1

Ziegler SA (u daljnjem tekstu: Ziegler) žalbom zahtjeva ukidanje presude Općeg suda Europske Unije od 16. lipnja 2011. Ziegler protiv Komisije (T‑199/08, Zb., str. II‑3507.,u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu kojom se zahtijevalo poništenje odluke Komisije C (2008) 926 final od 11. ožujka 2008. glede postupka primjene članka [81. UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/38.543 – Usluge međunarodnih selidaba) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), podredno ukidanje novčane kazne koja mu je određena spomenutom odlukom, a podredno tome sniženje predmetne novčane kazne.

2

Smjernice o načelu utjecaja na trgovinu iz članaka [81. UEZ -a] i [82. UEZ‑a] (SL 2004., C 101, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom, poglavlje 8., svezak 4., str. 33.; u daljnjem tekstu: smjernice o načelu utjecaja na trgovinu), osobito u točkama 3., 45., 50. i 52. do 55., određuju:

[...]

[...]

[...]

3

U bilješki 41. koja se odnosi na točku 55. smjernica o utjecaju na trgovinu navodi se da je prilikom utvrđivanja mjerodavnog tržišta potrebno upućivanje na obavijest o utvrđivanju mjerodavnog tržišta za potrebe prava tržišnog natjecanja Zajednice (SL 1997, C 372, str. 5., u daljnjem tekstu: obavijest o utvrđivanju mjerodavnog tržišta).

4

Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006, C 210, str. 2) (SL, posebno izdanje na hrvatskom, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.; u daljnjem tekstu: smjernice o utvrđivanju kazni) navode pod naslovom „Osnovni iznos kazne” sljedeće:

„[...]

A. Izračun vrijednosti prihoda od prodaje

[...]

B. Utvrđivanje osnovnog iznosa kazne

[...]

[...]

[...]”

5

U bilješki 2. koja se odnosi na točku 23. smjernica o utvrđivanju kazni navodi se da pojam sporazum uključuje sporazume, usklađena djelovanja i odluke udruženja poduzetnika u smislu članka 81. UEZ‑a.

6

Pod naslovom „Prilagodbe osnovnih iznosa” smjernice o utvrđivanju kazni određuju:

„[...]

F. Sposobnost plaćanja

7

Pod naslovom „Konačna razmatranja” istih smjernica, u točki 37. određuje se kako slijedi:

„Unatoč tome što ove [s]mjernice daju opću metodologiju za utvrđivanje kazni, pojedinosti danog slučaja ili potreba za postizanjem preventivnog učinka u pojedinom slučaju mogu opravdati odstupanje od takve metodologije ili od ograničenja navedenih u točki 21.”

8

Činjenična osnova spora i sporna odluka, kako proizlaze iz točaka 1. do 21. pobijane presude, mogu se sažeti kako slijedi.

9

U spornoj odluci Komisija je utvrdila da su adresati te odluke, među kojima je i Ziegler, koji je u poslovnoj godini završno s 31. prosincem 2006. ostvario konsolidirani prihod u visini od 244420326 eura, sudjelovali u kartelu u sektoru usluga međunarodnih selidaba u Belgiji na način da su utvrđivali cijene, dijelili korisnike i manipulirali postupkom podnošenja ponuda te su time počinili jedinstvenu i trajnu povredu članka 81. UEZ.-a ili ih se valja smatrati odgovornima za takvu povredu, tijekom cijelog ili jednog dijela razdoblja od listopada 1984. do rujna 2003.

10

Usluge na koje se povreda odnosi obuhvaćaju selidbu imovine fizičkih osoba kao i poduzetnika ili javnih ustanova kod kojih se polazišna ili odredišna točka nalazi u Belgiju. S obzirom na činjenicu da sva društva za međunarodne selidbe u pitanju imaju sjedište u Belgiji te da je kartel djelovao na državnom području Belgije, zemljopisnim središtem kartela smatrala se Belgija. Komisija je ukupni prihod sudionika kartela usluga međunarodnih selidaba procijenila na iznos od 41 milijuna eura u 2002. godini. Budući da je veličina sektora procijenjena na iznos od 83 milijuna eura, ukupni tržišni udjel uključenih poduzetnika utvrđen je na približno 50% sektora u pitanju.

11

Komisija je u spornoj odluci navela da je kartel imao za cilj posebice imao utvrđivanje i održavanje visokih cijena i podjelu tržišta te se manifestirao u više oblika, i to kao sporazumi o cijenama, sporazumi o podjeli tržišta posredstvom sustava fiktivnih ponuda, takozvanih „lažnih ponuda” te sporazumi o sustavu financijskih naknada za odbijene ponude ili uzdržavanje od podnošenja ponuda, takozvane „provizije”.

12

Komisija je u spornoj odluci smatrala da je između 1984. godine i početka 90-ih godina kartel djelovao naročito na temelju pisanih sporazuma o određivanju cijena, dok se praksa korištenja provizija i lažnih ponuda počela primjenjivati u isto vrijeme. Prema toj odluci, praksa korištenja provizija imala se smatrati posrednim utvrđivanjem cijena usluga međunarodnih selidaba u Belgiji, budući da su sudionici kartela međusobno izdavali račune koji su sadržavali provizije za odbijene ponude ili za one od čijeg podnošenja su se uzdržali, navodeći pritom fiktivne usluge dok su iznosi tih provizija putem računa ispostavljani korisnicima.

13

Što se tiče lažnih ponuda, Komisija je u spornoj odluci istaknula da je podnošenjem takvih ponuda društvo za preseljenje koje je željelo dobiti ugovor postupalo na način da je korisnik usluge koji plaća selidbu primao više ponuda. U tu svrhu predmetno je društvo svojim konkurentima naznačivalo ukupnu cijenu koju su oni trebali ponuditi za predviđenu selidbu, a koja je bila viša od cijene koju je ponudilo to društvo. Radilo se stoga o fiktivnim ponudama koje su podnijela društava koja nisu imala namjeru obaviti selidbu. Komisija je smatrala da je takva praksa predstavljala manipuliranje postupkom podnošenja ponuda što je dovodila do toga da ponuđena cijena selidbe bude veća nego što bi bila u konkurentnom okruženju.

14

Komisija je u spornoj odluci utvrdila da su se takvi dogovori primjenjivali do 2003. i da su te složene aktivnosti imali isti cilj, to jest: utvrđivanje cijena, podjelu tržišta i time narušavanje tržišnog natjecanja.

15

Uzimajući u obzir navedene okolnosti, Komisija je donijela spornu odluku čiji članak 1. glasi kako slijedi:

„Sljedeći poduzetnici povrijedili su odredbe članka 81. stavka 1. [UEZ] i članka 53. stavka 1. sporazuma [o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994, L 1, str. 3.),] na način da su neposredno i posredno utvrđivali cijene usluga međunarodnih selidaba u Belgiji, međusobno podijelili dio predmetnog tržišta te manipulirali postupkom podnošenja ponuda tijekom naznačenih vremenskih razdoblja:

[...]

16

Slijedom navedenog, Komisija je u članku 2. stavku 1. sporne odluke društvu Ziegler izrekla novčanu kaznu u iznosu od 9,2 milijuna eura, utvrđenu u skladu s metodom navedenom u smjernicama o utvrđivanju novčanih kazni.

17

Komisija je 24. srpnja 2009. donijela odluku C (2009) 5810, kojom je izmijenila spornu odluku i za približno 600.000 eura smanjila vrijednost prihoda od prodaje koju je ostvario jedan drugi adresat sporne odluke. Budući da je ta vrijednost poslužila kao osnova za utvrđivanje novčane kazne izrečene potonjem, Komisija je shodno tome snizila iznos novčane kazne izrečene tom adresatu .

18

Ziegler je 3. lipnja 2008. podnio tužbu tajništvu Općeg suda u kojoj je prvenstveno zahtijevao poništenje sporne odluke, podredno ukidanje novčane kazne koja mu je izrečena te podredno tome znatno sniženje iznosa te novčane kazne. Ziegler je također zatražio od Općeg suda da, prije nego presudi u ovom sporu, naloži podnošenje cjelokupnog upravnog spisa tajništvu Općeg suda.

19

Usporedno s tužbom, Ziegler je podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kojim je, između ostalog, tražio da se odredi odgoda izvršenja članka 2. sporne odluke u dijelu u kojem se izriče novčana kazna. Taj je zahtjev odbijen rješenjem predsjednika Općeg suda od 15. siječnja 2009., Ziegler protiv Komisije (T‑199/08 R), dok je žalba protiv tog rješenja zatim odbijena rješenjem predsjednika Suda od 30. travnja 2010., Ziegler protiv Komisije [C‑113/09 P(R)].

20

U prilog osnovanosti svoje tužbe, Ziegler je istaknuo devet tužbenih razloga, od kojih su pet glavnih usmjereni na poništenje sporne odluke, a četiri podredna na zahtjev za ukidanje ili sniženje novčane kazne.

21

Opći sud je pobijanom presudom djelomično usvojio zahtjev društva Ziegler da se naloži podnošenje upravnog spis tajništvu Općeg suda. Međutim, Opći sud nije prihvatio tužbene razloge koje je istaknuo Ziegler te je, slijedom toga, odbio tužbu u cijelosti i naložio društvu Ziegler snošenje troškova. Tom prilikom Opći sud je posebice iznio sljedeća razmatranja.

22

U okviru analize prvog tužbenog razloga usmjerenog na poništenje sporne odluke, koji se tiče očite pogreške u ocjeni i pogrešnu primjenu prava pri ocjeni uvjeta potrebnih za primjenu članka 81. stavka 1. UEZ‑a, Opći sud je najprije u točkama 41. i 46. pobijane presude odbio argumentaciju Komisije prema kojoj utvrđivanje mjerodavnog tržišta ne bi bilo potrebno u slučaju očitog ograničenja tržišnog natjecanja. Istaknuo je da se obveza utvrđivanja mjerodavnog tržišta Komisiji nameće posebice u slučaju kada bez takvog određivanja nije moguće utvrditi može li predmetni sporazum utjecati na trgovinu među državama članicama te da je u ovom slučaju Ziegler s pravom osporavao Komisijinu ocjenu tog uvjeta primjene članka 81. UEZ‑a.

23

Nadalje, Opći sud je u točkama 56. i 63. pobijane presude smatrao da Komisija nije dokazala da je dosegnut prag od 40 milijuna predviđen točkom 53. smjernica o utjecaju na trgovinu. Prema stajalištu Općeg suda, prilikom ocjene veličine tržišta u svrhu utvrđivanja postoji li znatan utjecaj na trgovinu između država članica, bilo je potrebno od iznosa prihoda ostvarenog pružanjem usluga u pitanju odbiti iznos prihoda ostvarenog u svojstvu podizvoditelja. Opći sud je utvrdio da nakon takvog odbitka prag od 40 milijuna eura više nije bio dosegnut.

24

Konačno, Opći sud je, nakon što je u točki 48. pobijane presude zaključio da je argumentacija koju je Ziegler iznio u replici u vezi s pragom od 5% tržišnog udjela predviđenog u točki 53. spomenutih smjernica samo dopuna tužbenog razloga kojim se osporava dokaz znatnog utjecaja na trgovinu između država članica i stoga dopuštena, te je nastavio s analizom te argumentacije u točkama 64. do 74. pobijane presude. U tom smislu, Opći sud je posebno istaknuo da Komisija nije poštovala obvezu utvrđivanja mjerodavnog tržišta koju si je nametnula u točki 55. navedenih smjernica. Međutim, taj sud je ocijenio da je Komisija u okolnostima predmetnog slučaja, dokazala u skladu s nužnim pravnim standardom da je pređen prag od 5% tržišnog udjela s obzirom na to da je Komisija dala dovoljno detaljan opis sektora u pitanju da bi se moglo ocijeniti je li taj prag dosegnut. Shodno tome, Opći sud je u točki 72. spomenute presude ocijenio da Komisija „iznimno” može temeljiti svoju odluku na takvom pragom bez da izričito odredi tržište u smislu spomenute točke 55.

25

U okviru analize prvog dijela trećeg tužbenog razloga usmjerenog na poništenje sporne odluke koji se tiče povrede obveze obrazlaganja u odnosu na određivanje osnovnog iznosa novčane kazne, Opći sud je osobito u točkama 88. do 94. pobijane presude ocijenio da je poželjno da Komisija proširi obrazloženje izračuna novčanih kazni, da su smjernice o utvrđivanju kazni iz 2006. dovele do temeljite promjene metode utvrđivanja tih kazni te da se u tim okolnostima Komisija u načelu više ne može ograničiti samo na obrazlaganje kvalifikacije povrede kao „vrlo ozbiljne” te propustiti navesti razloge za izbor udjela vrijednosti prihoda od prodaje koji je uzet u obzir. Istaknuo je da je Komisija, u predmetnom slučaju, odredila taj udjel u visini od 17%, obrazlažući svoj izbor jedino „vrlo teškom” prirodom povrede. U tom smislu, Opći sud je u točki 93. pobijane presude naveo da „[t]akvo obrazloženje može biti dovoljno samo [u slučaju kada] Komisija primjenjuje postotak koji je vrlo blizak donjem dijelu raspona predviđenog za najteža ograničenja”, ali da je „ako je htjela primijeniti viši postotak, trebala pružiti iscrpnije obrazloženje”. Opći sud je u točki 94. navedene presude dodao da ta razmatranja vrijede i s obzirom na obrazloženje u odnosu na dodatni iznos sa svrhom preventivnog djelovanja.

26

U vezi s četvrtim tužbenim razlogom kojim se zahtijevalo poništenje sporne odluke, a koji se tiče povrede prava na pravičan postupak i općeg načela dobre uprave, Opći sud je u točkama 103. do 107. pobijane presude istaknuo da Ziegler nije osporio nadležnost Komisije da u predmetnom slučaju donese odluku o primjeni članka 81. UEZ‑a. Također je naveo da navodni nedostatak objektivnosti Komisije ne predstavlja povredu prava obrane zbog kojeg se može poništiti sporna odluka, već se mora staviti u kontekst ispitivanja koje se obavlja u okviru nadzora ocjene dokaza ili obrazloženja te odluke. Slijedom navedenog, Opći sud je zaključio da je taj tužbeni razlog bespredmetan kao razlog za poništenje. Međutim, radi potpunosti, taj sud je također istaknuo da je predmetni tužbeni razlog neosnovan. Naime, prema Općem sudu, dokazi koje je iznio Ziegler nisu bile takve naravi da bi mogli pokazati da je navodna pristranost Komisije ili jednog od njenih djelatnika utjecala na spornu odluku niti da je Komisija bila pristrana pri ispitivanju predmetnog slučaja niti da bi ponašanje pojedinih djelatnika Komisije, ako se uzme za dokazano, moglo povrijediti pravo na pravičan postupak.

27

U okviru analize zadnjeg tužbenog razloga, kojim se zahtijevalo ukidanje ili sniženje novčane kazne zbog iznimnih okolnosti, Opći sud je ispitao argumente društva Ziegler kojima se u suštini pozivao na nesposobnost plaćanja novčane kazne te nejednako postupanje u odnosu na jednog od poduzetnika na koje se odnosi sporna odluka. Taj sud je posebice istaknuo, u točkama 165. do 169. pobijane presude, da se u točki 35. smjernica o utvrđivanju kazni postavljaju dva kumulativna uvjeta za primjenu te točke te da je ocjena Komisije, prema kojoj činjenica da novčana kazna izrečena društvu Ziegler predstavlja samo 3,76% njegovog prihoda na svjetskoj razini u 2006. upućuje na to da ta kazna nije takve prirode da bi nepovratno ugrozilo njegovu gospodarsku održivost, apstraktna te ne uzima u obzir konkretnu situaciju tog društva. Shodno tome, Opći sud je zaključio da takva ocjena ne može biti temelj za odbijanje zahtjeva za sniženje koji je podnijelo društvo Ziegler. Međutim, budući da spomenuto društvo nije osporilo tvrdnju Komisije iznesenu u spornoj odluci prema kojoj drugi uvjet, koji se odnosi na postojanje specifičnih društvenih i gospodarskih okolnosti, nije bio ispunjen, Opći sud je smatrao da je Komisija osnovano odbila argumente društva Ziegler kojima je ono zahtijevalo sniženje novčane kazne zbog gospodarskih i financijskih poteškoća.

28

Što se tiče navodne povrede načela jednakog postupanja u odnosu na jednog od poduzetnika koji su adresati sporne odluke, Opći sud je, s jedne strane, u točkama 170. i 171. pobijane presude istaknuo da je Komisija također odbila zahtjev tog drugog poduzetnika temeljem točke 35. smjernica o utvrđivanju kazni zbog nepostojanja specifičnih društvenih i gospodarskih okolnosti. S druge strane, Opći Sud je smatrao da iako je Komisija doista odobrila sniženje novčane kazne dotičnom poduzetniku na temelju točke 37. tih smjernica, iz sporne odluke proizlazi da situacija u kojoj se nalazio taj poduzetnik i Ziegler nisu usporedive te da je u tom smislu dostatno utvrditi da je novčana kazna izrečena društvu Ziegler bila znatno ispod gornje granice od 10% njegovog ukupnog prihoda dok je novčana kazna izrečena drugom poduzetniku, prije sniženja, u velikoj mjeri prelazila tu granicu.

29

Uloženom žalbom Ziegler od Suda zahtjeva:

30

U svojoj replici Ziegler također zahtjeva da se zahtjevi Komisije za preinaku obrazloženja Općeg suda proglase nedopuštenima ili barem neosnovanima.

31

Komisija od Suda zahtjeva:

32

U prilog žalbi Ziegler navodi četiri žalbena razloga.

33

Ziegler dijeli prvi žalbeni razlog na 3 dijela, pri čemu se prvi dio odnosi na obvezu određivanja mjerodavnog tržišta, dok se drugi i treći dio u suštini odnose na prag od 5% predviđen u točki 53. smjernica o utvrđivanju kazni. Komisija međutim zahtjeva da Sud najprije preinači određena obrazloženja, što bi, prema njoj, dovelo do odbijanja ovog žalbenog razloga.

34

Na prvom mjestu, Komisija smatra da smjernice o utjecaju na trgovinu nemaju za cilj učiniti uvjet dokazivanja znatnosti utjecaja na trgovinu strožim nego što to proizlazi iz sudske prakse. Za razliku od postupka utvrđivanja novčanih kazni, u kojem raspolaže određenom diskrecijom, Komisija ne raspolaže takvom slobodom u odlučivanju da bi mogla utvrditi da kartel koji na znatan način utječe na trgovinu među državama članicama može izbjeći zabrani predviđenoj u članku 81. UEZ‑a. Zbog toga su pragovi navedeni u točkama 52. i 53. smjernica o utjecaju na trgovinu samo indikativni. Nadalje, obveza utvrđivanja mjerodavnog tržišta ne može se izvesti iz točke 55. tih smjernica kada, kao u slučajevima kao što su karteli, iz sudske prakse proizlazi da je takva definicija tržišta nepotrebna. Slijedom toga su, prema Komisiji, pogrešna obrazloženja navedena u točkama 64. do 74. pobijane presude te ih valja preinačiti.

35

Na drugom mjestu, Komisija je mišljenja da je Opći sud pogrešno primijenio pravo zamijenivši pojam prihoda u smislu točaka 52. i 53. smjernica o utjecaju na trgovinu s pojmom vrijednosti prodaje iz točke 13. smjernica o utvrđivanju kazni i zaključivši da prihod u smislu spomenutih točaka 52. i 53. ne može uključivati prihod ostvaren podugovaranjem. Podugovaranje je naime gospodarska djelatnost koja je relevantna pri utvrđivanju može li se utjecaj na trgovinu među državama članicama smatrati znatnim, iako ju ne bi trebalo uzimati u obzir prilikom utvrđivanja novčane kazne. Komisija stoga zahtjeva preinaku obrazloženja iz točaka 56. do 63. pobijane presude u kojima je Opći sud navodno pogrešno zaključio da nije dokazano da je pređen prag od 40 milijuna eura.

36

Kao treće, Komisija zahtjeva preinaku obrazloženja iz točaka 40. do 50. a posebice iz točke 48. pobijane presude. Opći sud je, prema Komisiji, pogrešno zaključio da je dopuštena argumentacija društva Ziegler koja se odnosi na prag od 5% tržišnog udjela. Naime, takva argumentacija ne proizlazi iz tužbe kojom je postupak pokrenut te se stoga toga ne može smatrati dopunom već istaknutog tužbenog razloga, već novim dijelom istog i slijedom toga nedopuštenom.

37

Ziegler ističe da su takvi zahtjevi za izmjenu obrazloženja nedopušteni, budući da su isti, s jedne strane, bez učinka na izreku pobijane presude te, s druge strane, neprecizni. U svakom slučaju, prema društvu Ziegler, predmetni zahtjevi nisu osnovani.

38

Kao prvo, Komisija je, određujući u smjernicama o utjecaju na trgovinu pragove koji se ne nalaze u sudskoj praksi, imala za namjeru ograničiti svoje diskrecijsko pravo u vezi s primjenom uvjeta znatnog utjecaja na trgovinu između država članica. Komisija ne može stoga odstupiti od predmetnih pragova bez davanja odgovarajućeg obrazloženja. Štoviše, kada odluči primijeniti te pragove, kao u predmetnom slučaju, Komisija ih se mora pridržavati.

39

Kao drugo, navodno razlikovanje koje Komisija radi između pojmova vrijednosti prihoda od prodaje i prihoda nije potkrijepljeno ni formulacijom niti duhom odredaba u pitanju, a niti a fortiori sudskom praksom.

40

Kao treće, Ziegler ustraje pri stajalištu da je argumentacija iznesena pred Općim sudom glede praga od 5% tržišnog udjela bila dopuštena, budući da je predstavljala dopunu tužbenog razloga koji se odnosi na nepostojanje znatnog utjecaj na trgovinu između država članica.

41

U odnosu na dopuštenost navedenih zahtjeva koje Ziegler osporava, valja, s jedne strane, utvrditi da se oni ne mogu smatrati nedopuštenima zbog njihovog neodređenog karaktera. Naime, Komisija je u odnosu na svaki svoj zahtjev na precizan način navela dijelove pobijane presude za koje je smatrala da je u njima pogrešno primijenjeno pravo, razloge zbog kojih smatra da je pogrešno primijenjeno pravo kao i one razloge koje je, prema Komisiji, Opći sud trebao prihvatiti kako ne bi pogrešno primijenio pravo, odnosno one koje je u svoju obranu istaknula pred Općim sudom.

42

S druge strane, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, dopuštenost zahtjeva za preinaku obrazloženja pretpostavlja postojanje pravnog interesa, u smislu da predmetni zahtjev mora svojim ishodom moći osigurati korist stranci koji ga je podnijela. Takav je slučaj kada zahtjev za preinaku obrazloženja čini obranu protiv pravnog navoda tužitelja (vidjeti u tom smislu presude od 6. listopada 2009., GlaxoSmithKline Services i dr. protiv Komisije, C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, Zb., str. I‑9291., točku 23. kao i od 21. prosinca 2011., Iride protiv Komisije, C‑329/09 P, točke 48. do 51.).

43

U ovom slučaju, u vezi s prvim zahtjevom koji se odnosi na obrazloženja pojma „znatnog utjecaja na trgovinu između država članica” i obvezu utvrđivanja mjerodavnog tržišta, valja napomenuti da, ukoliko se prihvati da je Opći sud pogrešno primijenio pravo smatrajući da Komisija bila dužna, na osnovi obvezujuće prirode smjernica o utjecaju na trgovinu, odrediti mjerodavno tržište, tada bi prvi dio prvog tužbenog razloga društva Ziegler postao bespredmetan. Shodno tome, Ziegler više ne bi mogao tvrditi da je Opći sud pogrešno oslobodio Komisiju njene obveze da odredi tržište. Slijedom navedenog, Komisija ima pravni interes podnijeti spomenuti zahtjev, koji je stoga dopušten.

44

U vezi s drugim zahtjevom koji se odnosi na obrazloženja glede prekoračenja praga od 40 milijuna eura, ukoliko se pokaže da je Opći sud, kršeći pravo, zamijenio pojam vrijednosti prodaje iz smjernica o utvrđivanju kazni za pojam prihoda u smislu smjernica o utjecaju na trgovinu te iz toga pogrešno zaključio da navedeni prag nije dosegnut, valjalo bi zaključiti da je dokazano da je prag pređen. Pod tom pretpostavkom, drugi i treći dio prvog žalbenog razloga koje je istaknuo Ziegler, usmjereni na samu procjenu praga od 5% tržišnog udjela postali bi bespredmetni. Iz navedenog proizlazi da Komisija također ima pravni interes podnijeti spomenuti zahtjev koji je slijedom toga također dopušten.

45

S obzirom na treći zahtjev koji se odnosi na obrazloženja glede dopuštenosti argumentacije društva Ziegler u vezi s pragom od 5% tržišnog udjela, dovoljno je utvrditi da taj zahtjev valja odbiti kao neosnovan, bez da je potrebno odlučiti o dopuštenosti (vidjeti analogno tome presudu od 23. ožujka 2004., Francuska protiv Komisije, C‑233/02, Zb., str. I‑2759., točku 26.)

46

U skladu s člankom 48. stavkom 2. prvim podstavkom Poslovnika Općeg suda, zabranjeno je iznošenje novih pravnih navoda tijekom postupka, osim ako se isti ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Međutim, pravni navod ili argument koji predstavlja dopunu tužbenog razloga iznesenog ranije, izravno ili implicitno, u tužbi kojom je postupak pokrenut i koji je usko vezan uz isti, valja proglasiti dopuštenim (vidjeti u tom smislu rješenje od 13. studenoga 2001., Dürbeck protiv Komisije, C‑430/00 P, Zb., str. I‑8547., točku 17.).

47

U predmetnom slučaju iz spisa postupka pred Općim sudom proizlazi da je Ziegler u drugom dijelu prvog tužbenog razloga iz tužbe kojom je pokrenut postupak najprije u točki 44. iste osporio „[p]rihod predmetnih društva i veličinu tržišta u eurima koje je Komisija primijenila u okviru ocjene veličine tržišnih udjela deset društava u pitanju i ostalih društava koja djeluju na tržištu usluga međunarodnih selidaba”. Nadalje, Ziegler je u točki 45. te tužbe naveo da je „[metoda] koju je primijenila Komisija za utvrđivanje tržišnih udjela i veličine tržišta sadrži očite greške u ocjeni dok se ocjena tržišnih udjela društava u pitanju u točki 89. [sporne] odluke temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju”. Napokon, Ziegler je u točki 58. tvrdio da „nedosljednosti i nepreciznosti utvrđene [u tužbi kojom je pokrenut postupak] koje se odnose na utvrđivanje tržišnih udjela i veličine tržišta u eurima posljedično utječu na ocjenu utjecaja predmetnih sporazuma na trgovinske tokove između država članica” te je u tom smislu uputio na uvodnu izjavu 373. sporne odluke koja se osobito odnosi na prekoračenje praga od 5% tržišnog udjela.

48

Uzimajući u obzir navedena razmatranja, Opći sud je u točki 48. pobijane presude pravilno zaključio da „[je] navođenje praga od 5% u replici predstavlja[lo] samo dopunu već postojećeg tužbenog razloga, a ne novi pravni navod” te slijedom toga smatrao da je dopuštena argumentacija društva Ziegler o navodnom neprelaženju spomenutog praga.

49

Slijedom navedenog, treći zahtjev Komisije valja od samog početka odbiti dok će se osnovanost prva dva zahtjeva ispitati, ako to bude potrebno, u okviru analize prvog žalbenog razloga koji je Ziegler iznio.

50

Prema društvu Ziegler, Opći sud je pogrešno primijenio pravo tvrdeći u točki 72. pobijane presude da je Komisija „iznimno” mogla utvrditi da su poduzetnici u pitanju imali tržišni udjel veći od 5%, a bez da je odredila mjerodavno tržište.

51

Kao prvo, Ziegler smatra da Opći sud nije mogao, bez da pogrešno primijeni pravo, osloboditi Komisiju obveze određivanja mjerodavnog tržišta, iz točke 55. smjernica o utjecaju na trgovinu da odredi mjerodavno tržište, a koje upućuju na obavijest o utvrđivanju tržišta. S obzirom da te smjernice ograničavaju raspon diskrecije kojim Komisija raspolaže, njihovo nepoštivanje predstavlja povredu načela jednakog postupanja i zaštite legitimnih očekivanja. U ovom slučaju, Komisija je bila dužna odrediti mjerodavno tržište upravo zbog toga što nije dokazala ispunjenje uvjeta znatnog utjecaja na trgovinu između državama članicama te se zadovoljila pretpostavkama navedenim u spomenutim smjernicama.

52

Podredno, Ziegler tvrdi da obrazloženja koja je iznio Opći sud kako bi opravdao oslobađanje obveze utvrđivanja tržišta sadrže proturječnosti i materijalne greške. Proturječnost se sastoji u činjenici da je Opći sud oslobodio Komisiju od te obveze na temelju toga, da je ta obveza u praksi bila ispunjena, kao što je navedeno u točkama 70. i 71. pobijane presude. Prema društvu Ziegler, u odnosu na navedeno postoji barem nedostatak u obrazloženju budući da Opći sud nije naveo razloge zbog kojih je Komisiji omogućio prednost primjene nižeg stupnja dokazanosti.

53

Vezano uz materijalne greške, Ziegler tvrdi da se, s jedne strane, opis sektora u pitanju ne smije zamijeniti s pravnim pojmom tržišta koji se koristi u pravu tržišnog natjecanja. S druge strane, primjena kriterija zamjenjivosti ponude i potražnje morala je u svakom slučaju dovesti do zaključka da postoji jedno i jedinstveno tržište koje obuhvaća usluge međunarodnih selidaba sa zemljopisnim značajem koji uvelike prelazi državno područje Belgije. Slijedom navedenog, Opći sud nije mogao zakonito zaključiti da je Komisija pravilno utvrdila tržište usluga međunarodnih selidaba s polazišnom ili odredišnom točkom u Belgiji.

54

Osim zahtjeva za izmjenu obrazloženja, Komisija ističe, kao prvo, da tijekom upravnog postupka Ziegler nije osporio činjenicu da je u predmetnom slučaju ispunjen uvjet znatnog utjecaja na trgovinu između država članica.

55

Nadalje, prema spomenutoj instituciji, valja razlikovati između, s jedne strane, definicije tržišta koja bi mogla biti relevantna prilikom utvrđivanja postojanja prekoračenja praga od 5% tržišnog udjela i, s druge strane, cjelovitog utvrđivanja mjerodavnog tržišta koje se provodi kada je potrebno odrediti snagu određenog tržišnog sudionika. Jedino ova druga situacija zahtijeva analizu koja je dublja od jednostavnog opisa sektora u pitanju. Nadalje, u skladu sa sudskom praksom nije potrebno utvrđivanje tržišta u slučaju očitih kartela. Slijedom navedenog, radi poštovanja točke 55. smjernica o utjecaju na trgovinu dovoljno je, u slučaju kartela, navesti opis sektora koji omogućava da se utvrdi tržišni udjel sudionika tog kartela.

56

Konačno, Komisija priznaje da su utvrđenja Općeg suda djelomično proturječna. Međutim, to jednostavno ukazuje na činjenicu da je Opći sud pogrešno utvrdio da Komisija nije poštovala obvezu određivanja mjerodavnog tržišta. U tom smislu, Komisija upućuje na svoju argumentaciju koja se odnosi na izmjenu obrazloženja.

57

Prvo, u mjeri u kojoj, ističući da Ziegler tijekom upravnog postupka nije osporio da je ispunjen uvjet znatnog utjecaja na trgovinu između država članica, Komisija želi osporiti dopuštenost tog žalbenog razloga, valja podsjetiti da, pogotovo kada se radi o primjeni članka 81. UEZ‑a, nijedna odredba prava Unije ne obvezuje adresata obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama da mora tijekom upravnog postupka osporiti razne činjenične i pravne elemente iste jer će u protivnome kasnije izgubiti to pravo u fazi sudskog postupka. Naime, u nedostatku pravne osnove izričito predviđene u tu svrhu, takvo ograničenje bilo bi protivno osnovnim načelima zakonitosti i poštivanja prava obrane (presuda od 1. srpnja 2010., Knauf Gips protiv Komisije, C‑407/08 P, Zb., str. I‑6375. , točke 89. i 91.).

58

Slijedom toga, ne može se smatrati da je društvu Ziegler bilo nemoguće osporavati pred Općim sudom ili sada pred Sudom, tvrdnju da je bio ispunjen uvjet primjene članka 81. UEZ‑a koji se odnosi na znatan utjecaj na trgovinu između država članica.

59

Ziegler prigovara Općem sudu da je pogrešno primijenio pravo time što je oslobodio Komisiju obveze da utvrdi mjerodavno tržište, a koju obvezu si je Komisija sama nametnula u točki 55. smjernica o utjecaju na trgovinu, dok Komisija, upravo suprotno, tvrdi da je Opći sud pogrešno zaključio da te smjernice imaju obvezujuću snagu. U tom smislu, valja kao prvo podsjetiti da u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda Komisija sebi može odrediti orijentacijske upute za izvršavanje vlastitih diskrecijskih ovlasti putem akata kao što su smjernice, ukoliko takvi akti sadrže indikativna pravila koja ukazuju na pristup koji institucija treba usvojiti te da ne odstupaju od pravila sadržanih u UFEU‑u (vidjeti u tom smislu presude od 24. ožujka 1993., CIRFS i dr. protiv Komisije, C‑313/90, Zb., str. I‑1125., točke 34. i 36. kao i od 5. listopada 2000., Njemačka protiv Komisije, C‑288/96, Zb., str. I‑8237., točku 62.).

60

Prema tome iako se mjere koje su usmjerene na stvaranje vanjskih učinaka, kao što su to smjernice koje se odnose na gospodarske subjekte, ne mogu svrstati u pravna pravila koja je upravno tijelo uvijek obvezno poštovati, one ipak utvrđuju pravila postupanja koja ukazuju na način postupanja od kojeg to upravno tijelo ne može odstupiti u pojedinom slučaju bez da za to iznese razloge koji su spojivi s načelom jednakog postupanja. Naime, institucija u pitanju se, usvajajući takva pravila postupanja i najavljujući kroz objavu istih da će se navedena pravila primijeniti na slučajeve obuhvaćene tim pravilima, sama ograničava u izvršavanju svog prava diskrecije te od njih ne može odstupiti jer će se u protivnom, ako je potrebno, kazniti zbog povrede općih načela prava kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja. Ne može se stoga isključiti da bi pod određenim uvjetima i ovisno o sadržaju, takva pravila opće primjene mogla proizvesti pravne učinke (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr. protiv Komisije, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., točke 209. do 211. ).

61

Takav je slučaj smjernica o utjecaju na trgovinu. Iz točke 3. tih smjernica proizlazi da, osim što imaju za cilj pomoći sudovima i tijelima država članica u primjeni pojma utjecaja na trgovinu iz članka 81. UEZ‑a i 82. UEZ‑a, predmetne smjernice imaju također za „cilj [...] utvrditi metodologiju primjene načela utjecaja na trgovinu te osigurati upute za njegovu primjenu u slučajevima koji se učestalo događaju”. Nadalje, način na koji su formulirane točke 50., 52. i 53. predmetnih smjernica jasno upućuje na to da ih Komisija namjerava primjenjivati posebno u svrhu ocjene postojanja znatnog utjecaja određenog sporazuma na trgovinu između država članica.

62

Međutim, nedvojbeno je, kao što je vidljivo iz točke 49. pobijane presude, da je Komisija odlučila primijeniti spomenute smjernice u predmetnom slučaju kako bi utvrdila je li ispunjen uvjet za primjenu članka 81. UEZ‑a koji se odnosi na postojanje znatnog utjecaja na trgovinu između država članica. U tim okolnostima, Opći sud nije pogrešno primijenio pravo kada je u točkama 66. do 68. pobijane presude u suštini zaključio da je Komisija u predmetnom slučaju dužna pridržavati se spomenutih smjernica.

63

Nadalje, čak i ako je u određenim okolnostima određivanje mjerodavnog tržišta u svrhu utvrđivanja postojanja znatnog utjecaja na trgovinu između država članica u smislu članka 81. UEZ‑a nepotrebno, i to kada je, i bez određivanja mjerodavnog tržišta, moguće utvrditi može li zabranjeni sporazum o kojem je riječ utjecati na trgovinu između država članica te ima li za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanje unutar zajedničkog tržišta (vidjeti u tom smislu rješenje od 16. veljače 2006., Adriatica di Navigazione protiv Komisije, C‑111/04 P, točku 31.), ispitivanje prekoračenja praga koji se odnosi na tržišni udjel po definiciji se ne može izvršiti u nedostatku nekakvog određivanja tržišta. U tom smislu, točka 55. smjernica o utjecaju na trgovinu logično propisuje da je „[s] ciljem primjene praga tržišnog udjela, neophodno je odrediti mjerodavno tržište” te upućuje na obavijest o utvrđivanju mjerodavnog tržišta navedenu u bilješki koja se odnosi na tu istu točku 55.

64

U takvim okolnostima, Opći sud je u točkama 66. do 68. pobijane presude presudio, također bez da je pogrešno promijenio pravo, da je Komisija bila dužna, u okviru tih smjernica, odrediti mjerodavno tržište. Slijedom navedenog, valja odbiti Komisijin prvi zahtjev za preinaku obrazloženja.

65

Usprkos tome, glavni argument koji je iznio Ziegler ne može se prihvatiti.

66

Točno je da je Opći sud u točki 68. pobijane presude naveo da je „nedvojbeno […] da Komisija nije poštovala obvezu [da odredi mjerodavno tržište] iz [točke] 55. smjernica [o utjecaju na trgovinu]” te zaključio, u točki 72. navedene presude, da je „Komisija […] iznimno mogla temeljiti svoju odluku na drugom alternativnom uvjetu [točke] 53. [spomenutih smjernica] bez da je izričito odredila tržište u smislu [spomenute točke 55.]”.

67

Međutim, iz zajedničkog tumačenja točaka 65. do 73. pobijane presude proizlazi da Opći sud nije u ničemu oslobodio Komisiju obveze određivanja mjerodavnog tržišta u slučaju kada ona temelji svoju odluku na pragu od 5% mjerodavnog tržišta Zajednice. Naprotiv, Opći sud je u točki 70. pobijane presude smatrao da je Komisija u predmetnom slučaju na primjeren način identificirala usluge u pitanju s obzirom da je dala „dovoljno detaljan opis relevantnog sektora, uključujući ponudu, potražnju i zemljopisni opseg” što je tom sudu „omoguć[ilo] […] provjeriti osnovne navode Komisije i kada, na toj osnovi, ukupni tržišni udjel očito znatno prelazi prag od 5%”.

68

S tim u svezi, Opći sud je u točki 65. pobijane presude posebno pojasnio da je „[K]omisija pravilno zaključila da je kartel imao za cilj ograničiti tržišno natjecanje unutar sektora međunarodnih selidaba prema ili iz Belgije. Naime, selidbama u pitanju svojstvena je činjenica da im je Belgija polazišna ili odredišna točka te da se djelatnost kartela odvijala u Belgiji. Nadalje, Komisija je prilikom svoje ocjene veličine tržišta uzela u obzir prihod inozemnih društava na tom tržištu. Shodno tome, Komisija je osnovano zaključila da usluge međunarodnih selidaba u Belgiji predstavljaju relevantne usluge”. Također, Opći sud je u točki 71. te presude smatrao da je Komisija tržište usluga međunarodnih selidaba u Belgiji „ispravno odredila kao mjerodavno tržište”.

69

Shodno tome, Opći sud je ustanovio, kao što je to napomenula nezavisna odvjetnica u točki 46. svojeg prijedloga odluke, da takav opis predstavlja definiciju tržišta u smislu točke 55. smjernica o utjecaju na trgovinu koja omogućava da se utvrdi postoji li prekoračenje praga od 5%.

70

Slijedom toga valja utvrditi da se glavna argumentacija društva Ziegler, kojom se osporava osnovanost oslobađanja od obveze da se odredi mjerodavno tržište, temelji na selektivnom pa čak i pogrešnom shvaćanju pobijane presude te ju stoga valja odbiti, kao i njegovu podrednu argumentaciju prema kojoj je Opći sud iznio proturječna obrazloženja kako bi opravdao spomenuto oslobađanje odnosno povrijedio obvezu obrazlaganja u vezi s navedenim, koja se također temelji na takvom selektivnom shvaćanju.

71

Na drugom mjestu, u odnosu na navode društva Ziegler prema kojima je Opći sud, postupajući na taj način, barem pogrešno utvrdio pravne zahtjeve koje je u predmetnom slučaju bilo potrebno ispuniti prilikom utvrđivanja tržišta u pitanju, valja podsjetiti da je jedina svrha utvrđivanja mjerodavnog tržišta u okviru primjene članka 81. stavka 1. UEZ‑a ustanoviti može li sporazum u pitanju utjecati na trgovinu između država članica te ima li kao cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja unutar zajedničkog tržišta (rješenje Adriatica di Navigazione protiv Komisije, gore navedeno, točka 31.) te da je, kako bi se utvrdilo utječe li zabranjeni sporazum znatno na trgovinu između država članica, potrebno ispitati isti u njegovom pravnom i ekonomskom kontekstu (presude od 23. studenog 2006., Asnef‑Equifax i Administración del Estado, C‑238/05, Zb., str. I‑11125., točka 35. i navedena sudska praksa kao i od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr. protiv Komisije, C‑125/07 P, C‑133/07 P, C‑135/07 P i C‑137/07 P, Zb., str. I‑8681., točka 37.).

72

Shodno tome, kada se radi o ocjeni zahtjeva prema kojem mora postojati znatan utjecaj na trgovinu između država članica, uvjeti koje se mora ispuniti prilikom utvrđivanja mjerodavnog tržišta razlikuju se ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja.

73

U takvim okolnostima, suprotno navodima društva Ziegler, Opći sud je bez pogrešne primijene prava glede pravnih uvjeta koje mora ispuniti definicija tržišta u predmetnom slučaju, u točki 70. pobijane presude utvrdio da je „dostatno detaljan opis predmetnog sektora, uključujući ponudu, potražnju i zemljopisni opseg” bio dovoljan da predstavlja takvu definiciju tržišta koja omogućava ocjenu je li u predmetnom slučaju pređen prag od 5% tržišnog udjela predviđen u točki 53. spomenutih smjernica.

74

Na trećem mjestu, s obzirom na prigovor društva Ziegler Općem sudu da je taj sud pogriješio prihvativši definiciju tržišta kakvu je utvrdila Komisija u spornoj odluci, valja podsjetiti da iz članka 256. UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da je Opći sud jedini nadležan da, s jedne strane, utvrdi činjenično stanje, osim u slučaju kada materijalna nepravilnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dokumenata koju su mu podneseni u spis , i s druge strane, da ocjeni to činjenično stanje. Nakon što je Opći sud utvrdio i ocijenio činjenično stanje, Sud je nadležan temeljem članka 256. UFEU‑a ispitati pravnu kvalifikaciju tog činjeničnog stanja te pravnih zaključaka koje je Opći sud izveo na njegovoj osnovi (vidjeti posebno presude od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe protiv Komisije, C‑185/95 P, Recuei,l str. I‑8417., točku 23. kao i od 20. siječnja 2011., General Química i dr. protiv Komisije, C‑90/09 P, Zb., str. I‑1., točku 71. i navedenu sudsku praksu).

75

Slijedom toga, Sud nije nadležan utvrđivati činjenice niti, načelno, ispitivati dokaze koje je Opći sud prihvatio u prilog tim činjenicama. Naime, pod uvjetom da su ti dokazi pravilno pribavljeni te da se postupalo u skladu s općim načelima prava i postupovnim pravilima koja se primjenjuju na teret dokazivanja i izvođenje dokaza, jedino Opći sud može odlučivati o vrijednosti koju valja pridati dokazima koji su mu podneseni. Osim u slučaju iskrivljavanja dokaza, takvo ocjenjivanje stoga ne predstavlja pravno pitanje koje je podložno, kao takvo, nadzoru Suda (gore navedene presude Baustahlgewebe protiv Komisije, točka 24. i navedena sudska praksa, kao i General Química i dr. protiv Komisije, točka 72. i navedena sudska praksa).

76

Argumentacijom iznesenom u točki 74. ove presude Ziegler zapravo zahtjeva novu ocjenu činjeničnog stanja bez da se poziva na bilo kakvo iskrivljenje činjenica od strane Općeg suda. Shodno tome, takva argumentacija je nedopuštena.

77

Uzimajući u obzir gore navedeno, prvi dio prvog žalbenog razloga valja djelomično odbiti kao neosnovan te djelomično odbaciti kao nedopušten.

78

Ziegler tvrdi da, čak i da se tržište međunarodnih selidaba u Belgiji prihvati kao mjerodavno tržište, Opći sud nije ispunio svoju obvezu obrazlaganja kada je u točki 71. pobijane presude smatrao da je prag od 5% tržišnog udjela naveden u točki 53. smjernica o utjecaju na trgovinu nedvojbeno dosegnut u predmetnom slučaju te da bi, da taj prag ne bude pređen, veličina tržišta morala biti najmanje 435 milijuna eura, što ne može biti slučaj budući da bi prema Općem sudu za to bilo potrebno uzeti kao početnu točku tržište koje je puno šire od onog koje je utvrdila Komisija.

79

S jedne strane, takva tvrdnja nije obrazložena te je utemeljena na zaključku Općeg suda koji nije bio predmet kontradiktorne rasprave između stranaka, što predstavlja povredu općeg načela poštivanja prava obrane, načela dispozicije i pravila o teretu dokazivanja. S druge strane, čak i da se ta tvrdnja temelji na procjeni veličine tržišta u pitanju iz sporne odluke, takav izvor se ne može prihvatiti s obzirom da je Opći sud u točki 59. pobijane presude ustanovio da je procjena veličine tržišta na iznos od 83 milijuna eura bila pogrešna te da tržište nije bilo utvrđeno. Slijedom toga, prema društvu Ziegler, razmatranja Općeg suda su proturječna. Ziegler dodaje da je prema njegovoj procjeni veličina tržišta međunarodnih selidaba u Belgiji u 2002. godini mogla iznositi 880 milijuna eura.

80

Osim svojeg zahtjeva za izmjenu obrazloženja, Komisija najprije ističe da je kvantifikacija hipotetske veličine tržišta koja je potrebna da bi bilo moguće da tržišni udjeli koje drže sudionici kartela padnu ispod praga od 5% već raspravljena tijekom rasprave te da je elemente izračuna dostavila u svom odgovoru na pismena pitanja Općeg suda od 22. veljače 2010. Nadalje, procjena veličine mjerodavnog tržišta na iznos u visini od 880 milijuna eura iznesena je prvi puta pred Sudom te je izmišljena. Komisija također primjećuje da Ziegler prigovara da je veličina tržišta procijenjena previsoko u kontekstu ispitivanja praga od 40 milijuna eura, međutim da je ista procijenjena prenisko kada se radi o ispitivanju praga od 5% tržišnog udjela. U svakom slučaju, prag od 5% bio je očito utvrđen. Naime, Ziegler ne osporava matematičko rasuđivanje Općeg suda, pogotovo ono u točki 70. pobijane presude. Štoviše, prema Komisiji, objašnjenje koje je Opći sud pružio više je nego dovoljno da bi se razumjelo njegovo zaključivanje. Shodno tome, prema mišljenju Komisije, obveza obrazlaganja također je ispunjena.

81

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, obrazloženje presude mora prenijeti razmatranja Općeg suda na jasan i nedvosmislen način i to tako da omogući zainteresiranim strankama da saznaju razloge na kojima se temelji donesena odluka te Sudu da obavi sudski nadzor (vidjeti osobito presude od 14. svibnja 1998., Vijeće protiv de Nil i Impens, C‑259/96 P, Zb., str. I‑2915., točke 32. i 33. kao i gore navedenu General Química i dr. protiv Komisije, točku 59.)

82

Međutim, obveza obrazlaganja ne nalaže Općem sudu da pruži takvo izlaganje koje bi iscrpno i pojedinačno pratilo svaki argument koji su iznijele stranke u postupku. Slijedom toga, obrazloženje može biti implicitno pod uvjetom da omogućava zainteresiranim strankama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio njihove argumente te Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje sudskog nadzora (vidjeti posebno presudu od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr. protiv Komisije, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., točku 372.).

83

U predmetnom slučaju, Opći sud je u točki 71. pobijane presude, jedinoj točki na koju se odnosi razmatrani dio žalbenog razloga, utvrdio kako slijedi:

„[...] kao prvo, [...] Komisija je osnovano utvrdila da su usluge u pitanju bile usluge međunarodnih selidaba u Belgiji [...]. Kao drugo, na toj osnovi, Komisija je procijenila veličinu tržišta na 83 milijuna eura i zajednički tržišni udjel sudionika kartela na otprilike 50%. Ti se iznosi moraju prilagoditi na način da se uzmu u obzir ispravke koje proizlaze iz odluke C (2009) 5810 [final, od 24. srpnja 2009.,] [...] i isključenja iznosa prodaje ostvarene podugovaranjem [...], što prema Komisiji ima za posljedicu ukupni prihod u visini od 20 milijuna eura i zajednički tržišni udjel od otprilike 30%. Međutim, takav tržišni udjel je još uvijek dosta iznad praga od 5%. Kao treće, u odgovorima na postavljena pitanja Općeg suda, [Ziegler] je tijekom rasprave sam napomenuo da, kako prag od 5% ne bi bio pređen, veličina tržišta morala bi biti najmanje 435 milijuna eura. Da bi se došlo do veličine tržišta u pitanju takvog razmjera, jedini je način uzeti kao početnu točku tržište koje je puno šire od tržišta međunarodnih selidaba u Belgiji, koje tržište je međutim Komisija ispravno utvrdila kao mjerodavno” [neslužbeni prijevod].

84

Slijedom toga valja utvrditi, kao prvo, da iz točke 71. pobijane presude izričito proizlazi da su iznosi na koje se poziva Opći sud te zaključak koji je izveo iz njih bili predmetom kontradiktorne rasprave između stranaka. Shodno tome, valja odbiti argumentaciju u vezi s navodnom povredom načela kontradiktornosti te posljedičnom povredom općeg načela poštivanja prava obrane, načela dispozicije i pravila o teretu dokazivanja.

85

Kao drugo, iz spisa postupka pred Općim sudom proizlazi da zaključak koji je taj sud donio u spomenutoj točki 71. nije utemeljen na procjeni veličine tržišta koja je iznesena u spornoj odluci, a koja je prema točki 59. pobijane presude netočna, već na iznosima usklađenim s iznosima koji je podnijela Komisija u svojem odgovoru na pitanja Općeg suda od 22. ožujka 2010. Naime, kao što je razvidno iz spisa postupka pred Općim sudom, Komisija je u spomenutom odgovoru navela da joj je „[moguće] procijeniti ukupnu veličinu tržišta međunarodnih selidaba prema ili iz Belgije, isključujući usluge selidaba koje su pružene u okviru podugovaranja, na iznos od najviše 67,5 milijuna eura” te da, čak i na takvom umanjenom tržištu, sudionici kartela „bi još uvijek imali zajednički tržišni udjel od barem oko 30%”. Slijedom navedenog, ne može se utvrditi postojanje navodne proturječnosti u obrazloženjima Općeg suda.

86

U tom smislu, valja također naglasiti da, kao što je to napomenula nezavisna odvjetnica u točki 73. svojeg prijedloga odluke, sama činjenica da su se neki iznosi u spornoj odluci mogli ocijeniti pogrešnima ne može dovesti do zaključka da su svi iznosi koje je Komisija iznijela netočni. U svakom slučaju ocjena točnosti iznosa koje je iznijela Komisija, u ovom primjeru u njenom odgovoru na pitanja koja je postavio Opći sud, činjenično je pitanje koje, osim kada su činjenice i dokazi iskrvljeni, na što se nije pozvalo u ovom slučaju, ne može biti predmetom sudskog nadzora u okviru žalbe, u skladu sa sudskom praskom navedenom u točkama 74. i 75. ove presude.

87

Kao treće, suprotno onome što tvrdi Ziegler, obrazloženje Općeg suda u točki 71. pobijane presude koje se odnosi na utvrđenje da je bio pređen prag od 5% tržišnog udjela, ispunjava zahtjeve navedene u točkama 81. i 82. ove presude. Naime, jasno je da se zajednički tržišni udjel sudionika kartela može razmjerno smanjiti samo ako se poveća veličina tržišta na koju se taj udjel odnosi. Budući da je, s jedne strane, Opći sud ustanovio da je Komisija pravilno utvrdila tržište usluga međunarodnih selidaba u Belgiji te da se, s druge strane, veličina tržišta koju je prihvatio taj sud, ne može u nedostatku bilo kakvog prigovora glede iskrivljavanja, valjano osporavati u fazi žalbe, posebno obrazloženje u prilog tom zaključku nije bilo potrebno, osim obrazloženja koje se temelji na tvrdnji da bi jedino u slučaju da je utvrđeno tržište koje je puno šire od tržišta usluga međunarodnih selidaba u Belgiji, ispravno utvrđeno od strane Komisije, bilo moguće doći do zaključka da navedeni prag nije pređen.

88

U tom smislu valja, između ostalog, napomenuti da Ziegler, navodeći da je veličina tržišta međunarodnih selidaba u Belgiji u 2002. godini mogla dosegnuti 880 milijuna eura, opet pokušava dovesti u pitanje ocjenu činjenica od strane Općeg suda bez da se pozvao na bilo kakvo iskrivljavanje dokaza. Kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 74. i 75. ove presude, takva argumentacija je, u svakom slučaju, nedopuštena u fazi žalbe.

89

S obzirom na gore navedeno, drugi dio prvog žalbenog razloga valja djelomično odbiti kao neosnovan te djelomično odbaciti kao nedopušten, bez da je potrebno presuditi o drugom zahtjevu za preinaku obrazloženja koji je podnijela Komisija.

90

Podredno, Ziegler tvrdi da je Opći sud u točki 73. pobijane presude u svakom slučaju pogrešno primijenio pravo smatrajući da predmetna povreda može znatno utjecati na trgovinu između država članica samom činjenicom da sudionici kartela drže više od 5% tržišta u pitanju. Ziegler osobito upućuje na točku 45. smjernica o utjecaju na trgovinu i ističe da je, s jedne strane, preduvjet za primjenu pretpostavke u pitanju postojanje sporazuma koji zbog same svoje prirode mogu utjecati na trgovinu između država članica. Opći sud se međutim nije izjasnio o takvom uvjetu, koji uostalom nije ni ispunjen u predmetnom slučaju. S druge strane i u svakom slučaju, pozitivna pretpostavka navedena u točki 53. spomenutih smjernica, u skladu sa samom formulacijom te točke, ne primjenjuje se općenito i automatski. Ziegler smatra da je Komisija stoga dužna ispitati okolnosti predmetnog slučaja te opravdati primjenu te pretpostavke.

91

Komisija napominje da drugi faktori osim prekoračenja praga od 5% tržišnog udjela, koje je u ovom slučaju očito, idu u prilog zaključku da je dokazano postojanje znatnog utjecaja na trgovinu između država članica. Komisija također napominje da Ziegler ne uzima u obzir ni prekogranični karakter obuhvaćenih usluga niti činjenicu da se zabranjeni sporazum odnosio na cjelokupno državno područje Belgije.

92

U skladu sa sudskom praksom Suda, da bi odluka, sporazum ili usklađeno djelovanje mogli utjecati na trgovinu između država članica, mora postojati mogućnost predviđanja s dostatnim stupnjem vjerojatnosti, na temelju svih objektivnih pravnih ili činjeničnih elemenata, da isti mogu utjecati, izravno ili neizravno, stvarno ili moguće na model trgovine između država članica i to na način da izazivaju zabrinutost da bi mogli omesti ostvarivanje zajedničkog tržišta između država članica. Nužno je, između ostalog, da takav utjecaj ne bude neznatan (gore navedene presuda Asnef- Equifax i Administración del Estado, točka 34. i navedena sudska praksa kao i presuda Erste Group Bank i dr. protiv Komisije, točka 36.).

93

Utjecaj na trgovinu između država članica je obično posljedica zajedničkog djelovanja više čimbenika koji, kada se promatraju individualno, nisu nužno odlučujući. U svrhu provjere ima li zabranjeni sporazum znatan utjecaj na trgovinu između država članica potrebno ga je ispitati u njegovom ekonomskom i pravnom kontekstu (gore navedene presude Asnef‑Equifax i Administración del Estado, točka 35. i navedena sudska praksa kao i Erste Group Bank i dr. protiv Komisije, točka 37.)

94

Shodno tome, Sud je već presudio da zabranjeni sporazum koji obuhvaća cijelo državno područje države članice po samoj svojoj prirodi ima učinak jačanja podjele tržišta na nacionalnoj razini, otežavajući na taj način gospodarsko prožimanje kao jedan od ciljeva UFEU‑a, te slijedom toga može imati utjecaj na trgovinu između država članica u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Arduino, C‑35/99, Zb., str. I‑1529., točku 33.; Asnef‑Equifax et Administración del Estado, gore navedenu, točku 37. i navedenu sudsku praksu kao i Erste Group Bank i dr. protiv Komisije, gore navedenu, točku 38.) i da je prekogranični karakter usluga u pitanju relevantan čimbenik prilikom ocjenjivanja postoji li utjecaj na trgovinu između država članica u smislu spomenute odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 1. listopada 1987., Vereniging van Vlaamse Reisbureaus, 311/85, Zb., str. 3801., točke 18. i 21.).

95

Pitanje znatnog utjecaja na trgovinu između država članica mora se ocijeniti uzimajući u obzir sve relevantne elemente u pojedinom slučaju. Shodno tome, ne može se isključiti da, u pojedinom slučaju, samo jedan od tih elemenata, kao što je očito prekoračenje pragova koje je Komisija navela u točki 53. smjernica o utjecaju na trgovinu, može samostalno i u dovoljnoj mjeri biti pokazateljem da postoji znatan utjecaj na trgovinu između država članica u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a (vidjeti analogno tome presude od 1. veljače 1978., Miller International Schallplatten protiv Komisije, 19/77, Zb., str. 131., točku 9. kao i od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr. protiv Komisije, 100/80 do 103/80, Zb., str. 1825., točke 82., 83. i 86.).

96

Nadalje,valja podsjetiti da, u skladu s točkom 53. smjernica o utjecaju na trgovinu, „[k]od sporazuma koji zbog svoje prirode mogu utjecati na trgovinu među državama članicama, [...] često [se] može pretpostaviti da su takvi utjecaji znatni kada tržišni udjel stranaka prelazi prag od 5%”.

97

Točno je da je u predmetnom slučaju u točki 73. pobijane presude Opći sud jednostavno naveo da „u okviru pozitivne pretpostavke predviđene [točkom] 53. smjernica [o utjecaju na trgovinu] dovoljno je da jedan od dva alternativna uvjeta bude ispunjen kako bi se dokazala znatnost utjecaja na trgovinu između država članica”.

98

Međutim, Opći sud je u točki 53. pobijane presude također napomenuo da se „pozitivna pretpostavka, navedena u [točki] 53. smjernica [o utjecaju na trgovinu], primjenjuje samo na sporazume ili djelovanja koji po svojoj samoj prirodi mogu utjecati na trgovinu između država članica”. Nadalje, taj sud je u točkama 52., 65., i 71. iste presude istaknuo, s jedne strane, da prekogranični karakter usluga obuhvaćenih zabranjenim sporazumom u pitanju nije osporavan te, s druge strane, da je Komisija pravilno utvrdila da se tržište u zemljopisnom smislu na koje se zabranjeni ugovor odnosio protezalo na Belgiju odnosno na cijelo državno područje države članice.

99

Iz tumačenja cjelokupne pobijane presude stoga proizlazi da se Opći sud, u svrhu utvrđivanja je li u predmetnom slučaju ispunjen uvjet znatnog utjecaja na trgovinu između država članica, nije oslonio samo na prelazak praga od 5% tržišnog udjela, koji je sam po sebi vrlo značajan, nego je također uzeo u obzir zemljopisni opseg kartela te prekogranični karakter obuhvaćenih usluga. Opći sud je tako vodio računa o svim relevantnim elementima predmetnog slučaja, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 92. do 95. ove presude.

100

Nadalje, iako se Opći sud nije izričito izjasnio o preduvjetu za primjenu točke 53. spomenutih smjernica, koji se odnosi na prirodu sporazuma u pitanju, iz elemenata iznesenih u točki 98. ove presude proizlazi da je prema mišljenju Općeg suda u predmetnom slučaju taj uvjet očito ispunjen s obzirom na svojstva kartela u pitanju. Slijedom navedenog, navodna povreda spomenute točke nije utvrđena. Nadalje, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točkama 81. i 82. ove presude, ne može se smatrati da Opći sud nije ispunio svoju obvezu obrazlaganja u vezi s primjenom spomenute pretpostavke u predmetnom slučaju.

101

U takvim okolnostima, valja odbiti treći dio prvog žalbenog razloga koji je istaknuo Ziegler te slijedom toga također odbiti predmetni žalbeni razlog u cijelosti, bez da je potrebno presuditi o osnovanosti drugog zahtjeva za preinaku obrazloženja koji je podnijela Komisija.

102

Ziegler u suštini tvrdi da je Opći sud povrijedio pravo Unije kada je u točkama 88. i 94. pobijane presude presudio da Komisija nije povrijedila svoju obvezu obrazlaganja oslanjajući se jedino na „vrlo tešku” prirodu povrede u utvrđivanju udjela vrijednosti prodaje koji služi za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne kao i dodatnog iznosa sa svrhom preventivnog djelovanja.

103

Kao glavni argument, Ziegler prvo ističe da je dopuštanje takvog odstupanja od obveze obrazlaganja protivno članku 296. UFEU‑a. Točke 20. i 22. smjernica o utvrđivanju kazni određuju da Komisija mora voditi računa o određenom broju čimbenika kako bi odlučila o udjelu vrijednosti prodaje koji se uzima u obzir, čak i kada smatra da se radi o najtežim oblicima ograničavanja tržišnog natjecanja. Slijedom navedenog, prema mišljenju društva Ziegler, obrazloženje Općeg suda u točki 93. pobijane presude je nepotpuno te iskrivljuje značenje točke 23. spomenutih smjernica.

104

Kao drugo, Ziegler tvrdi da je pobijana presuda protivna temeljnom pravu na pošteno suđenje sadržanom u članku 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (u daljnjem tekstu: Povelja) te članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenog 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), utoliko što to pravo podrazumijeva obvezu davanja „odgovarajućeg i potpunog obrazloženja”. Komisija ima takvu obvezu kada vodi postupak ili donosi odluke u vezi povrede prava tržišnog natjecanja, budući da je, s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, nedvojbeno da Komisija predstavlja sud u smislu članka 6. EKLJP‑a. Iz takve sudske prakse slijedi, prema društvu Ziegler, da je protivno pravu na pošteno suđenje da Opći sud dopusti odstupanje od obveze obrazlaganja u odnosu na kazne koje se primjenjuju na najteže povrede prava tržišnog natjecanja.

105

Ziegler dodaje da je Opći sud, čak i kada se Komisiju ne bi smatralo sudom koji podliježe spomenutim zahtjevima obrazlaganja, oslobađajući Komisiju njene obveze obrazlaganja u slučaju kada ona utvrdi da je udjel vrijednosti prodaje blizak donjem dijelu raspona predviđenog za takve vrste povreda, propustio izvršiti nadzor pune jurisdikcije te slijedom toga nije poštovao njegovo pravo na pošteno suđenje. Naime, Ziegler tvrdi da sudska praksa, osobito ona Europskog suda za ljudska prava upućuje na to da jednostavno ispitivanje je li upravno tijelo prekoračilo granice svoje diskrecijske ovlasti ne predstavlja nadzor pune jurisdikcije u smislu članka 6. EKLJP. Slično, prema društvu Zielger, mogućnost obavljanja nadzora pune jurisdikcije nije sama po sebi dovoljna da bi se ostvarila jamstva poštenog suđenja, već je također potrebno da takav nadzor bude stvarno izvršen u predmetnom slučaju.

106

Podredno, Ziegler navodi da čak i kada bi se pretpostavilo da je načelno prihvatljivo takvo odstupanje od obveze obrazlaganja, razmjer koji mu daje Opći sud čini ga nespojivim s gore navedenim temeljnim odredbama i s općim načelom jednakog postupanja te se temelji na nepotpunom obrazloženju. Ziegler smatra da bi, s jedne strane, činjenica da se, prema točki 93. pobijane presude, to odstupanje dopušta samo u slučaju primjene „postotka koji je vrlo blizak” donjem dijelu raspona predviđenog za najteža ograničenja tržišnog natjecanja, bez da je taj pojam definiran, dovela bi do toga da se u odnosu na različite situacije postupa na isti način te tako krši načelo jednakog postupanja. S druge strane, prema društvu Ziegler, Opći sud je odlučivši da odobreno odstupanje također obuhvaća dodatni iznos sa svrhom preventivnog djelovanja, bez dodatnog objašnjenja, povrijedio svoju obvezu obrazlaganja. Naime, budući da se u točki 25. smjernica o utvrđivanju kazni navodi da se dodatni iznos primjenjuje u slučaju najtežih povreda, Ziegler tvrdi da nije dovoljno navesti jedino prirodu povrede u svrhu određivanja udjela koji će se uzeti u obzir.

107

Prema mišljenju društva Ziegler, zahtjev za preinaku obrazloženja koji je podnijela Komisija glede opsega obveze obrazlaganja koju nalažu smjernice o utvrđivanju kazni iz 2006., je nedopušten i u svakom slučaju neosnovan. Sudska praksa koja je prethodila donošenju spomenutih smjernica u 2006. više nije relevantna. Predmetne smjernice su postrožile Komisijinu obvezu obrazlaganja. Također, priznanje kaznenog karaktera novčanih kazni koje izriče Komisija u području tržišnog natjecanja te stupanje na snagu Povelje postrožili su zahtjeve koji se odnose na obrazlaganje odluka Komisije.

108

Komisija prvenstveno ističe, s jedne strane, da Ziegler pred Općim sudom nije iznio, u vezi s obrazloženjem određivanja udjela na visinu od 17% vrijednosti prodaje, argumente koji bi proizlazili iz njegovog temeljnog prava na pošteno suđenje. S druge strane, Komisija zahtijeva da Sud preinači obrazloženja iz točke 90. do 92. pobijane presude. Tvrdi da je osobito pogrešna tvrdnja u točki 92. prema kojoj su smjernice o utvrđivanju kazni iz 2006. učinile strožom Komisijinu obvezu obrazlaganja izrečenih kazni. Komisija također ističe da bi napetost između točaka 92. i 93. pobijane presude, koju je istaknuo Zielger, bila uklonjena ukoliko bi se usvojio njen zahtjev za preinaku obrazloženja, što bi imalo za posljedicu odbijanje drugog žalbenog razloga.

109

Prema stajalištu Komisije, gore navedeni žalbeni razlog u svakom slučaju je neosnovan. Prvenstveno, Komisija navodi da je, s jedne strane, u odnosu na obvezu obrazlaganja Opći sud ispravno zaključio da je u odnosu na spornu odluku Komisija postupila u skladu s tom obvezom. S druge strane, Komisija tvrdi da je nedopuštena argumentacija kojom se tvrdi da ona ima svojstvo suda u smislu članka 6. EKLJP, s posebnom obvezom obrazlaganja i da je nedostatnim obrazloženjem pobijane presude lišila društvo Ziegler njegovog prava da osporava odluku Komisije pred nezavisnim sudom koji provodi nadzor pune jurisdikcije, s obzirom da je prvi puta iznijeta u fazi žalbe te s obzirom da nije bilo nemoguće tu argumentaciju iznijeti pred Općim sudom. Komisija ističe da je takva argumentacija u svakom slučaju neosnovana. Naime, sudska praksa Europskog suda za ljudska prava ne može poništiti postojeću sudsku praksu Europske unije u skladu s kojom se Komisija ne može smatrati sudom u smislu članka 6. EKLJP.

110

Podredno, u odnosu na ocjenu obrazloženja iznosa novčane kazne, Komisija upućuje, s obzirom na udjel vrijednosti prodaje koji služi za određivanje osnovnog iznosa te kazne, na gore navedene argumente u vezi s obrazloženjem pruženim u spornoj odluci. Glede udjela vrijednosti prodaje koji služi određivanju dodatnog iznosa sa svrhom preventivnog djelovanja, Komisija smatra da se ne može osporiti da se udjel od 17% primijenjen u predmetnom slučaju nalazi na donjem dijelu raspona od 15% do 25% ili da teška priroda povrede može dovesti do toga da se isti udjel primjeni dva puta, budući da su u pitanju dvije ocjene koje se odnose na težinu povrede kao takve.

111

Valja napomenuti da, čak i uz pretpostavku da je Opći sud pogrešno smatrao u točkama 90. do 92. pobijane presude da je donošenje smjernica o utvrđivanju kazni 2006. godine, kojima su zamijenjene smjernice iz 1998., postrožilo obvezu obrazlaganja Komisije prilikom izricanja kazni za povredu prava tržišnog natjecanja Unije, to ne bi imalo nikakvog utjecaja na analizu osnovanosti drugog žalbenog razloga kojeg je istaknuo Ziegler. Naime, u točkama 93. do 96. pobijane presude, Opći sud je utvrdio da primjena takvog strožeg standarda glede obrazloženja nije potrebna u predmetu u vezi s kojim se vodi postupak. Slijedom toga, Opći sud nije izveo nikakve pravne ili činjenične zaključke relevantne za ovaj slučaj iz razmatranja iznesenih u točkama 90. do 92. pobijane presude.

112

Shodno tome, valja smatrati da je zahtjev Komisije usmjeren protiv suvišnih obrazloženja u pobijanoj presudi te budući da je, slijedom toga, bespredmetan, taj zahtjev valja u svakom slučaju odbiti (vidjeti u tom smislu rješenje od 25. ožujka 1996., SPO i dr. protiv Komisije, C‑137/95 P, Zb., str. I‑1611., točka 47. i navedenu sudsku praksu kao i presudu od 2. listopada 2003., Salzgitter protiv Komisije, C‑182/99 P, Zb., str. I‑10761., točke 54. i 55.).

113

Prvo, valja napomenuti da, ukoliko u okviru predmetnog dijela žalbenog razloga Zielger ističe, između ostalog, prigovor koji se odnosi na povredu članka 296. UFEU‑a, u predmetnom slučaju valja primijeniti članak 253. UEZ‑a s obzirom da je sporna odluka donesena prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona. To međutim nema važnosti budući da članak 253. UEZ‑a ne propisuje pravne zahtjeve koji se odnose na obrazloženje akata Unije o kojima se radi u predmetnom slučaju, različite od onih koji su primjenjivi na temelju članka 296. stavka 2. UFEU‑a. Slijedom toga, taj prigovor valja tumačiti na način da se odnosi, između ostalog, na povredu članka 253. UEZ‑a.

114

U tom smislu, valja uzeti u obzir da obveza obrazlaganja predviđena člankom 253. UEZ‑a predstavlja bitnu postupovnu pretpostavku koju treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja koja čini dio materijalne zakonitosti spornog akta (presuda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine protiv Komisije, C‑521/09 P, još neobjavljena u Zb., točka 146. i navedena sudska praksa).

115

U skladu s tim, s jedne strane, obrazloženje koje se zahtjeva u skladu s člankom 253. UEZ‑a mora biti primjereno prirodi akta o kojem se radi i mora izraziti razmatranja institucije koja je donijela akt, na jasan i nedvosmislen način i to tako da omogući zainteresiranim strankama da saznaju razloge na kojima se temelji donesena mjera te nadležnom sudu da obavlja sudski nadzor. U slučaju obrazloženja, pogotovo pojedinačnih odluka, obveza obrazloženja istih ima za cilj, osim omogućavanja sudskog nadzora, također i pružiti zainteresiranim osobama dovoljnu količinu informacija kako bi mogli ustanoviti sadrži li odluka eventualno neku grešku koja bi dozvolila da joj se osporava valjanost (presuda Elf Aquitaine protiv Komisije, gore navedena, točke 147. i 148. kao i navedena sudska praksa).

116

S druge strane, obveza obrazlaganja mora se ocijeniti vodeći računa o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta u pitanju, prirodi razloga koji su navedeni i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. Nije potrebno da se u obrazloženju navedu svi činjenični i pravni elementi, budući da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 253. EZ‑a mora ocijeniti ne samo u odnosu na način kako je formulirano, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (presuda Elf Aquitaine protiv Komisije, gore navedena, točka 150. i navedena sudska praksa).

117

Nadalje, u vezi s izborom udjela vrijednosti prodaje koja služi za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne, u točki 21. smjernica o utvrđivanju kazni navodi se da „[u] pravilu se udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir utvrđuje u visini do 30%”. U točki 22. istih smjernica određuje se da „[p]ri odlučivanju treba li udio vrijednosti prihoda od prodaje, koji se u danom slučaju treba razmotriti, biti na donjem ili na gornjem dijelu tog raspona, Komisija uzima u obzir niz čimbenika kao što je narav povreda, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne”. U točki 23. spomenutih smjernica navodi se da je „udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir [kod horizontalnih sporazuma o određivanju cijena, podjeli tržišta te ograničenju proizvodnje, koji su obično tajni] u pravilu u gornjem dijelu tog raspona”.

118

U vezi s određivanjem dodatnog iznosa sa svrhom preventivnog djelovanja, u točki 25. smjernica o utvrđivanju kazni određuje se da „bez obzira na trajanje sudjelovanja poduzetnika u povredi, Komisija u osnovni iznos uključuje iznos od između 15% i 25% vrijednosti prihoda od prodaje [...] kako bi odvratila poduzetnike od samog sklapanja horizontalnih sporazuma o određivanju cijena [...]. U svrhu odlučivanja o udjelu vrijednosti prihoda prodaje koji se treba razmotriti u pojedinom slučaju, Komisija uzima u obzir niz čimbenika, a posebno one spomenute u točki 22.”

119

U predmetnom slučaju, u odnosu na udjel vrijednosti prodaje koji služi za određivanje osnovnog iznosa kazne, Opći sud je, nakon što je u točki 89. pobijane presude zaključio, što Ziegler ne osporava, da je „Komisija [...] u dovoljnoj mjeri obrazložila kvalifikaciju povrede ‘vrlo ozbiljnom’” i u točki 87. iste presude podsjetio na sadržaj obveze obrazlaganja propisane točkom 253. UEZ‑a i, u točki 91. te presude, na bitan sadržaj točaka 19., 21. i 23. smjernica o utvrđivanju novčanih kazni, utvrdio kako slijedi:

„ [...] valja ustanoviti da je Komisija u uvodnoj izjavi 543. sporne odluke taj postotak utvrdila na iznos koji je jedva veći od polovice tog raspona, to jest na 17%, obrazlažući svoj izbor jedino ‘vrlo teškom’ prirodom povrede. Međutim, Komisija nije podrobnije objasnila na koji način ju je kvalifikacija povrede ‘vrlo teškom’ dovela do toga da postotak odredi na iznos od 17%, a ne na iznos koja se nalazi znatno više na ‘gorenjem dijelu raspona’. Takvo obrazloženje može biti dovoljno samo u slučaju kada Komisija primjenjuje postotak koji je vrlo blizak donjem dijelu raspona predviđenog za najteža ograničenja, a koji je k tome vrlo povoljan za tužitelja. Naime, u takvom slučaju dodatno obrazloženje, koje bi bilo podrobnije od obrazloženja iz smjernica, nije potrebno. Nasuprot tome, ukoliko je Komisija htjela primijeniti viši postotak, trebala je pružiti podrobnije obrazloženje.”

120

U odnosu na udjel koji služi za određivanje dodatnog iznosa sa svrhom preventivnog djelovanja, Opći sud je u točki 94. pobijane presude zaključio da „uzimajući u obzir da [...] uvodna izjava 556. [sporne odluke] upućuje na uvodnu izjavu 542. te da je donja granica raspona jednaka, gore navedena razmatranja primjenjuju se također na prigovore glede obrazloženja navedenog za određivanje tog iznosa”.

121

Iz tih razmatranja proizlazi, kao prvo, da je Opći sud utvrdio, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 115. ove presude, da je obrazloženje koje je Komisija pružila u spornoj odluci glede udjela vrijednosti prodaje koji služi za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne jasno, nedvosmisleno i u skladu s metodom navedenom u točkama 21. i 23. smjernica o utvrđivanju kazni. U tom smislu, valja napomenuti da je Komisija u spomenutim točkama 21. i 23. navela da će postotak utvrditi u iznosu do 30% vrijednosti prodaje, međutim da će, za povrede kao što su horizontalni sporazumi o određivanju cijena i podjeli tržišta, kako je kvalificiran predmetni zabranjeni sporazum u spornoj odluci i što Ziegler nije osporio, postotak koji se primjenjuje biti u gornjem dijelu raspona”.

122

Kao drugo, budući da je postotak u visini od 17% znatno ispod gornje granice razmjera koji je navela Komisija u spomenutim smjernicama za najteža ograničenja tržišnog natjecanja, Opći sud je ispravno napomenuo da je taj postotak vrlo povoljan za Ziegler. Slijedom toga, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 116. ove presude, Opći sud je ispravno utvrdio da Ziegler nije imao interes dobiti posebna objašnjenja u vezi s izborom postotka te da shodno tome Komisija nije imala obvezu dati posebna obrazloženja glede tog pitanja u spornoj odluci.

123

Kao treće, iz pobijane presude ne proizlazi, niti je uostalom Ziegler to tvrdio, da je sporna odluka donesena u posebnim okolnostima ili da se odnosila na zabranjeni sporazum koji je imao takva svojstva zbog kojih bi Komisija trebala navesti posebno obrazloženje glede izbora postotka vrijednosti koji služi za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne koje je detaljnije od onog koje je iznijela, a čiji je izostanak Opći sud trebao kazniti.

124

Četvrto, osobito u odnosu na udjel koji služi za određivanje dodatnog iznosa sa svrhom preventivnog djelovanja, valja utvrditi, s jedne strane, da predmetni zabranjeni sporazum jasno spada u kategoriju povreda obuhvaćenih točkom 25. smjernica o utvrđivanju kazni, koje su također obuhvaćene točkom 23. istih te, s druge strane, da se postotak od 17% nalazi na donjoj granici raspona između 15% do 25% navedenog u spomenutoj točki 25. Slijedom navedenog, Opći sud je u točki 94. pobijane presude ispravno uputio na svoju analizu u vezi s obrazloženjem udjela koji služi za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne. Shodno tome, razmatranja iz točka 121. do 123. ove presude vrijede također u odnosu na analizu koju je izvršio Opći sud glede obrazloženja koje je Komisija navela u spornoj odluci u vezi sa spomenutim udjelom.

125

U tim okolnostima, Zieglerov prigovor prema kojem je Opći sud povrijedio članak 253. UEZ na način da je propustio kazniti nedostatak u obrazloženju sporne odluke s obzirom na izbor udjela vrijednosti prodaje koji služi određivanju osnovnog iznosa novčane kazne i dodatnog iznosa sa svrhom preventivnog djelovanja, ili čak oslobodio Komisiju bilo kakve obveze obrazlaganja u vezi s tim, valja odbiti kao neosnovan.

126

Nadalje, u odnosu na navodnu povredu temeljnog prava na pošteno suđenje sadržanog u člancima 47. Povelje i 6. EKLJP‑a, valja prvenstveno napomenuti da je zaštita koja se pruža člankom 47. Povelje u pravu Unije jednaka zaštiti koja se pruža člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a. Slijedom toga, valja se pozivati samo na članak 47. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2011., Chalkor protiv Komisije, C‑386/10 P, Zb., str. I‑13085., točku 51.)

127

S obzirom da Ziegler navodi da su u predmetnom slučaju tu odredbu Povelje povrijedili kako Komisija tako i Opći sud, valja napomenuti, da, s jedne strane, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ako bi se dopustilo stranci da po prvi put istakne pred Sudom tužbeni razlog koji nije istakla pred Općim sudom, to bi značilo da joj se dopušta pokrenuti postupak pred Sudom, čija je nadležnost kod žalbe ograničena, koji je sadržajno širi nego postupak koji se vodio pred Općim sudom. Shodno tome, nadležnost Suda u okviru žalbe je ograničena na ispitivanje pravnih utvrđenja o razlozima o kojima se raspravljalo pred Općim sudom (presude od 2. travnja 2009., France Télécom protiv Komisije, C‑202/07 P, Zb., str. I‑2369., točka 60. i navedena sudska praksa kao i od 19. srpnja 2012., Alliance One International i Standard Commercial Tobacco protiv Komisije i Komisija protiv Alliance One International i dr., C‑628/10 P i C‑14/11 P, točka 111.).

128

Nadalje u okviru prvostupanjskog postupka Ziegler nije iznio nijedan argument u svrhu utvrđivanja da je Komisija donošenjem sporne odluke povrijedila njegovo temeljno pravo na pošteno suđenje. Shodno tome, ovaj prigovor je nedopušten.

129

S druge strane, budući da Ziegler ovim prigovorom tvrdi da je sam Opći sud povrijedio to temeljno pravo, valja istaknuti da Ziegler navodi da ta povreda proizlazi iz činjenice da je Opći sud, kršeći pravo Unije, oslobodio Komisiju obveze obrazlaganja koja joj se nameće prilikom utvrđivanja udjela vrijednosti prodaje koja služi za određivanje osnovnog iznosa novčane kazne kao i dodatnog iznosa sa svrhom preventivnog djelovanja.

130

Međutim, valja ustanoviti da se taj prigovor temelji na pogrešnoj pretpostavci, kao što to proizlazi iz točke 125. ove presude, budući da Opći sud nije ničime oslobodio Komisiju njene obveze obrazlaganja. Shodno tome, spomenuti prigovor valja odbiti budući da je, u tom smislu, neosnovan.

131

Slijedom navedenog, glavni dio ovog žalbenog razloga valja odbiti u cijelosti.

132

Prvo valja napomenuti da načelo jednakog postupanja predstavlja opće načelo prava Unije, sadržano u člancima 20. i 21. Povelje. U skladu s ustaljenom sudskom praskom, spomenuto načelo zahtjeva da se usporedive situacije ne tretiraju na različit način te da se različite situacije ne tretiraju na isti način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano (presuda od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals protiv Komisije, C‑550/07 P, Zb., str. I‑8301., točke 54. i 55. kao i navedena sudska praksa).

133

Iz ustaljene sudske prakse Suda također proizlazi da što se tiče utvrđivanja iznosa novčane kazne, ne može postojati, primjenom različitih metoda izračuna, diskriminacija između poduzetnika koji su sudjelovali u sporazumu ili usklađenom djelovanju protivno članku 81. stavku 1. UEZ‑a (presuda Alliance One International i Standard Commercial Tobacco protiv Komisije i Komisija protiv Alliance One International i dr., gore navedena, točka 58. kao i navedena sudska praksa).

134

Ipak, Sud je u više navrata presudio da prethodna praksa Komisije prilikom donošenja odluka ne služi kao pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja te da odluke u drugim predmetima mogu služiti samo kao smjernice kada je u pitanju utvrđivanje postojanja diskriminacije (presude od 21. rujna 2006., JCB Service protiv Komisije, C‑167/04 P, Zb., str. I‑8935., točka 205. kao i Erste Group Bank i dr. protiv Komisije, gore navedena, točka 233.).

135

Međutim, u predmetnom slučaju, Ziegler ne tvrdi da je Opći sud propustio kazniti povredu načela jednakog postupanja na osnovi toga da je Komisija u utvrđivanju osnovnog iznosa novčane kazne kao i dodatnog iznosa sa svrhom preventivnog djelovanja u odnosu na njega primijenila udjel u visini od 17% vrijednosti prodaje, dok je primijenila udjel u visini od 15% u odnosu na jednog drugog poduzetnika, koji je sudjelovao u istom kartelu i čije je ponašanje bilo usporedivo s njegovim. Naprotiv, Ziegler tvrdi da je Opći sud povrijedio to načelo implicitno navodeći u točki 93. pobijane presude da se mogu smatrati usporedivim slučajevi u kojima se novčana kazna izračunava na temelju udjela u visini od 17% vrijednosti prodaje i oni u kojima se taj izračun obavlja na temelju udjela u visini od 15% spomenute vrijednosti.

136

Valja utvrditi, s jedne strane, da takvo razmatranje ne proizlazi iz spomenute točke 93. S druge strane, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 134. ove presude, teoretska usporedba sa eventualnom budućom praksom Komisije ne može ni u kom slučaju biti od ikakve važnosti u odnosu na pitanje postojanja diskriminacije.

137

Iz toga slijedi da valja odbiti prigovor koji se odnosi na povredu načela jednakog postupanja.

138

Kao drugo, u odnosu na navodnu povredu Općeg suda njegove obveze obrazlaganja koju je počinio kada je dozvolio Komisiji, u točki 94. pobijane presude, da odredi u visini od 17% udjel vrijednosti prodaje koji se uzima u obzir u određivanju dodatnog iznosa sa svrhom preventivnog djelovanja isključivo na temelju „vrlo teške prirode povrede”, dok se u točki 25. upućuje na to da priroda povrede sama po sebi nije dovoljna da bi se odredio postotak koji treba primijeniti, valja podsjetiti, s jedne strane, da je u točkama 124. i 125. ove presude već utvrđeno da Opći sud nije povrijedio članak 253. UEZ‑a u točki 94. pobijane presude na način na koji je to naveo Ziegler u okviru glavnog dijela ovog žalbenog razloga.

139

S druge strane, suprotno onome što navodi Ziegler, Opći sud nije morao dodatno obrazložiti svoju odluku uzimajući u obzir točku 25. smjernica o utvrđivanju novčanih kazni. Naime, kada se radi o utvrđivanju postotka koji će se primijeniti unutar raspona koji se u njoj spominje, istina je da točka u pitanju navodi da „[u] svrhu odlučivanja o udjelu vrijednosti prihoda prodaje koji se treba razmotriti u pojedinom slučaju, Komisija uzima u obzir niz čimbenika, a posebno one spomenute u točki 22. [spomenutih smjernica]”. Međutim, priroda povrede u pitanju jedan je od tih čimbenika.

140

Štoviše, kao što je to napomenula nezavisna odvjetnica u točki 29. svog prijedloga odluke, iz formulacije spomenute točke 22., u svezi s navedenom točkom 25., vidljivo je da se radi samo o općoj izjavi iz koje se ne može zaključiti, kao prvo, da se Komisija u svakom konkretnom slučaju mora osloniti na sve te čimbenike te na detaljan način obrazložiti udjel koji se primjenjuje uzimajući u obzir svaki takav čimbenik te, kao drugo, da je u skladu s time Opći sud dužan utvrditi da je obrazloženje Komisije nepotpuno ukoliko ista nije obrazložila svoju odluku uzimajući u obzir svaki od čimbenika navedenih u točki 22.

141

U takvim okolnostima i s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 81. i 82. ove presude, razvidno je da je Opći sud obrazložio u dovoljnoj mjeri zaključak koji je iznio u točki 94. pobijane presude.

142

Nadalje, činjenica da Ziegler smatra da je stajalište o meritumu Općeg suda pogrešno ne znači da pobijana presuda nije obrazložena. Naime, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 114. ove presude, obvezu obrazlaganja valja razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja.

143

Slijedom navedenog, prigovor u vezi s nedostatnim obrazloženjem pobijane presude valja odbiti kao neosnovan te slijedom toga također odbiti predmetni podredni dio žalbenog razloga u cijelosti.

144

Budući da nije moguće usvojiti nijedan od prigovora koje je Ziegler iznio u prilog ovog žalbenog razloga, drugi žalbeni razlog valja odbiti u cijelosti.

145

Ziegler prvenstveno napominje da točke 103. do 107. pobijane presude sadrže nedostatke u obrazloženju zbog toga što Opći sud nije obrazložio odbijanje prigovora zbog nedostatka objektivne nepristranosti Komisije. Prema društvu Ziegler, obrazloženje koje je dao Opći sud u točkama 104. i 106. pobijane presude odnosi se na subjektivnu nepristranost te stoga proizlazi iz miješanja ta dva pojma. Mišljenje društva Ziegler je da je objektivna nepristranost postojala prije donošenja sporne odluke te da se odnosila na čimbenike koji su vanjski u odnosu na odluku te se nisu nužno odrazili na istu. Ziegler navodi da se ispitivanje objektivne nepristranosti treba izvršiti na način da se postavi pitanje postoji li, neovisno o njenom postupanju, sumnja u Komisijinu nepristranost na temelju određenih činjenica koje se mogu provjeriti.

146

Kao drugo, Ziegler smatra da sporna odluka sadrži nedostatak objektivne nepristranosti i da je, slijedom toga, Opći sud odbivši spomenuti tužbeni razlog povrijedio njegovo pravo na pošteno suđenje sadržano u člancima 47. Povelje te 6. EKLJP‑a kao i njegovo pravo na dobru upravu sadržano u članku 41. Povelje. Ziegler navodi da, s jedne strane, te odredbe nameću Komisiji obvezu objektivne nepristranosti, bez obzira što se Komisija ne smatra sudom u smislu spomenutih članaka 47. i 6. U svakom slučaju, prema društvu Zielger, Komisija ima takvu obvezu na temelju prava na dobru upravu sadržanom u članku 41. Povelje. S druge strane, takva obveza objektivne nepristranosti, prema društvu Ziegler, nije ispunjena u predmetnom slučaju. Povreda koja se pripisuje društvu Ziegler odnosi se na Komisiju, kako zbog činjenica da je ona jedna od žrtava iste, tako i zbog činjenice da su službenici Komisije bili upleteni na način da su zahtijevali lažne ponude. Međutim, kako tvrdi Zielger, prema Europskom sudu za ljudska prava žrtve povrede ne mogu biti suci u vezi s tom povredom.

147

Komisija smatra da predmetni žalbeni razlog nije osnovan. U odnosu na obrazloženje pobijane presude, sudska praksa Europskog suda za ljudska prava glede objektivne nepristranosti nije relevantna budući da se Komisija ne može smatrati sucem. Nadalje, činjenica da je Komisija ili bilo koja druga institucija Unije žrtva kartela ne može sama po sebi dovesti u pitanje činjenicu da ona provodi istragu potpuno nepristrano. U predmetnom slučaju, prema Komisiji, nijedno pravo obrane društva Ziegler nije bilo ugroženo. Komisija smatra da je Opći sud u takvim okolnostima opravdano uzeo u obzir činjenicu da Ziegler nije istaknuo nikakve konkretne navode u prilog svojoj tvrdnji. Slijedom toga, Ziegler tvrdi da je Opći sud ispravno obrazložio odbijanje takve argumentacije.

148

U odnosu na temeljno pravo na pošteno suđenje i načelo dobre uprave, Komisija napominje da se ona ne može smatrati sudom u smislu članaka 47. Povelje i 6. EKLJP‑a. Nadalje, Komisija priznaje da je očito vezana obvezom nepristranosti u okviru načela dobre uprave, osobito prilikom upravne istrage, ali smatra da je u predmetnom slučaju poštovala takvu obvezu nepristranosti.

149

Kao prvo, u odnosu na navodni nedostatak u obrazloženju pobijane presude, valja istaknuti da, s jedne strane, prema ustaljenoj sudskoj praksi navedenoj u točkama 81. i 82. ove presude, obveza obrazlaganja koja se nameće Općem sudu ne nalaže potonjem da pruži takvo izlaganje koje bi iscrpno i pojedinačno pratilo svako razmatranje koje su iznijele stranke postupka. Obrazloženje Općeg suda može stoga biti implicitno pod uvjetom da omogućava zainteresiranim strankama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio njihove argumente te Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje sudskog nadzora. S druge strane, sukladno sudskoj praksi koja je također ustaljena, navedenoj u točki 114. ove presude, obvezu obrazlaganja potrebno je razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja.

150

U predmetnom slučaju, u točki 104. pobijane presude, Opći sud je napomenuo da „navodni nedostatak objektivnosti Komisije ne predstavlja povredu prava na obranu koja bi mogla dovesti do poništenja [sporne] odluke, već se mora staviti u kontekst ispitivanja koje se obavlja u okviru nadzora ocjene dokaza ili obrazloženja odluke”. Opći sud je iz toga zaključio, u točki 105. spomenute presude, da je navedeni tužbeni razlog bespredmetan kao razlog za poništenje.

151

Ipak, Opći sud je u točki 106. pobijane presude utvrdio, u svrhu cjelovitosti, da je taj tužbeni razlog bio „također neosnovan” iz razloga, što, s jedne strane, „elementi koje je [Ziegler] iznio nisu bili takve prirode da bi dokazali da se navodna pristranost Komisije ili nekog od njenih službenika odrazila na [spornu odluku]” - dok je nedostatak uvjerljivosti tih elemenata ispitan nakon toga - te, s druge strane, da argumenti koje je iznio Zielger, osobito tijekom rasprave, „također [nisu] bili takve prirode da bi dokazali njegovu tvrdnju prema kojoj je Komisija bila pristrana u istraživanju predmeta”. U tom smislu, Opći sud je naročito smatrao da „[Ziegler] nije [dokazao] na koji način je ponašanje za koje se optužuju pojedini agenti, ako se uzme za dokazano, moglo predstavljati povredu prava na pošteno suđenje”

152

Prema tome, iako Opći sud nije u spomenutim točkama napravio razliku između pojma objektivne i subjektivne nepristranosti, ipak je jasno naveo razlog zbog kojeg je smatrao da tužbeni razlog koji je Ziegler istaknuo nije moguće prihvatiti te je time, na pravno zadovoljavajući način, odgovorio na argumente koje je iznijelo to društvo te omogućio Sudu da obavi sudski nadzor u skladu sa sudskom praksom spomenutom u točki 149. ove presude. Što se tiče pitanja je li točno razmatranje Općeg suda, utoliko što primjenjuje iste zahtjeve na objektivnu nepristranost kao i na subjektivnu nepristranost, takvo pitanje je meritorno pitanje koje ne može imati za posljedicu, bez obzira je li osnovano, nedostatak u obrazloženju pobijane presude, u skladu sa sudskom praksom već spomenutom u točki 114. ove presude.

153

Iz gore navedenog slijedi da prvi dio ovog žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

154

Kao drugo, u odnosu na navodnu povredu temeljnog prava na pošteno suđenje i načela dobre uprave, valja napomenuti da iako se Komisija ne može smatrati „sudom” u smislu članka 6. EKLJP‑a (vidjeti u tom smislu presude od 29. listopada 1980., van Landewyck i dr. protiv Komisije, 209/78 do 215/78 i 218/78, Zb., str. 3125., točku 81. kao i Musique Diffusion française i dr. protiv Komisije, gore navedena, točku 7.), ona je svejedno dužna poštivati tijekom upravnog postupka temeljna prava Unije, što obuhvaća i pravo na dobru upravu, sadržano u članku 41. Povelje. Taj članak, a ne članak 47. Povelje, uređuje upravni postupak pred Komisijom u području zabranjenih sporazuma (vidjeti u tom smislu presude od 25. listopada 2011., Solvay protiv Komisije, C‑109/10 P, Zb., str. I‑10329., točku 53 i Solvay protiv Komisije C‑110/10 P, Zb., str. I‑10439., točku 48).

155

U smislu članka 41. Povelje, svaka osoba ima pravo, između ostalog, da institucije Unije obrađuju njezin predmet nepristrano. Takva obveza nepristranosti obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član institucije u pitanju koji je zadužen za predmet ne smije pokazati pristranosti ili osobne predrasude te, s druge strane, objektivnu nepristranost, u smislu da institucija mora pružiti dovoljno jamstva da isključi svaku legitimnu sumnju u tom pogledu (vidjeti analogno tome presude od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste protiv UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, Zb., str. I‑4777., točku 54. kao i od 19. veljače 2009., Gorostiaga Atxalandabaso protiv Parlamenta, C‑308/07 P, Zb., str. I‑1059., točku 46.).

156

Predmet ovog dijela trećeg žalbenog razloga je jedino pojam objektivne nepristranosti. U suštini, Ziegler smatra da Opći sud nije mogao zaključiti, bez da pogrešno primjeni pravo, da je Komisija u predmetnom slučaju postupala objektivno nepristrano, s obzirom da se Komisija sama smatrala žrtvom zabranjenog sporazuma u pitanju i da su službenici Komisije zahtijevali lažne ponude.

157

Na prvom mjestu, valja napomenuti da sama činjenica da je Komisija provodila istragu nad kartelom koji je oštetio financijske interese Unije te izrekla kaznu sudionicima istog ne znači da postoji nedostatak objektivne pristranosti u postupanju Komisije. U suprotnom, sama mogućnost da je Komisija ili neka druga institucija mogla biti žrtvom protutržišnog ponašanja obuhvaćenog člankom 81. UEZ‑a imala bi za učinak, kao što je to zaključila nezavisna odvjetnica u točki 149. svojeg prijedloga odluke, lišavanje Komisije njene ovlasti da istraži takvo ponašanje, što se ne može prihvatiti. U tom smislu, osobito je važno istaknuti da u skladu s člankom 85. UEZ‑a, sada člankom 105. UFEU‑a, među zadaćama koje su povjerene Komisiji Ugovorima nalazi se upravo i zadaća osiguravanja primjene načela utvrđenih člancima 81. UEZ‑a i 82. UEZ‑a.

158

Na drugom mjestu, činjenica da službe Komisije koje su zadužene za vođenje postupka u vezi povreda prava tržišnog natjecanja Unije i službe koje su odgovorne za upravljanje selidbama službenika i djelatnika te institucije također ne može, sama po sebi, dovesti u pitanje objektivnu nepristranost te institucije, budući da spomenute službe nužno čine dio strukture kojoj pripadaju (vidjeti analogno tome presudu od 6. studenog 2012., Otis i dr., C‑199/11, točku 64.).

159

Na trećem mjestu, Sud je već presuđivao da sudovi Unije mogu nadzirati odluke Komisije te da pravo Unije predviđa sustav sudske kontrole odluka Komisije, i to osobito onih koje se odnose na postupke primjene članka 81. UEZ‑a, čime se pružaju sva jamstva koja se zahtijevaju sukladno članku 47. Povelje (presuda Otis i dr., gore navedena, točka 56.). Shodno tome, Komisija se nikada ne može smatrati istovremeno žrtvom povrede i sucem odgovornim za izricanje kazni za tu povredu.

160

S obzirom na gore navedeno, Opći sud je osnovano utvrdio da Komisija nije propustila ispuniti svoju obvezu nepristranosti. Sukladno tome, Opći sud nije pogrešno primijenio pravo odbivši tužbeni razlog koji je Ziegler istaknuo, a koji se odnosio na povredu prava na pošteno suđenje i općeg načela dobre uprave.

161

Nadalje, u skladu sa sudskom praksom spomenutom u točki 75. ove presude, jedino Opći sud može odlučivati o vrijednosti koju valja pridati dokazima koji su mu podneseni, osim u slučaju kada su dokazi bili iskrivljeni. Stoga, budući da ovim dijelom trećeg žalbenog razloga Ziegler želi dovesti u pitanje ocjenu Općeg suda dokaza koje je to društvo iznijelo u prilog tužbenom razlogu istaknutom pred tim sudom, a ne poziva se na bilo kakvo iskrivljavanje dokaza, tu argumentaciju valja odbaciti kao nedopuštenu.

162

Slijedom navedenog, drugi dio trećeg žalbenog razloga koji je istaknuo Ziegler u prilog svojoj žalbi djelomično je neosnovan i djelomično nedopušten te ga shodno tome valja djelomično odbiti i djelomično odbaciti kao i, u skladu s tim, treći žalbeni razlog u cijelosti.

163

Ziegler napominje da Opći sud, utvrdivši u točki 167. pobijane presude da je Komisija počinila grešku glede sposobnosti plaćanja tog društva, ne može zaključiti bez da povrijedi načelo jednakog postupanja da je Komisija bila ovlaštena odobriti drugom poduzetniku koji je sudjelovao u kartelu sniženje novčane kazne u visini od 70% prvotnog iznosa iste na temelju točke 37. smjernica o utvrđivanju kazni premda nije predvidjela odobrenje, na tom istom temelju, sniženja iznosa novčane kazne izrečene društvu Ziegler. Budući da smatra da se nalazio, kao i taj drugi poduzetnik, u okolnostima nesposobnosti plaćanja, a koje okolnosti je Opći sud ustanovio, Ziegler tvrdi da je imao pravo da se njegova specifična situacija razmotri u skladu s navedenom točkom 37.

164

Ziegler tvrdi da opravdanje za takvu razliku u postupanju koje se odnosi na granicu od 10% ukupnog prihoda, a koje je istaknuo Opći sud u točki 171. pobijane presude nije bilo izneseno od strane Komisije. Nadalje, prema društvu Ziegler, navedeno opravdanje bilo bi protivno utvrđenju Općeg suda prema kojem ocjena koja se temelji isključivo na prihodu ne uzima u obzir konkretne okolnosti u kojima se nalazi društvo te nije sama po sebi relevantna za odluku o odobravanju sniženja iznosa novčane kazne. Uzimajući u obzir navedeno, pobijanu presudu valja poništiti, kao i članak 2. sporne odluke. U svakom slučaju, Ziegler tvrdi da valja barem znatno smanjiti novčanu kaznu koja mu je izrečena.

165

U svojem odgovoru, Komisija napominje da ovaj žalbeni razlog valja odbiti. Kao prvo, Komisija ističe da je u primjeni točke 35. smjernica o utvrđivanju kazni načelo jednakog postupanja poštivano. U tom smislu, Komisija posebno napominje da su svi zahtjevi za primjenu spomenute točke 35. odbijeni zbog nepostojanja specifičnih socijalnih i gospodarskih okolnosti. Kao drugo, Komisija smatra da se točka 37. spomenutih smjernica odnosi na situaciju koja je u potpunosti iznimna. Situacija u kojoj se nalazio drugi poduzetnik bila je vrlo specifična, iz razloga koji su povjerljivi u odnosu na Ziegler ali koji su bili poznati Općem sudu. Činjenica da Opći sud izrijekom spominje isključivo razliku u iznosu novčanih kazni u odnosu na postotak ukupnog prihoda može se objasniti vrlo povjerljivom prirodom predmetnih informacija u odnosu na Ziegler. Uostalom, prema Komisiji, taj postotak je relevantan da bi se utvrdilo ugrožava li novčana kazna opstanak poduzetnika te u svakom slučaju ide u prilog zaključku da okolnosti u kojima se nalazio taj drugi poduzetnik i okolnosti u kojima se nalazio Ziegler nisu usporedive, osobito s obzirom da Ziegler nije tražio ostvarivanje prednosti iz navedene točke 37.

166

U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 132. ove presude, načelo jednakog postupanja posebno nalaže da se slične situacije ne tretiraju na različiti način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano.

167

Shodno tome, povreda načela jednakog postupanja kao posljedica nejednakog postupanja pretpostavlja da su predmetne situacije slične uzimajući u obzir sve elemente koji ih obilježavaju. Elemente koji su svojstveni različitim situacijama i sukladno tome njihovu usporedivost valja utvrđivati i cijeniti osobito vodeći računa o predmetu i svrsi akta Unije kojim se vrši razlikovanje u pitanju. Nadalje, načela i ciljevi područja na koje se akt odnosi moraju se također uzeti u obzir (presuda od 16. prosinca 2008., Arcelor Atlantique et Lorraine i dr., C‑127/07, Zb., str. I‑9895., točke 25. i 26. kao i navedena sudska praksa).

168

U predmetnom slučaju, nakon što je podsjetio u točki 65. pobijane presude da odobravanje sniženja predviđenog točkom 35. smjernica za utvrđivanje novčanih kazni ovisi, osim o postojanju zahtjeva za sniženje, o ispunjenju dva kumulativna uvjeta i to nepremostive poteškoće plaćanja novčane kazne i postojanja specifičnih socijalnih i gospodarskih okolnosti, Opći sud je utvrdio u točki 167. pobijane presude da „[j]ednostavan izračun postotka koji predstavlja novčana kazna u odnosu na svjetski prihod poduzetnika ne može sam po sebi dovesti do zaključka da takva novčana kazna ne može nepovratno ugroziti gospodarsku održivost dotičnog poduzetnika. Naime, u tom slučaju bilo bi moguće odrediti konkretne pragove za primjenu točke 35. smjernica [o utvrđenju kazni]”.

169

Opći sud je slijedom navedenog u istoj točki zaključio da Komisija u spornoj odluci nije ispravno zaključila da prvi uvjet za primjenu navedene točke 35., odnosno nepremostiva poteškoća plaćanja novčane kazne, nije bio ispunjen.

170

Međutim, kao prvo, iako je Opći sud smatrao da Komisija nije dovoljno obrazložila svoje stajalište prema kojem novčana kazna koju je namjeravala izreći društvu Ziegler nije nepovratno ugrožavala njegovu gospodarsku održivost, taj sud usprkos tome nije utvrdio da je Ziegler u stvarnosti bio u situaciji nesposobnosti plaćanja novčane kazne. Opći sud je samo naveo da Komisija nije utvrdila da to nije bio slučaj. Slijedom toga valja zaključiti da se argumentacija društva Ziegler temelji, barem djelomično, na pogrešnoj pretpostavci te shodno tome, da navodna proturječnost u obrazloženjima Općeg suda nije utvrđena.

171

Kao drugo, točno je da se u točki 35. smjernica o utvrđivanju novčanih kazni navodi da „[u] iznimnim slučajevima Komisija može na zahtjev poduzetnika u specifičnom društvenom i gospodarskom okruženju uzeti u obzir njegovu nesposobnost plaćanja”. Međutim, točka 37. navedenih smjernica predviđa da „[u]natoč tome što [spomenute smjernice] pružaju opću metodologiju za utvrđivanje kazni, pojedinosti danog slučaja ili potreba za postizanjem preventivnog učinka u pojedinom slučaju mogu opravdati odstupanje od takve [metode] ili od ograničenja navedenih u točki 21.”. Iz toga slijedi da, suprotno točki 35. navedenih smjernica, primjena spomenute točke 37. ne ovisi o sposobnosti plaćanja poduzetnika u pitanju.

172

Slijedom navedenog, čak i ako bi Opći sud priznao da je sposobnost plaćanja društva Ziegler bila smanjena u smislu spomenute točke 35., takva činjenica samo po sebi ne bi imala za posljedicu da su njegova situacija i situacija drugog poduzetnika u pitanju usporedive u smislu navedene točke 37.

173

Ipak, valja napomenuti da formulacija spomenute točke 37. ne isključuje mogućnost da nesposobnost plaćanja poduzetnika može biti relevantna za odluku o primjenjivosti te odredbe. Međutim, s jedne strane, kako bi se osigurao puni učinak točki 35. kao i točki 37. smjernica o utvrđivanju kazni, nužno je da uvjeti za njihovu primjenu budu različiti. U skladu s tim, nesposobnost za plaćanje ili smanjena sposobnost za plaćanje u smislu navedene točke 35. u svakom se slučaju ne može sama po sebi smatrati dovoljnom da bi dovela do eventualne primjene točke 37. tih smjernica.

174

S druge strane, budući da nesposobnost za plaćanje ili smanjena sposobnost plaćanja mogu biti relevantne u smislu navedene točke 37., Opći sud je u točki 171. pobijane presude opravdano, kako bi ocijenio je li Komisija jednako postupala sa društvom Ziegler i drugim poduzetnikom u pitanju, usporedio njihove situacije na temelju iznosa novčane kazne predviđene za svakog od njih u odnosu na njihove pripadajuće prihode, te iz toga zaključio, s obzirom da je utvrdio znatnu razliku između tih pripadajućih vrijednosti, da nije bilo povrede načela jednakog postupanja.

175

Iz gore navedenog proizlazi da valja u cijelosti odbiti četvrti žalbeni razlog uključujući dio u kojem se zahtjeva smanjenje iznosa novčane kazne.

176

S obzirom da nijedan žalbeni razlog nije usvojen, žalbu valja odbiti u cijelosti.

177

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kada žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika koji se primjenjuje na žalbeni postupak temeljem članka 184. stavka 1. istog, stranka koja izgubi spor dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da nije uspio u svojim zahtjevima te s obzirom da je Komisija zatražila da Ziegler snosi troškove, valja mu naložiti da snosi troškove.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) proglašava i presuđuje: