1. 

Landgericht Saarbrücken uputio je Sudu nekoliko pitanja u vezi s tumačenjem i mogućnošću pozivanja na članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103/EZ u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti ( 2 ). Konkretno, sud koji je uputio zahtjev pita omogućuje li ta odredba građanskom sudu da „predstavniku za likvidaciju štete” zakonito dostavi tužbu ako potonji nema izričito ovlaštenje tuženika. Isto tako, u slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, sud koji je uputio zahtjev također iznosi dvojbe u pogledu mogućnosti pozivanja na navedeni članak 21. u „trostranom” kontekstu kao što je predmetni, u kojem se direktiva primjenjuje u odnosu na tijelo vlasti, ali proizvodi neizravan učinak na pojedinca.

2.

Direktivom 2009/103 stavljena je izvan snage Direktiva 2000/26/EZ o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na osiguranje od građanskopravne odgovornosti ( 3 ). Međutim, u novoj su direktivi i dalje ostale odredbe čije se tumačenje traži u ovom predmetu, s posebnim naglaskom na sljedeće uvodne izjave i članke 20. i 21.:

[…]

[…]

[…]

Članak 20.

Posebne odredbe koje se odnose na naknadu štete osoba oštećenih u prometnoj nezgodi u državi članici koja nije država članica njihova boravišta

1.   Cilj je članaka od 20. do 26. utvrđivanje posebnih odredaba koje se primjenjuju na oštećene osobe koje imaju pravo na naknadu štete za štete ili ozljede koje su posljedica nezgoda u državi članici koja nije država članica boravišta oštećene osobe prouzročenih upotrebom vozila koja su osigurana i koja se uobičajeno nalaze u državi članici.

Ne dovodeći u pitanje zakonodavstvo trećih zemalja u vezi s građanskopravnom odgovornošću i međunarodnim privatnim pravom, te se odredbe također primjenjuju na oštećene osobe s boravištem u državi članici koje imaju pravo na naknadu štete za štete ili ozljede koji su posljedica nezgoda u trećim zemljama čiji su se nacionalni uredi za osiguranje pridružili sustavu zelene karte, kada su te nezgode prouzročene upotrebom vozila koja su osigurana i uobičajeno se nalaze u državi članici.

2.   Članci 21. i 24. primjenjuju se samo kod nezgoda prouzročenih upotrebom vozila:

Članak 21.

Predstavnici za likvidaciju štete

1.   Svaka država članica poduzima sve potrebne mjere kako bi osigurala da sva društva za osiguranje koja pokrivaju rizike iz točke 10. slova A Priloga Direktive 73/239/EEZ, s iznimkom odgovornosti prijevoznika, imenuju predstavnika za likvidaciju štete u svakoj državi članici osim u onoj u kojoj su dobila službena odobrenja za rad.

Predstavnik za likvidaciju štete odgovoran je za rješavanje i likvidaciju odštetnih zahtjeva koji proizlaze iz nezgoda u slučajevima iz članka 20. stavka 1.

Predstavnik za likvidaciju štete ima boravište ili poslovni nastan u državi članici u kojoj je imenovan.

2.   Društvo za osiguranje ima diskrecijsko pravo odlučivanja o izboru svojeg predstavnika za likvidaciju štete.

Države članice ne smiju ograničavati tu slobodu izbora.

3.   Predstavnik za likvidaciju štete može raditi za jedno društvo za osiguranje ili više njih.

4.   Predstavnik za likvidaciju štete prikuplja u pogledu takvih odštetnih zahtjeva sve potrebne informacije u vezi s likvidacijom šteta i poduzima mjere potrebne da dogovori njihovu likvidaciju.

Obveza imenovanja predstavnika za likvidaciju štete ne isključuje pravo oštećene osobe ili njezina društva za osiguranje da pokrene postupak izravno protiv osobe koja je prouzročila nezgodu ili njezina društva za osiguranje.

5.   Predstavnici za likvidaciju štete moraju imati dovoljno ovlasti da zastupaju društvo za osiguranje u odnosu na oštećene osobe u slučajevima iz članka 20. stavka 1. i da u potpunosti udovolje njihovim odštetnim zahtjevima.

Oni moraju biti u stanju obraditi slučajeve na službenom jeziku (službenim jezicima) države članice boravišta oštećene osobe.

6.   Imenovanje predstavnika za likvidaciju štete samo po sebi ne predstavlja otvaranje podružnice u smislu članka 1. točke (b) Direktive 92/49/EEZ te se predstavnik za likvidaciju štete ne smatra poslovnom nastanom u smislu članka 2. točke (c) Direktive 88/357/EEZ ili poslovnom nastanom u smislu Uredbe (EZ) br. 44/2001.”

3.

Direktiva 2009/103 u Njemačkoj je prenesena na temelju Zakona o nadzoru društava za osiguranje (Versicherungsaufsichtsgesetz, u daljnjem tekstu: VAG). Konkretno, članak 21. stavak 5. Direktive prenesen je člankom 7.b stavkom 2. VAG‑a, koji glasi kako slijedi:

„Predstavnik za likvidaciju štete ima boravište ili poslovni nastan u državi u kojoj je imenovan. Može postupati za račun jednog ili više društava za osiguranje. Mora imati dovoljno ovlasti da zastupa društvo za osiguranje u odnosu na oštećene osobe i da u potpunosti udovolji njihovim odštetnim zahtjevima. Mora biti u stanju obraditi slučaj na službenom jeziku (službenim jezicima) države u kojoj je imenovan.”

4.

Pravila koja uređuju dostavu pismena u njemačkom građanskom postupku sadržana su u članku 166. i sljedećim člancima Zakona o parničnom postupku (Zivilprozessordnung). Članak 171. tog zakona u pogledu dostave opunomoćeniku propisuje sljedeće:

„Dostava se može izvršiti s istim pravnim učinkom zastupniku koji je imenovan na temelju sporazuma ili zastupanom. Zastupnik mora predočiti pisani dokaz o tome da je propisno opunomoćen.”

5.

Spedition Welter, poduzeće sa sjedištem u Njemačkoj, vlasnik je kamiona koji je 24. lipnja 2011. sudjelovao u prometnoj nezgodi u predgrađu Pariza. Zbog nastale štete, društvo Spedition Welter pred njemačkim je sudovima podnijelo tužbu protiv vozača drugog vozila koje je sudjelovalo u nezgodi, koji ima boravište u Francuskoj i koji je osiguranje od građanskopravne odgovornosti ugovorio s društvom za osiguranje Avanssur SA, također sa sjedištem u Francuskoj.

6.

Prvostupanjski je sud pismeno o pokretanju tužbe dostavio predstavniku za likvidaciju štete društva Avanssur SA u Njemačkoj, odnosno društvu za osiguranje AXA Versicherungs AG.

7.

AXA Versicherungs AG odbio je primiti pismeno o pokretanju tužbe, tvrdeći da ga tuženik nije izričito opunomoćio za primanje pismena u njegovo ime.

8.

Budući da pismeno nije pravilno dostavljeno tuženiku, prvostupanjski je sud tužbu proglasio nedopuštenom zbog teške povrede postupka. Prvostupanjski je sud smatrao da je pismeno, u skladu s postojećim instrumentima pravosudne suradnje, točnije Uredbom (EZ) br. 1393/2007 o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima, trebalo izravno dostaviti društvu Avanssur SA ( 4 ).

9.

Tužitelj se usprotivio tom tumačenju te je pred Landgericht Saarbrücken podnio žalbu, u kojoj se izravno pozvao na članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103. Tužitelj smatra da predstavnik na temelju te odredbe ima zakonsku ovlast za primanje pismena u okviru spora u vezi s građanskopravnom odgovornošću u pogledu upotrebe motornih vozila.

10.

S obzirom na dvojbe koje su izazvale tužiteljeve tvrdnje, Landgericht Saarbrücken prekinuo je postupak i odlučio je Sudu uputiti ovaj zahtjev za prethodnu odluku.

11.

Tajništvo Suda zaprimilo je 26. lipnja 2012. zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio Landgericht Saarbrücken, u kojem se navode sljedeća pitanja:

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

12.

Pisana očitovanja podnijeli su Avanssur SA, Republika Austrija, Portugalska Republika i Europska komisija.

13.

Svojim prvim pitanjem Landgericht Saarbrücken pita dodjeljuje li članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103 „predstavnicima za likvidaciju štete” ovlast da u okviru građanskog postupka primaju pismena upućena društvu za osiguranje.

14.

Stranke koje su sudjelovale u postupku zastupale su različita stajališta. S jedne strane, Republika Austrija i Komisija smatraju da navedeni članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103 jamči ovlast za primanje pismena kako u upravnim tako i sudskim postupcima. Suprotno tome, Avanssur SA i Portugalska Republika smatraju da se u odredbi uopće ne spominju sudski postupci, čime je isključena svaka ovlast u tom smislu u kontekstu kao što je predmetni.

15.

Smatram da je, prije nego što započnem s tumačenjem navedenog članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103, potrebno iznijeti neka uvodna očitovanja.

16.

Kao prvo, postupak koji se vodi pred njemačkim sudovima upućen je na razmatranje međunarodno nadležnom sudu. Ni stranke ni njemački sudovi koji su dosad odlučivali ne sumnjaju u međunarodnu nadležnost tih sudova za odlučivanje u tom sporu. Kao što ću pokazati u nastavku, to je pitanje važno jer isključuje mnoge razloge za zabrinutost u vezi s tekstom članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103. Stoga je riječ o sporu koji se odnosi isključivo na doseg ovlasti za primanje pismena, pri čemu to pitanje ni u kom slučaju ne mijenja međunarodnu sudsku nadležnost sudova pred kojima se vodi postupak.

17.

Također treba istaknuti još jedan važan detalj. Ovlaštenje koje je sporno tiče se mogućnosti zastupanja u posebnu svrhu primitka sudskog pismena. Cilj ovlaštenja za zastupanje koje je Spedition Welter dao društvu AXA Versicherungs AG nije obrana u sudskom postupku, kao ni opće zastupanje tuženika pred njemačkim sudovima. Ovlaštenje za zastupanje koje, prema mišljenju društva Spedition Welter proizlazi iz članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103, ograničeno je na dostavu sudskih pismena i ni na koji način ne utječe na status društva Avanssur SA kao tuženika, kao ni na uvjete njegove obrane. Prednost ovlaštenja za primanje sudskih pismena u tome je što tužitelj nema obvezu međunarodne dostave pismena ili, u predmetnom slučaju, dostave u skladu s postupcima iz Uredbe br. 1393/2007 koji, kao što je istaknuto u spisu, uključuju troškove prevođenja koji bi se izbjegli dostavom preko zastupnika.

18.

Stoga je predmetno pitanje ograničeno na vrlo konkretnu i preciznu problematiku. Ukratko, valja razjasniti ima li „predstavnik za likvidaciju štete” u smislu Direktive 2009/103 ovlaštenje za primanje sudskih pismena, konkretno pismena o pokretanju tužbe.

19.

S obzirom na navedeno, analizirat ću nastanak članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103, nakon čega ću tu odredbu tumačiti u skladu s ciljem i logikom te direktive.

20.

Kao što sam već naveo, Direktivom 2009/103 izvan snage stavljena je Direktiva 2000/26 koja je pak iz temelja izmijenila Direktivu 73/239/EEZ i Direktivu 88/357/EEZ ( 5 ). Članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103 temelji se na članku 4. Direktive 2000/26. Potonja odredba, donesena 2000., predstavljala je jedno od mnogih poboljšanja usklađenog sustava osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila.

21.

Komisija je oduvijek zagovarala stajalište da predstavnik za likvidaciju štete treba imati ovlast primanja sudskih pismena suda pred kojim se vodi postupak o građanskopravnoj odgovornosti osiguravatelja, kao što proizlazi iz prijedloga direktive objavljenog 10. listopada 1997. ( 6 ), u kojem je sadržana odredba koja je prethodila onoj koja je konačnici postala članak 4. koji glasi kako slijedi:

22.

Komisija je u obrazloženju tog prijedloga dodala da je cilj te odredbe utvrditi posljedice koje djelovanje zastupnika ima na žrtvu ( 8 ). Budući da bi predstavnik djelovao kao pravni zastupnik društva za osiguranje u vezi s likvidacijom šteta, njegovo bi djelovanje bilo pravno obvezujuće za društvo za osiguranje u odnosu prema žrtvi. Komisija u nastavku navodi:

23.

Također treba istaknuti da je Komisija ustrajala na tome da postupovni aspekt pravnog zastupanja ni na koji način ne smije utjecati na pravila o međunarodnoj sudskoj nadležnosti. Komisija je stoga naglasila, a što je važno za predmetni slučaj, da je postupovni učinak zastupanja skroman ili, kao što se navodi u tekstu, da zastupanje „u praksi ima ograničen značaj”. Komisija je time pojasnila da je postupovno zastupanje ograničeno upravo na te aspekte, odnosno na zastupanje za potrebe određenih postupovnih formalnosti, što je zadaća čija je glavna prednost olakšati formalnosti dostave, ali bez izmjene pravila o dodjeli međunarodne sudske nadležnosti.

24.

U drugom čitanju u Europskom parlamentu ta je odredba izmijenjena. Upućivanje na „tijela država članica” iz članka 3. stavka 5. premješteno je u obrazloženje. Sporazum do kojeg su došli Komisija, Vijeće i Europski parlament odražava se u jednom od mišljenja Komisije u kojem ona, kako bi se izbjegla bilo kakva izmjena odredaba međunarodnog privatnog prava, prihvaća da se iz predmetnog teksta izbriše upućivanje na sudove. Međutim, institucije su se usuglasile da se upućivanje na sudove zadrži u obrazloženju, upravo kako bi se osigurao barem „ograničeni” stupanj zastupanja, kao što ga je Komisija zagovarala na početku zakonodavnog postupka ( 10 ). To je suglasje u konačnici uključeno u konačni tekst Direktive 2000/26 i kasnije preuzeto u Direktivi 2009/103.

25.

Ukratko, iz nastanka Direktive 2009/103 proizlazi da je namjera zakonodavca bila da zastupanje osiguravatelja u državi boravišta žrtve uključuje ovlaštenje za primanje sudskih pismena, iako u ograničenoj mjeri. Isto tako, uzimajući u obzir posljedice koje zadaća predstavnika za likvidaciju štete može imati na jamstvo koje za tuženika predstavlja pravilo o dodjeli sudske nadležnosti prema mjestu njegova boravišta, Komisija i Europski parlament od početka su nastojali da ovlaštenje za primanje sudskih pismena ni na koji način ne dovede do izmjene općih ili posebnih pravila međunarodnog privatnog prava koja se primjenjuju na prekogranične sporove u vezi s građanskopravnom odgovornošću u pogledu upotrebe motornih vozila.

26.

Međutim, kao što proizlazi iz dokumenata Europskog parlamenta, učinak ovlaštenja za primanje sudskih pismena u svakom bi slučaju trebao biti „ograničen”. Razumno je pretpostaviti da taj „ograničeni” učinak obuhvaća barem ovlast za primanje sudskih pismena u ime tuženika ako je tužitelj spor pokrenuo pred sudovima u zemlji svojeg boravišta. U tim okolnostima, dostava tužbe predstavniku za likvidaciju štete ima tek ulogu formalne uspostave postupovnopravnog odnosa. Ako se spor vodi pred sudovima u mjestu gdje tužitelj ima domicil, tuženik treba računati s time da će pravnu obranu morati osigurati u zemlji tužitelja. Naknadna sudska pismena dostavljaju se na jeziku tužitelja jer će to ujedno biti jezik tuženikova odvjetnika. Ukratko, kad je riječ o učinku ovlaštenja za primanje sudskih pismena iz članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103 pred sudovima, on će, u skladu s ciljem te odredbe, biti ograničen.

27.

Kao što sam upravo istaknuo, članak 21. stavak 5. Direktive pozivanjem na to da predstavnik za likvidaciju štete mora imati „dovoljno ovlasti”, želio je obuhvatiti kako ovlasti zastupanja u odnosu na žrtve tako i ovlasti zastupanja pred javnim tijelima, uključujući sudbena tijela, iako u okviru „ograničenih” zadaća. Potvrda te volje zakonodavca nalazi se u uvodnoj izjavi 37. navedene direktive u kojoj se kategorično potvrđuje da dovoljno ovlasti uključuje zastupanje „[pred nacionalnim vlastima i, ako je neophodno, na sudovima]” ( 11 ).

28.

Osim toga, članak 21. stavak 5. sadržava drugi podstavak u kojem se navodi da predstavnici za likvidaciju štete „moraju biti u stanju obraditi slučajeve na službenom jeziku (službenim jezicima) države članice boravišta oštećene osobe”. Ako prethodno razmatrane odredbe potvrđuju da zastupanje proizvodi puni učinak pred pravosudnim tijelima, onda upravo navedena odredba potvrđuje da takvo zastupanje obuhvaća one postupke u kojima se oštećena osoba predstavniku za likvidaciju štete može obratiti na svojem jeziku. Kao što sam naveo u točki 17. ovog mišljenja, Spedition Welter zahtijeva od suda da pismeno o pokretanju tužbe dostavi predstavniku za likvidaciju štete društva Avanssur SA u Njemačkoj upravo kako bi se izbjegli troškovi prevođenja propisani Uredbom br. 1393/2007. To potvrđuje uvodna izjava 34. Direktive 2009/103 isticanjem da oštećene osobe svoja potraživanja mogu riješiti „u skladu s postupcima s kojima su upoznati”.

29.

Valja istaknuti i to da priznavanje ovlaštenja za dostavu sudskih pismena ne mijenja pravila međunarodnog privatnog prava primjenjiva u tom području. Ta je zadrška važna jer treba znati da, iako zastupanje za likvidaciju štete obuhvaća zastupanje pred pravosudnim tijelima, institucije su se pobrinule za to da ne uvedu nijedno pravilo koje bi izmijenilo osjetljivu ravnotežu svojstvenu odredbama o međunarodnoj sudbenoj nadležnosti i pravu koje se primjenjuje na tužbe za štetu nastalu u prometnim nezgodama s prekograničnim elementima. Ta je napomena više puta istaknuta u uvodnim izjavama 35., 36. in fine i 38. Direktive 2009/103.

30.

Čini mi se teza koju zagovaraju Avanssur SA i Portugalska Republika, prema kojoj izostanak izričitog navođenja ovlaštenja za primanje sudskih pismena potvrđuje da je zakonodavac namjerno izostavio takav oblik zastupanja, ne dovodi u pitanje prethodno navedene argumente. Kao što sam pokazao u točkama 20. do 24. ovog mišljenja, namjera zakonodavca upravo je bila uključiti tu vrstu zastupanja, iako u ograničenoj mjeri, a u prilog tom tumačenju ide i logika Direktive 2009/103. Ipak, postoji još jedan argument koji dovodi u pitanje tezu društva Avanssur i Portugalske Republike, a koji je Komisija utemeljeno iznijela.

31.

Kao što sam prethodno naveo, članak 22. predviđa postupak za naknadu štete prema kojem se oštećena osoba može izravno obratiti predstavniku za likvidaciju štete osiguravatelja u državi svojeg boravišta, čime joj se omogućuje i da odštetni zahtjev podnese na svojem jeziku. Nadalje, članak 18. Direktive 2009/103 od država članica zahtijeva da predvide mjere koje strankama oštećenim u nezgodi koju je prouzročilo vozilo pokriveno osiguranjem jamče „pravo izravnog postupanja protiv društva za osiguranje koje pokriva građanskopravnu odgovornost osobe odgovorne za nezgodu”. Upravo je to učinila Njemačka, kao što ističe sud koji je uputio zahtjev pozivajući se na međunarodnu sudsku nadležnost njemačkih sudova u ovom sporu ( 12 ).

32.

Stoga je, u najmanju ruku, iznenađujuće to što se sudska pismena, nakon obavljenih prethodnih formalnosti izravno pred predstavnikom za likvidaciju štete, pri čemu oštećena stranka može pokrenuti postupak izravno protiv osiguravatelja, ne mogu dostaviti istom predstavniku za likvidaciju štete, čija je zadaća, u skladu s ciljevima Direktive 2009/103, oštećenoj osobi olakšati podnošenje odštetnog zahtjeva i, ako je potrebno, tužbe za naknadu štete.

33.

Stoga, i s obzirom na iznesene argumente, smatram da članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103, uzimajući u obzir njegov nastanak i sustavni kontekst njegova teksta, kad se poziva na „dovoljno ovlasti” predstavnika za likvidaciju štete, treba tumačiti na način da uključuje ovlaštenje za primanje sudskih pismena, kao što je to slučaj dostave pismena o pokretanju tužbe koju je oštećena osoba podnijela u okviru građanskog postupka pred sudom s međunarodnom nadležnošću za odlučivanje o sporu.

34.

Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita proizvodi li članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103 takav izravan učinak da se oštećena osoba može na njega pozvati pred nacionalnim sudom, a taj sud poći od načela da dostava izvršena predstavniku za likvidaciju štete u njegovom svojstvu „zastupnika” društva za osiguranje predstavlja valjanu dostavu tom društvu.

35.

Poznato je da utvrđivanje postojanja izravnog učinka pravila prava Unije, uključujući direktive, nije uvjet za njegovu primjenu. Da bi pravilo prava Unije bilo primjenjivo, ne mora nužno proizvoditi izravan učinak ( 13 ). Dakle, izravan učinak znači sposobnost pravila prava Unije da za pojedinačne slučajeve utvrdi rješenje bez potrebe posezanja za drugim pravilima prava Unije ili nacionalnog prava ( 14 ). Međutim, pravilo prava Unije koje ne proizvodi izravan učinak ipak može imati važnu ulogu u rješavanju spora, ako je korisno sudu zaduženom za njegovo rješavanje. U tom potonjem slučaju pravilo prava Unije ne bi proizvelo izravan učinak, ali bi ipak bilo „primjenjivo” na opisani način.

36.

Najočitiji primjer koji dokazuje da primjena nekog pravila prava Unije nije sinonim za njegov izravan učinak, obveza je usklađenog tumačenja. Pravilo prava Unije koje ne proizvodi izravan učinak, npr. neprenesena direktiva s učinkom među pojedincima, može se primijeniti na konkretni predmet jer nacionalni sud u svakom slučaju mora nacionalno pravo tumačiti u skladu s tom direktivom. Direktiva se primjenjuje i sud je mora primijeniti za rješavanje spora, a drugo je pitanje to što je sud zbog toga što nema izravan učinak može primijeniti samo u hermeneutičke svrhe i u mjeri u kojoj ona nije izričito u suprotnosti s nacionalnim pravom. Upravo je tako u predmetnom slučaju, zbog čega odgovor na pitanje suda koji je uputio zahtjev valja započeti ispitivanjem toga može li se njemačko pravo tumačiti u skladu s Direktivom 2009/103. Stoga u slučaju potvrdnog odgovora ne bi trebalo analizirati proizvodi li članak 21. stavak 5. te direktive izravan učinak.

37.

Komisija je zagovarala stajalište da se njemačko pravo može tumačiti u skladu s člankom 21. stavkom 5. Direktive 2009/103. Komisija smatra da je sadržaj članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103 doslovno prenesen u njemačko pravo člankom 7.b stavkom 2. VAG‑a. Stoga, kao što sam prethodno predložio, ako tu odredbu Direktive 2009/103 treba tumačiti na način da predstavniku za likvidaciju štete daje ovlaštenje za primanje sudskih pismena, onda članak 7.b stavak 2. VAG‑a ne dopušta drukčije tumačenje.

38.

Slažem se sa stajalištem Komisije. Naime, nakon što Sud potvrdi tumačenje odredbe prava Unije, odredbe nacionalnog prava o prijenosu kojima se izravno i strogo reproducira europska odredba trebaju se tumačiti na isti način kao i ta odredba. Ako je, kao što je to ovdje slučaj, tekst pravila nacionalnog prava u koje je odredba prenesena jednak tekstu europskog propisa, razvidno je da je dopušteno samo jedno jedinstveno tumačenje europskog i nacionalnog propisa. U ovom slučaju, bez namjere da sudu koji je uputio zahtjev sugeriram da je to odluka koju bi trebao donijeti, smatram da članak 7.b stavak 2. VAG‑a treba tumačiti na isti način kao i izvorni europski propis s kojim je usko povezan, a to je u ovom slučaju članak 21. stavak 5. Direktive 2009/103.

39.

Osim toga, nikako se ne može tvrditi da ZPO kategorički odbacuje mogućnost ovlaštenja za primanje pismena. U člancima 170. i 171. izričito se navodi mogućnost dostave pismena preko zastupnika. Iako je u članku 170. ta mogućnost ograničena na određene situacije, u članku 171. ona se razmatra općenito, u slučajevima u kojima je zastupana osoba na temelju sporazuma prethodno imenovala zastupnika. Valja podsjetiti da članak 21. stavak 1. Direktive 2009/103 zahtijeva da države članice donesu potrebne mjere kako bi osigurale da sva društva za osiguranje imenuju predstavnika za likvidaciju štete u svakoj državi članici. Razvidno je da će se to zastupanje formalizirati na temelju sporazumâ između društava za osiguranje. Stoga, iako Direktiva 2009/103 jamči ovlaštenje za primanje sudskih pismena, sporazumi između zastupnika i zastupanog mogli bi imati ulogu izraza volje kojim se in concreto uspostavlja zastupanje koje je već zajamčeno Direktivom.

40.

Očito je da je na sudu koji je uputio zahtjev da svoj pravni poredak tumači u skladu s člankom 21. stavkom 5. Direktive 2009/103. Tu zadaću mora obaviti sud koji je uputio zahtjev, kao što je to naveo Sud, „ na temelju primjene metoda tumačenja koje priznaje [nacionalni pravni poredak] [...] radi postizanja rezultata koji se želi ostvariti predmetnom direktivom” ( 15 ). Ako postoji takva mogućnost, a čini se da je tako, nije potrebno odlučivati o izravnom učinku navedene odredbe.

41.

Ipak, prije nego što dovršim analizu drugog prethodnog pitanja, potrebno je razjasniti primjenjuje li se neko od dvaju izuzeća od obveze usklađenog tumačenja koje utvrđuje sudska praksa Suda.

42.

Kao prvo, obveza nacionalnog suda da prilikom tumačenja i primjene relevantnih propisa svojeg nacionalnog prava uputi na sadržaj određene direktive ne može poslužiti kao osnova za tumačenje contra legem u odnosu na nacionalno pravo ( 16 ). Međutim, to se ograničenje primjenjuje samo kada je proturječje među različitim pravilima neupitno, što ovdje nije slučaj. Članak 171. ZPO‑a, pod uvjetom da to potvrdi sud koji je uputio zahtjev, općenito predviđa ovlaštenje za primanje sudskih pismena, pri čemu izričito ne isključuje slučaj poput predmetnog. Tomu valja dodati ranije navedenu odredbu članka 7.b stavka 2. VAG‑a čije sustavno tumačenje u vezi s člankom 171. ZPO‑a ne bi smjelo dovesti do nerješive kolizije između nacionalnih propisa i propisa Unije.

43.

Kao drugo, obveza nacionalnog suda da se prilikom tumačenja i primjene relevantnih propisa svojeg nacionalnog prava koristi sadržajem određene direktive ograničena je i općim pravnim načelima, posebice načelima pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti ( 17 ).

44.

Međutim, to se ne odnosi na ovaj slučaj. Iako se spor između društava Spedition Welter i Avanssur tiče dviju stranaka, kad je riječ o ovlaštenju za primanje sudskih pismena, on postaje „trostran” i, osim dviju stranaka, uključuje i tijela vlasti. Naime, kada pojedinac od njemačkog suda zahtijeva da se sudsko pismeno dostavi drugom pojedincu, tužitelj se obraća državi članici. Tuženik je neizravni primatelj zahtjeva tužitelja, ali je isti očigledno upućen sudu o kojem je riječ.

45.

Sud je u takvim situacijama više puta ustvrdio da „same nepovoljne posljedice na prava trećih osoba, čak i ako su sigurne, ne opravdavaju sprečavanje pojedinca da se poziva na odredbe direktive protiv predmetne države članice” ( 18 ). Avanssur SA bi se upravo mogao pozvati na te same nepovoljne posljedice kako bi se usprotivio usklađenom tumačenju njemačkog prava u skladu s člankom 21. stavkom 5. Direktive 2009/103. Međutim, kao što sam upravo istaknuo, takve posljedice ne onemogućavaju primjenu direktive i, a fortiori, mogućnost da proizvodi svoje učinke na tumačenje nacionalnog prava.

46.

Stoga, i s obzirom na ranije navedene argumente, smatram da nacionalni sud, s obzirom na to da njemački pravni poredak sadržava odredbu o prijenosu čiji tekst odgovara tekstu članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103, nacionalni pravni poredak treba tumačiti u skladu s odredbama navedenog članka 21. stavka 5. Direktive 2009/103. U predmetnim okolnostima ne postoje ograničenja za takvo usklađeno tumačenje jer pravo Unije ne služi kao temelj za tumačenje nacionalnog prava contra legem niti se krše opća načela pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

47.

S obzirom na ranije navedeno, Sudu predlažem da na pitanja koja je postavio Landgericht Saarbrücken odgovori na sljedeći način: