(1)

Državno financiranje koje ispunjava kriterije iz članka 107. stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije predstavlja državnu potporu te se u skladu s člankom 108. stavkom 3. Ugovora mora prijaviti Komisiji. Međutim, u skladu s člankom 109. Ugovora Vijeće može odrediti kategorije potpora koje su izuzete od te obveze prijave. U skladu s člankom 108. stavkom 4. Ugovora Komisija može donijeti uredbe koje se odnose na te kategorije državnih potpora. U Uredbi (EU) 2015/1588 Vijeće je u skladu s člankom 109. Ugovora odlučilo da de minimis potpore (tj. potpore dodijeljene istom poduzetniku tijekom određenog razdoblja koje ne premašuju određeni fiksni iznos) mogu biti jedna od tih kategorija. Na temelju toga smatra se da de minimis potpore ne ispunjavaju sve kriterije iz članka 107. stavka 1. Ugovora te stoga ne podliježu postupku prijave.

(2)

Komisija je u brojnim odlukama pojasnila pojam potpore u smislu članka 107. stavka 1. Ugovora. Komisija je izložila i svoju politiku u pogledu gornje granice za de minimis potpore ispod koje se može smatrati da se članak 107. stavak 1. Ugovora ne primjenjuje. To je prvi put učinila u svojoj obavijesti o de minimis pravilu za državne potpore (2), a zatim u uredbama Komisije (EZ) br. 69/2001 (3), (EZ) br. 1998/2006 (4) i (EU) br. 1407/2013 (5). Ova Uredba zamjenjuje Uredbu (EU) br. 1407/2013 kad ona prestane važiti.

(3)

Uzimajući u obzir iskustvo stečeno u primjeni Uredbe (EU) br. 1407/2013, primjereno je povećati gornju granicu de minimis potpore koju može primiti jedan poduzetnik po državi članici tijekom bilo kojeg trogodišnjeg razdoblja na 300 000 EUR. Ta gornja granica odražava inflaciju od stupanja na snagu Uredbe (EU) br. 1407/2013 i procijenjena kretanja tijekom razdoblja važenja ove Uredbe. Ta je gornja granica potrebna kako bi se za svaku mjeru obuhvaćenu ovom Uredbom moglo smatrati da ne utječe na trgovinu među državama članicama i da ne narušava odnosno ne prijeti da će narušiti tržišno natjecanje.

(4)

Za potrebe pravila o tržišnom natjecanju utvrđenih u Ugovoru, poduzetnik je svaki subjekt, bilo da je riječ o fizičkoj ili pravnoj osobi, koji obavlja gospodarsku djelatnost, bez obzira na njegov pravni status i način financiranja (6). Sud Europske unije pojasnio je da se za subjekt koji „drži kontrolni paket udjela u trgovačkom društvu” i koji „stvarno izvršava tu kontrolu izravnim ili neizravnim sudjelovanjem u upravljanju tim trgovačkim društvom” mora smatrati da sudjeluje u gospodarskoj djelatnosti tog društva. Takav subjekt stoga treba smatrati poduzetnikom u smislu članka 107. stavka 1. Ugovora (7). Sud je odlučio da se svi subjekti koje (na pravnoj ili de facto osnovi) kontrolira isti subjekt trebaju smatrati jednim poduzetnikom (8).

(5)

Radi pravne sigurnosti i smanjenja administrativnog opterećenja, u ovoj Uredbi trebalo bi navesti jasan i potpun popis kriterija za utvrđivanje slučajeva u kojima se dva ili više poduzeća u istoj državi članici trebaju smatrati jednim poduzetnikom. Komisija je među utvrđenim kriterijima za definiranje „povezanih poduzeća” u okviru definicije „malih i srednjih poduzeća” (MSP) u Preporuci Komisije 2003/361/EZ i Prilogu I. Uredbi Komisije (EU) br. 651/2014 (9) odabrala one koji su prikladni za potrebe ove Uredbe (10). Kriteriji bi se, s obzirom na područje primjene ove Uredbe, trebali primjenjivati i na MSP-ove i na velike poduzetnike, a njima bi trebalo osigurati da se grupa povezanih poduzeća smatra jednim poduzetnikom za potrebe primjene pravila de minimis. Međutim, poduzeća koja nisu u međusobnom odnosu, osim što je svako od njih izravno povezano s istim javnim tijelom ili tijelima, ne bi trebalo smatrati povezanim poduzećima. Stoga bi se u obzir trebala uzeti posebna situacija poduzećâ koja kontrolira isto javno tijelo ili tijela, pri čemu poduzeća mogu imati nezavisno pravo odlučivanja.

(6)

S obzirom na posebna pravila koja se primjenjuju na sektore primarne proizvodnje (posebno primarne proizvodnje poljoprivrednih proizvoda te primarne proizvodnje proizvoda ribarstva i akvakulture) te na rizik da bi iznosi potpore koji su ispod gornje granice utvrđene ovom Uredbom svejedno mogli ispunjavati kriterije iz članka 107. stavka 1. Ugovora, ova se Uredba ne bi trebala primjenjivati na te sektore.

(7)

S obzirom na sličnosti između prerade i stavljanja na tržište poljoprivrednih proizvoda i nepoljoprivrednih proizvoda ova bi se Uredba trebala primjenjivati na preradu i stavljanje na tržište poljoprivrednih proizvoda ako su ispunjeni određeni uvjeti. Aktivnosti na poljoprivrednim gospodarstvima nužne za pripremu proizvoda za prvu prodaju (npr. žetva; rezanje i vršidba žita; ili pakiranje jaja) ili prva prodaja preprodavateljima ili prerađivačima u tom pogledu ne bi se trebali smatrati preradom i stavljanjem na tržište te se ova Uredba stoga ne bi trebala primjenjivati na te aktivnosti.

(8)

Jednako tako, s obzirom na prirodu djelatnosti prerade i stavljanja na tržište proizvoda ribarstva i akvakulture te sličnosti tih aktivnosti i drugih aktivnosti prerade i stavljanja na tržište, ova Uredba trebala bi se primjenjivati na poduzetnike koji se bave preradom i stavljanjem na tržište proizvoda ribarstva i akvakulture ako su ispunjeni određeni uvjeti. Aktivnosti na poljoprivrednim gospodarstvima ili na brodu potrebne za pripremu životinje ili biljke za prvu prodaju (uključujući rezanje, filetiranje ili zamrzavanje) i prva prodaja preprodavateljima ili prerađivačima u tom pogledu ne bi se trebale smatrati preradom ili stavljanjem na tržište te se ova Uredba stoga ne bi trebala primjenjivati na te aktivnosti.

(9)

Sud Europske unije odredio je da se, nakon što Unija donese propise o uspostavi zajedničke organizacije tržišta u određenom sektoru poljoprivrede, države članice moraju suzdržati od poduzimanja mjera koje bi je mogle narušiti ili stvoriti iznimke od nje (11). Iz tog se razloga ova Uredba ne bi trebala primjenjivati na potpore čiji je iznos utvrđen na temelju cijene ili količine kupljenih proizvoda ili proizvoda stavljenih na tržište u poljoprivrednom sektoru. Ona se ne bi trebala primjenjivati ni na mjere potpore povezane s obvezom dijeljenja potpore s primarnim poljoprivrednim proizvođačima. Ta se načela primjenjuju i na sektor ribarstva i akvakulture.

(10)

Ova se Uredba ne bi trebala primjenjivati ni na potpore za izvoz ni potpore koje se uvjetuju upotrebom domaćih proizvoda ili usluga umjesto uvoznih. Konkretno, ne bi se trebala primjenjivati na potpore kojima se financira uspostavljanje i rad distribucijske mreže u drugim državama članicama ili trećim zemljama. Sud Europske unije presudio je da se Uredbom (EZ) br. 1998/2006 „ne isključuje svaku potporu koja bi mogla utjecati na izvoze, već samo one kojima je izravni cilj, s obzirom na sam oblik u kojem dolaze, poticanje prodaja u drugoj državi” i da „potpora ulaganju, pod uvjetom da njezin oblik i iznos nisu ni na koji način uvjetovani količinom izvezenih proizvoda, ne pripada u „potpore za djelatnosti usmjerene izvozu” u smislu članka 1. stavka 1. točke (d) Uredbe (EZ) br. 1998/2006 i ne pripada u područje primjene te odredbe, čak i ako izvozi koji se na taj način podupiru omogućavaju razvoj proizvoda namijenjenih izvozu” (12). Potpore za troškove sudjelovanja na sajmovima ili za troškove studija ili savjetodavnih usluga potrebnih za uvođenje novog ili postojećeg proizvoda na novo tržište u drugoj državi članici ili trećoj zemlji općenito ne čine potpore za izvoz.

(11)

Trogodišnje razdoblje koje se uzima u obzir za potrebe ove Uredbe trebalo bi ocjenjivati na pomičnoj osnovi. Pri svakoj novoj dodjeli de minimis potpore potrebno je uzeti u obzir ukupan iznos de minimis potpora dodijeljenih u tri prethodne godine.

(12)

Ako poduzetnik djeluje u jednom od sektora koji su isključeni iz područja primjene ove Uredbe, te djeluje i u drugim sektorima ili obavlja druge djelatnosti, ova bi se Uredba trebala primjenjivati na te druge sektore ili djelatnosti pod uvjetom da predmetna država članica osigura odgovarajućim sredstvima, kao što je razdvajanje djelatnosti ili razdvajanje računa, da djelatnosti u isključenim sektorima ne ostvaruju korist od de minimis potpore. Isto načelo treba primjenjivati ako poduzetnik djeluje u sektoru na koji se primjenjuju niže gornje granice de minimis potpore. Ako poduzetnik ne može osigurati da djelatnosti u sektorima na koje se primjenjuju niže gornje granice de minimis potpore ostvaruju korist od de minimis potpore samo do tih nižih gornjih granica, na sve djelatnosti poduzetnika trebalo bi primijeniti najnižu gornju granicu.

(13)

Trebalo bi utvrditi pravila kojima će se onemogućiti zaobilaženje maksimalnih intenziteta potpore utvrđenih u relevantnim uredbama o državnim potporama ili odlukama Komisije o državnim potporama. Trebalo bi utvrditi i jasna pravila o kumulaciji.

(14)

Ovom Uredbom ne isključuje se mogućnost da se mjera ne smatra državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. Ugovora iz razloga različitih od onih koji su utvrđeni u ovoj Uredbi, primjerice zato što je mjera u skladu s načelom subjekta u tržišnom gospodarstvu ili zato što mjera ne uključuje prijenos državnih sredstava. Posebice, sredstva koja dodjeljuje Unija i kojima centralizirano upravlja Komisija i koja nisu izravno ili neizravno pod nadzorom države članice ne predstavljaju državne potpore i ne trebaju se uzimati u obzir kada se utvrđuje je li gornja granica utvrđena ovom Uredbom premašena.

(15)

Ova Uredba ne obuhvaća sve situacije u kojima mjera možda ne utječe na trgovinu među državama članicama i ne narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje. Mogu postojati situacije u kojima korisnik isporučuje robu ili usluge na ograničeno područje (na primjer u otočnoj regiji ili najudaljenijoj regiji) unutar države članice i nije vjerojatno da će privući klijente iz drugih država članica te se nije moglo predvidjeti da bi mjera imala više od marginalnog učinka na uvjete prekograničnih ulaganja ili osnivanja poduzeća. Takve bi mjere trebalo ocjenjivati od slučaja do slučaja.

(16)

Radi transparentnosti, jednakog postupanja i učinkovitog praćenja, ova bi se Uredba trebala primjenjivati samo na de minimis potpore za koje je moguće unaprijed točno izračunati bruto novčanu protuvrijednost potpore bez potrebe za provođenjem procjene rizika („transparentna de minimis potpora”). Takav precizan izračun može se, primjerice, izvršiti za bespovratna sredstva, subvencionirane kamatne stope, ograničene porezne olakšice ili druge instrumente u okviru kojih je određena gornja vrijednost kojom se osigurava da se ne premaši odgovarajuća gornja granica. Određivanje gornje vrijednosti znači da dok god točan iznos potpore nije poznat, država članica mora pretpostaviti da je iznos potpore jednak gornjoj vrijednosti za mjeru kako bi se osiguralo da nekoliko mjera potpore zajedno ne premaši gornju granicu utvrđenu u ovoj Uredbi te zbog primjene pravila o kumulaciji.

(17)

Radi transparentnosti, jednakog postupanja i pravilne primjene gornje granice de minimis potpore, sve bi države članice trebale primjenjivati istu metodu izračuna ukupnog iznosa dodijeljene potpore. Radi lakšeg izračunavanja, iznose potpora koje nisu u obliku gotovinskih bespovratnih sredstava trebalo bi pretvoriti u njihovu bruto novčanu protuvrijednost. Pri izračunavanju bruto novčane protuvrijednosti transparentnih vrsta potpore, koje nisu bespovratna sredstava i potpore koje se isplaćuju u više obroka, moraju se primijeniti tržišne kamatne stope koje prevladavaju u trenutku dodjele takve potpore. Kako bi se olakšala jedinstvena, transparentna i jednostavna primjena pravila o državnim potporama, tržišne stope primjenjive za potrebe ove Uredbe trebale bi biti referentne stope utvrđene u skladu s Komunikacijom Komisije o reviziji metode za utvrđivanje referentnih kamatnih i diskontnih stopa (13).

(18)

Potpore koje se sastoje od zajmova, uključujući de minimis potpore za rizično financiranje u obliku zajmova, trebalo bi smatrati transparentnim de minimis potporama ako je bruto novčana protuvrijednosti izračunana na temelju tržišnih kamatnih stopa koje prevladavaju u trenutku dodjele potpore. Radi pojednostavnjenja postupka za kratkoročne zajmove male vrijednosti, potrebno je utvrditi jasno i lako primjenjivo pravilo kojim se uzima u obzir i iznos zajma i njegovo trajanje. Za zajmove koji su osigurani kolateralom kojim je pokriveno najmanje 50 % zajma i koji ne prelaze iznos od 1 500 000 EUR i trajanje od pet godina ili 750 000 EUR i trajanje od 10 godina može se smatrati da imaju bruto novčanu protuvrijednost koja ne premašuje gornju granicu de minimis potpore. Navedeno se temelji na iskustvu Komisije i inflaciji od stupanja na snagu Uredbe (EU) br. 1407/2013 i procijenjenom kretanju inflacije tijekom razdoblja važenja ove Uredbe. S obzirom na poteškoće povezane s određivanjem bruto novčane protuvrijednosti potpore dodijeljene poduzetnicima koji možda neće moći otplatiti zajam (na primjer jer se nad poduzetnikom provodi skupni postupak u slučaju nesolventnosti ili jer on, u skladu s nacionalnim pravom, ispunjava kriterije da se nad njim pokrene skupni postupak u slučaju nesolventnosti na zahtjev vjerovnika), ovo se pravilo ne bi trebalo primjenjivati na takve poduzetnike.

(19)

Potpore koje se sastoje od dokapitalizacija ne bi se trebale smatrati transparentnim de minimis potporama, osim ako ukupan iznos javne dokapitalizacije ne premašuje gornju granicu de minimis potpore. Potpore koje se sastoje od mjera rizičnog financiranja u obliku vlasničkih ili kvazivlasničkih ulaganja, kako je navedeno u novim smjernicama o rizičnom financiranju (14), ne bi trebalo smatrati transparentnim de minimis potporama, osim ako se predmetnom mjerom osigurava kapital koji ne premašuje gornju granicu de minimis potpore.

(20)

Potpore koje se sastoje od jamstava, uključujući de minimis potpore za rizično financiranje u obliku jamstava, trebalo bi smatrati transparentnima ako je bruto novčana protuvrijednost izračunana na temelju premija sigurne luke utvrđenih u obavijesti Komisije za dotičnu vrstu poduzetnika (15). U Uredbi bi trebalo utvrditi jasna pravila kojima se uzima u obzir i iznos temeljnog zajma i trajanje jamstva. Donošenje jasnih pravila trebalo bi pomoći pojednostavniti postupanje s kratkoročnim jamstvima kojima je osigurano do 80 % relativno malog zajma, pri čemu gubitke snose razmjerno i na isti način zajmodavac i jamac, a neto povrati koji proizlaze iz naplate zajma iz jamstava koje je dao zajmoprimac razmjerno smanjuju gubitke koje snose zajmodavac i jamac. To se pravilo ne bi trebalo primjenjivati na jamstva za temeljne transakcije koje ne čine zajam, kao što su jamstva za transakcije vlasničkim instrumentima. Na temelju iskustva Komisije i s obzirom na inflaciju od stupanja na snagu Uredbe (EU) br. 1407/2013 i procijenjeno kretanje inflacije tijekom razdoblja važenja ove Uredbe, trebalo bi smatrati da jamstvo ima bruto novčanu protuvrijednost koja ne premašuje gornju granicu za de minimis potpore ako i. jamstvo ne prelazi 80 % temeljnog zajma; ii. zajamčeni iznos ne premašuje 2 250 000 EUR; i iii. trajanje jamstva nije dulje od pet godina. Isto se primjenjuje ako i. jamstvo ne premašuje 80 % temeljnog zajma; ii. zajamčeni iznos ne premašuje 1 125 000 EUR; i iii. trajanje jamstva nije dulje od 10 godina.

(21)

Osim toga, države članice mogu za izračun bruto novčane protuvrijednosti jamstva koristiti metodologiju koja je prijavljena Komisiji u skladu s nekom drugom uredbom Komisije iz područja državnih potpora koja se primjenjivala u tom trenutku i koju Komisija smatra usklađenima s Obavijesti o jamstvima (16) ili bilo kojom drugom obavijesti koja je zamjenjuje. Države članice to mogu učiniti samo ako se prihvaćena metodologija izričito odnosi na vrstu jamstva i vrstu temeljne transakcije koji su obuhvaćeni područjem primjene ove Uredbe.

(22)

Ako se program de minimis potpora provodi preko financijskih posrednika, države članice trebaju osigurati da oni ne primaju nikakvu državnu potporu. To se, na primjer, može učiniti i. tako da se od financijskih posrednika koji ostvaruju korist od državnih jamstava zahtijeva plaćanje premije u skladu s tržišnim uvjetima ili ii. potpunim prenošenjem svih pogodnosti na krajnje korisnike ili iii. poštovanjem gornje granice de minimis potpore i drugih uvjeta iz ove Uredbe na razini posrednika. Kako bi se pojednostavnilo postupanje prema financijskim posrednicima koji provode programe de minimis potpora, ako se države članice oslanjaju na mogućnost iii., ovom bi Uredbom trebalo utvrditi jasno i lako primjenjivo pravilo kojim se uzima u obzir ukupni iznos zajmova koji uključuju de minimis potporu koju je financijski posrednik izdao tijekom tri godine. Na temelju iskustva Komisije može se smatrati da financijski posrednici koji odobravaju de minimis zajmove pokrivene jamstvom i primjenjuju mehanizam za prijenos pogodnosti iz jamstva na krajnje korisnike primaju bruto novčanu protuvrijednost koja ne premašuje gornju granicu za de minimis potpore ako je ukupni iznos portfelja de minimis zajmova pokrivenih jamstvom manji od 10 milijuna EUR ili ako je ukupni iznos portfelja de minimis zajmova pokrivenih jamstvom manji od 40 milijuna EUR i sastoji se od pojedinačnih iznosa de minimis zajmova manjih od 100 000 EUR, pod uvjetom da je de minimis program dostupan pod jednakim uvjetima svim financijskim posrednicima koji posluju u predmetnoj državi članici.

(23)

Ako se mjera ne sastoji od bespovratnih sredstava, zajma, jamstva, dokapitalizacije, mjere rizičnog financiranja u obliku vlasničkog ili kvazivlasničkog ulaganja, ograničenih poreznih olakšica ili drugih instrumenata u okviru kojih je određena gornja vrijednost, Komisija bi po primitku prijave države članice trebala ispitati rezultira li ta mjera potpore bruto novčanom protuvrijednosti koja ne premašuje gornju granicu de minimis potpore te bi stoga mogla biti obuhvaćena područjem primjene ove Uredbe.

(24)

Komisija je dužna osigurati usklađenost s pravilima o državnim potporama i načelom lojalne suradnje utvrđenim u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji. Države članice trebale bi olakšati ispunjavanje te zadaće uspostavom potrebnih instrumenata kojima se osigurava da ukupni iznos de minimis potpore koja se dodjeljuje jednom poduzetniku u skladu s pravilom de minimis ne premaši ukupnu dopuštenu gornju granicu. Države članice trebale bi pratiti dodijeljene potpore kako bi osigurale da se ne premašuje gornja granica utvrđena ovom Uredbom te kako bi osigurale poštovanje pravila o kumulaciji. Kako bi ispunile tu obvezu, države članice trebale bi putem središnjeg registra na nacionalnoj razini ili razini Unije dostavljati potpune informacije o dodijeljenim de minimis potporama najkasnije od 1. siječnja 2026. i voditi računa o tome da se dodjelom novih potpora ne premaši gornja granica utvrđena ovom Uredbom. Središnji registar pridonijet će smanjenju administrativnog opterećenja za poduzetnike. Poduzetnici na temelju ove Uredbe više ne bi bili obvezni pratiti i prijavljivati sve druge primljene de minimis potpore nakon što će središnji registar sadržavati podatke za trogodišnje razdoblje. Za potrebe ove Uredbe, kontrola usklađenosti s gornjom granicom utvrđenom u ovoj Uredbi u načelu se temelji na informacijama iz središnjeg registra.

(25)

Svaka država članica može uspostaviti nacionalni središnji registar. Mogu se i dalje upotrebljavati postojeći nacionalni središnji registri koji ispunjavaju zahtjeve utvrđene u ovoj Uredbi. Komisija će uspostaviti središnji registar na razini Unije koji države članice mogu upotrebljavati od 1. siječnja 2026.

(26)

S obzirom na to da administrativno opterećenje i regulatorne prepreke predstavljaju problem većini MSP-ova i da Komisija nastoji smanjiti opterećenje koje proizlazi iz zahtjeva za izvješćivanje (17) za 25 %, svaki središnji registar trebalo bi uspostaviti s ciljem da se smanji administrativno opterećenje. Dobre administrativne prakse, kao što su one utvrđene u Uredbi o jedinstvenom digitalnom pristupniku (18), mogu se upotrebljavati kao referentna točka za uspostavu i rad središnjeg registra na razini Unije i nacionalnih središnjih registara.

(27)

Pravilima o transparentnosti nastoji se osigurati bolja usklađenost, veća odgovornost, uzajamna provjera te, u konačnici, učinkovitija javna potrošnja. Objava imena korisnika potpore u središnjem registru u legitimnom je interesu transparentnosti kako bi se javnosti pružile informacije o korištenju državnih sredstava. Time se ne zadire neopravdano u pravo korisnika na zaštitu njihovih osobnih podataka sve dok je objava osobnih podataka u središnjem registru u skladu s pravilima Unije o zaštiti podataka (19). Države članice trebale bi imati mogućnost da pseudonimiziraju određene unose kad to bude potrebno kako bi poštovala pravila Unije o zaštiti podataka.

(28)

Ovom Uredbom trebao bi se utvrditi niz uvjeta na temelju kojih se za bilo koju mjeru obuhvaćenu područjem primjene ove Uredbe može smatrati da ne utječe na trgovinu među državama članicama i ne narušava odnosno ne prijeti da će narušiti tržišno natjecanje. Zbog toga bi se ova Uredba trebala primjenjivati i na potporu dodijeljenu prije njezina stupanja na snagu pod uvjetom da su ispunjeni svi uvjeti utvrđeni u njoj. Slično tome, potpora koja je u skladu s kriterijima iz Uredbe (EU) br. 1407/2013 dodijeljena u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2023. trebala bi se smatrati izuzetom od obveze prijave iz članka 108. stavka 3. Ugovora.

(29)

Uzimajući u obzir učestalost kojom je općenito potrebno preoblikovati politiku državnih potpora, potrebno je ograničiti razdoblje primjene ove Uredbe.

(30)

Ako se razdoblje primjene ove Uredbe ne produlji prije njezina isteka, države članice trebale bi imati razdoblje prilagodbe od šest mjeseci u pogledu de minimis potpora obuhvaćenih ovom Uredbom,