(1)

Osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila („osiguranje motornih vozila”) posebno je važno za europske građane, kako za ugovaratelje osiguranja tako i za one koji bi mogli postati osobe oštećene zbog nezgode. Od velike je važnosti i za društva za osiguranje jer čini bitan segment tržišta „neživotnog” osiguranja u Uniji. Osiguranje motornih vozila znatno utječe i na slobodno kretanje osoba, robe i vozila te stoga i na unutarnje tržište. Jačanje i konsolidacija unutarnjeg tržišta za osiguranje motornih vozila stoga bi trebao biti ključan cilj djelovanja Unije u području financijskih usluga.

(2)

Komisija je 2017. provela evaluaciju funkcioniranja Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (3), među ostalim njezine učinkovitosti, djelotvornosti i usklađenosti s drugim politikama Unije. Zaključak evaluacije bio je da Direktiva 2009/103/EZ u cjelini dobro funkcionira te da u pogledu većine aspekata nije potrebna njezina izmjena. Međutim, utvrđena su četiri područja u pogledu kojih bi ciljane izmjene bile primjerene: naknada štete osobama oštećenima zbog nezgoda u slučaju nesolventnosti dotičnog društva za osiguranje, minimalni obvezni iznosi osiguravateljnog pokrića, provjere osiguranja vozila koje provode države članice i korištenje potvrde o odštetnim zahtjevima ugovaratelja osiguranja od strane novog društva za osiguranje. Uz ta četiri područja, otpremljena vozila, nezgode koje uključuju prikolicu koju vuče vozilo, neovisni alati za usporedbu cijena osiguranja motornih vozila te informacijski centri i informiranje oštećenih osoba također su utvrđeni kao područja u pogledu kojih bi ciljane izmjene bile primjerene. Nadalje, trebalo bi povećati jasnoću Direktive 2009/103/EZ, tako da se odgovarajućim izmjenama izraz „žrtva”, koji se u toj direktivi upotrebljava kao sinonim za „oštećenu osobu”, zamijeni izrazom „oštećena osoba” ili „osoba oštećena”, ovisno o slučaju. Te izmjene imaju isključivi cilj usklađivanja terminologije koja se upotrebljava u toj direktivi i ne predstavljaju promjenu sadržaja.

(3)

Od stupanja na snagu Direktive 2009/103/EZ na tržište su došle mnoge nove vrste vozila na motorni pogon. Neka od njih pogonjena su isključivo električnim motorom, a neka od njih pomoćnom opremom. Takva bi vozila trebalo uzeti u obzir pri definiranju značenja „vozila”. Ta bi se definicija trebala temeljiti na općim značajkama takvih vozila, posebno na njihovim najvećim konstrukcijskim brzinama i neto masama, te bi njome trebalo obuhvatiti samo vozila koja pogoni isključivo mehanička snaga. Ta bi se definicija trebala primjenjivati neovisno o broju kotača koje vozilo ima. Invalidska kolica namijenjena osobama s tjelesnim invaliditetom ne bi trebala biti uključena u tu definiciju.

(4)

Laka električna vozila koja nisu obuhvaćena definicijom „vozila” trebala bi biti isključena iz područja primjene Direktive 2009/103/EZ. Međutim, ništa u toj direktivi ne bi trebalo sprečavati države članice da na temelju svojeg nacionalnog prava zahtijevaju osiguranje motornih vozila, podložno uvjetima koje one odrede, u pogledu bilo koje motorne opreme koja se koristi na kopnu i koja nije obuhvaćena definicijom „vozila” iz te direktive i za koje stoga ta direktiva ne zahtijeva takvo osiguranje. Ta direktiva također ne bi trebala sprečavati države članice da u svojim nacionalnim pravima predvide da žrtve nezgoda uzrokovanih bilo kojom drugom motornom opremom imaju pristup tijelu za naknadu štete države članice kako je utvrđeno u poglavlju 4. Države članice također bi trebale moći odlučiti da, ako su osobe koje imaju boravište na njihovom državnom području osobe oštećene u nezgodi koju je prouzročila ta druga motorna oprema u drugoj državi članici u kojoj se za tu motornu opremu ne zahtijeva osiguranje motornih vozila, te osobe imaju pristup tijelu za naknadu štete kako je utvrđeno u poglavlju 4. u državi članici u kojoj borave. Tijela država članica za naknadu štete trebala bi imati mogućnost sklapanja međusobnog sporazuma o načinima suradnje u takvim situacijama.

(5)

U svojim nedavnim odlukama, konkretno presudama u predmetima Vnuk (4), Rodrigues de Andrade (5) i Torreiro (6), Sud Europske unije pojasnio je značenje pojma „upotreba vozilâ”. Sud je osobito pojasnio da se motorna vozila neovisno o njihovim značajkama obično upotrebljavaju kao prijevozna sredstva te da upotreba takvih vozila obuhvaća svaku upotrebu vozila koja je u skladu s njegovom uobičajenom funkcijom kao prijevoznog sredstva, neovisno o terenu na kojem se motorno vozilo upotrebljava te o tomu je li ono u stanju mirovanja ili u pokretu. Direktiva 2009/103/EZ ne primjenjuje se ako je u trenutku nezgode uobičajena funkcija takvog vozila „upotreba koja nije upotreba kao prijevozno sredstvo”. To bi mogao biti slučaj ako se vozilo ne upotrebljava u smislu članka 3. prvog stavka te direktive jer je njegova uobičajena funkcija, na primjer, „upotreba kao industrijski ili poljoprivredni izvor energije”. U interesu pravne sigurnosti primjereno je da se u Direktivu 2009/103/EZ uvede definicija pojma „upotreba vozila” kako bi ona odražavala spomenutu sudsku praksu.

(6)

Neka motorna vozila su manja i stoga je manja vjerojatnost da nanesu znatnu tjelesnu ozljedu ili oštećenje stvari nego ostala vozila. Njihovo uključivanje u područje primjene Direktive 2009/103/EZ bilo bi nerazmjerno i ne bi bilo održivo u budućnosti. Njihovim uključivanjem također bi se narušilo prihvaćanje novijih vozila, kao što su električni bicikli koji nisu isključivo pogonjeni mehaničkim pogonom, te bi se obeshrabrile inovacije. Nadalje, nema dovoljno dokaza da bi takva manja vozila mogla prouzročiti nezgode koje bi rezultirale oštećenim osobama u istom opsegu kao druga vozila, kao što su automobili ili kamioni. U skladu s načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti, zahtjevi na razini Unije trebali bi stoga obuhvaćati samo ona vozila koja su kao takva definirana u Direktivi 2009/103/EZ.

(7)

U načelu, osiguranje motornih vozila trebalo bi pokrivati nezgode na svim područjima država članica. Međutim, određene države članice imaju odredbe kojima se uređuju vozila koja se upotrebljavaju isključivo na određenim područjima s ograničenim pristupom. Tim bi državama članicama trebalo omogućiti ograničena odstupanja od članka 3. Direktive 2009/103/EZ u pogledu područja s ograničenim pristupom na koja neovlaštene osobe ne bi smjele ulaziti, kao što su područja specifična za određenu lokaciju i područja s opremom u lukama i zračnim lukama. Država članica koja odluči odobriti takva odstupanja trebala bi također poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurala isplatu naknade za svaku štetu ili ozljedu koju prouzroči takvo vozilo.

(8)

Također bi trebalo biti moguće da država članica ne zahtijeva obvezno osiguranje motornih vozila za vozila čija upotreba na javnim cestama nije dopuštena u skladu s njezinim nacionalnim pravom. Takva bi država članica ipak trebala poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurala isplatu naknade za svaku štetu ili ozljedu koju prouzroče takva vozila, osim ako država članica odluči odstupiti i od članka 10. Direktive 2009/103/EZ u pogledu naknade štete koju su prouzročila takva vozila na područjima koja nisu dostupna javnosti zbog pravnih ili fizičkih ograničenja pristupa takvim područjima, kako su definirana njezinim nacionalnim pravom. Takvo odstupanje od članka 10. trebalo bi se primjenjivati na vozila u pogledu kojih je država članica odlučila odstupiti od obveze osiguranja jer upotreba tih vozila na javnim cestama nije dopuštena u skladu s njezinim nacionalnim pravom, čak i ako bi se na obvezu osiguranja za ta vozila također moglo primjenjivati različito odstupanje predviđeno člankom 5. Direktive 2009/103/EZ.

(9)

U pojedinim državama članicama postoje odredbe o upotrebi vozila kao sredstva za namjerno uzrokovanje tjelesne ozljede ili oštećenja stvari. Ako je to primjenjivo, u slučaju najtežih kaznenih djela državama članicama trebalo bi dopustiti da nastave svoju pravnu praksu isključivanja takve štete iz obveznog osiguranja motornih vozila ili traženja povrata iznosa naknade iz osiguranja koja se isplaćuje oštećenim osobama odgovornih za tu ozljedu ili oštećenje. Međutim, kako se ne bi smanjila zaštita zajamčena Direktivom 2009/103/EZ, takva pravna praksa trebala bi biti dopuštena samo ako država članica osigura da se u takvim slučajevima oštećenim osobama isplati naknada takve štete na način koji je što bliži načinu na koji bi im se isplatila naknada štete u skladu s Direktivom 2009/103/EZ. U slučaju da država članica nije predvidjela takav alternativni mehanizam za naknadu štete ili jamstvo kojim se osigurava naknada štete oštećenim osobama na način koji je što bliži načinu na koji bi im se isplatila naknada štete u skladu s Direktivom 2009/103/EZ, takva šteta trebala bi biti pokrivena u skladu s tom direktivom.

(10)

Države članice ne bi trebale primjenjivati Direktivu 2009/103/EZ na upotrebu vozila u događanjima i aktivnostima povezanima s motornim sportom, uključujući utrke i natjecanja, kao i treniranje, testiranje i demonstracije, uključujući one brzine, pouzdanosti ili vještine, dopuštenima u skladu s njihovim nacionalnim pravom. Takve izuzete aktivnosti trebale bi se odvijati na ograničenom i označenom području tako da se osigura da redovni promet, stanovništvo i sve strane koje nisu povezane s tom aktivnošću ne mogu stvarno ili potencijalno dijeliti rutu na kojoj se vozi. Takve aktivnosti obično uključuju one na označenim motornim sportskim stazama ili rutama i područjima u neposrednoj blizini, kao što su sigurnosna područja, područja za zaustavljanje i garaže, u kojima je rizik od nezgode mnogo veći u usporedbi s uobičajenim cestama i u koje neovlaštene osobe ne bi smjele ulaziti.

(11)

Takvo izuzeće za događaje i aktivnosti povezane s motornim sportom trebalo bi primjenjivati samo ako država članica osigura da je organizator događaja ili aktivnosti, ili bilo koja druga strana, sklopio alternativnu policu osiguranja ili jamstva kojom je pokrivena šteta nanesena bilo kojim trećim osobama, uključujući gledatelje i druge prolaznike, ali ne nužno šteta nanesena vozačima koji sudjeluju u tim aktivnostima i njihovim vozilima. Osim ako organizatori ili druge stranke kao uvjet za to izuzeće sklope alternativnu policu osiguranja ili jamstva, šteta bi, uz moguću iznimku štete za vozače koji sudjeluju u tim aktivnostima i njihova vozila, trebala biti pokrivena u skladu s Direktivom 2009/103/EZ.

(12)

Kako se ne bi smanjila zaštita zajamčena Direktivom 2009/103/EZ, države članice trebale bi osigurati da se, u okviru događaja i aktivnosti povezanih s motornim sportom koji su dopušteni u skladu s njihovim nacionalnim pravom i ispunjavaju uvjete za to izuzeće, oštećenim stranama isplati naknada takve štete na način koji je što bliži načinu na koji bi im se isplatila naknada štete u skladu s Direktivom 2009/103/EZ.

(13)

Dok se proizvode i prevoze vozila nemaju funkciju prijevoza i ne smatra se da se upotrebljavaju u smislu članka 3. prvog stavka Direktive 2009/103/EZ. Međutim, ako država članica odluči ne primijeniti zahtjev osiguranja motornih vozila u pogledu tih vozila u skladu s člankom 28. stavkom 1. Direktive 2009/103/EZ, trebalo bi postojati osiguranje od poslovne odgovornosti kako bi se pokrila šteta koju bi ta vozila mogla prouzročiti.

(14)

Trenutačno se nacionalnim pravom mnogih država članica obveza osiguranja povezuje s upotrebom vozila u smislu članka 3. prvog stavka Direktive 2009/103/EZ. U takvim državama članicama upotreba vozila dopuštena je samo ako je vozilo registrirano. Pravom tih država članica propisano je da vozilo mora biti pokriveno osiguranjem motornih vozila tijekom aktivne registracije i upotrebe vozila u smislu članka 3. prvog stavka Direktive 2009/103/EZ. Posljedično, te države članice ne zahtijevaju osiguravateljno pokriće za upotrebu vozila koja su trajno ili privremeno odjavljena jer se, na primjer, nalaze u muzeju, u postupku su restauriranja ili se ne upotrebljavaju duže vrijeme iz nekog drugog razloga, kao što je sezonska upotreba. Takve države članice trebaju poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurale da se naknada jednaka naknadi dostupnoj na temelju Direktive 2009/103/EZ isplaćuje u vezi sa svim štetama ili ozljedama koje su na njihovu državnom području i na državnom području drugih država članica prouzročila vozila kako su definirana u toj direktivi koja se upotrebljavaju u smislu njezina članka 3. prvog stavka.

(15)

Trenutačno neke države članice, u kojima obveza osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornog vozila nije povezana s registracijom vozila, ne zahtijevaju obvezno osiguranje motornih vozila za vozila koja su službeno povučena iz upotrebe u skladu s njihovim nacionalnim pravom. Primjeri takvog službenog povlačenja iz upotrebe uključuju slanje obavijesti nadležnom tijelu ili drugim za to određenim stranama koje obavljaju funkciju nadležnog tijela ili poduzimanje drugih provjerljivih fizičkih mjera. Te države članice trebaju poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurale da se naknada jednaka naknadi dostupnoj na temelju Direktive 2009/103/EZ isplaćuje u vezi sa svim štetama ili ozljedama koje su na njihovu državnom području i na državnom području drugih država članica prouzročila takva vozila.

(16)

Države članice trenutačno se trebaju suzdržavati od provjera osiguranja u pogledu vozila koja se uobičajeno nalaze na području druge države članice i u pogledu vozila koja se uobičajeno nalaze na području treće zemlje, a koja na njihovo područje dolaze s područja neke druge države članice. Zahvaljujući novim tehnološkim dostignućima, kao što je tehnologija za automatsko prepoznavanje registarskih tablica, provjere osiguranja vozila moguće su bez zaustavljanja vozila, odnosno bez ometanja slobodnog kretanja osoba. Stoga je primjereno dopustiti takve provjere osiguranja vozila, ali samo ako su nediskriminirajuće, potrebne i razmjerne, dio su općeg sustava provjera na državnom području koje se provode i u pogledu vozila koja se uobičajeno nalaze na području države članice koja provodi provjere i ako za njihovu provedbu nije nužno zaustavljanje vozila.

(17)

Države članice koje se odluče uspostaviti sustav za obradu osobnih podataka koji bi se poslije mogli podijeliti s drugim državama članicama, kao što su podaci dobiveni s pomoću tehnologije prepoznavanja registarskih pločica, trebaju donijeti propise kojima će se omogućiti obrada osobnih podataka za potrebe suzbijanja vožnje bez osiguranja te istodobno donijeti odgovarajuće mjere zaštite prava i sloboda te legitimnih interesa ispitanika. Odredbe Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (7) primjenjuju se na obradu osobnih podataka u svrhu suzbijanja vožnje bez osiguranja. Države članice u svojim bi propisima trebale posebno navesti točnu svrhu i uputiti na relevantnu pravnu osnovu i tim bi se propisima trebali poštovati relevantni sigurnosni zahtjevi i načela nužnosti, proporcionalnosti i „ograničavanja svrhe” te utvrditi proporcionalno razdoblje čuvanja podataka. Osim toga, načela „tehničke zaštite osobnih podataka” i „integrirane zaštite osobnih podataka” trebala bi se primjenjivati na sve sustave za obradu podataka koji se razvijaju i koriste u okviru zakonodavstva država članica.

(18)

U skladu s tim načelima države članice ne bi trebale čuvati osobne podatke obrađene isključivo u svrhu provođenja provjere osiguranja duže nego što je potrebno kako bi se provjerilo ima li vozilo važeće osiguravateljno pokriće. Ako se utvrdi da je vozilo osigurano, svi podaci koji se odnose na tu provjeru trebali bi se izbrisati. Ako se sustavom za provjeru ne može utvrditi je li vozilo osigurano, ti bi se podaci trebali čuvati samo tijekom ograničenog razdoblja koje ne prelazi broj dana koji je potreban kako bi se utvrdilo postoji li osiguravateljno pokriće. Za vozila za koja se utvrdi da nisu obuhvaćena važećom policom osiguranja razumno je zahtijevati da se takvi podaci čuvaju dok se ne završe upravni ili sudski postupci i dok vozilo ne bude obuhvaćeno važećom policom osiguranja.

(19)

Direktivom 2009/103/EZ trenutačno su utvrđeni različiti referentni datumi za periodični ponovni izračun minimalnih iznosa pokrića u različitim državama članicama, zbog čega se minimalni iznosi pokrića razlikuju ovisno o državi članici. Kako bi se osigurala jednaka minimalna zaštita oštećenih osoba u cijeloj Uniji, ti bi se minimalni iznosi trebali uskladiti i trebala bi se uvesti jedinstvena klauzula o preispitivanju, u kojoj se kao referentna vrijednost upotrebljava harmonizirani indeks potrošačkih cijena koji objavljuje Eurostat, te postupovna pravila kojima se uređuje takvo preispitivanje i utvrđuju jedinstveni rokovi.

(20)

Radi djelotvorne i učinkovite zaštite osoba oštećenih zbog prometne nezgode potrebno je da te oštećene osobe imaju pravo tražiti naknadu štete u svojoj državi članici boravišta i primiti odgovor u razumnom roku. Isto je tako potrebno da se, ako je njihov odštetni zahtjev opravdan, tim oštećenim osobama uvijek isplate iznosi koji im pripadaju za dobivene tjelesne ozljede ili oštećenje stvari, neovisno o tomu je li društvo za osiguranje odgovorne osobe solventno. Stoga bi države članice trebale osnovati ili ovlastiti tijelo za isplatu početne naknade štete oštećenim osobama s boravištem na njihovu državnom području, koje ima pravo zatražiti povrat te naknade štete od tijela koje je u istu svrhu osnovano ili ovlašteno u matičnoj državi članici nesolventnog društva za osiguranje koje je izdalo policu osiguranja za vozilo odgovorne osobe. Ako država članica ima postojeći aranžman naknade štete, trebala bi ga moći i dalje provoditi.

(21)

Društvo za osiguranje može postati nesolventno na različite načine, na primjer zbog proglašenja stečaja, neispunjenja svojih obveza nakon što se odrekne odobrenja za rad u matičnoj državi članici ili zbog toga što je bilo predmet mjere opoziva ili odluke kojom se zabranjuje njegovo poslovanje. Kada je izdan nalog ili je donesena odluka o pokretanju stečajnog ili likvidacijskog postupka, taj nalog ili odluku trebalo bi javno objaviti. Tijelo koje je osnovano ili ovlašteno za naknadu štete oštećenim osobama u slučaju nesolventnosti društva za osiguranje u matičnoj državi članici društva za osiguranje trebalo bi o tom nalogu ili odluci obavijestiti takva tijela u svim drugim državama članicama.

(22)

Države članice trebale bi osigurati da je tijelo koje je osnovano ili ovlašteno za naknadu štete oštećenim osobama u slučaju nesolventnosti društva za osiguranje u državi članici na čijem državnom području oštećena osoba ima boravište, nadležno u svim fazama postupka zatražiti informacije, davati informacije drugim relevantnim nadležnim i drugim tijelima i dionicima u Uniji i primati informacije od njih te surađivati s njima. Takve informacije trebale bi biti dovoljne da njihov primatelj dobije barem opći pregled stanja. Takve su informacije važne kako bi se osiguralo da tijelo koje oštećenoj osobi nadoknađuje štetu može, prije isplate naknade štete, sâmo ili zajedno sa svim relevantnim stranama u skladu s nacionalnim zakonodavstvom provjeriti je li društvo za osiguranje već isplatilo naknadu štete podnositelju zahtjeva na temelju njegovog odštetnog zahtjeva. Zahtjev podnesen tom tijelu može se čak prenijeti na društvo za osiguranje radi daljnjeg ispitivanja ili donošenja odluke, ako je tako propisano nacionalnim postupovnim pravom. Države članice trebale bi osigurati da tijelo zatraži i dobije detaljnije informacije o određenim odštetnim zahtjevima.

(23)

Sustavom nadoknade ne bi se trebalo dovoditi u pitanje primjenjivo pravo u pogledu razina pokrića oštećenih osoba. Ista načela trebala bi se primjenjivati na odštetne zahtjeve neovisno o tome je li društvo za osiguranje solventno ili nesolventno. Tijelo matične države članice društva za osiguranje koje je izdalo policu odgovorne osobe trebalo bi izvršiti uplatu tijelu države članice na čijem državnom području oštećena osoba ima boravište u razumnom roku nakon što tijelo matične države članice društva za osiguranje primi odštetni zahtjev u vezi s uplatom koju je tijelo države članice boravišta oštećene osobe izvršilo oštećenoj osobi.

(24)

Ovisno o različitim fazama obrade odštetnih zahtjeva, plaćanjima oštećenim osobama i postupcima za nadoknadu u različitim tijelima, mogu postojati nepodmirene obveze između tijela osnovanih ili ovlaštenih za naknadu štete oštećenim osobama u slučaju nesolventnosti društva za osiguranje. U postupku nadoknade pravo subrogacije trebalo bi prenijeti s tijela koje je prvo isplatilo naknadu štete na tijelo druge države članice. Stoga bi na tijelo, u mjeri u kojoj je ono pružilo naknadu za pretrpljenu štetu ili ozljedu, a još nije primilo nadoknadu, trebala biti prenesena prava oštećene osobe prema osobi koja je prouzročila nezgodu ili prema njezinom društvu za osiguranje. Međutim, prava oštećene osobe prema ugovaratelju osiguranja ili drugoj osiguranoj osobi koja je prouzročila nezgodu ne bi trebala biti prenesena na to tijelo ako bi odgovornost ugovaratelja osiguranja ili osigurane osobe pokrilo nesolventno društvo za osiguranje u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom. Svaka država članica trebala bi biti obvezna priznati tu subrogaciju kako ju je predvidjela bilo koja druga država članica.

(25)

Kako bi se osigurala učinkovita i djelotvorna zaštita oštećenih osoba u slučaju nesolventnosti društva za osiguranje, potrebno je da države članice poduzmu odgovarajuće mjere kako bi osigurale da sredstva potrebna za naknadu štete oštećenim osobama budu dostupna u trenutku dospijeća isplate naknade štete. U skladu s načelom supsidijarnosti, o tim mjerama trebale bi odlučivati matične države članice na nacionalnoj razini. Međutim, one bi trebale biti u skladu s pravom Unije, a posebno s načelima kao što su lex specialis i lex posterior. Kako bi se spriječilo neopravdano i nerazmjerno opterećenje osiguravatelja, ako država članica zahtijeva financijske doprinose društava za osiguranje, ti bi se doprinosi trebali prikupljati samo od društava za osiguranje kojima je ta država članica izdala odobrenje za rad. Time se ne bi trebalo dovoditi u pitanje financiranje bilo kojih drugih funkcija koje bi se mogle dodijeliti tijelu koje je osnovano ili ovlašteno za naknadu štete oštećenim osobama u slučaju nesolventnosti društva za osiguranje.

(26)

Kako bi se osigurala djelotvorna provedba zahtjeva predviđenih ovom Direktivom koji se odnose na naknadu štete oštećenim osobama u slučaju nesolventnosti društva za osiguranje, tijela kojima je povjerena ta zadaća trebala bi nastojati sklopiti sporazum u pogledu njihovih funkcija i obveza te postupaka za nadoknadu. Ako se takav sporazum ne sklopi u roku od 24 mjeseca od datuma stupanja na snagu ove Direktive, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) u vezi s utvrđivanjem postupovnih zadaća i obveza tih tijela u pogledu nadoknade.

(27)

U slučaju nesolventnosti društva za osiguranje oštećene osobe trebale bi imati pravo tražiti naknadu štete od tijela u svojoj državi članici boravišta, uključujući i kada su oštećene zbog nezgoda koje su se dogodile u državi članici koja nije njihova država članica boravišta. Države članice trebale bi moći dodijeliti funkciju naknade štete takvim oštećenim osobama novom tijelu ili tijelu koje već postoji, uključujući tijelu za naknadu štete osnovanom ili odobrenom u skladu s člankom 24. Direktive 2009/103/EZ. Države članice također bi trebale moći jednom tijelu dodijeliti zadaće naknade štete, u slučaju nesolventnosti društva za osiguranje, osobama oštećenima zbog nezgoda u njihovoj državi članici boravišta i osobama oštećenima zbog nezgoda u državama članicama koje nisu njihova država članica boravišta. U slučaju osoba oštećenih u državama članicama koje nisu njihova država članica boravišta, također je važno osigurati razmjenu informacija i suradnju s tijelima za naknadu štete osnovanima ili odobrenima u skladu s člankom 24. Direktive 2009/103/EZ u svim državama članicama i s predstavnicima za likvidaciju štete.

(28)

Države članice mogu osnovati ili ovlastiti više od jednog tijela za naknadu štete u skladu s Direktivom 2009/103/EZ, što bi oštećenim osobama moglo otežati utvrđivanje tijela kojem trebaju podnijeti svoje odštetne zahtjeve. Države članice koje osnivaju ili ovlašćuju više od jednog tijela za naknadu štete trebale bi stoga osigurati da oštećene strane imaju pristup osnovnim informacijama o mogućim načinima podnošenja zahtjeva za naknadu štete na način koji im omogućuje da lako razumiju kojem bi tijelu trebale podnijeti zahtjev.

(29)

U slučaju otpremljenog vozila trebalo bi biti moguće da osoba odgovorna za pokriće odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama odabere hoće li sklopiti policu osiguranja u državi članici u kojoj je vozilo registrirano ili, u razdoblju od 30 dana od datuma na koji kupac prihvati isporuku, u državi članici odredišta, čak i ako vozilo nije službeno registrirano u državi članici odredišta. Informacijski centar države članice u kojoj je vozilo registrirano i, ako se one razlikuju, države članice odredišta, i informacijski centar bilo koje druge relevantne države članice, kao što je država članica na čijem se državnom području nezgoda dogodila ili u kojoj oštećena osoba ima boravište, trebali bi međusobno surađivati kako bi osigurali dostupnost potrebnih informacija o otpremljenom vozilu koje imaju u skladu s člankom 23. Direktive 2009/103/EZ.

(30)

U slučaju nezgoda koje uključuju prikolice za koje je izdano osiguranje od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama zasebno od onog od vučnog vozila, oštećena osoba trebala bi moći podnijeti odštetni zahtjev protiv osiguravatelja prikolice ako je tako predviđeno nacionalnim pravom. Oštećena osoba trebala bi od osiguravatelja prikolice na zahtjev dobiti informacije o identitetu osiguravatelja vučnog vozila ili, ako osiguravatelj prikolice ne može utvrditi osiguravatelja vučnog vozila unatoč tome što je poduzeo razumne napore da to učini, informacije o mehanizmu za naknadu štete predviđenom u članku 10. Direktive 2009/103/EZ.

(31)

Kako bi se olakšalo priznavanje postavljenih odštetnih zahtjeva pri sklapanju nove police osiguranja, trebalo bi biti moguće jednostavno autentificirati prethodne eventualno postavljene odštetne zahtjeve ugovaratelja osiguranja koji žele sklopiti nove ugovore o osiguranju s društvima za osiguranje. Kako bi se pojednostavnila provjera i autentifikacija potvrda o odštetnim zahtjevima, važno je da sadržaj i oblik tih potvrda budu jednaki u svim državama članicama. Osim toga, društva za osiguranje koja pri određivanju premija osiguranja motornog vozila uzimaju u obzir potvrde o odštetnim zahtjevima ne bi smjela diskriminirati na temelju državljanstva ili isključivo na temelju prethodne države članice boravišta ugovaratelja osiguranja. Osim toga, društva za osiguranje trebala bi postupati s potvrdom o odštetnim zahtjevima iz druge države članice jednako kao i s domaćom potvrdom o odštetnim zahtjevima te primijeniti na klijenta iz druge države članice sve popuste dostupne domaćem klijentu koji je po svemu ostalome identičan, uključujući popuste koji se zahtijevaju nacionalnim zakonodavstvom te države članice, poput sustava „bonus-malus”. Države članice trebale bi ostati slobodne donositi nacionalne propise o sustavima „bonus-malus” jer su ti sustavi po svojoj prirodi nacionalni i bez prekograničnog elementa te bi stoga prema načelu supsidijarnosti odlučivanje o njima trebalo ostati u nadležnosti država članica. Kako bi se državama članicama omogućilo da provjere obrađuju li društva za osiguranje potvrde o odštetnim zahtjevima i kako, društva za osiguranje trebala bi objaviti opći pregled svojih politika u pogledu upotrebe postavljenih odštetnih zahtjeva pri izračunu premija. Ne dovodeći u pitanje Direktivu (EU) 2016/943 Europskog parlamenta i Vijeća (8), društva za osiguranje ne moraju objavljivati poslovno osjetljive informacije, kao što su pojedinosti o tarifnim pravilima.

(32)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu Direktive 2009/103/EZ Komisiji bi trebalo dodijeliti provedbene ovlasti u vezi s oblikom i sadržajem potvrde o odštetnim zahtjevima. Te bi provedbene ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (9).

(33)

Države članice trebale bi moći odlučiti certificirati alate koji potrošačima omogućuju usporedbu cijena, tarifa i pokrića među pružateljima osiguranja motornih vozila, a koji su u skladu s uvjetima utvrđenima u Direktivi 2009/103/EZ. Ako su propisno certificirani, takvi alati mogli bi biti označeni kao „neovisni alati za usporedbu cijena osiguranja motornih vozila”. Države članice također bi trebale moći uspostaviti javne alate za usporedbu cijena kojima upravlja javno tijelo.

(34)

Kako bi se osiguralo neometano rješavanje odštetnih zahtjeva kada je potrebno izvješće o nezgodi u skladu s nacionalnim pravom kojim se osigurava pravo oštećene osobe da od nadležnih tijela dobije primjerak izvješća o nezgodi, važno je da oštećena strana ima pravodoban pristup tom izvješću.

(35)

Kako bi se osiguralo da minimalni iznosi pokrića osiguranja motornih vozila s vremenom ne izgube na vrijednosti, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. UFEU-a u vezi s prilagodbom tih minimalnih iznosa kako bi se uzele u obzir promjene u gospodarstvu.

(36)

Pri donošenju delegiranih akata u skladu s ovlastima iz ove Direktive posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (10) Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće primaju sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koji se odnose na pripremu delegiranih akata.

(37)

U okviru evaluacije funkcioniranja Direktive 2009/103/EZ Komisija bi trebala pratiti primjenu te direktive, uzimajući u obzir broj oštećenih osoba, iznos nepodmirenih odštetnih zahtjeva zbog kašnjenja u plaćanju uzrokovanih prekograničnim slučajevima nesolventnosti, razinu minimalnih iznosa pokrića u državama članicama, iznos odštetnih zahtjeva zbog vožnje bez osiguranja u prekograničnom prometu i broj pritužbi povezanih s potvrdama o odštetnim zahtjevima.

(38)

Osim toga, Komisija bi trebala pripremiti izvješće u kojem evaluira funkcioniranje, međusobnu suradnju i financiranje tijela za naknadu štete koja su osnovana ili ovlaštena za naknadu štete oštećenim osobama u slučaju nesolventnosti društva za osiguranje. Tom bi izvješću prema potrebi trebalo priložiti zakonodavni prijedlog.

(39)

Kako bi se osiguralo da Direktiva 2009/103/EZ i dalje služi svojoj svrsi, a to je zaštita potencijalnih oštećenih osoba od nezgoda koje uključuju motorna vozila, Komisija bi također trebala pratiti i preispitivati tu direktivu s obzirom na tehnološki razvoj, uključujući povećanu upotrebu autonomnih i poluautonomnih vozila. Također bi trebala analizirati kako društva za osiguranje koriste sustave u kojima na premije utječu potvrde o odštetnim zahtjevima ugovaratelja osiguranja. Nadalje, Komisija bi trebala procijeniti djelotvornost sustavâ za razmjenu informacija koji se upotrebljavaju za prekogranične provjere osiguranja.

(40)

S obzirom na to da ciljeve ove Direktive, posebno osiguravanje jednake minimalne zaštite osoba oštećenih zbog prometnih nezgoda u cijeloj Uniji, osiguravanje njihove zaštite u slučaju nesolventnosti društava za osiguranje te osiguravanje jednakog postupanja osiguravatelja prema potvrdama o odštetnim zahtjevima kad je riječ o potencijalnim ugovarateljima osiguranja koji prelaze unutarnje granice Unije, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog svojih učinaka oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(41)

U skladu sa Zajedničkom političkom izjavom država članica i Komisije od 28. rujna 2011. o dokumentima s objašnjenjima (11), države članice obvezale su se da će u opravdanim slučajevima uz obavijest o svojim mjerama za prenošenje priložiti jedan ili više dokumenata u kojima se objašnjava veza između sastavnih dijelova direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prenošenje. U pogledu ove Direktive, zakonodavac smatra opravdanim dostavljanje takvih dokumenata.

(42)

Direktivu 2009/103/EZ trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti,

(1)

U skladu s člankom 35. stavkom 1. točkom (a) Uredbe (EU) 2018/848, certifikat koji nadležna tijela ili, prema potrebi, kontrolna tijela ili kontrolne ustanove izdaju subjektima ili skupinama subjekata izdaje se u elektroničkom obliku kad god je to moguće. Razvojem i potpunim uvođenjem elektroničkog sustava TRACES iz članka 2. točke 36. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2019/1715 (2) omogućit će se da sva nadležna tijela, kontrolna tijela i kontrolne ustanove u Uniji od 1. siječnja 2023. izdaju certifikate u elektroničkom obliku. Zbog toga je potrebno propisati da se certifikat iz članka 35. Uredbe (EU) 2018/848 od 1. siječnja 2023. mora izdavati u elektroničkom obliku, upotrebom sustava TRACES.

(2)

Uredbom (EU) 2018/848 od subjekata i skupina subjekata zahtijeva se da vode evidenciju kako bi dokazali svoju usklađenost s tom uredbom. Određeni minimalni zahtjevi za vođenje evidencije i pojedinosti utvrđeni su u članku 9. stavku 10. točki (c) i članku 34. stavku 5. Uredbe (EU) 2018/848 te u prilozima II. i III. toj uredbi.

(3)

U skladu s općim pravilima proizvodnje iz Uredbe (EU) 2018/848, potrebno je uvesti preventivne mjere i mjere predostrožnosti, prema potrebi, u svakoj fazi proizvodnje, pripreme i distribucije. Zbog toga relevantne službene kontrole uključuju prije svega provjeru primjene takvih mjera od strane subjekata i skupina subjekata. Dok se primjena nekih od tih mjera može provjeriti fizičkim inspekcijama na terenu, za dokazivanje primjene drugih mjera potrebna je evidencija. Stoga bi subjekti i skupine subjekata trebali voditi tu evidenciju kako bi mogli pružiti dokaze kada je to potrebno. Na primjer, dokazi o mjerama poduzetima kako bi se izbjeglo onečišćenje neodobrenim proizvodima i tvarima i miješanje s neekološkim proizvodima mogu se pružiti vođenjem evidencije o čišćenju objekata, opreme i prijevoznih sredstava te potvrdom o osposobljavanju.

(4)

Evidencija u službenim dokumentima važna je i za potrebe sljedivosti i bilance mase te stoga za ocjenu usklađenosti s Uredbom (EU) 2018/848. Provjerama sljedivosti i bilance mase u skladu s Delegiranom uredbom Komisije (EU) 2021/771 (3) obuhvaćene su posebne informacije koje se moraju potkrijepiti odgovarajućim dokumentima. Subjekti i skupine subjekata trebali bi čuvati te dokumente kako bi pružili dokaze o usklađenosti svojih aktivnosti.

(5)

U skladu s člankom 38. stavkom 2. Uredbe (EU) 2018/848 službene kontrole trebaju se provoditi prije svega na temelju vjerojatnosti nesukladnosti. U tu svrhu nadležnim tijelima ili, prema potrebi, kontrolnim tijelima ili kontrolnim ustanovama potrebne su relevantne informacije. Stoga se člankom 39. stavkom 1. točkom (b) Uredbe (EU) 2018/848 od subjekata i skupina subjekata zahtijeva da daju sve izjave i druge obavijesti potrebne za službene kontrole. Osim toga, člankom 39. stavkom 1. točkom (d) podtočkom i. te uredbe zahtijeva se, među ostalim, puni opis njihovih ekoloških proizvodnih jedinica ili proizvodnih jedinica u prijelaznom razdoblju i njihovih aktivnosti.

(6)

Kako bi se osiguralo primjereno planiranje službenih kontrola, potrebno je odrediti informacije koje treba uključiti u te izjave i druge obavijesti, prije svega informacije o aktivnostima povjerenima podugovarateljima i određene pojedinosti o proizvodnim jedinicama i drugim prostorima, objektima i jedinicama koji se upotrebljavaju za aktivnosti subjekata i skupina subjekata te planirano predviđanje proizvodnje.

(7)

U skladu s člankom 1. prvim stavkom i drugim stavkom točkom (a) Provedbene uredbe Komisije (EU) 2021/1378 (4), koja se primjenjuje od 1. siječnja 2022., kontrolna tijela i kontrolne ustanove koji su priznati u skladu s člankom 46. stavkom 1. Uredbe (EU) 2018/848 dužni su subjektima, skupinama subjekata i izvoznicima u trećim zemljama koji su bili podvrgnuti kontrolama iz članka 45. stavka 1. točke (b) podtočke i. te uredbe dostaviti certifikat koji se izdaje u elektroničkom obliku i upotrebom sustava TRACES. Budući da će se sustav TRACES moći upotrebljavati tek od 1. siječnja 2023., potrebno je odgoditi obvezu upotrebe sustava TRACES i u Provedbenoj uredbi (EU) 2021/1378.

(8)

Provedbenu uredbu (EU) 2021/1378 trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti.

(9)

Radi jasnoće i pravne sigurnosti ova bi se Uredba trebala primjenjivati od datuma početka primjene Uredbe (EU) 2018/848. Međutim, odredba o upotrebi sustava TRACES trebala bi se primjenjivati od 1. siječnja 2023.

(10)

Mjere predviđene u ovoj Uredbi u skladu su s mišljenjem Odbora za ekološku proizvodnju,

(1)

Sporazum o partnerstvu između članica Skupine afričkih, karipskih i pacifičkih država s jedne strane i Europske zajednice i njezinih država članica s druge strane (1) („Sporazum o partnerstvu AKP-EU”) potpisan je u Cotonouu 23. lipnja 2000. i stupio je na snagu 1. travnja 2003. U skladu s Odlukom br. 3/2019 Odbora veleposlanika AKP-EU (2) („odluka o prijelaznim mjerama”), primjenjuje se do 30. studenoga 2021.

(2)

Na temelju članka 95. stavka 4. prvog podstavka Sporazuma o partnerstvu AKP-EU pregovori o novom sporazumu o partnerstvu AKP-EU („novi sporazum”) započeli su u rujnu 2018. Novi sporazum neće se moći početi primjenjivati prije 30. studenoga 2021., datuma isteka važećeg pravnog okvira. Stoga je potrebno izmijeniti odluku o prijelaznim mjerama kako bi se dodatno produljila primjena odredaba Sporazuma o partnerstvu AKP-EU.

(3)

Člankom 95. stavkom 4. drugim podstavkom Sporazuma o partnerstvu AKP-EU predviđeno je da Vijeće ministara AKP-EU donosi prijelazne mjere koje mogu biti potrebne dok novi sporazum ne stupi na snagu.

(4)

Na temelju članka 15. stavka 4. Sporazuma o partnerstvu AKP-EU Vijeće ministara AKP-EU delegiralo je 23. svibnja 2019. ovlasti za donošenje prijelaznih mjera Odboru veleposlanika AKP-EU (3). Stoga Odbor veleposlanika AKP-EU treba izmijeniti prijelazne mjere na temelju članka 95. stavka 4. Sporazuma o partnerstvu AKP-EU.

(5)

Primjereno je utvrditi stajalište koje treba zauzeti u ime Unije u okviru Odbora veleposlanika AKP-EU jer će predviđeni akt biti obvezujući za Uniju.

(6)

Odredbe Sporazuma o partnerstvu AKP-EU nastavit će se primjenjivati s ciljem održavanja kontinuiteta u odnosima između Unije i njezinih država članica, s jedne strane, i država AKP-a, s druge strane. U skladu s time izmijenjene prijelazne mjere nisu namijenjene za unošenje izmjena u Sporazum o partnerstvu AKP-EU, kako je predviđeno u njegovu članku 95. stavku 3.,

(1)

Evidencije koje vodi Komisija temelj su njezina djelovanja i svakodnevnog rada. One su dio imovine Komisije i služe za olakšavanje razmjene informacija, pružanje dokaza o poduzetim radnjama, ispunjavanje pravnih obveza institucije i očuvanje njezine pamćenja. Stoga se njima mora upravljati u skladu s učinkovitim pravilima koja se primjenjuju na sve glavne uprave i istovrsne službe.

(2)

Komisija vodi evidencije koje se izrađuju, primaju i kojima se upravlja u sklopu Komisijinih aktivnosti. Sve evidencije, neovisno o formatu i tehnološkom okruženju u kojem se prikupljaju, izrađuju ili generiraju, bilježe se i čuvaju u službenom elektroničkom repozitoriju evidencija.

(3)

Odredbama o upravljanju evidencijama i arhivima utvrđuju se načela kojima se osigurava: izrada, primitak i pravilno čuvanje ili uništavanje evidencija, njihovo pregledavanje i priopćavanje; vjerodostojnost, pouzdanost, cjelovitost i čitljivost tijekom vremena evidencija i popratnih metapodataka; identifikacija svake evidencije, uključujući izvlačenje i dodjelu metapodataka, tako da se može pohraniti, pretraživati i jednostavno pronalaziti; razvoj, održavanje i ažuriranje strukture Komisijinih sustava za upravljanje evidencijama i arhivima, njezinih elektroničkih repozitorija i repozitorija za analogne medije.

(4)

Tim se načelima želi obuhvatiti životni ciklus Komisijinih evidencija, bez obzira na njihov medij, kao i stavljanje na raspolaganje, razmjena, dijeljenje, ponovna upotreba i širenje podataka, informacija i evidencija, u skladu s politikom, mehanizmima upravljanja i Komisijinom praksom upravljanja podacima i informacijama.

(5)

Učinkovito i pravilno upravljanje evidencijama i arhiviranje pomažu Komisiji u ispunjavanju obveza u pogledu transparentnosti, posebice olakšavanjem javnog pristupa dokumentima i primjenom načela odgovornosti u javnom djelovanju.

(6)

Odredbe o upravljanju evidencijama i arhivima trebalo bi uskladiti s obvezom pružanja pristupa dokumentima koje čuva Komisija u skladu s načelima, mehanizmima i ograničenjima utvrđenima u Uredbi (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (2).

(7)

Odlukom Komisije 2002/47/EZ, EZUČ, Euratom (3) Komisija je izmijenila svoj Poslovnik kako bi se uključile odredbe o upravljanju dokumentima, a Odlukom Komisije 2004/563/EZ, Euratom (4) izmijenila je Poslovnik kako bi se uključile odredbe o elektroničkim i digitaliziranim dokumentima radi uspostave elektroničkog upravljanja dokumentima i arhiviranja, čime je utvrđen zajednički skup pravila i postupaka koji se primjenjuju na sve službe.

(8)

Potrebno je ažurirati pravila kojima se određuju uvjeti valjanosti i pohrane elektroničkih, digitaliziranih dokumenata poslanih elektroničkim putem za potrebe Komisije.

(9)

U okviru politike upravljanja evidencijama i arhiviranja trebalo bi uzeti u obzir Komisijin program digitalne transformacije (5). Stoga bi trebalo staviti snažan naglasak na načelo izrade evidencija isključivo u elektroničkom obliku, iako bi ipak trebalo omogućiti iznimke od tog načela.

(10)

Institucije, tijela, urede i agencije Unije potiče se da priznaju elektroničku identifikaciju i usluge povjerenja obuhvaćene Uredbom (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (6) u svrhu kapitalizacije administrativne suradnje, posebno u vezi s postojećom dobrom praksom i rezultatima projekata koji su u tijeku u područjima obuhvaćenima ovom Uredbom.

(11)

Pravila i postupke Komisije za upravljanje evidencijama i arhivima trebalo bi redovito ažurirati, uzimajući u obzir razvoj i rezultate akademskih i znanstvenih istraživanja, uključujući pojavu relevantnih standarda i razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija.

(12)

Sustav za upravljanje evidencijama ne samo da registrira evidencije, nego ih i bilježi u širem smislu u svrhu njihove jasnije i pouzdanije identifikacije, osiguranja njihove sljedivosti i stavljanja na raspolaganje drugim korisnicima i to pohranom ili nekim drugim načinom agregiranja evidencija tijekom njihova životnog ciklusa.

(13)

Informacijski sustavi, mreže i uređaji za prijenos koji pune Komisijin sustav evidencija trebali bi biti zaštićeni odgovarajućim sigurnosnim mjerama u skladu s važećim sigurnosnim pravilima za zaštitu podataka.

(14)

Podaci i informacije trebali bi biti široko dostupni i dijeljeni unutar Komisije kako bi se olakšao zajednički rad njezina osoblja te pronalaženje i ponovna upotreba podataka i informacija i promicala sinergija njezinih resursa te poboljšala učinkovitost.

(15)

Svaka institucija Unije uspostavlja i održava svoje povijesne arhive te ih otvara javnosti u skladu s Uredbom (EEZ, Euratom) br. 354/83. Osim toga, svaka institucija donosi interna pravila o primjeni te uredbe.

(16)

U skladu s Uredbom (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća (7), Komisija je dužna ispitanicima pružiti informacije o obradi osobnih podataka koji se odnose na njih te poštovati njihova prava ispitanikâ. Međutim, Komisija bi trebala uspostaviti ravnotežu između tih prava i ciljeva arhiviranja u javnom interesu u skladu sa zakonodavstvom o zaštiti podataka.

(17)

Člankom 16. stavkom 5. i člankom 19. stavkom 3. Uredbe (EU) 2018/1725 predviđene su iznimke kad je riječ o pravu ispitanika na informacije i pravu na brisanje u pogledu obrade podataka u svrhe arhiviranja u javnom interesu. Ta se prava u načelu ne bi trebala primjenjivati u posebnom kontekstu povijesnih arhiva Komisije, s obzirom na veličinu institucije i njezinih evidencija te prirodu arhiviranja u javnom interesu. Brisanje osobnih podataka sadržanih u takvim evidencijama ugrozilo bi valjanost, cjelovitost i vjerodostojnost arhiva Komisije te bi stoga vjerojatno moglo ozbiljno ugroziti postizanje ciljeva arhiviranja u javnom interesu.

(18)

Komisija možda ne bi bila u mogućnosti ili bi bila obvezna uložiti nerazmjeran napor kako bi pružila informacije o obradi nakon što se njezini spisi i evidencije odabrani za trajno čuvanje prenesu u njezine povijesne arhive. Ispitanike bi, u sklopu informacija iz članaka 15. i 16. Uredbe (EU) 2018/1725, trebalo informirati da se evidencije koje sadržavju njihove osobne podatke mogu prenijeti u povijesne arhive Komisije istekom razdoblja čuvanja utvrđenog za te evidencije. Te se informacije pružaju u vezi s izvornim postupcima obrade za koje su osobni podaci prvotno prikupljeni.

(19)

U skladu s člankom 25. stavkom 4. Uredbe (EU) 2018/1725 Komisija može predvidjeti odstupanja od prava iz članaka 17., 18., 20., 21., 22. i 23. te uredbe u mjeri u kojoj je vjerojatno da bi takva prava onemogućila ili ozbiljno ugrozila postizanje tih posebnih svrha te u mjeri u kojoj su odstupanja neophodna za postizanje tih svrha. Osim ako su odstupanja predviđena u pravnom aktu donesenom na temelju Ugovorâ, moraju se donijeti interna pravila na temelju kojih Komisija ima pravo predvidjeti odstupanja od tih prava.

(20)

Omogućavanje pristupa osobnim podacima na zahtjev ispitanika, koji ne daje posebne informacije o obradi na koju se zahtjev odnosi, može iziskivati nesrazmjeran administrativni napor ili biti praktički nemoguće s obzirom na veličinu i prirodu povijesnih arhiva Komisije.

(21)

Ispravljanje osobnih podataka ugrozilo bi cjelovitost i vjerodostojnost arhivâ Komisije i bilo u suprotnosti sa svrhom arhiviranja u javnom interesu. Time se ne dovodi u pitanje mogućnost da Komisija, u propisno opravdanim slučajevima netočnih osobnih podataka, odluči uz dotičnu evidenciju uključiti dodatnu izjavu ili napomenu.

(22)

Osobni podaci čine sastavni i neizostavan dio evidencija odabranih za trajno čuvanje. Shodno tome, priznavanje prava na prigovor na obradu osobnih podataka sadržanih u takvim evidencijama onemogućilo bi postizanje svrhe arhiviranja u javnom interesu.

(23)

Komisija bi trebala predvidjeti odstupanja u skladu s uvjetima i zaštitnim mjerama iz članka 13. Uredbe (EU) 2018/1725.

(24)

U skladu s načelom odgovornosti, Komisija bi trebala voditi evidenciju o svojoj primjeni odstupanjâ.

(25)

Kako bi se osigurala najveća moguća zaštita pravâ i sloboda ispitanika te u skladu s člankom 44. stavkom 1. Uredbe (EU) 2018/1725, službenik za zaštitu podataka trebao bi biti pravovremeno informiran o primjeni ograničenja u skladu s ovom Odlukom.

(26)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka o tim pravilima i on je 3. ožujka 2020. dao svoje mišljenje i preporuke.

(27)

Svi članovi osoblja trebali bi biti odgovorni za izradu i pravilno upravljanje evidencijama koje se odnose na politike, postupke i procedure za koje su odgovorni,

1.

2.

„(c)

mjere izvanredne pomoći iz članka 23. stavka 4. za koje financijska sredstva Unije ne premašuju 20 000 000 EUR;”;

„(c)

mjere izvanredne pomoći iz članka 23. stavka 6. za koje financijska sredstva Unije ne premašuju 20 000 000 EUR;”.

3.