskoj praksi iz koje proizlazi da Komisija mora ustanoviti dovoljno izravnu vezu između, s jedne strane, prednosti odobrene korisniku i, s druge strane, smanjenja državnog proračuna, odnosno dovoljno konkretan ekonomski rizik terećenja državnog proračuna ( 34 ), a da se ipak ne zahtijeva da takvo smanjenje odnosno takav rizik odgovara ili bude jednakovrijedno navedenoj prednosti, ni da ovo posljednje ima za protučinidbu takvo smanjenje ili takav rizik ni da bude iste naravi kao korištenje državnih sredstava iz kojih proizlazi ( 35 ).

37.

Nadalje, što se tiče intenziteta nadzora koji provodisudac Unije, podsjećam da, iako Komisija uživa marginu prosudbe u području državnih potpora, s obzirom na to da one uključuju složene ocjene gospodarskog poretka, nadzor koji sudac Unije provodi nad složenim ekonomskim ocjenama ograničeni je nadzor koji se nužno svodi na provjeru poštovanja pravila postupka i obrazlaganja, na materijalnu točnost činjenica i izostanak očite pogreške u ocjeni i iskrivljavanja ovlasti ( 36 ). Uloga suca nije, dakle, da on sam utvrđuje postojanje i iznos potpore, zamjenjujući Komisijinu dužnost ( 37 ).

38.

No nesporno je da Komisija, kako bi utvrdila postojanje implicitnog i neograničenog jamstva kao nužno proizišle prednosti, mora provesti složenu ocjenu.

39.

U tom pogledu žaliteljev argument koji je općenito istican u drugom žalbenom razlogu i posebice u četvrtom dijelu treba odbiti jer ne sadrži nijedan element na temelju kojeg bi se Općem sudu moglo prigovoriti da je pogrešno primijenio pravo. Nasuprot tome, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da Opći sud nije povrijedio pravila o teretu i opsegu dokazivanja na koja sam podsjetio te je mogao ispravno utemeljiti svoj zaključak na skupu indicija u korist postojanja implicitnog državnog jamstva.

40.

Što se tiče prvih triju dijelova drugog žalbenog razloga, najprije primjećujem da se žaliteljevo osporavanje temelji na pogrešnom shvaćanju točke 23. pobijane presude, u kojoj je Opći sud samo prenio osnovne dijelove kako bi opisao činjenice slučaja a da se pritom nije izjasnio o raspodjeli tereta dokazivanja. Kao drugo, argumenti koje je iznijela Francuska Republika samo su kritika osporavane odluke, što ih čini nedopuštenima. Nadalje, točke 73. i 74. pobijane presude, koje se odnose na drugi tužbeni razlog u prvom stupnju, sastoje se od tumačenja nacionalnog prava, čija ocjena nije podvrgnuta nadzoru Suda osim u slučaju iskrivljavanja prava ( 38 ), koje u ovom slučaju žalitelj nije dokazao.

41.

Kao treće, vezano za tumačenje gore navedene presude Komisija/MTU Friedrichshafen u točki 119. pobijane presude, ta je presuda Komisiji utvrdila zabranu da temelji svoje odluke na negativnim pretpostavkama, u nedostatku podataka koji dopuštaju da se izvede suprotan zaključak. Dakle, to nije u potpunosti primjenjivo u ovom slučaju. Tim je više, kako to navodi Komisija, Opći sud mogao, kako bi naglasio, podsjetiti na probleme složene zadaće s kojom se suočava Komisija u pogledu utvrđivanja postojanja mehanizma implicitnog neograničenog jamstva.

42.

Što se tiče trećeg žalbenog razloga, primjećujem da je Francuska Republika prigovorila tumačenju elemenata skupa indicija, na što je Opći sud obratio pozornost prilikom ocjene postojanja jamstva odobrenog La Poste. U pogledu toga podsjećam da je dopušten prigovor pogrešne primjene nacionalnog prava kada se Općem sudu prigovara da je iskrivio pravo ( 39 ). Točno je da je u vezi s onim što se ispituje u okviru žalbe Sud ovlašten ispitivati činjenične tvrdnje Općeg suda u pogledu nacionalnog zakonodavstva, u prvom redu je li Opći sud na osnovi dokumenata i ostalih dokaza koji su mu podneseni iskrivio tekst odredbi nacionalnog zakonodavstva ili sadržaj s time povezane nacionalne sudske prakse ili pravne doktrine koja se na to odnosi. Nadalje, je li Opći sud obratio pozornost na nalaze dokaza koji su u očitoj suprotnosti s njihovim sadržajem; i naposljetku, je li Opći sud u provjeri svih dokaza pridodao jednome od njih, za potrebe utvrđivanja sadržaja navedenog nacionalnog zakonodavstva, doseg koji mu ne pripada u odnosu na druge dokaze, ako je to razvidno iz spisa ( 40 ).

43.

Međutim, to se ne odnosi na argumente istaknute u prvim trima dijelovima ovog žalbenog razloga. Naime, odmah valja utvrditi da Francuska Republika zapravo nastoji, čak i kada se poziva na pogrešnu primjenu prava, dovesti u pitanje ocjenu činjenica koje je Opći sud utvrdio i osobito osporavati tumačenje činjenica i dokumenata koji su doveli do konačnog zaključka o postojanju implicitnog jamstva. Budući da se navedenim argumentima u biti ponavljaju prigovori izneseni pred Općim sudom, treba ih smatrati nedopuštenima. U svakom slučaju, iskrivljavanje na koje se poziva nije ni dokazano ni očito, pa treba odbiti takve navode. Što se tiče nedostatka u obrazlaganju koji je istaknut u okviru trećeg dijela trećeg žalbenog razloga vezano za sudsku praksu ESLJP‑a Société de gestion du port de Campoloro i Société fermière de Campoloro protiv Francuske, ističem da je Opći sud na to u dovoljnoj mjeri odgovorio u točkama 96. i 99. pobijane presude. Na kraju, četvrti dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao bespredmetan jer se odnosi na suvišni razlog.

44.

Imajući u vidu sve navedeno, smatram da je Opći sud ispravno ispunio svoju ulogu u pogledu ograničenog nadzora postojanja implicitnog jamstva. Stoga predlažem da se drugi i treći žalbeni razlog odbiju.

45.

Francuska Republika svojim četvrtim razlogom navodi da je Opći sud pogrešno primijenio pravo kada je utvrdio da je Komisija u dovoljnoj mjeri ustanovila postojanje prednosti koja bi proizlazila iz navodnog državnog jamstva odobrenog La Poste. Žalitelj tvrdi, kao prvo, da Opći sud nije uzeo u obzir glavna pravila o teretu i standardu dokazivanja kako bi dokazao postojanje prednosti jer je u točkama 123. i 124. pobijane presude utvrdio da Komisija nije bila dužna dokazivati stvarne učinke predmetne i postojeće potpore, već ih je mogla pretpostaviti. Među ostalim, i uz pretpostavku da pravo Unije ne nameće utvrđivanje stvarnih učinaka postojeće potpore, Komisija bi trebala svim sredstvima dokazati postojanje mogućih učinaka. To je, uostalom, pogrešno isključeno u točki 1.2. priopćenja iz 2008. godine. U tom smislu Opći sud tako bi također pogrešno primijenio pravo kada bi u točkama 106. i 108. utvrdio da je Komisijina analiza bila utemeljena.

46.

Podredno, Francuska Republika navodi da je Opći sud iskrivio dokaze kada je, s jedne strane, u točkama 110. i 123. pobijane presude utvrdio da je Komisija pozivajući se na metode rejtinških agencija samo kako bi potvrdila, a ne i dokazala postojanje prednosti – podnijela dovoljno dokaza za tvrdnju da je jamstvo dano La Poste davalo stvarnu prednost. U tom smislu ona prigovara točkama 111. i 116. navedene presude.

47.

Osim toga, žalitelj precizno navodi da nije prihvatio, što proizlazi iz točke 106. pobijane presude, kako činjenica da je neki poduzetnik zbog svojeg pravnog statusa bio izuzet od stečajnog postupka ili nekog drugog istovjetnog postupka znači „automatsku“ prednost.

48.

Komisija odgovara da je ispravno primjenjivati istu analitičku osnovu za postojeće i buduće potpore, na temelju koje ona nije bila dužna dokazivati stvarne učinke takvih mjera. Komisija smatra nedopuštenim osporavanje priopćenja iz 2008., osobito zato što prigovor nezakonitosti nije bio istaknut u postupku pred Općim sudom. Što se tiče točke 106. pobijane presude, Komisija navodi da na osnovi te izjave Opći sud nema izbora nego da odbije treći tužbeni razlog.

49.

Kao što sam već izložio, potrebno je prije svega krenuti od premise prema kojoj izvorni predmet ovog spora čini „pravno i činjenično stanje“ koje odgovara onom o postojanju eksplicitnog jamstva. U biti, s obzirom na to da se radi o nedostatku mjere u uobičajenom smislu, implicitno jamstvo predstavlja značajku u kojoj se „mjera“ i njezini učinci miješaju. U svrhu ove analize važno je, dakle, uzeti u obzir da implicitno jamstvo proizvodi učinke istovjetne onima koji su proizišli iz eksplicitnog jamstva, dakle, eksplicitno jamstvo predstavlja izravno odredivu mjeru po svojoj definiciji pogodnu da proizvede određene učinke.

50.

Prema sudskoj praksi, kako bi se utvrdilo čini li mjera državnu potporu, potrebno je utvrditi ekonomsku prednost koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u uobičajenim tržišnim uvjetima ( 41 ). Međutim, prema mojem mišljenju, važno je ustanoviti da takav pristup ispitivanju prednosti ne odgovara specifičnosti državnog jamstva poput onoga u glavnom postupku ( 42 ).

51.

Nesporno je također da članak 107. stavak 1. UFEU‑a ne uspostavlja razliku između uzroka i ciljeva državnih intervencija, ali ih definira kroz funkciju njihovih učinaka ( 43 ). Stoga je pri ocjeni mjere u smislu članka 107. UFEU‑a potrebno uzeti u obzir učinke za koje se sumnja da će ih državna intervencija proizvesti ( 44 ) kao i sve relevantne elemente i njihov kontekst ( 45 ). Međutim, sudska praksa ne daje iscrpan odgovor na pitanja koja se tiču načina na koji je Komisija dužna dokazati prednost i prirodu učinaka mjere kada utvrdi postojanje prednosti koja proizlazi iz implicitne mjere.

52.

Ponajprije, što se tiče utvrđenja Općeg suda iz točke 124. pobijane presude prema kojemu se stvarni učinci prednosti koju pruža državno jamstvo mogu pretpostaviti, odlučujuća točka u obrazloženju Općeg suda za potvrdu Komisijine analize i priznavanje prednosti u ovom slučaju proizlazi ponajprije na osnovi točke 106. pobijane presude, koju se tumači u kombinaciji s točkom 108., u kojoj je Opći sud utvrdio da neograničeno jamstvo omogućuje svojem korisniku ostvarivanje povoljnijih uvjeta zajma od onih koje bi dobio na temelju vlastitih zasluga, čime se smanjuje pritisak na njegov proračun.

53.

Prema mišljenju Općeg suda, davanje jamstva pod uvjetima koji ne odgovaraju tržišnima kao i neograničeno jamstvo bez protučinidbe u biti je po svojoj naravi dodjeljivanje prednosti osobi koja se njime koristi tako da ima za posljedicu poboljšanje njezina financijskog položaja smanjenjem troškova koji uobičajeno opterećuju njezin proračun ( 46 ).

54.

U tom pogledu, podsjećam da je Sud već odredio da bi se, uz pridržaj postojanja dodatnih troškova za državu koji su namijenjeni za dodjelu dotičnim poduzetnicima, određenom prednošću koja se ne bi mogla osigurati automatizmom ( 47 ) i državnom potporom mogla smatrati i primjena sustava kojim se odstupa od redovitog stečajnog postupka kao i svako moguće isključenje od pojedinačnih plaćanja poreznih dugova i kazni u odnosu na poduzetnike o kojima je riječ ( 48 ). Takve prednosti koje je odobrio nacionalni zakonodavac mogle bi značiti dodatne troškove za tijela javne vlasti u obliku stvarnih odricanja od javnih potraživanja, oslobođenja od obveze plaćanja globa i drugih novčanih kazni ili smanjenja poreznih stopa ( 49 ).

55.

Osobito što se tiče kriterija prednosti, nakon što je utvrđeno da „se čini kako bi predmetni propisi mogli staviti poduzetnike na koje se primjenjuju u znatno povoljniji položaj u odnosu na ostale“, Sud je to ispitao u gore navedenim presudama Ecotrade i Piaggio, imajući u vidu mogućnost da bi predmetni poduzetnik razvio gospodarsku djelatnost pod okolnostima u kojima bi takvom mogućnošću bio isključen iz primjene uobičajenih pravila stečajnog postupka. Osim toga, čini mi se da je sudska praksa već priznala mogućnost pretpostavljanja postojanja prednosti kada ona na prihvatljiv način proizlazi iz propisanog nacionalnog okvira koji uređuje djelovanje predmetnih poduzetnika.

56.

Osim toga, čini mi se da ovaj slučaj ne odgovara slučaju zasebne potpore, već se više podudara sa sustavom potpora koji bi se, s obzirom na to da je primjenjiv na EPIC, mogao odraziti na pravni položaj La poste. Bilo bi prikladno primijeniti odgovarajuću sudsku praksu koja se odnosi na programe potpora, kojom bi se Komisija mogla ograničiti na ispitivanje njihovih značajki kako bi ocijenila je li se zbog modaliteta koje ti programi predviđaju osigurala osjetna prednost korisnicima u odnosu na njihove konkurente i jesu li takve naravi da donose znatnu korist poduzetnicima koji sudjeluju u trgovini među državama članicama. Tek će tijekom stadija povrata državne potpore trebati provjeriti zaseban slučaj svakog poduzetnika na kojeg se ona odnosi ( 50 ).

57.

Dodatno, navodim da iz presude Residex Capital IV ( 51 ), koja se odnosi na eksplicitno jamstvo, jasno proizlazi da, „kad je dužniku dodijeljen zajam od kreditne institucije za koji jamče tijela javne vlasti države članice, on u pravilu ostvaruje financijsku prednost i uživa korist kao i od državne potpore u smislu članka 87. stavka 1. Ugovora o EZ‑u u mjeri u kojoj je financijski trošak koji snosi manji od onoga koji bi snosio da je morao osigurati isto financiranje i isto jamstvo po tržišnim cijenama“.

58.

Jednako mi se tako čini da bi se postojanje neke prednosti, pod pretpostavkom da bi Sud načelno podržao pojam „implicitnog jamstva“ i u tom slučaju prihvatio njegovo postojanje, moglo pretpostaviti pod istim uvjetima kao da se radi o eksplicitnom jamstvu, drugim riječima, uzimajući u obzir da bi takvo jamstvo moglo poboljšati financijski položaj poduzetnika korisnika. Jasno je da se radi samo o pretpostavci. Slijedom toga, Opći sud valjano je u točki 124. pobijane presude ocijenio da bi jamstva mogla pružiti prednost svojim korisnicima.

59.

Međutim, to utvrđenje ne izuzima ni Komisiju ni Opći sud od uzimanja u obzir pravnih i gospodarskih uvjeta u okviru kojih djeluje subjekt za kojeg se smatra da ostvaruje korist od prednosti ( 52 ). Štoviše, kao što sam to već naveo, Komisija treba moći ocijeniti prednost o kojoj je riječ. ( 53 )

60.

Dakle, Francuska Republika prigovara Sudu da je pogrešno primijenio pravo utvrdivši da je Komisija imala pravo pozvati se na rejtinške agencije kako bi „potvrdila“, a ne i „dokazala“ postojanje prednosti u korist La Poste.

61.

Točno je da se Komisija ponajprije pozivala na podatke rejtinških agencija i na metode kojima su se potonje koristile kako bi dokazala da je La Poste uživao povoljniji položaj koji je proizišao iz povoljnijih uvjeta zajma od onih kojima bi mogao raspolagati bez mehanizma neograničenog jamstva ( 54 ). Osim toga, Komisija je smatrala da je La Poste ostvario i korist s obzirom na to da državi nije platio premiju ( 55 ).

62.

U tom pogledu, ponajprije primjećujem da se, s obzirom na premisu prema kojoj bi se postojanje prednosti u ovom slučaju moglo pretpostaviti, potvrdan karakter podataka koje su pružile rejtinške agencije savršeno slaže s logikom pretpostavke. Stoga prigovor koji se odnosi na nedostatnost dokazivanja u vezi s metodama i podacima rejtinških agencija treba smatrati neosnovanim.

63.

Štoviše, Komisija se pozvala na metode i podatke rejtinških agencija upravo zato da bi točno odredila gospodarski kontekst spornog jamstva. U tom smislu, smatram da bi lepeza instrumenata kojima se Komisija može koristiti kako bi obrazložila svoju analizu trebala biti široka, pod uvjetom da test privatnog poduzetnika u ovom slučaju nije primjenjiv. Sukladno tome, valja priznati uvjete povoljnijih zajmova koje podupiru podaci rejtinških agencija. Također, Opći je sud u točkama 115. i 117. pobijane presude ispravno potvrdio njihov značaj, odbivši u cijelosti podneseni prigovor koji se odnosi na kružno obrazloženje. Budući da se ovaj prigovor vezuje uz problematiku metode koju Komisija treba primijeniti kako bi utvrdila postojanje prednosti u slučaju državnih jamstava, namjeravam se na to vratiti naknadno u okviru obiter dictum.

64.

Što se tiče novih i postojećih učinaka potpora, iz točke 1. sporne odluke proizlazi da je Komisija predmetnu mjeru smatrala relevantnom za pojam postojeće potpore ( 56 ). Osim preispitivanja koja ponajprije može proizvesti takva kvalifikacija ( 57 ), primjećujem nadalje da su vremenski učinci mehanizma kao što je implicitno jamstvo teško odredivi, s obzirom na to da navedeno jamstvo ne proizlazi iz vremenski točnog i primjetljivog akta, već je izvedeno na osnovi skupa odgovarajućih indicija. Međutim, s obzirom na ustaljenu sudsku praksu da pojam državne potpore odgovara objektivnoj situaciji koja se ocjenjuje prema datumu kada je Komisija donijela odluku, ocjene donesene tog datuma su one koje treba uzeti u obzira kako bi se obavljao sudski nadzor ( 58 ).

65.

Opći se sud u točki 123. pobijane presude pozvao na sudsku praksu prema kojoj Komisija u svojoj odluci nije dužna dokazivati stvarne učinke već odobrene potpore ( 59 ). Sud je doista presudio da, kad bi Komisija trebala dokazivati stvarne učinke već odobrene potpore, to bi dovelo do toga da se u povoljniji položaj stavljaju države članice koje isplaćuju potpore, povrjeđujući pritom obvezu prijavljivanja, na štetu onih koje prijavljuju potpore u fazi planiranja ( 60 ).

66.

Međutim, ne samo da ta vrsta sudske prakse ( 61 ) nije povezana s ispitivanjem postojećih potpora, već se Sud posebno poziva na način utvrđivanja drugih dvaju kriterija pojma potpore, odnosno na kriterij utjecaja na trgovinu i na tržišno natjecanje, a da pritom ne spominje problematiku prednosti. To, naime, odgovara klasičnom pristupu prema kojemu je Komisija samo dužna ispitati može li potpora utjecati na trgovinu i narušiti tržišno natjecanje, a ne utvrditi stvaran utjecaj predmetne mjere na ta dva mjerila ( 62 ).

67.

Točno je da je Sud, kada je riječ o utjecaju na trgovinu i narušavanju tržišnog natjecanja, već potvrdio da bi isti postupak trebalo osigurati za dvije vrste potpora, tj. za postojeće potpore i za one koje su dodijeljene bez prethodnog slanja obavijesti Komisiji ( 63 ). S druge strane, nije siguran značaj te sudske prakse za određivanje učinaka prednosti. Također, iz točke 123. pobijane presude ne proizlazi jasno je li Opći sud želio razlikovati određivanje prednosti i određivanje drugih mjerila ili je sudska praksa Boussac Saint Frères i P&O European Ferries (Vizcaya) i Diputación Foral de Vizcaya/Komisija zapravo bila navedena samo da se Komisija isključi od obveze podnošenja dokaza o učincima koji se odnose na odgovarajuću prednost sporne mjere.

68.

Nadalje, iz argumenata Općeg suda zapažam da je on, odbivši u cijelosti u točki 123. pobijane presude potrebu provjere stvarnih učinaka postojećih i nezakonitih potpora, u točki 124. utvrdio da se stvarni učinak prednosti koji pruža državno jamstvo može pretpostaviti.

69.

Imajući u vidu to obrazloženje Općeg suda koje karakteriziraju manjak jasnoće i zbunjujuća primjena sudske prakse, treba utvrditi da je u obrazloženju u točki 123. pobijane presude pogrešno primijenjeno pravo. Ipak, iz sudske prakse Suda proizlazi da pogrešna primjena prava od strane Općeg suda nije takve naravi da bi učinila ništavom pobijanu presudu ako se čini da se njezina izreka temelji na drugim pravnim razlozima ( 64 ).

70.

Međutim, s obzirom na to da je pobijana presuda ispravno zasnovana na tezi prema kojoj se prednost koju pruža jamstvo može pretpostaviti, ta pogrešna primjena prava ne može utjecati na izreku pobijane presude. Nadalje, eventualni prigovor nezakonitosti točke 1.2. priopćenja trebao bi se smatrati kao očito nedopušten.

71.

Naposljetku, u okviru četvrtog žalbenog razloga, žalitelj prigovara točki 106. pobijane presude i pojašnjava da na raspravi nije potvrdio da činjenica da je neki poduzetnik izuzet od stečajnog postupka „automatski“ znači da ostvaruje prednost. Smatram da taj prigovor proizlazi iz pogrešnog razumijevanja pobijane presude. Naime, Opći sud nigdje se nije pozivao na takav automatizam. Nadalje, nikakvo iskrivljavanje ne proizlazi iz žaliteljevih tvrdnji, tako da se ovaj prigovor ne može usvojiti.

72.

U tim uvjetima, četvrti žalbeni razlog trebalo bi u cijelosti odbiti kao neutemeljen.

73.

Kao obiter dictum i bez dovođenja u pitanje pobijane presude, želio bih se dotaknuti procesnopravnog pitanja koje predstavlja poveznicu s metodom koju Komisija mora slijediti prilikom utvrđivanja postojanja prednosti. Naime, budući da to proizlazi kako iz sudske prakse tako i iz priopćenja same Komisije, radi utvrđivanja odobrava li neko jamstvo ili sustav jamstva prednost, Komisija se mora osloniti na načelo „ulagača na privatnom tržištu“ koje zahtijeva da se uzimaju u obzir mogućnosti za poduzetnika korisnika da osigura financijska sredstva na tržištu kapitala ( 65 ). Mjerilo privatnog ulagača koji je usmjeren prema mjerilu isplativosti na razumnoj razini odnosi se na provjeravanje je li se neka transakcija odvijala u uobičajenim okolnostima tržišnog gospodarstva, uzimajući u obzir interakciju između različitih gospodarskih čimbenika ( 66 ).

74.

Iako iz sudske prakse proizlazi da se prihvaćanjem pravila ponašanja Komisija samoograničava u izvršavanju svojih ovlasti ocjenjivanja te ne može odstupiti od tih pravila pod prijetnjom sankcioniranja ( 67 ), Komisija u osporavanoj odluci nije primijenila to mjerilo, a Opći sud nije prigovorio tom nedostatku. Prema tome, prikladno je upitati se je li taj žalbeni razlog Opći sud mogao istaknuti po službenoj dužnosti ( 68 ). Budući da se primjenjivost navedenog mjerila nije isticala u okviru ove žalbe, Sud se može učinkovito pozivati na tu problematiku samo glede bitne povrede postupka u smislu članka 263. UFEU‑a, kao povrede obveze obrazlaganja ( 69 ).

75.

Štoviše, primjećujem da Sud u području državnih potpora čini razliku između dviju situacija: one u kojoj su državne intervencije gospodarske naravi i one u kojoj proizlaze iz akata javnih vlasti ( 70 ), pri čemu se mjerilo privatnog ulagača primjenjuje samo u prvom slučaju. Sud je nedavno presudio da gospodarsku prednost, čak i kad je odobrena razlozima fiskalne naravi, treba ocijeniti osobito s obzirom na mjerilo privatnog ulagača ako se nakon opće ocjene pokaže da je dotična država članica ipak, unatoč uporabi sredstava javne vlasti, navedenu prednost odobrila u svojstvu dioničara poduzetnika u svojem vlasništvu ( 71 ).

76.

U tom pogledu želim naglasiti da je primjena testa provjere privatnog ulagača neprikladna u slučaju implicitnog državnog jamstva i trebala bi, dakle, biti izuzeta, posebice zato što takvo jamstvo otkriva djelovanja ili propuste javne vlasti u općem smislu, a ne djelovanja nositelja vlasničkih interesa u navedenom poduzeću, u ovom slučaju La Poste. Naprotiv, smatram da je Opći sud o ovom pitanju mogao odlučiti po službenoj dužnosti.

77.

Svojim prvim žalbenim razlogom žalitelj prigovara Općem sudu da u točkama 53. do 57. pobijane presude nije uzeo u obzir da se svi tužbeni razlozi istaknuti u prilog tužbi odnose na utvrđivanje postojanja prednosti i da je stoga argument koji se temelji na nepoštovanju uvjeta koji se odnosi na prijenos državnih sredstava nedopušten jer čini novi tužbeni razlog istaknut tijekom postupka. U tom pogledu, žalitelj također tvrdi da on, suprotno onome što Opći sud tvrdi u točki 57. pobijane presude, nije tijekom rasprave prihvatio da se njegova argumentacija odnosi samo na uvjet koji se odnosi na postojanje prednosti.

78.

Najprije utvrđujem da iz zapisnika s rasprave, čiju istinitost Francuska Republika nije dovela u pitanje, nesporno proizlazi da je potonja odgovarajući na pitanje Općeg suda navela da, u slučaju da Opći sud utvrdi postojanje neograničenog implicitnog jamstva, ne osporava da se radi o državnim sredstvima. Usto, Francuska Republika u okviru razmjene dopisa nakon rasprave pred Općim sudom ( 72 ) potvrdila je da, „kad bi Opći sud utvrdio postojanje neograničenog implicitnog jamstva, radilo bi se o državnim sredstvima“. U istom tom dopisu Francuska Republika, nadalje, određuje narav dokaza koje prema njezinu mišljenju treba podnijeti Komisija kako bi se moglo utvrditi postojanje takvog jamstva. Iz toga zaključujem da Francuska Republika ne negira stajalište koje je zauzela na raspravi. S druge strane, eventualno iskrivljavanje dokaza mora biti jasno vidljivo iz dokumenata, bez potrebe donošenja nove ocjene činjenica i dokaza ( 73 ). Međutim, ovdje se ne radi o takvom slučaju.

79.

Osim toga, smatram da je Opći sud, odbivši problematiku koja se odnosi na različite kriterije određivanja pojma državne potpore kao što je kriterij korištenja državnih sredstava, poštovao sudsku praksu koja se odnosi na zabranu mijenjanja predmeta tužbe ( 74 ). Štoviše, dok se određene točke tužbe vežu za prijenos državnih sredstava, iz točke 49. pobijane presude, u kojoj se nalazi sažetak argumenata Francuske Republike, jasno proizlazi da se nijedan tužbeni razlog istaknut pred Općim sudom izričito ne poziva na analizu navedenog kriterija. Međutim, smatram da Opći sud tužbene razloge o kojima odlučuje nije dužan izvoditi na osnovi fragmentarnih navoda iz više dijelova tužbe ( 75 ). Prema tome, prvi žalbeni razlog također treba odbiti.

80.

Zaključno, predlažem Sudu da: