ISSN 1977-0847

Službeni list

Europske unije

L 88

European flag  

Hrvatsko izdanje

Zakonodavstvo

Godište 65.
16. ožujka 2022.


Sadržaj

 

I.   Zakonodavni akti

Stranica

 

 

DIREKTIVE

 

*

Direktiva (EU) 2022/431Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2022. o izmjeni Direktive 2004/37/EZ o zaštiti radnikâ od rizika zbog izloženosti karcinogenim ili mutagenim tvarima na radu

1

 

 

II.   Nezakonodavni akti

 

 

UREDBE

 

*

Provedbena uredba Vijeća (EU) 2022/432 od 15. ožujka 2022. o izmjeni Provedbene uredbe (EU) br. 282/2011 u pogledu potvrde o oslobođenju od plaćanja PDV-a i/ili trošarine

15

 

*

Provedbena uredba Komisije (EU) 2022/433 оd 15. ožujka 2022. o uvođenju konačnih kompenzacijskih pristojbi na uvoz hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika podrijetlom iz Indije i Indonezije i o izmjeni Provedbene uredbe (EU) 2021/2012 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika podrijetlom iz Indije i Indonezije

24

 

*

Provedbena uredba Komisije (EU) 2022/434 оd 15. ožujka 2022. o izmjeni Uredbe (EU) 2019/159 o uvođenju konačnih zaštitnih mjera protiv uvoza određenih proizvoda od čelika

181

 

 

ODLUKE

 

*

Odluka (EU) 2022/435 Europske središnje banke od 8. ožujka 2022. o izmjeni Odluke 2010/275/EU o upravljanju udruženim bilateralnim kreditima u korist Helenske Republike (ESB/2022/9)

196

HR

Akti čiji su naslovi tiskani običnim slovima su oni koji se odnose na svakodnevno upravljanje poljoprivrednim pitanjima, a općenito vrijede ograničeno razdoblje.

Naslovi svih drugih akata tiskani su masnim slovima, a prethodi im zvjezdica.


I. Zakonodavni akti

DIREKTIVE

16.3.2022   

HR

Službeni list Europske unije

L 88/1


DIREKTIVA (EU) 2022/431EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

od 9. ožujka 2022.

o izmjeni Direktive 2004/37/EZ o zaštiti radnikâ od rizika zbog izloženosti karcinogenim ili mutagenim tvarima na radu

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegov članak 153. stavak 2. točku (b) u vezi s člankom 153. stavkom 1. točkom (a),

uzimajući u obzir prijedlog Europske komisije,

nakon prosljeđivanja nacrta zakonodavnog akta nacionalnim parlamentima,

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora (1),

nakon savjetovanja s Odborom regija,

u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom (2),

budući da:

(1)

Direktivom 2004/37/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (3) nastoji se zaštititi radnike od rizika za njihovo zdravlje i sigurnost zbog izloženosti karcinogenim ili mutagenim tvarima na mjestu rada. Dosljedna razina zaštite od rizika povezanih s izloženošću karcinogenim i mutagenim tvarima na mjestu rada predviđena je u toj direktivi okvirom općih načela kako bi se državama članicama omogućilo osiguravanje dosljedne primjene minimalnih zahtjeva. Cilj tih minimalnih zahtjeva jest zaštititi radnike na razini Unije. Države članice mogu utvrditi strože zahtjeve.

(2)

Utvrđivanjem minimalnih zahtjeva za zaštitu radnika diljem Unije, Direktivom 2004/37/EZ poboljšava se jasnoća i doprinosi ravnopravnijim uvjetima za gospodarske subjekte u sektorima u kojima se upotrebljavaju tvari obuhvaćene područjem primjene te direktive, čime se pokazuje važnost djelovanja Unije u tom području.

(3)

Prema najnovijim znanstvenim dokazima, reproduktivno toksične tvari mogu imati štetne učinke na spolnu funkciju i plodnost odraslih muškaraca i žena, kao i na razvoj potomstva. Slično kao i karcinogene ili mutagene tvari, reproduktivno toksične tvari posebno su zabrinjavajuće tvari koje mogu imati ozbiljne i nepovratne učinke na zdravlje radnika. Stoga bi i reproduktivno toksične tvari trebalo urediti Direktivom 2004/37/EZ kako bi se poboljšala dosljednost s, među ostalim, Uredbom (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (4) i osigurala slična razina minimalne zaštite na razini Unije.

(4)

Za većinu reproduktivno toksičnih tvari znanstveno je moguće utvrditi razine ispod kojih izloženost ne bi imala štetne učinke na zdravlje. Zahtjevi za smanjenje izloženosti utvrđeni u Direktivi 2004/37/EZ trebali bi se primjenjivati samo na reproduktivno toksične tvari za koje nije moguće utvrditi sigurnu razinu izloženosti i koje su u stupcu s napomenama u Prilogu III. Direktivi 2004/37/EZ identificirane kao tvari bez utvrđenog praga. S obzirom na sve ostale reproduktivno toksične tvari poslodavci bi trebali osigurati da se rizik povezan s izloženošću radnika svede na najmanju moguću mjeru.

(5)

Prema najnovijim znanstvenim podacima, u posebnim slučajevima mogu biti potrebne biološke granične vrijednosti kako bi se radnike zaštitilo od izloženosti nekim karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima. Stoga bi biološke granične vrijednosti i relevantne povezane odredbe trebalo uključiti u Direktivu 2004/37/EZ.

(6)

Desetim načelom Europskog stupa socijalnih prava (5), koji su zajednički proglasili Europski parlament, Vijeće i Komisija na sastanku na vrhu za pravedno zapošljavanje i rast 17. studenoga 2017., utvrđeno je pravo radnikâ na visoku razinu zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, uključujući zaštitu od izloženosti karcinogenim, mutagenim i reproduktivno toksičnim tvarima na mjestu rada.

(7)

Obvezujuće granične vrijednosti izloženosti na mjestu rada važna su sastavnica općih mjera za zaštitu radnikâ koje su utvrđene Direktivom 2004/37/EZ i ne smiju se premašiti. Trebalo bi utvrditi granične vrijednosti i druge izravno povezane odredbe za sve karcinogene, mutagene i reproduktivno toksične tvari za koje raspoloživi podaci, uključujući najnovije znanstvene i tehničke podatke, to omogućavaju.

(8)

Za mutagene i većinu karcinogenih tvari znanstveno nije moguće utvrditi razine ispod kojih izloženost ne bi imala štetne učinke na zdravlje. Iako se određivanjem graničnih vrijednosti izloženosti na mjestu rada u pogledu karcinogenih i mutagenih tvari u Direktivi 2004/37/EZ rizici za zdravlje i sigurnost radnikâ koji proizlaze iz njihove izloženosti na radu (preostali rizik) ne otklanjaju u potpunosti, time se ipak doprinosi znatnom smanjenju rizika koji proizlaze iz takve izloženosti putem postupnog pristupa i pristupa koji se temelji na postavljanju ciljeva, a koji je usvojen tom direktivom.

(9)

Obvezujuće granične vrijednosti izloženosti na mjestu rada ne dovode u pitanje druge obveze poslodavaca na temelju Direktive 2004/37/EZ, kao što su smanjenje uporabe karcinogenih, mutagenih i reproduktivno toksičnih tvari na mjestu rada, sprečavanje ili smanjenje izloženosti radnikâ karcinogenim, mutagenim i reproduktivno toksičnim tvarima i mjere koje bi se trebale u tu svrhu provesti. Te bi mjere trebale obuhvaćati, koliko je to tehnički moguće, zamjenu karcinogene, mutagene i reproduktivno toksične tvari s tvari, smjesom ili postupkom koji nisu opasni ili koji su manje opasni za zdravlje radnikâ, uporabu zatvorenog sustava ili druge mjere kojima se nastoji smanjiti razina izloženosti radnikâ.

(10)

Radnici trebaju proći dostatno i odgovarajuće osposobljavanje ako jesu ili bi mogli biti izloženi karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima, uključujući one sadržane u pojedinim opasnim lijekovima. Osposobljavanje koje poslodavac mora osigurati u skladu s člankom 11. Direktive 2004/37/EZ trebalo bi prilagoditi kako bi se uzeo u obzir novi ili promijenjeni rizik, posebno ako su radnici izloženi novim karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima ili velikom broju različitih karcinogenih, mutagenih ili reproduktivno toksičnih tvari, uključujući one u opasnim lijekovima, ili u slučaju promijenjenih okolnosti povezanih s radom.

(11)

Pojedini opasni lijekovi sadržavaju jednu ili više tvari koje udovoljavaju kriterijima za razvrstavanje kao karcinogene (kategorija 1.A ili 1.B), mutagene (kategorija 1.A ili 1.B) ili reproduktivno toksične (kategorija 1.A ili 1.B) u skladu s Uredbom (EZ) br. 1272/2008 Europskog parlamenta i Vijeća (6) te su stoga obuhvaćene područjem primjene Direktive 2004/37/EZ. Međutim, radnicima, poslodavcima ili provedbenim tijelima nisu lako dostupne jasne i ažurirane informacije o tome ispunjava li lijek te kriterije. Kako bi se osigurala pravilna provedba Direktive 2004/37/EZ i pružila jasnoća u pogledu upotrebe i rizika povezanih s rukovanjem tim opasnim lijekovima, potrebno je poduzeti korake kako bi se poslodavcima pomoglo da ih identificiraju. Komisija, u skladu s komunikacijom Komisije od 28. lipnja 2021. o strateškom okviru EU-a za zdravlje i sigurnost na radu za razdoblje 2021.–2027., treba pružiti smjernice, među ostalim o osposobljavanju, protokolima, nadzoru i praćenju, za zaštitu radnika od izloženosti opasnim lijekovima.

(12)

Kad je riječ o procjeni rizika iz članka 3. Direktive 2004/37/EZ, poslodavci bi, pri procjeni izloženosti opasnim lijekovima koji su obuhvaćeni područjem primjene te direktive, trebali obratiti posebnu pozornost na to da zahtjev za zamjenu tih lijekova ne bude na štetu zdravlja pacijenata.

(13)

Ovom Direktivom povećava se zaštita zdravlja i sigurnosti radnika na mjestu rada. Nove granične vrijednosti trebalo bi utvrditi u Direktivi 2004/37/EZ s obzirom na raspoložive podatke, uključujući najnovije znanstvene i tehničke podatke, te bi se trebale temeljiti i na iscrpnoj procjeni socioekonomskog utjecaja i dostupnosti protokola i tehnika za mjerenje izloženosti na mjestu rada. Te bi informacije, ako je to moguće, trebale uključivati podatke o preostalom riziku za zdravlje radnikâ, mišljenja Odbora za procjenu rizika (RAC) Europske agencije za kemikalije osnovane Uredbom (EZ) br. 1907/2006 (ECHA) i mišljenja Savjetodavnog odbora za sigurnost i zdravlje na radu osnovanog Odlukom Vijeća od 22. srpnja 2003. (7) (ACSH). Informacije povezane s preostalim rizikom, koje se objavljuju na razini Unije, dragocjene su za budući rad na ograničavanju rizika od izloženosti karcinogenim, mutagenim i reproduktivno toksičnim tvarima na mjestu rada.

(14)

Komisija bi trebala zadužiti ACSH da dodatno istraži mogućnost donošenja metodologije koja se temelji na riziku, na temelju raspoloživih podataka, uključujući znanstvene i tehničke podatke, s ciljem utvrđivanja graničnih vrijednosti na razini izloženosti koja odgovara riziku od nastanka štetnih učinaka na zdravlje, kao što je rak, uključujući mogućnost njihova utvrđivanja u rasponu između gornje i donje razine rizika.

(15)

U skladu s preporukama RAC-a i ACSH-a, ako je moguće, određuju se granične vrijednosti za izloženost udisanjem u odnosu na vremenski ponderiranu prosječnu vrijednost za referentno osmosatno razdoblje (granične vrijednosti za dugotrajnu izloženost) te, za određene karcinogene, mutagene i reproduktivno toksične tvari, u odnosu na kraće referentno razdoblje, u pravilu na vremenski ponderiranu prosječnu vrijednost za petnaestominutno razdoblje (granične vrijednosti za kratkotrajnu izloženost), kako bi se, koliko je to moguće, ograničili učinci kratkotrajne izloženosti.

(16)

Radi osiguravanja najviše moguće razine zaštite potrebno je uzeti u obzir i puteve apsorpcije, koji nisu udisanjem, svih karcinogenih, mutagenih i reproduktivno toksičnih tvari, uključujući mogućnost apsorpcije kroz kožu. Dodatne napomene za opasne tvari i smjese utvrđene su u Uredbi (EZ) br. 1272/2008.

(17)

Procjena učinaka na zdravlje karcinogenih tvari obuhvaćenih ovom Direktivom temelji se na relevantnoj znanstvenoj ekspertizi koju pruža RAC. U skladu sa sporazumom o razini usluga koji su potpisali Komisijina Glavna uprava za zapošljavanje, socijalna pitanja i uključivanje i ECHA, RAC daje znanstvene ocjene toksikološkog profila svake od odabranih prioritetnih kemijskih tvari u odnosu na njihov negativan učinak na zdravlje radnikâ.

(18)

Akrilonitril ispunjava kriterije za razvrstavanje kao karcinogena tvar (1.B kategorija) u skladu s Uredbom (EZ) br. 1272/2008 te je stoga karcinogena tvar u smislu Direktive 2004/37/EZ. Na temelju raspoloživih podataka, uključujući znanstvene i tehničke podatke, moguće je utvrditi dugotrajnu i kratkotrajnu graničnu vrijednost za tu karcinogenu tvar. Akrilonitril se može apsorbirati i kroz kožu. Stoga je u području primjene Direktive 2004/37/EZ primjereno utvrditi graničnu vrijednost za akrilonitril i uključiti napomenu o unosu kroz kožu. Na temelju mišljenja RAC-a ACSH se suglasio da bi biološko praćenje za akrilonitril bilo korisno. To bi trebalo uzeti u obzir pri izradi smjernica za praktičnu uporabu biološkog praćenja.

(19)

Za akrilonitril može biti teško u kratkom roku postići usklađenost s graničnom vrijednošću od 1 mg/m3 (0,45 ppm) i kratkotrajnom graničnom vrijednošću od 4 mg/m3 (1,8 ppm). Trebalo bi uvesti prijelazno razdoblje u trajanju od četiri godine od stupanja na snagu ove Direktive nakon kojeg bi se trebale primjenjivati te granične vrijednosti izloženosti na mjestu rada (OEL).

(20)

Spojevi nikla udovoljavaju kriterijima za razvrstavanje kao karcinogene tvari (kategorije 1.A) u skladu s Uredbom (EZ) br. 1272/2008 te su stoga karcinogene tvari u smislu Direktive 2004/37/EZ. Na temelju raspoloživih podataka, uključujući znanstvene i tehničke podatke, moguće je utvrditi granične vrijednosti za tu skupinu karcinogenih tvari. Izloženost spojevima nikla na mjestu rada može dovesti i do preosjetljivosti kože i preosjetljivosti dišnih putova. Stoga je području primjene Direktive 2004/37/EZ prikladno utvrditi granične vrijednosti i za inhalabilne i za respirabilne frakcije spojeva nikla te uključiti napomenu za preosjetljivost kože i preosjetljivost dišnih putova.

(21)

Za spojeve nikla može biti teško postići usklađenost s graničnom vrijednosti od 0,01 mg/m3 za respirabilnu frakciju i 0,05 mg/m3 za inhalabilnu frakciju u nizu sektora ili procesa, osobito taljenja, rafinerija i zavarivanja. Nadalje, budući da se identične mjere za upravljanje rizikom mogu upotrebljavati i za spojeve kroma (VI) i za spojeve nikla, trebalo bi uskladiti prijelazne mjere s ciljem smanjenja izloženosti tim dvjema skupinama karcinogenih tvari. Stoga bi trebalo uvesti prijelazno razdoblje do 17. siječnja 2025., tijekom kojeg bi se trebala primjenjivati granična vrijednost od 0,1 mg/m3 za inhalabilnu frakciju spojeva nikla. To prijelazno razdoblje osiguralo bi usklađenost s datumom primjene granične vrijednosti izloženosti na mjestu rada za spojeve kroma (VI) donesenim u Direktivi (EU) 2017/2398 Europskog parlamenta i Vijeća (8).

(22)

Benzen udovoljava kriterijima za razvrstavanje kao karcinogena tvar (kategorije 1.A) u skladu s Uredbom (EZ) br. 1272/2008 te je stoga karcinogena tvar u smislu Direktive 2004/37/EZ. Benzen se može apsorbirati i kroz kožu. Graničnu vrijednost utvrđenu u Prilogu III. Direktivi 2004/37/EZ za benzen trebalo bi preispitati s obzirom na novije znanstvene podatke i primjereno je zadržati napomenu o koži. Na temelju mišljenja RAC-a ACSH se suglasio da bi biološko praćenje za benzen bilo korisno. To bi trebalo uzeti u obzir pri izradi smjernica za praktičnu uporabu biološkog praćenja.

(23)

Za benzen bi u određenim sektorima moglo biti teško u kratkom roku postići usklađenost s revidiranom graničnom vrijednošću od 0,2 ppm (0,66 mg/m3). Stoga bi trebalo uvesti prijelazno razdoblje od četiri godine od stupanja na snagu ove Direktive. Kao prijelazna mjera, granična vrijednost od 1 ppm (3,25 mg/m3) iz Direktive (EU) 2019/130 Europskog parlamenta i Vijeća (9) trebala bi se nastaviti primjenjivati do 5. travnja 2024., a prijelazna granična vrijednost od 0,5 ppm (1,65 mg/m3) trebala bi se primjenjivati od 5. travnja 2024. do 5. travnja 2026.

(24)

Graničnu vrijednost za respirabilnu kristalnu prašinu silicijeva dioksida utvrđenu u Prilogu III. Direktivi (EU) 2017/2398 trebalo bi revidirati s obzirom na evaluacije Komisije u skladu s Direktivom 2004/37/EZ i najnovije znanstvene i tehničke podatke.

(25)

Komisija je provela savjetovanje u dvije faze sa socijalnim partnerima na razini Unije u skladu s člankom 154. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Savjetovala se i s ACSH-om, koji je donio mišljenja za sve prioritetne tvari obuhvaćene ovom Direktivom te preporučio jednu ili nekoliko obvezujućih graničnih vrijednosti izloženosti na mjestu rada za svaku od njih, kao i napomene, ako je to bilo prikladno.

(26)

Granične vrijednosti utvrđene u ovoj Direktivi trebaju se redovito nadzirati i preispitivati kako bi se osigurala dosljednost s Uredbom (EZ) br. 1907/2006. Osobito, kad je riječ o benzenu, Komisija će u bliskoj suradnji s ACSH-om procijeniti izvedivost daljnjeg smanjenja granične vrijednosti izloženost na mjestu rada, uzimajući u obzir mišljenje RAC-a iz 2018. i sve nove relevantne informacije.

(27)

S obzirom na to da cilj ove Direktive, odnosno zaštitu radnika od rizika za njihovo zdravlje i sigurnost koji se pojavljuju ili bi se mogli pojaviti zbog izloženosti karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima na radu, uključujući sprečavanje takvih rizika, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog opsega i učinaka on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(28)

Budući da se ova Direktiva odnosi na zaštitu zdravlja i sigurnosti radnika na njihovu mjestu rada, trebala bi biti prenesena u roku od dvije godine od datuma njezina stupanja na snagu.

(29)

Direktivu 2004/37/EZ trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti,

DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

Izmjene Direktive 2004/37/EZ

Direktiva 2004/37/EZ mijenja se kako slijedi:

1.

naslov se zamjenjuje sljedećim:

„DIREKTIVA 2004/37/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 29. travnja 2004. o zaštiti radnika od rizika zbog izloženosti karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima na radu (šesta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive Vijeća 89/391/EEZ)”;

2.

u članku 1. prvi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„1.   Cilj ove Direktive je zaštita radnika od rizika za njihovo zdravlje i sigurnost koji se pojavljuju ili bi se mogli pojaviti zbog izloženosti karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima na radu, uključujući sprečavanje takvih rizika.”;

3.

članak 2. mijenja se kako slijedi:

(a)

umeću se sljedeće točke:

„(ba)

‚reproduktivno toksična tvar’ znači tvar ili smjesa koja udovoljava kriterijima za razvrstavanje u kategoriji 1.A ili 1.B reproduktivno toksičnih tvari utvrđenih u Prilogu I. Uredbi (EZ) br. 1272/2008;

(bb)

‚reproduktivno toksična tvar bez utvrđenog praga’ znači reproduktivno toksična tvar za koju ne postoji sigurna razina izloženosti za zdravlje radnika i koja je identificirana kao takva u stupcu s napomenama u Prilogu III.;

(bc)

‚reproduktivno toksična tvar s utvrđenim pragom’ znači reproduktivno toksična tvar za koju postoji sigurna razina izloženosti ispod koje ne postoji rizik za zdravlje radnika i koja je identificirana kao takva u stupcu s napomenama u Prilogu III.;”;

(b)

točka (c) zamjenjuje se sljedećim:

„(c)

‚granična vrijednost’ znači, osim ako je drukčije određeno, vremenski prilagođen prosjek koncentracije za karcinogenu, mutagenu ili reproduktivno toksičnu tvar u zraku unutar zone disanja radnika u odnosu na referentno razdoblje, kako je utvrđeno u Prilogu III.;”;

(c)

dodaju se sljedeće točke:

„(d)

‚biološka granična vrijednost’ znači granica koncentracije u odgovarajućem biološkom mediju relevantnog agensa, njegova metabolita ili pokazatelja učinka;

(e)

‚zdravstveni nadzor’ znači procjena pojedinačnog radnika kako bi se utvrdilo njegovo zdravstveno stanje povezano s izloženošću određenim karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima na radu.”;

4.

članak 3. mijenja se kako slijedi:

(a)

stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje na poslove na kojima su radnici izloženi ili bi mogli biti izloženi karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima.”;

(b)

u stavku 2. prvi i drugi podstavak zamjenjuju se sljedećim:

„2.   U slučaju obavljanja posla koji bi mogao uključivati rizik zbog izloženosti karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima, potrebno je utvrditi vrstu, stupanj i trajanje izloženosti radnika, kako bi se mogla procijeniti opasnost za zdravlje i sigurnost radnika i utvrditi mjere koje je potrebno donijeti.

Procjena se redovito obnavlja, a u svakom slučaju kada se dogodi bilo kakva promjena u uvjetima koji mogu utjecati na izloženost radnika karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima.”;

(c)

stavak 4. zamjenjuje se sljedećim:

„4.   Pri provedbi procjene rizika poslodavci moraju posvetiti posebnu pažnju svim učincima na zdravlje ili sigurnost radnika koji su izloženi posebnom riziku i, među ostalim, voditi računa o tome da je poželjno da se takvi radnici ne zapošljavaju u područjima gdje mogu doći u dodir s karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima.”;

5.

u članku 4. stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1.   Poslodavac smanjuje uporabu karcinogene, mutagene ili reproduktivno toksične tvari na mjestu rada, posebno tako da je, ako je to tehnički moguće, zamijeni s tvari, smjesom ili postupkom koji, ovisno o slučaju, pod uvjetima uporabe nisu opasni ili su manje opasni za zdravlje i sigurnost radnika.”;

6.

članak 5. mijenja se kako slijedi:

(a)

stavci 2., 3. i 4. zamjenjuju se sljedećim:

„2.   Ako tehnički nije moguće zamijeniti karcinogene, mutagene ili reproduktivno toksične tvari s tvari, smjesom ili postupkom koji pod uvjetima uporabe nisu opasni ili su manje opasni za zdravlje ili sigurnost, poslodavac osigurava da se karcinogena, mutagena ili reproduktivno toksična tvar, ako je tehnički moguće, proizvodi i koristi u zatvorenom sustavu.

3.   Ako zatvoreni sustav tehnički nije moguć, poslodavac osigurava da se razina izloženosti radnika karcinogenoj, mutagenoj ili reproduktivno toksičnoj tvari bez utvrđenog praga smanji na što je tehnički moguće nižu razinu.

3.a   Ako tehnički nije moguće koristiti ili proizvoditi reproduktivno toksičnu tvar s utvrđenim pragom u zatvorenom sustavu, poslodavac osigurava da se rizik povezan s izloženošću radnika toj reproduktivno toksičnoj tvari s utvrđenim pragom svede na najmanju moguću mjeru.

3.b   U pogledu reproduktivno toksičnih tvari koje nisu reproduktivno toksične tvari bez utvrđenog praga i reproduktivno toksične tvari s utvrđenim pragom, poslodavac primjenjuje stavak 3.a ovog članka. U tom slučaju poslodavac pri provedbi procjene rizika iz članka 3. propisno uzima u obzir mogućnost da za takvu reproduktivno toksičnu tvar možda ne postoji razina izloženosti koja je sigurna za zdravlje radnika te u tom pogledu utvrđuje odgovarajuće mjere.;

4.   Izloženost ne smije prijeći graničnu vrijednost za karcinogenu, mutagenu ili reproduktivno toksičnu tvar utvrđenu u Prilogu III.”;

(b)

stavak 5. mijenja se kako slijedi:

i.

uvodni tekst zamjenjuje se sljedećim:

„5.   Pri svakoj uporabi karcinogene, mutagene ili reproduktivno toksične tvari, poslodavac primjenjuje sljedeće mjere:”;

ii.

točka (a) zamjenjuje se sljedećim:

„(a)

ograničava količinu karcinogene, mutagene ili reproduktivno toksične tvari na mjestu rada;”;

iii.

točke (c), (d) i (e) zamjenjuju se sljedećim:

„(c)

planira takve radne postupke i tehničke kontrolne mjere da se izbjegne ili smanji oslobađanje karcinogenih, mutagenih ili reproduktivno toksičnih tvari na mjestu rada na najmanju moguću mjeru;

(d)

uklanja karcinogene, mutagene ili reproduktivno toksične tvari na izvoru, lokalnim sustavom odsisa ili općom ventilacijom, pri čemu sve takve metode moraju biti odgovarajuće i u skladu s potrebom zaštite javnog zdravlja i okoliša;

(e)

primjenjuje postojeće odgovarajuće postupke za mjerenje koncentracije karcinogenih, mutagenih ili reproduktivno toksičnih tvari, posebno za rano otkrivanje neuobičajene izloženosti koja je posljedica nepredviđenog događaja ili nesreće;”;

iv.

točka (j) zamjenjuje se sljedećim:

„(j)

označava opasne zone i upotrebljava odgovarajuće znakove upozorenja i opasnosti, uključujući i oznake ,zabranjeno pušenje՚ u zonama u kojima su radnici izloženi ili bi mogli biti izloženi karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima;”;

7.

u članku 6. prvom stavku točke (a) i (b) zamjenjuju se sljedećim:

„(a)

djelatnostima i/ili industrijskim postupcima koji se obavljaju, uključujući razloge za uporabu karcinogenih, mutagenih ili reproduktivno toksičnih tvari;

(b)

količinama proizvedenih ili korištenih tvari ili smjesa koje sadržavaju karcinogene, mutagene ili reproduktivno toksične tvari;”;

8.

članak 10. stavak 1. mijenja se kako slijedi:

(a)

uvodni tekst zamjenjuje se sljedećim:

„1.   Poslodavac je pri svim poslovima kod kojih postoji opasnost od kontaminacije karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima obvezan poduzeti odgovarajuće mjere kojima osigurava:”;

(b)

točka (a) zamjenjuje se sljedećim:

„(a)

da radnici ne jedu, piju ili puše u područjima rada gdje postoji rizik od kontaminacije karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima;”;

9.

članak 11. mijenja se kako slijedi:

(a)

u stavku 1. drugi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„Osposobljavanje se:

prilagođava kako bi se u obzir uzeo novi ili promijenjeni rizik, posebno ako su radnici izloženi ili bi mogli biti izloženi novim karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima ili nizu različitih karcinogenih, mutagenih ili reproduktivno toksičnih tvari, uključujući one sadržane u opasnim lijekovima, ili u slučaju promijenjenih okolnosti povezanih s radom,

pruža periodično u zdravstvenom okruženju svim radnicima koji se izlažu karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima, posebno ako se upotrebljavaju novi opasni medicinski proizvodi koji sadržavaju te tvari, i

prema potrebi periodično ponavlja u drugim okruženjima.”;

(b)

stavak 2. zamjenjuje se sljedećim:

„2.   Poslodavci obavješćuju radnike o uređajima i s njima povezanim spremnicima koji sadržavaju karcinogene, mutagene ili reproduktivno toksične tvari, osiguravaju da su svi spremnici, ambalaža ili uređaji koji sadržavaju karcinogene, mutagene ili reproduktivno toksične tvari jasno i čitljivo označeni i da su na njima jasno vidljivi znakovi upozorenja i opasnosti.

Ako je biološka granična vrijednost utvrđena u Prilogu III.a, za rad s predmetnom karcinogenom, mutagenom ili reproduktivno toksičnom tvari obvezan je zdravstveni nadzor, u skladu s postupcima utvrđenima u tom prilogu. Radnike se obavješćuje o tom zahtjevu prije nego što im se dodijeli zadaća koja uključuje rizik od izloženosti navedenoj karcinogenoj, mutagenoj ili reproduktivno toksičnoj tvari.”;

10.

članak 14. mijenja se kako slijedi:

(a)

u stavku 3. prvi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„3.   Ako se kod radnika otkrije promjena u zdravstvenom stanju koja bi mogla biti posljedica izloženosti karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima, ili ako se utvrdi da je prekoračena biološka granična vrijednost, liječnik ili tijelo nadležno za zdravstveni nadzor radnika može zahtijevati provođenje zdravstvenog nadzora nad drugim radnicima koji su bili slično izloženi.”;

(b)

stavak 4. zamjenjuje se sljedećim:

„4.   U slučajevima provođenja zdravstvenog nadzora vodi se individualna zdravstvena evidencija, a liječnik ili tijelo nadležno za zdravstveni nadzor predlaže sve zaštitne ili preventivne mjere koje treba poduzeti za svakog pojedinog radnika. Biološko praćenje i povezani zahtjevi mogu biti dio zdravstvenog nadzora.”;

(c)

u stavku 8. prvi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„8.   Nadležno tijelo obavješćuje se o svim slučajevima raka, štetnim učincima na spolnu funkciju i plodnost odraslih radnika i radnica ili o razvojnoj toksičnosti kod potomstva koji su u skladu s nacionalnim pravom ili praksom utvrđeni kao posljedica izloženosti karcinogenoj, mutagenoj ili reproduktivno toksičnoj tvari na mjestu rada.”;

11.

u članku 15. stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1.   U pogledu karcinogenih i mutagenih tvari, popis iz članka 12. točke (c) i zdravstvena evidencija iz članka 14. stavka 4. čuvaju se najmanje 40 godina nakon prestanka izloženosti, u skladu s nacionalnim pravom ili praksom.

1.a   U pogledu reproduktivno toksičnih tvari, popis iz članka 12. točke (c) i zdravstvena evidencija iz članka 14. stavka 4. čuvaju se najmanje pet godina nakon prestanka izloženosti, u skladu s nacionalnim pravom ili praksom.”;

12.

članak 16. mijenja se kako slijedi:

(a)

stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1.   Europski parlament i Vijeće u skladu s postupkom iz članka 153. stavka 2. točke (b) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) utvrđuju granične vrijednosti u direktivama na temelju raspoloživih podataka, uključujući znanstvene i tehničke podatke, za sve karcinogene, mutagene ili reproduktivno toksične tvari za koje je to moguće i, ako je potrebno, druge izravno povezane odredbe.”;

(b)

dodaju se sljedeći stavci:

„3.   Europski parlament i Vijeće, u skladu s postupkom utvrđenim u članku 153. stavku 2. točki (b) UFEU-a, utvrđuju biološke granične vrijednosti u direktivama na temelju raspoloživih podataka, uključujući znanstvene i tehničke podatke, zajedno s drugim relevantnim informacijama o zdravstvenom nadzoru.

4.   Biološke granične vrijednosti i druge informacije o zdravstvenom nadzoru utvrđene su u Prilogu III.a.”;

13.

umeće se sljedeći članak:

„Članak 16.a

Utvrđivanje reproduktivno toksičnih tvari bez utvrđenog praga i reproduktivno toksičnih tvari s utvrđenim pragom

Europski parlament i Vijeće, u skladu s postupkom utvrđenim u članku 153. stavku 2. točki (b) UFEU-a, u stupcu s napomenama u Prilogu III. ovoj Direktivi utvrđuju, na temelju dostupnih znanstvenih i tehničkih podataka, je li reproduktivno toksična tvar reproduktivno toksična tvar bez utvrđenog praga ili reproduktivno toksična tvar s utvrđenim pragom.”;

14.

u članku 17. prvi stavak zamjenjuje se sljedećim:

„Komisija je ovlaštena za donošenje delegiranih akata u skladu s člankom 17.a kako bi se u Prilog II. unijele strogo tehničke izmjene kako bi se u obzir uzeli tehnički napredak, promjene u međunarodnim propisima ili specifikacijama i nove spoznaje u pogledu karcinogenih, mutagenih ili reproduktivno toksičnih tvari.”;

15.

članak 18.a zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 18.a

Evaluacija

U sklopu sljedeće ocjene provedbe ove Direktive u kontekstu ocjene iz članka 17.a Direktive 89/391/EEZ Komisija ocjenjuje i potrebu za izmjenom granične vrijednosti za respirabilnu kristalnu prašinu silicijeva dioksida. Komisija pokreće taj postupak 2022. i zatim, prema potrebi, predlaže potrebne izmjene i prilagodbe povezane s tom tvari u naknadnoj reviziji ove Direktive.

Komisija najkasnije 11. srpnja 2022. ocjenjuje mogućnost izmjene ove Direktive kako bi se dodale odredbe koje se odnose na kombinaciju granične vrijednosti izloženosti na mjestu rada u zraku i biološke granične vrijednosti za kadmij i njegove anorganske spojeve.

Prema potrebi, nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom za sigurnost i zdravlje na radu (ACSH) te uzimajući u obzir postojeće preporuke raznih agencija, dionika i Svjetske zdravstvene organizacije o prioritetnim karcinogenim, mutagenim i reproduktivno toksičnim tvarima za koje su potrebne granične vrijednosti, Komisija najkasnije do 31. prosinca 2022. predstavlja akcijski plan za postizanje novih ili revidiranih graničnih vrijednosti izloženosti na mjestu rada za najmanje 25 tvari, skupina tvari ili tvari koje nastaju u procesu. Komisija, prema potrebi, uzimajući u obzir taj akcijski plan i najnovija znanstvena saznanja te nakon savjetovanja s ACSH-om, podnosi zakonodavne prijedloge u skladu s člankom 16., bez odgode.

Prema potrebi, a najkasnije 5. travnja 2025., Komisija, uzimajući u obzir najnovija znanstvena saznanja i nakon odgovarajućeg savjetovanja s relevantnim dionicima, razvija definiciju i utvrđuje okvirni popis opasnih lijekova ili tvari koje oni sadržavaju, a koji udovoljavaju kriterijima za razvrstavanje u kategoriju 1.A ili 1.B karcinogena utvrđenih u Prilogu I. Uredbi (EZ) br. 1272/2008, u kategoriju mutagena ili reproduktivno toksičnih tvari.

Komisija najkasnije 31. prosinca 2022., nakon odgovarajućeg savjetovanja s relevantnim dionicima, priprema smjernice Unije za pripremu, primjenu i odlaganje opasnih lijekova na mjestu rada. Te se smjernice objavljuju na internetskim stranicama EU-OSHA-e te ih relevantna nadležna tijela šire u svim državama članicama.

Komisija, prema potrebi i nakon dobivanja mišljenja ASCH-a, uzimajući u obzir postojeću metodologiju za utvrđivanje graničnih vrijednosti za karcinogene tvari u nekim državama članicama i mišljenje ACSH-a, utvrđuje gornju i donju razinu rizika. Komisija najkasnije 12 mjeseci nakon dobivanja mišljenja ACSH-a i nakon odgovarajućeg savjetovanja s relevantnim dionicima, priprema smjernice Unije o metodologiji utvrđivanja graničnih vrijednosti temeljenih na riziku. Te se smjernice objavljuju na internetskim stranicama EU-OSHA-e te ih relevantna nadležna tijela šire u svim državama članicama.

Uzimajući u obzir najnovija znanstvena saznanja i nakon odgovarajućeg savjetovanja s relevantnim dionicima, a najkasnije 31. prosinca 2024., Komisija prema potrebi predlaže graničnu vrijednost za kobalt i njegove anorganske spojeve.”;

16.

u Prilogu II. točka 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1.

Liječnik i/ili tijelo nadležno za zdravstveni nadzor radnika izloženih karcinogenim, mutagenim ili reproduktivno toksičnim tvarima moraju biti upoznati s uvjetima ili okolnostima izloženosti svakog radnika.”;

17.

Prilog III. mijenja se u skladu s Prilogom ovoj Direktivi.

Članak 2.

Prenošenje

1.   Države članice stavljaju na snagu zakone i druge propise koji su potrebni radi usklađivanja s ovom Direktivom do 5. travnja 2024. One Komisiji odmah dostavljaju tekst tih mjera.

Kada države članice donose te mjere, one sadržavaju upućivanje na ovu Direktivu ili se na nju upućuje prilikom njihove službene objave. Načine tog upućivanja određuju države članice.

2.   Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih mjera nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 3.

Stupanje na snagu

Ova Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Članak 4.

Adresati

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

Sastavljeno u Strasbourgu 9. ožujka 2022.

Za Europski parlament

Predsjednica

R. METSOLA

Za Vijeće

Predsjednik

C. BEAUNE


(1)  SL C 56, 16.2.2021., str. 63.

(2)  Stajalište Europskog parlamenta od 17. veljače 2022. (još nije objavljeno u Službenom listu) i odluka Vijeća od 3. ožujka 2022.

(3)  Direktiva 2004/37/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o zaštiti radnika od rizika zbog izloženosti karcinogenim ili mutagenim tvarima na radu (šesta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive Vijeća 89/391/EEZ) (SL L 158, 30.4.2004., str. 50.).

(4)  Uredba (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL L 396, 30.12.2006., str. 1.).

(5)  SL C 428, 13.12.2017., str. 10.

(6)  Uredba (EZ) br. 1272/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o razvrstavanju, označivanju i pakiranju tvari i smjesa, o izmjeni i stavljanju izvan snage Direktive 67/548/EEZ i Direktive 1999/45/EZ i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1907/2006 (SL L 353, 31.12.2008., str. 1.).

(7)  Odluka Vijeća od 22. srpnja 2003. o osnivanju Savjetodavnog odbora za sigurnost i zaštitu zdravlja na radu (SL C 218, 13.9.2003., str. 1.).

(8)  Direktiva (EU) 2017/2398 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2017. o izmjeni Direktive 2004/37/EZ o zaštiti radnika od rizika zbog izloženosti karcinogenim ili mutagenim tvarima na radu (SL L 345, 27.12.2017., str. 87.).

(9)  Direktiva (EU) 2019/130 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. siječnja 2019. o izmjeni Direktive 2004/37/EZ o zaštiti radnika od rizika zbog izloženosti karcinogenim ili mutagenim tvarima na radu (SL L 30, 31.1.2019., str. 112.).


PRILOG

Prilozi Direktivi 2004/37/EZ mijenjaju se kako slijedi:

1.

točka A Priloga III. mijenja se kako slijedi:

(a)

redak koji se odnosi na benzen zamjenjuje se sljedećim:

Ime tvari

EZ br. (1)

CAS br. (2)

Granične vrijednosti

Napomena

Prijelazne mjere

8 sati (3)

Kratkotrajno (4)

mg/m3 (5)

ppm (6)

f/ml (7)

mg/m3

ppm

f/ml

„benzen

200-753-7

71-43-2

0,66

0,2

koža (8)

Granična vrijednost 1 ppm (3,25 mg/m3) do 5. travnja 2024. Granična vrijednost 0,5 ppm (1,65 mg/m3) od 5. travnja 2024. do 5. travnja 2026.”

(b)

dodaju se sljedeći reci:

Ime tvari

EZ br.  (1)

CAS br.  (2)

Granične vrijednosti

Napomena

Prijelazne mjere

8 sati  (3)

Kratkotrajno  (4)

mg/m3  (5)

ppm (6)

f/ml  (7)

mg/m3

ppm

f/ml

„akrilonitril

203-466-5

107-13-1

1

0,45

4

1,8

koža  (8)

preosjetljivost kože  (9)

Granična vrijednost primjenjuje se od 5. travnja 2026.

spojevi nikla

0,01  (10)

0,05  (11)

preosjetljivost kože i preosjetljivost dišnih putova  (12)

Granična vrijednost  (10) primjenjuje se od 18. siječnja 2025.

Granična vrijednost  (11) primjenjuje se od 18. siječnja 2025. Do tada se primjenjuje granična vrijednost od 0,1 mg/m3  (11).

Anorgansko olovo i njegovi spojevi

 

 

0,15

 

 

 

 

 

 

 

N,N-dimetilacetamid

204-826-4

127-19-5

36

10

 

72

20

 

koža (8)

 

nitrobenzen

202-716-0

98-95-3

1

0,2

 

 

 

 

koža (8)

 

N,N-dimetilformamid

200-679-5

68-12-2

15

5

 

30

10

 

koža (8)

 

2-metoksietanol

203-713-7

109-86-4

 

1

 

 

 

 

koža (8)

 

2-metoksietil acetat

203-772-9

110-49-6

 

1

 

 

 

 

koža (8)

 

2-etoksi etanol

203-804-1

110-80-5

8

2

 

 

 

 

koža (8)

 

2-etoksietil acetat

203-839-2

111-15-9

11

2

 

 

 

 

koža (8)

 

1-metil-2-pirolidon

212-828-1

872-50-4

40

10

 

80

20

 

koža (8)

 

Živa i divalentni anorganski živini spojevi, uključujući živini oksid i živini klorid (mjereno kao živa)

 

 

0,02

 

 

 

 

 

 

 

Bisfenol A; 4,4′-izopropilidendifenol

201-245-8

80-05-7

2  (13)

 

 

 

 

 

 

 

Ugljikov monoksid

211-128-3

630-08-0

23

20

 

117

100

 

 

 

2.

umeće se sljedeći prilog:

„PRILOG III.a

BIOLOŠKE GRANIČNE VRIJEDNOSTI I MJERE ZDRAVSTVENOG NADZORA

(članak 16. stavak 4.)

1.

Olovo i njegovi ionski spojevi

1.1

Biološko praćenje mora uključivati mjerenje razine olova u krvi (PbB) uporabom apsorpcijske spektrometrije ili metode koja daje jednakovrijedne rezultate. Obvezujuća biološka granična vrijednost je:

70 μg Pb/100 ml krvi

1.2

Zdravstveni nadzor provodi se ako je izloženost koncentraciji olova u zraku veća od 0,075 mg/m3, izračunano kao vremenski ponderirani prosjek tijekom 40 sati tjedno, ili ako se za pojedinačne radnike mjeri razina olova u krvi veća od 40 μg Pb/100 ml krvi.

”.

(1)  EZ br., tj. EINECS, ELINCS ili NLP, službeni je broj tvari u Europskoj uniji, kako je utvrđeno u odjeljku 1.1.1.2. u dijelu 1. Priloga VI. Uredbi (EZ) br. 1272/2008.

(2)  CAS br.: Chemical Abstract Service Registry Number (broj u registru službe za podatke o kemijskim tvarima).

(3)  Izmjereno ili izračunano u odnosu na vremenski ponderiranu prosječnu vrijednost za referentno osmosatno razdoblje (GVI).

(4)  Granična vrijednost za kratkotrajnu izloženost (KGVI). Granična vrijednost iznad koje ne bi smjelo doći do izlaganja, a odnosi se na razdoblje od 15 minuta ako nije drukčije određeno.

(5)  mg/m3 = miligrami po kubičnom metru zraka pri 20 °C i 101,3 kPa (760 mm Hg)

(6)  ppm = dijelova na milijun u volumenu zraka (ml/m3)

(7)  f/ml = vlakana po mililitru

(8)  Moguće je znatno povećanje ukupnog opterećenja tijela zbog izloženosti preko kože.

(9)  Tvar može prouzročiti preosjetljivost kože.

(10)  Respirabilna frakcija, mjerena kao nikal

(11)  Inhalabilna frakcija, mjerena kao nikal

(12)  Tvar može prouzročiti preosjetljivost kože i preosjetljivost dišnih putova

(13)  Inhalabilna frakcija.”;


Zajednička izjava Europskog parlamenta i Vijeća o području primjene Direktive 2004/37/EZ

Europski parlament i Vijeće suglasni su da su opasni lijekovi koji sadržavaju jednu ili više tvari koje ispunjavaju kriterije za razvrstavanje kao karcinogene (kategorije 1.A ili 1.B), mutagene (kategorije 1.A ili 1.B) ili reproduktivno toksične tvari (kategorija 1.A ili 1.B) u skladu s Uredbom (EZ) br. 1272/2008 obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2004/37/EZ. Stoga se na opasne lijekove primjenjuju svi zahtjevi iz Direktive 2004/37/EZ.


II. Nezakonodavni akti

UREDBE

16.3.2022   

HR

Službeni list Europske unije

L 88/15


PROVEDBENA UREDBA VIJEĆA (EU) 2022/432

od 15. ožujka 2022.

o izmjeni Provedbene uredbe (EU) br. 282/2011 u pogledu potvrde o oslobođenju od plaćanja PDV-a i/ili trošarine

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije,

uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (1), a posebno njezin članak 397.,

uzimajući u obzir prijedlog Europske komisije,

budući da:

(1)

Direktiva 2006/112/EZ i Direktiva Vijeća 2008/118/EZ (2) izmijenjene su Direktivom Vijeća (EU) 2019/2235 (3) kojom su uvedena oslobođenja od PDV-a i trošarina za obrambene napore unutar okvira Unije. Države članice trebale su primjenjivati ta oslobođenja od 1. srpnja 2022.

(2)

Direktiva 2006/112/EZ dodatno je izmijenjena Direktivom Vijeća (EU) 2021/1159 (4) kojom su uvedena nova oslobođenja od PDV-a u pogledu mjera poduzetih na razini Unije kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19. S obzirom na hitnost situacije povezane s pandemijom bolesti COVID-19, države članice trebale su primjenjivati ta oslobođenja s retroaktivnim učinkom od 1. siječnja 2021.

(3)

Potvrda o oslobođenju od PDV-a/ili trošarine, utvrđena u Prilogu II. Provedbenoj uredbi Vijeća (EU) br. 282/2011 (5) („potvrda”) služi kako bi se potvrdilo da transakcija ispunjava uvjete za oslobođenje od PDV-a i/ili trošarine na temelju članka 151. Direktive 2006/112/EZ. Kako bi se državama članicama omogućilo da na ujednačen način primjenjuju novo oslobođenje od PDV-a za obrambene napore koji se poduzimaju unutar okvira Unije i nova oslobođenja od PDV-a u pogledu mjera poduzetih na razini Unije kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19, potvrdu bi trebalo izmijeniti.

(4)

U pogledu novih oslobođenja od PDV-a koja se odnose na mjere poduzete na razini Unije kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19, potvrdu bi trebalo izmijeniti kako bi se kao tijelo koje ima pravo na oslobođenje uključila Komisija ili bilo koja agencija ili tijelo osnovani na temelju prava Unije ako Komisija odnosno ta agencija ili tijelo izvršava svoje zadaće kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19. Kako bi se izbjeglo nepotrebno administrativno opterećenje ako su oslobođene isporuke već obrađene upotrebom trenutačne verzije potvrde, primjereno je da se potvrda kako je izmijenjena ovom Uredbom ne primjenjuje retroaktivno,.

(5)

U pogledu novog oslobođenja od PDV-a za obrambene napore poduzete unutar okvira Unije, potvrdu bi trebalo izmijeniti kako bi se kao tijela koja imaju pravo na oslobođenje uključila Komisija ili bilo koja agencija ili tijelo osnovani na temelju prava Unije ako Komisija odnosno ta agencija ili tijelo izvršava svoje zadaće kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19, i oružane snage države članice koje sudjeluju u aktivnosti Unije u okviru zajedničke sigurnosne i obrambene politike (ZSOP). U tu bi svrhu i u skladu s datumom početka primjene zakona i drugih propisa koji su potrebni radi usklađivanja država članica s Direktivom (EU) 2019/2235, potvrdu trebalo izmijeniti s učinkom od 1. srpnja 2022.

(6)

S obzirom na retroaktivni učinak novih oslobođenja od PDV-a koja se odnose na mjere poduzete na razini Unije kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19, ova bi Uredba trebala stupiti na snagu na dan objave u Službenom listu Europske unije.

(7)

Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 282/2011 trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti,

DONIJELO JE OVU UREDBU:

Članak 1.

Provedbena uredba (EU) br. 282/2011 mijenja se kako slijedi:

1.

Prilog II. zamjenjuje se tekstom navedenim u Prilogu I. ovoj Uredbi;

2.

Prilog II. zamjenjuje se tekstom navedenim u Prilogu II. ovoj Uredbi.

Članak 2.

Ova Uredba stupa na snagu na dan objave u Službenom listu Europske unije.

Članak 1. točka 1. primjenjuje se do 30. lipnja 2022.

Članak 1. točka 2. primjenjuje se od 1. srpnja 2022.

Ova je Uredba u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama.

Sastavljeno u Bruxellesu 15. ožujka 2022.

Za Vijeće

Predsjednik

B. LE MAIRE


(1)  SL L 347, 11.12.2006., str. 1.

(2)  Direktiva Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ (SL L 9, 14.1.2009., str. 12.).

(3)  Direktiva Vijeća (EU) 2019/2235 od 16. prosinca 2019. o izmjeni Direktive 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost i Direktive 2008/118/EZ o općim aranžmanima za trošarine u pogledu obrambenih napora unutar okvira Unije (SL L 336, 30.12.2019., str. 10.).

(4)  Direktiva Vijeća (EU) 2021/1159 od 13. srpnja 2021. o izmjeni Direktive 2006/112/EZ u pogledu privremenih oslobođenja pri uvozu i određenim isporukama kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19 (SL L 250, 15.7.2021., str. 1.).

(5)  Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 282/2011 od 15. ožujka 2011. o utvrđivanju provedbenih mjera za Direktivu 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL L 77, 23.3.2011., str. 1.).


PRILOG I.

„PRILOG II.

Članak 51. ove Uredbe

EUROPSKA UNIJA

POTVRDA O OSLOBOĐENJU OD PLAĆANJA PDV-a I/ILI TROŠARINE (*)

(Direktiva 2006/112/EZ – članak 151. i Direktiva 2008/118/EZ – članak 13.)


Serijski br. (nije obvezno):

1.

TIJELO/OSOBA PODNOSITELJ

Naziv/ime

Ulica i broj

Poštanski broj, mjesto

Država članica (domaćin)

2.

NADLEŽNO TIJELO ODGOVORNO ZA OVJERAVANJE POTVRDE (ime, adresa i telefonski broj)

3.

IZJAVA PODNOSITELJA

Podnositelj (1) ovim izjavljuje

(a)

da je roba i/ili usluge navedene u polju 5. namijenjena (2)

za službenu uporabu

za osobnu uporabu

 

strane diplomatske misije

 

člana strane diplomatske misije

 

stranog konzularnog predstavništva

 

člana stranog konzularnog predstavništva

 

europskog tijela na koje se primjenjuje Protokol o povlasticama i imunitetima Europske unije

 

 

 

međunarodne organizacije

 

člana osoblja međunarodne organizacije

 

oružanih snaga države koja je članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO)

 

 

oružanih snaga Ujedinjene Kraljevine stacioniranih na otoku Cipru

 

za potrebe Europske komisije ili bilo koje agencije ili tijela osnovanih na temelju prava Unije ako Komisija odnosno ta agencija ili tijelo izvršavaju svoje zadaće kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19

 

 

(oznaka institucije) (vidjeti polje 4.)

(b)

da je roba i/ili usluge opisane u polju 5. u skladu s uvjetima i ograničenjima koji se primjenjuju na oslobođenje od poreza u državi članici domaćinu, navedenu u polju 1., i

(c)

da je prethodno navedena informacija navedena u dobroj vjeri.

Podnositelj se ovim obvezuje da će državi članici iz koje su roba i/ili usluge isporučene isplatiti PDV i/ili trošarinu koja bi bila naplativa kad roba i/ili usluge ne bi bile u skladu s uvjetima oslobođenja od poreza ili kad roba i/ili usluge ne bi bile upotrijebljene na predviđen način.

Mjesto, datum

Ime i status potpisnika

Potpis

4.

PEČAT TIJELA (u slučaju oslobođenja od poreza za potrebe osobne uporabe)

Mjesto, datum

Pečat

Ime i status potpisnika

Potpis

5.

OPIS ROBE I/ILI USLUGA ZA KOJE JE ZATRAŽENO OSLOBOĐENJE OD PLAĆANJA PDV-a I/ILI TROŠARINE

A.

Informacija koja se odnosi na isporučitelja/ovlaštenog posjednika skladišta:

(1)

ime i adresa:

(2)

Država članica

(3)

PDV broj/trošarinski broj ili referentni porezni broj

B.

Informacija koja se odnosi na robu i/ili usluge:

Br.

Detaljan opis robe i/ili usluga (3) (ili uputa na priloženu narudžbenicu)

Količina ili broj

Vrijednost bez PDV-a i trošarine

Valuta

 

 

 

Vrijednost po jedinici

Ukupna vrijednost

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ukupni iznos

 

6.

OVJERA NADLEŽNOG TIJELA DRŽAVE ČLANICE DOMAĆINA

Pošiljka/isporuka robe i/ili usluga opisana u polju 5. ispunjava:

u potpunosti

u količini od

(broj) (4)

uvjete za oslobođenje od plaćanja PDV-a i/ili trošarine

Mjesto, datum

Pečat

Ime i status potpisnika

Potpis

7.

DOPUŠTENJE ZA IZOSTAVLJANJE PEČATA IZ POLJA 6. (samo u slučaju oslobođenja za službene potrebe)

S brojem dopisa:

 

Datum:

 

Oznaka ovlaštene institucije:

Nadležno

 

tijelo u državi članici domaćinu je:

dopustilo, da se izostavi pečat iz polja 6.:

 

Mjesto, datum

Pečat

Ime i status potpisnika

Potpis

(*)

Precrtati prema potrebi.

Pojašnjenja

1.

Isporučitelju i/ili ovlaštenom posjedniku skladišta ova potvrda služi kao popratni dokument za oslobođenje od plaćanja od poreza za isporuku robe i usluga ili za pošiljke robe tijelima/pojedincima koji na to imaju pravo prema članku 151. Direktive 2006/112/EZ i članku 13. Direktive 2008/118/EZ. U skladu s tim, za svakog se isporučitelja/posjednika skladišta sastavlja jedan primjerak potvrde. Povrh toga, isporučitelj/posjednik skladišta je obvezan čuvati tu potvrdu u svojoj evidenciji u skladu s pravnim odredbama koje se primjenjuju u njegovoj državi članici.

2.

(a)

Opća specifikacija papira, koji je potrebno koristiti je propisana u Službenom listu Europskih zajednica (C 164, 1.7.1989., str. 3.).

Sve preslike moraju biti sastavljene na papiru bijele boje, veličine 210 × 297 mm s maksimalnom tolerancijom dužine 5 milimetara manje ili 8 milimetara više.

Potvrda o oslobođenju od plaćanja trošarine se sastavlja u dva primjerka:

jedan primjerak zadržava pošiljatelj,

jedan primjerak prati kretanje trošarinskih proizvoda.

(b)

Svaki neiskorišten prostor u polju 5.B je potrebno precrtati tako da se onemogući naknadno upisivanje.

(c)

Dokument mora biti ispunjen čitljivo i tako da su svi upisi neizbrisivi. Brisanje ili ispravljanje upisa nije dopušteno. Potrebno ga je ispuniti na jeziku koji priznaje država članica domaćin.

(d)

Ako opis robe i/ili usluga, (polje 5.B potvrde), upućuje na narudžbenicu koja je sastavljena na jeziku koji nije priznat u državi članici domaćinu, tijelo/pojedinac koji ima pravo na oslobođenje je obvezan uz potvrdu priložiti njezin prijevod.

(e)

S druge strane, ako je potvrda sastavljena na jeziku koji nije priznat u državi članici isporučitelja/posjednika skladišta, tijelo/pojedinac koji ima pravo na oslobođenje je obvezan uz potvrdu priložiti informaciju o robi i uslugama navedenim u polju 5.B.

(f)

Priznati jezik znači jedan od jezika koji je u službenoj uporabi u državi članici ili bilo koji drugi jezik Unije, za koji je država članica objavila da se smije koristiti za te potrebe.

3.

Svojom izjavom u polju 3. potvrde, tijelo/pojedinac koji ima pravo na oslobođenje jamči informaciju potrebnu za procjenu zahtjeva za oslobođenje od poreza u državi članici domaćinu.

4.

Tijelo, svojom izjavom u polju 4. u potvrdi potvrđuje detalje navedene u polju 1. i 3.(a) dokumenta i ovjerava da je pojedinac koji ima pravo na oslobođenje član osoblja tog tijela.

5.

(a)

Uputa na narudžbenicu, (polje 5.B potvrde), mora sadržavati barem datum i broj narudžbe. Narudžbenica bi trebala sadržavati sve elemente navedene u polju 5. te potvrde. Ako država članica domaćin mora potvrdu ovjeriti pečatom, tada je i narudžbenicu također potrebno ovjeriti pečatom.

(b)

Navođenje broja trošarine kako je definiran u članku 2. točki 12. Uredbe Vijeća (EZ) br. 389/2012 od 2. svibnja 2012. o upravnoj suradnji u području trošarina i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 2073/2004 nije obvezno; identifikacijski broj za PDV ili referentni porezni broj mora biti naveden.

(c)

Valute je potrebno navesti uporabom oznake od tri slova u skladu sa standardnom ISO oznakom 4217 koju je utvrdila Međunarodna organizacija za standarde (5).

6.

Prethodno navedena izjava tijela/pojedinca koji ima pravo na oslobođenje mora biti ovjerena u polju 6. pečatom nadležnog tijela države članice domaćina. Navedeno tijelo svoje odobrenje može uvjetovati sporazumom s drugim tijelom u svojoj državi članici. Sklapanje navedenog sporazuma je odgovornost nadležnog poreznog tijela.

7.

Radi pojednostavnjenja postupka, nadležno tijelo može izostaviti obvezu tijela koje ima pravo na oslobođenje da traži pečat u slučaju oslobođenja za potrebe službenog puta. Tijelo koje ima pravo na oslobođenje bi trebalo navesti takvo izostavljanje u polju 7. potvrde.
”.

(1)  Precrtati prema potrebi.

(2)  Odgovarajuće polje označiti križićem.

(3)  Precrtati prostor koji se ne koristi. Ova se obveza također primjenjuje ako su priložene narudžbenice.

(4)  Neprikladnu robu i/ili usluge je potrebno precrtati u polju 5. ili u priloženoj narudžbenici.

(5)  Neke oznake valuta koje su trenutačno u uporabi: EUR (euro), BGN (bugarski lev), CZK (češka kruna), DKK (danska kruna), GBP (britanska funta), HUF (mađarska forinta), LTL (litavski litas), PLN (poljski zlot), RON (rumunjski leu), SEK (švedska kruna), USD (američki dolar).


PRILOG II.

„PRILOG II.

Članak 51. ove Uredbe

EUROPSKA UNIJA

POTVRDA O OSLOBOĐENJU OD PLAĆANJA PDV-a I/ILI TROŠARINE (*)

(Direktiva 2006/112/EZ – članak 151. i Direktiva 2008/118/EZ – članak 13.)


Serijski br. (nije obvezno):

1.

TIJELO/OSOBA PODNOSITELJ

Naziv/ime

Ulica i broj

Poštanski broj, mjesto

Država članica (domaćin)

2.

NADLEŽNO TIJELO ODGOVORNO ZA OVJERAVANJE POTVRDE (ime, adresa i telefonski broj)

3.

IZJAVA PODNOSITELJA

Podnositelj (1) ovim izjavljuje

(a)

da je roba i/ili usluge navedene u polju 5. namijenjena (2)

za službenu uporabu

za osobnu uporabu

 

strane diplomatske misije

 

člana strane diplomatske misije

 

stranog konzularnog predstavništva

 

člana stranog konzularnog predstavništva

 

europskog tijela na koje se primjenjuje Protokol o povlasticama i imunitetima Europske unije

 

 

 

međunarodne organizacije

 

člana osoblja međunarodne organizacije

 

oružanih snaga države koja je članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO)

 

 

oružanih snaga države članice koje sudjeluju u aktivnosti Unije u okviru zajedničke sigurnosne i obrambene politike (ZSOP)

 

 

oružanih snaga Ujedinjene Kraljevine stacioniranih na otoku Cipru

 

za potrebe Europske komisije ili bilo koje agencije ili tijela osnovanih na temelju prava Unije ako Komisija odnosno ta agencija ili tijelo izvršavaju svoje zadaće kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19

 

 

(oznaka institucije) (vidjeti polje 4.)

(b)

da je roba i/ili usluge opisane u polju 5. u skladu s uvjetima i ograničenjima koji se primjenjuju na oslobođenje od poreza u državi članici domaćinu, navedenu u polju 1., i

(c)

da je prethodno navedena informacija navedena u dobroj vjeri.

Podnositelj se ovim obvezuje da će državi članici iz koje su roba i/ili usluge isporučene isplatiti PDV i/ili trošarinu koja bi bila naplativa kad roba i/ili usluge ne bi bile u skladu s uvjetima oslobođenja od poreza ili kad roba i/ili usluge ne bi bile upotrijebljene na predviđen način.

Mjesto, datum

Ime i status potpisnika

Potpis

4.

PEČAT TIJELA (u slučaju oslobođenja od poreza za potrebe osobne uporabe)

Mjesto, datum

Pečat

Ime i status potpisnika

Potpis

5.

OPIS ROBE I/ILI USLUGA ZA KOJE JE ZATRAŽENO OSLOBOĐENJE OD PLAĆANJA PDV-a I/ILI TROŠARINE

A.

Informacija koja se odnosi na isporučitelja/ovlaštenog posjednika skladišta:

(1)

ime i adresa:

(2)

Država članica

(3)

PDV broj/trošarinski broj ili referentni porezni broj

B.

Informacija koja se odnosi na robu i/ili usluge:

Br.

Detaljan opis robe i/ili usluga (3) (ili uputa na priloženu narudžbenicu)

Količina ili broj

Vrijednost bez PDV-a i trošarine

Valuta

 

 

 

Vrijednost po jedinici

Ukupna vrijednost

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ukupni iznos

 

6.

OVJERA NADLEŽNOG TIJELA DRŽAVE ČLANICE DOMAĆINA

Pošiljka/isporuka robe i/ili usluga opisana u polju 5. ispunjava:

u potpunosti

u količini od

(broj) (4)

uvjete za oslobođenje od plaćanja PDV-a i/ili trošarine

Mjesto, datum

Pečat

Ime i status potpisnika

Potpis

7.

DOPUŠTENJE ZA IZOSTAVLJANJE PEČATA IZ POLJA 6. (samo u slučaju oslobođenja za službene potrebe)

S brojem dopisa:

 

Datum:

 

Oznaka ovlaštene institucije:

Nadležno

 

tijelo u državi članici domaćinu je:

dopustilo, da se izostavi pečat iz polja 6.:

 

Mjesto, datum

Pečat

Ime i status potpisnika

Potpis

(*)

Precrtati prema potrebi.

Pojašnjenja

1.

Isporučitelju i/ili ovlaštenom posjedniku skladišta ova potvrda služi kao popratni dokument za oslobođenje od plaćanja od poreza za isporuku robe i usluga ili za pošiljke robe tijelima/pojedincima koji na to imaju pravo prema članku 151. Direktive 2006/112/EZ i članku 13. Direktive 2008/118/EZ. U skladu s tim, za svakog se isporučitelja/posjednika skladišta sastavlja jedan primjerak potvrde. Povrh toga, isporučitelj/posjednik skladišta je obvezan čuvati tu potvrdu u svojoj evidenciji u skladu s pravnim odredbama koje se primjenjuju u njegovoj državi članici.

2.

(a)

Opća specifikacija papira, koji je potrebno koristiti je propisana u Službenom listu Europskih zajednica (br. C 164 od 1.7.1989., str. 3).

Sve preslike moraju biti sastavljene na papiru bijele boje, veličine 210 × 297 mm s maksimalnom tolerancijom dužine 5 milimetara manje ili 8 milimetara više.

Potvrda o oslobođenju od plaćanja trošarine se sastavlja u dva primjerka:

jedan primjerak zadržava pošiljatelj,

jedan primjerak prati kretanje trošarinskih proizvoda.

(b)

Svaki neiskorišten prostor u polju 5.B je potrebno precrtati tako da se onemogući naknadno upisivanje.

(c)

Dokument mora biti ispunjen čitljivo i tako da su svi upisi neizbrisivi. Brisanje ili ispravljanje upisa nije dopušteno. Potrebno ga je ispuniti na jeziku koji priznaje država članica domaćin.

(d)

Ako opis robe i/ili usluga, (polje 5.B potvrde), upućuje na narudžbenicu koja je sastavljena na jeziku koji nije priznat u državi članici domaćinu, tijelo/pojedinac koji ima pravo na oslobođenje je obvezan uz potvrdu priložiti njezin prijevod.

(e)

S druge strane, ako je potvrda sastavljena na jeziku koji nije priznat u državi članici isporučitelja/posjednika skladišta, tijelo/pojedinac koji ima pravo na oslobođenje je obvezan uz potvrdu priložiti informaciju o robi i uslugama navedenim u polju 5.B.

(f)

Priznati jezik znači jedan od jezika koji je u službenoj uporabi u državi članici ili bilo koji drugi jezik Unije, za koji je država članica objavila da se smije koristiti za te potrebe.

3.

Svojom izjavom u polju 3. potvrde, tijelo/pojedinac koji ima pravo na oslobođenje jamči informaciju potrebnu za procjenu zahtjeva za oslobođenje od poreza u državi članici domaćinu.

4.

Tijelo, svojom izjavom u polju 4. u potvrdi potvrđuje detalje navedene u polju 1. i 3.(a) dokumenta i ovjerava da je pojedinac koji ima pravo na oslobođenje član osoblja tog tijela.

5.

(a)

Uputa na narudžbenicu, (polje 5.B potvrde), mora sadržavati barem datum i broj narudžbe. Narudžbenica bi trebala sadržavati sve elemente navedene u polju 5. te potvrde. Ako država članica domaćin mora potvrdu ovjeriti pečatom, tada je i narudžbenicu također potrebno ovjeriti pečatom.

(b)

Navođenje broja trošarine kako je definiran u članku 2. točki 12. Uredbe Vijeća (EZ) br. 389/2012 od 2. svibnja 2012. o upravnoj suradnji u području trošarina i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 2073/2004 nije obvezno; identifikacijski broj za PDV ili referentni porezni broj mora biti naveden.

(c)

Valute je potrebno navesti uporabom oznake od tri slova u skladu sa standardnom ISO oznakom 4217 koju je utvrdila Međunarodna organizacija za standarde (5).

6.

Prethodno navedena izjava tijela/pojedinca k oji ima pravo na oslobođenje mora biti ovjerena u polju 6. pečatom nadležnog tijela države članice domaćina. Navedeno tijelo svoje odobrenje može uvjetovati sporazumom s drugim tijelom u svojoj državi članici. Sklapanje navedenog sporazuma je odgovornost nadležnog poreznog tijela.

7.

Radi pojednostavnjenja postupka, nadležno tijelo može izostaviti obvezu tijela koje ima pravo na oslobođenje da traži pečat u slučaju oslobođenja za potrebe službenog puta. Tijelo koje ima pravo na oslobođenje bi trebalo navesti takvo izostavljanje u polju 7. potvrde.
”.

(1)  Precrtati prema potrebi.

(2)  Odgovarajuće polje označiti križićem.

(3)  Precrtati prostor koji se ne koristi. Ova se obveza također primjenjuje ako su priložene narudžbenice.

(4)  Neprikladnu robu i/ili usluge je potrebno precrtati u polju 5. ili u priloženoj narudžbenici.

(5)  Neke oznake valuta koje su trenutačno u uporabi: EUR (euro), BGN (bugarski lev), CZK (češka kruna), DKK (danska kruna), GBP (britanska funta), HUF (mađarska forinta), LTL (litavski litas), PLN (poljski zlot), RON (rumunjski leu), SEK (švedska kruna), USD (američki dolar).


16.3.2022   

HR

Službeni list Europske unije

L 88/24


PROVEDBENA UREDBA KOMISIJE (EU) 2022/433

оd 15. ožujka 2022.

o uvođenju konačnih kompenzacijskih pristojbi na uvoz hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika podrijetlom iz Indije i Indonezije i o izmjeni Provedbene uredbe (EU) 2021/2012 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika podrijetlom iz Indije i Indonezije

EUROPSKA KOMISIJA,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije,

uzimajući u obzir Uredbu (EU) 2016/1037 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti od subvencioniranog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (1) („osnovna uredba”), a posebno njezin članak 15. i članak 24. stavak 1.,

budući da:

1.   POSTUPAK

1.1.   Pokretanje postupka

(1)

Europska komisija („Komisija”) pokrenula je 17. veljače 2021. antisubvencijski ispitni postupak u vezi s uvozom hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika („hladnovaljani plosnati proizvodi od nehrđajućeg čelika” ili „proizvod iz ispitnog postupka”) podrijetlom iz Indije i Indonezije (zajedno „predmetne zemlje”). Komisija je objavila Obavijest o pokretanju postupka u Službenom listu Europske unije (2) („Obavijest o pokretanju postupka”).

(2)

Komisija je pokrenula ispitni postupak nakon što je 4. siječnja 2021. Europska federacija proizvođača željeza i čelika („EUROFER” ili „podnositelj pritužbe”) podnijela pritužbu u ime industrije hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika u Uniji u smislu članka 10. stavka 6. osnovne uredbe. Pritužba je sadržavala dokaze o subvencioniranju i posljedičnoj šteti dostatne za opravdanje pokretanja ispitnog postupka.

(3)

Komisija je prije pokretanja antisubvencijskog ispitnog postupka obavijestila indijsku vladu („indijska vlada”) (3) i indonezijsku vladu („indonezijska vlada”) (4) da je zaprimila propisno dokumentiranu pritužbu te ih je pozvala na savjetovanje u skladu s člankom 10. stavkom 7. osnovne uredbe. Savjetovanja su održana 10. veljače 2021. s indijskom vladom i 15. veljače 2021. s indonezijskom vladom. Međutim, ni s jednom vladom nije bilo moguće postići sporazumno rješenje.

(4)

Komisija je 18. studenoga 2021. uvela konačne antidampinške pristojbe i konačno naplatila privremene pristojbe uvedene na uvoz istog proizvoda podrijetlom iz Indije i Indonezije (5) („antidampinška uredba”) u ispitnom postupku koji je pokrenut Obaviješću o pokretanju postupka objavljenom 30. rujna 2020. („zaseban antidampinški ispitni postupak”) (6).

(5)

Analize štete, uzročnosti i interesa Unije koje su provedene u ovom antisubvencijskom i zasebnom antidampinškom ispitnom postupku istovjetne su mutatis mutandis jer su definicija industrije Unije, proizvođači iz Unije u uzorku, razmatrano razdoblje i razdoblje ispitnog postupka isti u oba ispitna postupka.

1.2.   Evidentiranje

(6)

Podnositelj pritužbe podnio je 7. travnja 2021. zahtjev za evidentiranje uvoza. Komisija je analizirala taj zahtjev, no nije utvrdila da je u relativno kratkom razdoblju došlo do masovnog uvoza proizvoda za koji se u predmetnim zemljama primaju subvencije protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere. Uvoz hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika iz Indije i Indonezije smanjio se za 46 % u sedam mjeseci od pokretanja postupka u odnosu na uvoz tijekom razdoblja ispitnog postupka. Stoga nisu bili ispunjeni uvjeti za evidentiranje uvoza iz članka 24. stavka 5. osnovne uredbe, pa Komisija nije uvela obvezu evidentiranja predmetnog proizvoda.

1.3.   Razdoblje ispitnog postupka i razmatrano razdoblje

(7)

Ispitnim postupkom o subvencijama i šteti obuhvaćeno je razdoblje od 1. srpnja 2019. do 30. lipnja 2020. („razdoblje ispitnog postupka”). Ispitivanjem kretanja relevantnih za procjenu štete obuhvaćeno je razdoblje od 1. siječnja 2017. do kraja razdoblja ispitnog postupka („razmatrano razdoblje”). Oba su razdoblja jednaka razdobljima iz zasebnog antidampinškog ispitnog postupka.

1.4.   Zainteresirane strane

(8)

Komisija je u Obavijesti o pokretanju postupka pozvala zainteresirane strane da joj se obrate radi sudjelovanja u ispitnom postupku. Osim toga, Komisija je o pokretanju ispitnog postupka posebno obavijestila podnositelja pritužbe, indijsku vladu, indonezijsku vladu, poznate proizvođače izvoznike u predmetnim zemljama i poznate uvoznike i korisnike u Uniji te ih pozvala na sudjelovanje u tom postupku.

(9)

Zainteresirane strane imale su priliku dostaviti primjedbe na pokretanje ispitnog postupka i zatražiti saslušanje pred Komisijom i/ili službenikom za saslušanje u trgovinskim postupcima. Održana su saslušanja s EUROFER-om i još jednim društvom.

(10)

Komisija je u Obavijesti o pokretanju postupka pozvala i tijela Narodne Republike Kine („kineska vlada”) da sudjeluju u ispitnom postupku kao zainteresirana strana. Osim toga, Komisija je obavijestila kinesku vladu o pokretanju ispitnog postupka i posebno navela poziv na sudjelovanje u ispitnom postupku u svojstvu zainteresirane strane upućen u Obavijesti o pokretanju postupka. Potom je kineska vlada obavijestila Komisiju da se prijavila kao zainteresirana strana u ovom ispitnom postupku.

(11)

Komisija je 11. listopada 2021. kineskoj vladi uputila zahtjev za informacije.

(12)

Kineska vlada nije odgovorila na taj Komisijin zahtjev za informacije, već je umjesto toga 21. listopada 2021. dostavila svoje primjedbe na sam zahtjev za informacije.

(13)

U tom je podnesku kineska vlada, s jedne strane, navela da bi postupci Komisije mogli kršiti pravila WTO-a i pravo EU-a.

(14)

Prvo, kineska vlada navela je da je Komisija nije obavijestila o podnošenju pritužbe, da nije s njom provela savjetovanje prije pokretanja postupka, da je nije obavijestila o pokretanju postupka te da je nije izravno pozvala na sudjelovanje u ispitnom postupku u svojstvu zainteresirane strane. Budući da kineska vlada nije vlada zemlje izvoznice, ona nije zainteresirana članica ni strana u smislu pravila WTO-a, pa taj poziv nema pravnu osnovu niti ispunjava osnovne postupovne zahtjeve.

(15)

Komisija je napomenula da su te tvrdnje činjenično netočne. Naime, nakon što je poziv na sudjelovanje u postupku u svojstvu zainteresirane strane uključen u Obavijest o pokretanju postupka, koja je objavljena 17. veljače 2021. u Službenom listu Europske unije, Komisija je tu Obavijest o pokretanju postupka istog dana poslala kineskoj vladi i pritom joj izričito skrenula pozornost na taj poziv. Kineska vlada na početku je u e-poruci od 19. veljače 2021. zatražila pristup otvorenoj dokumentaciji. Komisija je istog dana u odgovoru na tu e-poruku izričito ponovno pitala kinesku vladu podrazumijeva li njezin zahtjev za pristup otvorenoj dokumentaciji namjeru da se prijavi kao zainteresirana strana. Kineska vlada istog je dana potvrdila da se prijavila kao zainteresirana strana. Sve te razmijenjene e-poruke dostupne su u otvorenoj dokumentaciji. Stoga je Komisija kinesku vladu izravno obavijestila o Obavijesti o pokretanju postupka te ju je čak dvaput pozvala na sudjelovanje u postupku u svojstvu zainteresirane strane. Nadalje, Komisija kinesku vladu nije pozvala na savjetovanje prije pokretanja postupka jer je očekivala da će indonezijska vlada pojasniti uključenost kineske vlade u pružanje neizravne financijske potpore proizvođačima izvoznicima u Indoneziji. Stoga, s obzirom na to da Komisija nije namjeravala ispitivati potencijalne subvencije protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere, a koje je dodijelio NRK, već samo subvencije koje je pružala indonezijska vlada putem financijske potpore kineske vlade, nije postojala pravna obveza savjetovanja s kineskom vladom prije pokretanja postupka.

(16)

Drugo, kineska vlada navela je da je zatražila da sudjeluje u praćenju tijeka predmeta zbog zabrinutosti da bi Komisija mogla prekršiti pravila WTO-a i pravo EU-a, ali da pritom nije bila predmet ovog ispitnog postupka i nije bila obvezna dostavljati nikakve informacije u okviru njega. Naime, prema tvrdnjama kineske vlade, Komisija je u antisubvencijskom ispitnom postupku u vezi s uvozom određenih tkanih i/ili prošivenih tkanina od staklenih vlakana podrijetlom iz Narodne Republike Kine („NRK” ili „Kina”) i Egipta, koji je pokrenut 16. svibnja 2019. (7) i koji je doveo do uvođenja konačnih kompenzacijskih pristojbi objavljenih u Uredbi od 15. lipnja 2020. (8) („antisubvencijski ispitni postupak o tkaninama od staklenih vlakana”), već prekršila Sporazum WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama i osnovnu uredbu time što je u opseg takozvanih subvencija među zemljama uključila i redovnu bilateralnu gospodarsku i trgovinsku suradnju između Kine i Egipta.

(17)

Komisija je podsjetila na to da sudjelovanje u praćenju tijeka predmeta nije zatražila kineska vlada već sama Komisija, koja je u Obavijesti o pokretanju postupka pozvala kinesku vladu da se prijavi kao zainteresirana strana. Kad je riječ o tvrdnjama koje se odnose na antisubvencijski ispitni postupak o tkaninama od staklenih vlakana, Komisija je smatrala da su te tvrdnje općenite i nepotkrijepljene te da ionako nisu predmet ovog ispitnog postupka. U svakom slučaju, Komisija je istaknula da je financijska potpora koju je dodijelila kineska vlada, u mjeri u kojoj se ta potpora može pripisati indonezijskoj vladi, obuhvaćena područjem primjene ovog ispitnog postupka. Stoga su u tom kontekstu potrebne informacije o financijskoj potpori koju je dodijelila kineska vlada.

(18)

Treće, kineska vlada napomenula je da joj Komisija u prvih osam mjeseci od pokretanja postupka nije poslala nikakav zahtjev za informacije, što je protivno zahtjevu iz pravila WTO-a prema kojem bi tijela koja provode ispitni postupak trebala što prije navesti informacije koje traže od zainteresiranih strana, te je napomenula da je rok za odgovor bio deset dana, a ne 37 dana kako je predviđeno člankom 12.1.1. Sporazuma WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama i člankom 11. stavkom 2. osnovne uredbe.

(19)

Komisija je napomenula da je trenutak za upućivanje zahtjeva za informacije kineskoj vladi odabran u skladu s tijekom ispitnog postupka. Na početku ispitnog postupka nije bilo potpuno jasno koje će elemente trebati zatražiti od kineske vlade, pa su se zatražene informacije temeljile na aspektima koje je trebalo dodatno ispitati nakon prvog kruga provjera na daljinu s indonezijskim strankama. Osim toga, Komisija je odgovorila da je kineskoj vladi uputila „zahtjev za informacije”, a ne „upitnik”. Obvezni rokovi na koje upućuje kineska vlada odnose se samo na upitnike. Rok predviđen u zahtjevu za informacije bio je dovoljan za dostavljanje zatraženih informacija. U svakom slučaju, ako je kineska vlada smatrala da je taj rok prekratak, mogla je zatražiti njegovo produljenje, što nije učinila.

1.5.   Primjedbe na pokretanje postupka

1.5.1.   Primjedbe indijske vlade o pokretanju postupka

(20)

Indijska vlada nije dostavila pisane primjedbe ni prije ni nakon savjetovanja prije pokretanja postupka. Međutim, tijekom savjetovanja indijska vlada tvrdila je da pritužba općenito ne sadržava dostatne dokaze o postojanju navodnih programa subvencija.

(21)

Komisija je uzela u obzir te primjedbe indijske vlade. Međutim, kako je detaljno navedeno u izvješću o dostatnosti dokaza („izvješće”) (9), Komisija je nakon ispitivanja tvrdnji o subvencijama zaključila da je pritužba, zajedno s dokazima kojima je Komisija raspolagala i koji su navedeni u izvješću, sadržavala dostatne dokaze koji upućuju na postojanje subvencioniranja za predmetni proizvod podrijetlom iz Indije.

1.5.2.   Primjedbe indonezijske vlade o pokretanju postupka

(22)

Indonezijska vlada dostavila je 15. veljače 2021. pisanu verziju svojih izjava iznesenih u okviru savjetovanja prije pokretanja postupka koje je održano istog dana. U tom se podnesku tvrdilo da pritužba općenito ne sadržava dostatne dokaze o postojanju navodnih programa subvencija.

(23)

Komisija je taj podnesak uzela u obzir u fazi sastavljanja izvješća o dostatnosti dokaza i izrazila svoje neslaganje s primjedbama indonezijske vlade. Naime, Komisija je zaključila da je pritužba, zajedno s dokazima kojima je Komisija raspolagala i koji su navedeni u izvješću o dostatnosti dokaza, sadržavala dostatne dokaze koji upućuju na postojanje subvencioniranja. U svakom slučaju, posebna je pozornost posvećena elementima koje je istaknula indonezijska vlada tijekom ispitnog postupka.

1.6.   Odabir uzorka

(24)

U Obavijesti o pokretanju postupka Komisija je navela da bi mogla provesti odabir uzorka zainteresiranih strana u skladu s člankom 27. osnovne uredbe.

1.6.1.   Odabir uzorka proizvođača iz Unije

(25)

Komisija je u Obavijesti o pokretanju postupka navela da je odlučila ograničiti ispitni postupak odabirom razumno velikog uzorka proizvođača iz Unije i da je odabrala privremeni uzorak proizvođača iz Unije. Komisija je privremeni uzorak odabrala na temelju obujma proizvodnje i obujma prodaje u Uniji koji su prijavili proizvođači iz Unije u okviru analize reprezentativnosti prije pokretanja postupka, uzimajući u obzir i njihov zemljopisni položaj. Tako utvrđeni privremeni uzorak sastojao se od triju proizvođača iz Unije koji su činili više od 60 % proizvodnje i približno 70 % prodaje istovjetnog proizvoda u Uniji, a nalazili su se u četirima državama članicama. Pojedinosti o tom privremenom uzorku bile su dostupne u dokumentaciji koja se daje na uvid zainteresiranim stranama, a one su dobile mogućnost da iznesu primjedbe na njih. Nisu dostavljene nikakve primjedbe.

(26)

Budući da unutar zadanog roka nisu primljene nikakve primjedbe, potvrđen je privremeni uzorak proizvođača iz Unije. Sastojao se od društava Acciai Speciali Terni S.p.A., Aperam Stainless Europe i Outokumpu Stainless OY. Konačni je uzorak reprezentativan za industriju Unije. Taj uzorak bio je jednak uzorku proizvođača iz Unije iz zasebnog antidampinškog ispitnog postupka.

1.6.2.   Odabir uzorka uvoznika

(27)

Kako bi odlučila je li odabir uzorka potreban i, ako jest, kako bi odabrala uzorak, Komisija je od svih poznatih nepovezanih uvoznika zatražila da dostave informacije navedene u Obavijesti o pokretanju postupka.

(28)

Jedan nepovezani uvoznik javio se kao zainteresirana strana i dostavio tražene podatke. S obzirom na mali broj primljenih odgovora, odabir uzorka nije bio potreban. Nije bilo primjedbi na tu odluku. Taj je uvoznik pozvan da ispuni upitnik.

1.6.3.   Odabir uzorka proizvođača izvoznika u predmetnim zemljama

(29)

S obzirom na potencijalno velik broj proizvođača izvoznika u predmetnim zemljama, u Obavijesti o pokretanju postupka predviđen je odabir uzorka u Indiji i Indoneziji. Stoga je Komisija, kako bi odlučila je li odabir uzorka potreban i, ako jest, kako bi odabrala uzorak, zatražila od svih poznatih proizvođača izvoznika u Indiji i Indoneziji da dostave informacije navedene u Obavijesti o pokretanju postupka.

(30)

Usto, Komisija je zatražila od Misije Indije pri Europskoj uniji i veleposlanstva Republike Indonezije u Bruxellesu da utvrde ostale proizvođače izvoznike, ako takvi postoje, koji bi mogli biti zainteresirani za sudjelovanje u ispitnom postupku i/ili da im se obrati.

1.6.3.1.   Indija

(31)

Dva indijska društva (odnosno dvije grupe indijskih društava) dostavila su odgovor na upitnik za odabir uzorka u predviđenom roku. Na ta dva proizvođača izvoznika (Chromeni Steels Private Limited („Chromeni”) i grupu Jindal) odnosilo se 100 % obujma indijskog izvoza hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika iz Indije u Uniju tijekom razdoblja ispitnog postupka. Komisija je stoga odustala od odabira uzorka za Indiju.

(32)

Dio grupe Jindal (Indija) koji se bavi proizvodnjom i prodajom hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika sastoji se od dvaju proizvođača izvoznika, dvaju trgovaca, jednog pružatelja usluga i jednog dobavljača sirovina.

(33)

Grupa Jindal vertikalno je integrirana u rasponu od proizvodnje koksa, plina i ferokroma, preko proizvodnje tekućeg nehrđajućeg čelika, ploča i toplovaljanih koluta, do proizvodnje hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika.

(34)

Društvo Chromeni nije vertikalno integrirano. Ono proizvodnju hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika počinje od toplovaljanih koluta od nehrđajućeg čelika.

1.6.3.2.   Indonezija

(35)

Tri proizvođača izvoznika ili grupe proizvođača izvoznika iz Indonezije dostavili su zatražene informacije i pristali da ih se uključi u uzorak. U skladu s člankom 27. stavkom 1. osnovne uredbe Komisija je odabrala uzorak od dvije grupe proizvođača izvoznika na temelju najvećeg reprezentativnog obujma izvoza iz Indonezije u Uniju tijekom razdoblja ispitnog postupka, koji bi se razumno mogao ispitati u raspoloživom vremenu: PT. Indonesia Ruipu Nickel and Chrome Alloy („IRNC”) i PT. Jindal Stainless Indonesia („Jindal Indonesia”). Na te grupe proizvođača izvoznika u uzorku odnosilo se 71 % procijenjenog ukupnog obujma izvoza hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika iz Indonezije u Uniju tijekom razdoblja ispitnog postupka.

(36)

IRNC je vertikalno integrirano društvo. To društvo počinje proizvodnju hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika od niklove rude i stoga ima vlastite talionice. Nadalje, IRNC je dio grupe društava koja proizvode različite vrste proizvoda od čelika, koja su isto tako vertikalno integrirana (počinju proizvodnju od niklove rude i stoga imaju vlastite talionice) i koja osiguravaju IRNC-u proizvode na početku proizvodnog lanca potrebne za proizvodnju hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika. Tu grupu (koja se zajedno s IRNC-om zajednički naziva „grupa IRNC”) čine sljedeća društva: PT. Indonesia Guang Ching Nickel and Stainless Steel Industry („GCNS”), PT Indonesia Tsingshan Stainless Steel („ITSS”), PT. Sulawesi Mining Investment („SMI”) i PT. Tsingshan Steel Indonesia („TSI”). Sva ta društva nalaze se u industrijskom parku Morowali u Indoneziji.

(37)

Društvo Jindal Indonesia nije vertikalno integrirano. Ono proizvodnju hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika počinje od koluta od nehrđajućeg čelika.

(38)

U skladu s člankom 27. stavkom 2. osnovne uredbe Komisija se o odabiru uzorka savjetovala sa svim poznatim proizvođačima izvoznicima na koje se postupak odnosi te s indonezijskom vladom. Nijedna primjedba nije zaprimljena te je uzorak stoga potvrđen.

1.7.   Pojedinačno ispitivanje

(39)

Treći indonezijski proizvođač izvoznik koji je dostavio obrazac za odabir uzorka obavijestio je Komisiju da ne namjerava zatražiti pojedinačno ispitivanje na temelju članka 27. stavka 3. osnovne uredbe. Komisija je svejedno obavijestila tog proizvođača izvoznika koji nije uključen u uzorak da mora dostaviti odgovor na upitnik ako želi da ga se pojedinačno ispita. Međutim, taj proizvođač izvoznik nije dostavio odgovor na upitnik. Stoga pojedinačno ispitivanje nije bilo moguće.

1.8.   Odgovori na upitnik

(40)

Komisija je upitnike poslala trima proizvođačima iz Unije u uzorku, podnositelju pritužbe, jednom nepovezanom uvozniku koji se javio i četirima proizvođačima izvoznicima u predmetnim zemljama. Ti su upitnici bili objavljeni i na internetu (10) na dan pokretanja postupka.

(41)

Odgovori na upitnik primljeni su od triju proizvođača iz Unije u uzorku, podnositelja pritužbe, jednog nepovezanog uvoznika, dvaju proizvođača izvoznika iz Indije i dvaju proizvođača izvoznika iz Indonezije u uzorku.

(42)

Komisija je upitnik dostavila i indijskoj i indonezijskoj vladi.

(43)

Upitnik za indijsku vladu uključivao je posebne upitnike za: i. sve financijske institucije koje su davale zajmove ili izvozne kredite društvima obuhvaćenima ispitnim postupkom ili njihovim kupcima (u kontekstu izvoznih kredita za kupce) i ii. deset najvećih proizvođača i distributera koji su uz manju naknadu od primjerene opskrbljivali dva indijska proizvođača izvoznika ulaznim materijalima (kromovom rudom i željeznom rudom) za proizvodnju proizvoda iz ispitnog postupka.

(44)

Upitnik za indonezijsku vladu uključivao je posebni upitnik za banku Lembaga Pembiayaan Ekspor Indonesia („Indonesia Eximbank”). Ta je financijska institucija izričito navedena u pritužbi kao javno tijelo ili tijelo kojemu je indonezijska vlada povjerila zadaću dodjeljivanja subvencija ili ga usmjeravala na to. Usto, zbog praktičnih administrativnih razloga, od indonezijske vlade zatraženo je da proslijedi posebne upitnike i. svim drugim financijskim institucijama koje su davale zajmove ili izvozne kredite društvima u uzorku ili njihovim kupcima (u kontekstu izvoznih kredita za kupce) (11); ii. desetorici najvećih proizvođača i distributera glavnih ulaznih materijala za proizvod iz ispitnog postupka, kao i svim ostalim proizvođačima i distributerima tih materijala koji su ta dva društva u uzroku opskrbljivali ulaznim elementima, i iii. društvu PT. Asuransi Asei Indonesia („ASEI”), u pritužbi izričito navedenom kao pružatelj osiguranja izvoznih kredita po povlaštenim uvjetima, koje je možda pruženo i proizvođačima proizvoda iz ispitnog postupka.

(45)

Nadalje, upitnik za indonezijsku vladu uključivao je posebni upitnik za društvo PT. Indonesia Morowali Industrial Park („IMIP”), koje upravlja industrijskim parkom u kojem se nalazi društvo IRNC, jedan od proizvođača izvoznika u uzorku. Budući da je IMIP povezan s IRNC-om, od IRNC-a je također zatraženo da taj upitnik proslijedi IMIP-u.

(46)

Od indonezijske vlade zatraženo je da prikupi sve odgovore koje ti subjekti dostave te da ih izravno pošalje Komisiji.

(47)

Komisija je primila odgovore na upitnik od indijske vlade koji, međutim, nisu uključivali odgovore na posebne upitnike iz uvodne izjave 43., te odgovore na upitnik od indonezijske vlade koji su uključivali odgovore banke Indonesia Eximbank, triju drugih financijskih institucija i jedanaest dobavljača ulaznih elemenata: četiriju rudarskih društava za ugljen (PT. Sungai Danau Jaya, PT. Tanah Bumbu Resources, PT. Wahana Baratama Mining i PT. Bukit Asam Tbk), triju rudarskih društava za niklovu rudu (PT. GAG Nikel, PT. Ceria Nugraha Indotama i PT. Tiran Indonesia), četiriju trgovaca niklovom rudom i ugljenom (PT. Ekasa Yad Resouces, PT. Batu Bara Global Energy, PT. Rwood Resources Indonesia i PT. Bumi Nusantara Jaya) te društava ASEI i IMIP. Komisija je iste odgovore na upitnik društva IMIP primila i od društva IRNC.

1.9.   Posjeti radi provjere

(48)

Zbog izbijanja bolesti COVID-19 i mjera ograničenja kretanja koje su uvele razne države članice, kao i razne treće zemlje, Komisija u privremenoj fazi nije mogla provesti posjete radi provjere u skladu s člankom 16. osnovne uredbe. Komisija je umjesto toga na daljinu unakrsno provjerila sve informacije koje je smatrala nužnima za svoja privremena utvrđivanja u skladu s Obavijesti o posljedicama izbijanja covida-19 za antidampinške i antisubvencijske ispitne postupke (12).

(49)

Ne dovodeći u pitanje primjenu članka 28. osnovne uredbe, Komisija je putem videokonferencije na daljinu unakrsno provjerila odgovore na upitnike koje su dostavile indijska i indonezijska vlada. U tim provjerama na daljinu sudjelovali su službenici relevantnih ministarstava. Provjere na daljinu odgovora indonezijske vlade uključivale su i provjeru informacija koje su dostavili banka Indonesia Eximbank i dva dobavljača ulaznih elemenata (PT. Gag Nikel i PT. Sungai Danau Jaya).

(50)

Nadalje, Komisija je na daljinu provjerila i društva/stranke u nastavku:

(a)

udruženje iz Unije koje predstavlja tri proizvođača iz Unije u uzorku:

Europska federacija proizvođača željeza i čelika („EUROFER”), Bruxelles, Belgija;

(b)

Proizvođači izvoznici iz Indije:

Chromeni Steels Private Limited („Chromeni”), Ahmedabad,

Jindal Stainless Limited („JSL”), New Delhi i Jindal Stainless Hisar Limited („JSHL”), New Delhi te njihova povezana društva, to jest povezani trgovci: Jindal Stainless Steelway Limited („JSS”), Gurugram i Jindal Steelitalia Limited („JSI”) i Gurgaon, pružatelj usluga: Jindal United Steel Limited („JUSL”), New Delhi i dobavljač sirovina: Jindal Coke Limited („JCL”), New Delhi (zajednički se nazivaju „grupa Jindal”);

(c)

Proizvođači izvoznici iz Indonezije:

PT. Indonesia Ruipu Nickel and Chrome Alloy („IRNC”), Jakarta i njegova povezana društva, to jest njegova četiri glavna povezana indonezijska dobavljača ulaznih elemenata PT. Indonesia Guang Ching Nickel and Stainless Steel Industry („GCNS”), Jakarta, PT. Indonesia Tsingshan Stainless Steel („ITSS”), Jakarta, PT. Sulawesi Mining Investment („SMI”), Jakarta i PT. Tsingshan Steel Indonesia („TSI”), Jakarta (ta se društva zajedno s društvom IRNC zajednički nazivaju „grupa IRNC”) i povezani industrijski park u kojem se nalazi grupa IRNC, PT. Indonesia Morowali Industrial Park („IMIP”), Jakarta,

PT. Jindal Stainless Indonesia („Jindal Indonesia”), Gresik.

1.10.   Neuvođenje privremenih mjera i daljnji postupak

(51)

Komisija je 20. listopada 2021., u skladu s člankom 29.a stavkom 2. osnovne uredbe, obavijestila zainteresirane strane da ne namjerava uvesti privremene mjere i da će nastaviti ispitni postupak.

(52)

Komisija je nastavila prikupljati i provjeravati sve informacije koje je smatrala potrebnima za svoje konačne nalaze.

1.11.   Konačna objava

(53)

Komisija je 17. prosinca 2021. obavijestila sve strane o osnovnim činjenicama i razmatranjima na temelju kojih namjerava uvesti konačnu antisubvencijsku pristojbu na uvoz predmetnog proizvoda („konačna objava”). Svim je stranama dano razdoblje unutar kojeg su mogle podnijeti primjedbe o tome. Zainteresirane strane imale su priliku dostaviti primjedbe na pokretanje ispitnog postupka i zatražiti saslušanje pred Komisijom i/ili službenikom za saslušanje u trgovinskim postupcima.

(54)

Nakon toga zainteresirane strane primile su 21. siječnja 2022. dodatnu konačnu objavu („dodatna konačna objava”) i dano im je razdoblje unutar kojeg su mogle iznijeti primjedbe na nju. Zainteresirane strane imale su priliku zatražiti saslušanje pred Komisijom i/ili službenikom za saslušanje u trgovinskim postupcima.

(55)

Primjedbe su dostavili podnositelj pritužbe, indijska vlada, indonezijska vlada, kineska vlada, proizvođači izvoznici u uzorku, nepovezani uvoznik LSI i konzorcij uvoznika i distributera Euranimi.

(56)

Stranama koje su to zatražile omogućeno je i da budu saslušane. Održana su saslušanja s grupom IRNC i konzorcijem Euranimi.

(57)

Primjedbe koje su dostavile zainteresirane strane razmotrene su i, prema potrebi, uzete u obzir u ovoj Uredbi.

(58)

Grupa IRNC tvrdila je da su prekršena njezina prava na obranu jer joj nije dano dovoljno vremena za pripremu primjedbi na konačnu objavu. Komisija je u odgovoru istaknula da je grupi IRNC prvotno dan rok od 18 dana za iznošenje primjedbi, što je znatno dulje od zakonskog roka od 10 dana koji Komisija mora osigurati zainteresiranim stranama nakon konačne objave. Osim toga, Komisija je tom društvu na njegov zahtjev odobrila produljenje od tri dana. Stoga je Komisija smatrala da je grupi IRNC dano dovoljno vremena za podnošenje primjedbi na konačnu objavu te je ta tvrdnja odbačena.

(59)

Grupa Jindal i društvo Jindal Indonesia zatražili su od Komisije da osigura da se predložene kompenzacijske pristojbe i zaštitne mjere za čelik ne zbrajaju kako je propisano u antidampinškoj uredbi.

(60)

To je pitanje razmotreno u uvodnim izjavama 1083. i 1084.

(61)

Radi pravne sigurnosti, grupa Jindal i društvo Jindal Indonesia zatražili su od Komisije i da u Uredbu (EU) 2019/1382 (13) uključi predloženu uredbu o uvođenju antisubvencijskih pristojbi.

(62)

Komisija je napomenula da se članak 3. već bavi pitanjem interakcije između pristojbi koje se naplaćuju u skladu s ovom Uredbom i pristojbi koje se naplaćuju u skladu s Uredbom (EU) 2019/159 (14). Komisija je u posljednjoj izmjeni Uredbe (EU) 2019/1382 već najavila da će u budućnosti svaka uredba o uvođenju antidampinške i/ili antisubvencijske mjere za proizvode od čelika koji podliježu i zaštitnoj mjeri sadržavati posebne odredbe kojima se sprečava njihova istodobna primjena sa zaštitnom carinskom pristojbom iznad kvote (15).

(63)

Nakon konačne objave Euranimi i LSI smatrali su da bi Komisija trebala suspendirati mjere na temelju članka 24. stavka 4. osnovne uredbe.

(64)

Komisija je potvrdila primitak informacija koje su dostavile te strane i podsjetila ih da, ako to bude smatrala primjerenim, može odlučiti obustaviti mjere ako se tržišni uvjeti privremeno promijene u mjeri u kojoj ne bi bilo vjerojatno da će se šteta nastaviti kao posljedica suspenzije te ako bi to bilo u interesu Unije.

2.   PREDMETNI PROIZVOD I ISTOVJETNI PROIZVOD

2.1.   Predmetni proizvod

(65)

Proizvod koji je predmet ovog ispitnog postupka jesu plosnati valjani proizvodi od nehrđajućeg čelika, samo hladnovaljani (hladnoreducirani) i dalje neobrađeni, trenutačno razvrstani u oznake KN 7219 31 00, 7219 32 10, 7219 32 90, 7219 33 10, 7219 33 90, 7219 34 10, 7219 34 90, 7219 35 10, 7219 35 90, 7219 90 20, 7219 90 80, 7220 20 21, 7220 20 29, 7220 20 41, 7220 20 49, 7220 20 81, 7220 20 89, 7220 90 20 i 7220 90 80, podrijetlom iz Indije i Indonezije. Oznake KN navedene su samo u informativne svrhe.

2.2.   Istovjetni proizvod

(66)

Ispitni je postupak pokazao da sljedeći proizvodi imaju ista osnovna fizička, kemijska i tehnička svojstva te iste osnovne namjene:

predmetni proizvod,

proizvod koji se proizvodi i prodaje na domaćim tržištima predmetnih zemalja, i

proizvod koji u Uniji proizvodi i prodaje industrija Unije.

(67)

Komisija je stoga zaključila da su ti proizvodi istovjetni proizvodi u smislu članka 2. točke (c) osnovne uredbe.

2.3.   Tvrdnje u pogledu opsega proizvoda

(68)

Jedan proizvođač iz Unije, koji je ujedno djelovao i kao uvoznik i krajnji korisnik, zatražio je da se iz opsega proizvoda isključe hladnovaljani proizvodi od nehrđajućeg čelika sa stupnjem kvalitete čelika 200 i 201. Ispitnim postupkom utvrđeno je da su takvi proizvodi zamjenjivi kad je riječ o svojstvima. Komisija je zaključila i da bi se prihvaćanjem tog zahtjeva za isključenje carinskim tijelima zaista nametnulo neopravdano opterećenje jer bi za svaku pošiljku trebala provoditi laboratorijska testiranja i provjeravati krajnju namjenu. Nadalje, podaci koje je društvo dostavilo o kupnji proizvoda razreda čelika 200 i 201 te drugih proizvoda iz predmetnih zemalja pokazali su da je iz tih zemalja kupilo i druge proizvode koji su obuhvaćeni opsegom proizvoda iz trenutačnog ispitnog postupka, što nužno podrazumijeva rizik međusobne kompenzacije. Nadalje, iako društvo tvrdi da ti razredi čelika imaju samo jednu krajnju namjenu, ne može se isključiti mogućnost da ti razredi čelika imaju druge namjene.

(69)

Komisija je stoga zaključila da zahtjev za isključenje tog proizvoda nije primjereno prihvatiti, te ga je odbila.

3.   SUBVENCIONIRANJE: INDIJA

3.1.   Subvencije i programi subvencioniranja u okviru ispitnih postupaka

(70)

Na temelju informacija sadržanih u pritužbi, Obavijesti o pokretanju postupka i odgovora na upitnike Komisije ispitano je navodno subvencioniranje putem sljedećih subvencija indijske vlade:

i.

izravni i potencijalni izravni prijenosi sredstava:

financiranje kredita prije i poslije otpremanja,

program izjednačavanja kamata za financiranje izvoza,

poticaji koje pružaju agencije za kreditiranje izvoza,

povlašteni zajmovi Državne banke Indije („SBI”) i Fonda za razvoj čelika („SDF”),

bespovratna sredstva za istraživanje i razvoj koja pružaju SDF i Ministarstvo čelika;

ii.

otpis ili nenaplata, u uobičajenim okolnostima, dospjelih prihoda vlade:

programi izuzeća od carina i otpusta carina

(a)

program po prethodnom odobrenju („AAS”);

(b)

program odobrenja bescarinskog uvoza („DFIA”);

(c)

program povrata carine („DDS”);

(d)

program za poticanje izvoza s povlaštenom carinom na uvoz kapitalnih dobara („EPCGS”);

(e)

program za izvoz robe iz Indije („MEIS”);

(f)

poticanje izvoza izuzećima od carina i poreza – procijenjeni izvoz;

poticaji za izvozno orijentirane jedinice i posebne gospodarske zone,

olakšice poreza na dobit;

iii.

roba ili usluge koje se pružaju uz manju naknadu od primjerene:

opskrba kromovom rudom uz manju naknadu od primjerene,

opskrba željeznom rudom uz manju naknadu od primjerene,

iv.

kupnje robe u okviru politika javne nabave;

v.

poticaji koje pruža banka Exim u obliku kredita za kupce;

vi.

poticaji koji se pružaju u okviru lokalnih programa subvencija savezne države Gudžarat.

3.2.   Programi za koje nisu nađeni dokazi o subvencioniranju

–   Financiranje kredita prije i poslije otpremanja

(71)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da indijske banke pružaju financiranje izvoza prije otpremanja izvoznicima koji zahtijevaju da im se prodana roba plati prije otpremanja te robe. Slično tomu, financiranje izvoza poslije otpremanja zajam je koji financijske institucije pružaju izvoznicima. Tim programom upravlja Središnja banka Indije (engl. Reserve Bank of India – RBI). Nadalje, tvrdilo se da indijska vlada, preko svoje središnje banke, povjerava privatnim indijskim bankama zadaću davanja financijskog doprinosa u obliku izravnog prijenosa sredstava (članak 3. stavak 1. točka (a) podtočke i. i iv. osnovne uredbe) ili ih usmjerava na to. Da bi ostvario korist od tih programa, korisnik mora samo predočiti dokaz o izvozu, pri čemu se ne zahtijeva nikakva procjena rizika. Stoga je korist za izvoznika razlika između tako dobivene povlaštene stope i tržišne stope za slične zajmove u Indiji.

(72)

Jedan od indijskih proizvođača izvoznika koristio je u razdoblju ispitnog postupka (RIP) kredite prije otpremanja u ograničenoj mjeri.

(73)

To je društvo koristilo kredite prije otpremanja u okviru (kreditnih) linija za obrtni kapital koje su mu otvorile javne i privatne banke. Primijenjena kamatna stopa utvrđena je u skladu s tržišnim uvjetima i na razini koju zaračunavaju druge javne i privatne banke (uključujući međunarodne banke) kod kojih je to društvo imalo otvorene kreditne linije. Ta kamatna stopa temeljila se na referentnoj osnovnoj kamatnoj stopi na zajam („BPLR”) (u slučaju izvoznih kredita u INR) ili na LIBOR-u (u slučaju izvoznih kredita u USD). U oba je slučaja dodana razlika, koja se temeljila na procjeni kreditnog rejtinga tog društva. Iste kreditne linije koristile su se i za domaće kratkoročno financiranje.

(74)

Dva indijska proizvođača izvoznika nisu tijekom RIP-a koristila izvozne kredite poslije otpremanja.

(75)

Zbog toga Komisija nije trebala dodatno analizirati te programe.

–   Program izjednačavanja kamata za financiranje izvoza

(76)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da se programom izjednačavanja kamata („IES”) izvoznicima daje financijski doprinos u obliku izravnog prijenosa sredstava tako što se zajmodavcima tih izvoznika daje naknada u iznosu od 3 % do 5 % vrijednosti kamata koje bi se u uobičajenim okolnostima zaračunavale na određene zajmove.

(77)

Dva indijska proizvođača izvoznika nisu tijekom RIP-a koristila program izjednačavanja kamata.

(78)

Zbog toga Komisija nije trebala dodatno analizirati taj program.

–   Poticaji koje pružaju agencije za kreditiranje izvoza

(79)

Indijska vlada stopostotni je vlasnik dviju agencija za kreditiranje izvoza, Export Credit Guarantee Corporation of India Ltd (ECGC) i Exim Bank of India. Glavni je cilj obiju agencija poticanje indijskog izvoza. Podnositelj pritužbe tvrdio je da se poticajima koje pružaju te agencije dodjeljuje korist izvoznicima zbog toga što one pružaju osiguranja, kreditna jamstva, kreditne linije i izvozne kredite pod uvjetima koji su blaži od tržišnih.

(80)

Dva indijska proizvođača izvoznika nisu koristila kreditna jamstva, izvozne kredite ni kreditne linije koje pružaju ECGC ili banka Exim.

(81)

Dva proizvođača iz grupe Jindal bila su, međutim, pokrivena policama osiguranja ECGC-a. Međutim, Komisija nije utvrdila da su ti ugovori o osiguranju odstupali od uobičajenih tržišnih uvjeta. Premijske naknade ovisile su o maksimalnom pokriću gubitaka, zemljama i kupcima pokrivenima policom osiguranja i prethodnim „postavljenim odštetnim zahtjevima”, tj. profilu rizičnosti društava. Komisija je potvrdila da su sve premijske i druge naknade plaćene.

(82)

Zbog toga Komisija nije trebala dodatno analizirati taj program.

–   Povlašteni zajmovi Državne banke Indije („SBI”) i Fonda za razvoj čelika („SDF”)

(83)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da indijska vlada preko Državne banke Indije (SBI) i Fonda za razvoj čelika (SDF) pruža proizvođačima nehrđajućeg čelika povlaštene zajmove namijenjene pojedinim sektorima.

(84)

SBI je bio jedna od banaka koje su grupi Jindal davale dugoročne zajmove, no Komisija nije utvrdila da su ti zajmovi bili namijenjeni pojedinim sektorima ni da su bili povlašteni. Kamatna stopa utvrđena je na temelju BLPR-a uvećanog za razliku. Zapravo je kamatna stopa koju je zaračunavao SBI bila nešto viša od kamatnih stopa koje zaračunavaju privatne banke koje grupi Jindal daju dugoročne zajmove sa sličnim trajanjem.

(85)

Dva indijska proizvođača izvoznika nisu dobila zajmove od Fonda za razvoj čelika tijekom RIP-a.

(86)

Zbog toga Komisija nije trebala dodatno analizirati taj program.

–   Bespovratna sredstva za istraživanje i razvoj koja pružaju SDF i Ministarstvo čelika

(87)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da indijska vlada proizvođačima čelika daje bespovratna sredstva za istraživanje i razvoj preko SDF-a. Bespovratna sredstva za istraživanje i razvoj mogu se dobiti i izravno od Ministarstva čelika.

(88)

Dva indijska proizvođača izvoznika nisu u RIP-u dobila bespovratna sredstva za istraživanje i razvoj kao ni bespovratna sredstva koja bi se mogla smjestiti u RIP.

(89)

Zbog toga Komisija nije trebala dodatno analizirati taj program.

–   Programi izuzeća od carina i otpusta carina

(90)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da proizvođači proizvoda iz ispitnog postupka ostvaruju korist od nekoliko programa povrata carine prije i poslije izvoza u okviru kojih se uvezene sirovine ili kapitalna dobra mogu izuzeti od carina i uvoznih poreza. Tim programima dodjeljuje se korist u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. i članka 3. stavka 2. osnovne uredbe, koja je jednaka iznosu otpisanih prihoda države, a time i iznosu nenaplaćenih carina i poreza.

(91)

Kako je objašnjeno u uvodnim izjavama od 117. do 205., jedan ili oba indijska proizvođača izvoznika ostvarili su korist od nekih od programa izuzeća od carina i otpusta carina, to jest od sljedećih programa: AAS, DDS, EPCGS i MEIS.

(92)

Međutim, nijedan od tih dvaju proizvođača izvoznika nije u RIP-u ostvario korist od programa DFIA niti je imao domaće prodajne transakcije koje su klasificirane kao procijenjeni izvoz. Stoga Komisija nije trebala dodatno analizirati ta dva potonja programa.

–   Poticaji za izvozno orijentirane jedinice i posebne gospodarske zone

(93)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da proizvođači proizvoda iz ispitnog postupka ostvaruju korist od nekoliko poreznih poticaja na temelju toga što su registrirani kao izvozno orijentirane jedinice ili se nalaze u posebnoj gospodarskoj zoni.

(94)

Međutim, nijedan od dvaju indijskih proizvođača izvoznika nije tijekom RIP-a bio registriran kao izvozno orijentirana jedinica niti je ranije u svojstvu izvozno orijentirane jedinice ostvario korist od bilo kakvih subvencija za kapitalna dobra koje bi se mogle smjestiti u RIP. Isto tako, nijedan od tih dvaju indijskih proizvođača izvoznika ne nalazi se u posebnoj gospodarskoj zoni.

(95)

Zbog toga Komisija nije trebala dodatno analizirati te programe.

–   Olakšice poreza na dobit

(96)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da proizvođači proizvoda iz ispitnog postupka ostvaruju korist od odbitaka poreza na dobit i izuzeća od tog poreza koja proizlaze iz nekoliko programa, uključujući:

sniženu stopu poreza na dobit za novoosnovana društva,

odbitke poreza na dobit za troškove istraživanja i razvoja,

odbitke poreza na dobit za dobit koja proizlazi iz velikih industrijskih projekata (ITES),

odbitke poreza na dobit za dobit koju su ostvarila poduzeća iz posebnih kategorija,

odbitke poreza na dobit za ulaganja u nova postrojenja i strojeve.

(97)

Dva indijska proizvođača izvoznika nisu tijekom RIP-a ostvarivala pravo ni na kakva izuzeća, odbitke ili snižene porezne stope u pogledu poreza na dobit.

(98)

Zbog toga Komisija nije trebala dodatno analizirati taj program.

–   Opskrba željeznom rudom uz manju naknadu od primjerene

(99)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da je indijska vlada provodila politiku koja je uključivala uvođenje visokih izvoznih carina na željeznu rudu. Time je vlada osigurala povećanje domaće ponude tih proizvoda i jamčila da će cijene željeza ostati na razinama znatno nižima od međunarodnih. Te izvozne carine, zajedno s drugim elementima, značile su da je indijska vlada proizvođačima sirovina povjerila zadaću opskrbe indijskih proizvođača ulaznim elementima uz manju naknadu od primjerene ili ih je usmjeravala na to.

(100)

Međutim, nijedan od dvaju indijskih proizvođača izvoznika ne koristi željeznu rudu u svojem proizvodnom postupku. Stoga Komisija nije trebala dodatno analizirati taj program.

–   Kupnje robe u okviru politika javne nabave

(101)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da je indijska vlada putem javnih nabava podupirala indijsku industriju hladnovaljanih proizvoda od nehrđajućeg čelika. Tvrdilo se da su državne agencije obvezne u svojoj nabavi koristiti određeni minimalni postotak indijskog čelika i željeza (od 15 % do 50 %). Nadalje, ako inozemni ponuditelj ponudi najnižu cijenu, te agencije mogu od njega kupiti najviše polovinu količine određene narudžbe. Ostatak se mora kupiti od lokalnog dobavljača, koji može odrediti cijenu koja je do 20 % viša od cijene inozemnog ponuditelja. Učinkovitiji inozemni ponuditelj može dobiti ostatak ugovora samo ako nijedan lokalni dobavljač ne može ponuditi cijenu koja je do 20 % viša u odnosu na najnižu cijenu (što je malo vjerojatno ako se uzme u obzir širok manevarski prostor koji postoji pri određivanju cijena).

(102)

Jedan od indijskih proizvođača izvoznika imao je u RIP-u uspješne ponude u postupcima javne nabave.

(103)

Komisija je provjerila sve postupke i natječaje za javnu nabavu u RIP-u koji su bili povezani s tim indijskim društvom. Međutim, nisu utvrđeni nikakvi elementi konkretnog subvencioniranja.

(104)

Natječaji se objavljuju na internetu, na internetskim stranicama odgovarajućih indijskih administrativnih jedinica, institucija ili javnih društava (na primjer, Indijskih željeznica), a društva mogu slobodno slati svoje ponude. Standardna je praksa da se obujam nabave podijeli između dvaju društava. Društvu koje je ponudilo najnižu cijenu dodjeljuje se 60 % ugovora o nabavi, a društvu koje je ponudilo drugu najnižu cijenu dodjeljuje se preostalih 40 % ugovora, pod uvjetom da prilagodi cijenu razini koju je ponudio pobjednik natječaja. To se pravilo primjenjuje i u slučaju kad su jedno ili oba predmetna društva inozemni ponuditelji.

(105)

Točno je da su neke javne nabave otvorene samo za domaća društva. Međutim, ako je postupak otvoren za inozemne ponuditelje, nema diskriminacije na temelju cijena kako je to tvrdio podnositelj pritužbe. Cjenovna povlastica (20 %) za domaće dobavljače postoji samo u slučaju javnih nabava koje se odnose na kapitalna dobra (16).

(106)

Komisija je potvrdila da je u svim postupcima javne nabave u kojima je ugovor dodijeljen indijskom proizvođaču hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika, bez obzira na to jesu li oni bili otvoreni inozemnim ponuditeljima, odabrano društvo ponudilo najnižu cijenu ili je, kao društvo s drugom najboljom ponudom, moralo prilagoditi svoju cijenu najnižoj ponuđenoj cijeni.

(107)

Nakon konačne objave podnositelj pritužbe tvrdio je da je isključivanje inozemnih ponuditelja iz nekih postupaka javne nabave dovelo do smanjenja tržišnog natjecanja i stoga i do viših ukupnih cijena, što je bilo jednako financijskom doprinosu u obliku kupnje robe uz višu naknadu od primjerene.

(108)

Nadalje, podnositelj pritužbe primijetio je da se isključivanjem uvoza iz određenih natječaja indijskim pravilima o javnoj nabavi jamče određene količine kupnje za indijske proizvođače, što im samo po sebi donosi korist.

(109)

Komisija se slaže da isključivanje inozemnih ponuditelja potencijalno smanjuje tržišno natjecanje i može dovesti do stvaranja tržišta samo za domaće ponuditelje. Međutim, količine koje je grupa Jindal prodala u okviru dodjele javnih natječaja bile su zanemarive u kontekstu ukupne domaće prodaje društva tijekom RIP-a. Osim toga, u analizi postupaka javne nabave u kojima su ugovori dodijeljeni indijskom proizvođaču hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika tijekom RIP-a Komisija nije primijetila znatne razlike u razinama cijena između pobjedničkih ponuda u natječajima otvorenima za strana društva i ponuda u kojima ona nisu sudjelovala. Stoga u ovom konkretnom slučaju Komisija nije utvrdila nikakvu materijalnu korist u smislu članka 3. stavka 1. točke (b) osnovne uredbe.

–   Poticaji koje pruža banka Exim u obliku kredita za kupce

(110)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da banka Exim nudi linije kredita i linije kredita za kupce. Ti se poticaji ne daju izvoznicima već stranim vladama, inozemnim razvojnim bankama i inozemnim financijskim institucijama, poslovnim bankama u inozemstvu ili drugim subjektima. Tim financiranjem omogućuje im se da kupuju proizvode od indijskih izvoznika pod uvjetima kredita s odgodom plaćanja.

(111)

Tijekom RIP-a nijedna izvozna prodaja proizvođača izvoznika koji su predmet ispitnog postupka nije bila obuhvaćena linijama kredita ili linijama kredita za kupce koje nudi banka Exim.

(112)

Zbog toga Komisija nije trebala dodatno analizirati te programe.

–   Poticaji koji se pružaju u okviru lokalnih programa subvencija savezne države Gudžarat

(113)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da je moguće da neki proizvođači hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika, uz subvencije koje dodjeljuje indijska vlada, ostvaruju korist i od programa subvencija na razini savezne države koje daje vlada savezne države Gudžarat. U pritužbi se navode četiri lokalna programa:

program poticaja za industrije za razdoblje 2016.–2021., kojim se daju porezni poticaji novim društvima osnovanima u saveznoj državi Gudžarat,

program oslobođenja od PDV-a savezne države Gudžarat: poduzeće iz Gudžarata može dobiti odbitak PDV-a plaćenog na kupljene ulazne elemente u obliku odbitka pretporeza,

Zakon o posebnim gospodarskim zonama: izuzeća od poreza za pristojbe i naknade za registraciju,

izuzeća od poreza koja se odnose na porez na promet i druge poreze na razini savezne države za kupnje ulaznih elemenata za posebnu gospodarsku zonu ili jedinicu unutar te zone.

(114)

Samo jedan od indijskih proizvođača izvoznika koji su predmet ispitnog postupka nalazi se u saveznoj državi Gudžarat i potencijalno je mogao koristiti navedene lokalne programe subvencija. Međutim, nije utvrđeno da je to društvo u RIP-u ostvarilo korist od nekog od tih programa.

(115)

Zbog toga Komisija nije trebala dodatno analizirati te programe.

–   Odbitak pristojbe za električnu energiju (vlada savezne države Gudžarat)

(116)

Komisija je utvrdila da je tu mjeru tijekom RIP-a koristio jedan proizvođač izvoznik. Međutim, s obzirom na to da se činilo da je korist koju je to društvo time ostvarilo bila zanemariva (0,02 %), Komisija je odlučila da neće dodatno analizirati tu mjeru.

3.3.   Programi za koje su nađeni dokazi o subvencioniranju

3.3.1.   Programi izuzeća od carina i otpusta carina

(117)

Programi AAS, EPCGS i MEIS temelje se na Zakonu o vanjskoj trgovini (razvoj i reguliranje) iz 1992. (br. 22 iz 1992.) koji je stupio na snagu 7. kolovoza 1992. („Zakon o vanjskoj trgovini”). Na temelju Zakona o vanjskoj trgovini indijska vlada nadležna je za izdavanje obavijesti o izvoznoj i uvoznoj politici. Te su obavijesti sažete u dokumentima o vanjskotrgovinskoj politici koje Ministarstvo trgovine uobičajeno izdaje svakih pet godina i redovito ažurira.

(118)

Dokument vanjskotrgovinske politike relevantan za RIP jest Foreign Trade Policy 2015-20 (Vanjskotrgovinska politika u razdoblju 2015.–2020., „FTP 2015-20”). Osim toga, indijska vlada utvrđuje i postupke kojima se uređuje FTP 2015-20 u „Priručniku o postupcima za razdoblje 2015.–2020.” („HOP 2015-20”).

(119)

Program DDS temelji se na odjeljku 75. Zakona o carini iz 1962., odjeljku 37. Središnjeg zakona o trošarinama iz 1944., odjeljcima 93.A i 94. Zakona o financijama iz 1994. te Pravilima za povrat carina, središnjih trošarina i poreza na usluge iz 1995. Stope povrata redovito se objavljuju.

(120)

Općenito se napominje da Komisija nije mogla u razumnom roku dovršiti provjeru na daljinu određenih dokumenata povezanih s izvoznim/uvoznim transakcijama u okviru programa povrata carina opisanih u ovom pododjeljku, kako je to zatraženo i dogovoreno tijekom provjere na daljinu. S obzirom na to, Komisija je, na temelju članka 28. stavka 3. osnovne uredbe, koristila najbolje raspoložive podatke u slučaju neusklađenosti utvrđenih između brojčanih podataka koje su dostavila društva i onih koje je dostavila indijska vlada.

(121)

Nakon konačne objave jedan od indijskih proizvođača izvoznika tvrdio je da je svrha programa AAS, DDS i MEIS neutralizirati carine koje društvo plaća na uvoz sirovina koje se upotrebljavaju u proizvodima koji se izvoze te stoga ta tri programa ne donose korist društvu.

(122)

Međutim, suprotno toj tvrdnji, koristi koje su društva primila u okviru programa DDS i MEIS nisu izravno povezane s pristojbama koje se plaćaju na uvoz sirovina koje društvo upotrebljava za proizvode koji se izvoze.

(123)

U slučaju programa DDS izvozno društvo prima gotovinska plaćanja koja su povezana samo s vrijednošću FOB njegova izvoza. Predmetno društvo uopće ne mora uvoziti sirovine.

(124)

U slučaju programa MEIS proizvođač izvoznik dobiva bonove koji se mogu prodati na tržištu ili upotrijebiti za prebijanje budućih dospjelih uvoznih carina, ali to prebijanje nije ograničeno na sirovine koje se upotrebljavaju u proizvodnji proizvoda koji se izvoze, a za koje su primljeni bonovi u okviru MEIS-a. Stoga se bonovi u okviru MEIS-a mogu upotrijebiti za prebijanje svih dospjelih uvoznih carina, uključujući uvozne carine na kapitalna dobra. Mogu se unovčiti čak i ako društvo uopće ništa ne uvozi.

(125)

Samo u slučaju programa AAS postoji izravna veza između oslobođenja od uvoznih carina na sirovine koje društvo uvozi i proizvoda koji se izvoze. Stoga Komisija ne smatra da oslobođenje od pristojbe donosi korist za društvo, pod uvjetom da društvo može dokazati stvarnu potrošnju sirovina uvezenih u okviru AAS-a u proizvodnji izvezenih gotovih proizvoda.

–   Program po prethodnom odobrenju („AAS”)

(126)

Komisija je utvrdila da je jedan indijski proizvođač izvoznik tijekom RIP-a koristio program AAS.

(a)   Pravna osnova

(127)

Podroban opis programa sadržavaju stavci od 4.03 do 4.24 dokumenta FTP 2015-20 te poglavlja od 4.04 do 4.52 dokumenta HOP 2015-20 i ažuriranog dokumenta HOP 2015-20.

(b)   Ispunjavanje uvjeta za sudjelovanje

(128)

Program AAS sastoji se od šest potprograma podrobnije opisanih u odjeljku u nastavku. Ti se potprogrami među ostalim razlikuju prema opsegu uvjeta koje treba ispuniti za sudjelovanje. Uvjete za fizički izvoz u okviru AAS-a i za potprograme AAS-a za godišnje potrebe ispunjavaju proizvođači izvoznici i trgovci izvoznici „povezani s” pomoćnim proizvođačima. Uvjete za AAS za intermedijarnu opskrbu ispunjavaju proizvođači izvoznici koji opskrbljuju krajnjeg izvoznika. Glavni dobavljači koji opskrbljuju kategorije „procijenjenog izvoza” navedene u stavku 7.02. dokumenta FTP 2015-20, kao što su dobavljači izvozno orijentirane jedinice, ispunjuju uvjete za potprogram AAS-a za procijenjeni izvoz. Naposljetku, uvjete za ostvarivanje koristi „procijenjenog izvoza” u okviru potprogramâ Nalog za prethodno propuštanje i Preneseni akreditiv za potrebe domaće trgovine ispunjavaju intermedijarni dobavljači proizvođača izvoznika.

(c)   Praktična provedba

(129)

AAS se može primijeniti u situacijama opisanima u nastavku.

(130)

Fizički izvoz: ovo je glavni potprogram. Njime se omogućuje bescarinski uvoz ulaznih materijala za proizvodnju određenog konačnog proizvoda koji se izvozi. „Fizički” u ovom kontekstu znači da proizvod koji se izvozi mora napustiti državno područje Indije. Uvozna olakšica i izvozna obveza, uključujući vrstu izvezenog proizvoda, navedene su u dozvoli;

(131)

Godišnji zahtjev: takvo odobrenje nije povezano s određenim izvezenim proizvodom, već sa širom skupinom proizvoda (npr. kemijski i srodni proizvodi). Vlasnik dozvole može – do određenog vrijednosnog praga koji se određuje prema njegovu ranijem izvozu – uvoziti bez carine svaki ulazni element za proizvodnju bilo kojeg artikla iz te skupine proizvoda. Može izvoziti svaki proizvod iz te skupine za koji je upotrijebljen takav materijal izuzet od carine.

(132)

Intermedijarna opskrba: taj potprogram obuhvaća slučajeve u kojima dva proizvođača namjeravaju proizvoditi jedinstveni izvozni proizvod i podijeliti postupak proizvodnje. Proizvođač izvoznik koji proizvodi međuproizvod može uvoziti ulazne materijale bez carine i u tu mu se svrhu može odobriti AAS za intermedijarnu opskrbu. Krajnji izvoznik završava proizvodnju i obvezan je izvoziti gotovi proizvod.

(133)

Procijenjeni izvoz: taj potprogram omogućuje glavnom dobavljaču da bez carine uvozi ulazne elemente potrebne za proizvodnju robe koja će se prodavati kao „procijenjeni izvoz”. Indijska vlada procijenjenim izvozom smatra one transakcije u kojima dobavljena roba ne napušta zemlju. Nekoliko se kategorija opskrbe smatra procijenjenim izvozom pod uvjetom da je roba proizvedena u Indiji, npr. opskrba robom neke izvozno orijentirane jedinice ili društva smještenog u posebnoj gospodarskoj zoni.

(134)

Nalog za prethodno propuštanje: nositelj AAS-a koji namjerava nabaviti ulazne elemente iz domaćih izvora umjesto izravnim uvozom ima mogućnost nabaviti ih na temelju naloga za prethodno propuštanje. U takvim se slučajevima prethodna odobrenja smatraju valjanima kao nalozi za prethodno propuštanje i priznaju se domaćem dobavljaču po isporuci artikala koji su u njima navedeni. Priznavanje naloga za prethodno propuštanje domaćem dobavljaču daje pravo na koristi od procijenjenog izvoza kako je utvrđeno u stavku 7.03. dokumenta FTP 2015-20 (tj. AAS za intermedijarnu opskrbu/procijenjeni izvoz, povrat procijenjenog izvoza i povrat konačne trošarine). Mehanizmom naloga za prethodno propuštanje porezi i carine vraćaju se dobavljaču umjesto da se vraćaju krajnjem izvozniku u obliku povrata/povrata carina. Povrat poreza/carina dostupan je za domaće i uvozne ulazne elemente.

(135)

Preneseni akreditiv za potrebe domaće trgovine: ovim potprogramom ponovno se obuhvaća domaća opskrba nositelja prethodnog odobrenja. Nositelj prethodnog odobrenja može u banci zatražiti otvaranje prenesenog akreditiva za potrebe domaće trgovine u korist domaćeg dobavljača. Banka će potvrditi odobrenje za izravni uvoz samo za dio koji se odnosi na vrijednost i obujam artikala koji su nabavljeni iz domaćih izvora umjesto iz uvoza. Domaći dobavljač imat će pravo na koristi od procijenjenog izvoza kako se navodi u stavku 7.03. dokumenta FTP 2015-20 (tj. AAS za intermedijarnu opskrbu/procijenjeni izvoz, povrat procijenjenog izvoza i povrat konačne trošarine).

(136)

Komisija je utvrdila da je tijekom RIP-a jedan proizvođač izvoznik koji je koristio taj program dobio povlastice na temelju prvog potprograma, tj. AAS-a za fizički izvoz. Stoga nije potrebno utvrditi mogu li se protiv preostalih nekorištenih potprograma uvesti kompenzacijske mjere.

(137)

U svrhu provjere koju obavljaju indijska tijela nositelj prethodnog odobrenja zakonski je obvezan voditi „točnu i primjerenu evidenciju o potrošnji i upotrebi robe uvezene uz oslobođenje od carine/robe nabavljene lokalno” u određenom formatu (poglavlje 4.51 i Dodatak 4H dokumentu HOP I 2015-20), tj. registar stvarne potrošnje. Taj registar mora provjeriti vanjski ovlašteni računovođa/računovođa nadležan za troškove i radove, koji izdaje potvrdu o izvršenoj provjeri propisanih registara i odgovarajućih evidencija kojom se potvrđuje da su podaci dostavljeni na temelju Dodatka 4H točni i istiniti u svakom pogledu.

(138)

U pogledu potprograma kojim se predmetno trgovačko društvo koristilo tijekom RIP-a, tj. fizički izvozi, indijska vlada određuje opseg i vrijednost uvozne olakšice i izvozne obveze te su oni upisani u odobrenju. Usto, u vrijeme uvoza i izvoza vladini službenici trebaju upisati odgovarajuće transakcije u odobrenje. Indijska vlada određuje obujam uvoza dopuštenog u okviru AAS-a na temelju standardnih ulazno-izlaznih normi koje postoje za većinu proizvoda, uključujući proizvod iz ispitnog postupka.

(139)

Uvezeni ulazni materijali ne mogu se prenositi i moraju se iskoristiti za proizvodnju izvoznog proizvoda. Izvozna obveza mora se ispuniti unutar utvrđenog roka nakon izdavanja dozvole (18 mjeseci uz dva moguća produljenja od po 6 mjeseci).

(140)

Uvezeni ulazni elementi i izvezeni gotovi proizvodi nisu usko povezani. Ulazni materijali koji ispunjavaju uvjete mogu se uvoziti i upotrebljavati i za proizvode koji nisu proizvod iz ispitnog postupka. Nadalje, dozvole za različite proizvode mogu se objediniti. To znači da se izvozom jednog proizvoda na temelju dozvole AAS može dobiti pravo na uvoz ulaznih elemenata bez carine na temelju dozvole AAS za drugi proizvod.

(141)

Ispitni je postupak pokazao da nijedna dozvola AAS kojom se koristi proizvođač izvoznik nije bila iskorištena. Stoga proizvođač izvoznik nije mogao predočiti dodatke 4H uz svoje dozvole AAS. Nadalje, proizvođač izvoznik priznao je da na temelju njegova registra potrošnje nije moguće utvrditi stvarnu potrošnju uvezenih sirovina i povezati je s proizvedenim i izvezenim gotovim proizvodima. Treba napomenuti da je taj proizvođač vertikalno integriran na više razina:

 

1. faza: proizvodnja koksa i ferokroma,

 

2. faza: proizvodnja tekućeg nehrđajućeg čelika,

 

3. faza: proizvodnja ploča,

 

4. faza: proizvodnja toplovaljanih koluta,

 

5. faza: proizvodnja hladnovaljanih plosnatih proizvoda (predmetni proizvod),

a pritom se uvezene sirovine koriste u 2. fazi, u kojoj se miješaju sa sirovinama proizvedenima u 1. fazi ili kupljenima na domaćem tržištu.

(d)   Zaključak o AAS-u

(142)

Izuzeće od uvoznih carina subvencija je u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. i članka 3. stavka 2. osnovne uredbe, odnosno čini financijski doprinos indijske vlade jer se ona odriče prihoda od carina koji bi u suprotnom dospio na naplatu, a ispitani izvoznik ostvaruje korist jer mu to povećava likvidnost.

(143)

Usto, fizički izvoz u okviru AAS-a de iure ovisi o realizaciji izvoza pa se smatra da je to specifična subvencija protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere na temelju članka 4. stavka 4. prvog podstavka točke (a) osnovne uredbe. Bez preuzimanja izvozne obveze trgovačko društvo ne može ostvariti koristi na temelju tog programa.

(144)

Potprogram korišten u ovom slučaju ne može se smatrati dopuštenim sustavom povrata carine ili sustavom povrata u slučaju zamjene u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. osnovne uredbe. On nije u skladu s pravilima utvrđenima u točki i. Priloga I., Prilogu II. (definicija i pravila za povrat) i Prilogu III. (definicija i pravila za povrat u slučaju zamjene) osnovnoj uredbi. Indijska vlada nije djelotvorno primjenjivala sustav provjere ili postupak za potvrdu jesu li i u kojem iznosu ulazni elementi potrošeni u proizvodnji izvezenog proizvoda (točka 4. Priloga II. osnovnoj uredbi i, u slučaju programa povrata u slučaju zamjene, točka 2. dio II. Priloga III. osnovnoj uredbi). Smatra se i da standardne ulazno-izlazne norme za proizvod iz ispitnog postupka nisu bile dostatno precizne i da se same ne mogu smatrati sustavom provjere stvarne potrošnje jer oblik tih standardnih normi ne omogućuje indijskoj vladi da dovoljno precizno provjeri kolika je količina ulaznih elemenata potrošena u proizvodnji za izvoz. Usto, indijska vlada nije provela daljnje ispitivanje na temelju obuhvaćene stvarne količine ulaznih elemenata, iako bi se ono trebalo provesti ako nema djelotvorno provedenog sustava provjere (točka 5. Priloga II. i točka 3. dio II. Priloga III. osnovnoj uredbi).

(145)

Stoga se protiv tog potprograma mogu uvesti kompenzacijske mjere.

(e)   Izračun iznosa subvencije

(146)

S obzirom na nepostojanje dopuštenog sustava povrata carina i nemogućnost provjere stvarne stope potrošnje relevantnih ulaznih elemenata, ukupan iznos otpisanih carina (osnovne carine i dodatne carine) smatra se prekomjernim otpustom carina koji bi činio subvenciju protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (a) podtočkom ii. osnovne uredbe.

(147)

Dopisom od 22. studenoga 2021. proizvođač izvoznik obaviješten je o tome da će Komisija u tom pogledu primijeniti članak 28. osnovne uredbe i najbolje raspoložive podatke.

(148)

Suprotno daljnjim tvrdnjama tog društva da Komisija primjenom takve metodologije izračuna koristi u okviru AAS-a odstupa od svoje ranije prakse i da se ta metodologija temelji na pukim pretpostavkama i indicijama, ponovno se ističe da to društvo nije dostavilo nikakve podatke na temelju kojih bi se mogao izračunati stvarni iznos prekomjernog otpusta carina.

(149)

U skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (a) osnovne uredbe naknade koje je to društvo moralo platiti radi dobivanja subvencije oduzete su od ukupnog iznosa subvencije ako je subvencija zatražena.

(150)

U skladu s člankom 7. stavkom 2. osnovne uredbe iznos prekomjernog otpusta carina trebao bi se raspodijeliti na ukupni izvozni promet kao primjereni nazivnik jer subvencija ovisi o ostvarenom izvozu.

(151)

Utvrđena stopa subvencije za taj program tijekom RIP-a iznosila je 0,05 %.

(152)

Nakon konačne objave predmetni indijski proizvođač izvoznik ponovno je iznio svoje tvrdnje u pogledu neopravdane primjene članka 28. osnovne uredbe i metodologije izračuna koristi za društvo u okviru tog programa koju je upotrijebila Komisija.

(153)

Međutim, nije iznesen nijedan novi argument. Podsjetilo se na to da Komisija nije imala drugog izbora nego pozvati se na najbolje raspoložive podatke jer društvo nije dostavilo nikakve podatke koji bi omogućili standardni izračun prekomjernog otpusta u okviru tog programa. U svakom slučaju, uzimajući u obzir utvrđenu stopu subvencije, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 151., Komisija je odlučila da neće uvesti kompenzacijske mjere za zanemarivu korist dodijeljenu grupi Jindal u okviru programa AAS.

–   Program povrata carine („DDS”)

(154)

Komisija je utvrdila da se jedan indijski proizvođač izvoznik koristio programom DDS tijekom RIP-a.

(a)   Pravna osnova

(155)

Pravna osnova koja se primjenjivala tijekom ispitnog postupka revizije bila su Pravila za povrat carina i središnjih trošarina iz 1995. („Pravila o DDS-u iz 1995.”), kako su izmijenjena 2006. (17) i zatim zamijenjena Pravilima za povrat carina i središnjih trošarina iz 2017. (18) („Pravila iz 2017.”) koja su stupila na snagu 1. listopada 2017. Pravilom 3. stavkom 2. Pravila o DDS-u iz 1995. uređena je metoda izračuna navedenog programa povrata carine. Pravilom 12. stavkom 1. točkom (a) podtočkom ii. Pravila o DDS-u uređena je izjava koju proizvođači izvoznici moraju podnijeti da bi ostvarili korist od programa. Navedena pravila ostala su ista u Pravilima o DDS-u iz 2017. i odgovaraju pravilu 3. stavku 2. odnosno pravilu 13. stavku 1. točki (a) podtočki ii.

(156)

Usto, Okružnica br. 24/2001 (19) sadržava posebne upute o načinu primjene pravila 3. stavka 2. i izjavu koju izvoznici trebaju dostaviti u skladu s pravilom 12. stavkom 1. točkom (a) podtočkom ii.

(157)

U pravilu 4. Pravila o DDS-u iz 1995. propisano je da središnja vlada može revidirati iznos ili stope utvrđene u skladu s pravilom 3. Vlada je uvela niz izmjena, pri čemu su posljednje izmjene, kojima se revidiraju stope, Obavijest br. 95/2018 – CUSTOMS i Obavijest br. 07/2020 – CUSTOMS. Kao posljedica toga, stope DDS-a za proizvod iz ispitnog postupka iznosile su 1,8 % odnosno 1,6 % vrijednosti FOB izvezenih proizvoda za prvi odnosno drugi dio (20) RIP-a. Iste stope DDS-a primjenjuju se na toplovaljane proizvode od nehrđajućeg čelika koje izvoze predmetna indijska društva.

(b)   Ispunjavanje uvjeta za sudjelovanje

(158)

Uvjete za taj program ispunjava svaki proizvođač izvoznik ili trgovac izvoznik.

(c)   Praktična provedba

(159)

U okviru programa svako društvo koje izvozi proizvode koji ispunjavaju uvjete ostvaruje pravo na iznos koji odgovara postotku deklarirane vrijednosti FOB izvezenog proizvoda. U pravilu 3. stavku 2. Pravila za povrat carina i središnjih trošarina navodi se kako se izračunava iznos subvencije:

„2.

Pri utvrđivanju iznosa stope povrata na temelju ovog pravila središnja vlada uzima u obzir sljedeće:

(a)

prosječnu količinu ili vrijednost svakog razreda ili opisa materijala od kojih se određeni razred proizvoda obično proizvodi ili izrađuje u Indiji;

(b)

prosječnu količinu ili vrijednost uvezenih materijala ili trošarinskih materijala upotrijebljenih za proizvodnju ili izradu određenog razreda proizvoda u Indiji;

(c)

prosječni iznos davanja plaćenih na uvezene materijale ili trošarinske materijale upotrijebljene za proizvodnju poluproizvoda, sastavnih dijelova i međuproizvoda koji se upotrebljavaju za proizvodnju robe;

(d)

prosječan iznos pristojbi plaćenih za otpadne materijale nastale u postupku proizvodnje i za katalizatore, pod uvjetom da se, ako se takvi otpadni materijali ili katalizatori ponovno upotrebljavaju u bilo kojem postupku proizvodnje ili se prodaju, prosječan iznos pristojbi za otpad ili katalizator koji se ponovno upotrebljavaju ili prodaju isto tako odbije;

(e)

prosječni iznos pristojbi plaćenih na uvezene materijale ili trošarinske materijale upotrijebljene za skladištenje ili pakiranje izvoznih proizvoda;

(f)

sve druge informacije koje središnja vlada može smatrati relevantnima ili korisnima za tu svrhu.”

(160)

Drugim riječima, indijska vlada temeljila je iznos za povrat na prosječnim vrijednostima relevantnih carina plaćenih na uvoz sirovina na razini industrije i prosječnom omjeru potrošnje u industriji prikupljenima od proizvođača koje indijska vlada smatra reprezentativnim proizvođačima izvoznih proizvoda koji ispunjavaju uvjete. Indijska vlada zatim je utvrdila iznos koji će se vratiti kao postotak prosječne izvozne vrijednosti izvezenih proizvoda koji ispunjavaju uvjete.

(161)

Indijska vlada taj postotak upotrebljava za izračun iznosa povrata carine na koji svi izvoznici koji ispunjavaju uvjete imaju pravo. Stopu za taj program određuje indijska vlada za svaki proizvod posebno.

(162)

Da bi moglo ostvarivati koristi od tog programa, društvo mora izvoziti. U trenutku kad se podaci o pošiljci unesu u carinski poslužitelj utvrđuje se da se izvoz odvija u skladu s programom DDS te se neopozivo određuje iznos DDS-a. Nakon što društvo za otpremu dostavi opći izvozni manifest, a carinski ured uspješno usporedi taj dokument s podacima iz otpremnice, ispunjeni su svi uvjeti za odobrenje plaćanja iznosa povrata izravnom uplatom na bankovni račun izvoznika ili mjenicom.

(163)

Izvoznik je dužan dostaviti i dokaz realizacije izvoznih prihoda potvrdom banke o realizaciji. Taj se dokument može dostaviti nakon što je iznos povrata plaćen, ali indijska vlada osigurat će povrat plaćenog iznosa ako izvoznik ne dostavi potvrdu banke o realizaciji u zadanom roku.

(164)

Iznos povrata može se iskoristiti u bilo koju svrhu i, u skladu s indijskim računovodstvenim standardima, može se uknjižiti na obračunskoj osnovi kao prihod u komercijalnim računima nakon ispunjenja izvozne obveze.

(165)

Relevantno zakonodavstvo i administrativne upute nalažu da indijska carinska uprava ne bi trebala tražiti dokaze da je izvoznik koji je zatražio povrat carine obvezno postao ili će postati obveznik plaćanja carine za uvoz sirovina potrebnih za proizvodnju izvezenog proizvoda. Osim toga, tijekom provjere na daljinu indijska vlada potvrdila je da bi društva koja bi sve sirovine nabavljala na domaćem tržištu i dalje ostvarivala korist od pune stope izračunane u skladu s prethodno navedenim pravilom 3. stavkom 2.

(d)   Zaključak o DDS-u

(166)

DDS-om su predviđene subvencije u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke i. i članka 3. stavka 2. osnovne uredbe. Takozvani iznos povrata carine financijski je doprinos indijske vlade jer se radi o izravnom prijenosu sredstava indijske vlade. Nema ograničenja za upotrebu tih sredstava. Nadalje, iznosom povrata carine dodjeljuje se korist izvozniku jer se tako poboljšava njegova likvidnost.

(167)

Stopu povrata carine za izvoz određuje indijska vlada za svaki proizvod posebno. Međutim, iako se na subvenciju upućuje kao na povrat carine, program nema sve značajke dozvoljenog sustava povrata carine ili sustava povrata u slučaju zamjene u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. osnovne uredbe niti je program usklađen s pravilima utvrđenima u Prilogu I. točki I., Prilogu II. (definicija i pravila za povrat) i Prilogu III. (definicija i pravila za povrat u slučaju zamjene) osnovnoj uredbi. Gotovinsko plaćanje izvozniku nije nužno povezano sa stvarnim plaćanjima uvoznih carina na sirovine i nije kredit za carinu namijenjen za nadoknađivanje uvoznih carina za prošli ili budući uvoz sirovina. Osim toga, nema sustava ni postupka na snazi kojima bi se potvrdilo koji se ulazni elementi upotrebljavaju u proizvodnji izvezenih proizvoda i u kojim količinama. Usto, indijska vlada nije provela daljnje ispitivanje na temelju obuhvaćene stvarne količine ulaznih elemenata, iako bi se ono trebalo provesti ako nema djelotvorno provedenog sustava provjere (točka 5. Priloga II. i točka 3. dio II. Priloga III. osnovnoj uredbi).

(168)

Uplata indijske vlade nakon što izvoznici obave izvoz ovisi o realizaciji izvoza pa se smatra da je to specifična subvencija protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere na temelju članka 4. stavka 4. točke (a) osnovne uredbe.

(169)

S obzirom na navedeno, zaključuje se da se protiv programa DDS mogu uvesti kompenzacijske mjere.

(e)   Izračun iznosa subvencije

(170)

Komisija je u skladu s člankom 3. stavkom 2. i člankom 5. osnovne uredbe izračunala iznos subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere prema koristi koja je dodijeljena primatelju, a čije je postojanje utvrđeno tijekom RIP-a. U tom je smislu Komisija utvrdila da primatelj ostvaruje korist u vrijeme izvršavanja izvozne transakcije u okviru navedenog programa. U tom trenutku indijska vlada obvezna je platiti iznos povrata, što čini financijski doprinos u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke i. osnovne uredbe. Nakon što carinska tijela izdaju izvoznu otpremnicu u kojoj je, među ostalim, naveden iznos povrata koji se treba dodijeliti za tu izvoznu transakciju, indijska vlada više ne može odlučivati o dodjeljivanju subvencije.

(171)

S obzirom na navedeno, Komisija je smatrala primjerenim procijeniti korist u okviru programa DDS kao zbroj iznosa povrata zarađenih u izvoznim transakcijama izvršenima u okviru tog programa tijekom RIP-a. Komisija je uzela u obzir iznose povrata carina zarađene u svim izvoznim transakcijama indijskog proizvođača izvoznika jer to društvo izvozi samo proizvod iz ispitnog postupka i toplovaljane proizvode od nehrđajućeg čelika, koji su poluproizvodi za proizvodnju proizvoda iz ispitnog postupka obuhvaćenog istim stopama u okviru DDS-a.

(172)

U skladu s člankom 7. stavkom 2. osnovne uredbe Komisija je te iznose subvencije raspodijelila na ukupni izvozni promet društva tijekom RIP-a kao primjereni nazivnik jer subvencija ovisi o ostvarenom izvozu i nije odobrena upućivanjem na proizvedene, prerađene, izvezene ili transportirane količine.

(173)

Utvrđena stopa subvencije za taj program tijekom RIP-a za grupu Jindal iznosila je 1,65 %.

–   Program za poticanje izvoza s povlaštenom carinom na uvoz kapitalnih dobara

(174)

Komisija je utvrdila da su dva indijska proizvođača izvoznika dobila povlastice u okviru EPCGS-a, koje bi se mogle pripisati predmetnom proizvodu tijekom RIP-a.

(a)   Pravna osnova

(175)

Detaljni opis EPCGS-a nalazi se u poglavlju 5. dokumenta FTP 2015–20 i u poglavlju 5. dokumenta HOP 2015–20.

(b)   Ispunjavanje uvjeta za sudjelovanje

(176)

Uvjete za tu mjeru ispunjavaju proizvođači izvoznici i trgovci izvoznici „povezani s” pomoćnim proizvođačima i pružateljima usluga.

(c)   Praktična provedba

(177)

Pod uvjetom da ima izvoznu obvezu, društvo smije uvoziti kapitalna dobra (nova i rabljena kapitalna dobra do 10 godina starosti) po sniženoj stopi carine. Indijska vlada u tu svrhu izdaje, nakon podnošenja zahtjeva i plaćanja pristojbe, dozvolu programa EPCGS. Programom je predviđena snižena stopa uvozne carine, koja se primjenjuje na sva kapitalna dobra koja se uvoze u okviru tog programa. Kako bi se ispunila izvozna obveza, uvezena kapitalna dobra moraju se koristiti za proizvodnju određene količine proizvoda predviđenih za izvoz tijekom određenog razdoblja. Prema dokumentu FTP 2015–20 i ažuriranom dokumentu FTP 2015–20, u okviru EPCGS-a kapitalna se dobra mogu uvoziti po stopi carine od 0 %. Međutim, u slučaju kapitalnih dobara uvezenih prije 2015. kao alternativa je postojala i stopa carine od 3 % – u tom je slučaju rok za ispunjenje obveze izvoza bio dulji. Obveza izvoza, koja odgovara šesterostrukom iznosu ušteđene pristojbe, mora se ispuniti u roku od najviše šest godina.

(178)

Nositelj dozvole u okviru EPCGS-a može nabavljati kapitalna dobra i na domaćem tržištu. U tom slučaju domaći proizvođač kapitalnih dobara može iskoristiti mogućnost bescarinskog uvoza komponenata potrebnih za proizvodnju takvih kapitalnih dobara. Druga je mogućnost da domaći proizvođač zatraži olakšicu u obliku procijenjenog izvoza u pogledu kapitalnih dobara isporučenih nositelju dozvole u okviru EPCGS-a.

(d)   Zaključak o EPCGS-u

(179)

Programom EPCGS pružaju se subvencije u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. i članka 3. stavka 2. osnovne uredbe. Smanjenje carine financijski je doprinos indijske vlade jer se tom povlasticom smanjuje njezin prihod od carina koji bi inače dospio na naplatu. Osim toga, smanjenjem carine izvoznik ostvaruje korist jer ušteđene carine pri uvozu poboljšavaju likvidnost društva.

(180)

Nadalje, EPCGS de iure ovisi o realizaciji izvoza s obzirom na to da se takve dozvole ne mogu dobiti bez preuzimanja obveze izvoza. Stoga se smatra da je to specifična subvencija protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere na temelju članka 4. stavka 4. prvog podstavka točke (a) osnovne uredbe.

(181)

EPCGS se ne može smatrati dopuštenim sustavom povrata carine ili sustavom povrata u slučaju zamjene u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. osnovne uredbe. Kapitalna dobra nisu uključena u područje primjene tih dopuštenih sustava, kao što se navodi u točki i. Priloga I. osnovnoj uredbi, jer se ne upotrebljavaju u proizvodnji izvezenih proizvoda.

(e)   Izračun iznosa subvencije

(182)

Iznos subvencije protiv kojeg se mogu uvesti kompenzacijske mjere izračunan je u skladu s člankom 7. stavkom 3. osnovne uredbe na temelju neplaćenih carina na uvezena kapitalna dobra tijekom razdoblja koje odražava uobičajeno amortizacijsko razdoblje takvih kapitalnih dobara u predmetnoj industriji. Tako izračunan iznos, koji se može pripisati RIP-u, prilagođen je tako da su mu tijekom tog razdoblja dodane kamate kako bi odražavao punu vremensku vrijednost novca. Komercijalna kamatna stopa tijekom razdoblja ispitnog postupka u Indiji smatrala se prikladnom za tu svrhu.

(183)

U skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (a) osnovne uredbe naknade koje su ta društva morala platiti radi dobivanja subvencije oduzete su od ukupnog iznosa subvencije ako je subvencija zatražena.

(184)

U skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3. osnovne uredbe taj se iznos subvencije raspodijelio na odgovarajući izvozni promet tijekom RIP-a kao primjereni nazivnik jer subvencija ovisi o ostvarenom izvozu i nije odobrena upućivanjem na proizvedene, prerađene, izvezene ili transportirane količine. U slučaju jednog indijskog društva kao nazivnik je upotrijebljen izvozni promet proizvoda iz ispitnog postupka jer to društvo strojeve kupljene u okviru programa EPCGS upotrebljava samo za proizvodnju predmetnog proizvoda.

(185)

Jedan od indijskih proizvođača izvoznika zatražio je prilagodbu za izvozni promet koji je korišten kao nazivnik u izračunima. To je društvo tvrdilo da je tek započelo s proizvodnjom u RIP-u i da je doseglo tek 15 % kapaciteta. Stoga je to društvo zatražilo da se njegov izvozni promet ekstrapolira kako bi se uzela u obzir puna iskorištenost kapaciteta.

(186)

Međutim, izračun stopa subvencije uvijek se temelji na stvarnom prometu. Ne može se pretpostaviti da će društvo nakon faze pokretanja proizvodnje u potpunosti koristiti svoj kapacitet. Osim toga, utvrđivanje omjera budućeg domaćeg i izvoznog prometa bilo bi puko nagađanje. Stoga je ta tvrdnja odbačena.

(187)

Nakon konačne objave društvo je ponovno iznijelo tu tvrdnju, pri čemu je naglasilo činjenicu da je EPCGS jednokratna subvencija i da stoga izračun bez prilagodbe nazivnika ne odražava ispravno korist dodijeljenu društvu, koje je u početnoj fazi poslovanja.

(188)

EPCGS doista je jednokratna subvencija i Komisija ju je smatrala takvom: iznos koristi u okviru programa smješten je u RIP, uzimajući u obzir razdoblje amortizacije predmetnih kapitalnih dobara. Međutim, Komisija ne može prilagoditi nazivnik na temelju pretpostavki u pogledu potencijalnog izvoznog prometa društva, kako je već istaknuto u prethodnoj uvodnoj izjavi 186. Stoga je metoda izračuna prihvaćena.

(189)

Utvrđena stopa subvencije za taj program, kako je raspodijeljena za RIP, iznosila je 5,69 % za društvo Chromeni i 0,36 % za grupu Jindal.

–   program za izvoz robe iz Indije („MEIS”);

(190)

Komisija je utvrdila da su se dva indijska proizvođača izvoznika koristila MEIS-om tijekom RIP-a.

(a)   Pravna osnova

(191)

Podroban opis MEIS-a sadržavaju poglavlje 3. dokumenta FTP 2015–20 i ažuriranog dokumenta FTP 2015–20 te poglavlje 3. dokumenta HOP 2015–20 i ažuriranog dokumenta HOP 2015–20.

(b)   Ispunjavanje uvjeta za sudjelovanje

(192)

Uvjete za taj program ispunjava svaki proizvođač izvoznik ili trgovac izvoznik.

(c)   Praktična provedba

(193)

Društva koja ispunjavaju uvjete mogu ostvariti koristi iz MEIS-a tako da određene proizvode izvoze u određene zemlje razvrstane u skupinu A („tradicionalna tržišta” koja uključuju sve države članice EU-a), skupinu B („tržišta u nastajanju i ciljna tržišta”) i skupinu C („ostala tržišta”). Zemlje razvrstane u pojedine skupine i popis proizvoda s odgovarajućim stopama naknade navedeni su u Dodatku 3B ažuriranom HOP-u.

(194)

Korist se ostvaruje u obliku kredita za carine koji je jednak postotku vrijednosti FOB izvoza. Stopa u okviru programa MEIS u RIP-u iznosila je 2 % (21).

(195)

Na temelju točke 3.06 dokumenta FTP 2015–20 određene vrste izvoza isključene su iz programa, na primjer izvoz uvezene ili pretovarene robe, procijenjeni izvoz, izvoz usluga i izvozni promet jedinica koje posluju u posebnim gospodarskim zonama/jedinicama koje posluju za izvoz.

(196)

Krediti za carine u okviru MEIS-a mogu se slobodno prenositi i vrijede 18 mjeseci od dana izdavanja, a kreditni bonovi za carine izdani 1. siječnja 2016. ili nakon tog datuma vrijede 24 mjeseca od dana izdavanja u skladu s točkom 3.13. ažuriranog dokumenta HOP 2015–20.

(197)

Mogu se upotrijebiti za: i. plaćanje carina na uvoz ulaznih elementa ili robe, uključujući kapitalna dobra; ii. plaćanje trošarina na nabavu ulaznih elemenata ili robe na domaćem tržištu, uključujući kapitalna dobra i njihovo plaćanje; iii. plaćanje poreza na usluge na nabavu usluga.

(198)

Zahtjev za ostvarivanje koristi u okviru MEIS-a mora se podnijeti na internetskim stranicama Glavne uprave za vanjsku trgovinu. Zahtjevu na internetu moraju se priložiti odgovarajući dokumenti (otpremnice, potvrde banke o realizaciji i dokaz o istovaru). Mjerodavno regionalno tijelo indijske vlade nakon temeljite provjere dokumenata izdaje kredit za carine. Sve dok izvoznik dostavlja odgovarajuće dokumente regionalno tijelo ne može odlučivati o dodjeljivanju kredita za carine.

(d)   Zaključak o MEIS-u

(199)

Programom MEIS pružaju se subvencije u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. i članka 3. stavka 2. osnovne uredbe. Kredit za carine u okviru MEIS-a financijski je doprinos indijske vlade jer će se kredit na kraju upotrijebiti za nadoknađivanje uvoznih carina plaćenih za kapitalna dobra, smanjujući na taj način prihod indijske vlade od pristojbi koje bi u suprotnom trebalo platiti. Osim toga, izvoznik koji ne podliježe plaćanju tih uvoznih carina ostvaruje korist od kredita za carine u okviru MEIS-a.

(200)

Nadalje, MEIS de iure ovisi o realizaciji izvoza te se stoga smatra specifičnim i programom protiv kojeg se mogu uvesti kompenzacijske mjere na temelju članka 4. stavka 4. prvog podstavka točke (a) osnovne uredbe.

(201)

Napominje se da je MEIS istekao nakon RIP-a, to jest 1. siječnja 2021. Međutim, do kraja 2021. društva još mogu podnijeti zahtjev za dodjelu bonova u okviru MEIS-a za izvozne transakcije izvršene 2020. Nadalje, društva do 15. rujna 2023. još mogu koristiti bonove u okviru MEIS-a dobivene 2021. za podmirivanje dospjelih uvoznih carina. Stoga su pogodnosti u okviru tog programa dobivene tijekom RIP-a i nastavit će se ostvarivati i nakon uvođenja mjera.

(e)   Izračun iznosa subvencije

(202)

Komisija je u skladu s člankom 3. stavkom 2. i člankom 5. osnovne uredbe izračunala iznos subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere prema koristi koja je dodijeljena primatelju, a čije je postojanje utvrđeno tijekom RIP-a. U tom je smislu Komisija utvrdila da primatelj ostvaruje korist u vrijeme izvršavanja izvozne transakcije u okviru navedenog programa. Indijska vlada trenutačno izdaje kredit za carine koji proizvođač izvoznik knjiži kao potraživanje koje proizvođač izvoznik može nadoknaditi u svakom trenutku. To je financijski doprinos u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. osnovne uredbe. Nakon što carinska tijela izdaju izvoznu otpremnicu indijska vlada više ne može odlučivati o dodjeljivanju subvencije. S obzirom na navedeno, Komisija je smatrala primjerenim procijeniti korist u okviru MEIS-a kao zbroj iznosa zarađenih u izvoznim transakcijama izvršenima u okviru tog programa tijekom RIP-a. Komisija je uzela u obzir iznose u okviru MEIS-a zarađene u svim izvoznim transakcijama indijskih proizvođača izvoznika jer ta društva izvoze samo proizvod iz ispitnog postupka i toplovaljane proizvode od nehrđajućeg čelika, koji su poluproizvodi za proizvodnju proizvoda iz ispitnog postupka obuhvaćenog istim stopama u okviru MEIS-a.

(203)

U skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (a) osnovne uredbe naknade koje su ta društva morala platiti radi dobivanja subvencije oduzete su od ukupnog iznosa subvencije ako je subvencija zatražena.

(204)

U skladu s člankom 7. stavcima 2. i 3. osnovne uredbe Komisija je taj iznos subvencije raspodijelila na izvozni promet društava tijekom RIP-a kao primjereni nazivnik jer subvencija ovisi o ostvarenom izvozu i nije odobrena upućivanjem na proizvedene, prerađene, izvezene ili transportirane količine.

(205)

Utvrđena stopa subvencije za taj program iznosila je u RIP-u 1,87 % za Chromeni i 1,92 % za grupu Jindal.

3.3.2.   Opskrba kromovom rudom uz manju naknadu od primjerene

3.3.2.1.   Pritužba i program subvencija

(206)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da indijska vlada osigurava umjetno smanjenje troškova ključnih ulaznih elemenata za lokalnu industriju tako što nizom regulatornih mjera, koje uključuju ograničenja izvoza (kao što su izvozne carine, izvozne dozvole i sudjelovanje državnih trgovinskih poduzeća u izvozu), potiče rudarska društva koja vade kromovu rudu u Indiji na to da indijsku industriju hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika na kraju proizvodnog lanca opskrbljuju kromovom rudom uz manju naknadu od primjerene.

(207)

Podnositelj pritužbe nadalje je tvrdio da indijska vlada ima potpunu kontrolu nad rudarskim sektorom za kromovu rudu u Indiji. Svojim zakonima i ostalim propisima indijska vlada određuje tko može vaditi krom (rudarska društva koja imaju dozvolu za to). Osim toga, postoje rudarska društva u državnom vlasništvu i/ili prisutnost države među njima. Stoga indijska vlada rudarskim društvima povjerava ovlast ostvarivanja ciljeva njezinih politika.

(208)

Budući da se kromova ruda uglavnom koristi za proizvodnju ferokroma, koji se u biti koristi u proizvodnji nehrđajućeg čelika, ta je korist dodijeljena indijskim proizvođačima hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika koji proizvode i ferokrom i nehrđajući čelik.

3.3.2.2.   Pravna osnova

(209)

Rudarskom politikom koja obuhvaća kromovu rudu upravlja se preko Ministarstva rudnika. Izvozom minerala upravlja i Ministarstvo trgovine i industrije.

(210)

I središnja vlada i regionalne vlade imaju ključne uloge u rudarskoj industriji, što uključuje vađenje kromove rude, koje ostvaruju utvrđivanjem nacionalnih rudarskih politika, standarda, smjernica i kriterija te odlučivanjem o postupcima izdavanja odobrenja za vađenje ruda.

(211)

Pravne osnove za relevantna pravila i propise su sljedeće:

Zakon o rudnicima i mineralima (razvoj i uređenje) iz 1957. (22),

Pravila o mineralima (dokazi o mineralnom sadržaju) iz 2015. (23),

Pravila o mineralima (dražbe) iz 2015. (24),

Pravila o mineralima (neisključive dozvole za istraživanje) iz 2015. (25),

Pravila o Nacionalnoj zakladi za istraživanje minerala iz 2015. (26),

Pravila o mineralima (vađenje ruda koje obavljaju državna društva) iz 2015. (27),

Pravila o rudnicima i mineralima (doprinos okružnim zakladama za minerale) iz 2015. (28),

Pravila o koncesijama za minerale za nuklearnu energiju iz 2016. (29),

Pravila o koncesijama za minerale (koje se ne odnose na minerale za nuklearnu energiju ni za energiju iz ugljikovodika) iz 2016. (30),

Pravila o očuvanju i razvoju mineralnih dobara iz 2017. (31),

Nacionalna politika o mineralima iz 2019. (32)

3.3.2.3.   Nalazi ispitnog postupka

(212)

Komisija je utvrdila da je jedan vertikalno integrirani indijski proizvođač izvoznik hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika na domaćem tržištu kupovao kromovu rudu za proizvodnju ferokroma, koji je taj proizvođač koristio za proizvodnju ploča, zatim za proizvodnju toplovaljanih koluta i konačno za proizvodnju hladnovaljanih plosnatih proizvoda.

(213)

Većina kromove rude koju je to društvo kupovalo u RIP-u potjecala je od društva Odisha Mining Corporation („OMC”), koje je poduzeće u državnom vlasništvu. Prijavljene su i manje kupnje od dvaju navodno privatnih rudarskih društava i jednog društva koje se bavi trgovinom.

(a)   Primjena odredbi članka 28. stavka 1. osnovne uredbe

(214)

Komisija je indijsku vladu obavijestila da će za ispitivanje postojanja i opsega navodnih subvencija dodijeljenih industriji hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika, uključujući dobavom kromove rude uz manju naknadu od primjerene, možda morati upotrijebiti raspoložive podatke u skladu s člankom 28. stavkom 1. osnovne uredbe.

(215)

Komisija je od indijske vlade u svojem upitniku i pismu za dopunu podataka te tijekom provjere na daljinu zatražila da dostavi određene informacije o dobavljačima i funkcioniranju domaćeg tržišta kromove rude u Indiji. Ti zahtjevi za informacije uključivali su, među ostalim, pitanja o pravnom i institucionalnom okviru, organizaciji tržišta kromove rude, proizvođačima kromove rude u Indiji, mehanizmima određivanja cijena i cijenama te dioničarima društava.

(216)

U trenutku pokretanja postupka Komisija je od indijske vlade zatražila da proslijedi Dodatak B, koji je priložen antisubvencijskom upitniku (upitnik za dobavljače kromove rude) desetorici najvećih proizvođača i distributera kromove rude te svim ostalim proizvođačima i distributerima kromove rude koji su proizvođače izvoznike opskrbljivali kromovom rudom. Dodatak B sastojao se od dokumenta programa Word („Appendix B_Input supplier”) i datoteke programa Excel („Appendix B - Input suppliers tables”). Nisu primljeni odgovori na Dodatak B.

(217)

Komisija je u svojem pismu za dopunu podataka upućenom indijskoj vladi 25. kolovoza 2021. napomenula da nije primila nikakav odgovor na Dodatak B upitniku.

(218)

Tijekom i nakon provjere na daljinu Komisija je obavijestila indijsku vladu da joj i dalje nedostaju informacije o cjelokupnoj proizvodnji i potrošnji kromove rude na indijskom tržištu. Indijska vlada navela je i da nije mogla dostaviti statističke podatke o domaćim indijskim cijenama predmetne sirovine. Nadalje, još uvijek su postojala otvorena pitanja o strukturi tržišta i sudionicima na njemu te o tome jesu li ti sudionici u državnom ili privatnom vlasništvu. Konačno, Komisiji je i dalje nedostajala ispravna pravna osnova za izvozne carine na kromovu rudu.

(219)

Stoga je Komisija 8. prosinca 2021. obavijestila indijsku vladu da namjerava upotrijebiti raspoložive podatke na temelju članka 28. stavka 1. osnovne uredbe. Nakon tog dopisa indijska vlada prvo je dostavila vrlo mali dio informacija koje su nedostajale, uglavnom o strukturi tržišta, vlasništvu nad određenim rudarskim društvima i pravnoj osnovi za izvozne carine. Podnesak s tim informacijama sastojao se od svega nekoliko stranica, bez popratnih dokaza. Zatim je indijska vlada poslala dodatni dopis u kojem je općenito prigovorila primjeni članka 28. stavka 1. osnovne uredbe te tvrdila da bi Komisija trebala uzeti u obzir dodatne dostavljene informacije i stoga se suzdržati od upotrebe raspoloživih podataka.

(220)

Komisija je u svojem odgovoru prvo napomenula da indijska vlada više puta nije dostavila navedene informacije kad je to od nje zatraženo tijekom ispitnog postupka te da su dodatne informacije primljene u vrlo kasnoj fazi ispitnog postupka, pa se nisu mogle uzeti u obzir. Komisija je u međuvremenu iz javnih izvora pribavila relevantne informacije koje su nedostajale o vlasništvu nad rudarskim društvima i izvoznim carinama na kromovu rudu. Stoga je Komisija utvrdila da indijska vlada nije dostavila potrebne informacije kako je predviđeno člankom 28. stavkom 1. prvom rečenicom osnovne uredbe te da se informacije koje je indijska vlada dostavila toliko kasno u ispitnom postupku ne mogu upotrijebiti u skladu s uvjetima iz članka 28. stavka 3. osnovne uredbe. U svakom slučaju, Komisija je tu vrlo malu količinu informacija koju je dostavila indijska vlada ipak morala dopuniti drugim raspoloživim podacima za dijelove koji su nedostajali, ponajprije u pogledu određivanja cijena te uloge indijske vlade i njezina utjecaja na dobavljače (uključujući privatne sudionike) na tržištu kromove rude. Stoga je Komisija i dalje smatrala da se mora osloniti na članak 28. stavak 1. i upotrijebiti raspoložive podatke.

(221)

Nakon konačne objave indijska vlada ponovno je iznijela svoje stajalište da je primjena članka 28. osnovne uredbe neopravdana jer su dostavljene sve informacije koje je Komisija zatražila.

(222)

Međutim, kako je detaljno objašnjeno u uvodnoj izjavi 220., te su informacije Komisiji dostavljene u vrlo kasnoj fazi ispitnog postupka ili su bile nepotpune. To se posebno odnosilo na ključne elemente kao što su struktura tržišta kromove rude, metodologija za određivanje cijena ili ograničena potrošnja kromove rude. Stoga, iako je Komisija u mjeri u kojoj je to bilo moguće upotrijebila informacije koje je dostavila indijska vlada, morala se poslužiti i dodatnim izvorima i najboljim raspoloživim podacima.

(b)   Analiza

(223)

Kako bi se utvrdilo postojanje subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere, u skladu s člancima 3. i 4. osnovne uredbe moraju biti prisutna tri elementa: i. financijski doprinos, ii. korist i iii. specifičnost (članak 3. osnovne uredbe).

i.   Financijski doprinos

Rudarska društva koja djeluju kao javno tijelo

(224)

U ispitnom postupku prvo je ocijenjeno je li indijska vlada opskrbljivala proizvođače nehrđajućeg čelika kromovom rudom preko rudarskih društava koja djeluju kao „javno tijelo”. Relevantni pravni standard i tumačenje za tu ocjenu na temelju članka 3. stavka 1. točke (a) i članka 2. točke (b) osnovne uredbe proizlaze iz sudske prakse WTO-a o pojmu „javno tijelo”.

(225)

U skladu s relevantnom sudskom praksom WTO-a (33), javno tijelo je subjekt koji „posjeduje, izvršava ili su mu povjerene javne ovlasti”. Ispitivanje radi utvrđivanja je li neki subjekt javno tijelo mora se provoditi na pojedinačnoj osnovi, pri čemu se moraju primjereno uzeti u obzir „osnovna obilježja i funkcije relevantnog subjekta”, njegov „odnos s vladom” i „pravno i gospodarsko okruženje koje prevladava u zemlji u kojoj subjekt koji je predmet ispitnog postupka posluje”. Ovisno o konkretnim okolnostima u svakom pojedinom slučaju, relevantni dokazi mogu uključivati: i. dokaze o tome da „subjekt de facto izvršava javne funkcije”, osobito ako ti dokazi „upućuju na stalnu i sustavnu praksu”; ii. dokaze o „opsegu i sadržaju vladinih politika koje se odnose na sektor u kojem subjekt koji je predmet ispitnog postupka posluje”; i iii. dokaze o tome da vlada provodi „znatnu kontrolu nad subjektom i njegovim postupanjem”. Pri ispitivanju radi utvrđivanja je li neki subjekt javno tijelo, tijelo koje ispituje mora „ocijeniti i primjereno uzeti u obzir sva relevantna obilježja tog subjekta” i ispitati sve vrste dokaza koji mogu biti bitni za tu ocjenu; pritom bi to tijelo trebalo izbjegavati da se „isključivo ili neopravdano usredotoči na bilo koje pojedinačno obilježje, a da pritom ne uzme primjereno u obzir i ostala obilježja koja mogu biti relevantna”.

(226)

Kako bi se ispravno utvrdilo da neki subjekt ima obilježja javnog tijela u konkretnom slučaju, moglo bi biti relevantno uzeti u obzir „jesu li funkcije ili postupanje [tog subjekta] po svojoj vrsti takvi da bi se obično smatrali javnima u pravnom poretku relevantne članice” te općenito klasifikaciju i funkcije subjekata u članicama WTO-a. Stoga pitanje jesu li funkcije ili postupanje subjekta po svojoj vrsti takvi da bi se obično smatrali javnima u pravnom poretku relevantne članice može biti relevantan aspekt koji treba razmotriti pri utvrđivanju je li određeni subjekt javno tijelo.

(227)

Postoje brojni različiti načini na koje bi vlada u užem smislu mogla subjektima dati ovlast. U skladu s tim, različite vrste dokaza mogu biti relevantne kako bi se pokazalo da je ta ovlast dodijeljena konkretnom subjektu. Dokaz da subjekt de facto izvršava javne funkcije može služiti kao dokaz da posjeduje ili da su mu povjerene javne ovlasti, posebno ako se tim dokazom upućuje na stalnu i sustavnu praksu.

(228)

Dokaz da vlada provodi znatnu kontrolu nad subjektom i njegovim postupanjem može, u određenim okolnostima, poslužiti kao dokaz da odgovarajući subjekt ima javne ovlasti i te ovlasti izvršava pri obavljanju javnih funkcija. Naime, državno vlasništvo nad subjektom, iako nije odlučujući kriterij, može poslužiti kao dokaz, zajedno s drugim elementima. Međutim, postojanje pukih formalnih veza između subjekta i vlade u užem smislu vjerojatno nije dovoljno za utvrđivanje javnih ovlasti. Stoga se, na primjer, samom činjenicom da je vlada većinski dioničar subjekta po sebi ne dokazuje da vlada izvršava znatnu kontrolu nad postupanjem tog subjekta, a još manje da mu je vlada dodijelila javne ovlasti. Međutim, u nekim se slučajevima, kad dokazi upućuju na to da su formalni pokazatelji vladine kontrole višestruki te pritom postoje dokazi da se takva kontrola provodi u znatnoj mjeri, na temelju tih dokaza može zaključiti da predmetni subjekt izvršava javne ovlasti.

(229)

U središtu pozornosti ispitivanja radi utvrđivanja je li neki subjekt javno tijelo nije pitanje je li postupanje koje navodno dovodi do financijskog doprinosa logički povezano s utvrđenom „vladinom funkcijom”. S obzirom na to, pravnim standardom za utvrđivanje je li neki subjekt javno tijelo u skladu s člankom 1.1. točkom (a)(1) Sporazuma WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama ne propisuje se veza određenog stupnja ili prirode koja se nužno mora utvrditi između utvrđene vladine funkcije i određenog predmetnog financijskog doprinosa. Umjesto toga, relevantno ispitivanje ovisi o tome postupa li predmetni subjekt na taj način, koja su njegova osnovna obilježja i koji odnos ima s vladom. To usredotočenje na subjekt, a ne na postupanje koje navodno dovodi do financijskog doprinosa, u skladu je s činjenicom da „vlada” (u užem smislu) i „javno tijelo” imaju „određena zajednička bitna obilježja ili određen stupanj preklapanja bitnih obilježja” – to jest, oboje su „javni” po prirodi.

(230)

Priroda postupanja ili prakse određenog subjekta sigurno može biti dokaz koji je relevantan za ispitivanje radi utvrđivanja je li neki subjekt javno tijelo. Naime, postupanje određenog subjekta – osobito ako upućuje na „stalnu i sustavnu praksu” – jedna je od raznih vrsta dokaza koji, ovisno o okolnostima u svakom pojedinom ispitnom postupku, mogu pojasniti osnovna obilježja određenog subjekta i njegov odnos s vladom u užem smislu. Međutim, ocjena tih dokaza usmjerena je na dobivanje odgovora na središnje pitanje o tome posjeduje li sam taj subjekt osnovna obilježja i funkcije koji su potrebni da bi ga se smatralo javnim tijelom. Na primjer, među elementima relevantnima za ocjenu toga je li određeni subjekt javno tijelo u kontekstu kineskih poslovnih banaka u državnom vlasništvu predmet DS379 sadržavao je informacije koje su pokazivale: i. da je „[g]lavne rukovoditelje središnjih ureda poslovnih banaka u državnom vlasništvu imenovala vlada i da [KPK] zadržava znatan utjecaj u odabiru tih rukovoditelja”; i ii. da poslovne banke u državnom vlasništvu „i dalje nemaju odgovarajuće upravljanje rizicima i analitičke vještine”. Ti dokazi nisu bili ograničeni na aktivnost davanja zajmova poslovnih banaka u državnom vlasništvu samu po sebi, već su potvrđivali njihove organizacijske značajke, lance ovlasti za donošenje odluka i njihov cjelokupni odnos s kineskom vladom. Stoga je Žalbeno tijelo u predmetu DS379 napomenulo da je Ministarstvo trgovine SAD-a, iako je uzelo u obzir dokaze koji su se odnosili na postupanje poslovnih banaka u državnom vlasništvu („davanje zajmova”), učinilo to u okviru svojeg ispitivanja osnovnih obilježja tih subjekata i njihova odnosa s kineskom vladom. Te poslovne banke u državnom vlasništvu izvršavale su javne funkcije u ime kineske vlade.

(231)

Nadalje, Žalbeno tijelo smatralo je važnim i činjenicu da predmetna vlada nije sudjelovala tijekom ispitnog postupka. Naime, u predmetu DS379 Žalbeno tijelo potvrdilo je zaključak Ministarstva trgovine SAD-a o tome da su poslovne banke u državnom vlasništvu u ispitnom postupku o premazanom papiru s malim udjelom drvnih vlakana bile „javna tijela”, a taj zaključak temeljio se na sljedećim elementima: i. činjenici da je bankarski sektor u Kini gotovo potpuno u državnom vlasništvu; ii. članku 34. Zakona o poslovnom bankarstvu, u kojem se navodi da se od banaka zahtijeva da „svoje poslovanje sa zajmovima provode u skladu s potrebama nacionalnog gospodarstva i društvenog razvoja te u skladu sa smjernicama u okviru državnih industrijskih politika”; iii. dokazima iz evidencije koji upućuju na to da poslovne banke u državnom vlasništvu i dalje nemaju odgovarajuće upravljanje rizicima i analitičke vještine; i iv. činjenici da „tijekom [tog] ispitnog postupka [Ministarstvo trgovine SAD-a] nije primilo dokaze potrebne kako bi se dokumentima sveobuhvatno potkrijepio postupak podnošenja zahtjeva za zajmove industriji papira te odobravanja i evaluacije tih zajmova” (34).

(232)

Naposljetku, da bi se predmetna poduzeća u državnom vlasništvu smatralo javnim tijelima, nije nužno da su pod kontrolom kineske vlade pri svakoj prodaji ulaznih elemenata proizvođačima na kraju proizvodnog lanca.

(233)

Ukratko, pitanje jesu li rudarska društva u Indiji koja se bave dobavljanjem kromove rude „javna tijela” trebalo bi ispitati razmatranjem osnovnih obilježja i funkcija tih društava te njihova odnosa s indijskom vladom. Dokazi o državnom vlasništvu, izravnoj kontroli države nad subjektima i intervencijama indijske vlade na tržištu radi ostvarivanja određenih ciljeva politike mogu pokazati (što vrijedi i u kontekstu u kojem predmetna vlada ne surađuje) da rudarska društva izvršavaju javne funkcije u ime indijske vlade.

Osnovna obilježja rudarskih društava i njihov odnos s indijskom vladom

(234)

Komisija je prvo tražila informacije o državnom vlasništvu te druge formalne pokazatelje vladine kontrole u rudarskim poduzećima u državnom vlasništvu koja vade kromovu rudu. Komisija se u tu svrhu mogla osloniti samo na informacije koje je dostavio OMC, jedino rudarsko društvo koje je surađivalo u ispitnom postupku barem u fazi provjere na daljinu te koje je bilo gotovo isključivi dobavljač za indijskog proizvođača izvoznika hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika koji je kupovao kromovu rudu na domaćem tržištu tijekom RIP-a, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 212.

(235)

Indijska vlada navela je da su u RIP-u postojala dva aktivna proizvođača kromove rude u državnom vlasništvu, društva OMC i Industrial Development Corporation of Orissa Ltd., na koja se odnosilo 21 % ukupne proizvodnje. Drugo javno rudarsko društvo koje vadi kromovu rudu imalo je u RIP-u samo minimalnu proizvodnju.

(236)

Podaci indijske vlade odnosili su se i na šest privatnih rudarskih društava, to jest na društva Misrilal Mines Ltd., B.C. Mohanty & Sons Ltd, Ferro Alloys Corporation Ltd, Indian Metals and Ferro Alloys Ltd., Balasore Alloys Ltd. i Tata Steel Mining. Međutim, prema javno dostupnim informacijama, četiri od tih poduzeća proizvode kromovu rudu za vlastitu upotrebu ferokroma, pa nisu aktivna na slobodnom tržištu. Nadalje, ugovori o zakupu za rudarenje koje su imala dva preostala rudarska društva istekli su tijekom RIP-a. Njihov zakup kupilo je društvo Tata Steel Mining radi dopune proširenja svoje proizvodnje ferokroma. Prvo od tih društava još je imalo ograničenu proizvodnju u RIP-u (9 % ukupne proizvodnje).

(237)

Kao posljedica toga, slobodno tržište kromove rude u Indiji ograničeno je na dva rudarska poduzeća u državnom vlasništvu, od kojih jedno ima zanemariv udio na tržištu (0,1 % ukupne proizvodnje), što OMC zapravo čini jedinim dobavljačem kromove rude na slobodnom tržištu.

(238)

U ispitnom postupku otkriveno je da je OMC u stopostotnom državnom vlasništvu. Nadalje, prema statutu tog društva predsjednik Upravnog odbora, glavni direktor i jedan od direktora članovi su Indijske službe za javnu upravu (iz Odjela Vlade za javna poduzeća), a jedan direktor predstavlja Odjel Vlade za financije. Nadalje, prema statutu tog društva sve direktore imenuje i plaća guverner savezne države Odishe.

(239)

Konačno, prema članku 54.A Statuta društva OMC „guverner može povremeno izdavati smjernice i upute, kako smatra da je to primjereno, koje se odnose na financije i vođenje poslovanja i poslovnih pitanja društva, a direktori su dužni propisno poštovati i izvršavati te smjernice ili upute”.

(240)

Na temelju navedenog Komisija je zaključila da je na slobodnom tržištu kromove rude dominantno jedno društvo (OMC), koje je potpuno u državnom vlasništvu te kojim država ujedno upravlja i kontrolira ga. Naime, indijska vlada svojim vlasništvom, prisutnošću u upravi društva OMC te usmjeravanjem njegovih poslovnih odluka provodi znatnu kontrolu nad tim društvom i njegovim postupanjem.

Funkcije rudarskih društava u Indiji

(241)

Komisija je ocijenila posjeduju li rudarska društva, a osobito društvo OMC, javne ovlasti i izvršavaju li te ovlasti pri obavljanju javnih funkcija.

(242)

Velik utjecaj indijske vlade i njezina znatna kontrola nad društvom OMC odražava se i u visokoreguliranom okruženju u području kromove rude koje je indijska vlada stvorila posljednjih godina, što je uključivalo ograničenja izvoza, zajedno sa zahtjevima u pogledu izdavanja dozvola za rudarenje, u okviru kojih se daje prednost rudarenju za vlastite potrebe, te izvršavanje kontrole nad opskrbom i prodajnim cijenama na domaćem tržištu preko subjekata u državnom vlasništvu. Dokazi su pokazali da se rudarska društva, uključujući društvo OMC kad je riječ o kromovoj rudi, pridržavaju ciljeva politike indijske vlade i stoga izvršavaju javne funkcije.

(243)

Stručna skupina koju je osnovalo Ministarstvo čelika radi oblikovanja smjernica za dodjelu ugovora o zakupu za rudarenje po povlaštenim uvjetima objavila je već 2005. izvješće („Izvješće Dang”) (35) s više relevantnih nalaza i preporuka.

(244)

Tada je navedeno sljedeće:

„Željezna ruda, manganova ruda i kromova ruda kritične su ulazne sirovine za industriju čelika. Njihova pravodobna i sigurna dostupnost u odgovarajućoj količini i odgovarajuće kvalitete na dugoročnoj osnovi neophodan je uvjet za brz i uredan rast industrije čelika i željeza, koja je osnovni sektor nacionalnog gospodarstva” (36).

„Usporedba troškova vađenja ruda i neto realizacija izvoza po tim cijenama pokazuje da svega nekoliko indijskih izvoznika kroma ostvaruje neočekivanu dobit nauštrb očuvanja tog rijetkog neobnovljivog mineralnog resursa. Iako Indija ima manje od 1 % poznatih svjetskih rezervi kromove rude, njezin udio u svjetskoj trgovini kromovom rudom iznosi izrazito nerazmjernih 35 %. U Indiji se na pet glavnih proizvođača (društva M/s. TISCO, M/s. Orissa Mining Corporation Ltd., Balasore Alloys Ltd., Ferro Alloys Corporation Ltd. i Jindal Strips Ltd.) odnosi više od 90 % proizvodnje. (…) S obzirom na vrlo ograničene rezerve kromove rude visokog stupnja kvalitete, čini se da je od ključne važnosti ograničiti izvoz te prirodne rude za kojom postoji velika potražnja među domaćim proizvođačima čelika i legura (…)” (37).

(naknadno istaknuto).

„Sa svega 1 % od 122 svjetske rezerve, indijski izvoz kromove rude trenutačno čini izrazito nerazmjernih 35 % svjetske trgovine. Jasno je da je to poremećaj uzrokovan velikim profitnim maržama između troška vađenja rude i neto realizacije izvoza. Potrebno je u potpunosti prekinuti izvoz prirodne kromove rude” (38).

(naknadno istaknuto).

„S obzirom na veliku razliku između troškova vađenja ruda i izvoznih cijena Vlada bi trebala razmotriti uvođenje stupnjevanih izvoznih carina na sav izvoz kroma, uključujući koncentrate, ako bi se taj izvoz uopće i dopuštao” (39).

„U skladu s ciljevima Zakona o uređenju i razvoju rudnika i minerala, a kao i u slučaju željezne rude, domaćim postrojenjima koja trebaju kromovu rudu za proizvodnju ferolegura/kromiranih čelika s dodanom vrijednošću mora se dati apsolutna prednost pri dodjeljivanju zakupa za rudarenje kroma” (40).

„Nakon davanja prve prednosti proizvođačima čelika, u obliku vezanih/poluvezanih rudnika, od ključne je važnosti provoditi mjere politike za poticanje globalno konkurentne rudarske industrije same po sebi, koja radi u skladu sa svjetskim referentnim mjerilima znanstvenog rudarstva, optimalnog iskorištavanja sveg materijala izvađenog rudarenjem, obogaćivanja ruda, sustavnog i vremenski ograničenog traženja ruda te očuvanja bioraznolikosti. Ta profesionalna rudarska poduzeća, bez obzira na to jesu li iz javnog ili privatnog sektora, moraju prvo raspodijeliti određeni minimalni udio proizvodnje (na primjer 70 %) kako bi zadovoljila potrebe domaćih korisnika.” (41)

(naknadno istaknuto).

(245)

Izvješće Dang stoga pokazuje da se kromovu rudu smatralo ključnim resursom za domaću industriju čelika, da se smatralo da su izvozne cijene previsoke u odnosu na domaće cijene te da se, radi očuvanja primjerene razine domaćih cijena, smatralo opravdanim uvesti kombinaciju izvoznih ograničenja i povlaštenih zakupa za rudarenje za vezanu proizvodnju. Izvješće Dang nadalje pokazuje namjeru indijske vlade da strogo regulira sektor kromove rude kao „osnovni sektor nacionalnog gospodarstva”.

(246)

Nadalje, u izvješću radne skupine za industriju čelika za dvanaesti petogodišnji plan objavljenom u studenome 2011. (42) izričito se navodi:

„Kromit se uglavnom koristi u metalurškoj industriji u proizvodnji ferolegura, npr. ferokroma, niskougljičnog ferokroma i silikokroma, koje se koriste kao aditivi u izradi nehrđajućeg čelika i posebnog legiranog čelika” (43).

„Industrija čelika tražila je uvođenje ograničenja na izvoz kromitnih ruda. Vlada je uvela fiskalni okvir radi destimuliranja prekomjernog izvoza kromitnih ruda” (44).

(naknadno istaknuto).

„U nastavku se navode glavne preporuke za razvoj sektora kromita u Indiji: (…) v. ležišta kromita u zemlji nisu obilna. Zemlja posjeduje svega 1,8 % ukupnih svjetskih rezervi kromitne rude, ali njezin izvoz te rude čini 30–35 % svjetske trgovine. Stoga je hitno potrebno očuvati taj kritični ulazni element za upotrebu u domaćoj industriji i uvesti fiskalne mjere protiv izvoza” (45).

(247)

Konačno, u nacionalnoj politici indijske vlade o mineralima iz 2019. navodi se da se mora nastojati poticati domaću industriju i da je potrebno poraditi na pitanju zakupa za rudarenje kako bi se osigurala neprekinuta opskrba rudom za industriju na kraju proizvodnog lanca.

(248)

Komisija je zatim ocijenila kako je ta namjera politike provedena u zakonodavnom i regulatornom smislu. Prvo, kad je riječ o izvoznim ograničenjima, indijska vlada poduzela je nekoliko mjera radi destimuliranja izvoza kromove rude, što se može provjeriti na internetskim stranicama Ministarstva čelika (46) i u bazi podataka OECD-a o ograničenjima izvoza industrijskih sirovina („baza podataka OECD-a”) (47).

(249)

Glavna je mjera izvozna carina koja je izvorno uvedena 2008. u obliku posebne pristojbe od 2 000 INR po toni (48). Oblik te carine promijenjen je 2012. (na početku 12. petogodišnjeg plana) u pristojbu ad valorem od 30 % po toni te je ona još i danas na toj razini (49). Prema podacima iz baze podataka OECD-a, kao svrha te mjere navedena je „zaštita domaće opskrbe, poticanje daljnje prerade/proizvodnje s dodanom vrijednošću”.

(250)

Ostala izvozna ograničenja uključuju zahtjeve u pogledu izdavanja dozvola i popis kvalificiranih izvoznika (koji je u praksi ograničen na državno trgovinsko poduzeće Metal and Mineral Trading Corporation) za kromovu rudu određenih stupnjeva kvalitete te dodatnu naknadu za zagušenje koja se naplaćuje na osnovne vozarine Indijskih željeznica u željezničkom prijevozu kromove rude u Bangladeš i Pakistan (koje su jedine zemlje s kojima je Indija povezana željezničkom prugom).

(251)

Najuočljiviji učinak te politike bio je znatno smanjenje obujma izvoza kromove rude nakon uvođenja ciljnih izvoznih ograničenja 2008. i zatim ponovno nakon njihova proširenja 2012. Kretanje izvoza kromove rude prikazano je na grafikonu u nastavku:

IND, izvoz kroma (oznaka Harmoniziranog sustava 261000)

Image 1L0882022HR110120220309HR0001.0002141141Zajednička izjava Europskog parlamenta i Vijeća o području primjene Direktive 2004/37/EZEuropski parlament i Vijeće suglasni su da su opasni lijekovi koji sadržavaju jednu ili više tvari koje ispunjavaju kriterije za razvrstavanje kao karcinogene (kategorije 1.A ili 1.B), mutagene (kategorije 1.A ili 1.B) ili reproduktivno toksične tvari (kategorija 1.A ili 1.B) u skladu s Uredbom (EZ) br. 1272/2008 obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2004/37/EZ. Stoga se na opasne lijekove primjenjuju svi zahtjevi iz Direktive 2004/37/EZ.

(252)

Stoga je ciljnim izvoznim ograničenjima postignut cilj koji je indijska vlada nastojala ostvariti, a to je destimuliranje izvoza kromove rude i osiguranje njezine dostupnosti za domaću industriju na kraju proizvodnog lanca.

(253)

Taj obujam izvoza mora se promatrati u kontekstu domaće potrošnje kromove rude. Indijska vlada dostavila je u svojem odgovoru samo ograničene podatke o izvozu kromove rude (za financijske godine („FY”) od 2018./2019. (50) do 2020./2021.), dok su brojčani podaci o domaćoj proizvodnji i potrošnji dostavljeni za financijske godine od 2016./2017. do 2019./2020. Oba skupa tih podataka dostavljeni su kao povjerljivi podaci. Unatoč tome, na toj je osnovi moguće usporediti obujam izvoza i domaću potrošnju za financijsku godinu 2019./2020. (koja obuhvaća devet mjeseci RIP-a) i prethodnu financijsku godinu 2018./2019. U obje financijske godine obujam izvoza nije premašio 1,5 % domaće potrošnje. Treba napomenuti da je udio uvoza na domaćem tržištu isto tako bio neznatan.

(254)

Osim toga, na indijskom tržištu postojao je stalan i neracionalan prekomjerni proizvodni kapacitet u odnosu na zbroj domaće potrošnje i izvoza umanjen za uvoz. Indijska vlada nije mogla objasniti taj prekomjerni kapacitet. Taj prekomjerni kapacitet stoga se može objasniti jedino činjenicom da su rudarska društva, uključujući društvo OMC u sektoru kromove rude, izvršavala javne funkcije (ponajprije osiguravanje odgovarajuće opskrbe kromovom rudom u skladu s ciljevima politike indijske vlade radi podupiranja industrije na kraju proizvodnog lanca i dodavanja vrijednosti u lancu opskrbe).

(255)

Drugo, Komisija je utvrdila da prema Pravilima indijske vlade o koncesijama za minerale iz 2016. vezani rudnici imaju pravo prvokupa kad im istekne zakup za rudarenje. Člankom 8.a Zakona o razvoju rudnika i minerala iz 1957. (kako je izmijenjen 2015.) predviđaju se i produljeni rokovi zakupa za rudarenje za vezane korisnike te se ponovno predviđa pravo prvokupa na dražbama za zakup za rudarenje za vezane korisnike. Time se omogućuje da zakupe za rudarenje pretežito nastave držati vezani proizvođači ferokroma na kraju proizvodnog lanca, u skladu s izjavom iz uvodne izjave 244. Komisija je de facto utvrdila i da su, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 236., svi privatni vlasnici rudarskih poduzeća koja vade kromovu rudu zapravo koristili tu rudu za proizvodnju za vlastite potrebe. Stoga, kao posljedica zatvaranja vanjskih granica i povlaštene dodjele zakupa za rudarenje za vezanu upotrebu, na tržištu postoji samo jedan sudionik u državnom vlasništvu s dominantnim položajem (društvo OMC), koji stoga ima kontrolu nad količinama i cijenama kromove rude dostupne na slobodnom domaćem tržištu. Kao dominantan dobavljač kromove rude na indijskom tržištu, društvo OMC mora djelovati u skladu s ciljevima politike indijske vlade koji se odnose na podupiranje industrije na kraju proizvodnog lanca niskim cijenama, kako je dodatno objašnjeno u sljedećem odjeljku, i stoga izvršava javne funkcije.

Opskrba kromovom rudom uz manju naknadu od primjerene od strane rudarskih društava

(256)

U sljedećem koraku Komisija je provjerila je li se opskrba kromovom rudom u praksi pružala uz manju naknadu od primjerene, ponajprije od strane društva OMC.

(257)

Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 213., indijska vlada nije mogla dostaviti informacije o određivanju cijena ni statističke podatke o indijskim domaćim cijenama kromove rude. Većinu kromove rude na indijskom slobodnom tržištu prodaje društvo OMC, a to se odnosi i na većinu kupnji grupe Jindal. Stoga se tu prodaju smatralo reprezentativnom za cijelo indijsko slobodno tržište.

(258)

Tu kromovu rudu društvo OMC prodaje na e-dražbama. Međutim, u ispitnom postupku utvrđeno je da je društvo OMC ograničavalo pristup tim e-dražbama: 70 % mjesečne proizvodnje jamči se takozvanim „dugoročnim kupcima” iz savezne države Odishe. Jedino proizvođači ferokroma na kraju proizvodnog lanca ispunjavaju uvjete za dugoročne kupce, a zajamčene kvote ne mogu premašiti konkretni kapacitet određenog društva za proizvodnju ferokroma. To pokazuje da društvo OMC, u okviru izvršavanja javnih funkcija, u praksi primjenjuje, u drugom obliku, povlaštenu raspodjelu kromove rude proizvođačima ferokroma na kraju proizvodnog lanca, kao što se to već čini i na razini dodjele zakupa za rudarenje. Preostalih 30 % isto je tako rezervirano za domaće proizvođače na kraju proizvodnog lanca izvan savezne države Odishe (čime se isključuju trgovci).

(259)

Stoga je opskrba kromovom rudom na slobodnom tržištu pod kontrolom društva OMC, koje ju pretežito usmjerava industriji na kraju proizvodnog lanca u skladu s općom namjerom i zakonodavnim okvirom indijske vlade, kako je istaknuto u uvodnim izjavama od 242. do 255.

(260)

Međutim, postojali su dokazi koji pokazuju da se određivanje cijena za male količine koje se nude putem e-dražbe ne temelji na slobodnim ponudama društava. Dražba započinje osnovnom cijenom, koju proizvoljno određuje Upravni odbor društva OMC. Indijska vlada objasnila je da se ta osnovna cijena u razdoblju nakon RIP-a određivala kao određeni dio (koji odgovara iznosu od 13,5 %) međunarodne cijene proizvoda na kraju proizvodnog lanca, tj. ferokroma. Međutim, indijska vlada nije mogla objasniti kako se taj dio/korekcijski faktor određivao. Nakon dodatne analize Komisija je utvrdila da se taj korekcijski faktor za cijene nakon RIP-a zapravo temeljio na povijesnom prosjeku cijena za kromovu rudu koje su određivane odlukama Upravnog odbora društva OMC. Komisija nije dobila pristup prijašnjim odlukama Upravnog odbora, a indijska vlada nije mogla objasniti načela na kojima su se te odluke temeljile. Komisija isto tako nije mogla utvrditi nikakvu objektivnu vezu između tog korekcijskog faktora i troška prerade kromove rude u ferokrom. Stoga je Komisija morala upotrijebiti raspoložive podatke za cijenu kromove rude na temelju članka 28. stavka 1. osnovne uredbe.

(261)

Komisija je u tom pogledu napomenula, što je priznala i indijska vlada, da je osnovna cijena proizvoljno niska u odnosu na međunarodne cijene, i to bez ikakvog opravdanja. Čini se da su takve umjetno niske cijene u skladu s politikom indijske vlade kojoj je cilj osigurati jeftinu domaću kromovu rudu za industriju na kraju proizvodnog lanca. Osim toga, Komisija je proučila i empirijske dokaze. Proučavanjem kupovnih cijena predmetne sirovine koju je društvo OMC isporučivalo grupi Jindal Komisija je utvrdila da su te cijene, ovisno o vrsti kromove rude, bile 15–40 % niže od odgovarajućih izvoznih cijena za kromovu rudu turskog podrijetla (koja je najsličnija indijskog kromovoj rudi) koja se prodaje na njezinu glavnom izvoznom tržištu – u Kini. Na osnovi toga Komisija je zaključila da je osnovna cijena kromove rude prodavane na e-dražbi utvrđena na umjetno niskoj razini u odnosu na tržišne cijene za kromovu rudu. Cijene kromove rude bile su preniske i u odnosu na proizvod na kraju proizvodnog lanca (ferokrom). Stoga su tvrdnje indijske vlade i društva OMC da su cijene ferokroma bile relevantne za cijene kromove rude odbačene.

(262)

Stoga su dokazi upućivali na to da se društvo OMC, koje je dobavljač kromove rude s dominantnim položajem na slobodnom tržištu i od kojeg je indijski proizvođač izvoznik kupovao tu sirovinu radi njezine daljnje upotrebe u postupku proizvodnje hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika, nije ponašalo kao sudionik na tržištu, već je umjesto toga društvo OMC pri vršenju opskrbe kromovom rudom izvršavalo javne funkcije u ime indijske vlade i u skladu s njezinim ciljevima politike usmjerenima na davanje prednosti industriji na kraju proizvodnog lanca.

Zaključak

(263)

Pravno i gospodarsko okruženje u Indiji pokazuje da rudarska društva koja vrše opskrbu kromovom rudom, a ponajprije društvo OMC, koje je poduzeće u državnom vlasništvu, posjeduju, izvršavaju ili su im povjerene javne ovlasti. Kromova ruda, kao i drugi minerali u Indiji, prirodni je resurs kojim indijska vlada upravlja kao osnovnim sektorom nacionalnog gospodarstva. Konkretno, indijska vlada uvela je niz mjera (što se odnosi na uvođenje izvoznih ograničenja koja su dovela do prekomjerne ponude i niskih domaćih cijena i određivanje osnovnih cijena za dražbe ruda na umjetno niskim razinama za te proizvođače) koje pokazuju da su dobavljači kromove rude, a ponajprije društvo OMC, pod znatnom kontrolom indijske vlade u okviru izvršavanja javnih funkcija. Stoga je Komisija na temelju raspoloživih dokaza zaključila da je indijska vlada opskrbljivala industriju nehrđajućeg čelika kromovom rudom uz manju naknadu od primjerene u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke iii. osnovne uredbe, kako se on tumači i primjenjuje u skladu s relevantnim standardom WTO-a na temelju članka 1.1. točke (a) podtočke iii. Sporazuma WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama.

(264)

Nakon konačne objave grupa Jindal primijetila je da cilj sustava dražbi nije osigurati kromovu rudu po niskoj cijeni, nego maksimizirati prihode vlade prodajom kromove rude po najvišoj mogućoj cijeni. Nadalje, društvo je navelo da indijska vlada ne određuje cijenu kromove rude, nego da određuje samo minimalnu dražbovnu cijenu.

(265)

Naposljetku, društvo je ukazalo na činjenicu da su indijske izvozne cijene ferokroma bile više od izvoznih cijena ferokroma iz Južne Afrike, Kazahstana i Turske što, prema mišljenju tog društva, znači da grupa Jindal ne ostvaruje korist od subvencionirane kromove rude koja se upotrebljava za proizvodnju ferokroma.

(266)

Međutim, prva dva argumenta koje je društvo istaknulo ne pobijaju glavni zaključak Komisije u pogledu dražbi kromove rude, kako je opisano u uvodnim izjavama od 258. do 261., odnosno da su pristup dražbama i obujam prodaje ograničeni, da Odbor društva OMC proizvoljno odlučuje o najnižoj cijeni i da je razina cijene umjetno niska. Sve prethodno navedeno utječe na konačnu dražbovnu cijenu, koja je doista viša od minimalne cijene, ali još uvijek nije utemeljena na tržištu, što je vidljivo iz usporedbe s turskim cijenama (uvodna izjava 261.).

(267)

Napominje se i da opskrbljivanje grupe Jindal kromovom rudom uz naknadu manju od primjerene utječe na trošak proizvodnje ferokroma, koji društvo poslije vezano upotrebljava za vlastitu potrošnju u proizvodnji nehrđajućeg čelika. U svakom slučaju, financijski doprinos indijske vlade pruža se na razini kromove rude, a ne na razini proizvoda na kraju proizvodnog lanca, ferokroma. Stoga usporedba izvoznih cijena indijskog ferokroma s izvoznim cijenama ferokroma podrijetlom iz drugih zemalja nije relevantna.

(268)

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, zaključak iz uvodne izjave 263. prihvaća se.

ii.   Korist i izračun iznosa subvencije

(269)

U skladu s člankom 3. stavkom 2. i člankom 5. osnovne uredbe Komisija je utvrdila postojanje koristi i izračunala iznos subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere s obzirom na korist za primatelja utvrđenu tijekom razdoblja ispitnog postupka.

(270)

Samo je jedan od indijskih proizvođača izvoznika koji su predmet ispitnog postupka (grupa Jindal) kupovao kromovu rudu za proizvodnju ferokroma i konačno hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika.

(271)

Kao prvi korak, Komisija je utvrdila obujam i ponderirane prosječne cijene svih kupnji kromove rude koje je grupa Jindal izvršila u RIP-u, podijeljene prema vrsti rude koju je to društvo definiralo prema obliku (na primjer, lomljiva ruda ili koncentrat) i udjelu kromova oksida. Ta dva parametra utječu na razlike u cijeni različitih vrsta kromove rude.

(272)

Kao drugi korak, Komisija je stvarne cijene svake vrste kupljene kromove rude zamijenila odgovarajućom referentnom cijenom.

(273)

Komisija je napomenula da struktura tržišta utječe na odredbe i uvjete koji prevladavaju na tržištu u Indiji. Osim toga, kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 257., jedan sudionik s dominantnim položajem na tržištu, koji u biti ima 100 % tržišnog udjela na slobodnom tržištu i djeluje kao javno tijelo, nameće svoju cijenu na tržištu. Stoga je bilo nemoguće utvrditi nenarušenu cijenu kromove rude za indijskog proizvođača hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika ili drugdje na indijskom tržištu. Slijedom toga u Indiji nije bilo domaćih cijena koje su se mogle upotrijebiti kao odgovarajuća referentna vrijednost.

(274)

Stoga je Komisija, u skladu s člankom 6. drugim podstavkom točkom (d) osnovne uredbe, upotrijebila drugu zemlju kao vanjsku referentnu vrijednost, propisno prilagođenu prevladavajućim tržišnim uvjetima u Indiji.

(275)

Komisija je pokušala odrediti nenarušenu cijenu kromove rude proizvedene u rudniku reprezentativne druge zemlje i simulirati da se taj rudnik zapravo nalazi u Indiji. Većina kromove rude u svijetu izvozi se iz Južne Afrike u Kinu. Stoga je Komisija razmatrala mogućnost da kao referentnu cijenu upotrijebi cijenu izvoza iz Južne Afrike u Kinu. Međutim, utvrđeno je da se kromova ruda podrijetlom iz Južne Afrike znatno razlikuje u odnosu na kromovu rudu podrijetlom iz Indije s obzirom na dva najvažnija parametra: udio kromova oksida i omjer kroma i željeza („omjer Cr:Fe”) (51).

(276)

Alternativna referentna vrijednost koju je predložio podnositelj pritužbe bila je izvozna cijena kromove rude iz Turske (koja je isto tako jedan od najvećih svjetskih proizvođača) u Kinu. Komisija je napomenula da su dva parametra navedena u uvodnoj izjavi 275. mnogo bliže u usporedbi turske i indijske kromove rude, nego južnoafričke i indijske kromove rude (52).

(277)

Nakon konačne objave grupa Jindal osporavala je nalaze Komisije da je, zbog takvih parametara kao što su udio kromova oksida i omjer Cr:Fe, indijska kromova ruda mnogo sličnija turskoj nego južnoafričkoj kromovoj rudi. Navela je da je važno usporediti omjer Cr:Fe kromove rude sa sličnim udjelima kromova oksida. Prema navodima tog društva, turska kromova ruda s udjelom 40–42 % ima omjer Cr:Fe od 2,6 do 2,8, koji je mnogo veći nego kod indijske ili južnoafričke rude istog udjela.

(278)

Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 281., Komisija za utvrđivanje osnovne referentne vrijednosti nije upotrijebila kromovu rudu s udjelom 40–42 % na koju se pozvala grupa Jindal. Osnovna referentna vrijednost koju je odabrala Komisija ima 46–48 % udjela kromove rude s omjerom Cr:Fe od 2,5 (53). Stoga je vrlo slična indijskoj rudi usporedivog udjela kromova oksida, kako je potvrdila sama grupa Jindal u svojem podnesku:

„Indijska kromova ruda ima omjer Cr:Fe od 2,4 samo na razini Cr2O3 od 46 %.” (54)

„Da bi indijska kromova ruda imala omjer Cr:Fe u rasponu od 2,6 do 2,8, trebala bi imati znatno viši Cr2O3 48–50 %.” (55)

Prethodno navedeno potvrđuje da je indijska ruda mnogo sličnija turskoj nego južnoafričkoj rudi jer ima omjer Cr:Fe u rasponu od 1,3 do 1,5 (56).

(279)

Nadalje, prema specifikaciji kromita za metalurške industrije IS:10818-1984 Ureda za indijske norme (57), normalni omjer Cr:Fe za proizvodnju ferokroma s visokim udjelom ugljika koji se upotrebljava u proizvodnji nehrđajućeg čelika iznosi oko 2,8. To znači da je i referentna vrijednost koju je odabrala Komisija reprezentativnija od južnoafričke alternative iz perspektive krajnje upotrebe kromove rude od strane grupe Jindal, to jest, pretvorbe u ferokrom s visokim udjelom ugljika za proizvodnju nehrđajućeg čelika.

(280)

Nadalje, Komisija je uzela u obzir tvrdnje indijskog proizvođača izvoznika o drugim razlikama koje postoje između turske i indijske kromove rude s obzirom na njihov fizički oblik i udio kromova oksida. Međutim, problem s tim razlikama riješen je prilagodbama opisanima u uvodnoj izjavi 289.

(281)

Komisija je nakon toga kao osnovnu referentnu vrijednost upotrijebila ponderiranu prosječnu cijenu turskog izvoza u Kinu u RIP-u (58). Osnovna referentna vrijednost od 209 USD po toni odnosila se na kromovu rudu s udjelom kromova oksida 46–48 % u obliku koncentrata, isporučenu po cijenama CIF.

(282)

Komisija je vodila računa i o presudi žalbenog tijela prema kojoj prilagodbe troškova isporuke moraju odražavati općeprimjenjive troškove isporuke za predmetnu robu u zemlji opskrbe (59). Kupovne cijene kromove rude koje je prijavila grupa Jindal bile su u 99,96 % slučajeva po uvjetima isporuke iz rudnika na razini franko tvornica.

(283)

Komisija je stoga osnovnu referentnu cijenu prilagodila na razinu franko tvornica. Cijena CIF umanjena je za troškove prekomorskog prijevoza i osiguranja (60) i trošak domaćeg prijevoza u Turskoj (61).

(284)

Nakon konačne objave indijska vlada navela je da su podaci OECD-a koje je Komisija upotrijebila za prilagodbu izvozne cijene CIF između Turske i Kine na razinu franko tvornica bili dostupni samo do 2016. Indijska vlada nadalje je tvrdila da se ekstrapolacija relevantnog pokazatelja na RIP ne može smatrati objektivnim ispitivanjem cijena.

(285)

Međutim, Komisija nije samo ekstrapolirala omjer CIF-FOB koji je naveo OECD za 2016. Prilagodba za RIP temeljila se na stvarnim razlikama u troškovima vozarine i osiguranja 2016. i troškovima vozarine i osiguranja u RIP-u na temelju indeksa Baltic Exchange Dry („BDI”) za dvadeset glavnih morskih ruta. U posebnoj objavi grupi Jindal iznesen je detaljan izračun osnovne referentne cijene franko tvornica.

(286)

Grupa Jindal osporavala je izračun Komisijinih prilagodbi za vozarinu i osiguranje i u podnesku nakon objave. To je društvo predložilo alternativni izvor podataka kako bi se izvozna cijena CIF između Turske i Kine prilagodila FOB-u (62). Prema mišljenju grupe Jindal, taj je izvor podataka bolje prikazivao stvarni trošak vozarine između Turske i Kine tijekom RIP-a nego podaci OECD-a i BDI-ja koji su „ponderirani prosjek svih plovnih putova”.

(287)

Međutim, kotacija grupe Jindal odnosi se samo na jedan mjesec RIP-a, općenito na prijevoz između Turske i „sjeveroistočne Azije” te na prijevoz kalcinirane sode, a ne kromove rude. U osnovnom omjeru CIF-FOB koji je utvrdio OECD, a kojim se koristi Komisija, u obzir su uzeti cijela godina, konkretna morska ruta (Turska-Kina) i konkretan proizvod (kromova ruda i koncentrati kroma). Samo se prilagodba troškova na temelju BDI-ja između 2016. i RIP-a odnosi na prosjek nekoliko morskih ruta.

(288)

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, prihvaćena je metoda upotrijebljena za prilagodbu osnovne referentne cijene na cijenu franko tvornica.

(289)

Komisija je izvršila daljnju prilagodbu osnovne referentne cijene na razini franko tvornica za fizički oblik rude i udio kromova oksida kako bi utvrdila posebne referentne cijene za svaku vrstu rude koju je u RIP-u kupovala grupa Jindal. Prilagodba za fizički oblik temeljila se na troškovima briketiranja (za lomljivu rudu) te na troškovima peletiranja i sinteriranja (za rudu u obliku koncentrata) kako ih je navela grupa Jindal. Prilagodba udjela kromova oksida temeljila se na pokazatelju za trošak taljenja kroma kako ga je naveo podnositelj pritužbe (63). Nikakva prilagodba nije izvršena za razlike u omjeru Cr:Fe jer je taj parametar vrlo sličan u usporedbi turske i indijske rude. To je bio konzervativan pristup jer je omjer Cr:Fe za indijsku rudu zapravo neznatno viši, zbog čega bi obično cijena te rude u istom obliku i s istim udjelom kromova oksida bila viša.

(290)

Budući da na tursku kromovu rudu ne utječu vladine mjere koje dovode do narušavanja indijskog tržišta i da su prevladavajući tržišni uvjeti u tim dvjema zemljama, uključujući kvalitetu, raspoloživost, utrživost, prijevoz i druge kupoprodajne uvjete, usporedivi, Komisija je smatrala da je cijena kromove rude u Turskoj usporediva s cijenom koja bi prevladavala u Indiji kad ne bi postojale mjere indijske vlade kojima se narušava tržište.

(291)

Naposljetku, Komisija je usporedila stvarni trošak koji je u RIP-u grupa Jindal platila za kupnju domaće kromove rude s troškom koji bi se platio da su cijene po vrsti rude zamijenjene odgovarajućim referentnim cijenama.

(292)

Ukupni iznos razlike jest „ušteda” koju je ostvario indijski proizvođač koji je kupio kromovu rudu na narušenom indijskom tržištu u odnosu na cijenu koju bi platio da te narušenosti nije bilo. U konačnici, taj je ukupni iznos korist koju je indijska vlada tijekom RIP-a dodijelila indijskom proizvođaču.

(293)

Detaljni izračuni referentnih vrijednosti i dodijeljene koristi dostavljeni su predmetnom indijskom proizvođaču izvozniku u posebnoj objavi.

(294)

U skladu s člankom 7. stavkom 2. osnovne uredbe, Komisija je taj iznos subvencije raspodijelila na ukupni promet tog društva tijekom RIP-a kao primjereni nazivnik jer je subvencijom dodijeljena korist za cjelokupnu proizvodnju predmetnog proizvoda i povezanog proizvoda na početku proizvodnog lanca (toplovaljani koluti), a ne samo za proizvodnju namijenjenu izvozu.

iii.   Specifičnost

(295)

Intervencija indijske vlade u pogledu opskrbe kromovom rudom uz manju naknadu od primjerene usmjerena je tako da se njome pogoduje određenim industrijama, ponajprije industriji nehrđajućeg čelika, što uključuje proizvođače hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika. Subvencija je stoga specifična u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (a) osnovne uredbe. Zbog inherentnih svojstava kromove rude mogućnost upotrebe subvencije ograničena je na određenu industriju, no to ne znači da subvencija, da bi bila specifična, mora biti dodatno ograničena na određenu podskupinu te industrije (64).

(296)

U svjetlu prethodno navedenoga, Komisija je smatrala da su intervencije indijske vlade specifične za proizvođače hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika u smislu članka 4. stavka 2. točke (a) osnovne uredbe.

(c)   Zaključci o opskrbi kromovom rudom uz manju naknadu od primjerene

(297)

U svjetlu svih prethodno navedenih elemenata Komisija je utvrdila da bi se pružanje kromove rude od strane indijske vlade trebalo smatrati specifičnom subvencijom u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke iii. i članka 3. stavka 2. osnovne uredbe u obliku osiguravanja robe na temelju kojeg društva primatelji ostvaruju korist.

(298)

Iznos subvencije utvrđen za grupu Jindal iznosio je 0,45 %.

3.3.3.   Prijenos subvencija na početku proizvodnog lanca

(299)

Nakon konačne objave podnositelj pritužbe primijetio je da su nalazi Komisije pokazali da većina subvencija utvrđenih za integrirane proizvođače izvoznike utječe na faze postupka proizvodnje hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika na početku proizvodnog lanca. Prema mišljenju podnositelja pritužbe, to znači da je i neintegrirani indijski proizvođač hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika, društvo Chromeni, mogao ostvariti korist od subvencija dodijeljenih indijskim i/ili indonezijskim proizvođačima na početku proizvodnog lanca. To bi se moglo dogoditi u slučaju domaće prodaje proizvoda na početku proizvodnog lanca grupe Jindal (Indija) društvu Chromeni ili u slučaju kupnje subvencioniranih proizvoda indonezijskog podrijetla na početku proizvodnog lanca od strane društva Chromeni.

(300)

Na temelju analize proizvodnog postupka društva Chromeni i kupnje sirovina tog društva tijekom RIP-a, Komisija je zaključila da to društvo nije moglo ostvariti korist od kupnje subvencioniranih proizvoda indijskog podrijetla na početku proizvodnog lanca.

(301)

Međutim, društvo Chromeni kupovalo je proizvode na početku proizvodnog lanca, odnosno toplovaljane kolute, od povezanog društva u Indoneziji, koje je možda ostvarilo korist od niklove rude koju je uz manju naknadu od primjerene pružala indonezijska vlada (vidjeti odjeljak 4.3.). U tom pogledu Komisija nije mogla donijeti nikakve zaključke jer u dokumentaciji nije bilo elemenata na temelju kojih bi se mogla provesti ocjena tog pitanja.

3.4.   Iznos subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere

(302)

Utvrđeni su sljedeći iznosi subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere:

Društvo

DDS

EPCGS

MEIS

Ukupne izvozne subvencije

Opskrba kromovom rudom uz manju naknadu od primjerene

UKUPNO

Chromeni

5,69  %

1,87  %

7,56  %

7,56  %

Grupa Jindal

1,65  %

0,36  %

1,92  %

3,93  %

0,45  %

4,37  %

(303)

Uzimajući u obzir visoku razinu (100 %) suradnje indijskih proizvođača, Komisija je smatrala primjerenim utvrditi iznos preostale subvencije za Indiju na razini najvišeg pojedinačnog iznosa subvencije, to jest 7,56 %.

4.   SUBVENCIONIRANJE: INDONEZIJA

4.1.   Subvencije i programi subvencioniranja u okviru ispitnih postupaka

(304)

Na temelju informacija sadržanih u pritužbi, Obavijesti o pokretanju postupka i odgovora na upitnike Komisije ispitano je navodno subvencioniranje putem sljedećih subvencija indonezijske vlade:

i.

izravni prijenos sredstava:

davanje povlaštenih zajmova;

ii.

roba i usluge koje vlada osigurava uz manju naknadu od primjerene:

opskrba niklovom rudom i otpadom od nehrđajućeg čelika uz manju naknadu od primjerene,

opskrba ugljenom uz manju naknadu od primjerene,

ustupanje zemljišta uz manju naknadu od primjerene,

opskrba prirodnim plinom uz manju naknadu od primjerene,

opskrba električnom energijom uz manju naknadu od primjerene,

iii.

otpis ili nenaplata, u uobičajenim okolnostima, dospjelih prihoda vlade:

olakšice poreza na dobit,

izuzeće od uvoznih carina,

oslobođenje od PDV-a na ulazne elemente i strojeve,

porez na zemljište i zgrade („PBB”) za rudarsku industriju,

izuzeće od poreza na dobit (od uvoza);

iv.

subvencije povezane s razvojem indonezijske industrije s pomoću kineskih ulaganja.

4.2.   Omjeri prijenosa

(305)

U svojim primjedbama nakon konačne objave grupa IRNC tvrdila je da su za izračun omjera prijenosa za dva povezana društva upotrijebljeni netočni podaci o prodaji.

(306)

Utvrđeno je da je ta tvrdnja opravdana i stoga je Komisija u skladu s tim revidirala odgovarajuće omjere prijenosa.

4.3.   Osnovne informacije o povlaštenim politikama za domaću industriju nehrđajućeg čelika

(307)

Indonezija ima znatne rezerve nikla. Prema stanju iz 2020., procjenjuje se da Indonezija ima 21 milijun tona nikla (65) (1,1 milijardu tona niklove rude), što čini približno 20 % poznatih svjetskih rezervi niklove rude.

(308)

Povijesno je Indonezija bila jedan od najvećih proizvođača niklove rude. Međutim, s obzirom na to da Indonezija ima ograničen domaći kapacitet za preradu niklove rude (samo dvije talionice, kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 315.), tradicionalno je izvozila većinu svoje niklove rude, uglavnom u Kinu.

(309)

Količina izvađene niklove rude u Indoneziji znatno se povećala, s približno 5 milijuna tona 1996. na približno 10 milijuna tona 2007. te zatim na 70 milijuna tona 2013. To ubrzanje potaknuto je potražnjom iz kineskih tvornica/talionica koje proizvode niklovo sirovo željezo. Niklovo sirovo željezo legura je željeza i nikla s niskim udjelom nikla. Indonezijska niklova ruda naročito je prikladna za kinesku tehnologiju proizvodnje niklova sirovog željeza.

Tablica 1.

Indonezijski izvoz niklove rude (u tonama)

 

2005.

2006.

2007.

2008.

2009.

Kina

73 353

660 206

5 432 401

6 594 319

7 604 354

Ukupni izvoz

3 703 515

4 394 125

9 026 850

10 592 151

10 437 126

Izvor: Global Trade Atlas („GTA”)

(310)

Stoga je indonezijska vlada postupno shvatila da se izvozom goleme većine svojih rezervi niklove rude ograničavaju potencijalne koristi za zemlju od te rijetke sirovine. Te bi koristi mogle biti znatno veće za zemlju kad bi indonezijska vlada uspjela povećati domaću dodanu vrijednost koja nastaje iskorištavanjem rezervi niklove rude. Kako bi ostvarila taj cilj, indonezijska vlada usredotočila se na domaći razvoj cijelog industrijskog lanca vrijednosti u kojem se koristi niklova ruda, sve do industrija na kraju proizvodnog lanca, to jest talionica i industrije nehrđajućeg čelika kao krajnjih korisnika te sirovine. To bi Indoneziji omogućilo da ostvari mnogo veće koristi na domaćem planu, umjesto da samo izvozi niklovu rudu.

(311)

Međutim, Indonezija sama nije mogla lako ostvariti taj cilj. Glavni problemi s kojima se suočavala indonezijska vlada bili su znatni zahtjevi u pogledu financiranja potrebnog za izgradnju talionica i industrija na kraju proizvodnog lanca (tj. nekoliko milijardi EUR početnih ulaganja) i relativan nedostatak znanja, iskustva i tehnologije potrebnih za proizvodnju nehrđajućeg čelika od niklova sirovog željeza koje odgovara kvaliteti niklove rude koja se vadi u Indoneziji. Stoga se indonezijska vlada obratila potencijalnim partnerskim zemljama koje bi joj mogle pomoći u ostvarenju tog cilja (66). Kao prirodan izbor pokazala se Kina zbog povijesnih veza i zemljopisne blizine te, što je važnije, činjenice da su kineski proizvođači nehrđajućeg čelika već koristili indonezijsku niklovu rudu. Nadalje, indonezijskoj vladi Kina je bila savršen kandidat kojeg je mogla potaknuti na ulazak u povlašteni bilateralni okvir radi maksimalnog povećanja domaće dodane vrijednosti koja proizlazi iz indonezijskih rezervi niklove rude jer je Kina imala znatna raspoloživa financijska sredstva i posebne povlaštene politike za poticanje industrije nehrđajućeg čelika, među ostalim i za ulaganja u inozemstvu u okviru dugogodišnje politike ulaganja u inozemstvu, te tehnologiju, znanje i iskustvo potrebne za učinkovito iskorištavanje indonezijske niklove rude. To je dovelo do uspostave dugogodišnjeg okvira za suradnju koji se provodi sve do danas. Glavne ključne etape i relevantni službeni dokumenti sažeto su prikazani u uvodnim izjavama u nastavku.

(312)

Pokušaji indonezijske vlade da privuče kineska ulaganja u indonezijsku industriju nikla počeli su još 2005., kad je Indonezija započela sa stvaranjem „povoljnog okruženja za ulaganja” (67) za ulagače iz Kine. U lipnju 2005., tijekom posjeta Pekingu, indonezijski koordinirajući ministar gospodarstva predložio je potpredsjedniku kineske vlade mogućnosti ulaganja u četiri sektora indonezijskog gospodarstva, uključujući prirodne resurse, te je naveo da se „nada i da bi više kineskih poduzeća moglo ulagati u Indoneziju te pritom izjavio da će indonezijska vlada stvoriti povoljno okruženje kako bi se olakšalo poslovanje kineskim ulagačima” (68). U odgovoru na tu ponudu potpredsjednik kineske vlade zatražio je od Indonezije da zajamči da će kineska ulaganja u Indoneziju biti profitabilna (69). Osim toga, indonezijski dužnosnici izrazili su i zahvalnost Kini za davanje „beskamatnih i povlaštenih zajmova Indoneziji” (70).

(313)

Kao posljedica toga, indonezijska i kineska vlada potpisale su 2005. Zajedničku izjavu kojom su započele suradnju u sektorima rudarstva i metalurgije. Na temelju te zajedničke izjave indonezijska i kineska vlada potpisale su 2010. Akcijski plan, koji sadržava plan za poticanje kineskih ulaganja u Indoneziji u industrije koje se temelje na resursima, uključujući rudarstvo, kako je dodatno objašnjeno u uvodnim izjavama 563. i 584. U tim ranim dogovorima već se vide glavni uvjeti posebnog okvira za suradnju između te dvije vlade i način na koji te vlade planiraju provesti svoju strategiju oslanjanjem na privatne ulagače koji će ostvarivati koristi od niza povlaštenih politika i potpora, pri čemu će ih te vlade pomno nadzirati.

(314)

Indonezijska vlada donijela je 2007. Zakon br. 27 o dugoročnom nacionalnom planu razvoja („RPJPN”) za razdoblje 2005.–2025. U RPJPN-u industrijski sektor određen je kao pokretač rasta radi jačanja gospodarske strukture. Potporu tomu trebao je, među ostalim, pružati i rudarski sektor. Povećanje dodane vrijednosti u primarnom sektoru, uključujući rudarstvo, istaknuto je kao glavni cilj radi poticanja lokalne i međunarodne konkurentnosti te jačanja nacionalne industrijske baze.

(315)

Povećanje dodane vrijednosti u sektoru nikla podrazumijevalo je izgradnju talionica u Indoneziji. U tom trenutku (i sve do 2016.) u Indoneziji su postojale svega dvije talionice: talionica nikalnog kamena koja pripada društvu PT Vale, s kapacitetom od približno 80 000 tona nikla, i talionica feronikla koja pripada društvu PT. Aneka Tambang („Antam”) u državnom vlasništvu, s proizvodnim kapacitetom od 26 000 tona nikla.

(316)

Samo trošak izgradnje talionice može dosegnuti 1 milijardu EUR, ovisno o tehnologiji i proizvodnom kapacitetu. Kako je prethodno navedeno, Indonezija nije imala ni financijskih sredstava ni pravu tehnologiju za izgradnju talionica, dok je Kina imala oboje, a ujedno je trebala indonezijsku niklovu rudu za proizvodnju proizvoda od nehrđajućeg čelika.

(317)

Jedna od glavnih mjera kojom je uspostavljen taj okvir za suradnju između indonezijske i kineske vlade te koja je indonezijskoj vladi omogućila da ostvari svoj cilj bilo je donošenje Zakona br. 4 iz 2009. o vađenju minerala i ugljena („Zakon o rudarstvu iz 2009.”) koji je zamijenio Zakon br. 11 iz 1967. o rudarstvu (71). Indonezijska vlada tradicionalno je strogo kontrolirala rudarski sektor. Indonezijskoj su vladi člankom 1. Zakona br. 11 iz 1967. o rudarstvu već dodijeljene dominantna uloga i ovlasti za reguliranje tog sektora, navodeći pritom sljedeće: „[s]vi minerali pronađeni unutar područja na kojem je Indonezija nadležna za rudarstvo u obliku prirodnih resursa kao blagoslov Svemogućeg Boga nacionalno su bogatstvo indonezijskog naroda i stoga se nalaze pod kontrolom države, koja ih iskorištava radi ostvarivanja najveće dobrobiti za narod”. U preambuli Zakona o rudarstvu iz 2009. dodatno se navodi sljedeće: „minerali i ugljen koji se nalaze u zemlji na području na kojem je Indonezija nadležna za rudarstvo predstavljaju neobnovljivo prirodno bogatstvo koje je dar Svemogućeg Boga i koje ima važnu ulogu u zadovoljavanju životnih potreba velikog broja ljudi, pa upravljanje tim resursima mora biti pod kontrolom države kako bi se osigurala realna dodana vrijednost za nacionalno gospodarstvo u nastojanju da se na pravedan način ostvari blagostanje i bogatstvo za zajednicu”. Konkretno, u članku 4. Zakona o rudarstvu iz 2009. propisuje se sljedeće: „1. Minerali i ugljen, kao neobnovljivi prirodni resursi, čine nacionalno bogatstvo koje kontrolira država radi ostvarivanja najveće koristi za dobrobit naroda” i „2. Kontrolu nad mineralima i ugljenom koju ima država, kako je navedeno u stavku 1., ostvaruju Vlada i/ili regionalne vlade”. Važno je istaknuti da se člankom 103. Zakona o rudarstvu iz 2009. propisivalo da se prerada minerala kao postupak stvaranja dodane vrijednosti morala obavljati u Indoneziji. U objašnjenju tog članka 103. stavka 1. navodi se da se obvezom obavljanja domaće prerade i rafiniranja nastoji, među ostalim, „(a) povećati vrijednost rudarenja putem robe koja se njime proizvodi, (b) osigurati sirovine za industriju, (c) osigurati radna mjesta i (d) povećati prihod države”. Drugim riječima, tim je odredbama uvedena obveza za sva rudarska društva koja vade niklovu rudu da izgrade vlastito postrojenje za preradu/pročišćavanje nikla ili da prodaju svoju niklovu rudu takvom domaćem postrojenju kako bi se ostvario opći cilj povećanja domaće dodane vrijednosti niklove rude putem povlaštenih politika usmjerenih na industriju nehrđajućeg čelika na kraju proizvodnog lanca. Nadalje, člankom 170. Zakona o rudarstvu iz 2009. predviđeno je „razdoblje odgode” od pet godina. Cilj tog „razdoblja odgode” bio je pripremiti rudarsku industriju na primjenu obveze domaće prerade i omogućiti društvima da izgrade postrojenja za pročišćavanje potrebna za apsorpciju ponude niklove rude.

(318)

U kontekstu Zakona o rudarstvu iz 2009., a naročito zahtjeva iz tog zakona u pogledu domaće prerade, indonezijski izvoz niklove rude naglo je porastao, a taj izvoz gotovo je u potpunosti apsorbirala Kina, kako je prikazano u tablici u nastavku.

Tablica 2

Indonezijski izvoz niklove rude (u tonama)

 

2010.

2011.

2012.

2013.

2014.

2015.

Kina

14 346 464

36 142 281

43 095 682

58 604 652

3 989 894

0

Ukupni izvoz

17 566 047

40 792 165

48 449 392

64 802 857

4 160 121

0

Izvor: GTA

(319)

Budući da nije ostvaren njezin cilj izgradnje kapaciteta za preradu u Indoneziji, indonezijska je vlada 11. siječnja 2014. putem nekoliko propisa zabranila izvoz niklove rude iz Indonezije (za više pojedinosti o ograničenjima izvoza i zabrani izvoza niklove rude vidjeti uvodne izjave od 405. do 413.).

(320)

Indonezijska je vlada 2017. neznatno ublažila zabranu izvoza tako što je dopustila izvoz određenih količina niklove rude s udjelom nikla manjim od 1,7 %. Na taj se izvoz primjenjivala izvozna carina od 10 %, a izvoznici su pritom morali dokazati i da se izgradnja njihovih postrojenja za preradu odvija prema planu. Razlog za to bio je taj što Indonezija u tom trenutku nije imala tehnologiju za preradu niklove rude s udjelom nikla manjim od 1,7 % u proizvode s dodanom vrijednošću, a ta je ruda bila prikladnija za baterije za električna vozila nego za čelik (vidjeti više o tome u odjeljku 4.4.). Međutim, indonezijska je vlada 2020. potpuno zabranila izvoz sve niklove rude. Razlog za ponovno uvođenje zabrane izvoza rude s niskim udjelom nikla bio je taj što su kineska društva planirala izgradnju talionica za tu vrstu niklove rude, koja bi se mogla koristiti za proizvodnju baterija za električna vozila.

(321)

Tijekom godina, a zahvaljujući zahtjevu u pogledu domaće prerade i izvoznim ograničenjima koje je indonezijska vlada uvela na izvoz niklove rude, izgrađeno je nekoliko talionica za niklovu rudu. Povećala se i domaća potražnja za niklovom rudom zahvaljujući mjerama indonezijske vlade usmjerenima na poticanje premještanja u Indoneziju kapaciteta za taljenje prethodno uspostavljenih u Kini. Naime, putem obveznih godišnjih planova rada i proračuna (RKAB-i), kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 414., indonezijska vlada kontrolira proizvodnju niklove rude. Osim toga, indonezijska vlada drži domaću cijenu na znatno nižoj razini od međunarodnih cijena kako bi pogodovala talionicama i proizvođačima nehrđajućeg čelika.

Tablica 3.

Indonezijska niklova ruda (u milijunima tona)

 

2014.

2015.

2016.

2017.

2018.

2019.

2020.

Proizvodnja

7,81

7,84

20,92

26,0

32,0

61,0

48,0

Izvoz

4,16

0

0

4,88

19,7

32,3

0

Izvor: odgovor indonezijske vlade na upitnik i https://www.statista.com/statistics/707267/production-of-nickel-ore-in-indonesia/.

(322)

Bilateralna suradnja s kineskom vladom koju je potaknula indonezijska vlada, a koja se odnosi na povlašteno postupanje radi uspostave i poticanja stvaranja i razvoja indonezijske domaće industrije nehrđajućeg čelika započela je ranih 2000-ih. Obuhvaća niz bilateralnih dokumenata kojima je uspostavljen pravni okvir i okvir politika za donošenje nekoliko posebnih politika potpore i povlaštenih programa koji čine subvencije protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere koje su obuhvaćene ovim ispitnim postupkom (vidjeti glavne bilateralne dokumente u uvodnoj izjavi 548.).

(323)

Bilateralna suradnja konkretno se odvijala u indonezijskom industrijskom parku Morowali („park Morowali”). To je industrijski park na području Sulawesija, gdje su Indonezija i Kina odlučile razvijati industriju nehrđajućeg čelika.

(324)

Upravljačko društvo zaduženo za provedbu bilateralne suradnje u parku Morowali je kinesko-indonezijsko društvo IMIP. To je društvo formalno započelo s radom u listopadu 2013.

4.4.   Opskrba niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene

4.4.1.   Pritužba i program subvencija

(325)

Podnositelj pritužbe tvrdio je da indonezijska vlada kontrolira sektor niklove rude i da su cijene niklove rude u Indoneziji narušene zbog intervencije indonezijske vlade. Nikal koji se nalazi u niklovoj rudi ključan je sastojak nehrđajućeg čelika i glavni element koji utječe na njegovu cijenu. Prema tvrdnjama podnositelja pritužbe, indonezijska je vlada intervencijama na tržištu niklove rude osigurala da cijena sirovina za proizvodnju nehrđajućeg čelika ostane znatno niža od međunarodnih cijena u korist proizvođača izvoznika hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika iz Indonezije.

4.4.2.   Pravna osnova

(326)

Rudarskom politikom koja obuhvaća niklovu rudu upravlja se preko Ministarstva energetike i mineralnih resursa („MEMR”), koje zastupa glavni direktor za minerale i ugljen. Izvozom minerala upravlja i Ministarstvo trgovine, koje zastupa glavni direktor za vanjsku trgovinu.

(327)

I središnja vlada i regionalne vlade imaju ključne uloge u rudarskoj industriji, koje ostvaruju utvrđivanjem nacionalnih rudarskih politika, standarda, smjernica i kriterija te odlučivanjem o postupcima izdavanja odobrenja za vađenje ruda. Nadalje, indonezijska vlada aktivno je uključena u razvoj, kontrolu, evaluaciju i rješavanje sukoba u tom sektoru.

(328)

Rudarska industrija u Indoneziji strogo je regulirana. Kako je prikazano u nastavku, svaki aspekt rudarskog sektora prati se i nadzire na temelju mnogobrojnih propisa, koji se stalno mijenjaju i koje izdaju različita vladina tijela. Pravne osnove za relevantna pravila i propise su sljedeće:

Zakon br. 27 o dugoročnom nacionalnom planu razvoja („RPJPN”) za razdoblje 2005.–2025.,

Zakon br. 4 iz 2009. o vađenju minerala i ugljena („Zakon o rudarstvu iz 2009.”), kako je izmijenjen Zakonom br. 3 iz 2020. („Zakon o rudarstvu iz 2020.”),

Uredba Vlade br. 55 iz 2010. („Uredba Vlade 55/2010”) o usmjeravanju i nadzoru u provedbi upravljanja u poslovanju u području vađenja minerala i ugljena,

Uredba Vlade br. 23 iz 2010. („Uredba Vlade 23/2010”), kako je izmijenjena Uredbom Vlade br. 24 iz 2012. („Uredba Vlade 24/2012”) o provedbi aktivnosti poslovanja u području vađenja minerala i ugljena,

Uredba MEMR-a br. 27 iz 2013. o postupcima i utvrđivanjima u okviru određivanja cijene dionica u slučaju prodaje i promjena u kapitalnim ulaganjima u sektorima ugljena i rudarstva („Uredba MEMR-a 27/2013”),

Uredba Vlade br. 1 iz 2014. („Uredba Vlade 1/2014”) o drugoj izmjeni Uredbe Vlade 23/2010 kako je dalje izmijenjena Uredbom Vlade 24/2012 o provedbi poslovnih aktivnosti u području vađenja minerala i ugljena,

Uredba MEMR-a br. 1 iz 2014. („Uredba MEMR-a 1/2014”) o povećanju dodane vrijednosti minerala preradom i rafiniranjem u tuzemstvu,

Uredba Vlade br. 77 iz 2014. („Uredba Vlade 77/2014”) o trećoj izmjeni Uredbe Vlade 23/2010,

Uredba Vlade br. 1 iz 2017. („Uredba Vlade 1/2017”) o četvrtoj izmjeni Uredbe Vlade 23/2010 o poslovanju u području vađenja minerala i ugljena,

Uredba Ministarstva trgovine (MOT) br. 01/M-DAG/PER/1/2017 o izvoznim odredbama za prerađene i pročišćene rudarske proizvode,

Uredba MEMR-a br. 5 iz 2017. („Uredba MEMR-a 5/2017”) o povećanju dodane vrijednosti aktivnostima prerade i rafiniranja minerala u tuzemstvu,

Uredba MEMR-a br. 7 iz 2017. („Uredba MEMR-a 7/2017”) o postupku određivanja referentne cijene za prodaju minerala i ugljena,

Uredba MEMR-a br. 9 iz 2017. o postupcima prodaje i mehanizmu određivanja cijene dionica u slučaju prodaje za poslovanje u području vađenja minerala i ugljena („Uredba MEMR-a 9/2017”), kako je izmijenjena Uredbom MEMR-a 43/2018,

Uredba Vlade br. 48 iz 2017. („Uredba Vlade 48/2017”),

Uredba ministra financija PMK br. 13/PMK.010/2017 i Uredba ministra financija PMK br. 164/PMK.010/2018 o određivanju stopa izvozne carine za razne oblike prerađenih metalnih minerala,

Uredba MEMR-a 2946 K/30/MEM/2017 o formuli za izračun za određivanje referentne cijene za metale i minerale,

Uredba MEMR-a br. 25 iz 2018. („Uredba MEMR-a 25/2018”) o poslovanju u području vađenja minerala i ugljena (kojom je stavljena izvan snage Uredba MEMR-a 5/2017),

Uredba MEMR-a br. 26 iz 2018. („Uredba MEMR-a 26/2018”) o provedbi dobre rudarske prakse i o nadzoru vađenja minerala i ugljena,

Uredba MEMR-a br. 11 iz 2018. („Uredba MEMR-a 11/2018”) o postupku za dodjeljivanje područja, izdavanje dozvola i izvješćivanje u poslovnoj djelatnosti vađenja minerala i ugljena, koja je zamijenjena Uredbom MEMR-a br. 7 iz 2020. („Uredba MEMR-a 7/2020”) o postupku za dodjeljivanje područja (dodjeljivanje rudarskih područja), izdavanje dozvola i izvješćivanje u poslovnim djelatnostima vađenja minerala i ugljena,

Uredba MEMR-a br. 22 iz 2018. („Uredba MEMR-a 22/2018”) o izmjeni Uredbe MEMR-a 11/2018 o postupku za dodjeljivanje područja, izdavanje dozvola i izvješćivanje u poslovnoj djelatnosti vađenja minerala i ugljena,

Uredba MEMR-a br. 11 iz 2019. („Uredba MEMR-a 11/2019”) o drugoj izmjeni Uredbe MEMR-a 25/2018 o poslovanju u području vađenja minerala i ugljena,

Uredba MEMR-a br. 7 iz 2020. o postupcima za dodjeljivanje područja (dodjeljivanje rudarskih područja), izdavanje dozvola i izvješćivanje u poslovnim djelatnostima vađenja minerala i ugljena („Uredba MEMR-a 7/2020”),

Uredba MEMR-a br. 11 iz 2020. („Uredba MEMR-a 11/2020”) o trećoj izmjeni Uredbe MEMR-a 7/2017 o postupku određivanja referentnih cijena za prodaju metalnih minerala i ugljena, i

Odluka MEMR-a br. 84 K/32/MEM/2020 o smjernicama za provođenje ponude, evaluacije i izračuna cijena dionica u slučaju prodaje poslovanja u području vađenja minerala i ugljena.

4.4.3.   Nalazi ispitnog postupka

(329)

Komisija je na početku primijetila da je jedan proizvođač izvoznik hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika kupovao niklovu rudu na domaćem tržištu od povezanih ili nepovezanih društava radi taljenja i korištenja te rude za proizvodnju hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika.

(330)

Opskrba niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene jedna je od ključnih mjera koje je indonezijska vlada provela u kontekstu suradnje s kineskom vladom kako bi osigurala razvoj cijelog industrijskog lanca vrijednosti u industriji nehrđajućeg čelika u Indoneziji.

(331)

Indonezijska vlada donijela je 2007. Zakon br. 27 o dugoročnom nacionalnom planu razvoja („RPJPN”) (72) za razdoblje 2005.–2025. U RPJPN-u industrijski sektor određen je kao pokretač rasta radi jačanja gospodarske strukture. To se trebalo podupirati, među ostalim, rudarskim sektorom, uključujući sektor niklove rude. Povećanje dodane vrijednosti u primarnom sektoru, uključujući rudarstvo, istaknuto je kao glavni cilj radi poticanja lokalne i međunarodne konkurentnosti i jačanja nacionalne industrijske baze. U RPJPN-u izričito je naveden razvoj lanca vrijednosti preradom i diversifikacijom proizvoda (razvoj industrije na kraju proizvodnog lanca), strukturnim produbljivanjem (razvoj industrije na početku proizvodnog lanca) i vertikalnom integracijom (razvoj industrije na početku i na kraju proizvodnog lanca). Razvoj proizvodne industrije bio bi usmjeren na podsektore koji ispunjavaju nekoliko kriterija, među ostalim, to da prerađuju domaće prirodne resurse i imaju izvozni razvojni potencijal.

(332)

Kako je opisano u uvodnoj izjavi 317. i narednim uvodnim izjavama, indonezijska vlada je, u skladu sa svojim ciljem povećanja dodane vrijednosti minerala u Indoneziji, 2009. donijela Zakon o rudarstvu iz 2009. U okviru nastojanja da ostvari ciljeve iz Zakona o rudarstvu iz 2009. indonezijska vlada donijela je više provedbenih uredaba, uključujući niz izmjena. Zakonom o rudarstvu iz 2009. uveden je niz važnih regulatornih izmjena u području sustava izdavanja dozvola, naknada za dozvolu, stranog vlasništva i izvoza sirovina. Zakon o rudarstvu iz 2009. izmijenjen je 2020. Zakonom o rudarstvu iz 2020., koji je donesen 10. lipnja 2020. Tim novim zakonom, koji nema veliku važnost za ovaj ispitni postupak jer je bio na snazi tek na samom kraju RIP-a, potvrđeni su ili dodatno produljeni određeni zahtjevi za rudarska društva.

(333)

Zakonom o rudarstvu iz 2009. ovlasti za izdavanje dozvola dodijeljene su i središnjoj vladi i regionalnim vladama, ovisno o lokaciji rudarskog područja, podrijetlu dozvole i prirodi ulaganja koje je izvršilo rudarsko društvo.

(334)

Zakonom o rudarstvu iz 2009. uveden je novi sustav izdavanja dozvola kojim je zamijenjen stari sustav ugovorâ o obavljanju djelatnosti i lokalni sustav Kuasa Pertambangan („KP”) ili sustav prava na rudarenje. Prema tom novom sustavu postoje dvije vrste komercijalno važnih rudarskih dozvola:

(a)

dozvola za rudarsko poslovanje („IUP”) je dozvola za rudarsko poslovanje koja je potrebna za obavljanje rudarskih djelatnosti na određenom području važenja IUP-a, a dijeli se na: i. dozvolu IUP za istraživanje, koja vrijedi u razdoblju od najdulje osam godina za rudnike metalnih minerala, i ii. dozvolu IUP za djelatnost proizvodnje (IUP-OP), koja vrijedi u razdoblju od najdulje dvadeset godina za rudnike metalnih minerala, određene rudnike nemetalnih minerala i rudnike ugljena te se može produljiti na dva dodatna razdoblja od deset godina. Stoga se Zakonom o rudarstvu iz 2009. daje jamstvo da će nositelji dozvola za istraživanje dobiti dozvole za proizvodnju;

(b)

posebna dozvola za rudarsko poslovanje („IUPK”) je dozvola za rudarsko poslovanje koju izdaje MEMR za područja koja su određena kao područja državnih rezervi, a dijeli se na: i. dozvolu IUPK za istraživanje, koja vrijedi u razdoblju od najdulje osam godina za rudnike metalnih minerala, i ii. dozvolu IUPK za djelatnost proizvodnje (IUPK-OP), koja vrijedi u razdoblju od najdulje dvadeset godina za rudnike metalnih minerala. Prema Zakonu o rudarstvu iz 2009. dozvola IUPK mora se prvo natječajem ponuditi društvima u vlasništvu države ili regije. Ako među tim stranama ne postoji interes, dozvola IUPK može se natječajem ponuditi privatnom sektoru. Dozvole IUPK izdaju se samo za jednu određenu vrstu minerala, a za vađenje drugih vrsta minerala na istom području važenja dozvole potrebno je dobiti zasebne dozvole IUP.

(335)

U Zakonu o rudarstvu iz 2009. nije postojala razlika između dozvola IUP/IUPK za djelatnost proizvodnje koje su povezane s postrojenjima za taljenje/preradu i dozvola IUP za djelatnost proizvodnje koje nisu povezane s tim postrojenjima. Sve dozvole IUP za djelatnost proizvodnje odobrene su na razdoblje od najdulje dvadeset godina koje se može produljiti na dva dodatna razdoblja od deset godina.

(336)

U skladu s industrijskim propisima, dozvola za industrijsko poslovanje („IUI”) bila je općenito prihvaćena kao glavna dozvola za industrijsko poslovanje koje uključuje proizvodnju bilo koje vrste proizvoda. Dozvole IUI izdaje Ministarstvo industrije, koje njima i upravlja. Središnja vlada uvela je 2013. novu vrstu dozvole – dozvolu IUP za djelatnost proizvodnje za preradu i rafiniranje (u talionicama) – putem ministarskih uredaba (među kojima je najnovija Uredba MEMR-a 7/2020). Tom se dozvolom dopušta izgradnja i rad talionica, a izdaje ju MEMR. Stoga društva koja se bave preradom posluju na temelju dviju dozvola.

(337)

Zakonom o rudarstvu iz 2009. predviđaju se i upravne sankcije za nositelje dozvola IUP, IPR ili IUPK za kršenja odredaba kako je navedeno, među ostalim, u člancima 102. i 103. Te upravne sankcije izriču se u obliku: „pisanih upozorenja; b. privremene suspenzije, djelomično ili u potpunosti, aktivnosti istraživanja ili proizvodnih operacija; i/ili c. ukidanja dozvola IUP, IPR ili IUPK” (članak 151. Zakona o rudarstvu iz 2009.). Naposljetku, Zakonom o rudarstvu uvode se kaznene sankcije za društva koja ne poštuju razne odredbe iz tog zakona, pri čemu se predviđa zatvorska kazna u trajanju do 10 (deset) godina ili novčana kazna u iznosu do najviše 10 000 000 000 IDR (deset milijardi indonezijskih rupija) za lažno izvješćivanje o rudarskim i prodajnim aktivnostima (vidjeti članak 159.) i prodaji ili preradi minerala dobivenih od subjekata koji nemaju valjanu dozvolu (vidjeti članak 161.).

4.4.3.1.   Primjena odredbi članka 28. stavka 1. osnovne uredbe

(338)

Komisija je indonezijsku vladu obavijestila da će za ispitivanje postojanja i opsega navodne potpore dodijeljene industriji čelika, uključujući dobavom niklove rude uz manju naknadu od primjerene, možda morati upotrijebiti raspoložive podatke u skladu s člankom 28. stavkom 1. osnovne uredbe.

(339)

Komisija je od indonezijske vlade u svojem upitniku i pismu za dopunu podataka te tijekom unakrsne provjere na daljinu zatražila da dostavi određene informacije o dobavljačima (to jest, rudarskim društvima) i funkcioniranju domaćeg tržišta niklove rude u Indoneziji. Ti zahtjevi za informacije uključivali su, među ostalim, pitanja o pravnom i institucionalnom okviru, organizaciji tržišta niklove rude, proizvođačima niklove rude u Indoneziji, domaćim i izvoznim cijenama i mehanizmima određivanja tih cijena te dioničarima društava.

(340)

U trenutku pokretanja postupka Komisija je od indonezijske vlade zatražila da proslijedi Dodatak B, koji je priložen antisubvencijskom upitniku (upitnik za dobavljače niklove rude) desetorici najvećih proizvođača i distributera niklove rude te svim ostalim proizvođačima i distributerima niklove rude koji su proizvođače izvoznike opskrbljivali niklovom rudom. Dodatak B sastojao se od dokumenta programa Word („Appendix B_Input supplier”) i datoteke programa Excel („Appendix B - Input suppliers tables”). Indonezijska vlada proslijedila je posebni upitnik za dobavljače ulaznih materijala poznatim dobavljačima u Indoneziji.

(341)

Komisija je u svojem pismu za dopunu podataka upućenom indonezijskoj vladi 4. listopada 2021. napomenula da nije primila nikakav odgovor na Dodatak B upitniku ni od jednog najvećeg indonezijskog dobavljača niklove rude. Odgovor nisu dostavili ni povezani dobavljači niklove rude.

(342)

Stoga je Komisija, unatoč činjenici da u Indoneziji postoji više od 290 rudarskih društava koja vade niklovu rudu, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 378., primila odgovor samo od jednog povezanog trgovca niklovom rudom (PT. Ekasa Yad Resources), koji je ionako dostavio svoj odgovor kao povezano društvo grupe IRNC, i samo od jednog nepovezanog proizvođača niklove rude (PT GAG Nikel). U odgovoru na pismo za dopunu podataka indonezijska vlada dostavila je samo dva dodatna odgovora proizvođača niklove rude (PT Tiran Indonesia i PT Ceria Nugraha Indotama).

(343)

Odgovori tih triju rudarskih poduzeća koja vade niklovu rudu imali su znatnih nedostataka. Društvo PT GAG Nikel odbilo je dostaviti primjerak svoje dozvole i zapisnika sa sastanaka skupštine dioničara i Upravnog odbora održanih tijekom RIP-a tvrdeći da je riječ o povjerljivim dokumentima.

(344)

Društvo PT Ceria Hugraha dostavilo je statut i potvrdu o registraciji poduzeća samo na indonezijskom jeziku. Iako je dostavljeno nekoliko verzija statuta, sve su bile na indonezijskom jeziku, i to u obliku slike, zbog čega ih nije bilo moguće prevesti računalom, pa ih Komisija nije mogla pročitati.

(345)

Društvo PT Tiran Indonesia nije čak dostavilo ni odgovor na dokument programa Word „Appendix B_Input supplier”. Dostavilo je jedino prezentaciju društva na indonezijskom jeziku, nacrt financijskog izvještaja za 2019. i 2020. i datoteku programa Excel „Appendix B - Input suppliers tables”. To društvo nije dostavilo ni svoj statut ni dozvolu.

(346)

Kad je riječ o društvu koje je unakrsno provjereno (PT. GAG Nikel), indonezijska vlada nije dostavila njegove obvezne godišnje planove rada i proračune (RKAB-i) za 2019. i 2020. ni tromjesečna, polugodišnja i godišnja izvješća o proizvodnji i prodaji koji su podneseni MEMR-u za 2019. i 2020. Nakon provjere na daljinu društva GAG Nikel indonezijska vlada dostavila je osnivački akt tog društva, ali samo na indonezijskom jeziku, i to u obliku koji se nije mogao prevesti računalom, pa ga Komisija nije mogla koristiti.

(347)

Konačno, indonezijska vlada tvrdila je da je obujam proizvodnje naveden u RKAB-u, kako je objašnjeno u uvodnim izjavama od 414. do 424., utvrđen u skladu s obujmom navedenim u studijama izvedivosti. Međutim, dostavila je svega nekoliko stranica iz studija izvedivosti i analize učinka na okoliš društava za koje je dostavila RKAB-e na kojima su se nalazili određeni brojčani podaci, ali je pritom tekst koji se odnosio na te brojčane podatke bio zacrnjen bez ikakvih objašnjenja, što upućuje na to da je indonezijska vlada namjerno otežavala Komisiji ocjenjivanje načina na koji su rudarska društva određivala svoj godišnji obujam proizvodnje.

(348)

Nadalje, Komisija je uočila neusklađenosti u odnosu na cjelokupnu potrošnju niklove rude na indonezijskom tržištu. Komisija nije mogla uskladiti te podatke s podacima o kupnjama niklove rude od strane proizvođača izvoznika hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika. Osim toga, indonezijska vlada nije dostavila statističke podatke o indonezijskim domaćim cijenama niklove rude iako, u skladu s važećim zakonodavstvom, prikuplja takve informacije.

(349)

Nakon što je primila dopis o mogućoj primjeni članka 28. osnovne uredbe („dopis u skladu s člankom 28.”), indonezijska vlada protumačila je taj dopis u skladu s člankom 28. kao pismo za dopunu podataka te je dostavila dodatne dokumente društva GAG Nikel, primjerice RKAB-e društva GAG Nikel za 2019. i 2020., zahtjev/izvješće za dobivanje RKAB-a za 2019. i 2020. te tromjesečna izvješća o proizvodnji i prodaji nikla za cijelu 2019. i 2020. Svi ti dokumenti bili su samo na indonezijskom jeziku. Indonezijska vlada dostavila je i odgovor na Dodatak B za društvo Antam.

(350)

Uzimajući u obzir to da su ti dokumenti dostavljeni vrlo kasno i činjenicu da nisu dostavljeni na engleskom jeziku te činjenicu da je pravni kontekst bio postupak u skladu s člankom 28., a ne postupak za dopunu podataka, kao i činjenicu da Komisija ionako ne bi mogla provjeriti te informacije i zatražiti pojašnjenja o tim dokumentima, ti se dokumenti nisu mogli upotrijebiti u ispitnom postupku. Stoga je Komisija odlučila zanemariti te informacije, kako je predviđeno člankom 28. stavkom 3. osnovne uredbe, i umjesto njih upotrijebiti raspoložive podatke.

(351)

Kad je riječ o neusklađenim podacima o potrošnji niklove rude u Indoneziji, indonezijska vlada ustrajala je u tome da su ti podaci točni i tvrdila da se oslanjala na količinu niklove rude koju je potrošila grupa IRNC jer je ona bila jedini proizvođač nehrđajućeg čelika koji je koristio niklovu rudu kao ulazni materijal. Treba napomenuti da je od indonezijske vlade zatraženo da dostavi podatke o ukupnoj potrošnji niklove rude u Indoneziji, a ne samo o potrošnji niklove rude među proizvođačima nehrđajućeg čelika. Unatoč tomu, kako je istaknuto u dopisu u skladu s člankom 28. upućenom indonezijskoj vladi, ti podaci nisu u skladu s unakrsno provjerenim podacima o kupnjama niklove rude od strane grupe IRNC.

(352)

Nadalje, suprotno izjavi indonezijske vlade da nije imala evidencije o cijenama niklove rude u Indoneziji, tromjesečna izvješća koja je dostavilo društvo GAG Nikel i zahtjev za RKAB upućuju na suprotno. Društvo GAG Nikel u tim je dokumentima prijavilo indonezijskoj vladi svu prodaju niklove rude za svaku pojedinu transakciju i time joj dostavilo podatke o obujmu prodaje, prodajnim cijenama niklove rude te imenima svojih kupaca.

(353)

Zbog nedostatne suradnje Komisija nije mogla prikupiti sve informacije koje je smatrala relevantnima za svoje nalaze u ovom ispitnom postupku. Osim toga, zbog nesuradnje rudarskih poduzeća koja vade nikal, Komisija nije mogla prikupiti dodatne dokumente ni zatražiti dodatne informacije, to jest informacije o sporazumima o izdavanju dozvola između rudarskih poduzeća i indonezijske vlade, uključujući njihove temeljne uvjete, naknade i upućivanja na zakonodavni okvir kojim su uređeni. Stoga, u pogledu navodne vladine dobave niklove rude uz manju naknadu od primjerene, indonezijska vlada nije dostavila potrebne informacije i dokaze koje je Komisija zatražila u upitniku i tijekom provjere na daljinu.

(354)

Stoga, s obzirom na to da indonezijska vlada nije dostavila informacije kojima bi se to opovrglo, Komisija se za svoje nalaze o tim aspektima ispitnog postupka djelomično oslanjala na raspoložive podatke u skladu s člankom 28. osnovne uredbe.

(355)

U primjedbama na konačnu objavu indonezijska vlada objasnila je da je dostavila statut društva GAG Nikel u okviru osnivačkog akta, koji je dostavljen u dopisu od 19. studenoga 2021. Komisija je potvrdila da je statut dio osnivačkog akta. Međutim, Komisija je napomenula da je podnesak dostavljen vrlo kasno u ispitnom postupku i, što je još važnije, da je statut dostavljen samo na indonezijskom jeziku. Stoga ga Komisija nije mogla upotrijebiti.

(356)

Nadalje, indonezijska vlada navela je da je prijevod statuta društva PT. Ceria Nugraha zahtijevao dosta vremena. U svakom slučaju, indonezijska vlada tvrdila je da Komisija nije zatražila prijevod svih dokumenata na engleski jezik te da stoga nepostojanje prijevoda ne bi trebalo ometati ispitni postupak. Kad je riječ o formatu dokumenata, indonezijska vlada tvrdila je da to nije bilo određeno.

(357)

Komisija je napomenula da je u uputama za antisubvencijski upitnik, kojima je priložen prilog za dobavljača ulaznih elemenata, jasno navedeno: „Dostavite prijevod na engleski jezik za sve dokumente i izvorne materijale koje podnosite kao odgovor na ovaj upitnik”. Nadalje, antisubvencijski upitnik poslan je indonezijskoj vladi 18. svibnja 2021. pa je indonezijska vlada imala više nego dovoljno vremena za prijevod statuta društva PT. Ceria Hugraha. Kad je riječ o formatu dokumenata, Komisija je iznijela primjedbu na format dokumenta u uvodnoj izjavi 344. jer ga nije bilo moguće prevesti s pomoću računala te se stoga dokument nije mogao upotrijebiti. Ta je tvrdnja stoga odbačena.

(358)

Kad je riječ o RKAB-ima, indonezijska vlada podsjetila je na to da ih je dostavila kao priloge dopisu od 8. prosinca 2021. Komisija je podsjetila na to da je indonezijska vlada u dopisu od 19. studenoga 2021. (što je bio datum koji je bio rok do kojeg je indonezijska vlada trebala dostaviti nalaze provjere na daljinu) obavijestila Komisiju da je društvo GAG Nickel na temelju interne odluke odlučilo da neće dostaviti RKAB-e. Dopis od 8. prosinca 2021. poslan je kao odgovor na dopis u skladu s člankom 28. Komisija je napomenula da je to bilo prekasno u ispitnom postupku da bi Komisija uzela u obzir nove dokumente. Što je još važnije, postupak iz članka 28. i primjedbe koje zainteresirane strane mogu podnijeti odnose se na nedostavljanje informacija i stranke ih ne mogu iskoristiti kao priliku za dostavljanje novih informacija koje su trebale biti dostavljene u ranijoj fazi ispitnog postupka ili u okviru postupka utvrđivanja nedostataka. Komisija je stoga odbacila taj argument.

(359)

Indonezijska vlada objasnila je i da je zacrnila tekst koji nije povezan s podacima o proizvodnji kako bi se pojednostavnilo čitanje teksta.

(360)

Komisija je napomenula da je od indonezijske vlade zatraženo da dostavi potpune dokumente i da ne zacrni nijedan dio teksta. Komisija bi za svoje nalaze trebala imati pristup cjelokupnom tekstu kako bi odgovarajuće ocijenila sve informacije sadržane u RKAB-ima. Stoga je taj argument odbačen.

(361)

Kad je riječ o statističkim podacima o potrošnji, indonezijska vlada tvrdila je da, s obzirom na to da je Komisija primijenila uzorkovanje, nije mogla uskladiti nacionalne podatke o potrošnji s podacima o niklovoj rudi koju je kupio IRNC. Komisija je istaknula i pojasnila da je količina niklove rude koju je kupio IRNC bila znatno veća u odnosu na količinu navedenu u nacionalnim podacima o potrošnji koje je dostavila indonezijska vlada. Stoga se čini da podaci koje je dostavila indonezijska vlada ukazuju na znatno manju nacionalnu proizvodnju niklove rude. Indonezijska vlada nije dostavila nikakve činjenice kojima bi se osporili ti nalazi. Ta je tvrdnja stoga odbačena.

(362)

Indonezijska vlada nadalje je objasnila da je u vrijeme isteka roka i dalje pokušavala dostaviti informacije i podatke jer je Komisija u dopisu na temelju članka 28. navela da će razmotriti primjenu članka 28. Indonezijska vlada tvrdila je da ni ona ni društvo GAG Nikel nisu imali dovoljno vremena za prijevod dokumenata i da tijekom provjere na daljinu Komisija nije navela da je dokumente potrebno prevesti na engleski jezik. Kad je riječ o prijevodu, Komisija je uputila na upute u upitniku te je podsjetila na to da ne mora pri svakom slanju zahtjeva za dostavljanje dokumenta ponavljati da se taj dokument mora prevesti. Nepružanje informacija na engleskom jeziku može dovesti do primjene raspoloživih podataka zbog nemogućnosti upotrebe podnesenih dokumenata. Komisija podsjeća na to da indonezijska vlada nije podnijela nikakav zahtjev za produljenje roka niti naznačila da je rad na dokumentima koji su poslije dostavljeni u odgovoru na dopis na temelju članka 28. u tijeku. Nadalje, Komisija je podsjetila na to da je indonezijska vlada bila uključena u niz ispitnih postupaka u vezi s kompenzacijskim pristojbama i da je stoga bila upoznata s time da se dokumenti u takvim ispitnim postupcima moraju dostaviti na engleskom jeziku. Stoga je ta tvrdnja odbačena.

(363)

Indonezijska vlada ponovno je iznijela sadržaj svojeg dopisa od 8. prosinca 2021. u vezi s pitanjem podataka o potrošnji niklove rude u Indoneziji, navodeći da je dostavila podatke o potrošnji niklove rude za sektor nehrđajućeg čelika. Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 361., Komisija je ponovno podsjetila na to da je od indonezijske vlade zatraženo da dostavi podatke o ukupnoj potrošnji niklove rude u Indoneziji, a ne samo o potrošnji niklove rude za sektor nehrđajućeg čelika.

(364)

Indonezijska vlada isto je tako tvrdila da ni ona ni rudarska društva nikada nisu odbili dostaviti dokaze o državnim udjelima te o postupcima kontrole i donošenja odluka. Indonezijska vlada priznala je da je Antam stekao dioničara društva GAG Nikel, ali je podsjetila na to da je društvo GAG Nikel i dalje uvršteno na popis stranih subjekata, kako je objašnjeno tijekom provjere na daljinu.

(365)

Komisija je smatrala da u odgovoru na upitnik nije bilo dokaza o državnom vlasništvu nad većinskim vlasnikom društva GAG Nikel, što je samo spomenuto tijekom provjere na daljinu. Nadalje, činjenica da je društvo GAG Nikel uvršteno na popis stranih subjekata nije relevantna u pogledu toga je li u državnom vlasništvu. Ta je tvrdnja stoga odbačena.

(366)

Indonezijska vlada nadalje je objasnila da društvo PT. Vale nije bilo na popisu deset najvećih proizvođača ulaznih elemenata jer je upitnik za dobavljače ulaznih elemenata proslijedila samo dobavljačima ulaznih elemenata za proizvođače izvoznike koji surađuju. Stoga dostavljeni popis deset najvećih proizvođača ulaznih elemenata nije uključivao društvo PT. Vale.

(367)

Komisija podsjeća na to da je u uputama u upitniku o popisu deset najvećih proizvođača ulaznih elemenata od indonezijske vlade jasno zatraženo da „dostavi popis koji sadržava sljedeće informacije o deset najvećih proizvođača svakog od tih ulaznih materijala”. U uputama se nije upućivalo na opskrbu proizvođača izvoznika ulaznim materijalima i stoga je popis trebao uključivati deset najvećih proizvođača ulaznih elemenata u cijeloj Indoneziji.

(368)

Zaključno, sve su te tvrdnje odbačene. U svakom slučaju, Komisija je napomenula da nijedna od tih primjedbi, pojedinačno ili zajedno, ne bi mogla opovrgnuti nalaze o nesuradnji ili bilo kojem drugom aspektu ispitnog postupka, koji su stoga potvrđeni.

4.4.3.2.   Analiza

(369)

Kako bi se utvrdilo postojanje subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere, u skladu s člancima 3. i 4. osnovne uredbe moraju biti prisutna tri elementa: (a) financijski doprinos indonezijske vlade koji se pruža preko javnog tijela i/ili povjeravanjem privatnim tijelima zadaće opskrbe niklovom rudom na domaćem tržištu ili usmjeravanjem tih privatnih tijela na to, (b) korist za primatelja i (c) specifičnost.

4.4.3.2.1.   Financijski doprinos

(370)

Kad je riječ o prvom elementu, Komisija je analizirala je li skup mjera koje je donijela indonezijska vlada doveo do financijskog doprinosa u obliku vladine opskrbe indonezijskih proizvođača izvoznika hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene preko javnog tijela ili povjeravanjem te zadaće privatnim tijelima ili njihovim usmjeravanjem na to u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) osnovne uredbe.

i.   Rudarska društva koja djeluju kao javno tijelo

(371)

U ispitnom postupku prvo je ocijenjeno je li indonezijska vlada opskrbljivala proizvođače nehrđajućeg čelika niklovom rudom preko rudarskih društava koja djeluju kao „javno tijelo”. Relevantni pravni standard i tumačenje za tu ocjenu na temelju članka 3. stavka 1. točke (a) osnovne uredbe proizlaze iz sudske prakse WTO-a o pojmu „javno tijelo”, koja je objašnjena u uvodnim izjavama od 225. do 232.

(372)

Ukratko, pitanje jesu li rudarska društva u Indoneziji „javna tijela” trebalo bi ispitati razmatranjem osnovnih obilježja i funkcija tih društava te njihova odnosa s indonezijskom vladom.

Osnovna obilježja i funkcije rudarskih društava u Indiji

(373)

Indonezijska vlada uspostavila je regulatorni mehanizam kojim se rudarskim društvima koja vade niklovu rudu dodjeljuje ovlast izvršavanja javnih funkcija.

(374)

Vađenje minerala i upravljanje njima u Indoneziji po prirodi su takvi da su klasificirani kao javne djelatnosti u Indoneziji. U tom se smislu u članku 33. stavku 3. Ustava iz 1945. potvrđuje da zemlja, voda i bogatstvo prirodnih resursa koji se nalaze u zemlji moraju biti pod kontrolom države i iskorištavati se radi ostvarivanja najvećeg blagostanja zajednice. Kako je navedeno u preambuli Zakona o rudarstvu iz 2009., „upravljanje tim resursima mora biti pod kontrolom države kako bi se osigurala realna dodana vrijednost za nacionalno gospodarstvo u nastojanju da se na pravedan način ostvari blagostanje i bogatstvo za zajednicu”. Stoga su svi minerali u Indoneziji javni prirodni resursi, koje kontrolira i iskorištava država.

(375)

Indonezijska vlada na temelju nekoliko zakona i drugih propisa odlučuje kojem će se društvu dopustiti da vadi niklovu rudu i odakle (to jest, na kojim rudarskim područjima). Kako bi mogla vaditi niklovu rudu, rudarska društva moraju imati dozvolu za to. Indonezijska vlada određuje i količinu niklove rude koju rudarska društva mogu izvaditi. U skladu s člankom 5. stavkom 3. Zakona o rudarstvu iz 2009. indonezijska vlada „ima ovlast određivati godišnju količinu proizvodnje svake robe u svakoj pokrajini”. Slično tomu, u skladu s člankom 5. stavcima 1. i 5. Zakona o rudarstvu iz 2009. indonezijska vlada može kontrolirati proizvodnju i izvoz minerala u domaćem interesu. Indonezijska vlada zahtijeva i da rudarska društva povećavaju dodanu vrijednost minerala tako što zahtijeva daljnju preradu i pročišćavanje niklove rude te određuje kome rudarska društva mogu prodavati niklovu rudu za takvu daljnju preradu (članci od 102. do 104. Zakona o rudarstvu iz 2009.). U članku 119. Zakona o rudarstvu iz 2009. nadalje se propisuje da dozvolu „može ukinuti ministar, guverner, regent ili gradonačelnik u skladu sa svojim ovlastima, ako: a. nositelj [dozvole] ne ispunjava svoje obveze koje su već utvrđene u [dozvoli] te zakonima i drugim propisima”.

(376)

Stoga pravno i gospodarsko okruženje koje općenito postoji u Indoneziji, kako je i dodatno objašnjeno u uvodnim izjavama od 396. do 400., pokazuje da su rudarska društva koja vade niklovu rudu usko povezana s vladom u izvršavanju javnih funkcija. Konkretno, svrha je rudarskih društava, koja su često u državnom vlasništvu, provoditi indonezijske politike u pogledu upravljanja prirodnim resursima na način koji najbolje služi i pridonosi nacionalnom razvoju.

Odnos s indonezijskom vladom: vlasništvo i formalni pokazatelji kontrole indonezijske vlade

(377)

Komisija je prvo tražila informacije o državnom vlasništvu te druge formalne pokazatelje vladine kontrole u rudarskim poduzećima u državnom vlasništvu koja vade niklovu rudu. Komisija se u tu svrhu morala gotovo u potpunosti osloniti na raspoložive podatke u skladu s člankom 28. osnovne uredbe zbog odbijanja indonezijske vlade i rudarskih poduzeća koja vade nikal da dostave dokaze o vlasništvu, kontroli i postupku donošenja odluka koji su doveli do opskrbe niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene, kako je navedeno u uvodnim izjavama od 338. do 354.

(378)

Indonezijska vlada navela je da je tijekom razdoblja ispitnog postupka u Indoneziji bilo više od 290 proizvođača niklove rude. Indonezijska vlada dostavila je popis deset najvećih proizvođača niklove rude i navela da je samo jedan od njih u državnom vlasništvu (Antam). Indonezijska vlada tvrdila je i da nema vlasništvo ni kontrolu nad društvima koja su klasificirana kao privatna kao ni vezu s njima. Nadalje, indonezijska vlada tvrdila je da nijedan vladin dužnosnik nije član Upravnog odbora društva PT Aneka Tambang. Treba napomenuti da društvo Antam nije u roku dostavilo odgovor na Dodatak B naveden u uvodnoj izjavi 340. Indonezijska vlada dostavila je odgovor na Dodatak B za društvo Antam nakon što je obaviještena o primjeni članka 28., kako je navedeno u uvodnoj izjavi 349., pa se taj odgovor više nije moglo unakrsno provjeriti.

(379)

Nadalje, indonezijska vlada navela je da su 2019. i 2020. društva u državnom vlasništvu ostvarila 6 % odnosno 4 % domaće proizvodnje nikla.

(380)

U pismu za dopunu podataka Komisija je zatražila od indonezijske vlade da dostavi podatke o tržišnom udjelu za svakog od deset najvećih proizvođača niklove rude ili, ako ti podaci nisu dostupni, odgovarajuće podatke o prometu tih proizvođača. U odgovoru na taj zahtjev indonezijska vlada zapravo je dostavila drugi popis deset najvećih društava koja proizvode niklovu rudu na temelju njihova obujma proizvodnje niklove rude 2019. i 2020. Ukupno su ta društva činila 37 % odnosno 42 % ukupne domaće proizvodnje. Samo su se dva proizvođača nalazila na oba popisa deset najvećih proizvođača niklove rude.

(381)

U pismu za dopunu podataka Komisija je od indonezijske vlade zatražila i da dostavi podatke o strukturi dioničara za deset najvećih proizvođača niklove rude navedenih u odgovoru na upitnik. Komisija je od indonezijske vlade zatražila i da dostavi podatke o strukturi dioničara za deset proizvođača niklove rude za koje je utvrdila da su veliki dobavljači društva IRNC.

(382)

Indonezijska vlada odgovorila je da, osim društva Antam koje je uvršteno na burzu, ostala društva nisu uvrštena na indonezijsku burzu, pa nije mogla dobiti informacije o njihovoj strukturi dioničara. Osim toga, indonezijska vlada dostavila je podatke o strukturi dioničara za dva društva s drugog popisa deset najvećih proizvođača niklove rude, iz kojih se vidjelo da su ta dva društva u privatnom vlasništvu. Isto tako, kad je riječ o popisu društava koji je dostavila Komisija, indonezijska vlada dostavila je podatke o strukturi dioničara za šest društava, za koja je navedeno da su privatna društva. Konačno, indonezijska vlada navela je da je jedini proizvođač izvoznik koji je kupovao niklovu rudu u Indoneziji nabavljao niklovu rudu isključivo od privatnih dobavljača.

(383)

U ispitnom postupku pokazalo se da je izjava indonezijske vlade o tome da nema informacija o strukturi dioničara za rudarska društva koja vade nikal činjenično netočna. Suprotno tomu, Komisija je utvrdila da indonezijska vlada pomno prati vlasničku strukturu rudarskih društava. Prvo, kad određeno društvo podnese zahtjev za dobivanje dozvole za rudarenje (kao što su dozvole IUP ili IUPK), mora dostaviti podatke o strukturi dioničara mjerodavnim indonezijskim tijelima jer postoje određena ograničenja stranog vlasništva. Prema Uredbi Vlade 77/2014 (73), dozvole IUP i IUPK za istraživanje mogu se izdavati društvima koja su do 75 % u stranom vlasništvu. Postoci stranog vlasništva u društvima s dozvolama IUP/IUPK kreću se od 49 % i zatim se postupno povećavaju na 60 % ako operacija uključuje aktivnosti prerade ili rafiniranja, odnosno na 70 % ako se operacija provodi ispod zemlje. Drugo, podaci o strukturi dioničara potrebni su indonezijskoj vladi i kako bi mogla provesti zahtjev u pogledu prodaje dionica u skladu sa Zakonom o rudarstvu iz 2009. kako se primjenjuje na temelju Uredbe Vlade 1/2017 i Uredbe MEMR-a 9/2017 (kako je izmijenjena Uredbom MEMR-a 43/2018) kako je objašnjeno u uvodnim izjavama od 425. do 433. Konačno, od donošenja Zakona o rudarstvu iz 2009. indonezijska vlada donijela je nekoliko uredaba u kojima se zahtijeva odobrenje središnje ili regionalne vlade za promjenu dioničara i članova upravnih odbora u rudarskim društvima. Uredba MEMR-a 27/2013 bila je prva uredba kojom su uvedeni zahtjevi o odobrenju za promjenu dioničara i članova upravnih odbora u društvima koja su nositelji dozvola IUP. U osnovi se tom uredbom zahtijevalo odobrenje MEMR-a ili čelnika regionalnih vlada (ovisno o njihovoj odgovarajućoj nadležnosti) za promjenu dioničara i članova upravnih odbora u rudarskim društvima koja su nositelji dozvola IUP. Najnovija uredba u tom pogledu je Uredba Vlade 48/2017 (74). Nadalje, podaci o strukturi dioničara društva GAG Nikel navedeni su u zahtjevu/izvješću za dobivanje RKAB-a za društvo GAG Nikel koje je indonezijska vlada dostavila kao odgovor na primjenu članka 28. kako je navedeno u uvodnoj izjavi 349. Stoga, svake godine kad određeno rudarsko društvo podnosi zahtjev za obvezni RKAB, ono mora, u okviru paketa informacija koji dostavlja u tu svrhu, dostaviti MEMR-u podatke o svojoj strukturi dioničara. Stoga je Komisija morala upotrijebiti raspoložive podatke na temelju članka 28. osnovne uredbe kako bi prikupila informacije o vlasništvu i kontroli nad rudarskim društvima koje nedostaju zbog nesuradnje indonezijske vlade.

(384)

Komisija je prvo ispitala vrlo ograničene informacije o vlasništvu i kontroli nad rudarskim društvima koje su dostavljene u ispitnom postupku. U odgovoru društva PT GAG Nikel na Prilog B navedeno je da je društvo Antam manjinski dioničar i da je većina dionica u vlasništvu drugog društva. Indonezijska vlada u svojem odgovoru na upitnik nije dostavila nikakve konkretne informacije o javnoj prirodi dioničara tog društva. Međutim, prema javnim izvorima koje je pronašla Komisija (75), pokazalo se da je stvarni dioničar tog društva zapravo indonezijska vlada, koja je imala stopostotno vlasništvo. To je naknadno potvrđeno tijekom provjere na daljinu društva PT GAG Nikel. Stoga je bilo jasno da indonezijska vlada nije dostavila potpune i točne informacije o stvarnom krajnjem vlasništvu nad tim društvom.

(385)

Nadalje, napominje se da indonezijska vlada nije navela društvo PT Vale na popisu najvećih rudarskih poduzeća koja vade nikal u Indoneziji. Međutim, na temelju javno dostupnih informacija, društvo PT Vale 2019. je izvadilo 4,2 milijuna (76) tona niklove rude, što je više od količine koju je 2019. izvadilo najveće rudarsko poduzeće za niklovu rudu, kako je izvijestila indonezijska vlada. Nadalje, preko društva PT Indonesia Asahan Aluminium (Inalum) (77) država je vlasnik i udjela od 20 % u društvu PT Vale Indonesia (78). Indonezijska vlada postala je dioničar u društvu PT Vale 2020. u okviru njezina zahtjeva u pogledu prodaje udjela društava u stranom vlasništvu. Nadalje, u odgovoru na dopis u skladu s člankom 28. indonezijska vlada navela je da društvo PT Vale nije društvo u državnom vlasništvu (ali je prešutjela udio od 20 % koji indonezijska država ima u tom društvu) te da ne proizvodi niti prodaje niklovu rudu, već nikalni kamen. Iako je društvo PT Vale zaista proizvođač nikalnog kamena, ono u Indoneziji ima i rudnik niklove rude (79) te vadi niklovu rudu za vlastite potrebe.

(386)

To pokazuje da je indonezijska vlada dostavila netočne informacije o najvećim dobavljačima niklove rude te da je iznijela i proturječne tvrdnje s obzirom na ono što je izjavila u odgovoru na upitnik i odgovoru na pismo za dopunu podataka u odnosu na objašnjenja koja je dala u okviru provjere na daljinu. Nadalje, ne samo da je indonezijska vlada dostavila nepouzdane podatke o potrošnji niklove rude, kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 351., nego su i podaci o obujmu proizvodnje niklove rude nepouzdani jer indonezijska vlada nije u njih uključila proizvodnju niklove rude za vlastitu potrošnju. Te očite neusklađenosti dovode u sumnju točnost i pouzdanost informacija indonezijske vlade u tim aspektima ispitnog postupka.

(387)

Kako bi prikupila znatnu količinu informacija koje nedostaju o državnom vlasništvu i izvršavanju kontrole nad rudarskim društvima koja vade niklovu rudu, a uzimajući u obzir ograničene i neusklađene informacije koje je dostavila indonezijska vlada, Komisija je provela istraživanje na temelju javno dostupnih izvora. Nažalost, nije bilo mnogo javno dostupnih informacija o vlasništvu i kontroli nad rudarskim društvima, uključujući velika društva. Unatoč tomu, tim istraživanjem otkrilo se da država, osim u društvu Antam (80), posjeduje i dionice u društvima PT GAG Nikel i PT WEDA Bay Nickel (81) preko društva Antam, iako je indonezijska vlada tvrdila da nema informacija o strukturi dioničara društva PT WEDA Bay Nickel.

(388)

Osim toga, istraživanje Komisije pokazalo je da jedno drugo društvo u državnom vlasništvu, to jest društvo PT Timah TbK, obavlja svoje poslovanje povezano s vađenjem nikla preko svojeg društva kćeri PT Tim Nikel Sejahtera u Jugoistočnom Sulawesiju (82). Dioničar društva PT Tonia Mitra Sejahtera, jednog od društava koje je navela indonezijska vlada, indonezijsko je Ministarstvo trgovine.

(389)

Komisija je zatim izračunala udio društava u državnom vlasništvu na temelju postotaka domaće proizvodnje koje je dostavila indonezijska vlada u ispitnom postupku. Čak i kad se uzmu u obzir javno dostupne informacije za taj vrlo ograničen broj društva (pet) u odnosu na ukupan broj rudarskih društava koje je navela indonezijska vlada (više od 290), moglo se zaključiti da je udio društava u državnom vlasništvu u ukupnoj proizvodnji 2020. bio veći od 27 % (83) (udjeli društava PT Vale i PT Tim Nikel Sejahtera nisu uključeni u informacije koje je dostavila indonezijska vlada). To je već sam po sebi znatan tržišni udio društava u državnom vlasništvu, a trebalo bi se smatrati da je i taj udio manji od stvarnog, jer je vrlo vjerojatno da je među brojnim drugim rudarskim društvima za koja nije bilo javno dostupnih informacija bilo još društava u državnom vlasništvu. Komisija je stoga, na temelju članka 28., mogla zaključiti da je veći dio rudarskih društava koja proizvode niklovu rudu zapravo bio u državnom vlasništvu. Taj se postotak može samo povećati ako se uzme u obzir obveza prodaje dionica objašnjena u uvodnim izjavama od 425. do 434.

(390)

Komisija se zbog nesuradnje indonezijske vlade morala osloniti na svoje istraživanje i kad je riječ o upravljanju rudarskim društvima i kontroli nad njima. Ponovno se ističe da su samo ograničene informacije bile javno dostupne. Kad je riječ o društvu Antam, Komisija je, prema godišnjim izvješćima tog društva, utvrdila da se njegov Nadzorni odbor sastoji od pet, a Upravni odbor od četiriju članova. Čini se da indonezijska vlada u društvu Antam izravno posjeduje samo dionice serije A koje podrazumijevaju „dwiwarna vlasništvo”. Svi ostali dioničari posjeduju dionice serije B. Dioničari/opunomoćenici s dwiwarna dionicama imaju isključiva prava imenovanja članova Upravnog i Nadzornog odbora. Dva od pet članova Nadzornog odbora i tri od četiriju članova Upravnog odbora razriješeni su dužnosti i zamijenjeni 2018., na prijedlog indonezijske vlade i njezina „opunomoćenika”. Slično tomu, predsjednik Nadzornog odbora, predsjednik Upravnog odbora i još dva direktora razriješeni su dužnosti i zamijenjeni 2019., na prijedlog indonezijske vlade i njezina „opunomoćenika”. Nadalje, trenutačni predsjednik Nadzornog odbora bivši je član Oružanih snaga, jedan član Nadzornog odbora član je Državne obavještajne agencije, a jedan je službenik MEMR-a. Samo dva od pet članova Nadzornog odbora smatraju se „neovisnim članovima Nadzornog odbora”. Konačno, u Nadzornom odboru jedan direktor bivši je zaposlenik društva GAG Nikel, jedan je bivši zaposlenik društva Inalum, a još jedan je isto tako bivši zaposlenik jednog drugog društva u državnom vlasništvu. Samo jedan direktor dolazi iz privatnog sektora.

(391)

Nadalje, Nadzorni odbor društva GAG Nikel sastoji se od dvaju članova, dok se Upravni odbor, prema odgovoru društva GAG Nikel na upitnik, sastoji od dvaju članova odnosno, prema godišnjem izvješću društva Antam za 2020., od triju članova. Jedan trenutačni član Nadzornog odbora društva GAG Nikel bivši je direktor za prihode od minerala i ugljena u MEMR-u, dok je bivši predsjednik Nadzornog odbora (koji je prestao obnašati tu dužnost 20. lipnja 2020.) bio zaposlenik društva Antam. Trenutačni predsjednik Upravnog odbora društva GAG Nikel i još jedan direktor zaposlenici su društva Antam, a treći direktor zaposlenik je društva Inalum.

(392)

Upravni odbor društva PT Vale sastoji se od pet članova, a Nadzorni odbor od deset članova. Trenutačni potpredsjednik Nadzornog odbora trenutačni je direktor za strateške usluge u društvu Inalum (84). Jedan drugi član Nadzornog odbora bivši je indonezijski ministar komunikacija i informiranja i zamjenik izvršnog direktora indonezijskog elektroenergetskog društva u državnom vlasništvu PT. PLN. Jedan drugi član Nadzornog odbora bivši je glavni direktor u MEMR-u i bivši predsjednik Nadzornog odbora društva Antam te trenutačni pomoćnik ministra industrije za pitanja metalnih resursa, prirodnog plina i prirodnih resursa.

(393)

Komisija je na temelju informacija iz dokumentacije i vlastitog istraživanja provedenog zbog znatne nesuradnje indonezijske vlade zaključila da se rudarska društva koja čine znatan dio proizvodnje niklove rude nalaze u potpunosti ili djelomično u državnom vlasništvu te da njima upravlja i/ili ih kontrolira država u bliskom odnosu s indonezijskom vladom.

Vladine ovlasti i provođenje znatne kontrole od strane indonezijske vlade

(394)

Komisija je osim državnog vlasništva i formalnih veza između države i rudarskih društava ocijenila i imaju li rudarska poduzeća javne ovlasti te provode li te ovlasti u okviru izvršavanja javnih funkcija.

(395)

U ispitnom postupku potvrđeno je da sva rudarska društva, bez obzira na njihovu vlasničku strukturu, podliježu nizu mjera o opskrbi niklovom rudom koje je propisala vlada i da moraju provoditi te mjere, a one su sljedeće: 1. obveza domaće prerade, 2. ograničenja izvoza i/ili zabrana izvoza, 3. obvezni godišnji plan rada i proračun („RKAB”), 4. obveze prodaje dionica i 5. obvezni mehanizam određivanja cijena. Te obveze jasno pokazuju da rudarska društva izvršavaju javne funkcije.

(396)

Kao relevantan kontekst svih tih mjera, Komisija podsjeća na to da su, prema članku 4. Zakona o rudarstvu iz 2009., svi minerali pod kontrolom države. Nadalje, ključni je cilj Zakona o rudarstvu iz 2009. maksimalno povećati dodanu vrijednost rezervi niklove rude za indonezijsko gospodarstvo. Kako bi se to ostvarilo, u tom se zakonodavstvu propisuje kontrola države nad aktivnostima vađenja minerala i ugljena. U članku 2. stavku 2. propisuje se sljedeće: „Kontrolu nad mineralima i ugljenom koju ima država, kako je navedeno u stavku 1., ostvaruju Vlada i/ili regionalne vlade”. Nadalje, indonezijska vlada može utvrđivati politiku o mineralima kojom se daje prednost domaćim interesima, ponajprije kontrolom nad proizvodnjom i izvozom. U članku 5. stavku 2. propisuje se sljedeće: „Nacionalni interesi iz stavka 1. mogu se ostvarivati kontrolom nad proizvodnjom i izvozom”. Indonezijska vlada ima ovlast određivati godišnju proizvodnju svake robe za svaku pokrajinu. U članku 5. stavku 3. propisuje se sljedeće: „U okviru provođenja kontrole iz stavka 2. Vlada ima ovlast određivati godišnju proizvodnju svake robe za svaku pokrajinu”. U skladu s člankom 144. indonezijska vlada pomno nadzire upravljanje rudarskim poslovanjem. Za potrebe provedbe tog članka indonezijska vlada donijela je Uredbu Vlade 55/2010 o usmjeravanju i nadzoru u provedbi upravljanja rudarskim djelatnostima. U članku 22. propisuje se da se nadzor indonezijske vlade odnosi, među ostalim, na „realizaciju proizvodnje i prodaje, što uključuje kvalitetu i količinu te cijenu minerala i ugljena”.

(397)

Nadalje, za potrebe provedbe Zakona o rudarstvu iz 2009. indonezijska vlada donijela je Uredbu Vlade 23/2010 kako je izmijenjena Uredbom Vlade 24/2012. Prema članku 89. stavku 1. „ministar provodi kontrolu nad proizvodnjom minerala i ugljena koje proizvode nositelji rudarske dozvole za djelatnost proizvodnje minerala i ugljena i nositelji posebne rudarske dozvole za djelatnost proizvodnje minerala i ugljena”, a prema članku 89. stavku 2. „kontrolom nad proizvodnjom minerala i ugljena, kako je predviđeno stavkom 1., nastoji se: a. ispuniti zahtjeve u pogledu zaštite okoliša; b. očuvati resurse minerala i ugljena; c. kontrolirati cijene minerala i ugljena”. Osim toga, prema članku 90. stavku 1. „ministar određuje nacionalnu količinu proizvodnje minerala i ugljena na razini pokrajina”, a prema članku 90. stavku 2. „ministar može guvernerima delegirati ovlast određivanja količine proizvodnje minerala i ugljena za odgovarajuće okruge/gradove”. Nadalje, u članku 84. propisuje se sljedeće: „1. Nositelji rudarske dozvole za djelatnost proizvodnje i nositelji posebne rudarske dozvole za djelatnost proizvodnje moraju dati prednost domaćim potrebama za mineralima i/ili ugljenom. 2. Ministar određuje domaće potrebe za mineralima i ugljenom kako je predviđeno stavkom 1. koje uključuju potrebe prerađivačkih industrija i potrebe za domaću izravnu upotrebu”.

(398)

Uz kontrolu nad proizvodnjom primjenjuje se i kontrola nad domaćom prodajom i cijenama minerala. Člankom 92. stavkom 1. te uredbe ovlašćuje se ministra da „provodi kontrolu nad prodajom minerala i ugljena koju obavljaju nositelji rudarske dozvole za djelatnost proizvodnje minerala i ugljena i nositelji posebne rudarske dozvole za djelatnost proizvodnje minerala i ugljena”. Nadalje, u članku 92. stavku 2. propisuje se sljedeće: „Kontrolom nad prodajom minerala i ugljena, kako je predviđeno stavkom 1., nastoji se: a. dati prednost zadovoljavanju domaćih potreba za mineralima i ugljenom; i b. stabilizirati cijene minerala i ugljena”.

(399)

Osim obujma proizvodnje, indonezijska vlada strogo nadzire i sve prodajne transakcije na domaćem tržištu. Članak 10. Uredbe MEMR-a 7/2017 glasi: „Nositelji dozvole IUP za djelatnost proizvodnje metalnih minerala, dozvole IUP za djelatnost proizvodnje ugljena, dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje metalnih minerala i dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje ugljena moraju svaki ugovor o prodaji metalnih minerala ili ugljena dostaviti ministru preko glavnog direktora ili guvernera u skladu s njihovom nadležnošću”. Nadalje, članak 11. glasi: „1. Nositelji dozvole IUP za djelatnost proizvodnje metalnih minerala, dozvole IUP za djelatnost proizvodnje ugljena, dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje metalnih minerala i dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje ugljena moraju, najkasnije 5 (pet) kalendarskih dana od kraja svakog mjeseca, ministru, preko glavnog direktora ili guvernera u skladu s njihovom nadležnošću, podnositi izvješća o provedbi aktivnosti prodaje metalnih minerala ili ugljena. 2. Izvješće o prodaji metalnih minerala ili ugljena iz stavka 1. mora sadržavati barem podatke o prodajnoj cijeni, obujmu prodaje, kvaliteti prodanih metalnih minerala ili ugljena, mjestu prodaje i zemlji ili regiji prodaje”.

(400)

Već te mjere pokazuju znatno uplitanje i kontrolu središnje vlade u rudarskom sektoru, uključujući sektor niklove rude, među ostalim, u pogledu proizvodnih i prodajnih ciljeva, kontrola cijena i pristranosti u korist zadovoljavanja domaćih potreba za mineralima izvađenima u Indoneziji. To nije običan regulatorni okvir za rudarsku djelatnost, već okvir kojim se rudarskim društvima daju ovlasti koje im omogućuju obavljanje javnih funkcija koje se odnose na stavljanje rudarskih proizvoda na tržište i opskrbu tim proizvodima radi ostvarivanja relevantnih vladinih ciljeva. Sljedeće mjere koje su specifične za sektor niklove rude dodatno pokazuju kako indonezijska vlada izvršava svoje ovlasti i kontrolu nad rudarskim društvima.

Obveza domaće prerade

(401)

U skladu s člankom 102. Zakona o rudarstvu iz 2009. „nositelji dozvola IUP i IUPK obvezni su povećati dodanu vrijednost resursa minerala i/ili ugljena u provedbi razvoja, prerade i pročišćavanja te u iskorištavanju minerala i ugljena”. Nadalje, u skladu s člankom 103. stavkom 1. „nositelji dozvola IUP i IUPK za djelatnost proizvodnje obvezni su provoditi aktivnosti prerade i pročišćavanja domaćih rudarskih proizvoda”, a u skladu s člankom 103. stavkom 2. „nositelji dozvola IUP i IUPK, kako je navedeno u stavku 1., mogu prerađivati i pročišćavati rudarske proizvode drugih nositelja dozvola IUP i IUPK”.

(402)

Obvezom obavljanja domaće prerade i rafiniranja nastoji se, među ostalim, (a) povećati vrijednost rudarenja putem robe koja se njime proizvodi, (b) osigurati sirovine za industriju, (c) osigurati radna mjesta i (d) povećati prihod države. Drugim riječima, tim je odredbama uvedena obveza za sva rudarska društva koja vade niklovu rudu da izgrade vlastito postrojenje za preradu/pročišćavanje nikla ili da prodaju svoj proizvod takvom domaćem postrojenju.

(403)

Nadalje, člankom 170. Zakona o rudarstvu iz 2009. predviđeno je „razdoblje odgode” od pet godina: „Od nositelja ugovora o obavljanju djelatnosti […] koji je već započeo s proizvodnjom zahtijeva se da s pročišćavanjem, kako je navedeno u članku 103. stavku 1., započne najkasnije 5 (pet) godina od stupanja na snagu ovog Zakona”. U članku 112. stavku 4. Uredbe Vlade 23/2010, kako je izmijenjena Uredbom Vlade 24/2012, potvrđeno je da nositelji dozvole za rudarsko poslovanje moraju početi obavljati domaću preradu i pročišćavanje najkasnije pet godina od stupanja na snagu Zakona o rudarstvu iz 2009.: „Odobrenja za rudarenje, regionalne dozvole za rudarenje i dozvole za rudarenje manjeg opsega, koji su izdani na temelju zakona i drugih propisa prije izdavanja ove Uredbe Vlade, ostaju važeći do njihova isteka, a [njihovi nositelji] moraju: […](c) započeti obavljati domaću preradu i/ili rafiniranje/taljenje najkasnije 5 (pet) godina od stupanja na snagu Zakona br. 4 iz 2009. o vađenju minerala i ugljena”.

(404)

Te obveze pokazuju da rudarska društva nisu slobodna organizirati svoje aktivnosti proizvodnje i prerade u skladu s vlastitim odlukama o poslovanju. Umjesto toga, moraju se pridržavati tih obveza o domaćoj proizvodnji i preradi rude radi povećanja dodane vrijednosti u Indoneziji. Stoga su rudarskim društvima povjerene vladine ovlasti i ona slijedom toga obavljaju aktivnosti koje nalaže vlada.

Ograničenja izvoza

(405)

Indonezijska vlada izdala je 11. siječnja 2014. Uredbu Vlade 1/2014, kojom je izmijenjen članak 112. Uredbe Vlade 24/2012 i dodan novi članak 112.C. Ključna izmjena u članku 112. bilo je uklanjanje odredbe iz članka 112. stavka 4. točke (c) Uredbe Vlade 23/2010, kojom se od nositelja dozvole za rudarsko poslovanje (IUP) ili dozvole za rudarenje manjeg opsega (IPR) zahtijevalo da započne obavljati domaću preradu i rafiniranje minerala u roku od pet godina od stupanja na snagu Zakona o rudarstvu iz 2009. jer je taj rok istekao. Ključne odredbe iz tog dodatnog članka 112.C bile su sljedeće: 1. nositelji ugovorâ o obavljanju djelatnosti iz članka 170. Zakona o rudarstvu iz 2009. moraju svoje rudarske proizvode rafinirati u tuzemstvu; i 2. nositelji dozvola za operativno i proizvodno rudarsko poslovanje (IUPOP) iz članka 112. stavka 4. točke (a) te uredbe moraju svoje rudarske proizvode prerađivati i rafinirati u tuzemstvu” (85).

(406)

Istog je dana izdana i Uredba MEMR-a 1/2014 (86) kao provedbena uredba za Uredbu Vlade 1/2014. U Uredbi MEMR-a 1/2014 daju se smjernice o razini prerade ili rafiniranja koja se mora ostvariti prije izvoza. U Uredbi MEMR-a 1/2014 utvrđeno je 11 metalnih minerala čiji je izvoz zabranjen od siječnja 2014. Šest metala, uključujući nikal, moglo se izvoziti samo u prerađenom obliku.

(407)

Kao pokušaj da ublaži posljedice koje je zabrana izvoza neprerađenih ili nedovoljno prerađenih minerala imala na rudarska društva i izvozne prihode zemlje, indonezijska vlada izdala je Uredbu Vlade 1/2017 kojom je rudarskim društvima dopustila da nastave izvoziti poluprerađeni proizvod i određene vrste rude u razdoblju od pet godina od 11. siječnja 2017., podložno uvjetima utvrđenima u provedbenim uredbama. U članku 4. Uredbe Ministarstva trgovine (MOT) br. 01/M-DAG/PER/1/2017 propisano je sljedeće: „Rudarski proizvodi navedeni na popisu u Dodatku III. kako je predviđeno u članku 3. stavku 1. mogu se izvoziti samo pod sljedećim uvjetima: a. društvo koje posjeduje dozvolu IUP za djelatnost proizvodnje nikla ili dozvolu IUPK za djelatnost proizvodnje nikla: 1. koristilo je niklovu rudu s udjelom nikla < 1,7 % (manjim od jedan cijela sedam posto) za barem 30 % (trideset posto) ukupnog ulaznog kapaciteta postrojenja koje posjeduje za preradu i pročišćavanje nikla; i 2. izgradilo je ili gradi postrojenje za pročišćavanje, samostalno ili u suradnji s drugim stranama”.

(408)

Na temelju Uredbe MEMR-a 25/2018 uvedena su posebna pravila koja su se primjenjivala na metalne minerale s posebnim kriterijima (tj. udio nikla < 1,7 %). U članku 46. stavku 1. propisuje se sljedeće: „Nositelji dozvole za rudarsko poslovanje (IUP) za djelatnost proizvodnje ili posebne dozvole za rudarsko poslovanje (IUPK) za djelatnost proizvodnje mogu obavljati prodaju niklove rude s udjelom nikla < 1,7 % (manjim od jedan cijela sedam posto) ili opranog boksita s udjelom Al2O3 >= 42 % (višim od ili jednakim četrdeset i dva posto) u inozemstvo u određenim količinama primjenom tarifne oznake/oznake Harmoniziranog sustava (HS) u skladu s odredbama iz zakona i drugih propisa s najkasnijim datumom od 11. siječnja 2022.”, a u članku 46. stavku 2. propisuje se sljedeće: „Prodaja niklove rude s udjelom nikla < 1,7 % (manjim od jedan cijela sedam posto) ili opranog boksita s udjelom Al2O3 >= 42 % (višim od ili jednakim četrdeset i dva posto), kako je navedeno u stavku 1., obavlja se pod sljedećim uvjetima: a. nositelj dozvole ima ili gradi postrojenje za pročišćavanje; i b. nositelj dozvole mora platiti izvoznu carinu u skladu s odredbama iz zakona i drugih propisa”. Bilo je dopušteno da se postrojenje za rafiniranje/taljenje gradi pojedinačno ili zajedno s drugim stranama.

(409)

Izvoz tih proizvoda mogao se izvršiti tek nakon postupka ispitivanja koji obavlja inspektor i dobivanja odobrenja Glavne uprave za vanjsku trgovinu na temelju preporuke MEMR-a. Svrha tog ispitivanja bila je osigurati da rudarski proizvodi ispunjavaju minimalni zahtjev u pogledu prerade i/ili rafiniranja.

(410)

Ministar financija („MoF”) izdao je u veljači 2017. Uredbu ministra financija PMK br. 13/PMK.010/2017 (87) (kako je poslije izmijenjena Uredbom ministra financija PMK br. 164/PMK.010/2018) o određivanju stopa izvozne carine za razne oblike prerađenih metalnih minerala. Za niklovu rudu s udjelom nikla < 1,7 % izvozna carina iznosila je 10 %.

(411)

U skladu s Uredbom MEMR-a 11/2019 stupanje na snagu zabrane izvoza niklove rude s udjelom nikla manjim od 1,7 % pomaknuto je na raniji datum, tj. na 31. prosinca 2019. Sve preporuke MEMR-a za izvoz koje je MEMR izdao za izvoz niklove rude s udjelom nikla manjim od 1,7 % prije izdavanja Uredbe MEMR-a 11/2019 i dalje su bile valjane. Međutim, ta preporuka istekla je 31. prosinca 2019. Uredba MEMR-a 11/2019 stupila je na snagu 1. siječnja 2020. MEMR je i dalje mogao izdavati preporuke za izvoz niklove rude s udjelom nikla manjim od 1,7 % do 31. prosinca 2019.

(412)

Prema tome, od 1. siječnja 2020. zabranjen je izvoz svih vrsta niklove rude.

(413)

Tim ograničenjima izvoza i zabranom izvoza niklove rude znatno se ograničava sloboda rudarskih društava da prodaju niklovu rudu kupcima iz cijelog svijeta koji nude najvišu cijenu. Ta društva mogu prodavati samo na indonezijskom tržištu u korist industrije na kraju proizvodnog lanca, uglavnom industrije nehrđajućeg čelika, unatoč tome što su resursi niklove rude rijetki u cijelom svijetu, a Indonezija je vrlo velik proizvođač. Ta ograničenja dovode do toga da postoji vrlo ograničen broj domaćih kupaca kao korisničkih industrija i da su cijene niklove rude na domaćem tržištu vrlo niske. To ponovno pokazuje da rudarska društva ni u kojem slučaju nisu slobodni sudionici na tržištu, već su „javna tijela” koja u stvarnosti izvršavaju javne aktivnosti.

Godišnji planovi rada i proračun (RKAB)

(414)

U skladu s člankom 101. Uredbe Vlade 23/2010, kako je izmijenjena Uredbom Vlade 24/2012, „nositelji rudarskih dozvola i nositelji posebnih rudarskih dozvola moraju nadležnom ministru odnosno nadležnim guvernerima ili regentima/gradonačelnicima predati sve podatke prikupljene u okviru istraživanja i obavljanja djelatnosti proizvodnje”. Nadalje, u skladu s člankom 103. „izvješća iz članka 101. izvješća su o radu koja nositelji rudarske dozvole za istraživanje i nositelji posebne rudarske dozvole za istraživanje te nositelji rudarske dozvole za djelatnost proizvodnje i nositelji posebne rudarske dozvole za djelatnost proizvodnje postupno podnose u određenom vremenskom okviru i o određenim aktivnostima”. Nadalje, „godišnji planovi rada i proračun (RKAB) iz članka 101. podnose se nadležnom ministru odnosno nadležnim guvernerima ili regentima/gradonačelnicima najkasnije 45 (četrdeset i pet) radnih dana prije zaključenja svake kalendarske godine”.

(415)

U Uredbi MEMR-a 11/2018 (88) (kako je izmijenjena Uredbom MEMR-a 22/2018 i Uredbom MEMR-a 51/2018) godišnji RKAB definira se kao „godišnji plan rada i proračuna u poslovanju u području vađenja minerala i ugljena, koji obuhvaća poslovne, tehničke i okolišne aspekte”. Uredbom MEMR-a 11/2018 uvodi se obveza prema kojoj su nositelji dozvole za rudarsko poslovanje dužni sastavljati godišnji RKAB i dostavljati ga ministru ili guverneru u skladu s njihovom nadležnošću radi dobivanja odobrenja (članak 61. stavak 1. točka (b)). Osim što se Uredbom MEMR-a 11/2018 predviđa ta obveza, njome se ujedno nositeljima dozvole za rudarsko poslovanje zabranjuje obavljanje aktivnosti izgradnje, rudarenja, prerade i/ili rafiniranja te aktivnosti prijevoza i prodaje prije nego što se odobri njihov godišnji RKAB.

(416)

Nositelji dozvole za rudarsko poslovanje i nositelji posebne dozvole za rudarsko poslovanje moraju podnijeti godišnji RKAB barem 90 kalendarskih dana, a najkasnije 45 kalendarskih dana, prije kraja fiskalne godine, što uključuje i dobivanje suglasnosti za godišnji RKAB.

(417)

Glavna uprava za minerale i ugljen provodi u ime MEMR-a ili guvernera evaluaciju godišnjeg RKAB-a i daje suglasnost za taj godišnji RKAB ili odgovor na njega najkasnije u roku od 14 radnih dana od datuma na koji je godišnji RKAB u cijelosti i propisno zaprimljen. Od nositelja dozvola IUP zahtijeva se da dostave revidiranu verziju godišnjeg RKAB-a, u kojoj se mora uzeti u obzir odgovor Glavne uprave za minerale i ugljen, i to najkasnije u roku od pet dana od datuma zaprimanja odgovora Glavne uprave za minerale i ugljen. Glavna uprava za minerale i ugljen daje suglasnost za revidiranu verziju godišnjeg RKAB-a najkasnije u roku od 14 radnih dana od datuma na koji je revidirani godišnji RKAB u cijelosti i propisno zaprimljen. Nositelji dozvola IUP i IUPK za istraživanje, dozvola IUP-OP i IUPK-OP ili dozvole IUP-OP posebno namijenjene za preradu i/ili rafiniranje mogu jednom u tekućoj godini podnijeti zahtjev za izmjenu godišnjeg RKAB-a ako bi došlo do promjene njihova proizvodnog kapaciteta. Zahtjev za izmjenu godišnjeg RKAB-a podnosi se nakon što nositelj dozvole IUP podnese svoje drugo tromjesečno izvješće, a mora se podnijeti najkasnije do 31. srpnja tekuće godine. Nositelji dozvola IUP-OP i IUPK-OP moraju dostaviti izmjene svojih izvješća o studiji izvedivosti ako bi došlo do bilo kakvih promjena u tehničkim, gospodarskim ili okolišnim varijablama, u skladu s odredbama iz primjenjivih pravila i propisa. Nositelji dozvola IUP i IUPK za istraživanje, dozvola IUP-OP i IUPK-OP ili dozvola IUP-OP posebno namijenjenih za preradu i/ili rafiniranje moraju prijaviti svaku izmjenu u korištenju njihova poslovanja u području rudarskih usluga u tekućoj godini.

(418)

Uredba MEMR-a 11/2018 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredbom MEMR-a 7/2020 (89). Uredbom MEMR-a 7/2020 propisuju se slične odredbe kao i Uredbom MEMR-a 11/2018 o zahtjevu da nositelj dozvole ima godišnji RKAB.

(419)

Tijekom ispitnog postupka indonezijska vlada dostavila je četiri RKAB-a za rudarska poduzeća koja vade niklovu rudu. Komisija je napomenula da RKAB uključuje detaljne kvantitativne, kvalitativne i financijske informacije o aktivnosti istraživanja, resursima i rezervama, rudarskim operacijama, obujmu prerade i rafiniranja, stavljanju na tržište i otpremanju pri izvozu te o domaćim tržištima, okolišu, sigurnosti, radnoj snazi, procijenjenim financijskim podacima (prodaja, naknade za dozvole, prihod, porez na dobit).

(420)

Nažalost, indonezijska vlada nije dostavila konkretne studije izvedivosti te je izbjegavala sudjelovati u raspravama o tome kako se određuju proizvodni ciljevi za svako pojedino društvo, a zatim i o tome kako prati stvarno ostvarenu proizvodnju za razdoblje obuhvaćeno studijom izvedivosti i kako nakon toga postupa u vezi s tim. Zbog nesuradnje u pogledu tog važnog aspekta, Komisija se morala osloniti na zaključke donesene na temelju članka 28. osnovne uredbe.

(421)

Indonezijska vlada dostavila je podatke o obujmu proizvodnje niklove rude tijekom razdoblja od 2017. do 2020. u Indoneziji te o domaćoj potrošnji niklove rude tijekom istog razdoblja. Ti su podaci pokazali da postoji znatna neusklađenost između obujma proizvodnje i obujma potrošnje niklove rude. Nadalje, podaci o obujmu domaće potrošnje niklove rude koje je dostavila indonezijska vlada nisu se mogli uskladiti s podacima o obujmu kupnji niklove rude od strane društva IRNC koji su unakrsno provjereni tijekom provjere na daljinu, što upućuje na to da je indonezijska vlada dostavila pogrešne informacije o potrošnji niklove rude.

(422)

Nadalje, napominje se da se, osim zahtjeva o podnošenju godišnjeg RKAB-a, koji je objašnjen u uvodnim izjavama od 414. do 419., Uredbom MEMR-a 11/2018 od nositelja dozvole IUP zahtijeva i podnošenje triju dodatnih izvješća: (a) periodičnog izvješća, (b) završnog izvješća, i (c) posebnog izvješća, s raznim razinama zahtjeva, ovisno o vrsti nositelja dozvole IUP. Među vrstama informacija koje se zahtijevaju, nositelji dozvola IUP moraju dostavljati informacije o aktivnostima proizvodnje i prodaje.

(423)

Tijekom provjere na daljinu, društvo GAG Nikel potvrdilo je da je podnosilo tromjesečna, polugodišnja i godišnja izvješća o obujmu proizvodnje te obujmu i vrijednosti prodaje niklove rude. Komisija je od tog društva zatražila da dostavi ta izvješća za razdoblje ispitnog postupka. Komisija je nakon završetka provjere na daljinu dala indonezijskoj vladi nekoliko dana da dostavi te informacije. Međutim, indonezijska vlada dostavila je te podatke tek nakon što ju je Komisija obavijestila o primjeni članka 28. osnovne uredbe kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 349.

(424)

Pravila o RKAB-u pokazuju još jedan aspekt znatne i stroge kontrole koju ima indonezijska vlada, ponajprije nad proizvodnim ciljevima svakog rudarskog društva za svaku godinu. Komisija je zaključila da su, kao posljedica tih pravila o RKAB-ima, osnovna obilježja i funkcije rudarskih društava osiguravanje opskrbe niklovom rudom u skladu s vladinim ciljem podupiranja industrije nehrđajućeg čelika na kraju proizvodnog lanca. Određena zajednička bitna obilježja ili određen stupanj preklapanja bitnih obilježja rudarskih društava s ciljevima i funkcijama indonezijske vlade u sektoru minerala pokazuju da rudarska društva posjeduju, izvršavaju ili da su im povjerene javne ovlasti.

Obveza prodaje dionica

(425)

Na temelju Zakona o rudarstvu iz 2009. od rudarskih društava u stranom vlasništvu zahtijeva se da prodaju svoje dionice indonezijskim strankama radi poticanja domaćih ulaganja u rudarski sektor. Zakon o rudarstvu iz 2009. nije sadržavao odredbe o veličini udjela koji se mora prodati, čime se prepustilo središnjoj vladi da dalje uređuje to pitanje odgovarajućim provedbenim uredbama.

(426)

Od donošenja Zakona o rudarstvu iz 2009. središnja vlada postupno je mijenjala minimalni postotak u okviru zahtjeva u pogledu prodaje dionica. Trenutačno prevladavajući minimalni zahtjev u pogledu prodaje dionica iznosi 51 %, kako je primijenjen Uredbom Vlade 1/2017 iz 2017. (90) (o četvrtoj izmjeni Uredbe Vlade 23/2010) i Uredbom MEMR-a 9/2017 (91) (kako je izmijenjena Uredbom MEMR-a 43/2018 (92)).

(427)

U skladu s člankom 97., „nositelji rudarskih dozvola i nositelji posebnih rudarskih dozvola u okviru stranog ulaganja moraju nakon 5 (pet) godina proizvodnje prodati svoje dionice u fazama, i to tako da u desetoj godini barem 51 % (pedeset i jedan posto) njihovih dionica bude u vlasništvu indonezijskih sudionika”. Nadalje, „dionice iz stavka 1. prodaju se indonezijskim sudionicima, što uključuje Vladu, pokrajinske vlade ili okružne/gradske vlade, subjekte u državnom vlasništvu, subjekte u regionalnom vlasništvu ili nacionalne privatne subjekte”.

(428)

Dionice u vlasništvu stranih ulagača mogu se prodavati indonezijskim privatnim društvima samo ako Vlada, pokrajinske vlade ili okružne/gradske vlade, subjekti u državnom vlasništvu ili subjekti u regionalnom vlasništvu prije toga odbiju kupiti te dionice. Prodaja dionica može se provoditi izdavanjem novih dionica i/ili prijenosom ili prodajom postojećih dionica, izravno ili neizravno. Treba imati na umu da talionice, za razliku od rudarskih društava, ne podliježu nikakvoj obvezi prodaje dionica.

(429)

U Uredbi MEMR-a 9/2017 propisuje se da se cijena dionica u slučaju prodaje temelji na „poštenoj tržišnoj vrijednosti”, pri čemu se ne uzima u obzir vrijednost rezervi minerala u trenutku provođenja prodaje dionica. Ta odredba o cijeni dionica u slučaju prodaje izmijenjena je Uredbom MEMR-a 43/2018, u kojoj se navodi da se pri utvrđivanju poštene tržišne vrijednosti ne uzimaju u obzir rezerve minerala ili ugljena, osim onih koje se mogu vaditi unutar razdoblja obuhvaćenog dozvolama IUP-OP ili IUPK-OP. Nadalje, izračun poštene tržišne vrijednosti provodi se primjenom metode diskontiranog novčanog toka, u okviru koje se upotrebljavaju ekonomske koristi unutar razdoblja provedbe prodaje do isteka dozvola IUP-OP ili IUPK-OP i/ili utvrđivanje referentnih vrijednosti na temelju tržišnih podataka.

(430)

Na temelju Uredbe MEMR-a 9/2017 regulirana cijena dionica u slučaju prodaje postala bi: (a) maksimalna cijena koja će se ponuditi središnjoj vladi, pokrajinskoj vladi ili vladi regencije/općine; ili (b) minimalna cijena koja će se ponuditi društvu u državnom vlasništvu („BUMN”), društvu u regionalnom vlasništvu („BUMD”) ili nacionalnom privatnom poslovnom subjektu.

(431)

Uredbom MEMR-a 43/2018 izmijenjena je prethodno navedena odredba te je propisano da bi regulirana cijena dionica u slučaju prodaje postala: (a) maksimalna cijena koja će se ponuditi središnjoj vladi, pokrajinskoj vladi ili vladi regencije/općine, subjektu u državnom vlasništvu, subjektu u regionalnom vlasništvu ili subjektu posebne namjene koji je osnovala ili odredila vlada preko MEMR-a, zajedno s pokrajinskom vladom ili vladom regencije/općine, subjektom u državnom vlasništvu i/ili subjektom u regionalnom vlasništvu; ili (b) minimalna cijena koja će se na natječaju ponuditi nacionalnom privatnom poslovnom subjektu.

(432)

Vlada (preko MEMR-a) može angažirati neovisnog procjenitelja radi procjene cijene dionica u slučaju prodaje. Ako se ne može postići dogovor o cijeni dionica u slučaju prodaje, Uredbom MEMR-a 9/2017 propisano je da će se prodane dionice ponuditi na temelju cijene dionica u slučaju prodaje koja je izračunana na temelju procjene koju je izvršila Vlada. Ta je odredba uklonjena Uredbom MEMR-a 43/2018.

(433)

U Zakonu o rudarstvu iz 2020. zadržan je zahtjev u pogledu prodaje dionica u stranom vlasništvu te je izričito predviđeno da strani ulagači moraju prodati određen broj dionica koji je potreban kako bi se osiguralo da barem 51 % ukupnog broja dionica društva drže indonezijski ulagači. Taj minimalni zahtjev u pogledu prodaje dionica u skladu je s važećim zahtjevima u pogledu prodaje dionica koji se primjenjuju na temelju Uredbe Vlade 23/2010. Kad je riječ o vremenskom okviru i postupcima za tu prodaju dionica, Zakonom o rudarstvu iz 2020. predviđa se da će se ta pitanja urediti odgovarajućim vladinim uredbama (trenutačno je to Uredba Vlade 23/2010, kojom se zahtijeva da postupak prodaje dionica počinje nakon pet godina od početka proizvodnje u rudniku).

(434)

Te odredbe pokazuju da indonezijska vlada nastoji povećati svoju znatnu kontrolu nad rudarskim društvima povećanjem svoje prisutnosti i istiskivanjem rudarskih društava u stranom vlasništvu. Kako bi osigurala ostvarenje svojeg općeg cilja opskrbe domaće industrije na kraju proizvodnog lanca niklovom rudom, ti subjekti obvezni su nakon relativno kratkog razdoblja prepustiti svoje vlasništvo, pri čemu je pravo prvokupa dodijeljeno indonezijskoj vladi i drugim javnim društvima. Postoje i posebna pravila o vrednovanjima dionica za koja se čini da nisu u skladu s uobičajenim tržišnim pregovorima koji bi se odvijali između subjekata da nema tih odredaba. Komisija je na toj osnovi zaključila da su te obveze prodaje dionica pokazale kako indonezijska vlada zadržava znatnu kontrolu nad vlasništvom nad rudarskim društvima i njihovim upravljanjem radi osiguravanja da ta društva nastave izvršavati javne funkcije u skladu s ciljevima politike indonezijske vlade.

Obvezni mehanizam određivanja cijena

(435)

U ispitnom postupku pokazalo se da je određivanje cijene niklove rude podlijegalo vladinom mehanizmu kojim se sprečavalo određivanje cijene djelovanjem uobičajene tržišne dinamike ponude i potražnje. Promjene relevantnog zakonodavstva povezane s određivanjem cijena pokazuju da indonezijska vlada aktivno prati cijene niklove rude posebnim mjerama čija je primjena počela još 2010. U tim ranim danima indonezijska vlada tvrdila je da se mehanizam određivanja cijena uglavnom primjenjivao u kontekstu naplate naknada za dozvole. Nakon toga su se intervencije indonezijske vlade u pogledu cijena pojačavale s godinama do formalnog uvođenja u zakonodavstvo posebnog obveznog mehanizma određivanja cijena koji je de facto već postojao. Tijekom tih godina, a u većoj mjeri od 2017., tim se mehanizmom uvijek nastojalo odrediti cijenu uz znatan popust u odnosu na prevladavajuću cijenu na međunarodnom tržištu kako bi se pogodovalo razvoju industrije nehrđajućeg čelika na temelju sporazuma i bilateralne suradnje s kineskom vladom.

(436)

Glavni je cilj tog mehanizma određivanja cijena osigurati da se opskrba niklovom rudom odvija uz znatan popust u odnosu na međunarodne cijene u korist industrije nehrđajućeg čelika. Pritom se u okviru te regulirane cijene nastoje uzeti u obzir i interesi rudarskih poduzeća koji se odnose na osiguravanje kontinuiteta opskrbe po toj sniženoj cijeni i izbjegavanje stečajeva i društvenih nemira. Konačno, tom se cijenom osigurava minimalna razina prihoda za državu iako je ta razina mnogo niža od one koja bi postojala kad ne bi bilo nikakvog popusta u odnosu na međunarodnu cijenu. To je potvrdio vršitelj dužnosti glavnog direktora za minerale i ugljen, koji je izjavio, kako se navodi u nastavku, da se time nastojalo postići „pravedno rješenje za talionice koje žele što niže cijene. Međutim, s druge strane, [time] se mora osigurati da aktivnosti vađenja nikla pružaju dostatnu maržu za rudarski sektor” (93).

(437)

Na temelju svih dostupnih dokaza Komisija je zaključila da je indonezijska vlada putem regulirane cijene konkretno nastojala osigurati da cijena niklove rude bude znatno snižena u odnosu na međunarodne tržišne cijene u korist industrije nehrđajućeg čelika. Primjenom tog mehanizma indonezijska vlada provodila je znatnu kontrolu nad sposobnošću rudarskih društava da na drugi način odrede cijene na drugoj razini na temelju uobičajenog tržišnog mehanizma ponude i potražnje.

Razvrstavanje rudarskih društava u kategoriju „nacionalnih ključnih objekata”

(438)

Dodatni dokaz koji pokazuje da su rudarskim društvima dodijeljene vladine ovlasti činjenica je da su ona formalno razvrstana u kategoriju „nacionalnih ključnih objekata”.

(439)

U ispitnom postupku pokazalo se da su rudarska društva koja vade nikal PT. Antam TBK, UPBN Southeast Sulawesi, PT. Ceria Nugraha Indotama i PT Vale formalno priznata kao nacionalni ključni objekti u sektoru minerala i ugljena (94). Podsjeća se na to da je društvo Antam u državnom vlasništvu, a država posjeduje i dionice društva PT Vale, dok je društvo PT Ceria Nugraha Indotama privatno trgovačko društvo.

(440)

Taj se status temelji na Uredbi MEMR-a br. 202.K/HK.02/MEM.S/2021 od 18. listopada 2021. o drugoj izmjeni Uredbe ministra energetike i mineralnih resursa br. 77 K/90/MEMILIKI/2019 o nacionalnim ključnim objektima u sektoru energetike i mineralnih resursa (95). Na popisu nacionalnih ključnih objekata nalaze se 34 društva iz sektora minerala i ugljena.

(441)

Društva koja imaju pravo dobiti to priznanje su poduzeća koja su značajna za gospodarski razvoj zemlje ili čine izvor državnih prihoda strateške prirode za sektor minerala i ugljena. Nacionalni ključni objekti bit će glavni prioritet indonezijskih nacionalnih policijskih snaga u smislu pružanja sigurnosne potpore ako dođe do ometanja poslovanja ili prijetnji. Prema Uredbi br. 63 iz 2004. o sigurnosti nacionalnih ključnih objekata, „održavatelj nacionalnih ključnih objekata odgovoran je za zaštitu nacionalnih ključnih objekata na temelju načela unutarnje sigurnosti”. Nadalje, „Državna policija Republike Indonezije obvezna je pružati sigurnosnu potporu nacionalnom ključnom objektu” i „Državna policija Republike Indonezije raspoređuje snage za zaštitu nacionalnog ključnog objekta na temelju potreba i procjena o prijetnjama i/ili neredima koji mogu nastati”. Državna intervencija zajamčena je i u slučaju sindikalnih djelovanja (96).

(442)

Na temelju navedenoga Komisija je zaključila da činjenica da društva koja posluju u sektoru niklove rude, bez obzira na to jesu li javna ili privatna, imaju pravo na to da ih se formalno prizna kao „nacionalne ključne objekte”, pokazuje još jednom da ta društva posjeduju, izvršavaju ili su im povjerene javne ovlasti.

Zaključak

(443)

Prethodno navedeno opće pravno okruženje i ocjena pokazuju da su rudarska društva koja dobavljaju niklovu rudu „javna tijela”. Pravno i gospodarsko okruženje koje općenito postoji u Indoneziji pokazuje da rudarska društva izvršavaju javne funkcije dobavljanjem niklove rude u ime indonezijske vlade. Naime, niklova ruda, kao i drugi minerali u Indoneziji, prirodni su resursi koje u potpunosti kontrolira i njima upravlja indonezijska vlada. Unatoč znatnoj nesuradnji indonezijske vlade, u ispitnom postupku pokazalo se da se određen broj rudarskih društava koja čine znatan dio domaće proizvodnje niklove rude nalazi u potpunosti ili djelomično u državnom vlasništvu i/ili da njima upravlja i/ili da ih kontrolira indonezijska vlada.

(444)

Osim formalnih pokazatelja kontrole, indonezijska vlada u potpunosti je uspostavila normativni okvir koji rudarska društva moraju poštovati. Stoga osnovna obilježja rudarskih društava pokazuju da rudarska društva koja vade nikal, umjesto da djeluju kao uobičajeni sudionici na tržištu, zapravo provode okvir koji je utvrdila indonezijska vlada u okviru izvršavanja javnih funkcija u pogledu industrije hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika. Stalna i sustavna priroda svih mjera koje je donijela indonezijska vlada obuhvaća sve aspekte proizvodnje i prerade, prodaje, ograničenja izvoza i određivanja tržišne cijene niklove rude te strogu kontrolu nad stranim društvima putem obveza prodaje dionica i formalnog razvrstavanja domaćih rudarskih poduzeća u kategoriju nacionalnih strateških objekata.

(445)

Komisija je stoga zaključila da indonezijska vlada pruža financijski doprinos u obliku opskrbe niklovom rudom talionica povezanih s proizvođačima nehrđajućeg čelika preko domaćih rudarskih društava koja djeluju kao javna tijela u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke iii. osnovne uredbe.

ii.   Rudarska društva kojima je indonezijska vlada povjerila određenu zadaću ili ih usmjerava na izvršavanje te zadaće

(446)

Osim što je utvrdila da su rudarska društva „javno tijelo” za potrebe članka 3. stavka 1. točke (a) osnovne uredbe, Komisija je alternativno ispitala i je li indonezijska vlada pružala financijski doprinos povjeravanjem rudarskim društvima koja vade niklovu rudu (kao privatna tijela) zadaće prodaje niklove rude proizvođačima nehrđajućeg čelika uz manju naknadu od primjerene ili usmjeravanjem tih društava na izvršavanje te zadaće, kako je predviđeno člankom 3. stavkom 1. točkom (a) podtočkom iv. osnovne uredbe.

Pravni standard

(447)

U članku 3. stavku 1. točki (a) podtočki iv. drugoj alineji osnovne uredbe navodi se da financijski doprinos postoji ako vlada: „povjerava ili usmjerava privatno tijelo na obavljanje jednog ili više vrsta poslova navedenih u točkama i., ii. i iii. koje bi uobičajeno bili u nadležnosti vlade pa se ta praksa ne razlikuje u pravom smislu od prakse koju vlade uobičajeno primjenjuju”. Vrsta poslova opisanih u članku 3. stavku 1. točki (a) podtočki iii. osnovne uredbe nastaje kad „vlada daje robu ili pruža usluge, osim opće infrastrukture, ili kupuje robu…”. U tim se odredbama odražava članak 1.1. točka (a)(1) podtočke iii. i iv. Sporazuma WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama i trebalo bi ih tumačiti i primjenjivati s obzirom na relevantnu sudsku praksu WTO-a.

(448)

Povjerenstvo WTO-a u predmetu SAD – Izvozna ograničenja odlučio je da se uobičajenim značenjem dviju riječi „povjeriti” i „usmjeriti” iz članka 1.1. točke (a)(1) podtočke iv. Sporazuma WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama zahtijeva da postupak vlade mora uključivati pojam ovlašćivanja (u slučaju povjeravanja zadaće) ili zapovjedi (u slučaju usmjeravanja). Odbio je argument SAD-a o „uzroku i posljedicama” te je zatražio poduzimanje izričite i afirmativne radnje prijenosa ovlasti ili zapovijedanja. Međutim, u kasnijem je predmetu (SAD – kompenzacijske pristojbe za čipove DRAMS) Žalbeno tijelo smatralo da je zamjenjivanje riječi „povjeriti” i „usmjeriti” riječima „ovlašćivanje” i „zapovijed” prestrogo kao standard. Žalbeno tijelo smatra da se riječ „povjeravanje” pojavljuje kad vlada privatnom tijelu prenosi odgovornost, dok se „usmjeravanje” odnosi na situacije u kojima vlada nad privatnim tijelom provodi svoje ovlasti. U oba se slučaja vlada privatnim tijelom koristi kao posrednikom za izvršenje financijskog doprinosa i „u većini bi se slučajeva očekivalo da povjeravanje zadaće privatnom tijelu ili usmjeravanje privatnog tijela uključuje i određeni oblik prijetnje ili navođenja”.

(449)

Istodobno se člankom 1.1. točkom (a)(1) podtočkom iv. Sporazuma WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama članicama ne dopušta uvođenje kompenzacijskih mjera za proizvode „kad vlada samo provodi svoje opće regulatorne ovlasti” ili kad intervencija vlade „može ili ne mora dovesti do određene posljedice samo na temelju određenih činjeničnih okolnosti i na temelju prava sudionika na tom tržištu na slobodan izbor”. Točnije, povjeravanje i usmjeravanje podrazumijeva „aktivniju ulogu vlade od pukog poticanja”. Nadalje, WTO nije smatrao da je „ostavljanje diskrecijskog prava privatnom tijelu nužno u suprotnosti s povjeravanjem zadaće tom privatnom tijelu ili usmjeravanjem tog privatnog tijela […]. Iako mogu postojati slučajevi u kojima je diskrecijsko pravo toliko široko da se ne može valjano zaključiti da je privatnom tijelu povjerena zadaća ili da je ono usmjereno (na obavljanje određenog zadatka), to je činjenično/dokazno pitanje koje treba razmotriti u svakom pojedinačnom slučaju”. U skladu s tim odlukama WTO-a sve vladine mjere kojima se može ostvariti korist ne smatraju se istovjetnima financijskom doprinosu na temelju članka 3. osnovne uredbe i članka 1.1. točke (a) Sporazuma WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama.

(450)

Ukratko, u relevantnim odlukama WTO-a navodi se sljedeće:

i.

pri utvrđivanju postojanja „financijskog doprinosa” na temelju članka 1.1. točke (a)(1) Sporazuma WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama trebalo bi se usmjeriti na prirodu vladine mjere, a ne na njezine učinke ili rezultate. Drugim riječima, dobro je poznato da vlade na tržištu interveniraju kao regulatori te pritom utječu na tržište i subjekte koji na njemu posluju. U tom smislu, vlada može legitimno uvesti izvozne poreze kako bi ostvarila prihode u slučaju vrlo konkurentne robe na međunarodnim tržištima. S druge strane, takvo legitimno uvođenje ograničenja izvoza ne postoji kad postane očito da je primjena tog instrumenta zajedno s drugim mehanizmima u cilju zadržavanja robe na domaćem tržištu i prisiljavanja dobavljača da je prodaju po cijenama nižima od tržišne dio šireg programa koji je vlada osmislila da pruži potporu određenoj industriji ili skupu industrija kako bi im povećala konkurentnost. Stoga je priroda vladine mjere, uključujući njezin kontekst, predmet i svrhu, relevantna za procjenu elementa „financijskog doprinosa”;

ii.

„povjeravanje” i „usmjeravanje” uključivali bi izričitu i afirmativnu mjeru prema određenoj strani u pogledu određene zadaće ili dužnosti, a to se uvelike razlikuje od situacije u kojoj vlada na neki način intervenira na tržištu, što može ili ne mora imati određeni rezultat s obzirom na činjenične okolnosti i slobodan izbor sudionika na tom tržištu. Naposljetku, ključno pitanje o konceptu povjeravanja ili usmjeravanja jest može li se ponašanje o kojem je riječ, tj. financijski doprinos u obliku dobave robe uz naknadu manju od primjerene, pripisati vladi ili je to i dalje slobodan izbor privatnih subjekata vođen situacijom na tržištu kao što su regulatorna ograničenja;

iii.

članak 1.1. točka (a)(1) podtočka iv. Sporazuma WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama u biti je odredba o sprečavanju izbjegavanja mjera pa je za nalaz o povjeravanju ili usmjeravanju nužno da vlada odgovornost prenese na privatno tijelo ili nad njim provede svoje ovlasti kako bi se izvršio financijski doprinos. U većini slučajeva očekivalo bi se da će povjeravanje zadaće privatnom tijelu ili usmjeravanje tog tijela uključivati neki oblik prijetnje ili navođenja, što bi pak moglo poslužiti kao dokaz povjeravanja ili usmjeravanja. Međutim, vlade će na raspolaganju vjerojatno imati druga sredstva za provođenje ovlasti nad privatnim tijelom, od kojih neka mogu biti „suptilnija” od naredbe ili možda neće uključivati jednak stupanj prisile;

iv.

mora postojati „dokaziva veza” između postupanja vlade i ponašanja privatnog tijela. Ne postoji razlog zbog kojeg se slučaj vladina povjeravanja zadaće ili usmjeravanja ne bi trebao temeljiti na indicijama (kao što je prešutni ili neslužbeni prijenos ovlasti ili zapovijedanje), pod uvjetom da ti dokazi imaju dokaznu snagu i da su uvjerljivi. U tom pogledu dokazi o vladinoj namjeri da pruži potporu industriji na kraju proizvodnog lanca (na primjer, javnim politikama ili vladinim odlukama ili drugim vladinim mjerama) ili postojanju drugih vladinih mjera kojima se postiže određeni rezultat na tržištu (npr. izvozno ograničenje zajedno s vladinom mjerom kojom se subjekte koji podliježu tom ograničenju sprečava da stvaraju zalihe svojih proizvoda ili vladino reguliranje cijena u cilju održavanja domaćih cijena predmetnog proizvoda niskima), mogu biti relevantni za utvrđivanje postojanja „financijskog doprinosa” na temelju članka 1.1. točke (a)(1) podtočke iv. Sporazuma WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama (konkretno kao neizravan način vladina osiguravanja robe, kako je predviđeno u podtočki iii.). U nekim okolnostima „smjernica” vlade može činiti usmjeravanje. Naposljetku, ovisno o okolnostima, privatno tijelo može odlučiti ne izvršiti zadaću koja mu je povjerena ili na koju je usmjereno, unatoč mogućim negativnim posljedicama. Međutim, to samo po sebi ne znači da privatnom tijelu nije povjerena zadaća ili da ono nije usmjereno.

(451)

U skladu s tom sudskom praksom Komisija je ispitala prirodu intervencije indonezijske vlade, to jest uključuje li intervencija indonezijske vlade povjeravanje proizvođačima niklove rude zadaće dobavljanja niklove rude talionicama uz manju naknadu od primjerene ili usmjeravanje tih proizvođača na izvršavanje te zadaće, vrstu tijela kojima su zadaće povjerene ili koja su usmjeravana na izvršavanje zadaća, to jest jesu li proizvođači niklove rude privatna tijela u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke iv. osnovne uredbe, i djelovanje tijela kojima su zadaće povjerene ili koja su usmjeravana na izvršavanje tih zadaća, to jest jesu li proizvođači niklove rude kojima su zadaće povjerene ili koji su usmjeravani na izvršavanje tih zadaća dobavljali niklovu rudu indonezijskim talionicama uz manju naknadu od primjerene i time djelovali kao posrednik za indonezijsku vladu. Nadalje, Komisija je procijenila bi li izvršena zadaća uobičajeno bila povjerena vladi, to jest je li dobava niklove rude talionicama u Indoneziji uobičajena aktivnost vlade, i razlikuje li se, u stvarnosti, ta zadaća od praksi koje vlade uobičajene provode, to jest razlikuje li se, u pravom smislu, stvarna dobava niklove rude koju obavljaju proizvođači/rudarska poduzeća od onoga što bi vlada sama učinila.

Ocjena

(452)

S obzirom na sudsku praksu WTO-a iz prethodnog odjeljka Komisija je najprije analizirala je li potpora indonezijske vlade indonezijskoj industriji čelika u obliku dobave niklove rude uz manju naknadu od primjerene uistinu cilj raznih predmetnih vladinih mjera, a ne tek „nuspojava” izvršavanja općih regulatornih ovlasti. U ispitnom postupku konkretno se ispitalo jesu li niže cijene niklove rude bile dio vladinih ciljeva ili su pak te niže cijene bile „slučajni” nusproizvod opće regulatorne politike vlade. Komisija je zaključila da su razne intervencije indonezijske vlade imale za cilj pružanje potpore industriji nehrđajućeg čelika te da su niže cijene niklove rude bile cilj koji se nastojao ostvariti tim mjerama.

(453)

Indonezijska vlada poduzela je niz mjera tijekom godina kako bi ostvarila taj svoj cilj politike. U odjeljku 4.4. detaljno su prikazani pozadina i kontekst koji su doveli do odluke indonezijske vlade o maksimalnom povećanju dodane vrijednosti iz velikih rezervi niklove rude razvojem domaćih talionica i industrije nehrđajućeg čelika na kraju proizvodnog lanca. Dio te opće politike indonezijske vlade bilo je poticanje talionica na izgradnju i održavanje kapaciteta za taljenje u Indoneziji, među ostalim, osiguravanjem niskih cijena za niklovu rudu za te talionice, a naročito izvoznim ograničenjima u kombinaciji s dodatnim vladinim mjerama, to jest zahtjevima u pogledu domaće prerade i obveznim mehanizmom određivanja cijena kojim se cijene održavaju na umjetno niskoj razini.

(454)

Točnije, Zakonom o rudarstvu iz 2009. uvedena je obveza za sva rudarska društva koja vade niklovu rudu da izgrade vlastito postrojenje za preradu/pročišćavanje nikla ili da prodaju svoj proizvod takvom domaćem postrojenju. To je bila de facto zabrana izvoza neprerađene niklove rude. Jedan od ključnih ciljeva navedenih u Zakonu o rudarstvu iz 2009. u tom pogledu bilo je: „podupirati i povećati širenje nacionalnih kapaciteta kako bi se ostvarila veća konkurentska sposobnost na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini” (članak 3. točka (d)). U Zakonu o rudarstvu iz 2009. potvrđuje se cilj indonezijske vlade da se izgrade industrije za preradu minerala na kraju proizvodnog lanca i da im se osigura konkurentska prednost na međunarodnoj razini. Budući da se niklova ruda uglavnom koristi u proizvodnji nehrđajućeg čelika, jasno je da su proizvođači izvoznici ključni korisnici Zakona o rudarstvu iz 2009.

(455)

Kako je detaljno objašnjeno u prethodnom odjeljku o djelovanju rudarskih poduzeća kao javnih tijela, indonezijska vlada provodila je ponajprije sljedeće mjere povezane s niklovom rudom koje se primjenjuju na sva rudarska društva bez obzira na to jesu li u državnom ili privatnom vlasništvu:

i.

obveza domaće prerade (vidjeti uvodne izjave od 401. do 404.);

ii.

ograničenja izvoza do 2019. i potpuna zabrana izvoza od 1. siječnja 2020. (vidjeti uvodne izjave od 405. do 413.);

iii.

obvezni mehanizam određivanja cijena (vidjeti uvodne izjave od 435. do 437.).

(456)

Ukratko, obvezom domaće prerade zahtijevalo se od talionica da niklovu rudu prerađuju u tuzemstvu, što pokazuje da je indonezijska vlada namjeravala osigurati da se niklova ruda proizvodi i prerađuje u tuzemstvu, umjesto da se izvozi. Kasnija de facto ili de iure ograničenja i zabrane izvoza niklove rude koji su stupili na snagu 2014., nakon prijelaznog razdoblja koje je počelo 2009., a naročito potpuna zabrana izvoza od 1. siječnja 2020., bili su posebno namijenjeni tomu da se osigura da niklova ruda, osim što se mora prerađivati u tuzemstvu, ne može izvoziti. Umjesto toga, morala se zadržati na domaćem tržištu u korist industrije nehrđajućeg čelika, što je dovelo do nižih domaćih cijena niklove rude.

(457)

Te niske cijene niklove rude koje su bile posljedica ograničenja izvoza (i zahtjeva u pogledu domaće prerade) dodatno su podupirane obveznim mehanizmom određivanja cijena uvedenim 2020.

(458)

Indonezijska vlada počela je regulirati određene aspekte cijena niklove rude još 2010. primjenom članka 85. Uredbe Vlade 23/2010. To zakonodavstvo uključivalo je referentnu cijenu namijenjenu uglavnom za potrebe izračuna razine naknada za dozvole koje se plaćaju indonezijskoj vladi. Tada se još nisu regulirale cijene transakcija između rudarskih društava i talionica. Isto tako, u tim ranim danima referentna cijena primjenjivala se samo na domaće transakcije niklove rude. Uzimajući u obzir potencijalno nisku razinu domaćih cijena za razliku od izvoznih cijena, indonezijska vlada željela je osigurati da će moći naplaćivati poštenu razinu naknada za dozvolu koje se naplaćuju na domaću prodaju. Taj mehanizam određivanja cijena kako je utvrđen člankom 85. izmijenjen je 2017. važnom izmjenom putem Uredbe Vlade 1/2017, čime je indonezijska vlada počela regulirati ne samo cijenu niklove rude u odnosu na naknade za dozvole, nego i stvarnu transakcijsku cijenu. Izmijenjena verzija članka 85. iz Uredbe Vlade 1/2017 glasi kako slijedi: „1. Nositelji dozvole IUP za djelatnost proizvodnje minerala i ugljena koji prodaju minerale i ugljen moraju svoje cijene temeljiti na referentnoj cijeni. 2. Cijenu iz točke 1. propisuje: a. ministar za metale i ugljen; b. guverner ili regent/gradonačelnik, ovisno o njegovoj ulozi, za nemetalne minerale i stijene. 3. Cijena iz točke 1. utvrđuje se na temelju tržišnog mehanizma i/ili ovisno o prihvaćenoj cijeni na međunarodnom tržištu. 4. Pojedinosti o određivanju cijena metalnih minerala i ugljena uređuju se uredbom ministra” (97).

(459)

Indonezijska vlada posebnim je uredbama utvrdila stvarni mehanizam za određivanje referentnih cijena za transakcije između rudarskih društva i talionica kako bi se ostvario znatan popust na cijenu niklove rude na međunarodnim tržištima. Referentna cijena za nikal (HPM) propisana je formulom utvrđenom u Uredbi MEMR-a 2946K/30/MEM/2017, kako slijedi: HPM za niklovu rudu = % Ni x KF x HMA za nikal. „1. Referentna cijena HPM za niklovu rudu je cijena metalnog minerala u obliku niklove rude izražena u USD/DMT. 2. % Ni je udio nikla (Ni) u niklovoj rudi. 3. KF je korekcijski faktor, to jest iznos izražen postotkom koji služi za prilagođavanje popusta ili premijske vrijednosti u odnosu na kvalitetu robe koja se prodaje, na temelju sljedećih odredaba: a. KF za niklovu rudu s udjelom nikla od 1,9 % iznosi 20 %; i b. KF će fluktuirati za 1 % prema gore/dolje za svako povećanje udjela nikla za 0,1 %.” U Uredbi MEMR-a 7/2017 HPM se definira kao „cijena metalnih minerala koja se određuje na mjestu prodaje, na razini cijene franko broda, za svaku rudarsku robu koja se odnosi na metalne minerale”, a HMA se definira kao „cijena dobivena na temelju prosječnih objavljenih cijena za metalne minerale u prethodnom mjesecu ili cijena na isti datum kad je izvršena transakcija u skladu s kotacijom cijena na temelju objavljenih cijena za metalne minerale”. Iznos referentne cijene HMA svaki mjesec određuje ministar, a odnosi se na međunarodne cijene, kao što je cijena nikla na Londonskoj burzi metala (LME).

(460)

Iako je formula za izračun regulirane referentne cijene HPM za niklovu rudu zaista povezana s međunarodnom cijenom niklove rude, ta formula uključuje i znatan korekcijski faktor kojim se osigurava da indonezijska domaća cijena niklove rude bude znatno niža u odnosu na međunarodne cijene.

(461)

Propisi o određivanju cijena konkretno pokazuju i namjeru indonezijske vlade da regulira cijene u korist domaće industrije nehrđajućeg čelika na nižoj razini u odnosu na uobičajene tržišne uvjete. Tim mehanizmom nastojala se postići cijena uz znatan popust u odnosu na međunarodnu tržišnu cijenu. To je potvrđeno raznim izjavama indonezijske vlade. Taj mehanizam određivanja cijena bio je od velike važnosti i za ostvarivanje ciljeva politike indonezijske vlade jer se njime osiguralo da će rudarska društva moći nastaviti s proizvodnjom i opskrbom industrije na kraju proizvodnog lanca, s obzirom na to da je zbog pristranosti politike indonezijske vlade u korist talionica bio ugrožen opstanak nekoliko rudarskih društava.

(462)

U MEMR-ovu priopćenju za medije br. 253.Pers/04/SJI/2020 o novoj uredbi o referentnoj cijeni za mineralnu rudu (98) potvrđuje se činjenica da indonezijska vlada mehanizmom reguliranih cijena, kao svoj glavni cilj, namjerava držati cijenu niklove rude na niskoj razini u korist domaćih talionica, a da se pritom osigura da ta cijena omogućuje nastavak proizvodnje niklove rude. Vršitelj dužnosti glavnog direktora za minerale i ugljen otvoreno objašnjava da je „vlada odredila referentnu cijenu HPM na razini nižoj od međunarodne cijene kako bi povećala ekonomije razmjera u sektoru talionica” i da su „talionice tim ekonomičnije što je referentna cijena HPM niža. Referentnu cijenu HPM uvijek određujemo na razini nižoj od međunarodne tržišne cijene”. Direktor za poticanje proizvodnje minerala i poduzetništvo u sektoru minerala Yunus Saefulhak dao je primjer određivanja referentne cijene HPM na razini nižoj od međunarodne cijene. „Na primjer, ako međunarodna cijena iznosi 60 USD (po mokroj metričkoj toni), naša (indonezijska) cijena iznosi 30 USD (po mokroj metričkoj toni)” (99).

(463)

Druge osobe koje su iznosile primjedbe o tome navele su i da je indonezijska vlada pri određivanju cijene niklove rude oprezno vodila računa o interesu talionica. Vršitelj dužnosti glavnog direktora za minerale i ugljen potvrdio je da se time nastojalo postići „pravedno rješenje za talionice koje žele što niže cijene. Međutim, s druge strane, [time] se mora osigurati da aktivnosti vađenja nikla pružaju dostatnu maržu za rudarski sektor” (100) i dodao da „[naravno], treba imati na umu to da je prosječna cijena minerala nakon izračuna i dalje niža od međunarodne cijene za 30 %. Time se nastoji poticati povoljno okruženje za ulaganja kako bi talionice gradile postrojenja za preradu i rafiniranje u Indoneziji” (101). Ta regulirana cijena niklove rude, koja nije u skladu s tržišnim uvjetima, može funkcionirati samo uz istodobnu primjenu zabrane izvoza kojom se rudarskim poduzećima uskraćuju druge mogućnosti prodaje te im se onemogućuje zaobilaženje ograničenja cijena prodajom proizvoda u inozemstvu po višoj cijeni.

(464)

Podvrgavanjem rudarskih društava ograničenjima izvoza niklove rude, u kombinaciji s drugim vladinim mjerama, koje ponajprije uključuju i. propise o reguliranju cijena kojima su se cijene niklove rude držale na umjetno niskim razinama i ii. zahtjeve u pogledu domaće prerade, koji su doveli do prekomjerne ponude i niskih cijena, indonezijska vlada dovela je rudarska poduzeća koja vade nikal u gospodarski nerazborit položaj prisiljavajući ih da prodaju niklovu rudu na domaćem tržištu po umjetno sniženim cijenama u odnosu na znatno više cijene koje bi inače mogli dobiti od brojnih drugih potencijalnih kupaca da nije bilo obveza povezanih s dobivanjem dozvola i mehanizma određivanja cijena. Stoga je rudarskim poduzećima koja vade niklovu rudu uskraćena mogućnost da donose poslovno razborite odluke te ih se potiče na to da djeluju u skladu s ciljem politike indonezijske vlade o pogodovanju industriji nehrđajućeg čelika.

(465)

Na temelju podataka koje je dostavila indonezijska vlada o proizvodnji i potrošnji niklove rude u Indoneziji, pod pretpostavkom da su ti podaci točni kako to tvrdi indonezijska vlada (vidjeti uvodne izjave 348. i 351.), proizvodnja niklove rude znatno je viša od njezine potrošnje.

(466)

Drugim riječima, te mjere zajedno čine izričitu i afirmativnu mjeru indonezijske vlade koja uključuje prijenos ovlasti ili izdavanje zapovijedi rudarskim društvima koja vade niklovu rudu s učinkom opskrbe talionica niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene. Uloga indonezijske vlade znatno je nadilazila okvire uobičajenih intervencija koje regulator tržišta provodi u rudarskom sektoru. Relevantnim mjerama nisu se samo regulirali opći aspekti tržišta, već se rudarska društva prisiljavalo na određeno ponašanje uvođenjem obveze da rudu prerađuju u tuzemstvu, zatvaranjem pristupa izvoznim tržištima i reguliranjem cijene uz znatan popust u odnosu na cijenu na međunarodnom tržištu. Sve te mjere poduzimale su se kako bi rudarska društva osiguravala opskrbu niklovom rudom u korist industrije na kraju proizvodnog lanca uz manju naknadu od primjerene. Ta je namjera jasno pokazana brojnim izjavama o politici i mjerama politike.

(467)

Uvođenjem obveze za rudarska društva da poštuju te mjere (među ostalim i primjenom sankcija i ukidanjem dozvola, vidjeti uvodne izjave od 337. do 375.), indonezijska vlada uskratila im je mogućnost da slobodno odabiru svoje strategije proizvodnje i prodaje u skladu sa situacijom na tržištu. Drugim riječima, te mjere jasno čine „dokazivu vezu” između postupanja vlade i ponašanja privatnih rudarskih društava. Indonezijska vlada koristila je rudarska društva kao posrednike radi pružanja potpore talionicama i proizvođačima nehrđajućeg čelika. Nadalje, Komisija je već napomenula da indonezijska vlada upravlja vađenjem prirodnih resursa i kontrolira ga, što uključuje vađenje niklove rude, u okviru svojih javnih funkcija (vidjeti uvodnu izjavu 374.). Stoga se opskrbu niklovom rudom može smatrati funkcijom koja je obično povjerena vladi u skladu s izvršavanjem njezinih regulatornih ovlasti.

(468)

Naime, umjesto da je industriju nehrđajućeg čelika izravno opskrbljivala niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene radi ostvarivanja svojih ciljeva politike o povećanju kapaciteta za taljenje s pomoću niskih cijena niklove rude, indonezijska vlada poticala je rudarska društva, putem niza pažljivo usmjerenih zakona i propisa, da čine to u njezino ime.

(469)

U primjedbama na konačnu objavu indonezijska vlada prvo je prigovorila da je upućivanje na Ustav iz 1945. u uvodnoj izjavi 374. potpuno nevažno u kontekstu utvrđivanja financijskog doprinosa. U tom pogledu indonezijska vlada podsjetila je na načelo državne suverenosti, koje uključuje načelo suvereniteta nad nacionalnim resursima, kako ga je priznalo Povjerenstvo WTO-a u predmetu Kina – sirovine (102).

(470)

Komisija je na početku napomenula da se upućivanjem na Ustav iz 1945. ne dovodi u pitanje načelo suvereniteta države, uključujući načelo suvereniteta nad prirodnim resursima. Naime, Komisija nije dovela u pitanje mogućnost ili sposobnost indonezijske vlade da donosi odluke o politikama i regulatorne odluke. Jedini zaključak koji je Komisija u uvodnoj izjavi 374. donijela na temelju Ustava iz 1945., u kombinaciji sa Zakonom o rudarstvu iz 2009., je da su svi minerali u Indoneziji javni prirodni resursi koje kontrolira i koristi država. Komisija nije utvrdila da je indonezijska vlada pružila financijski doprinos u kontekstu opskrbe niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene na temelju pozivanja na Ustav iz 1945., ograničenog samo na članak 33. stavak 2. Relevantnost Ustava iz 1945. opravdana je činjenicom da se članak 33. dvaput navodi u preambuli Zakona o rudarstvu iz 2009., kojim se zapravo uređuje rudarski sektor i provodi načelo sadržano u Ustavu iz 1945. Nadalje, Komisija je napomenula da načelo suverenosti države ne isključuje mogućnost da se određene odluke o politikama i regulatorne odluke koje je indonezijska vlada slobodno donijela mogu smatrati, zajedno sa svim ostalim dostupnim dokazima, financijskim doprinosom za potrebe obveza indonezijske vlade u okviru WTO-a. Naime, povjerenstvo je u predmetu Kina – sirovine, iako je priznalo da je „sposobnost sklapanja međunarodnih sporazuma, kao što je Sporazum WTO-a, ključan primjer ostvarivanja suvereniteta” (103), podsjetilo na to da „članovi moraju izvršavati svoj suverenitet nad prirodnim resursima u skladu sa svojim obvezama u okviru WTO-a” (104). Stoga je, kad je riječ o sadržaju predmeta, povjerenstvo u predmetu Kina – sirovine preporučilo (105), a Žalbeno tijelo potvrdilo (106), da je Kina morala uskladiti svoju izvoznu carinu i izvoznu kvotu za neke sirovine sa svojim obvezama u okviru WTO-a. Stoga je Komisija smatrala da je upućivanje na Ustav relevantno za razumijevanje pravnog konteksta te je odbacila taj prigovor.

(471)

Indonezijska vlada tvrdila je i da zakoni, propisi i politike o rudarstvu koje navodi Komisija nisu relevantni u kontekstu utvrđivanja financijskog doprinosa jer se ne odnose na poslovne transakcije između poslovnih subjekata. Indonezijska vlada tvrdila je da je Komisija pogrešno protumačila značenje riječi „kontrola” koja se navodi u nizu odredaba, a koja bi se zapravo odnosila na aktivnost upravljanja rudarskim poduzećima i nadzora nad njima ili aktivnosti za borbu protiv nezakonitog rudarenja, sprečavanje štete za okoliš uzrokovane rudarskim aktivnostima i osiguravanje potpune usklađenosti rudarskog istraživanja s dobrim rudarskim praksama. U tom pogledu indonezijska vlada uputila je na definicije upravljanja, nadzora, javne zaštite i provedbenih smjernica iz poglavlja XIX. Zakona o rudarstvu iz 2009. i članka 3. Uredbe Vlade br. 55/2010, pozivajući Komisiju da uzme u obzir cjelokupno zakonodavstvo, uključujući provedbene mjere, posebno Uredbu Vlade br. 55/2010. Indonezijska vlada smatrala je da se tim odredbama nije dokazalo da je ona intervenirala u privatne poslovne transakcije i naložila rudarskim društvima da osiguraju opskrbu niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene.

(472)

Točnije, indonezijska vlada osporavala je navode da je na tržištu niklove rude imala ulogu koju joj je Komisija pripisala u uvodnoj izjavi 327. upućivanjem na preambulu Uredbe MEMR-a 26/2018 o provedbi dobrih rudarskih praksi i nadzoru nad vađenjem minerala i ugljena, kojom se provodi Uredba Vlade br. 55/2010 i u kojoj se navodi da je jedina zadaća indonezijske vlade vršiti nadzor i pružati smjernice za provedbu dobrih rudarskih načela i praksi.

(473)

Osim toga, u pogledu nalaza iz uvodne izjave 374. indonezijska vlada odgovorila je da kontrolira sve prirodne resurse, uz tvrdnju da mora kontrolirati rudarski sektor kako bi spriječila negativan učinak rudarskih aktivnosti, kao što su uništavanje okoliša i onečišćenje u vezi s rudarskim područjima.

(474)

Komisija je, kao prvo, smatrala da mora uzeti u obzir svaki relevantni zakon ili propis koji se odnosi na sektor rudarstva, uključujući provedbenu uredbu, kako bi došla do zaključka o financijskom doprinosu u kontekstu opskrbe niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene. Pravna ocjena koja bi se temeljila samo na djelomičnim informacijama i dokazima u dokumentaciji, čime bi se zanemarile moguće relevantne informacije i dokazi, ugrozila bi točnost i primjerenost nalaza Komisije. Stoga je pravna obveza Komisije da analizira sve relevantne dokaze, suprotno tvrdnjama indonezijske vlade. Stoga je taj argument odbačen.

(475)

Kad je riječ o ostalim tvrdnjama, navodi da je Komisija pogrešno protumačila značenje riječi „kontrola” te djelomično, ograničeno citiranje određenih dijelova zakonodavstva, ne mogu kao takvi opovrgnuti zaključke Komisije.

(476)

Naime, Komisija ne osporava činjenicu da indonezijska vlada vrši kontrolu upravljanjem i nadzorom i radi borbe protiv nezakonitog rudarenja, sprečavanja štete za okoliš i osiguravanja dobrih rudarskih praksi. Međutim, kontrola indonezijske vlade nije ograničena samo na te aktivnosti. Kako su ispitni postupak i dokazi uvjerljivo pokazali, indonezijska vlada provodila je kontrolu i radi općeg cilja razvoja domaće prerađivačke industrije, među ostalim kontrolom proizvodnje i prodajnih cijena niklove rude. Činjenica da kontrola može imati druge istodobne i/ili pomoćne ciljeve ne umanjuje to činjenično stanje. To bi već samo po sebi bilo dovoljno za odbacivanje te tvrdnje.

(477)

Komisija je radi cjelovitosti analizirala i definicije upravljanja, nadzora i javne zaštite iz poglavlja XIX. Zakona o rudarstvu iz 2009. Komisija je primijetila da se te definicije odnose na aktivnosti upravljanja i nadzora koje središnja indonezijska vlada provodi na razini pokrajine i okruga/grada u okviru svojih nadležnosti u upravljanju rudarskim sektorom. To je jasno iz točaka u kojima su utvrđene definicije koje je indonezijska vlada navela, odnosno iz članka 139.: „Ministar daje upute o upravljanju rudarskim djelatnostima koje provode pokrajinske vlade i vlade na razini okruga/grada u okviru svoje nadležnosti” i članka 140. stavka 1.: „Ministar nadzire upravljanje rudarskim djelatnostima koje provode pokrajinske vlade i vlade na razini okruga/grada u okviru svoje nadležnosti”. To dodatno potvrđuje nadležnost središnje indonezijske vlade iz članka 6. stavka 1. Zakona o rudarstvu iz 2009., u kojemu točka (n) uključuje sljedeći navod: „usmjeravati i nadzirati upravljanje vađenjem minerala i ugljena koje provode regionalne vlade”. Stoga se aktivnosti upravljanja i nadzora te njihove definicije odnose na upravljanje i nadzor koje središnja indonezijska vlada vrši u odnosu na lokalne razine vlasti. Međutim, to je samo jedna od nadležnosti središnje indonezijske vlade. Komisija napominje da, na primjer, indonezijska vlada u svojim argumentima nije uputila na poglavlje III. Zakona o rudarstvu iz 2009., koje je izričito naslovljeno „Kontrola minerala i ugljena”. Ta se kontrola vrši na svim razinama indonezijske vlade (članak 4. stavak 2.: „provodi vlada i/ili regionalne vlade”), za razliku od upravljanja i nadzora iz poglavlja XIX. koje posebno provodi ministar energetike i mineralnih resursa. Nadalje, u članku 5. Zakona o rudarstvu iz 2009., u kojem se dodatno objašnjava pojam „kontrola”, navodi se da „u nacionalnom interesu [...] vlada [...] može donijeti politiku o davanju prednosti domaćim potrebama za mineralima i/ili ugljenom” (stavak 1.), da se „nacionalni interesi [...] mogu ostvariti nadzorom proizvodnje i izvoza” (stavak 2.) i da je „u obavljanju nadzora [...] vlada ovlaštena odrediti godišnju količinu proizvodnje bilo koje robe za bilo koju pokrajinu” (stavak 3.). Nadzor iz članka 5. znatno se razlikuje od nadzora iz poglavlja XIX. Naime, u definiciji nadzora koju navodi indonezijska vlada, a koja je uključena u članak 141. poglavlja XIX. Zakona o rudarstvu iz 2009., ne upućuje se na proizvodnju i izvoz. Indonezijska vlada nije dostavila nikakve dokaze o tome da je pojam „kontrola” definiran kao nadzor u članku 141. niti da je nadzor iz članka 5. definiran u članku 141. Naime, u definiciji nadzora u članku 141. jasno se upućuje na „nadzor kako je predviđeno člankom 140.”, tj. na nadzor koji središnja indonezijska vlada vrši nad lokalnim razinama vlasti u upravljanju rudarskim sektorom.

(478)

Indonezijska vlada ponovno, i s obzirom na članak 3. Uredbe Vlade 55/2010, djelomično tumači zakonodavstvo. Naime, iako Komisija ne osporava definiciju smjernica iz članka 3., napominje da to nije relevantno za ocjenu kontrole. Relevantna je, na primjer, činjenica da „ministar, guverner ili regent/gradonačelnik nadzire provedbu upravljanja rudarskim poduzećima u skladu sa svojim ovlastima...” (članak 13. stavak 2.), da se „nadzor iz članka 13. stavka 2. provodi [se] nad sljedećim: [...] b. stavljanje na tržište” (članak 16. točka (b)) i, naposljetku da „nadzor stavljanja na tržište iz članka 16. točke (b) treba obuhvaćati barem sljedeće: a. ostvarenje proizvodnje i prodaje, uključujući kvalitetu i količinu te cijenu minerala i ugljena” (članak 22.). Indonezijska vlada nije se osvrnula ni na jednu od tih jasnih pravnih osnova za svoju kontrolu i intervenciju u određivanje cijene niklove rude.

(479)

Osim toga, upućivanjem na Uredbu MEMR-a 26/2018 Komisija nije osporavala da je, u skladu s preambulom te uredbe, jedina zadaća indonezijske vlade vršiti nadzor i pružati smjernice za provedbu dobrih rudarskih načela i praksi. Komisija smatra da taj navod nije sam po sebi dovoljan za opis uloge indonezijske vlade. Naprotiv, treba napomenuti da definicija dobrih rudarskih praksi „uključuje [...] b. upravljanje rudarskim poslovanjem” (članak 3. stavak 2. točka (b)), koje pak „uključuje provedbu: a. stavljanja na tržište” (članak 3. stavak 4. točka (a)). Te odredbe o stavljanju na tržište provode nositelji dozvola IUP i IUPK za proizvodne djelatnosti i „sadržavaju barem: [...] c. prodajnu cijenu minerala i ugljena utvrđenu prema referentnoj cijeni minerala, referentnoj cijeni ugljena ili prodajnoj cijeni koju je propisao ministar; d. odredbe o određivanju cijena u relevantnim kupoprodajnim ugovorima na temelju referentne cijene minerala ili referentne cijene ugljena” (članak 30. stavak 1. točke (c) i (d)). Indonezijska vlada i u ovom se slučaju oslonila na selektivne citate te namjerno nije uzela u obzir najrelevantnije odredbe dijelova zakonodavstva koje je navela u svojem podnesku. Te su tvrdnje stoga odbačene.

(480)

Indonezijska vlada i dalje je smatrala da su društva za rudarenje niklove rude i talionice niklove rude bili potpuno slobodni i neovisni o indonezijskoj vladi u pregovaranju o svojim poslovnim transakcijama, među ostalim o cijeni niklove rude. Prema mišljenju indonezijske vlade, referentna cijena HPM trebala je osigurati i. plaćanja naknada za dozvole i ii. pošteno poslovanje, pri čemu je referentna cijena HPM služila i kao obvezna minimalna cijena niklove rude.

(481)

Komisija je na početku primijetila da je samo po sebi proturječno da indonezijska vlada tvrdi s jedne strane da društva za rudarenje niklove rude i talionice niklove rude mogu potpuno slobodno pregovarati o cijeni niklove rude a s druge strane da je referentna cijena HPM služila kao obvezna minimalna cijena. Samo postojanje referentne cijene HPM i njezina uloga pokazuju da društva za rudarenje niklove rude i talionice niklove rude nisu u potpunosti slobodni pregovarati o cijenama niklove rude. Nadalje, tvrdnja da je referentna cijena HPM minimalna cijena u suprotnosti je s uvjerljivim dokazima u dokumentaciji, koji pokazuju da su cijene niklove rude u praksi odgovarale referentnoj cijeni HPM za transakcije između povezanih i nepovezanih strana tijekom cijelog razdoblja (vidjeti uvodnu izjavu 518.). To pokazuje da je referentna cijena HPM bila regulirani i obvezni cjenovni mehanizam koji su slijedile sve strane te da je njegovo funkcioniranje s pomoću proizvoljnog korekcijskog faktora osmišljeno i provedeno kako bi se osigurao znatan popust u odnosu na međunarodne cijene niklove rude. Stoga je ta tvrdnja odbačena.

(482)

Kao odgovor na nalaz da se indonezijsku domaću cijenu zadržalo na razini koja je znatno niža od međunarodnih cijena, indonezijska vlada tvrdila je da se nijednim propisom ne intervenira na takav način. Indonezijska vlada tvrdila je da je, naprotiv, u skladu s „Uredbom MEMR-a 7/2017 referentna cijena HPM utvrđena na temelju prevladavajuće tržišne cijene i da obvezno uvođenje te cijene u skladu s Uredbom MEMR-a 11/2020 pokazuje da indonezijska vlada podupire međunarodnu cijenu jer referentna cijena HPM uključuje referentnu cijenu HMA, koja sadržava međunarodni cjenovni element. Unatoč tome, indonezijska vlada i dalje je smatrala da su poslovne odluke u transakcijama u potpunosti ovisile o stranama, odnosno da u vezi s njima nije bilo intervencije indonezijske vlade.

(483)

Komisija je odlučno odbacila tvrdnju indonezijske vlade kao neutemeljenu. Naime, iako je točno da se referentna cijena HPM odnosi na referentnu cijenu HMA, koja odražava međunarodnu cijenu nikla prema LME-u, referentna cijena HMA zatim se prilagođava prema proizvoljnom korekcijskom faktoru, kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 460. Tim se korekcijskim faktorom uvodi znatan „popust ili premijska vrijednost u odnosu na kvalitetu robe koja se prodaje” (Prilog Uredbi MEMR-a br. 2946 K/30/MEM/2017), čime se osigurava da su domaće cijene niklove rude uvijek niže od međunarodnih razina. Stoga je taj argument odbačen.

(484)

Kad je riječ o ulozi rudarskih društava koja djeluju kao javna tijela, indonezijska vlada tvrdila je, pozivajući se na uvodnu izjavu 373., da nikada nije ovlastila rudarska društva za obavljanje vladinih funkcija i da u dokumentaciji nema dokaza za to.

(485)

Indonezijska vlada navela je u odgovoru na uvodnu izjavu 375. i da nikad nije odredila kome su rudarska društva trebala prodati niklovu rudu za daljnju preradu. Točnije, indonezijska vlada uputila je na članak 104. stavak 1. Zakona o rudarstvu iz 2009., u kojem izraz „može surađivati s” podrazumijeva da rudarska društva mogu slobodno surađivati s drugim poslovnim subjektima.

(486)

Komisija je primijetila da se nalaz da društva za rudarenje niklove rude djeluju kao javna tijela temelji na velikom broju dokaza i posljedičnih nalaza navedenih u uvodnim izjavama od 371. do 445. Kad je riječ o uputama o tome kome rudarska društva trebaju prodavati niklovu rudu, Komisija je potvrdila da indonezijska vlada ne prisiljava izravno rudarska društva na suradnju s drugim nositeljima dozvole za rudarenje ili posebne dozvole za rudarenje. Međutim, rudarska društva imaju obvezu povećati dodanu vrijednost svoje proizvodnje u skladu s člankom 102. Zakona o rudarstvu iz 2009. Stoga, ako to ne mogu učiniti sama, moraju surađivati s drugim nositeljima dozvole za rudarenje ili posebne dozvole za rudarenje. Nakon što odluče surađivati znatno se ograničava broj potencijalnih suradničkih strana u skladu sa Zakonom o rudarstvu iz 2009., u čijem se članku 103. navodi da se rezultat proizvodnje mora preraditi na domaćem tržištu u Indoneziji i koji sudjelovanje u preradi rezultata proizvodnje ograničava na nositelje dozvole za rudarenje ili posebne dozvole za rudarenje. Nadalje, dozvole za rudarenje ili posebne dozvole za rudarenje izdaje indonezijska vlada. Stoga je ta tvrdnja odbačena.

(487)

Indonezijska vlada nadalje je tvrdila da nikad nije odredila kojim je društvima i na kojim područjima dopušteno vaditi niklovu rudu. Navela je da dozvole za rudarenje imaju nadzornu i regulatornu funkciju kako bi se osiguralo da aktivnosti nisu u međusobno suprotne i da ne dođe do zlouporabe izdanih dozvola. Kako bi to potkrijepila, indonezijska vlada uputila je na Uredbu MEMR-a 7/2020, u kojoj se navodi da je svrha dozvola za rudarenje zajamčiti pravnu sigurnost, osigurati djelotvornost i učinkovitost rudarskih aktivnosti te potaknuti razvoj poslovanja. Indonezijska vlada ponovno je zatražila od Komisije da razmotri i provedbene uredbe, kao što je Uredba MEMR-a 25/2018 o poduzećima za vađenje minerala i ugljena, u kojima su objašnjeni planiranje i administrativni koraci za vađenje niklove rude. Točnije, kad je riječ o RKAB-ima, indonezijska vlada podsjetila je na to da količina niklove rude koju treba izvaditi ovisi o nalazima istraživanja i studije izvedivosti koje su pripremila društva. Indonezijska vlada odobrava RKAB sve dok je u skladu sa studijom izvedivosti i dok se prema njemu zahtijeva samo da rudarska društva dodatno prerađuju mineral do određene razine pročišćenosti. Indonezijska vlada tvrdila je da je taj zahtjev uobičajen i da ga nije odredila industrija nehrđajućeg čelika.

(488)

Komisija je napomenula da različiti ciljevi izdavanja dozvole za rudarenje nisu utjecali na nalaz da indonezijska vlada, na temelju dozvola za rudarenje, određuje kojim je društvima dopušteno vaditi niklovu rudu. Nadalje, Komisija primjećuje da indonezijska vlada nije osporavala nalaz da indonezijska vlada odlukom o planiranju na nacionalnoj i lokalnoj razini određuje na kojim je područjima dopušteno vaditi niklovu rudu. Osim toga, Komisija je potvrdila da je u svojoj analizi uzela u obzir Uredbu MEMR-a 25/2018 te da to nije dovelo do nalaza koji se razlikuju od nalaza u ovoj uredbi. Naposljetku, kad je riječ o RKAB-ima, Komisija je napomenula da indonezijska vlada nije dostavila cjelovite studije izvedivosti i da je izbjegavala sudjelovati u raspravama o tome kako se određuju proizvodni ciljevi za svako pojedino društvo, a zatim i o tome kako prati stvarno ostvarenu proizvodnju za razdoblje obuhvaćeno studijom izvedivosti i postupa po tom pitanju nakon toga. Zbog nesuradnje u pogledu tog važnog aspekta, Komisija se morala osloniti na zaključke donesene na temelju članka 28. osnovne uredbe. Stoga su te tvrdnje, koje kao takve nisu dodatno potkrijepljene, odbačene.

(489)

Kao odgovor na zaključak iz uvodne izjave 393. da je velik dio društava za rudarenje niklove rude u vlasništvu indonezijske vlade, indonezijska vlada podsjetila je na to da su, u skladu s člankom 2. Zakona br. 19 iz 2003., poduzeća u državnom vlasništvu osnovana radi maksimiziranja dobiti u svojem poslovanju.

(490)

U tom je pogledu indonezijska vlada tvrdila da bi utvrđivanje da se rudarskim društvima povjeri zadaća i upravlja njima zahtijevalo pisano zakonodavstvo, koje u ovom slučaju ne postoji. Indonezijska vlada istaknula je primjer sektora ugljena, u kojem je Uredbom MEMR-a br. 261 iz 2019. uvedena maksimalna cijena ugljena namijenjenog za proizvodnju javne električne energije. Naprotiv, indonezijska vlada tvrdila je da takva maksimalna cijena ne postoji za niklovu rudu ili industriju nehrđajućeg čelika. Indonezijska vlada ponovno je navela da je jedini zahtjev dodatna prerada niklove rude kako bi se postiglo određeno minimalno pročišćavanje, u skladu s Uredbom MEMR-a 25/2018.

(491)

Indonezijska vlada i dalje je tvrdila da se u ovom predmetu ne može utvrditi nijedan od triju elemenata koji bi ukazivali na postojanje povjeravanja zadaće i usmjeravanja, kako je navelo povjerenstvo u predmetu SAD – izvozna ograničenja (107). Dodala je da se povjeravanje zadaće i usmjeravanje ne mogu utvrditi čak ni na temelju gospodarskih učinaka državne mjere, upućujući na izvješće povjerenstva u predmetu SAD – kompenzacijske mjere za piljenu građu iz Kanade (108).

(492)

Komisija je primijetila da činjenica da su poduzeća u državnom vlasništvu osnovana radi maksimiziranja dobiti u skladu sa zakonodavstvom ne dovodi u pitanje državno vlasništvo i sve ostale elemente na kojima se temelji zaključak da su društva za rudarenje niklove rude djelovala kao javna tijela. Postojanje mjera obvezne domaće prerade, izvoznih ograničenja i obveznog cjenovnog mehanizma upućuje na to da su ta poduzeća u državnom vlasništvu i druga rudarska društva, koja nisu bila ni blizu cilju maksimiziranja dobiti, bila prisiljena slijediti nerazumno gospodarsko ponašanje jer su bila obvezna prerađivati rudu na domaćem tržištu, čime im se onemogućilo da izvoze i time postignu višu cijenu na međunarodnim tržištima. Čak su i na domaćem tržištu mogla prodavati samo po niskoj vladinoj cijeni (tj. po referentnoj cijeni HPM). Stoga pravno okruženje koje je stvorila indonezijska vlada objektivno nije u skladu s navodnim zakonodavnim ciljem tih društava da maksimiziraju svoju dobit.

(493)

Kad je riječ o povjeravanju zadaće i usmjeravanju, Komisija je na početku napomenula da su njezini glavni nalazi pokazali da društva za rudarenje niklove rude djeluju kao javna tijela. Stoga, čak i da je ta tvrdnja indonezijske vlade utemeljena, a nije, ona ne bi nimalo utjecala na zaključak o financijskom doprinosu vlade ili javnog tijela. Komisija je u biti u uvodnim izjavama od 446. do 499. dokazala da je indonezijska vlada povjerila zadaću rudarskim društvima i usmjeravala ih. Smatralo se da utvrđeni dokazi ispunjavaju uvjete i zahtjeve kako su razrađeni u relevantnoj sudskoj praksi WTO-a. Kako je Komisija podsjetila u uvodnoj izjavi 448., nalazi u predmetu SAD – izvozna ograničenja moraju se tumačiti zajedno s nalazima Žalbenog tijela, kako je prepoznalo i povjerenstvo u predmetu SAD – kompenzacijske mjere za piljenu građu iz Kanade. Kombinacija mjera koje je poduzela indonezijska vlada, uključujući obveze domaće prerade, ograničenja izvoza i obvezni mehanizam određivanja cijena, te s tim povezane izjave, pokazali su da je indonezijska vlada namjerno provela te mjere kako bi dobavljačima niklove rude povjerila, ili ih usmjerila na opskrbu niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene. Stoga učinci ostvareni tim mjerama nisu bili nenamjerni ili samo nusproizvod gospodarskih učinaka tih politika. Te su tvrdnje stoga odbačene.

(494)

Kad je riječ o zabrani izvoza iz uvodnih izjava od 405. do 413., indonezijska vlada tvrdila je da ta zabrana nije osmišljena radi narušavanja cijene niklove rude u Indoneziji. Umjesto toga, uvedena je radi očuvanja rezervi minerala i okoliša. Indonezijska vlada ponovila je i da su transakcije povezane s niklovom rudom izvršene neovisno, bez njezine intervencije, pri čemu je referentna cijena HPM bila minimalna cijena, koja se određuje na temelju prevladavajuće cijene i prakse na međunarodnom tržištu.

(495)

U tom je pogledu indonezijska vlada podsjetila na izvješće povjerenstva u predmetu SAD – izvozna ograničenja, u kojemu je zaključeno da smatrati izvozna ograničenja financijskim doprinosom samo na temelju odgovora na mjeru nije u skladu sa Sporazumom WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama (109). Povjerenstvo je navelo da bi se postojanje financijskog doprinosa trebalo dokazati upućivanjem na postupanje vlade. U ovom predmetu indonezijska vlada tvrdila je da samo izvršava svoje funkcije i da njezina politika o niklovoj rudi nije mjera kojoj je cilj pružanje subvencija. Indonezijska vlada potvrdila je da se nalazi Komisije odnose na odgovor na politiku o niklovoj rudi ili njezin učinak.

(496)

Komisija je uputila na svoje argumente u uvodnoj izjavi 493. i napomenula da se njezini nalazi o postojanju financijskog doprinosa ne temelje samo na zabrani izvoza koju je uvela Indonezija, nego na nizu mjera i mehanizama koje je provela indonezijska vlada, uključujući, osobito, obvezu domaće prerade, RKAB-e, obvezu prodaje dionica, mehanizam određivanja cijena niklove rude i određivanje rudarskih društava kao „nacionalnih ključnih objekata”. Usklađena primjena svih tih mjera govori o namjernom djelovanju indonezijske vlade, kojim je ona nastojala ostvariti cilj svoje politike u korist industrije prerade nikla, uglavnom proizvođača hladnovaljanih plosnatih proizvoda od nehrđajućeg čelika. Stoga se ta tvrdnja smatrala neutemeljenom te je odbačena.

(497)

Kao odgovor na nalaz iz uvodne izjave 330. u pogledu odnosa između politike indonezijske vlade o niklovoj rudi i suradnje između indonezijske i kineske vlade, indonezijska vlada tvrdila je da Sporazum između indonezijske i kineske vlade o proširenju i produbljivanju bilateralne gospodarske i trgovinske suradnje nije ni na koji način povezan s opskrbom niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene. Naime, prema tvrdnji indonezijske vlade, suradnja s kineskom vladom nije bila ograničena na industriju nehrđajućeg čelika. U svakom slučaju, indonezijska vlada podsjetila je na to da provedba bilo kojeg međunarodnog sporazuma podliježe indonezijskom pravu koje se primjenjuje na sve sudionike na tržištu u Indoneziji.

(498)

Komisija je napomenula da je suradnja između kineske i indonezijske vlade, kako je utvrđena u ovom ispitnom postupku, pokazala da je pristup niklovoj rudi indonezijskog podrijetla bio jedan od glavnih ciljeva suradnje Kine u projektu Morowali. Sporazum između indonezijske i kineske vlade o proširenju i produbljivanju bilateralne gospodarske i trgovinske suradnje potpisan je 2011., u vrijeme kad je izvoz niklove rude u Kinu bio intenzivan, kako je prikazano u tablici 2., a zabrana izvoza iz 2014. još nije bila na snazi. Međutim, već se u tom sporazumu navodi da je „industrija čelika” (članak III.) jedno od područja suradnje jer je Zakonom o rudarstvu iz 2009. već predviđena obveza domaće prerade koja podliježe petogodišnjem razdoblju odgode. U svakom slučaju, cilj kineske suradnje ne utječe na nalaze o mogućnosti uvođenja kompenzacijskih mjera za opskrbu niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene jer se odnosi samo na kontekst u kojem je taj program proveden. Za zaključak o tom programu relevantne su bile mjere koje je poduzela indonezijska vlada. Stoga je ta tvrdnja odbačena.

Zaključak

(499)

Komisija je stoga zaključila da postoje brojni dokazi da su mjere koje je poduzela indonezijska vlada bile konkretno namijenjene tome da se rudarskim društvima koja vade nikal povjeri ostvarivanje ciljeva politike u korist industrije nehrđajućeg čelika ili da ih se usmjeri na ostvarivanje tih ciljeva politike, na način koji čini subvenciju protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere kako je utvrđeno u članku 3. stavku 1. točki (a) podtočkama iii. i iv. osnovne uredbe, kako se on tumači i primjenjuje u skladu s relevantnim standardom WTO-a na temelju članka 1.1. točke (a) podtočaka iii. i iv. Sporazuma WTO-a o subvencijama i kompenzacijskim mjerama.

4.4.3.2.2.   Korist

(500)

Komisija je zaključila da su rudarska društva koja vade niklovu rudu činila javno tijelo i/ili da im je indonezijska vlada povjerila zadaću opskrbe industrije nehrđajućeg čelika niklovom rudom ili ih usmjeravala na izvršavanje te zadaće.

(501)

Komisija je u sljedećem koraku ocijenila jesu li rudarska društva, koja su djelovala kao javna tijela ili im je indonezijska vlada povjerila zadaću ili ih usmjeravala na izvršavanje te zadaće, stvarno dobavljala niklovu rudu uz manju naknadu od primjerene. Za to je bilo potrebno temeljito analizirati tržišna kretanja u Indoneziji i usporediti ih s odgovarajućim referentnim vrijednostima.

(502)

U skladu s člankom 3. stavkom 2., člankom 5. i člankom 6. točkom (d) osnovne uredbe Komisija je ocijenila iznos subvencija protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere s obzirom na korist za primatelja utvrđenu tijekom razdoblja ispitnog postupka.

(503)

Komisija je stoga prvo ocijenila bi li cijene koje su određivala rudarska društva u Indoneziji mogle činiti odgovarajuću referentnu vrijednost.

(504)

Kako je navedeno u uvodnim izjavama od 435. do 437., u ispitnom postupku pokazalo se da je određivanje cijene niklove rude podlijegalo mehanizmu određivanja cijena koji je uvela vlada i drugim vladinim intervencijama kojima se sprečavalo određivanje cijene djelovanjem uobičajene tržišne dinamike ponude i potražnje.

(505)

Kako se podsjeća u uvodnoj izjavi 458., indonezijska vlada počela je regulirati određene aspekte cijena niklove rude još 2010.

(506)

Indonezijska vlada započela je 2014. postupno uvoditi ograničenja izvoza i druge mjere radi ostvarivanja svojeg cilja uspostavljanja domaće industrije nehrđajućeg čelika na kraju proizvodnog lanca i radi podupiranja uspostavljanja te industrije, među ostalim, s pomoću niskih cijena niklove rude, čime je postupno promijenila način određivanja cijene. Tim politikama indonezijske vlade uspješno je ostvaren njihov cilj stvaranja prekomjerne ponude niklove rude na indonezijskom tržištu u korist industrije nehrđajućeg čelika. Kao posljedica toga, ta je industrija stekla znatnu moć određivanja cijena u odnosu na rudarska društva i tako je znatno snizila cijene niklove rude u Indoneziji.

(507)

U tom je kontekstu, kako je prethodno objašnjeno, mehanizam određivanja cijena kako je utvrđen člankom 85. izmijenjen 2017. kad je indonezijska vlada počela regulirati ne samo cijenu niklove rude u odnosu na naknade za dozvole, nego i stvarnu transakcijsku cijenu.

(508)

Podsjeća se da je indonezijska vlada posebnim uredbama utvrdila stvarni mehanizam za određivanje referentnih cijena za transakcije između rudarskih društava i talionica kako bi se ostvario znatan popust na cijenu niklove rude na međunarodnim tržištima. Referentna cijena za nikal (HPM) propisana je formulom utvrđenom u Uredbi MEMR-a 2946K/30/MEM/2017 („Uredba MEMR-a 7/2017”), kako slijedi: HPM za niklovu rudu = % Ni x KF x HMA za nikal. „1. Referentna cijena HPM za niklovu rudu je cijena metalnog minerala u obliku niklove rude izražena u USD/DMT. 2. % Ni je udio nikla (Ni) u niklovoj rudi. 3. KF je korekcijski faktor, to jest iznos izražen postotkom koji služi za prilagođavanje popusta ili premijske vrijednosti u odnosu na kvalitetu robe koja se prodaje, na temelju sljedećih odredaba: a. KF za niklovu rudu s udjelom nikla od 1,9 % iznosi 20 %; i b. KF će fluktuirati za 1 % prema gore/dolje za svako povećanje udjela nikla za 0,1 %.” U Uredbi MEMR-a 7/2017 HPM se definira kao „cijena metalnih minerala koja se određuje na mjestu prodaje, na razini cijene franko broda, za svaku rudarsku robu koja se odnosi na metalne minerale”, a HMA se definira kao „cijena dobivena na temelju prosječnih objavljenih cijena za metalne minerale u prethodnom mjesecu ili cijena na isti datum kad je izvršena transakcija u skladu s kotacijom cijena na temelju objavljenih cijena za metalne minerale”. Iznos referentne cijene HMA svaki mjesec određuje ministar, a odnosi se na međunarodne cijene, kao što je cijena nikla na Londonskoj burzi metala (LME).

(509)

Nadalje, članak 2. Uredbe MEMR-a 7/2017 glasi kako slijedi: „1. Nositelji dozvole IUP za djelatnost proizvodnje metalnih minerala, dozvole IUP za djelatnost proizvodnje ugljena, dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje metalnih minerala i dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje ugljena moraju se pri prodaji proizvoda od metalnih minerala ili ugljena voditi referentnim cijenama HPM za metalne minerale ili HPB za ugljen”.

(510)

Indonezijska vlada tvrdila je da je referentna cijena HPM bila povezana s međunarodnim cijenama i trebala bi se smatrati minimalnom cijenom za stvarne transakcije između proizvođača i kupaca niklove rude. Komisija napominje da, iako je formula za izračun regulirane referentne cijene HPM za niklovu rudu zaista povezana s međunarodnom cijenom niklove rude, ta formula uključuje i znatan korekcijski faktor kojim se osigurava da indonezijska domaća cijena niklove rude bude znatno niža u odnosu na međunarodne cijene. Stvarnom cijenom transakcija, prema samom mehanizmu njezina djelovanja, mora se osigurati znatan popust u odnosu na međunarodne cijene.

(511)

Iako referentna cijena HPM u to doba nije bila obvezna cijena, bila je važna za zaštitu rudarskih poduzeća i talionica pri kupovanju i prodaji minerala. Glavni direktor u MEMR-u izjavio je da će vlada uvesti tu cijenu u listopadu 2017. i da će se ona objavljivati svakog mjeseca. Nadalje, navedeno je da će „HPM postati referentna cijena kako rudarska društva ne bi prodavala po višoj cijeni i kako talionice ne bi kupovale nikal po cijeni koja je znatno niža od tržišne cijene. U ovom slučaju vlada ne želi da jedna strana bude u nadređenom položaju u odnosu na drugu pri određivanju cijena robe” (110). To je potvrđeno u publikaciji Udruženja indonezijskih industrijskih poduzeća za preradu i rafiniranje (AP3I) iz rujna 2017., u kojoj je navedeno da se cijenom HPM nastoji zaštititi talionice i rudarska poduzeća u prodajnim i kupovnim transakcijama minerala (111). Drugim riječima, cijena HPM – utvrđena na razini znatno nižoj od međunarodne cijene – postala je referentna cijena za niklovu rudu u Indoneziji.

(512)

Budući da je politika indonezijske vlade usmjerena na razvoj industrije nehrđajućeg čelika djelotvorno provedena i pokazala se uspješnom, znatno snižene cijene niklove rude koje su time nastale, u kombinaciji s kupovnom moći industrije nehrđajućeg čelika koju je poticala vlada, dovele su do pogoršanja teškog financijskog položaja rudarskih društava, od kojih su većina bila suočena s opasnošću od prestanka poslovanja. Rudarska poduzeća organizirala su i prosvjede te je došlo do društvenih nemira zbog te pristranosti u korist industrije nehrđajućeg čelika. Stoga je indonezijska vlada morala primijeniti referentnu cijenu HPM kao sredstvo da se pogoduje industriji nehrđajućeg čelika, ali i da se istodobno izbjegnu stečajevi rudarskih društava ili jačanje društvenog nezadovoljstva koje su ta društva usmjeravala prema vladi. To bi uzrokovalo poremećaje u opskrbi i moguća povećanja cijena na štetu industrije nehrđajućeg čelika, čime bi se ugrozilo ostvarenje općeg cilja politike indonezijske vlade. Referentnom cijenom HPM, kao nuspojava, osigurana je i minimalna razina državnih prihoda od naknada za dozvole, na koje su isto tako znatno utjecale prekomjerna ponuda niklove rude i posljedične znatno snižene cijene do kojih je došlo zbog uspješne pristranosti politike u korist industrije nehrđajućeg čelika.

(513)

Indonezijska vlada u siječnju 2020. ponovno je uvela potpunu zabranu izvoza niklove rude svih stupnjeva čistoće. Time se povećala već postojeća neravnoteža na indonezijskom tržištu niklove rude u korist talionica, pa je indonezijska vlada stoga odlučila regulirati cijenu niklove rude posebnim zakonodavstvom i primjenom referentne cijene HPM. Stoga je MEMR u travnju 2020. revidirao Uredbu MEMR-a 7/2017 i izdao Uredbu MEMR-a 11/2020. Tom se uredbom mijenja članak 2. o smjernicama za prodaju metalnih minerala i ugljena. U skladu s novim člankom 2.: „1. Nositelji dozvole IUP za djelatnost proizvodnje metalnih minerala, dozvole IUP za djelatnost proizvodnje ugljena, dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje metalnih minerala i dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje ugljena moraju pri prodaji proizvedenih metalnih minerala ili ugljena koristiti referentne cijene HPM ili HPB”. Stoga su se, prema Uredbi MEMR-a 7/2017, rudarska poduzeća u svojim prodajnim transakcijama morala voditi referentnom cijenom HPM, a prema Uredbi MEMR-a 11/2020 morala su referentnu cijenu HPM koristiti kao cijenu transakcije. Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 508., referentna cijena HPM znači „cijena metalnih minerala koja se određuje na mjestu prodaje”. Drugim riječima, rudarska društva bila su obvezna određivati cijenu u skladu s referentnom cijenom HPM te su to u praksi i činila.

(514)

Nadalje, Uredbom MEMR-a 11/2020 dodan je članak 2.A o postupcima i obvezama pri prodaji niklove rude, koji glasi kako slijedi: „1. Nositelji dozvole IUP za djelatnost proizvodnje metalnih minerala i dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje metalnih minerala, koji proizvode niklovu rudu moraju pri prodaji te proizvedene niklove rude koristiti referentnu cijenu HPM. 2. Obveza korištenja referentne cijene HPM kako je navedena u stavku 1. primjenjuje se i na nositelje dozvole IUP za djelatnost proizvodnje metalnih minerala i dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje metalnih minerala pri prodaji proizvedene niklove rude svojim povezanim društvima. 3. Ostale strane koje rafiniraju niklovu rudu podrijetlom od nositelja dozvole IUP za djelatnost proizvodnje metalnih minerala i dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje metalnih minerala obvezni su kupovati niklovu rudu koristeći referentnu cijenu HPM.”

(515)

Članak 3. glasi: „1. Referentna cijena HPM za metale kako je navedena u članku 2. je: (a) donja granična cijena u izračunu obveze plaćanja proizvodnih naknada od strane nositelja dozvole IUP za djelatnost proizvodnje metalnih minerala i dozvole IUPK za djelatnost proizvodnje metalnih minerala”. U istom članku navodi se i sljedeće: „3. Ako postoji razlika u referentnom razdoblju za referentnu cijenu za metalne minerale u izračunu referentne cijene HPM za metale u odnosu na razdoblje transakcijske kotacije, penali za nečistoće ili premije za određene minerale, prodaja niklove rude izvršit će se prema sljedećim odredbama: (a) ako je transakcijska cijena niža od referentne cijene HPM za metale u razdoblju kotacije prema referentnoj cijeni za metalne minerale ili postoje penali za nečistoće, prodaja se može izvršiti po cijeni nižoj od referentne cijene HPM za metale uz najveću razliku od 3 % (tri posto); ili (b) ako je transakcijska cijena viša od referentne cijene HPM za metale u razdoblju kotacije prema referentnoj cijeni za metalne minerale ili postoje dodaci za određene minerale, prodaja se mora izvršiti po cijeni višoj od referentne cijene HPM za metale”.

(516)

Kao nastavak mehanizma određivanja cijena uvedenog krajem 2017., u reguliranoj cijeni niklove rude kako je prenesena u zakonodavstvo odražavaju se isti pristup i ista logika. To je cijena koju određuje vlada i čiji je glavni cilj osigurati da se opskrba niklovom rudom odvija uz znatan popust u odnosu na međunarodne cijene na Londonskoj burzi metala (LME) u korist industrije nehrđajućeg čelika. Pritom se u okviru te cijene nastoje uzeti u obzir i interesi rudarskih poduzeća koji se odnose na osiguravanje kontinuiteta opskrbe po toj sniženoj cijeni i izbjegavanje stečajeva i društvenih nemira. Konačno, tom se cijenom osigurava minimalna razina prihoda za državu iako je ta razina mnogo niža od one koja bi postojala kad ne bi bilo nikakvog popusta u odnosu na međunarodnu cijenu. To je potvrdio vršitelj dužnosti glavnog direktora za minerale i ugljen, koji je izjavio, kako je navedeno, da se time nastojalo postići „pravedno rješenje za talionice koje žele što niže cijene. Međutim, s druge strane, [time] se mora osigurati da aktivnosti vađenja nikla pružaju dostatnu maržu za rudarski sektor” (112). Drugim riječima, cijena niklove rude u Indoneziji ne određuje se slobodno u skladu s tržišnim uvjetima, već je određuje indonezijska vlada unutar uskog cjenovnog raspona kako bi ostvarila svoje odgovarajuće ciljeve politike.

(517)

Činjenica da je referentna cijena HPM, kako je prenesena u zakonodavstvo u travnju 2020., bila nastavak mehanizma iz 2017. potvrđena je i u ispitnom postupku. Glavna razlika bila je ta da se prije stupanja na snagu Uredbe MEMR-a 11/2020 cijena niklove rude u kupoprodajnim ugovorima za niklovu rudu određivala kao apsolutna vrijednost. Nakon stupanja na snagu Uredbe MEMR-a 11/2020 cijena niklove rude u kupoprodajnim ugovorima određivala se kao vladina referentna cijena HPM. Empirijski dokazi prikupljeni u ispitnom postupku (tj. kupnje niklove rude od strane grupe IRNC) potvrdili su to da su cijene tijekom RIP-a, prije i nakon stupanja na snagu Uredbe MEMR-a 11/2020, u suštini bile iste, to jest u skladu s mehanizmom referentne cijene HPM u njegovim verzijama prije i nakon travnja 2020.

(518)

U ispitnom postupku otkriveno je i da je formula za izračun cijene od travnja 2020. prilagođena dodavanjem elementa „udio vlage u %”. Društvo IRNC navelo je da se vladina formula odnosila na suhu niklovu rudu, pa je, s obzirom na to da se niklova ruda prodavala u mokrom obliku, tu formulu trebalo prilagoditi u skladu s time. U tom slučaju, to je u suprotnosti s tvrdnjom indonezijske vlade da se referentna cijena HPM u prošlosti koristila samo za izračun iznosa naknada za dozvole. Naime, u ispitnom postupku otkrilo se da je kupovna cijena društva IRNC i njegovih povezanih društava tijekom razdoblja ispitnog postupka bila vrlo blizu vladine cijene. Nadalje, nije bilo razlike u cijeni između kupnji niklove rude od povezanih dobavljača u odnosu na kupnje od nepovezanih dobavljača. Konačno, informacije o prodajnim transakcijama koje je tijekom razdoblja ispitnog postupka izvršilo jedino rudarsko poduzeće za vađenje nikla koje je dostavilo takve informacije u okviru ispitnog postupka pokazale su da se vrlo slična cijena naplaćivala svim klijentima za istu vrstu niklove rude. To pokazuje da se u praksi primjenjivala cijena za niklovu rudu koju je odredila vlada.

(519)

Na temelju svih prethodno navedenih dokaza Komisija je zaključila da indonezijska vlada intervenira na tržištu niklove rude izričitim reguliranjem transakcijske cijene za niklovu rudu između rudarskih društava i talionica. Ta cijena stoga nije tržišna cijena, već cijena koju određuje vlada vodeći računa o svojim posebnim ciljevima politike. Već i na temelju samo tog razloga Komisija smatra da su cijene niklove rude u Indoneziji narušene i ne mogu se koristiti kao referentna vrijednost za potrebe utvrđivanja koristi.

(520)

Međutim, osim vladina reguliranja cijena niklove rude, postoje i drugi poremećaji tržišta koje je uzrokovala indonezijska vlada, a koji konkretno utječu na cijene niklove rude u Indoneziji, što potvrđuje da te cijene ne mogu poslužiti kao referentna vrijednost. Konkretno, obveza domaće prerade niklove rude koju je vlada uvela talionicama, u kombinaciji s konkretnim proizvodnim ciljevima, dovodi do prekomjerne ponude na domaćem tržištu, a time i do sniženih domaćih cijena. Prekomjernoj ponudi niklove rude na domaćem tržištu, a time i snižavanju cijena, pridonijela su i ograničenja izvoza. Činjenica je da razni poremećaji na tržištu izravno ili neizravno utječu na cijene i dovode do toga da su sve cijene niklove rude u Indoneziji narušene, što utječe na sve transakcije u vezi s niklovom rudom.

(521)

Stoga je Komisija zaključila da te mjere utječu na cijelo domaće tržište niklove rude i da je nemoguće utvrditi nenarušenu cijenu niklove rude na indonezijskom tržištu u skladu s prevladavajućim domaćim uvjetima. Slijedom toga nije bilo domaćih cijena koje su se mogle upotrijebiti kao odgovarajuća referentna vrijednost.

(522)

Stoga je Komisija morala pronaći odgovarajuću referentnu vrijednost izvan zemlje (113). Komisija je u tom smislu napomenula da se od prekida izvoza niklove rude iz Indonezije 2014. znatno povećao izvoz niklove rude iz Filipina, naročito na glavno potrošačko tržište, to jest u NRK. Filipinska lateritna niklova ruda ima ista svojstva kao i indonezijska lateritna niklova ruda. Vadi se istim postupkom otvorenog kopa kao i u Indoneziji te ima sličan udio nikla kao i indonezijska ruda. I filipinska i indonezijska ruda vade se u sličnoj vlažnoj klimi, pa imaju relativno visok i sličan udio vode. Stoga, s obzirom na to da na filipinsku niklovu rudu ne utječu vladine mjere koje dovode do narušavanja indonezijskog tržišta i da su prevladavajući tržišni uvjeti u tim dvjema zemljama (uključujući kvalitetu, raspoloživost, utrživost, prijevoz i druge kupoprodajne uvjete) slični, Komisija je smatrala da su filipinska i indonezijska niklova ruda usporedive. Osim toga, postoji i element zemljopisne blizine, koji isto tako pridonosi usporedivosti stanja u pogledu filipinske niklove rude sa stanjem koje bi prevladavalo u Indoneziji kad ne bi postojale narušavajuće mjere indonezijske vlade.

(523)

Stoga je Komisija smatrala da, u skladu s člankom 6. drugim podstavkom točkom (d) podtočkom ii. osnovne uredbe, cijena izvoza iz Filipina čini odgovarajuću referentnu vrijednost za ocjenu toga jesu li cijene indonezijske niklove rude činile manju naknadu od primjerene. Cijena koja se smatrala referentnom za filipinsku niklovu rudu je filipinska cijena na razini franko brod kako je navedena na internetskim stranicama FerroAlloyNet s udjelom nikla od 1,8 %. Te je informacije podnositelj pritužbe dostavio na tromjesečnoj osnovi. Osim toga, podnositelj pritužbe dostavio je (isto tako na tromjesečnoj osnovi) referentne vrijednosti za proizvode s udjelom nikla od 1,5 %, 1,6 %, 1,9 % i 2,0 %. Te referentne vrijednosti upotrijebljene su za utvrđivanje referentnih vrijednosti za ostale razrede kvalitete rude na temelju udjela nikla (1,3 %, 1,4 %, 1,7 %, 2,1 %, 2,2 %, 2,3 % i 2,4 %) koje je kupovala grupa IRNC.

(524)

Te referentne vrijednosti uspoređene su s kupovnim cijenama koje su prijavila društva iz grupe IRNC (IRNC, GCNS, ITSS, SMI i TSI) u RIP-u prema udjelu nikla i odgovarajućem tromjesečju. Razlike dobivene tom usporedbom izračunane su u IDR za svako društvo iz te grupe. Iz prethodnih uvodnih izjava proizlazi da su indonezijske domaće cijene niklove rude stalno bile niže od referentne zamjenske cijene (to jest od filipinskih cijena na razini franko brod). Stoga je Komisija zaključila da se mjerama indonezijske vlade obvezuju rudarska društva koja vade niklovu rudu i koja djeluju kao javna tijela i/ili im je indonezijska vlada povjerila određenu zadaću ili ih usmjeravala na izvršavanje te zadaće da opskrbljuju indonezijsku industriju nehrđajućeg čelika niklovom rudom uz manju naknadu od primjerene.

(525)

Stoga je Komisija usporedila stvarnu domaću kupovnu cijenu niklove rude s nenarušenom referentnom cijenom proizvođača iz Filipina koji surađuju.

(526)

U svojim primjedbama na konačnu objavu indonezijska vlada i grupa IRNC nisu se složile