(1)

Konvencijom Ujedinjenih naroda od 10. prosinca 1982. o pravu mora, čija je Unija ugovorna stranka, predviđene su obveze u pogledu očuvanja, koje uključuju održavanje ili obnovu populacija lovljenih vrsta na razinama koje mogu proizvesti najviši održivi prinos (MSY).

(2)

Na samitu Ujedinjenih naroda o održivom razvoju održanom u New Yorku 2015. Unija i njezine države članice obvezale su se da će do 2020. učinkovito regulirati lov te zaustaviti prelov, nezakoniti, neprijavljeni i neregulirani ribolov i štetne ribolovne prakse te uspostaviti znanstveno utemeljene planove upravljanja radi što brže obnove ribljih stokova do razina koje mogu proizvesti MSY s obzirom na svoje biološke karakteristike.

(3)

Ministarskom deklaracijom iz Malte MedFish4Ever od 30. ožujka 2017. (3) utvrđen je novi okvir za upravljanje ribarstvom u Sredozemnome moru i predstavljen program rada s pet konkretnih mjera za sljedećih 10 godina. Među preuzetim obvezama je i uspostava višegodišnjih planova.

(4)

Uredbom (EU) br. 1380/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (4) utvrđena su pravila zajedničke ribarstvene politike (ZRP), u skladu s međunarodnim obvezama Unije. ZRP treba doprinijeti zaštiti morskog okoliša, održivom upravljanju svim vrstama koje se iskorištavaju u komercijalne svrhe te osobito postizanju dobrog stanja okoliša do 2020.

(5)

Ciljevi ZRP-a, među ostalim, uključuju osiguravanje dugoročne okolišne, društvene i gospodarske održivosti ribarstvenih i akvakulturnih aktivnosti, primjenu predostrožnog pristupa upravljanju ribarstvom i provedbu pristupa upravljanju ribarstvom utemeljenog na ekosustavu. ZRP-om se također doprinosi ostvarenju primjerenog životnog standarda u sektoru ribarstva, što uključuje sektor malog, artizanalnog ili obalnog ribolova. Ostvarenjem navedenih ciljeva doprinosi se i dostupnosti opskrbe hranom i osiguravaju dobrobiti povezane sa zapošljavanjem.

(6)

Radi postizanja ciljeva ZRP-a trebalo bi donijeti niz mjera očuvanja, kao što su višegodišnji planovi, tehničke mjere te utvrđivanje i raspodjela najvećeg dopuštenog ribolovnog napora.

(7)

Na temelju članaka 9. i 10. Uredbe (EU) br. 1380/2013 višegodišnji planovi trebaju se temeljiti na znanstvenim, tehničkim i gospodarskim savjetima. U skladu s tim odredbama višegodišnji plan uspostavljen ovom Uredbom („plan”) trebao bi sadržavati opće ciljeve, mjerljive ciljeve s jasnim rokovima, referentne točke za očuvanje te zaštitne i tehničke mjere namijenjene izbjegavanju i smanjenju neželjenih ulova.

(8)

Pojam „najbolji raspoloživi znanstveni savjeti” trebalo bi tumačiti kao javno dostupne znanstvene savjete koji se temelje na najnovijim znanstvenim podacima i metodama i koje je izdalo ili preispitalo neovisno znanstveno tijelo priznato na razini Unije ili na međunarodnoj razini.

(9)

Komisija bi trebala prikupiti najbolje raspoložive znanstvene savjete o stokovima iz područja primjene plana. To bi trebala učiniti prvenstveno savjetovanjem sa Znanstvenim, tehničkim i gospodarskim odborom za ribarstvo (STECF). Konkretno, Komisija bi trebala prikupiti javno dostupne znanstvene savjete, uključujući savjete o mješovitom ribolovu, u kojima se uzima u obzir plan i navode rasponi FMSY-ja te referentne točke za očuvanje (BPA i BLIM).

(10)

Uredbom Vijeća (EZ) br. 1967/2006 (5) uspostavljen je okvir za upravljanje u cilju održivog iskorištavanja ribolovnih resursa u Sredozemnome moru i uveden zahtjev za donošenjem planova upravljanja za vrste ribolova u kojima se upotrebljavaju povlačne mreže (koće), potegače otvorenog mora, obalne mreže potegače, okružujuće mreže i dredže u teritorijalnim vodama država članica.

(11)

Francuska, Italija i Španjolska donijele su planove upravljanja na temelju Uredbe (EZ) br. 1967/2006. Međutim ti su planovi međusobno nedosljedni i njima se ne uzima u obzir sav alat kojim se iskorištavaju pridneni stokovi ni pogranična rasprostranjenost određenih stokova i ribarskih flota. Osim toga, pokazali su se nedjelotvornima u postizanju općenitih ciljeva utvrđenih ZRP-om. Države članice i dionici izrazili su potporu razvoju i provedbi višegodišnjeg plana na razini Unije za dotične stokove.

(12)

STECF je utvrdio da razina iskorištavanja brojnih pridnenih stokova u zapadnom Sredozemnome moru uvelike prelazi razinu potrebnu za postizanje MSY-ja.

(13)

Stoga je primjereno uspostaviti višegodišnji plan za očuvanje i održivo iskorištavanje pridnenih stokova u zapadnom Sredozemnome moru.

(14)

Tim bi planom trebalo uzeti u obzir mješovitu prirodu ribolova i dinamiku među stokovima koji su predmet tog ribolova, tj. stokovima oslića (Merluccius merluccius), trlje blatarice (Mullus barbatus), dubinske kozice (Parapenaeus longirostris), škampa (Nephrops norvegicus), svijetlocrvene kozice (Aristeus antennatus) i velike crvene kozice (Aristaeomorpha foliacea). Također bi trebalo uzeti u obzir vrste usputnog ulova koje se ulove u pridnenom ribolovu i pridnene stokove za koje nije dostupno dovoljno podataka. Plan bi se trebao primjenjivati na pridneni ribolov (posebno na ribolov povlačnim mrežama (koćama), pridnenim mrežama stajaćicama, klopkama i parangalima) koji se obavlja u vodama Unije ili koji ribarska plovila Unije obavljaju izvan voda Unije zapadnog Sredozemnog mora.

(15)

Kada smrtnost uzrokovana rekreacijskim ribolovom znatno utječe na dotične stokove, Vijeće bi trebalo moći utvrditi nediskriminirajuća ograničenja za rekreacijske ribolovce. Vijeće bi pri utvrđivanju takvih ograničenja trebalo navesti transparentne i objektivne kriterije. Države članice trebale bi, prema potrebi, poduzeti nužne i proporcionalne mjere za praćenje i prikupljanje podataka za pouzdanu procjenu stvarnih razina ulova u rekreacijskom ribolovu. Nadalje, trebalo bi biti moguće donijeti tehničke mjere očuvanja u odnosu na rekreacijski ribolov.

(16)

Geografsko područje primjene plana trebalo bi se temeljiti na geografskoj rasprostranjenosti stokova iz najboljih raspoloživih znanstvenih savjeta. Geografska rasprostranjenost stokova iz plana možda će se morati izmijeniti zbog boljih znanstvenih informacija. Stoga bi Komisija trebala biti ovlaštena za donošenje delegiranih akata kojima se geografska rasprostranjenost stokova iz plana prilagođava ako znanstveni savjeti pokažu da je došlo do promjene geografske rasprostranjenosti relevantnih stokova.

(17)

Cilj plana predviđenog ovom Uredbom trebao bi biti doprinos uspješnom postizanju ciljeva ZRP-a, a posebno postizanju i održavanju MSY-ja za ciljane stokove, provedbi obveze iskrcavanja za pridnene stokove i usputni ulov pelagičnih vrsta u pridnenom ribolovu, podložno minimalnoj referentnoj veličini za očuvanje, te promicanju primjerenog životnog standarda osoba koje ovise o ribolovnim aktivnostima, imajući na umu obalno ribarstvo i društveno-gospodarske aspekte. Planom bi isto tako trebalo primijeniti pristup upravljanju ribarstvom utemeljen na ekosustavu kako bi se negativni utjecaji ribolovnih aktivnosti na morski ekosustav sveli na najmanju moguću mjeru. Trebao bi biti usklađen sa zakonodavstvom Unije u području okoliša, a posebno s ciljem postizanja dobrog stanja okoliša do 2020., u skladu s Direktivom 2008/56/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (6), te s ciljevima Direktive 2009/147/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (7) i Direktive Vijeća 92/43/EEZ (8).

(18)

Ciljanu ribolovnu smrtnost (F) koja odgovara cilju postizanja i održavanja MSY-ja primjereno je utvrditi kao raspon vrijednosti koje su u skladu s postizanjem MSY-ja (FMSY). Ti rasponi, utemeljeni na najboljim raspoloživim znanstvenim savjetima, potrebni su kako bi se omogućila fleksibilnost potrebna da se uzmu u obzir promjene znanstvenih savjeta te kako bi se doprinijelo provedbi obveze iskrcavanja i kako bi se vodilo računa o mješovitom ribolovu. Na temelju plana ti se rasponi izvode tako da dovedu do smanjenja dugoročnog prinosa od najviše 5 % u odnosu na MSY. Osim toga, gornja granica raspona FMSY-ja utvrđuje se s ciljem da vjerojatnost pada stoka ispod granične referentne točke biomase (BLIM) iznosi najviše 5 %.

(19)

Radi utvrđivanja najvećeg dopuštenog ribolovnog napora trebali bi postojati rasponi FMSY-ja za „uobičajenu upotrebu”, a u slučaju da su dotični stokovi u dobrom stanju, mogućnost utvrđivanja najvećeg dopuštenog ribolovnog napora iznad tih raspona FMSY-ja za najosjetljiviji stok ako je to na temelju znanstvenih savjeta potrebno za postizanje ciljeva utvrđenih u ovoj Uredbi za mješoviti ribolov, kako bi se izbjeglo nanošenje štete stoku zbog dinamike stoka unutar vrste ili među vrstama odnosno kako bi se ograničile promjene najvećeg dopuštenog ribolovnog napora iz godine u godinu. Ciljnu ribolovnu smrtnost koja je u skladu s navedenim rasponima FMSY-ja trebalo bi postići progresivno i postupno do 2020. kada je to moguće, a najkasnije do 1. siječnja 2025.

(20)

Za stokove za koje su dostupni ciljevi u pogledu MSY-ja, a radi primjene zaštitnih mjera, potrebno je utvrditi referentne točke za očuvanje, koje se izražavaju kao zaštitne referentne točke (BPA) i granične referentne točke (BLIM).

(21)

Trebalo bi uvesti odgovarajuće zaštitne mjere kako bi se osiguralo da se ispune ciljevi i prema potrebi provedu korektivne mjere, među ostalim ako stokovi padnu ispod referentnih točaka za očuvanje. Korektivne mjere trebale bi obuhvaćati hitne mjere u skladu s člancima 12. i 13. Uredbe (EU) br. 1380/2013, najveći dopušteni ribolovni napor i druge posebne mjere očuvanja.

(22)

Radi omogućivanja transparentnog pristupa ribarstvu i postizanja ciljne ribolovne smrtnosti, za povlačne mreže (koće), koje su glavni alat za iskorištavanje pridnenih stokova u zapadnom Sredozemnome moru, trebalo bi donijeti režim ribolovnog napora na razini Unije. U tu svrhu primjereno je odrediti skupine ribolovnog napora kako bi Vijeće, na godišnjoj osnovi, utvrdilo najveći dopušteni ribolovni napor, izražen u obliku broja ribolovnih dana. Ako je to potrebno, režim ribolovnog napora trebao bi obuhvaćati i drugi ribolovni alat.

(23)

S obzirom na zabrinjavajuće stanje brojnih pridnenih stokova u zapadnom Sredozemnome moru, a radi smanjenja trenutačno visokih razina ribolovne smrtnosti, režim ribolovnog napora trebao bi dovesti do znatnog smanjenja ribolovnog napora u prvih pet godina provedbe plana.

(24)

Države članice trebale bi poduzeti posebne mjere kojima bi se osigurala učinkovitost i provedivost režima ribolovnog napora, i to uvođenjem metode raspodjele kvota ribolovnog napora u skladu s člankom 17. Uredbe (EU) br. 1380/2013, izradom popisa plovila, izdavanjem odobrenja za ribolov te evidentiranjem i dostavljanjem relevantnih podataka o ribolovnom naporu.

(25)

Kako bi se doprinijelo učinkovitom postizanju ciljeva plana, a u skladu s načelima dobrog upravljanja utvrđenima u članku 3. Uredbe (EU) br. 1380/2013, državama članicama trebalo bi dopustiti da na lokalnoj razini promiču sustave participativnog upravljanja.

(26)

Kako bi se zaštitila rastilišta i osjetljiva staništa te mali ribolov, obalna zona trebala bi u pravilu biti rezervirana za selektivnije vrste ribolova. Stoga bi planom tijekom tri mjeseca svake godine trebalo uvesti zabranu ribolova za povlačne mreže (koće) koje djeluju unutar šest nautičkih milja od obale, osim na područjima dubljima od izobate od 100 m. Trebalo bi biti moguće uspostaviti druga područja zabrane ribolova ako bi se time moglo osigurati smanjenje ulova juvenilnog oslića od najmanje 20 %.

(27)

Trebalo bi poduzeti dodatne mjere očuvanja u odnosu na pridnene stokove. Konkretno, na temelju znanstvenih savjeta, primjereno je uspostaviti dodatne zabrane na područjima s velikim agregacijama jedinki u mrijestu kako bi se zaštitile odrasle jedinke oslića kojima je nanesena velika šteta.

(28)

Na stokove usputnog ulova i na pridnene stokove za koje nije dostupno dovoljno podataka trebao bi se primjenjivati predostrožni pristup. Ako znanstveni savjeti pokažu da su potrebne korektivne mjere, trebalo bi donijeti posebne mjere očuvanja u skladu s člankom 18. Uredbe (EU) br. 1380/2013.

(29)

U planu bi trebalo predvidjeti dodatne tehničke mjere očuvanja koje se donose delegiranim aktima. To je potrebno za postizanje ciljeva plana, posebno u vezi s očuvanjem pridnenih stokova i poboljšanjem selektivnosti.

(30)

Radi poštovanja obveze iskrcavanja iz članka 15. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1380/2013 u planu bi trebalo predvidjeti dodatne mjere upravljanja koje treba detaljnije utvrditi u skladu s člankom 18. Uredbe (EU) br. 1380/2013.

(31)

Kako bi se plan mogao pravodobno prilagoditi tehničkom i znanstvenom napretku, ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije trebalo bi dodijeliti Komisiji u pogledu dopune ove Uredbe korektivnim mjerama i tehničkim mjerama očuvanja, provedbe obveze iskrcavanja i izmjene određenih elemenata plana. Posebno je važno da Komisija u okviru pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, i da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu od 13. travnja 2016. o boljoj izradi zakonodavstva (9). Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće sve dokumente primaju istodobno kada i stručnjaci iz država članica, a njihovi stručnjaci sustavno trebaju imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije posvećenih pripremi delegiranih akata.

(32)

Trebalo bi utvrditi rok za podnošenje zajedničkih preporuka država članica koje imaju izravni upravljački interes, kako se to zahtijeva Uredbom (EU) br. 1380/2013.

(33)

Kako bi se ocijenio napredak prema postizanju MSY-ja, planom bi trebalo omogućiti redovito znanstveno praćenje dotičnih stokova i, ako je to moguće, stokova usputnog ulova.

(34)

U skladu s člankom 10. stavkom 3. Uredbe (EU) br. 1380/2013, Komisija bi trebala periodično procjenjivati prikladnost i učinkovitost ove Uredbe. Ta bi se procjena trebala temeljiti na periodičnoj ocjeni plana, na temelju znanstvenih savjeta STECF-a, do 17. srpnja 2024., a zatim svake tri godine. Tim bi se periodom omogućila potpuna provedba obveze iskrcavanja, donošenje i provedba regionaliziranih mjera i ostvarivanje učinka na stokove i ribolov.

(35)

Radi pravne sigurnosti primjereno je razjasniti da se može smatrati da mjere privremenog prestanka donesene radi postizanja ciljeva plana ispunjavaju kriterije potrebne za dobivanje potpore na temelju Uredbe (EU) br. 508/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (10).

(36)

Kako bi se postigla ravnoteža između ribolovnog kapaciteta flote i dostupnog najvećeg dopuštenog ribolovnog napora, potpora iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo za trajni prestanak ribolovnih aktivnosti trebala bi biti dostupna za neuravnotežene segmente flote obuhvaćene ovom Uredbom. Uredbu (EU) br. 508/2014 trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti.

(37)

U skladu s člankom 9. stavkom 4. Uredbe (EU) br. 1380/2013, prije izrade plana procijenjen je njegov vjerojatni gospodarski i društveni učinak.

(38)

Uzimajući u obzir da se najveći dopušteni ribolovni napor utvrđuje za svaku kalendarsku godinu, odredbe o režimu ribolovnog napora trebale bi se primjenjivati od 1. siječnja 2020. Uzimajući u obzir okolišnu, društvenu i gospodarsku održivost, odredbe o rasponima FMSY-ja i o zaštitnim mjerama za stokove ispod BPA trebale bi se primjenjivati od 1. siječnja 2025.,

(1)

Cilj je ove Direktive doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i ukloniti prepreke za ostvarivanje temeljnih sloboda poput slobodnog kretanja kapitala i slobode poslovnog nastana, koje proizlaze iz razlika u nacionalnim pravima i postupcima koji se odnose na preventivno restrukturiranje, nesolventnost, otpust duga i zabrane. Ovom se Direktivom, pritom ne dovodeći u pitanje temeljna prava i slobode radnika, nastoji ukloniti takve prepreke osiguravanjem sljedećeg: da održiva poduzeća i poduzetnici u financijskim poteškoćama imaju pristup učinkovitim nacionalnim okvirima za preventivno restrukturiranje koji im omogućavaju nastavak rada; da pošteni nesolventni ili prezaduženi poduzetnici mogu iskoristiti potpuni otpust duga nakon razumnog razdoblja čime im se omogućuje druga prilika; i da se poboljša učinkovitost postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga, posebno u pogledu njihova kraćeg trajanja.

(2)

Restrukturiranjem bi trebalo dužnicima u financijskim poteškoćama omogućiti nastavak poslovanja, u cijelosti ili djelomično, promjenom sastava, uvjeta ili strukture njihove imovine i njihove odgovornosti ili bilo kojeg drugog dijela njihove strukture kapitala, među ostalim prodajom imovine ili dijelova poslovanja, ili, ako je tako predviđeno nacionalnim pravom, cjelokupnog poslovanja, kao i provođenjem operativnih promjena. Osim ako je u nacionalnom pravu posebno drukčije predviđeno, operativne promjene, poput raskida ili izmjene ugovorâ ili prodaje ili drugih raspolaganja imovinom, trebale bi biti usklađene s općim zahtjevima koji su predviđeni nacionalnim pravom za takve mjere, a posebno pravilima građanskog i radnog prava. Svakom pretvorbom duga u vlasnički udio trebale bi se poštovati zaštitne mjere predviđene nacionalnim pravom. Okvirima za preventivno restrukturiranje trebalo bi prije svega omogućiti dužnicima učinkovito restrukturiranje u ranoj fazi te izbjegavanje nesolventnosti, ograničavajući time nepotrebnu likvidaciju održivih poduzeća. Tim bi se okvirima trebalo pomoći sprečavanju gubitka radnih mjesta te gubitka znanja i iskustva i vještina te bi se njima trebala maksimizirati ukupna vrijednost za vjerovnike u usporedbi s onim što bi dobili u slučaju likvidacije imovine poduzeća ili u slučaju sljedećeg najboljeg alternativnog scenarija u nedostatku plana, kao i za vlasnike i gospodarstvo u cjelini.

(3)

Okvirima za preventivno restrukturiranje trebalo bi se izbjeći i nagomilavanje neprihodonosnih kredita. S pomoću raspoloživosti učinkovitih okvira za preventivno restrukturiranje osiguralo bi se poduzimanje mjera prije nego što poduzeća prestanu ispunjavati kreditne obveze, čime bi se doprinijelo smanjenju rizika od neprihodonosnih kredita u razdobljima konjunkturnog pada i ublažile posljedice nepovoljnog utjecaja na financijski sektor. Znatan postotak poduzeća i radnih mjesta mogao bi se sačuvati kad bi preventivni okviri postojali u svim državama članicama u kojima poduzeća imaju poslovni nastan, imovinu ili vjerovnike. U okvirima restrukturiranja prava svih uključenih strana, uključujući radnike, trebala bi se zaštititi na uravnotežen način. Istodobno bi neodrživa poduzeća koja nemaju mogućnost opstanka trebalo likvidirati što je prije moguće. Ako dužnik u financijskim poteškoćama nije gospodarski održiv ili ako se gospodarska održivost ne može lako ponovno uspostaviti, napori restrukturiranja mogli bi dovesti do ubrzanja i akumulacije gubitaka na štetu vjerovnika, radnika i drugih dionika, kao i gospodarstva u cjelini.

(4)

Među državama članicama postoje razlike kad je riječ o rasponu postupaka koji su dostupni dužnicima u financijskim poteškoćama radi restrukturiranja njihova poslovanja. Neke države članice imaju ograničen raspon postupaka koji omogućuju restrukturiranje poduzeća samo u relativno kasnoj fazi, u okviru postupaka u slučaju nesolventnosti. U drugim državama članicama restrukturiranje je moguće u ranijoj fazi, ali dostupni postupci nisu toliko učinkoviti koliko bi mogli biti ili su vrlo formalni, osobito zato što se njima ograničava uporaba izvansudskih mehanizama. Preventivna rješenja rastući su trend prava o nesolventnosti. U okviru tog trenda daje se prednost pristupima koji su, za razliku od tradicionalnog pristupa usmjerenog na likvidaciju društva u financijskim poteškoćama, usmjereni na oporavak društva ili barem na spašavanje njegovih jedinica koje su i dalje gospodarski održive. Uz ostale dobrobiti za gospodarstvo, takvim se pristupom često pomaže u očuvanju radnih mjesta ili smanjenju gubitaka radnih mjesta. Osim toga, stupanj sudjelovanja pravosudnih ili upravnih tijela, ili osoba koje su ta tijela imenovala, varira od nesudjelovanja ili minimalnog sudjelovanja u nekim državama članicama do potpunog sudjelovanja u drugima. Jednako tako, nacionalna pravila koja poduzetnicima omogućuju drugu priliku, posebno odobravajući im otpust dugova nastalih tijekom poslovanja, variraju među državama članicama u pogledu trajanja razdoblja otpusta i uvjeta za davanje takvog otpusta.

(5)

U brojnim državama članicama nesolventnim, ali poštenim poduzetnicima treba više od tri godine da ostvare otpust dugova i započnu iznova. Neučinkoviti okviri otpusta duga i zabrana imaju za posljedicu to da se poduzetnici moraju preseliti u drugu jurisdikciju kako bi im se omogućio novi početak u razumnom razdoblju, uz znatan dodatni trošak i za vjerovnike i za same poduzetnike. Dugotrajne naredbe o zabrani koje često prate postupak koji vodi do otpusta duga stvaraju prepreke slobodi pokretanja poduzetničke aktivnosti i samozapošljavanju.

(6)

Prekomjerno trajanje postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga u nekim državama članicama važan je čimbenik koji dovodi do niskih stopa naplate i odvraća ulagače od poslovanja u jurisdikcijama u kojima postoji opasnost od predugog trajanja i nepotrebne skupoće postupaka.

(7)

Razlike među državama članicama u pogledu postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga znače dodatne troškove za ulagače pri procjeni rizika dužnika koji dolaze u financijske poteškoće u jednoj ili više država članica ili rizika ulaganja u održiva poduzeća u financijskim poteškoćama te dodatne troškove restrukturiranja poduzeća koja imaju poslovni nastan, vjerovnike ili imovinu u drugim državama članicama. Za to je najočitiji primjer restrukturiranje međunarodnih skupina trgovačkih društava. Ulagači navode nesigurnost po pitanju pravila o nesolventnosti ili rizik od dugih ili složenih postupaka u slučaju nesolventnosti u drugoj državi članici kao jedan od glavnih razloga zbog kojih se ne ulaže ili ne stupa u poslovni odnos s partnerom izvan države članice u kojoj imaju sjedište. Ta je nesigurnost odvraćajući čimbenik koji ometa slobodu poslovnog nastana poduzeća i promicanje poduzetništva te narušava pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Mikropoduzeća te mala i srednja poduzeća („MSP-ovi”) posebno većinom nemaju sredstva koja su potrebna za procjenu rizika povezanih s prekograničnim aktivnostima.

(8)

Razlike među državama članicama u pogledu postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga dovode do nejednakih uvjeta za pristup kreditima i nejednakih stopa naplate u državama članicama. Stoga je nužan viši stupanj usklađenosti u području restrukturiranja, nesolventnosti, otpusta duga i zabrana za dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta općenito, a posebno za funkcioniranje unije tržišta kapitala, kao i za otpornost europskih gospodarstava, uključujući očuvanje i otvaranje novih radnih mjesta.

(9)

Trebalo bi smanjiti i dodatne troškove procjene rizika i prekograničnog izvršenja tražbina vjerovnika prezaduženih poduzetnika koji se presele u drugu državu članicu kako bi dobili otpust duga u puno kraćem razdoblju. Trebalo bi smanjiti i dodatne troškove za poduzetnike koji proizlaze iz potrebe za preseljenjem u drugu državu članicu kako bi iskoristili otpust duga. Nadalje, prepreke koje proizlaze iz dugotrajnih naredbi o zabrani povezane s nesolventnošću ili prezaduženošću poduzetnika guše poduzetništvo.

(10)

Svako restrukturiranje, osobito ono koje je opsežno i ima znatan učinak, trebalo bi se temeljiti na dijalogu s dionicima. Taj bi dijalog trebao obuhvaćati izbor predviđenih mjera u odnosu na ciljeve restrukturiranja kao i alternativne opcije te bi trebalo osigurati odgovarajuće sudjelovanje predstavnika radnika kako je predviđeno pravom Unije i nacionalnim pravom.

(11)

Prepreke ostvarivanju temeljnih sloboda nisu ograničene samo na prekogranične situacije. Međusobno sve povezanije unutarnje tržište na kojem se roba, usluge, kapital i radnici slobodno kreću te koje ima sve jaču digitalnu dimenziju znači da je jako malo poduzeća isključivo domaće uzmu li se u obzir svi relevantni elementi, poput njihove baze klijenata, lanca opskrbe, područja djelatnosti, ulagača i kapitalne osnove. Čak i potpuno domaći slučajevi nesolventnosti mogu imati učinak na funkcioniranje unutarnjeg tržišta putem takozvanog domino efekta nesolventnosti, pri čemu nesolventnost dužnika može dovesti do daljnjih nesolventnosti u lancu opskrbe.

(12)

Uredba (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća (4) bavi se pitanjima nadležnosti, priznavanja i izvršenja, mjerodavnog prava i suradnje u prekograničnim postupcima u slučaju nesolventnosti, kao i međusobnom povezanošću registara nesolventnosti. Njezino područje primjene obuhvaća preventivne postupke kojima se promiče spašavanje gospodarski održivih dužnika kao i postupke otpusta za poduzetnike i druge fizičke osobe. Međutim, ta uredba ne bavi se razlikama između nacionalnih prava koja uređuju te postupke. Nadalje, instrumentom ograničenim samo na prekogranične nesolventnosti ne bi se uklonilo sve prepreke slobodnom kretanju niti bi ulagačima bilo izvedivo da unaprijed odrede prekogranični ili domaći karakter budućih potencijalnih financijskih poteškoća dužnika u budućnosti. Stoga postoji potreba za nadilaženjem pitanja pravosudne suradnje i uspostavljanjem materijalnih minimalnih standarda za postupke preventivnog restrukturiranja kao i za postupke koji vode do otpusta duga za poduzetnike.

(13)

Ovom Direktivom ne bi se trebalo dovoditi u pitanje područje primjene Uredbe (EU) 2015/848. Njezin je cilj da bude u potpunosti usklađena s tom uredbom i da je dopunjuje, tako da se od država članica zahtijeva da uspostave postupke preventivnog restrukturiranja koji su u skladu s određenim minimalnim načelima učinkovitosti. Njome se ne mijenja pristup iz te uredbe, kojim se državama članicama omogućuje da zadrže ili uvedu postupke kojima se ne ispunjava uvjet objave za obavješćivanje u skladu s Prilogom A toj uredbi. Iako se ovom Direktivom ne zahtijeva da se postupcima obuhvaćenima njezinim područjem primjene ispunjavaju svi uvjeti za obavješćivanje u skladu s tim prilogom, cilj joj je olakšati prekogranično priznavanje tih postupaka te priznavanje i izvršivost sudskih odluka.

(14)

Prednost primjene Uredbe (EU) 2015/848 jest to što se njome predviđaju zaštitne mjere protiv zlouporabe preseljenja središta glavnih interesa dužnika tijekom prekograničnog postupka u slučaju nesolventnosti. Određena ograničenja trebala bi se primjenjivati i na postupke koji nisu obuhvaćeni tom uredbom.

(15)

Potrebno je smanjiti troškove restrukturiranja i za dužnike i za vjerovnike. Stoga bi trebalo smanjiti razlike među državama članicama koje otežavaju rano restrukturiranje održivih dužnika u financijskim poteškoćama i mogućnost otpusta duga za poštene poduzetnike. Smanjivanjem takvih razlika trebalo bi postići veću transparentnost, pravnu sigurnost i predvidljivost širom Unije. Njime bi trebalo maksimizirati povrate svim vrstama vjerovnika i ulagača te potaknuti prekogranična ulaganja. Većom bi se koherentnošću postupaka restrukturiranja i postupaka u slučaju insolventnosti također trebalo olakšati restrukturiranje skupina trgovačkih društava, bez obzira na to gdje se članovi skupine u Uniji nalaze.

(16)

Uklanjanjem prepreka učinkovitom preventivnom restrukturiranju održivih dužnika u financijskim poteškoćama doprinosi se minimiziranju gubitka radnih mjesta, gubitaka za vjerovnike u lancu nabave, očuvanju znanja i iskustva i vještina te tako doprinosi gospodarstvu u cjelini. Olakšavanjem otpusta duga za poduzetnike pomoglo bi se izbjegavanju njihova isključenja s tržišta rada te im se omogućuje ponovno pokretanje poduzetničkih djelatnosti, uz usvajanje pouka iz prošlih iskustava. Osim toga, smanjenje trajanja postupaka restrukturiranja dovelo bi do većih stopa naplate za vjerovnike jer bi protjecanjem vremena došlo samo do daljnjih gubitaka vrijednosti dužnika ili poslovanja dužnika. Konačno, učinkovitim bi se postupcima koji se odnose na preventivno restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga omogućila preciznija procjena rizika kod odluka o uzajmljivanju i pozajmljivanju te olakšala prilagodba nesolventnih ili prezaduženih dužnika, čime bi se minimizirali gospodarski i socijalni troškovi povezani s procesom smanjenja njihovih zaduženja. Ovom bi se Direktivom državama članicama trebala omogućiti fleksibilnost u primjeni zajedničkih načela uz istodobno poštovanje nacionalnih pravnih sustava. Države članice trebale bi moći zadržati ili uvesti u svoje nacionalne pravne sustave okvire za preventivno restrukturiranje koji nisu predviđeni ovom Direktivom.

(17)

Poduzeća, a posebno MSP-ovi, koji predstavljaju 99 % svih poduzeća u Uniji, trebali bi imati koristi od koherentnijeg pristupa na razini Unije. U slučaju MSP-ova veća je vjerojatnost da će biti podvrgnuti likvidaciji umjesto restrukturiranju jer oni moraju snositi troškove koji su nerazmjerno viši od troškova s kojima se suočavaju veća poduzeća. MSP-ovi često nemaju potrebna sredstva za plaćanje visokih troškova restrukturiranja i korištenje učinkovitijim postupcima restrukturiranja koji su dostupni samo u nekim državama članicama, posebno kada se suočavaju s financijskim poteškoćama. Kako bi se tim dužnicima pomoglo da se restrukturiraju uz niske troškove, na nacionalnoj razini trebalo bi sastaviti i staviti na raspolaganje na internetu sveobuhvatne kontrolne popise za planove restrukturiranja, prilagođene potrebama i specifičnostima MSP-ova. Osim toga trebalo bi uvesti alate ranog upozoravanja kako bi se dužnike upozorilo da je hitno potrebno djelovanje, uzimajući u obzir ograničene resurse MSP-ova za zapošljavanje stručnjaka.

(18)

Pri definiranju MSP-ova države članice mogle bi uzeti u obzir Direktivu 2013/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća (5) ili Preporuku Komisije od 6. svibnja 2003. o definiciji mikropoduzeća te malih i srednjih poduzeća (6).

(19)

Iz područja primjene ove Direktive primjereno je isključiti dužnike koji su društva za osiguranje i društva za reosiguranje kako su definirana u članku 13. točkama 1. i 4. Direktive 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (7), kreditne institucije kako su definirane u članku 4. stavku 1. točki 1. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (8), investicijska društva i subjekti za zajednička ulaganja kako su definirani u članku 4. stavku 1. točkama 2. i 7. Uredbe (EU) br. 575/2013, središnje druge ugovorne strane kako su definirane u članku 2. točki 1. Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (9), središnji depozitoriji vrijednosnih papira kako su definirani u članku 2. stavku 1. točki 1. Uredbe (EU) br. 909/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (10) i ostale financijske institucije i subjekti navedeni u članku 1. stavku 1. prvom podstavku Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća (11). Ti dužnici podliježu posebnim aranžmanima i nacionalna nadzorna i sanacijska tijela u odnosu na njih imaju široke ovlasti interveniranja. Države članice trebale bi moći isključiti druge financijske subjekte koji pružaju financijske usluge koje podliježu usporedivim aranžmanima i ovlastima interveniranja.

(20)

Zbog sličnih razloga također je prikladno iz područja primjene ove Direktive isključiti javna tijela u skladu s nacionalnim pravom. Države članice također bi trebale moći ograničiti pristup okvirima za preventivno restrukturiranje na pravne osobe jer se na financijske poteškoće poduzetnika učinkovito može reagirati ne samo s pomoću postupaka preventivnog restrukturiranja, nego i postupaka koji vode do otpusta duga ili s pomoću neformalnih restrukturiranja na temelju ugovora. Države članice koje imaju različite pravne sustave, u kojima ista vrsta subjekta ima različit pravni status u tim pravnim sustavima, trebale bi moći primijeniti jedinstven režim na takve subjekte. Okvirom za preventivno restrukturiranje utvrđenim na temelju ove Direktive ne bi se smjelo utjecati na tražbine i prava prema dužniku koji proizlaze iz sustava strukovne mirovine ako su te tražbine i prava nastali u razdoblju prije restrukturiranja.

(21)

Prezaduženost potrošača pitanje je od velike gospodarske i društvene važnosti te je usko povezano sa smanjenjem viška duga. Nadalje, često nije moguće odrediti jasnu razliku između dugova poduzetnika koji su nastali tijekom obavljanja trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i onih koji su nastali izvan tih djelatnosti. Poduzetnici ne bi stvarno mogli iskoristiti drugu priliku ako bi za otpust svojih poslovnih dugova i ostalih dugova koji su nastali izvan njihova poslovanja morali proći zasebne postupke s različitim uvjetima pristupa i razdobljima otpusta. Zbog tih bi razloga, iako ova Direktiva ne uključuje obvezujuća pravila u odnosu na prezaduženost potrošača, državama članicama bilo preporučljivo da odredbe ove Direktive o otpustu dugova što ranije počnu primjenjivati i na potrošače.

(22)

Što prije dužnik može otkriti svoje financijske poteškoće i poduzeti odgovarajuće radnje, to bi bila veća vjerojatnost izbjegavanja predstojeće nesolventnosti ili, u slučaju poslovanja čija je održivost trajno narušena, uređenijeg i učinkovitijeg procesa likvidacije. Stoga bi trebalo osigurati jasne, ažurirane i sažete informacije prilagođene korisnicima o dostupnim postupcima preventivnog restrukturiranja, kao i jedan alat ranog upozoravanja ili više njih, kako bi se dužnike koji počinju imati financijske poteškoće potaknulo na rano djelovanje. Alati ranog upozoravanja, u obliku mehanizama upozoravanja da dužnik nije izvršio određenu vrstu plaćanja, mogli bi se aktivirati na primjer pri neplaćanju poreza ili doprinosa za socijalno osiguranje. Takve alate mogle bi razviti države članice ili privatni subjekti, pod uvjetom da se cilj ispuni. Države članice trebale bi informacije o alatima ranog upozoravanja staviti na raspolaganje na internetu, na primjer na posebnim internetskim stranicama ili posebnoj internetskoj stranici. Države članice trebale bi moći prilagoditi alate ranog upozoravanja, ovisno o veličini poduzeća, te utvrditi posebne odredbe o alatima ranog upozoravanja velikih poduzeća i skupina, kojima se uzimaju u obzir njihove posebnosti. Ovom se Direktivom ne bi smjela uvesti nikakva odgovornost za države članice za moguću štetu nastalu putem postupaka restrukturiranja koji su pokrenuti takvim alatima ranog upozoravanja.

(23)

Kako bi se povećala potpora radnika i njihovih predstavnika, države članice trebale bi osigurati da se predstavnicima radnika osigura pristup relevantnim i ažuriranim informacijama o dostupnosti alata za rano upozoravanje te bi također trebale moći pružiti potporu predstavnicima radnika pri procjeni ekonomske situacije dužnika.

(24)

Okvir za restrukturiranje trebao bi biti dostupan dužnicima, uključujući pravne subjekte i, ako je to predviđeno nacionalnim pravom, fizičke osobe i skupine trgovačkih društava, kako bi se omogućilo rješavanje njihovih financijskih poteškoća u ranoj fazi kada se čini da je vjerojatno da se može spriječiti njihova nesolventnost i osigurati održivost poslovanja. Okvir restrukturiranja trebao bi biti dostupan prije nego što dužnik postane nesolventan u skladu s nacionalnim pravom, to jest prije nego što dužnik ispuni uvjete iz nacionalnog prava za pokretanje skupnih postupaka u slučaju nesolventnosti koji obično obuhvaćaju oduzimanje imovine dužnika i imenovanje likvidatora. Kako bi se izbjegle zlouporabe okvira restrukturiranja, financijske poteškoće dužnika trebale bi upućivati na vjerojatnost nesolventnosti, a planom restrukturiranja trebala bi se moći spriječiti nesolventnost dužnika i osigurati održivost poslovanja.

(25)

Države članice trebale bi moći odrediti jesu li tražbine koje dospijevaju ili koje su nastale nakon podnošenja zahtjeva za pokretanje postupka preventivnog restrukturiranja ili nakon pokretanja postupka uključene u mjere preventivnog restrukturiranja ili zastoj pojedinačnih radnji ovrhe. Države članice trebale bi moći donijeti odluku o tome utječe li zastoj pojedinačnih radnji ovrhe na kamate dospjele na tražbine.

(26)

Države članice trebale bi moći uvesti ispitivanje održivosti kao uvjet za pristup postupku preventivnog restrukturiranja koji je predviđen u ovoj Direktivi. Takvo ispitivanje trebalo bi provesti bez nanošenja štete imovini dužnika, što bi se moglo učiniti, među ostalim, u obliku odobravanja privremenog zastoja ili provođenja ispitivanja bez nepotrebne odgode. Međutim, izostanak nanošenja štete ne bi trebao sprečavati države članice da od dužnika zahtijevaju da o vlastitom trošku dokažu svoju održivost.

(27)

Činjenica da države članice mogu ograničiti pristup okvirima za restrukturiranje dužnicima koji su osuđeni za teška kršenja računovodstvenih ili knjigovodstvenih obveza ne bi trebala sprečavati države članice da dužnicima također ograniče pristup okvirima za preventivno restrukturiranje ako su im knjige i evidencije nepotpune ili neispravne u toj mjeri da je nemoguće utvrditi poslovnu i financijsku situaciju dužnika.

(28)

Države članice trebale bi moći proširiti područje primjene okvira za preventivno restrukturiranje predviđenih ovom Direktivom na slučajeve u kojima se dužnici suočavaju s nefinancijskim poteškoćama, pod uvjetom da su te poteškoće stvarna i ozbiljna prijetnja dužnikovoj postojećoj ili budućoj sposobnosti da otplati dugove po njihovu dospijeću. Vremenski okvir koji treba uzeti u obzir za utvrđivanje takve prijetnje može se produljiti na razdoblje od nekoliko mjeseci, ili čak dulje, kako bi se obuhvatilo slučajeve u kojima se dužnik suočava s nefinancijskim poteškoćama koje dovode u opasnost trajnost njegova poslovanja te, u srednjoročnom razdoblju, njegovu likvidnost. To može biti slučaj, primjerice, ako dužnik izgubi klijenta koji je od ključne važnosti za njega.

(29)

Kako bi se promicala učinkovitost i smanjile odgode i troškovi, nacionalni okviri za preventivno restrukturiranje trebali bi uključivati fleksibilne postupke. Ako se ova Direktiva provodi putem nekoliko postupaka unutar okvira za restrukturiranje, dužnik bi trebao imati pristup svim pravima i zaštitnim mjerama predviđenima ovom Direktivom s ciljem postizanja učinkovitog restrukturiranja. Osim u slučaju obveznog sudjelovanja pravosudnih ili upravnih tijela kako je predviđeno ovom Direktivom, države članice trebale bi moći ograničiti sudjelovanje tih tijela na one slučajeve u kojima je to potrebno i razmjerno, pritom uzimajući u obzir, među ostalim, cilj zaštite pravâ i interesâ dužnikâ i zahvaćenih strana te cilj smanjenja odgoda i troškova postupaka. Ako je vjerovnicima ili predstavnicima radnika dopušteno započinjanje postupka restrukturiranja u okviru nacionalnog prava te ako je dužnik MSP, države članice trebale bi zahtijevati suglasnost dužnika kao preduvjet započinjanja postupka te bi također trebale moći tim zahtjevom obuhvatiti dužnike koji su velika poduzeća.

(30)

Kako bi se izbjegli nepotrebni troškovi, odrazila rana priroda preventivnog restrukturiranja te kako bi se dužnici potaknuli da se prijave za preventivno restrukturiranje kada su u ranoj fazi financijskih poteškoća, u načelu bi dužnici trebali zadržati kontrolu nad svojom imovinom i svakodnevnim poslovanjem. Imenovanje upravitelja u području restrukturiranja kako bi se nadziralo aktivnost dužnika, ili preuzelo djelomično upravljanje svakodnevnim operacijama dužnika, ne bi trebalo biti obvezno u svakom slučaju, već bi se trebalo provesti posebno za svaki slučaj, ovisno o okolnostima slučaja ili o posebnim potrebama dužnika. Ipak, države članice trebale bi moći odrediti da je imenovanje upravitelja u području restrukturiranja uvijek potrebno u određenim okolnostima, primjerice: ako dužnik ostvaruje koristi od općeg zastoja pojedinačnih radnji ovrhe; ako plan restrukturiranja treba potvrditi s pomoću nadglasavanja među kategorijama; ako plan restrukturiranja uključuje mjere koje utječu na prava radnika; ili ako su dužnik ili njegovo rukovodstvo u poslovnim odnosima počinili kaznene, prijevarne ili štetne radnje.

(31)

Kako bi uključenim stranama pomogle pri pregovaranju i izradi plana restrukturiranja, države članice trebale bi predvidjeti obvezno imenovanje upravitelja u području restrukturiranja: ako pravosudno ili upravno tijelo dužniku odobri opći zastoj pojedinačnih radnji ovrhe, pod uvjetom da je u takvom slučaju upravitelj potreban za očuvanje interesa uključenih strana; ako plan restrukturiranja treba potvrditi pravosudno ili upravno tijelo s pomoću nadglasavanja među kategorijama; ako je to zatražio dužnik; ili ako to zatraži većina vjerovnika, pod uvjetom da vjerovnici pokrivaju troškove i naknade upravitelja.

(32)

Dužnik bi trebao moći imati koristi od privremenog zastoja pojedinačnih radnji ovrhe, bilo da ga je odobrilo pravosudno ili upravno tijelo ili je do njega došlo po sili zakona, s ciljem podupiranja pregovora o planu restrukturiranja, kako bi mogao nastaviti poslovati ili očuvati vrijednost svoje imovine tijekom pregovora. Ako je tako predviđeno nacionalnim pravom, zastoj bi se trebao moći primjenjivati u korist trećih strana koje pružaju jamstva, uključujući jamce i pružatelje kolaterala. Međutim, države članice trebale bi moći predvidjeti da pravosudna ili upravna tijela mogu odbiti odobriti zastoj pojedinačnih radnji ovrhe ako takav zastoj nije potreban ili ako se njime ne bi ispunio cilj podupiranja pregovora. Razlozi za odbijanje mogu biti nedostatak potpore potrebnih većina vjerovnika ili, ako je tako predviđeno nacionalnim pravom, stvarna nemogućnost dužnika da otplati dugove po njihovu dospijeću.

(33)

Kako bi se olakšao i ubrzao tijek postupka, države članice trebale bi moći utvrditi presumpcije, oborive prirode, za postojanje razloga za odbijanje zastoja ako primjerice dužnik postupa na način karakterističan za dužnika koji nije u mogućnosti otplatiti dugove po njihovu dospijeću, poput znatnog neispunjenja obveza u odnosu na radnike ili porezna tijela ili agencije nadležne za socijalno osiguranje, ili ako su dužnik ili trenutačno rukovodstvo poduzeća počinili financijsko kazneno djelo, zbog čega je izgledno da većina vjerovnika ne bi podržala početak pregovora.

(34)

Zastoj pojedinačnih radnji ovrhe mogao bi biti općenit, na način da utječe na sve vjerovnike, ili bi se mogao primjenjivati samo na neke pojedinačne vjerovnike ili kategorije vjerovnika. Države članice trebale bi moći isključiti određene tražbine ili kategorije tražbina iz područja primjene zastoja u precizno određenim okolnostima, poput tražbina koje su osigurane imovinom čijim se uklanjanjem ne bi ugrozilo restrukturiranje poduzeća ili tražbine vjerovnika kojima bi zastojem bila nepravedno nanesena šteta, primjerice nenadoknađenim gubitkom ili deprecijacijom kolaterala.

(35)

Da bi se osigurala poštena ravnoteža između prava dužnika i vjerovnika, zastoj pojedinačnih radnji ovrhe trebao bi se primjenjivati tijekom razdoblja od najviše četiri mjeseca. Složena restrukturiranja ipak mogu zahtijevati više vremena. Države članice trebale bi moći predvidjeti da u takvim slučajevima produljenja početnog razdoblja zastoja može odobriti pravosudno ili upravno tijelo. Ako pravosudno ili upravno tijelo ne donese odluku o produljenju zastoja prije isteka, zastoj bi trebao prestati proizvoditi učinke istekom razdoblja zastoja. Radi pravne sigurnosti ukupno razdoblje zastoja trebalo bi biti ograničeno na dvanaest mjeseci. Države članice trebale bi moći predvidjeti zastoj na neodređeno vrijeme ako dužnik postane nesolventan u skladu s nacionalnim pravom. Države članice trebale bi moći odlučiti primjenjuju li se rokovi iz ove Direktive na kratki privremeni zastoj u očekivanju odluke pravosudnog ili upravnog tijela o pristupu okviru za preventivno restrukturiranje.

(36)

Kako bi se osiguralo da vjerovnici nisu nepotrebno oštećeni države članice trebale bi predvidjeti da pravosudna ili upravna tijela mogu ukinuti zastoj pojedinačnih radnji ovrhe ako se njime više ne ispunjava cilj podupiranja pregovora, primjerice ako postane razvidno da potrebna većina vjerovnika ne podržava nastavak pregovora. Ako države članice predvide tu mogućnost, zastoj bi se također trebao ukinuti ako je vjerovnicima njime nepravedno nanesena šteta. Države članice trebale bi moći ograničiti mogućnost ukidanja zastoja na situacije u kojima vjerovnici nisu imali mogućnost da ih se sasluša prije nego što je on stupio na snagu ili prije nego što je produljen. Države članice također bi trebale moći predvidjeti minimalno razdoblje tijekom kojeg se zastoj ne može ukinuti. Pri utvrđivanju je li vjerovnicima nepravedno nanesena šteta, pravosudna ili upravna tijela trebala bi moći u obzir uzeti hoće li zastoj očuvati cjelokupnu vrijednost imovine te djeluje li dužnik u lošoj namjeri ili s namjerom uzrokovanja štete ili se općenito ponaša protivno legitimnim očekivanjima vjerovnikâ.

(37)

Ovom Direktivom nisu obuhvaćene odredbe o naknadama ili jamstvima za vjerovnike čiji će kolateral vjerojatno izgubiti na vrijednosti tijekom razdoblja zastoja. Pojedinačnim vjerovnicima ili kategorijama vjerovnika bila bi nepravedno nanesena šteta zastojem ako bi njihove tražbine primjerice bile u bitno nepovoljnijem položaju kao posljedica zastoja nego što bi bila da se zastoj nije primijenio ili ako je vjerovnik u nepovoljnijem položaju od vjerovnika u sličnom položaju. Države članice trebale bi moći predvidjeti da se zastoj, kad god se utvrdi da je jednom vjerovniku ili više njih ili kategoriji vjerovnika ili više njih nanesena šteta, može ukinuti u odnosu na te vjerovnike ili kategorije vjerovnika ili u odnosu na sve vjerovnike. Države članice trebale bi moći odlučiti tko ima pravo zahtijevati ukidanje zastoja.

(38)

Zastoj pojedinačnih radnji ovrhe trebao bi rezultirati i suspenzijom dužnikove obveze podnošenja zahtjeva za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti, ili pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti na zahtjev vjerovnika, koji bi mogli dovesti do likvidacije dužnika. Takvi postupci u slučaju nesolventnosti trebali bi, uz one koji su pravom ograničeni na likvidaciju dužnika kao jedini mogući ishod, uključivati i postupke koji bi mogli dovesti do restrukturiranja dužnika. Suspenzija pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti na zahtjev vjerovnika trebala bi se primjenjivati ne samo ako države članice predvide opći zastoj pojedinačnih radnji ovrhe kojim su obuhvaćeni svi vjerovnici, nego i ako države članice predvide mogućnost zastoja pojedinačnih radnji ovrhe kojim je obuhvaćen samo ograničen broj vjerovnika. Bez obzira na to, države članice trebale bi moći predvidjeti da se postupak u slučaju nesolventnosti može pokrenuti na zahtjev tijela javne vlasti koja ne djeluju u svojstvu vjerovnika, nego u općem interesu, kao što je javni tužitelj.

(39)

Ovom Direktivom dužnike se ne bi trebalo sprečavati da u normalnom tijeku poslovanja plaćaju tražbine nezahvaćenih vjerovnika i tražbine zahvaćenih vjerovnika koje nastanu tijekom zastoja pojedinačnih radnji ovrhe. Kako bi se osiguralo da vjerovnici s tražbinama koje su nastale prije pokretanja postupka restrukturiranja ili zastoja pojedinačnih radnji ovrhe ne vrše pritisak na dužnika da plati te tražbine koje bi u suprotnom bile smanjene provedbom plana restrukturiranja, države članice trebale bi moći osigurati suspenziju dužnikove obveze u odnosu na plaćanje tih tražbina.

(40)

Kada dužnik uđe u postupak u slučaju nesolventnosti, neki dobavljači mogu imati ugovorna prava, predviđena u takozvanim ipso facto klauzulama, koja im omogućuju raskid ugovora o opskrbi isključivo na temelju nesolventnosti, čak i ako je dužnik propisno ispunio svoje obveze. Ipso facto klauzule mogle bi se aktivirati i kada dužnik podnese zahtjev za mjere preventivnog restrukturiranja. Ako se na takve klauzule pozove u trenutku kada dužnik samo pregovara o planu restrukturiranja ili traži zastoj pojedinačnih radnji ovrhe ili ako se na njih pozove u vezi s bilo kojim slučajem povezanim sa zastojem, prijevremeni raskid može imati negativan učinak na poslovanje dužnika i uspješno spašavanje poslovanja. Stoga je u takvim slučajevima potrebno predvidjeti da tim vjerovnicima nije dopušteno pozvati se na ipso facto klauzule koje se odnose na pregovore o planu restrukturiranja ili zastoj ili bilo koji sličan slučaj povezan sa zastojem.

(41)

Prijevremeni raskid može ugroziti sposobnost poduzeća da nastavi s radom tijekom pregovora o restrukturiranju, posebno kada je riječ o ugovorima za osnovne potrepštine poput plina, električne energije, vode, telekomunikacijskih usluga i usluga plaćanja karticom. Države članice trebale bi predvidjeti da vjerovnicima na koje se primjenjuje zastoj pojedinačnih radnji ovrhe, a čije su tražbine nastale prije zastoja i dužnik ih nije platio, tijekom razdoblja zastoja nije dopušteno zadržavanje izvršenja, raskidanje, ubrzavanje ili mijenjanje na bilo koji drugi način osnovnih izvršivih ugovora, pod uvjetom da dužnik ispunjava obveze prema tim ugovorima koji dospijevaju tijekom razdoblja zastoja. Izvršivi ugovori su na primjer sporazumi o zakupu ili licenciranju, dugoročni ugovori o opskrbi te ugovori o koncesiji.

(42)

Ovom Direktivom utvrđuju se minimalni standardi za sadržaj plana restrukturiranja. Međutim, države članice trebale bi moći zahtijevati dodatna objašnjenja u planu restrukturiranja, primjerice o kriterijima prema kojima su vjerovnici grupirani, što može biti relevantno kada je dug samo djelomično osiguran. Države članice ne bi trebale biti dužne zahtijevati stručno mišljenje u vezi s vrijednošću imovine koju u planu treba navesti.

(43)

Pravo glasa o donošenju plana restrukturiranja trebali bi imati vjerovnici na koje plan restrukturiranja utječe, uključujući radnike, te, ako je to dopušteno prema nacionalnom pravu, nositelji udjela. Države članice trebale bi moći predvidjeti ograničene iznimke od toga pravila. Strane na koje plan restrukturiranja ne utječe ne bi trebale imati prava glasa u pogledu plana, niti bi njihova potpora trebala biti potrebna za odobrenje bilo kojeg plana. Pojmom „zahvaćenih strana” trebali bi biti obuhvaćeni radnici samo u njihovu svojstvu vjerovnikâ. Ako države članice stoga odluče izuzeti tražbine radnika od okvira za preventivno restrukturiranje, oni se ne bi trebali smatrati zahvaćenim stranama. Glasovanje o donošenju plana restrukturiranja moglo bi se odvijati u obliku formalnog procesa glasovanja ili savjetovanja i dogovora s potrebnom većinom zahvaćenih strana. Međutim, ako se glasovanje odvija u obliku dogovora s potrebnom većinom, zahvaćenim stranama koje nisu sudjelovale u tom dogovoru svejedno bi se mogla ponuditi mogućnost uključivanja u plan restrukturiranja.

(44)

Kako bi se osiguralo da se prava koja su u bitnome slična tretiraju jednako i da se planovi restrukturiranja mogu donijeti bez nepravednog oštećenja prava zahvaćenih strana, zahvaćene strane trebale bi se tretirati u zasebnim kategorijama koje odgovaraju kriterijima formiranja kategorija prema nacionalnom pravu. „Formiranje kategorija” znači grupiranje zahvaćenih strana u svrhu donošenja plana na način da se uzmu u obzir njihova prava i nadređenost njihovih tražbina i interesa. Kao minimum, osigurani i neosigurani vjerovnici uvijek bi se trebali tretirati u zasebnim kategorijama. Države članice trebale bi međutim moći zahtijevati da se formira više od dviju kategorija vjerovnika, uključujući različite kategorije neosiguranih ili osiguranih vjerovnika i kategorija vjerovnika s podređenim tražbinama. Države članice također bi trebale moći tretirati vrste vjerovnika koji nemaju dostatno zajedničkog interesa, kao što su porezna tijela ili tijela nadležna za socijalno osiguranje, u zasebnim kategorijama. Države članice trebale bi moći predvidjeti da se osigurane tražbine mogu podijeliti na osigurane i neosigurane dijelove na temelju vrednovanja kolaterala. Države članice također bi trebale moći utvrditi specifična pravila koja podržavaju formiranje kategorija u kojima bi nerazvrstani ili na drugi način posebno ranjivi vjerovnici, poput radnika ili malih dobavljača, imali koristi od takvog formiranja kategorija.

(45)

Države članice trebale bi moći predvidjeti da se dužnike koji su MSP-ovi može, na osnovi njihove relativno jednostavne strukture kapitala, izuzeti od obveze da se zahvaćene strane tretira u zasebnim kategorijama. Ako MSP-ovi odluče stvoriti samo jednu kategoriju koja glasuje i ta kategorija glasuje protiv plana, dužnici bi trebali moći podnijeti drugi plan, u skladu s općim načelima ove Direktive.

(46)

Države članice trebale bi u svakom slučaju osigurati da se u njihovu nacionalnom pravu pitanja od posebne važnosti za svrhu formiranja kategorija, poput tražbina povezanih strana, tretiraju na odgovarajući način te da njihovo nacionalno pravo sadržava pravila koja se bave potencijalnim tražbinama i spornim tražbinama. Države članice trebale bi moći urediti način na koji se postupa sa spornim tražbinama za potrebe dodjele prava glasa. Pravosudno ili upravno tijelo trebalo bi pregledati formiranje kategorija, uključujući odabir vjerovnika koji su planom zahvaćeni, kada se plan restrukturiranja podnese na potvrdu. Međutim, države članice trebale bi moći predvidjeti da ta tijela mogu pregledavati formiranje kategorija i u ranijoj fazi ako predlagatelj plana unaprijed traži potvrdu ili smjernice.

(47)

Potrebne većine trebale bi se utvrditi nacionalnim pravom kako bi se osiguralo da manjina zahvaćenih strana u svakoj kategoriji ne može spriječiti donošenje plana restrukturiranja koji ne smanjuje nepravedno njihova prava i interese. Bez pravila većine koje obvezuje nesuglasne osigurane vjerovnike, rano restrukturiranje u brojnim slučajevima ne bi bilo moguće, primjerice kada je potrebno financijsko restrukturiranje, a poduzeće je inače održivo. Da bi se osiguralo da strane imaju pravo glasa u vezi s donošenjem planova restrukturiranja proporcionalno udjelima koje imaju u poduzeću, potrebna većina trebala bi se temeljiti na iznosu tražbina vjerovnika ili interesima nositelja udjela u svakoj danoj kategoriji. Države članice trebale bi osim toga moći zahtijevati da se u svakoj kategoriji dosegne većina u broju zahvaćenih strana. Države članice trebale bi moći utvrditi pravila u odnosu na zahvaćene strane s pravom glasa, koje to pravo pravilno ne iskorištavaju ili koje nemaju zastupnika, kao što su pravila kojima se tim zahvaćenim stranama omogućuje da ih se uzme u obzir za prag sudjelovanja ili pri izračunu većine. Države članice trebale bi također moći predvidjeti prag sudjelovanja pri glasovanju.

(48)

Potrebno je da pravosudno ili upravno tijelo potvrdi plan restrukturiranja kako bi se osiguralo da je smanjenje prava vjerovnika ili interesa nositelja udjela proporcionalno prednostima restrukturiranja i da oni imaju pristup djelotvornom pravnom lijeku. Potvrda je osobito potrebna: ako su zahvaćene strane nesuglasne; ako plan restrukturiranja sadržava odredbe o novom financiranju; ili ako plan uključuje gubitak više od 25 % radne snage. Države članice trebale bi međutim moći predvidjeti da je potvrda od strane pravosudnog ili upravnog tijela potrebna i u drugim slučajevima. Potvrda plana koji uključuje gubitak više od 25 % radne snage trebala bi biti potrebna samo ako se nacionalnim pravom omogućuje da se okvirima za preventivno restrukturiranje predvide mjere koje imaju izravan učinak na ugovore o radu.

(49)

Države članice trebale bi osigurati da je pravosudno ili upravno tijelo u mogućnosti odbiti plan ako se ustanovi da se njime smanjuju prava nesuglasnih vjerovnika ili nositelja udjela na razinu koja je niža od onoga što bi razumno mogli očekivati da će primiti u slučaju likvidacije poslovanja dužnika, djelomičnom likvidacijom ili prodajom kao društva koje trajno posluje, ovisno o konkretnim okolnostima svakog dužnika, ili na razinu koja je niža od onoga što bi razumno mogli očekivati u slučaju sljedećeg najboljeg alternativnog scenarija u slučaju da plan restrukturiranja nije potvrđen. Međutim, ako se plan potvrdi putem nadglasavanja među kategorijama, trebalo bi navesti mehanizam zaštite koji je u takvom scenariju upotrijebljen. Ako države članice odluče provesti procjenu dužnika kao društva koje trajno posluje, tom bi vrijednošću trebalo uzeti u obzir dugoročno poslovanje dužnika, za razliku od likvidacijske vrijednosti. Vrijednost društva koje trajno posluje u pravilu je viša od likvidacijske vrijednosti jer se temelji na pretpostavci da poslovanje nastavlja s aktivnostima uz minimalno ometanje, ima povjerenje financijskih vjerovnika, dioničara i klijenata, nastavlja stvarati prihode i ograničava utjecaj na radnike.

(50)

Pravosudno ili upravno tijelo trebalo bi provesti test najboljeg interesa vjerovnika samo ako se plan restrukturiranja osporava na toj osnovi, kako bi se izbjeglo obavljanje procjene za svaki predmet, a države članice trebale bi moći predvidjeti ispitivanje po službenoj dužnosti ostalih uvjeta potrebnih za potvrdu. Države članice trebale bi moći dodati druge uvjete koje je potrebno ispuniti kako bi se potvrdio plan restrukturiranja, poput odgovarajuće zaštite nositelja udjela. Pravosudna ili upravna tijela trebala bi moći odbiti potvrditi planove restrukturiranja u kojima ne postoje razumni izgledi za sprečavanje nesolventnosti dužnika ili osiguravanje održivosti poslovanja. Međutim, od država članica ne bi se trebalo zahtijevati da osiguraju odvijanje takve procjene po službenoj dužnosti.

(51)

Obavješćivanje svih zahvaćenih strana trebalo bi biti jedan od uvjeta za potvrdu plana restrukturiranja. Države članice trebale bi moći definirati oblik obavješćivanja, utvrditi trenutak obavješćivanja te utvrditi odredbe o postupanju s nepoznatim tražbinama u pogledu obavješćivanja. Države članice također bi trebale moći predvidjeti da se nezahvaćene strane mora obavješćivati o planu restrukturiranja.

(52)

Trebalo bi smatrati da je test „najboljeg interesa vjerovnika” zadovoljen ako nijedan nesuglasni vjerovnik planom restrukturiranja nije doveden u nepovoljniji položaj, nego što bi to bilo u slučaju likvidacije, bilo djelomične likvidacije ili prodaje kao društva koje trajno posluje, ili u slučaju sljedećeg najboljeg alternativnog scenarija ako se plan restrukturiranja ne potvrdi. Države članice trebale bi moći odabrati jedan od tih pragova pri provedbi testa najboljeg interesa vjerovnika u nacionalnom pravu. To ispitivanje trebalo bi se primjenjivati u svakom slučaju ako se plan treba potvrditi da bi bio obvezujući za nesuglasne vjerovnike ili, ovisno o slučaju, nesuglasne kategorije vjerovnika. Kao posljedica testa najboljeg interesa vjerovnika, ako javni institucijski vjerovnici imaju privilegirani status u skladu s nacionalnim pravom, države članice mogle bi predvidjeti da se planom ne može nametnuti potpuno ili djelomično ukidanje tražbina tih vjerovnika.

(53)

Iako bi se plan restrukturiranja uvijek trebao donijeti ako potrebna većina u svakoj zahvaćenoj kategoriji podržava plan, plan restrukturiranja koji ne podržava potrebna većina u svakoj zahvaćenoj kategoriji moglo bi i dalje potvrditi pravosudno ili upravno tijelo na prijedlog dužnika ili uz dužnikovu suglasnost. U slučaju pravne osobe države članice trebale bi moći odlučiti treba li se u svrhu donošenja ili potvrđivanja plana restrukturiranja dužnik shvatiti kao upravni odbor pravne osobe ili određena većina dioničara ili nositelja udjela. Kako bi plan bio potvrđen u slučaju nadglasavanja među kategorijama, trebala bi ga podržati većina kategorija zahvaćenih strana koje glasuju. Barem jedna od tih kategorija trebala bi biti kategorija osiguranih vjerovnika ili nadređena u odnosu na kategoriju uobičajenih neosiguranih vjerovnika.

(54)

Trebalo bi biti moguće da se, ako većina kategorija koje glasaju ne podržava plan restrukturiranja, plan ipak može potvrditi ako ga podržava barem jedna od zahvaćenih ili ugroženih kategorija vjerovnika koja nakon procjene dužnika kao društva koje trajno posluje primi uplatu ili zadrži interes, ili, ako je to predviđeno nacionalnim pravom, za koju se može razumno pretpostaviti da prima uplatu ili zadržava interes ako se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje uobičajeno rangiranje likvidacijskih prioriteta. U takvom slučaju države članice trebale bi moći povećati broj kategorija koje su potrebne za odobrenje plana, a da nužno ne zahtijevaju da bi sve te kategorije, nakon procjene dužnika kao društva koje trajno posluje, trebale primiti uplatu ili zadržati interes u skladu s nacionalnim pravom. Države članice, međutim, ne bi trebale zahtijevati suglasnost svih kategorija. U skladu s tim, ako postoje samo dvije kategorije vjerovnika, suglasnost najmanje jedne kategorije trebalo bi smatrati dostatnim ako su ispunjeni drugi uvjeti za primjenu nadglasavanja među kategorijama. Za vjerovnike bi se trebalo smatrati da su ugroženi ako postoji smanjenje vrijednosti njihovih tražbina.

(55)

U slučaju nadglasavanja među kategorijama države članice trebale bi osigurati da nesuglasnim kategorijama zahvaćenih vjerovnika nije nepravedno nanesena šteta u skladu s predloženim planom te bi takvim nesuglasnim kategorijama trebale osigurati dostatnu zaštitu. Države članice trebale bi moći zaštititi nesuglasnu kategoriju zahvaćenih vjerovnika osiguravanjem da se ona tretira barem jednako povoljno kao i bilo koja druga kategorija koja je jednako rangirana i povoljnije nego bilo koja njoj podređena kategorija. Države članice mogle bi kao alternativno rješenje zaštititi nesuglasnu kategoriju zahvaćenih vjerovnika osiguravanjem da takva nesuglasna kategorija bude u potpunosti namirena ako podređena kategorija primi bilo kakvu raspodjelu ili zadrži bilo kakav interes prema planu restrukturiranja („pravilo apsolutnog prioriteta”). Države članice trebale bi imati diskrecijsko pravo u provedbi koncepta namirenja u potpunosti, među ostalim u pogledu vremena isplate, pod uvjetom da je zaštićena glavnica tražbine i, u slučaju osiguranih vjerovnika, vrijednost kolaterala. Države članice također bi trebale moći odlučiti o izboru istovrijednih sredstava kojima bi se izvorna tražbina mogla u potpunosti namiriti.

(56)

Države članice trebale bi moći odstupiti od pravila apsolutnog prioriteta, primjerice kada se smatra pravednim da nositelji udjela zadrže određene interese prema planu unatoč tome što je nadređena kategorija obvezna prihvatiti smanjenje svojih tražbina, ili da glavni dobavljači obuhvaćeni odredbom o zastoju pojedinačnih radnji ovrhe budu isplaćeni prije nadređenih kategorija vjerovnika. Države članice trebale bi moći izabrati koji će od gore navedenih mehanizama zaštite uspostaviti.

(57)

Iako bi legitimni interesi dioničara ili ostalih nositelja udjela trebali biti zaštićeni, države članice trebale bi osigurati da oni ne mogu neopravdano sprečavati donošenje planova restrukturiranja kojima bi se vratila održivost dužnika. Države članice trebale bi moći taj cilj postići na različite načine, na primjer tako da nositeljima udjela ne daju pravo glasa o planu restrukturiranja i da ne uvjetuju donošenje plana restrukturiranja pristankom nositelja udjela koji nakon procjene poduzeća ne bi primili nikakvu uplatu ili drugu naknadu ako bi se primjenjivalo uobičajeno rangiranje likvidacijskih prioriteta. Međutim, kada nositelji udjela imaju pravo glasa o planu restrukturiranja, pravosudno ili upravno tijelo trebalo bi moći potvrditi plan primjenom pravila nadglasavanja među kategorijama, bez obzira na neslaganje jedne ili više kategorija nositelja udjela. Države članice koje isključuju nositelje udjela iz glasovanja ne bi trebale biti dužne primjenjivati pravilo apsolutnog prioriteta u odnosu između vjerovnika i nositelja udjela. Drugi mogući način osiguravanja da nositelji udjela neopravdano ne sprečavaju donošenje planova restrukturiranja bilo bi osiguravanje da mjere restrukturiranja koje izravno utječu na prava nositelja udjela i koje treba odobriti glavna skupština dioničara u okviru prava trgovačkih društava ne podliježu zahtjevima za neopravdano veliku potrebnu većinu te da nositelji udjela nemaju nadležnost u odnosu na mjere restrukturiranja kojima se izravno ne utječe na njihova prava.

(58)

Nekoliko kategorija nositelja udjela može biti potrebno kada postoje različite kategorije vlasničkih udjela s različitim pravima. Nositelji udjela u MSP-ovima koji nisu samo ulagači, već i vlasnici poduzeća te doprinose poduzeću na druge načine, poput stručnosti u upravljanju, možda ne bi imali poticaja za restrukturiranje pod takvim uvjetima. Zbog tog bi razloga nadglasavanje među kategorijama za dužnike koji su MSP-ovi trebalo ostati neobvezno.

(59)

Plan restrukturiranja trebao bi, u svrhu njegove provedbe, omogućivati nositeljima udjela u MSP-ovima da doprinesu restrukturiranju u nenovčanom obliku, na primjer iskustvom, ugledom ili poslovnim kontaktima.

(60)

Tijekom postupaka preventivnog restrukturiranja radnici bi trebali imati punu zaštitu prema radnom pravu. Ovom se Direktivom osobito ne bi smjelo dovoditi u pitanje prava radnika zajamčena direktivama Vijeća 98/59/EZ (12) i 2001/23/EZ (13) te direktivama 2002/14/EZ (14), 2008/94/EZ (15) i 2009/38/EZ (16) Europskog parlamenta i Vijeća. Obveze koje se tiču obavješćivanja radnika i savjetovanja s njima prema nacionalnom pravu kojim se prenose navedene direktive ostaju u potpunosti nepromijenjene. To uključuje obveze obavješćivanja predstavnika radnika i savjetovanja s njima o odluci da se upotrijebi okvir za preventivno restrukturiranje u skladu s Direktivom 2002/14/EZ.

(61)

Radnicima i njihovim predstavnicima trebalo bi pružiti sve informacije koje se odnose na predloženi plan o restrukturiranju, u mjeri u kojoj je to predviđeno pravom Unije, kako bi im se omogućila provedba detaljne procjene različitih ishoda. Nadalje, radnici i njihovi predstavnici trebali bi biti uključeni u mjeri u kojoj je to potrebno kako bi se ispunili zahtjevi u vezi sa savjetovanjem utvrđeni u pravu Unije. S obzirom na to da je potrebno osigurati primjerenu zaštitu radnika, države članice trebale bi biti obvezne sve nepodmirene tražbine radnika izuzeti iz zastoja pojedinačnih radnji ovrhe neovisno o tome jesu li te tražbine nastale prije ili nakon odobrenja zastoja. Zastoj ovrhe nepodmirenih tražbina radnika trebao biti dopušten samo za iznose i za razdoblje za koje je isplata takvih tražbina na sličnoj razini učinkovito zajamčena drugim sredstvima prema nacionalnom pravu. Ako su nacionalnim pravom predviđena ograničenja odgovornosti jamstvenih institucija, bilo u pogledu duljine jamstva ili iznosa plaćenog radnicima, radnici bi trebali moći ostvariti bilo koji manjak svojih tražbina u odnosu na poslodavca čak i tijekom razdoblja zastoja. Države članice bi kao alternativno rješenje trebale moći isključiti tražbine radnika iz područja primjene okvira za preventivno restrukturiranje i predvidjeti njihovu zaštitu u okviru nacionalnog prava.

(62)

Ako plan restrukturiranja obuhvaća prijenos dijela poduzeća ili poslovanja, prava radnika koja proizlaze iz ugovora o radu ili iz radnog odnosa, osobito pravo na plaće, trebala bi biti zaštićena u skladu s člancima 3. i 4. Direktive 2001/23/EZ, ne dovodeći u pitanje posebna pravila koja se primjenjuju na postupke u slučaju nesolventnosti prema članku 5. te direktive te posebno mogućnosti predviđene člankom 5. stavkom 2. te direktive. Ovom Direktivom ne bi trebalo dovoditi u pitanje prava na obavješćivanje i savjetovanje, koja se jamče Direktivom 2002/14/EZ, među ostalim o odlukama koje vjerojatno dovode do znatnih promjena u organizaciji rada ili ugovornih odnosa s ciljem postizanja dogovora o tim odlukama. Nadalje, u skladu s ovom Direktivom radnici na čije tražbine utječe plan restrukturiranja trebali bi imati pravo glasa u vezi s planom. U svrhu glasovanja o planu restrukturiranja, države članice trebale bi moći odlučiti smjestiti radnike u zasebnu kategoriju u odnosu na ostale kategorije vjerovnika.

(63)

Pravosudna ili upravna tijela trebala bi odlučivati o procjeni poslovanja koje je u postupku likvidacije ili u sljedećem najboljem alternativnom scenariju, u slučaju da plan restrukturiranja nije potvrđen, samo u slučaju da nesuglasna zahvaćena strana osporava plan restrukturiranja. To ne bi trebalo sprečavati države članice u provođenju procjena u drugom kontekstu, u skladu s nacionalnim pravom. Međutim, takva odluka trebala bi se moći sastojati i od odobrenja procjene od strane stručnjaka ili procjene koju su dužnik ili neka druga strana podnijeli u ranijoj fazi procesa. Ako se donese odluka o provođenju procjene, države članice trebale bi moći predvidjeti posebna pravila, koja ne ulaze u opće građansko postupovno pravo, za potrebe procjene u slučajevima restrukturiranja i s ciljem osiguravanja njezine brze provedbe. Ova Direktiva ni na koji način ne bi smjela utjecati na pravila o teretu dokazivanja u okviru nacionalnog prava u slučaju procjene.

(64)

Obvezujući učinci plana restrukturiranja trebali bi biti ograničeni na zahvaćene strane koje su bile uključene u donošenje plana. Države članice trebale bi moći odrediti što podrazumijeva uključivanje vjerovnika, među ostalim u slučaju nepoznatih vjerovnika ili vjerovnika budućih tražbina. Države članice trebale bi na primjer moći odlučiti o načinu postupanja s vjerovnicima koji su bili propisno obaviješteni, ali nisu sudjelovali u postupcima.

(65)

Zainteresirane zahvaćene strane trebale bi moći podnijeti žalbu na odluku o potvrdi plana restrukturiranja koju je donijelo upravno tijelo. Države članice također bi trebale moći uvesti mogućnost podnošenja žalbe na odluku o potvrdi plana restrukturiranja koju je donijelo pravosudno tijelo. Međutim, kako bi se osigurala učinkovitost plana, smanjila nesigurnost i izbjegle neopravdane odgode, žalbe u pravilu ne bi trebale imati suspenzivan učinak te stoge ne bi trebale sprečavati provedbu plana restrukturiranja. Države članice trebale bi moći odrediti i ograničiti razloge za žalbu. U slučaju žalbe na odluku o potvrdi plana države članice trebale bi moći pravosudnim tijelima dozvoliti izdavanje prethodne ili privremene odluke kojom bi se zaštitilo izvršavanje i provedba plana od posljedica prihvaćanja žalbe u tijeku. U slučaju da je žalba prihvaćena, pravosudna ili upravna tijela trebala bi kao alternativu ukidanju plana moći razmotriti izmjenu plana, ako države članice predviđaju takvu mogućnost, kao i potvrdu plana bez izmjena. Strane bi trebale moći predložiti izmjene plana ili o njima glasovati, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev pravosudnog tijela. Države članice također bi mogle predvidjeti naknadu za novčane gubitke strane čija žalba je prihvaćena. U slučaju da pravosudno tijelo odluči da žalba ima suspenzivan učinak, trebalo bi biti moguće nacionalnim pravom urediti pitanja potencijalnog novog zastoja ili produljenja zastoja.

(66)

Uspjeh plana restrukturiranja često ovisi o tome je li financijska pomoć pružena dužniku kao podrška, kao prvo, odvijanju poslovanja tijekom pregovora o restrukturiranju i, kao drugo, provedbi plana restrukturiranja nakon njegove potvrde. Financijsku pomoć trebalo bi tumačiti u širokom smislu, uključujući osiguravanje novčanih sredstava ili jamstava trećih strana i pružanje zaliha, inventara, sirovina i komunalnih usluga, na primjer odobravanjem duljeg razdoblja otplate dužniku. Privremeno financiranje i novo financiranje trebalo bi stoga biti isključeno iz tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji kojima se takvo financiranje pokušava proglasiti ništavim, pobojnim ili neizvršivim jer je to radnja koja štetno utječe na vjerovnike u kontekstu naknadnih postupaka u slučaju nesolventnosti.

(67)

Nacionalnim propisima o nesolventnosti kojima su predviđene tužbe radi pobijanja dužnikovih radnji za privremeno i novo financiranje ili kojima je predviđeno da novi davatelji kredita mogu podlijegati građanskopravnim, administrativnim ili kaznenim sankcijama zbog davanja kredita dužnicima u financijskim poteškoćama moglo bi se ugroziti dostupnost financiranja koje je potrebno za uspješne pregovore i provedbu plana restrukturiranja. Ovom se Direktivom ne bi trebalo dovoditi u pitanje ostale razloge za proglašavanje novog ili privremenog financiranja ništavim, pobojnim ili neizvršivim, niti pokretanje postupaka građanskopravne, kaznene ili upravne odgovornosti za pružatelje takvog financiranja, kako je utvrđeno nacionalnim pravom. Ti ostali razlozi mogli bi među ostalim uključivati prijevaru, lošu namjeru, određeni tip odnosa među stranama koji bi mogao biti povezan sa sukobom interesa, poput transakcija među povezanim stranama ili između dioničara i društva te transakcija u kojima je strana zaprimila vrijednost ili kolateral na koji nije imala pravo u vrijeme transakcije ili na način koji nije bio ispravan.

(68)

Pri pružanju privremenog financiranja strane ne znaju hoće li plan restrukturiranja u konačnici biti potvrđen. Stoga države članice ne bi trebale biti obvezne ograničiti zaštitu privremenog financiranja na slučajeve u kojima plan donose vjerovnici ili potvrđuje pravosudno ili upravno tijelo. Da bi se izbjegle potencijalne zlouporabe, zaštićeno bi trebalo biti samo financiranje koje je opravdano i hitno potrebno za nastavak rada ili opstanak poslovanja dužnika ili za očuvanje ili poboljšanje vrijednosti tog poslovanja dok se čeka na potvrdu tog plana. Osim toga, ovom se Direktivom ne bi trebalo sprečavati države članice da uvedu mehanizam prethodne kontrole za privremeno financiranje. Države članice trebale bi moći ograničiti zaštitu za novo financiranje na one slučajeve u kojima je pravosudno ili upravno tijelo potvrdilo plan, a za privremeno financiranje na slučajeve u kojima je ono predmet prethodne kontrole. Mehanizam prethodne kontrole za privremeno financiranje ili druge transakcije mogao bi izvršavati upravitelj u području restrukturiranja, odbor vjerovnika ili pravosudno ili upravno tijelo. Zaštita od tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji i zaštita od osobne odgovornosti minimalna su jamstva koja bi trebalo odobriti za privremeno financiranje i novo financiranje. Međutim, poticanje novih davatelja kredita da preuzmu povećani rizik ulaganja u održivog dužnika u financijskim poteškoćama moglo bi zahtijevati daljnje poticaje poput davanja prednosti takvom financiranju barem u odnosu na neosigurane tražbine u daljnjim postupcima u slučaju nesolventnosti.

(69)

Kako bi se promicala kultura kojom se potiče rano preventivno restrukturiranje, poželjno je da transakcije koje su opravdane i hitno potrebne za pregovore ili provedbu plana restrukturiranja također budu zaštićene od tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji u daljnjim postupcima u slučaju nesolventnosti. Pravosudna ili upravna tijela trebala bi moći, pri određivanju jesu li troškovi i naknade opravdani i hitno potrebni, na primjer razmotriti predviđanja i procjene dostavljene zahvaćenim stranama, odboru vjerovnika, upravitelju u području restrukturiranja ili samom pravosudnom ili upravnom tijelu. S tim ciljem države članice također bi trebale moći zahtijevati da dužnici dostave i ažuriraju relevantne procjene. Takva bi zaštita trebala povećati sigurnost u pogledu transakcija s poduzećima za koja se zna da su u financijskim poteškoćama te ukloniti strah vjerovnika i ulagača da bi se sve takve transakcije mogle proglasiti ništavima u slučaju neuspješnog restrukturiranja. Države članice trebale bi moći odrediti trenutak, koji prethodi pokretanju postupka preventivnog restrukturiranja i odobravanju zastoja pojedinačnih radnji ovrhe, od kojeg naknade i troškovi pregovaranja, donošenja, potvrđivanja ili traženja profesionalnih savjeta za plan restrukturiranja počinju biti zaštićeni od tužbi radi pobijanja dužnikovih radnji. U slučaju ostalih plaćanja i izdataka te zaštite isplaćivanja plaća radnicima, ta početna točka mogla bi također biti odobravanje zastoja ili pokretanje postupka preventivnog restrukturiranja.

(70)

Kako bi se dodatno promicalo preventivno restrukturiranje, važno je osigurati da direktori ne budu obeshrabreni u opravdanom poslovnom prosuđivanju ili poduzimanju opravdanih trgovačkih rizika, posebno ako bi to popravilo izglede za restrukturiranje potencijalno održivih poduzeća. Ako je društvo u financijskim poteškoćama, direktori bi trebali poduzeti korake kako bi se minimizirali gubici i izbjegla nesolventnost, kao što su: traženje stručnog savjeta, uključujući savjete o restrukturiranju i nesolventnosti, primjerice uporabom alata za rano upozoravanje gdje je to primjenjivo; zaštita imovine društva kako bi se maksimizirala vrijednost i izbjegao gubitak ključne imovine; razmatranje strukture i funkcija poslovanja kako bi se ispitala održivost i smanjili rashodi; izbjegavanje onih vrsta transakcija društva koje bi mogle biti podložne pobijanjima dužnikovih radnji, osim ako postoji odgovarajuća poslovna opravdanost; nastavak trgovanja u okolnostima u kojima je to prikladno da bi se maksimizirala vrijednost poduzeća kao društva koje trajno posluje; održavanje pregovora s vjerovnicima i pokretanje postupaka preventivnog restrukturiranja.

(71)

Kada dužniku prijeti nesolventnost, važno je zaštititi i legitimne interese vjerovnika od odluka uprave koje mogu utjecati na ustrojstvo dužnikove imovine, posebno kada bi te odluke mogle dovesti do daljnjeg smanjenja vrijednosti imovine na raspolaganju za restrukturiranje ili za distribuciju vjerovnicima. Stoga je potrebno osigurati da u tim okolnostima direktori izbjegavaju sve namjerne radnje ili radnje iz krajnje nepažnje koje bi rezultirale osobnom dobiti nauštrb dionika te da izbjegavaju pristanak na transakcije ispod tržišne cijene ili poduzimanje radnji koje dovode do davanja nepoštenog povlaštenog položaja jednom ili više dionika. Države članice trebale bi moći provesti odgovarajuće odredbe ove Direktive osiguravanjem da pravosudna ili upravna tijela pri procjeni odgovornosti direktora za povredu dužnosti brižnog postupanja uzmu u obzir pravila o dužnostima direktora utvrđena u ovoj Direktivi. Cilj ove Direktive nije uvođenje hijerarhije među različitim stranama čiji se interesi trebaju uzeti u obzir. Međutim, države članice trebale bi moći odlučiti o uspostavi takve hijerarhije. Ovom Direktivom ne bi se trebala dovoditi u pitanje nacionalna pravila država članica o postupcima donošenja oduka u trgovačkom društvu.

(72)

Kod poduzetnika koji obavljaju trgovačku, poslovnu ili obrtničku djelatnost ili se bave slobodnim zanimanjem ili su samozaposlene osobe može postojati opasnost od nesolventnosti. Razlike među državama članicama u pogledu prilika za novi početak mogle bi potaknuti prezadužene ili nesolventne poduzetnike da se premjeste u državu članicu različitu od države članice u kojoj imaju poslovni nastan kako bi iskoristili kraća razdoblja otpusta ili pogodnije uvjete za otpust, što dovodi do dodatne pravne nesigurnosti i troškova za vjerovnike pri naplati njihovih tražbina. Nadalje, posljedice nesolventnosti, a posebno društvena stigma, pravne posljedice poput zabrane osnivanja i obavljanja poduzetničke djelatnosti poduzetnicima i stalna nemogućnost otplate dugova predstavljaju značajne prepreke poduzetnicima koji nastoje uspostaviti poslovanje ili dobiti drugu priliku, čak i ako dokazi pokazuju da poduzetnici koji su postali nesolventni imaju više šansi za uspjeh iz sljedećeg pokušaja.

(73)

Stoga bi trebalo poduzeti korake kako bi se smanjili negativni učinci prezaduženosti ili nesolventnosti na poduzetnike, posebno omogućivanjem potpunog otpusta duga nakon određenog razdoblja te ograničavanjem trajanja naredbi o zabrani koje se izdaju u odnosu na prezaduženost ili nesolventnost dužnika. Pojam „nesolventnosti” trebalo bi definirati nacionalnim pravom i ona bi mogla postojati u obliku prezaduženosti. Pojam „poduzetnika” u smislu ove Direktive ne bi trebao utjecati na položaj rukovoditelja ili direktora društva, koje bi trebalo tretirati u skladu s nacionalnim pravom. Države članice također bi trebale moći odlučiti o načinima pristupa otpustu, među ostalim o mogućnosti da dužnik zatraži otpust.

(74)

Države članice trebale bi moći predvidjeti mogućnost prilagodbe obveza otplate nesolventnih poduzetnika u slučaju da je došlo do znatne promjene u njihovoj financijskoj situaciji, neovisno o tome radi li se o njezinom poboljšanju ili pogoršanju. Ovom Direktivom ne bi se trebalo zahtijevati da plan otplate podržava većina vjerovnika. Države članice trebale bi moći predvidjeti da se poduzetnike ne sprečava da započnu novu djelatnost u istom ili različitom području tijekom provedbe plana otplate.

(75)

Otpust duga trebao bi biti dostupan u postupcima koji uključuju plan otplate, realizaciju imovine ili njihovu kombinaciju. Države članice pri provedbi tih pravila trebale bi moći slobodno odabrati jednu od tih opcija. Ako je u okviru nacionalnog prava na raspolaganju više od jednog postupka koji vode do otpusta duga, države članice trebale bi osigurati da se najmanje jednim od tih postupaka nesolventnim poduzetnicima pruži mogućnost potpunog otpusta duga unutar razdoblja koje nije dulje od tri godine. U slučaju postupaka u kojima se kombinira realizacija imovine i plan otplate, razdoblje otpusta trebalo bi početi najkasnije od datuma kada sud potvrdi plan otplate ili od datum početka provedbe plana, na primjer od prve rate u okviru plana, ali bi moglo započeti i ranije, primjerice kada se donese odluka o pokretanju postupka.

(76)

U postupcima koji ne uključuju plan otplate razdoblje otpusta trebalo bi početi najkasnije od datuma kada pravosudno ili upravno tijelo donese odluku o pokretanju postupka ili od datuma uspostave nesolvencijske mase. Za potrebe izračuna trajanja razdoblja otpusta u okviru ove Direktive države članice trebale bi moći predvidjeti da pojam „pokretanje postupka” ne obuhvaća preliminarne mjere, poput mjera očuvanja ili imenovanja preliminarnog upravitelja u slučaju nesolventnosti, osim ako se takvim mjerama omogućuje realizacija imovine, uključujući raspolaganje imovinom i njezinu raspodjelu vjerovnicima. Uspostava nesolvencijske mase ne bi nužno trebala za sobom povlačiti formalnu odluku ili potvrdu od strane pravosudnog ili upravnog tijela ako se takva odluka ne zahtijeva nacionalnim pravom te bi se mogla sastojati od podnošenja inventara imovine i obveza.

(77)

Ako postupak za provedbu otpusta od duga podrazumijeva realizaciju imovine poduzetnika, države članice ne bi trebale biti spriječene predvidjeti da se zahtjev za otpust tretira odvojeno od realizacije imovine, pod uvjetom da je takav zahtjev sastavni dio postupka za provedbu otpusta u okviru ove Direktive. Države članice trebale bi moći odlučiti o pravilima u vezi s teretom dokazivanja za izvođenje otpusta, što znači da bi trebalo biti moguće od poduzetnika zakonski zahtijevati da dokažu ispunjavanje svojih obveza.

(78)

Potpuni otpust duga ili prestanak zabrana nakon razdoblja koje nije dulje od tri godine nije primjereno u svim okolnostima i stoga bi moglo biti potrebno uvesti odstupanja od tog pravila koja su opravdana razlozima utvrđenima u nacionalnom pravu. Takva bi se odstupanja primjerice trebala uvesti ako je dužnik nepošten ili ako je postupao u lošoj namjeri. Ako nacionalnim pravom u odnosu na poduzetnike nije predviđena presumpcija poštenja i dobre vjere, teretom dokazivanja njihova poštenja i dobre vjere ne bi im trebalo nepotrebno otežati ulazak u postupak.

(79)

Pri utvrđivanju je li poduzetnik bio nepošten, pravosudna ili upravna tijela mogla bi uzeti u obzir okolnosti poput: prirode i razmjera duga; vremena kada je dug nastao; napora poduzetnika da plati dug i ispuni pravne obveze, uključujući javne zahtjeve u vezi s licenciranjem i potrebu za valjanim knjigovodstvom; radnji koje je poduzetnik poduzimao da onemogući primjenu postupka vjerovnika; ispunjenja dužnosti ako postoji vjerojatnost nesolventnosti kojima podliježu poduzetnici koji su direktori trgovačkog društva; te poštovanja prava Unije i nacionalnog prava u području tržišnog natjecanja i rada. Trebalo bi biti moguće uvesti odstupanja i ako poduzetnik nije postupio u skladu s određenim pravnim obvezama, uključujući obveze maksimiziranja povrata vjerovnicima koje bi mogle biti u obliku opće obveze generiranja dohotka ili imovine. Nadalje, trebalo bi biti moguće uvesti posebna odstupanja ako je potrebno jamčiti ravnotežu između prava dužnika i prava jednog ili više vjerovnika, primjerice ako je vjerovnik fizička osoba kojoj je potrebna veća zaštita nego dužniku.

(80)

Odstupanje bi također moglo biti opravdano ako troškovi postupka koji vode do otpusta duga, uključujući pristojbe pravosudnih i upravnih tijela i upravitelja u nisu pokriveni. Države članice trebale bi moći predvidjeti da se prednosti tog otpusta mogu opozvati ako se na primjer financijsko stanje dužnika znatno poboljša zbog neočekivanih okolnosti, poput dobitka na lutriji, ili dobivanja nasljedstva ili donacije. Države članice ne bi trebale biti spriječene predvidjeti dodatna odstupanja u precizno određenim okolnostima i kada je to opravdano.

(81)

U slučaju postojanja opravdanog razloga na temelju nacionalnog prava moglo bi biti primjereno ograničiti mogućnost otpusta za određene kategorije duga. Države članice trebale bi moći isključiti osigurane dugove iz prihvatljivosti za otpust samo do vrijednosti kolaterala kako je određeno nacionalnim pravom, a ostatak duga trebalo bi tretirati kao neosigurani dug. Države članice trebale bi moći isključiti dodatne kategorije duga kada je to opravdano.

(82)

Države članice trebale bi moći predvidjeti da pravosudna ili upravna tijela mogu po službenoj dužnosti ili na zahtjev osobe s legitimnim interesom provjeravati jesu li poduzetnici ispunili uvjete za dobivanje potpunog otpusta duga.

(83)

Ovom Direktivom ne bi trebalo spriječiti države članice da, ako je poduzetniku kao rezultat naredbe o zabrani uskraćena ili opozvana dozvola ili licencija da nastavi s obavljanjem obrtničke, poslovne, trgovačke ili profesionalne djelatnosti, od njega zahtijevaju podnošenje novog zahtjeva za dobivanje nove dozvole ili licencije nakon isteka te zabrane. Ako tijelo države članice donese odluku koja se odnosi na posebno nadziranu djelatnost, trebalo bi biti moguće također uzeti u obzir, čak i nakon isteka razdoblja zabrane, činjenicu da je nesolventni poduzetnik postigao otpust duga u skladu s ovom Direktivom.

(84)

Osobni dugovi i dugovi koji proizlaze iz poslovanja koji se ne mogu razumno razdvojiti, primjerice ako je imovina upotrijebljena tijekom obavljanja poslovne djelatnosti poduzetnika kao i izvan te djelatnosti, trebali bi se tretirati u jedinstvenom postupku. Ako države članice predvide da se na takve dugove primjenjuju različiti postupci u slučaju nesolventnosti, potrebno je koordinirati te postupke. Ovom Direktivom ne bi se trebala dovoditi u pitanje mogućnost da države članice odluče sve dugove poduzetnika tretirati u jedinstvenom postupku. Države članice u kojima se poduzetnicima dozvoljava nastavak poslovanja za njihov račun tijekom postupka u slučaju nesolventnosti ne bi trebale biti spriječene predvidjeti da takvi poduzetnici mogu podlijegati novom postupku u slučaju nesolventnosti u slučaju da takvo nastavljeno poslovanje postane nesolventno.

(85)

Potrebno je održati i poboljšati transparentnost i predvidljivost postupaka u ostvarivanju rezultata koji su povoljni za očuvanje poslovanja i za omogućavanje druge prilike poduzetnicima ili kojima se dopušta učinkovita likvidacija neodrživih poduzeća. Također je potrebno smanjiti predugo trajanje postupaka u slučaju nesolventnosti u brojnim državama članicama, što za posljedicu ima pravnu nesigurnost za vjerovnike i ulagače te niske stope naplate. Konačno, s obzirom na poboljšane mehanizme suradnje između sudova i upravitelja u prekograničnim slučajevima koji su uspostavljeni Uredbom (EU) 2015/848, stručnost svih uključenih aktera potrebno je dovesti na usporedivo visoku razinu širom Unije. Da bi se postigli ti ciljevi, države članice trebale bi osigurati da su članovi pravosudnih i upravnih tijela, koji se bave postupcima koji se odnose na preventivno restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga, prikladno osposobljeni te da imaju potrebno stručno znanje za obavljanje svojih dužnosti. Takvo osposobljavanje i stručno znanje mogli bi se steći i tijekom obavljanja dužnosti člana pravosudnog ili upravnog tijela ili, prije imenovanja na takvu dužnost, tijekom obavljanja neke druge relevantne dužnosti.

(86)

Takvim osposobljavanjem i stručnim znanjem trebalo bi se omogućiti učinkovito donošenje odluka s potencijalno značajnim gospodarskim i društvenim učinkom te ne bi trebalo podrazumijevati da se članovi pravosudnog tijela trebaju baviti isključivo predmetima koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga. Države članice trebale bi osigurati da se postupci koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga mogu provoditi na učinkovit i brz način. Ciljeve postizanja pravne sigurnosti i učinkovitosti postupaka na učinkovit bi se način ostvarilo osnivanjem specijaliziranih sudova ili komora ili imenovanjem specijaliziranih sudaca u skladu s nacionalnim pravom te koncentriranjem nadležnosti na ograničen broj pravosudnih ili upravnih tijela. Države članice ne bi trebale biti obvezne zahtijevati da postupci koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga trebaju imati prednost nad ostalim postupcima.

(87)

Države članice također bi trebale osigurati da su upravitelji u području restrukturiranja, nesolventnosti i otpusta duga koje su imenovala pravosudna ili upravna tijela („upravitelji”) prikladno osposobljeni, da su imenovani na transparentan način uzimajući u obzir potrebu za osiguravanjem učinkovitih postupaka, da ih se nadzire u provođenju njihovih zadaća i da svoje zadaće izvršavaju s integritetom. Važno je da se upravitelji pridržavaju standarda za takve zadaće, kao što je pokrivenost osiguranjem od profesionalne odgovornosti. Upravitelji bi mogli steći odgovarajuće osposobljavanje, kvalifikacije i stručnost i tijekom obavljanja profesije. Države članice ne bi trebale biti obvezne same osigurati potrebno osposobljavanje, nego bi to mogla osiguravati primjerice strukovna udruženja ili druga tijela. Upravitelji u slučaju nesolventnosti kako su definirani u Uredbi (EU) 2015/848 trebali bi biti obuhvaćeni područjem primjene ove Direktive.

(88)

Ovom Direktivom ne bi trebalo sprečavati države članice da predvide da upravitelje odabire dužnik, vjerovnici ili odbor vjerovnika s popisa ili iz udruženja koje je prethodno odobrilo pravosudno ili upravno tijelo. Dužniku, vjerovnicima ili odboru vjerovnika moglo bi se u odabiru upravitelja pružiti prostor za slobodnu procjenu u pogledu stručnog znanja i iskustva upravitelja općenito i u pogledu zahtjeva konkretnog slučaja. Dužnici koji su fizičke osobe mogli bi u potpunosti biti oslobođeni takve dužnosti. U slučajevima koji uključuju prekogranične elemente imenovanjem upravitelja trebalo bi se uzeti u obzir, među ostalim, sposobnost upravitelja da poštuje obveze iz Uredbe (EU) 2015/848 koje se odnose na komuniciranje i suradnju s upraviteljima u slučaju nesolventnosti te pravosudnim i upravnim tijelima iz drugih država članica, kao i raspoloživost njihovih ljudskih i administrativnih resursa za rješavanje potencijalno složenih slučajeva. Države članice ne bi trebale biti spriječene predvidjeti odabir upravitelja drugim načinima, kao što je nasumični odabir računalnim programom, pod uvjetom da se osigura da su iskustvo i stručno znanje upravitelja uzeti u obzir pri korištenju tih načina. Države članice trebale bi moći odlučiti o načinima podnošenja prigovora na odabir ili imenovanje upravitelja ili traženja zamjene upravitelja, na primjer putem odbora vjerovnika.

(89)

Upravitelji bi trebali podlijegati mehanizmima nadzora i regulatornim mehanizmima koji bi trebali uključivati učinkovite mjere u odnosu na odgovornost upravitelja koji nisu ispunili svoje dužnosti, poput: smanjenja naknade upravitelja; isključenja s popisa ili iz udruženja upravitelja koji mogu biti imenovani u slučajevima u postupku nesolventnosti; i prema potrebi disciplinskih, upravnih ili kaznenih sankcija. Takvim mehanizmima nadzora i regulatornim mehanizmima ne bi trebalo dovoditi u pitanje odredbe nacionalnog prava o građanskopravnoj odgovornosti za štetu nastalu kršenjem ugovornih ili neugovornih obveza. Države članice ne bi trebale biti obvezne osnovati posebna tijela ili subjekte. Države članice trebale bi osigurati da su informacije o tijelima koja provode nadzor nad upraviteljima javno dostupne. Na primjer, samo upućivanje na pravosudno ili upravno tijelo trebalo bi biti dostatna informacija. U načelu bi trebalo biti moguće postići te standarde bez potrebe za stvaranjem novih profesija ili kvalifikacija u okviru nacionalnog prava. Države članice trebale bi moći proširiti primjenu tih odredaba o osposobljavanju i nadzoru upravitelja na druge upravitelje koji nisu obuhvaćeni ovom Direktivom. Države članice ne bi trebale biti obvezne predvidjeti da sporovi o naknadama upravitelja trebaju imati prednost nad ostalim postupcima.

(90)

Kako bi se dodatno skratila duljina postupaka, olakšalo bolje sudjelovanje vjerovnika u postupcima koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga te osiguralo slične uvjete među vjerovnicima neovisno o tome gdje se nalaze u Uniji, države članice trebale bi uvesti odredbe kojima se dužnicima, vjerovnicima, upraviteljima i pravosudnim i upravnim tijelima omogućuje korištenje elektroničkim sredstvima komunikacije. Stoga bi trebalo biti moguće poduzimanje postupovnih koraka poput podnošenja zahtjeva vjerovnika za tražbine, obavješćivanja vjerovnika ili podnošenja osporavanja i žalbi elektroničkim sredstvima komunikacije. Države članice trebale bi moći osigurati da se obavijesti vjerovniku mogu dostaviti elektroničkim putem samo ako je dotični vjerovnik prethodno pristao na elektroničku komunikaciju.

(91)

Stranke u postupcima koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga ne bi trebale biti obvezne koristiti se elektroničkim sredstvima komunikacije ako takvo korištenje nije obvezno u okviru nacionalnog prava, ne dovodeći u pitanje mogućnost država članica da uspostave obvezni sustav elektroničkog podnošenja i dostave pismena u postupcima koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga. Države članice trebale bi moći odabrati sredstva elektroničke komunikacije. Primjeri takvih sredstava mogli bi uključivati namjenski izrađen sustav za elektronički prijenos takvih dokumenata ili upotrebu e-pošte, ne sprečavajući mogućnost da države članice uspostave značajke kojima se osigurava sigurnost elektroničkih prijenosa, poput elektroničkog potpisa, ili usluga povjerenja poput usluga elektroničke preporučene dostave, u skladu s Uredbom (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (17).

(92)

Važno je prikupljati pouzdane i usporedive podatke o provođenju postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga kako bi se pratila provedba i primjena ove Direktive. Stoga bi države članice trebale prikupljati i agregirati podatke koji su dovoljno detaljni, kako bi se omogućila točna ocjena funkcioniranja ove Direktive u praksi te bi navedene podatke trebale dostavljati Komisiji. Komisija bi uz pomoć odbora u smislu Uredbe (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (18) trebala uspostaviti obrazac za prijenos takvih podataka Komisiji. U tom bi obrascu trebalo predvidjeti suženi popis najvažnijih ishoda postupaka koji su zajednički svim državama članicama. Na primjer, u slučaju postupka restrukturiranja, ti najvažniji ishodi mogli bi sljedeći: sud je potvrdio plan; sud nije potvrdio plan; postupci restrukturiranja pretvoreni su u postupke likvidacije ili su okončani zbog pokretanja postupka likvidacije prije nego što je sud potvrdio plan. Države članice ne bi trebale biti obvezne dostaviti raščlanjivanje po vrstama ishoda u odnosu na postupke koji završavaju prije donošenja ikakvih relevantnih mjera, ali bi umjesto toga mogle dostaviti skupnu brojku za sve postupke koji su proglašeni nedopuštenima, odbijeni su ili su povučeni prije pokretanja.

(93)

Obrascem za prijenos podataka trebalo bi predvidjeti popis mogućnosti koje bi države članice mogle uzeti u obzir pri određivanju veličine dužnika, upućivanjem na jedan ili više elemenata definicije MSP-ova i velikih poduzeća koji su zajednički svim državama članicama. Popis bi mogao uključivati mogućnost određivanja veličine dužnikâ samo na temelju broja radnika. Obrascem bi trebalo: odrediti elemente prosječnih troškova i prosječnih stopa naplate za koje bi države članice trebale moći dobrovoljno prikupiti podatke; dati smjernice u odnosu na elemente koje bi trebalo uzeti u obzir u slučaju da države članice upotrebljavaju metodu uzorkovanja, na primjer u odnosu na veličine uzorka kako bi se osigurala reprezentativnost što se tiče zemljopisne raspoređenosti, veličine dužnika i vrste industrije; i uključiti mogućnost da države članice pruže dodatne informacije koje su im dostupne, na primjer o ukupnom iznosu imovine i obveza dužnikâ.

(94)

Stabilnost financijskih tržišta čvrsto se oslanja na ugovore o financijskom kolateralu, posebno kada se kolateralno osiguranje daje u odnosu na sudjelovanje u namjenskim sustavima ili operacijama središnjih banaka i kada se središnjim drugim ugovornim stranama pružaju iznosi nadoknade. Budući da vrijednost financijskih instrumenata koji se daju kao kolateralno osiguranje može biti vrlo promjenjiva, ključno je da se njihova vrijednost brzo realizira prije opadanja. Stoga bi se odredbe direktiva 98/26/EZ (19) i 2002/47/EZ (20) Europskog parlamenta i Vijeća te Uredbe (EU) br. 648/2012 trebale primjenjivati neovisno o odredbama ove Direktive. Državama članicama trebalo bi dopustiti izuzeće sporazuma o netiranju, uključujući sporazume o konačnom netiranju, od učinaka zastoja pojedinačnih radnji ovrhe čak i ako nisu pokriveni direktivama 98/26/EZ i 2002/47/EZ te Uredbom (EU) br. 648/2012, ako su takvi sporazumi izvršivi u skladu s propisima dotične države članice čak i ako je pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti.

To bi moglo vrijediti za znatan broj standardiziranih sporazuma koje širom financijskih i energetskih tržišta te tržišta robe upotrebljavaju nefinancijske i financijske druge ugovorne strane. Takvim se sporazumima smanjuju sistemski rizici, posebno na tržištima izvedenica. Takvi sporazumi mogli bi stoga biti izuzeti iz ograničenja koje propisi o nesolventnosti uvode u odnosu na izvršive ugovore. U skladu s tim, državama članicama također bi trebalo dopustiti izuzeće zakonskih sporazuma o netiranju, uključujući sporazume o konačnom netiranju koji se provode od otvaranja postupaka u slučaju nesolventnosti, od učinaka zastoja pojedinačnih radnji ovrhe. Iznos koji proizlazi iz provedbe sporazuma o netiranju, uključujući sporazume o konačnom netiranju, trebao bi međutim podlijegati zastoju pojedinačnih radnji ovrhe.

(95)

Države članice koje su stranke Konvencije o međunarodnim stvarnopravnim osiguranjima na pokretnoj opremi, koja je potpisana u Cape Townu 16. studenoga 2001., i njezinih protokola trebale bi moći i dalje poštovati svoje postojeće međunarodne obveze. Odredbe ove Direktive koje se odnose na okvire preventivnog restrukturiranja trebalo bi primjenjivati uz potrebna odstupanja kako bi se osiguralo da se primjenom tih odredaba ne dovodi u pitanje primjenu te konvencije i njezinih protokola.

(96)

Učinkovitost procesa donošenja i primjene plana restrukturiranja ne bi smjela biti ugrožena pravom trgovačkih društava. Stoga bi države članice trebale moći odstupiti od zahtjeva utvrđenih Direktivom (EU) 2017/1132 Europskog parlamenta i Vijeća (21) u pogledu obveza da se sazove glavna skupština društva i ponude dionice postojećim dioničarima na temelju prava prvokupa, u onoj mjeri i razdoblju koji su potrebni kako bi se osiguralo da dioničari ne onemogućuju napore restrukturiranja zlouporabom svojih prava utvrđenih tom direktivom. Za države članice moglo bi na primjer biti potrebno odstupiti od obveze sazivanja glavne skupštine dioničara ili od uobičajenih rokova, ako uprava treba donijeti hitne mjere kako bi se sačuvala imovina društva, na primjer traženjem zastoja pojedinačnih radnji ovrhe, i u slučaju ozbiljnog i naglog gubitka upisanog kapitala i vjerojatne nesolventnosti. Odstupanje od prava trgovačkih društava moglo bi se zahtijevati i ako se planom restrukturiranja predviđa izdavanje novih dionica koje bi se prvenstveno mogle ponuditi vjerovnicima kao pretvorba duga u vlasnički udio ili smanjenje iznosa upisanog kapitala u slučaju prijenosa dijelova društva. Takva bi odstupanja trebala biti ograničenog trajanja u onoj mjeri u kojoj države članice smatraju da su takva odstupanja potrebna za uspostavu okvira za preventivno restrukturiranje. Države članice ne bi trebale biti obvezne odstupiti od prava trgovačkih društava, u potpunosti ili djelomično, za neograničeno ili ograničeno razdoblje, ako osiguraju da njihovi zahtjevi prava o trgovačkim društvima ne ugrožavaju učinkovitost procesa restrukturiranja ili ako države članice imaju druge, jednako učinkovite alate kojima se osigurava da dioničari ne mogu neopravdano sprečavati donošenje ili provedbu plana restrukturiranja kojim bi se povratila održivost poslovanja. U tom kontekstu države članice trebale bi dati posebnu važnost učinkovitosti odredaba povezanih sa zastojem pojedinačnih radnji ovrhe i potvrdom plana restrukturiranja koji ne bi smio biti nepotrebno ugrožen zahtjevima da se sazove glavna skupština dioničara ili rezultatima te skupštine. Direktivu (EU) 2017/1132 trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti. Države članice trebale bi raspolagati prostorom za slobodnu procjenu u odnosu na odstupanja koja su potrebna u kontekstu nacionalnog prava o trgovačkim društvima, kako bi učinkovito provele ovu Direktivu, te bi također trebale moći predvidjeti slična izuzeća od Direktive (EU) 2017/1132 u slučaju postupaka u slučaju nesolventnosti koji nisu obuhvaćeni ovom Direktivom, ali kojima se omogućuje provedba mjera restrukturiranja.

(97)

Komisiji bi trebalo dodijeliti provedbene ovlasti u pogledu uspostave i daljnjih promjena obrasca za prijenos podataka. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011.

(98)

Komisija bi trebala provesti studiju kako bi se ocijenilo je li potrebno podnošenje zakonodavnih prijedloga za rješavanje nesolventnosti osoba koje ne obavljaju trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost i koje kao potrošači u dobroj vjeri na privremenoj ili stalnoj osnovi ne mogu plaćati dugove po njihovu dospijeću. Tom studijom trebalo bi se istražiti treba li takvim osobama zajamčiti pristup osnovnoj robi i uslugama kako bi im se osigurali pristojni životni uvjeti.

(99)

U skladu sa Zajedničkom političkom izjavom država članica i Komisije od 28. rujna 2011. o dokumentima s objašnjenjima (22), države članice obvezale su se da će u opravdanim slučajevima uz obavijest o svojim mjerama za prenošenje priložiti jedan ili više dokumenata u kojima se objašnjava veza između sastavnih dijelova direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prenošenje. U pogledu ove Direktive, zakonodavac smatra opravdanim dostavljanje takvih dokumenata.

(100)

S obzirom na to da ciljeve ove Direktive ne mogu dostatno ostvariti države članice jer bi se razlikama među nacionalnim okvirima za restrukturiranje i nesolventnost i dalje stvarale prepreke slobodnom kretanju kapitala i slobodi poslovnog nastana, nego se oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(101)

Europska središnja banka dala je mišljenje 7. lipnja 2017. (23),

(1)

Direktiva 2003/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (3) značajno je izmijenjena. S obzirom na daljnje izmjene tu bi direktivu radi jasnoće trebalo preinačiti.

(2)

Na temelju članka 13. Direktive 2003/98/EZ i pet godina nakon donošenja Direktive 2013/37/EU Europskog parlamenta i Vijeća (4), kojom je izmijenjena Direktiva 2003/98/EZ, Komisija je, nakon savjetovanja s relevantnim dionicima, u okviru Programa za primjerenost i učinkovitost propisa provela evaluaciju i preispitivanje funkcioniranja Direktive 2003/98/EZ.

(3)

Nakon savjetovanja s dionicima te s obzirom na rezultate procjene učinka Komisija je smatrala da je potrebno djelovanje na razini Unije kako bi se pristupilo uklanjanju preostalih i novih prepreka širokoj ponovnoj uporabi informacija javnog sektora i informacija financiranih javnim sredstvima diljem Unije, kako bi se ažuriralo zakonodavni okvir u skladu s napretkom digitalnih tehnologija i kako bi se dodatno potaknule digitalne inovacije, osobito u pogledu umjetne inteligencije.

(4)

Materijalne izmjene uvedene u pravni tekst kako bi se u potpunosti iskoristile mogućnosti u pogledu informacija javnog sektora za europsko gospodarstvo i društvo trebale bi biti usmjerene na sljedeća područja: pružanje pristupa dinamičkim podatcima u stvarnom vremenu s pomoću odgovarajućih tehničkih sredstava, povećanje ponude vrijednih javnih podataka za ponovnu uporabu, među ostalim iz javnih poduzeća, istraživačkih organizacija i organizacija koje financiraju istraživanja, suočavanje s pojavom novih oblika isključivih dogovora, uporabu izuzećâ od načela naplate graničnih troškova i odnos između ove Direktive i određenih povezanih pravnih instrumenata, među ostalim Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (5) i direktiva 96/9/EZ (6), 2003/4/EZ (7) i 2007/2/EZ (8) Europskog parlamenta i Vijeća.

(5)

Pristup informacijama temeljno je pravo. Poveljom Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”) predviđa se da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, uključujući slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja tijela javne vlasti i bez obzira na granice.

(6)

Člankom 8. Povelje jamči se pravo na zaštitu osobnih podataka i propisuje da se takvi podatci moraju obrađivati pošteno, u utvrđene svrhe, na temelju suglasnosti osobe o kojoj je riječ, ili na nekoj drugoj legitimnoj osnovi utvrđenoj zakonom i podložno nadzoru neovisnog tijela.

(7)

Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (UFEU) predviđena je uspostava unutarnjeg tržišta i sustava kojim se osigurava da natjecanje na unutarnjem tržištu ne bude narušeno. Usklađivanjem pravila i praksi u državama članicama u pogledu korištenja informacija javnog sektora doprinosi se ostvarivanju tih ciljeva.

(8)

Javni sektor u državama članicama u mnogim područjima djelatnosti, kao što su socijalna, politička, gospodarska, pravna, geografska, okolišna, meteorološka, seizmička, turistička, poslovna, patentna i obrazovna područja, prikuplja, izrađuje, reproducira i širi velik raspon informacija. Dokumenti koje izrađuju tijela javnog sektora izvršne vlasti, zakonodavne vlasti ili pravosuđa predstavljaju opsežan, raznolik i vrijedan izvor resursa koji može koristiti društvu. Pružanjem tih informacija, koje uključuju dinamičke podatke u elektroničkom obliku koji se uobičajeno upotrebljava, građanima i pravnim subjektima omogućuje se da pronađu nove načine za njihovu uporabu i da osmisle nove, inovativne proizvode i usluge. Države članice i tijela javnog sektora u svojim nastojanjima da podatci budu lako dostupni za ponovnu uporabu mogli bi ostvarivati koristi od odgovarajuće financijske potpore iz relevantnih fondova i programa Unije i primati tu potporu, osiguravajući time široku uporabu digitalnih tehnologija ili digitalnu transformaciju javnih uprava i javnih usluga.

(9)

Informacije javnog sektora predstavljaju izvanredan izvor podataka koji može doprinijeti poboljšanju jedinstvenog tržišta i razvoju novih aplikacija za potrošače i pravne subjekte. Inteligentna uporaba podataka, uključujući njihovu obradu s pomoću aplikacija umjetne inteligencije, može imati transformacijski učinak na sve gospodarske sektore.

(10)

Direktivom 2003/98/EZ utvrđen je skup minimalnih pravila kojima se uređuju ponovna uporaba i praktični dogovori za olakšavanje ponovne uporabe postojećih dokumenata u posjedu tijela javnog sektora država članica, među ostalim izvršnih, zakonodavnih i pravosudnih tijela. Od donošenja prvog skupa pravila o ponovnoj uporabi informacija javnog sektora količina podataka u svijetu, uključujući javne podatke, eksponencijalno je porasla, a nastaju i prikupljaju se nove vrste podataka. Istodobno, stalno se razvijaju tehnologije za analizu, iskorištavanje i obradu podataka, kao što su strojno učenje, umjetna inteligencija i internet stvari. Taj brzi tehnološki razvoj omogućuje stvaranje novih usluga i aplikacija koje se temelje na uporabi, prikupljanju ili objedinjavanju podataka. Pravila izvorno donesena 2003. i izmijenjena 2013. više ne idu ukorak s tim brzim promjenama te se zbog toga propuštaju gospodarske i društvene prilike koje se pružaju ponovnom uporabom javnih podataka.

(11)

Razvoj u smjeru društva koje se temelji na podatcima, u kojem se upotrebljavaju podatci iz različitih domena i aktivnosti, utječe na život svih građana u Uniji, među ostalim tako što im omogućuje pronalaženje novih načina za pristup znanju i stjecanje znanja.

(12)

Digitalni sadržaj ima važnu ulogu u tom razvoju. Izrada sadržaja posljednjih je godina dovela do brzog otvaranja radnih mjesta i još uvijek do njega dovodi. Većina se tih radnih mjesta otvara u inovativnim novoosnovanim poduzećima i malim i srednjim poduzećima (MSP-ovi).

(13)

Jedan je od glavnih ciljeva uspostave unutarnjeg tržišta stvaranje uvjeta koji pogoduju razvoju usluga i proizvoda diljem Unije i u državama članicama. Informacije javnog sektora ili informacije koje su prikupljene, izrađene, reproducirane i proširene pri izvršavanju javne zadaće ili pružanju usluge od općeg interesa važan su primarni materijal za proizvode i usluge s digitalnim sadržajem, a s razvojem naprednih digitalnih tehnologija, kao što su umjetna inteligencija, tehnologije decentraliziranog vođenja evidencije transakcija i internet stvari, postat će još važnijim izvorom sadržaja. U tom kontekstu bit će također ključna široka prekogranična geografska pokrivenost. Očekuje se da će povećane mogućnosti ponovne uporabe tih informacija omogućiti, među ostalim, svim europskim poduzećima, uključujući mikropoduzeća i MSP-ove, kao i civilnom društvu, iskorištavanje potencijala tih informacija te doprinošenje gospodarskom razvoju i otvaranju visokokvalitetnih radnih mjesta i njihovoj zaštiti, osobito u korist lokalnih zajednica, i važnim društvenim ciljevima kao što su odgovornost i transparentnost.

(14)

Dopuštanje ponovne uporabe dokumenata u posjedu tijela javnog sektora predstavlja dodanu vrijednost za ponovne korisnike, krajnje korisnike i društvo općenito, a u mnogim slučajevima i za samo tijelo javnog sektora tako što se promiče transparentnost i odgovornost te pruža povratna informacija od ponovnih korisnika i krajnjih korisnika, čime se dotičnom tijelu javnog sektora omogućuje da poboljša kvalitetu prikupljenih informacija i obavljanje svojih zadaća.

(15)

U državama članicama postoje znatne razlike u pravilima i praksama u pogledu korištenja izvorima informacija javnog sektora što predstavlja zapreku ostvarivanju punoga gospodarskog potencijala tog ključnog izvora dokumenata. Trebalo bi uzeti u obzir činjenicu da se praksa korištenja informacijama javnog sektora u tijelima javnog sektora i dalje razlikuje među državama članicama. Stoga bi trebalo postići minimalno usklađivanje nacionalnih pravila i prakse za ponovnu uporabu dokumenata javnog sektora kada razlike u nacionalnim propisima i praksama ili pomanjkanje jasnoće ometaju nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta te pravilan razvoj informacijskog društva u Uniji.

(16)

Otvoreni podatci kao koncept u načelu se odnose na podatke u otvorenim oblicima koje bilo tko za bilo koju namjenu može slobodno uporabiti, ponovno uporabiti i dijeliti. Politika otvorenih podataka kojom se potiče široka dostupnost i ponovna uporaba informacija javnog sektora za privatne ili komercijalne namjene s minimalnim pravnim, tehničkim ili financijskim ograničenjima ili bez takvih ograničenja, a kojom se promiče kruženje informacija ne samo za gospodarske subjekte već prvenstveno za javnost, može imati važnu ulogu u promicanju društvenog angažmana te pokrenuti i promicati razvoj novih usluga koje se temelje na novim načinima objedinjavanja i uporabe takvih informacija. Države članice stoga se potiče da promiču stvaranje podataka koji se temelje na načelu „integrirane i zadane otvorenosti” u pogledu svih dokumenata koji su obuhvaćeni područjem primjene ove Direktive. Pritom bi trebale osigurati dosljednu razinu zaštite ciljeva od javnog interesa, kao što je javna sigurnost, među ostalim kada je riječ o osjetljivim informacijama o zaštititi kritične infrastrukture. Trebale bi također osigurati zaštitu osobnih podataka, među ostalim u slučajevima u kojima informacije, koje u pojedinačnom skupu podataka ne predstavljaju rizik utvrđivanja identiteta ili izdvajanja fizičke osobe, ali bi u kombinaciji s drugim dostupnim informacijama te informacije mogle stvoriti takav rizik.

(17)

Štoviše, bez minimalnog usklađivanja na razini Unije zakonodavna aktivnost na nacionalnoj razini koja je u određenom broju država članica već započeta kako bi se odgovorilo na tehnološke izazove mogla bi dovesti do još znatnijih razlika. Utjecaj takvih zakonodavnih razlika i nesigurnosti postat će znatniji daljnjim razvojem informacijskog društva koje je već uvelike povećalo prekogranično korištenje informacijama.

(18)

Države članice utvrdile su politike ponovne uporabe u skladu s Direktivom 2003/98/EZ, a neke od njih usvojile su ambiciozne pristupe utemeljene na otvorenim podatcima kako bi olakšale ponovnu uporabu dostupnih javnih podataka građanima i pravnim subjektima iznad minimalne razine utvrđene tom direktivom. Postoji rizik da različita pravila u različitim državama članicama djeluju kao prepreka međugraničnoj ponudi proizvoda i usluga te sprječavaju da se usporedivi skupovi javnih podataka mogu ponovno uporabiti za aplikacije na razini cijele Unije koje se na njima temelje. Stoga je potrebno minimalno usklađivanje kako bi se utvrdilo koji su javni podatci dostupni za ponovnu uporabu na unutarnjem tržištu informacija, u skladu s relevantnim režimima pristupa, i općim i sektorskim, te pritom ne utječu na njih, poput režima utvrđenog u Direktivi 2003/4/EZ. Odredbe prava Unije i nacionalnog prava kojima se premašuju ti minimalni zahtjevi, posebno u slučajevima sektorskog prava, trebale bi se i dalje primjenjivati. Primjeri odredaba kojima se premašuje minimalna razina usklađenosti iz ove Direktive obuhvaćaju niže donje granice dopustivih pristojbi za ponovnu uporabu od donjih granica predviđenih u ovoj Direktivi ili manje ograničavajuće uvjete za izdavanje dozvola od onih predviđenih u ovoj Direktivi. Ovom se Direktivom osobito ne dovode u pitanje odredbe kojima se premašuje minimalna razina usklađenosti iz ove Direktive, kako je utvrđeno u delegiranim uredbama Komisije donesenima na temelju Direktive 2010/40/EU Europskog Parlamenta i Vijeća (9).

(19)

Osim toga, države članice potiče se da nadiđu minimalne zahtjeve utvrđene u ovoj Direktivi tako da primijene njezine zahtjeve na dokumente u posjedu javnih poduzeća koji se odnose na djelatnosti za koje se utvrdilo da su na temelju članka 34. Direktive 2014/25/EU Europskog Parlamenta i Vijeća (10) izravno izložene tržišnom natjecanju. Države članice mogu također odlučiti primijeniti zahtjeve ove Direktive na privatna poduzeća, posebno ona koja pružaju usluge od općeg interesa.

(20)

Potreban je opći okvir za uvjete kojima se uređuje ponovna uporaba dokumenata javnog sektora kako bi se osigurali pošteni, razmjerni i nediskriminirajući uvjeti za ponovnu uporabu takvih informacija. Tijela javnog sektora prikupljaju, izrađuju, reproduciraju i šire dokumente za ispunjavanje svojih javnih zadaća. Javna poduzeća prikupljaju, izrađuju, reproduciraju i šire dokumente radi pružanja usluga od općeg interesa. Uporaba takvih dokumenata zbog drugih razloga predstavlja ponovnu uporabu. Politike država članica mogu nadilaziti minimalne standarde utvrđene u ovoj Direktivi, čime se dopušta šira ponovna uporaba. Pri prenošenju ove Direktive države članice mogu osim pojma „dokument” upotrebljavati i druge pojmove pod uvjetom da zadrže cjelovito područje primjene definicije pojma „dokument” iz ove Direktive.

(21)

Ova Direktiva trebala bi se primjenjivati na dokumente koje dotična tijela javnog sektora isporučuju kao dio svojih javnih zadaća kako je to definirano zakonom ili drugim obvezujućim pravilima država članica. Ako takva pravila ne postoje, javne zadaće trebalo bi definirati u skladu s uobičajenom administrativnom praksom država članica, pod uvjetom da je opseg javnih zadaća transparentan i podložan preispitivanju. Javne zadaće mogle bi se definirati općenito ili za svaki slučaj posebno za pojedinačna tijela javnog sektora.

(22)

Ova bi se Direktiva trebala primjenjivati na dokumente koji su stavljeni na raspolaganje za ponovnu uporabu kada tijela javnog sektora izdaju dozvole u vezi s informacijama, prodaju, šire, razmjenjuju ili pružaju informacije. Kako bi se izbjegle unakrsne subvencije, ponovna uporaba trebala bi uključivati daljnju uporabu dokumenata unutar same organizacije za one djelatnosti koje nisu obuhvaćene njezinim javnim zadaćama. Djelatnosti koje nisu obuhvaćene javnom zadaćom obično uključuju isporuku dokumenata koji se izrađuju i naplaćuju isključivo na komercijalnoj osnovi te u natjecanju s drugim sudionicima na tržištu.

(23)

Ovom se Direktivom ne ograničavaju odnosno ne ometaju tijela javne vlasti i druga tijela javnog sektora u izvršavanju njihovih zakonom utvrđenih zadaća. Ovom se Direktivom utvrđuje obveza država članica da omoguće ponovnu uporabu svih postojećih dokumenata, osim ako je pristup ograničen ili isključen na temelju nacionalnih pravila o pristupu dokumentima ili ako podliježe drugim iznimkama utvrđenima u ovoj Direktivi. Ova Direktiva temelji se na postojećim režimima pristupa u državama članicama te se njome ne izmjenjuju nacionalna pravila za pristup dokumentima. Ona se ne primjenjuje u slučajevima u kojima građani ili pravnih subjekti mogu, u skladu s relevantnim režimom pristupa, dobiti dokument samo ako mogu dokazati poseban interes. Na razini Unije, u članku 41. Povelje o pravu na dobru upravu i u članku 42. Povelje o pravu pristupa dokumentima priznaje se pravo svakoga građanina Unije i svake fizičke ili pravne osobe s boravištem ili statutarnim sjedištem u nekoj državi članici na pristup dokumentima u posjedu Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije. Tijela javnog sektora trebalo bi poticati da stave na raspolaganje za ponovnu uporabu sve dokumente koje posjeduju. Tijela javnog sektora trebala bi promicati i poticati ponovnu uporabu dokumenata, među ostalim službenih tekstova zakonodavne i administrativne prirode u slučajevima u kojima tijelo javnog sektora ima pravo odobriti njihovu ponovnu uporabu.

(24)

Države članice pružanje usluga od općeg interesa često povjeravaju subjektima izvan javnog sektora uz zadržavanje visoke razine nadzora nad takvim subjektima. Istodobno se Direktiva 2003/98/EZ primjenjuje samo na dokumente u posjedu tijelâ javnog sektora, dok javna poduzeća nisu obuhvaćena njezinim područjem primjene. Time se uzrokuje slaba dostupnost u pogledu ponovne uporabe dokumenata izrađenih u okviru pružanja usluga od općeg interesa u nizu područja, posebno u komunalnim sektorima. Time se također znatno smanjuju mogućnosti za uspostavu prekograničnih usluga na temelju dokumenata u posjedu javnih poduzeća koja pružaju usluge od općeg interesa.

(25)

Direktivu 2003/98/EZ trebalo bi stoga izmijeniti kako bi se osiguralo da se može primjenjivati na ponovnu uporabu postojećih dokumenata koje izrađuju javna poduzeća pri pružanju usluga od općeg interesa, koja obavljaju neku od djelatnosti navedenih u člancima od 8. do 14. Direktive 2014/25/EU, te javna poduzeća koja djeluju kao operateri javnih usluga na temelju članka 2. Uredbe (EZ) br. 1370/2007 Europskog parlamenta i Vijeća (11), javna poduzeća koja djeluju kao zračni prijevoznici koji ispunjavaju obveze javnih usluga na temelju članka 16. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 Europskog parlamenta i Vijeća (12) i javna poduzeća koja djeluju kao brodari Zajednice koji ispunjavaju obveze javnih usluga na temelju članka 4. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3577/92 (13).

(26)

Ova Direktiva ne sadržava opću obvezu dopuštanja ponovne uporabe dokumenata koje izrađuju javna poduzeća. Odluka o tome hoće li se odobriti ponovna uporaba trebala bi biti prepuštena dotičnom javnom poduzeću, osim ako se drukčije zahtijeva ovom Direktivom odnosno pravom Unije ili nacionalnim pravom. Tek nakon što je javno poduzeće dokument stavilo na raspolaganje za ponovnu uporabu, ono bi trebalo poštovati relevantne obveze utvrđene u poglavljima III. i IV. ove Direktive, posebno u pogledu oblika, naplate pristojbi, transparentnosti, dozvola, nediskriminacije i zabrane isključivih dogovora. S druge strane, od javnih poduzeća ne bi se trebalo zahtijevati da poštuju zahtjeve utvrđene u poglavlju II., kao što su pravila koja se primjenjuju na obradu zahtjevâ. Pri dopuštanju ponovne uporabe dokumenata osobitu pozornost trebalo bi posvetiti osjetljivim informacijama o zaštiti kritične infrastrukture kako su definirane u Direktivi Vijeća 2008/114/EZ (14) te ključnim uslugama u smislu Direktive (EU) 2016/1148 Europskog parlamenta i Vijeća (15).

(27)

Količina nastalih istraživačkih podataka eksponencijalno raste te postoji mogućnost njihove ponovne uporabe izvan znanstvene zajednice. Kako bi se na učinkovit i cjelovit način suočilo sa sve većim društvenim izazovima, postalo je ključno i hitno omogućiti pristup, kombiniranje i ponovnu uporabu podataka iz različitih izvora te u različitim sektorima i disciplinama. Istraživački podatci obuhvaćaju statističke podatke, rezultate pokusa, mjerenja, promatranja u okviru terenskog rada, rezultate anketa, zapise intervjua i slike. Obuhvaćaju i metapodatke, specifikacije i druge digitalne objekte. Istraživački podatci razlikuju se od znanstvenih članaka u kojima se izvješćuje i iznose komentari o nalazima proizišlima iz znanstvenih istraživanja. Otvorena dostupnost i ponovna uporabljivost podataka znanstvenih istraživanja financiranih javnim sredstvima godinama su bile predmetom posebnih inicijativa politike. Otvorenim pristupom smatra se praksa osiguravanja krajnjim korisnicima besplatnog internetskog pristupa rezultatima istraživanja bez ograničenja uporabe odnosno ponovne uporabe kojom se prelazi mogućnost da se zahtijeva priznavanje autorstva. Politikama otvorenog pristupa posebno se nastoji istraživačima i općoj javnosti omogućiti pristup istraživačkim podatcima što ranije u procesu širenja i olakšati njihovu uporabu i ponovnu uporabu. Otvorenim pristupom pomaže se poboljšanju kvalitete, smanjenju potrebe za suvišnim udvostručivanjem istraživanja, ubrzanju znanstvenog napretka i suzbijanju znanstvene prevare te se njime općenito može pogodovati gospodarskom rastu i inovacijama. Osim u pogledu otvorenog pristupa hvalevrijedni napori ulažu se kako bi se osiguralo da planiranje upravljanja podatcima postane standardna znanstvena praksa te podržalo širenje istraživačkih podataka koji su pronalazivi, dostupni, interoperabilni i ponovno uporabljivi (načelo FAIR).

(28)

Zbog prethodno navedenih razloga, primjereno je državama članicama odrediti obvezu da donesu politike otvorenog pristupa u odnosu na istraživačke podatke financirane javnim sredstvima i osiguraju da sve istraživačke organizacije i organizacije koje financiraju istraživanja provode takve politike. Istraživačke organizacije i organizacije koje financiraju istraživanja mogle bi također biti organizirane kao tijela javnog sektora ili javna poduzeća. Ova Direktiva primjenjuje se na takve hibridne organizacije samo u njihovu svojstvu istraživačkih organizacija i na njihove istraživačke podatke. Politike otvorenog pristupa obično obuhvaćaju niz iznimaka u pogledu osiguravanja otvorene dostupnosti rezultata znanstvenih istraživanja. U Preporuci Komisije od 25. travnja 2018. o pristupu znanstvenim informacijama i njihovu čuvanju opisane su, među ostalim, relevantne sastavnice politika otvorenog pristupa. Osim toga, trebalo bi poboljšati uvjete pod kojima se određeni istraživački podatci mogu ponovno uporabiti. Zbog tog razloga, određene obveze koje proizlaze iz ove Direktive trebalo bi proširiti na istraživačke podatke nastale u okviru znanstveno-istraživačkih aktivnosti subvencioniranih javnim sredstvima ili sufinanciranih sredstvima subjekata iz javnog i privatnog sektora. U okviru nacionalnih politika otvorenog pristupa, istraživačke podatke financirane javnim sredstvima trebalo bi automatski otvarati. Međutim, u tom kontekstu trebalo bi uzeti u obzir pitanja koja se odnose na privatnost, zaštitu osobnih podataka, povjerljivost, nacionalnu sigurnost, legitimne komercijalne interese poput poslovnih tajni te prava intelektualnog vlasništva trećih osoba u skladu s načelom „otvoreni koliko je to moguće, zatvoreni koliko je to potrebno”. Nadalje, istraživački podatci kojima pristup nije dopušten zbog nacionalne sigurnosti, obrane ili javne sigurnosti ne bi trebali biti obuhvaćeni ovom Direktivom. Kako bi se izbjeglo administrativno opterećenje, obveze koje proizlaze iz ove Direktive trebale bi se primjenjivati samo na istraživačke podatke koje su istraživači, istraživačke organizacije ili organizacije koje financiraju istraživanja već stavili na raspolaganje javnosti putem institucijskog ili tematskog repozitorija te se njima ne bi trebali uvoditi dodatni troškovi za dobivanje skupova podataka ili zahtijevati dodatna pohrana podataka. Države članice mogu proširiti primjenu ove Direktive i na istraživačke podatke koji su stavljeni na raspolaganje javnosti putem drugih podatkovnih infrastruktura osim repozitorija, putem publikacija otvorenog pristupa, u obliku datoteke priložene članku, podatkovnom članku ili članku u podatkovnom časopisu. Dokumenti koji nisu istraživački podatci trebali bi i dalje biti izuzeti iz područja primjene ove Direktive.

(29)

Definicija „javnopravnog tijela” temelji se na definiciji iz članka 2. stavka 1. točke 1. Direktive 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća (16). Definicija „javnopravnog tijela” utvrđena u toj direktivi i definicija „javnog poduzeća” utvrđena u Direktivi 2014/25/EU trebale bi se primjenjivati na ovu Direktivu.

(30)

Ovom se Direktivom utvrđuje definicija pojma „dokument” te bi ta definicija trebala uključivati svaki dio dokumenta. Pojam „dokument” trebao bi obuhvaćati svako predstavljanje akata, činjenica ili informacija, kao i svaku kompilaciju tih akata, činjenica ili informacija, na bilo kojem sredstvu (papir, elektronički oblik ili kao zvučni, vizualni ili audiovizualni zapis). Definicija „dokumenta” nije namijenjena obuhvaćanju računalnih programa. Države članice mogu proširiti primjenu ove Direktive na računalne programe.

(31)

Tijela javnog sektora sve više proaktivno stavljaju svoje dokumente na raspolaganje za ponovnu uporabu osiguravanjem vidljivosti na internetu dokumenata i s njima povezanih metapodataka u otvorenom obliku koji može biti strojno čitljiv i kojim se osigurava interoperabilnost, ponovna uporaba i pristupačnost te njihove stvarne dostupnosti na internetu. Dokumenti bi se trebali stavljati na raspolaganje za ponovnu uporabu i na zahtjev koji je podnio ponovni korisnik. U tim slučajevima rok za davanje odgovora na zahtjeve za ponovnu uporabu trebao bi biti razuman i jednak roku za davanje odgovora na zahtjeve za pristup dokumentu u skladu s odgovarajućim režimima pristupa. Javna poduzeća, obrazovne ustanove, istraživačke organizacije i organizacije koje financiraju istraživanja trebalo bi, međutim, izuzeti od tog zahtjeva. Razumnim rokovima u cijeloj Uniji poticat će se stvaranje novih zbirnih informacijskih proizvoda i usluga na razini cijele Unije. To je posebno važno za dinamičke podatke (među ostalim okolišne, prometne, satelitske, meteorološke i podatke koje proizvodi senzor), čija gospodarska vrijednost ovisi o trenutačnoj dostupnosti informacija i redovitim ažuriranjima. Stoga bi dinamičke podatke odmah nakon prikupljanja trebalo staviti na raspolaganje, ili u slučaju ručnog ažuriranja odmah nakon izmjena skupa podataka, putem sučelja za programiranje aplikacija (API) kako bi se olakšao razvoj internetskih i mobilnih aplikacija te aplikacija u oblaku na temelju takvih podataka. Kada to nije moguće zbog tehničkih ili financijskih ograničenja, tijela javnog sektora trebala bi dokumente staviti na raspolaganje u roku u kojem se omogućuje iskorištavanje njihova punoga gospodarskog potencijala. Trebalo bi poduzeti posebne mjere kako bi se uklonila relevantna tehnička i financijska ograničenja. Ako se upotrebljava dozvola, pravodobna dostupnost dokumenata može biti dio uvjeta dozvole. Ako je provjera podataka ključna s obzirom na opravdani javni interes, osobito u području javnog zdravlja i sigurnosti, dinamičke podatke trebalo bi odmah nakon provjere staviti na raspolaganje. Takva ključna provjera ne bi trebala utjecati na učestalost ažuriranja.

(32)

Za ostvarivanje pristupa podatcima otvorenima za ponovnu uporabu na temelju ove Direktive bilo bi korisno osigurati pristup dinamičkim podatcima putem dobro osmišljenih API-ja. API je skup funkcija, postupaka, definicija i protokola za komunikaciju među strojevima i neometanu razmjenu podataka. API-je bi trebalo poduprijeti jasnom tehničkom dokumentacijom koja je potpuna i dostupna na internetu. Prema potrebi, trebalo bi upotrebljavati otvorene API-je. Trebalo bi primjenjivati standardne protokole Unije ili međunarodno priznate standardne protokole i, prema potrebi, upotrebljavati međunarodne standarde za skupove podataka. API-ji mogu biti različitih razina složenosti i mogu biti tek poveznica na bazu podataka za dobivanje posebnih skupova podataka, web-sučelje ili složenije postavke. Ponovna uporaba i razmjena podataka odgovarajućom uporabom API-ja ima opću vrijednost jer razvojnim inženjerima i novoosnovanim poduzećima to pomaže stvarati nove usluge i proizvode. Osim toga, ključan je dio uspostave vrijednih ekosustava oko podatkovnih sredstava koja često nisu iskorištena. Postavke i uporaba API-ja moraju se temeljiti na više načela: dostupnosti, stabilnosti, održavanju tijekom životnog ciklusa, ujednačenosti uporabe i standarda, prilagođenosti korisnicima te sigurnosti. U pogledu dinamičkih podataka, to jest podataka koji se učestalo ažuriraju, često u stvarnom vremenu, tijela javnog sektora i javna poduzeća trebala bi te podatke staviti na raspolaganje za ponovnu uporabu odmah nakon prikupljanja putem prikladnih API-ja i, prema potrebi, u obliku masovnog preuzimanja, osim ako bi to predstavljalo nerazmjeran napor. Pri procjeni razmjernosti napora trebalo bi uzeti u obzir veličinu i operativni proračun dotičnog tijela javnog sektora ili javnog poduzeća.

(33)

Mogućnosti za ponovnu uporabu mogu se poboljšati ograničavanjem potrebe za digitalizacijom dokumenata na papiru ili obradom digitalnih datoteka kako bi bile međusobno kompatibilne. Stoga bi tijela javnog sektora trebala, ako je to moguće i primjereno, dokumente staviti na raspolaganje u elektroničkom obliku u bilo kojemu postojećem obliku ili jeziku. Tijela javnog sektora trebala bi se pozitivno odnositi prema zahtjevima za izvatke iz postojećih dokumenata kada ispunjenje takvog zahtjeva uključuje samo jednostavnu radnju. Međutim, tijela javnog sektora ne bi trebala biti dužna dati izvadak iz dokumenta ili izmijeniti oblik zatražene informacije ako to uključuje nerazmjeran napor. Kako bi olakšala ponovnu uporabu, tijela javnog sektora trebala bi svoje dokumente staviti na raspolaganje u obliku koji je, koliko je to moguće i primjereno, neovisan o uporabi određenog softvera. Ako je to moguće i primjereno, tijela javnog sektora trebala bi uzeti u obzir mogućnosti ponovne uporabe dokumenata od strane osoba s invaliditetom i za takve osobe tako da osiguraju informacije u dostupnom obliku u skladu sa zahtjevima iz Direktive (EU) 2016/2102 Europskog parlamenta i Vijeća (17).

(34)

Kako bi se olakšala ponovna uporaba, tijela javnog sektora trebala bi, ako je to moguće i primjereno, staviti dokumente, uključujući dokumente objavljene na internetskim stranicama, na raspolaganje putem otvorenih i strojno čitljivih oblika zajedno s njihovim metapodatcima, na najvišoj razini preciznosti i granularnosti, u obliku kojim se osigurava interoperabilnost, npr. obrađujući ih na način koji je u skladu s načelima kojima se uređuju zahtjevi u pogledu usklađenosti i uporabljivosti za prostorne informacije u skladu s Direktivom 2007/2/EZ.

(35)

Trebalo bi smatrati da je dokument u strojno čitljivom obliku ako je u obliku datoteke strukturirane tako da je softverske aplikacije mogu lako identificirati, prepoznati te iz nje izvaditi posebne podatke. Podatci kodirani u datotekama koje su u strojno čitljivom obliku trebali bi se smatrati strojno čitljivim podatcima. Strojno čitljivi oblik može biti otvoren ili zaštićen. Mogu biti u formalnom standardu ili ne. Za dokumente kodirane u obliku datoteke kojim se ograničava automatska obrada jer se podatci ne mogu ili ne mogu lako iz nje izvaditi ne bi se trebalo smatrati da su u strojno čitljivom obliku. Ako je to moguće i primjereno, države članice trebale bi poticati uporabu otvorenog, strojno čitljivog oblika priznatog na razini Unije ili na međunarodnoj razini. Pri izradi tehničkih rješenja za ponovnu uporabu dokumenata trebalo bi, prema potrebi, uzeti u obzir europski okvir za interoperabilnost.

(36)

Pristojbe za ponovnu uporabu dokumenata predstavljaju važnu prepreku u pristupu tržištu za novoosnovana poduzeća i MSP-ove. Dokumente bi stoga trebalo stavljati na raspolaganje za ponovnu uporabu besplatno a, ako su pristojbe nužne, načelno bi ih trebalo ograničiti na granične troškove. Ako tijela javnog sektora osobito iscrpno traže zatražene informacije ili provode iznimno skupe izmjene oblika zatraženih informacija, dobrovoljno ili kako se zahtijeva na temelju nacionalnog prava, graničnim troškovima mogu se pokriti troškovi povezani s takvim aktivnostima. U iznimnim slučajevima trebalo bi uzeti u obzir potrebu da se ne ometa normalan rad tijela javnog sektora od kojih se zahtijeva da ostvare prihod kako bi pokrila znatan dio svojih troškova u vezi s obavljanjem svojih javnih zadaća. To se također primjenjuje u slučajevima u kojima je tijelo javnog sektora stavilo podatke na raspolaganje kao otvorene podatke, ali je dužno ostvariti prihod kako bi pokrilo znatan dio svojih troškova koji se odnose na obavljanje drugih javnih zadaća. U obzir bi trebalo uzeti i ulogu javnih poduzeća u konkurentnom gospodarskom okružju. U takvim slučajevima tijela javnog sektora i javna poduzeća trebala bi stoga imati mogućnost naplate pristojbi koje su više od graničnih troškova. Te bi pristojbe trebalo odrediti u skladu s objektivnim, transparentnim i provjerljivim kriterijima, a ukupan prihod od isporuke dokumenata i dopuštanja njihove ponovne uporabe ne bi trebao premašivati trošak prikupljanja i izrade, među ostalim kupnje od trećih osoba, reprodukcije, održavanja, pohrane i širenja, uključujući razuman povrat ulaganja. Ako je to primjenjivo, prihvatljivi troškovi trebali bi također moći obuhvaćati troškove anonimizacije osobnih podataka i troškove mjera poduzetih kako bi se zaštitila povjerljivost podataka. Države članice mogu od tijela javnog sektora i javnih poduzeća zahtijevati otkrivanje tih troškova. Zahtjev u pogledu ostvarivanja prihoda kojim bi se pokrio znatan dio troškova tijela javnog sektora povezanih s obavljanjem njihovih javnih zadaća ili opsegom usluga od općeg interesa povjerenih javnim poduzećima ne mora biti pravni zahtjev i može proizlaziti, na primjer, iz administrativne prakse u državama članicama. Takav bi zahtjev države članice trebale redovito preispitivati.

(37)

Povrat ulaganja može se shvatiti kao postotak, uz granične troškove, kojim se omogućuje povrat troška kapitala i uključivanje stvarne stope povrata. S obzirom na to da je trošak kapitala usko povezan s kamatnim stopama kreditnih institucija koje se temelje na fiksnoj stopi Europske središnje banke (ESB) za glavne operacije refinanciranja, razuman povrat ulaganja ne bi trebao biti više od 5 % veći od fiksne kamatne stope ESB-a.

(38)

Knjižnice, među ostalim sveučilišne knjižnice, muzeji i arhivi trebali bi imati mogućnost naplate pristojbi koje su više od graničnih troškova kako se ne bi ometao njihov normalan rad. U slučaju takvih tijela javnog sektora ukupan prihod od isporuke dokumenata i dopuštanja njihove ponovne uporabe tijekom odgovarajućeg obračunskog razdoblja ne bi trebao premašivati trošak prikupljanja, izrade, reprodukcije, širenja, očuvanja i reguliranja prava, uključujući razuman povrat ulaganja. Ako je to primjenjivo, prihvatljivi troškovi trebali bi obuhvaćati i troškove anonimizacije osobnih podataka ili poslovno osjetljivih informacija. Pri izračunu razumnog povrata ulaganja za knjižnice, uključujući sveučilišne knjižnice, muzeje i arhive te imajući u vidu njihove posebnosti, mogle bi se uzimati u obzir cijene koje se za ponovnu uporabu identičnih ili sličnih dokumenata zaračunavaju u privatnom sektoru.

(39)

Gornjim granicama pristojbi utvrđenih u ovoj Direktivi ne dovodi se u pitanje pravo država članica da naplaćuju niže pristojbe ili da uopće ne naplaćuju pristojbe.

(40)

Države članice trebale bi utvrditi kriterije za naplatu pristojbi koje su više od graničnih troškova. Trebale bi moći, na primjer, utvrditi takve kriterije u nacionalnim pravilima ili odrediti odgovarajuće tijelo ili tijela nadležna za utvrđivanje takvih kriterija, osim samog tijela javnog sektora. To tijelo trebalo bi biti organizirano u skladu s ustavnim i pravnim sustavom država članica. To bi moglo biti postojeće tijelo koje ima proračunske izvršne ovlasti i obuhvaćeno je političkom odgovornošću.

(41)

Osiguravanje jasnoće i javne dostupnosti uvjeta za ponovnu uporabe dokumenata javnog sektora preduvjet je za razvoj informacijskog tržišta u cijeloj Uniji. Stoga bi sve primjenjive uvjete za ponovnu uporabu dokumenata trebalo pojasniti mogućim ponovnim korisnicima. Države članice trebale bi poticati stvaranje indeksâ dostupnih dokumenata, prema potrebi s mogućnošću da im se pristupi na internetu, kako bi se promicali i olakšali zahtjevi za ponovnu uporabu. Podnositelje zahtjeva za ponovnu uporabu dokumenata u posjedu subjekata koji nisu javna poduzeća, obrazovne ustanove, istraživačke organizacije i organizacije koje financiraju istraživanja trebalo bi obavijestiti o dostupnim pravnim sredstvima u odnosu na odluke ili prakse koje na njih utječu. To će biti posebno važno za novoosnovana poduzeća i MSP-ove, koji možda nisu upoznati s komuniciranjem s tijelima javnog sektora iz drugih država članica i odgovarajućim pravnim sredstvima.

(42)

Pravna sredstva trebala bi uključivati mogućnost preispitivanja koje provodi nepristrano tijelo za preispitivanje. To tijelo moglo bi biti već postojeće nacionalno tijelo poput nacionalnog tijela za tržišno natjecanje, nadzornog tijela osnovanoga u skladu s Uredbom (EU) 2016/679, nacionalnog tijela za pristup dokumentima ili nacionalnog pravosudnog tijela. To bi tijelo trebalo biti organizirano u skladu s ustavnim i pravnim sustavima država članica. Obraćanjem tom tijelu ne bi se trebala prejudicirati bilo koja pravna sredstva koja su inače na raspolaganju podnositeljima zahtjeva za ponovnu uporabu. Međutim, ono bi trebalo biti odvojeno od mehanizma države članice kojim se utvrđuju kriteriji za naplatu pristojbi koje su više od graničnih troškova. Pravna sredstva trebala bi uključivati mogućnost preispitivanja negativnih odluka, ali i odluka kojima bi se, iako se njima dozvoljava ponovna uporaba, ipak moglo utjecati na podnositelje zahtjeva zbog drugih razloga, posebno primjenom pravilâ o naplati pristojbi. Proces preispitivanja trebao bi biti brz, u skladu s potrebama tržišta koje se ubrzano mijenja.

(43)

Objavljivanje svih općenito dostupnih dokumenata u posjedu javnog sektora koji se ne odnose samo na politički proces, već i na pravni i upravni proces, temeljni je instrument za širenje prava na znanje, koje je osnovno načelo demokracije. Taj se cilj može primijeniti na institucije svake razine, bilo lokalne, nacionalne ili međunarodne.

(44)

Ponovna uporaba dokumenata ne bi trebala biti uvjetovana. Međutim, u pojedinim slučajevima koji su opravdani ciljem od javnog interesa može se izdati dozvola u kojoj će se nositelju dozvole odrediti uvjeti za ponovnu uporabu kao što su odgovornost, zaštita osobnih podataka, pravilna uporaba dokumenata, jamčenje nemijenjanja i navođenje izvora. Ako tijela javnog sektora izdaju dozvolu za ponovnu uporabu dokumenata, uvjeti dozvole trebali bi biti objektivni, razmjerni i nediskriminirajući. Standardne dozvole koje su dostupne na internetu mogu u tom pogledu također imati važnu ulogu. Stoga bi države članice trebale osigurati dostupnost standardnih dozvola. Svakom dozvolom za ponovnu uporabu informacija javnog sektora trebalo bi se u svakom slučaju što manje ograničavati ponovnu uporabu, primjerice ograničavanjem uvjeta na navođenje izvora. Otvorene dozvole u obliku standardiziranih javnih dozvola dostupnih na internetu kojima se omogućuje da svatko u bilo koju svrhu slobodno pristupa podatcima i sadržaju te da ih slobodno upotrebljava, mijenja i dijeli i koje se temelje na otvorenim oblicima podataka, trebale bi u tom pogledu imati važnu ulogu. Države članice trebale bi stoga poticati uporabu otvorenih dozvola koje bi s vremenom trebale postati uobičajena praksa diljem Unije. Ne dovodeći u pitanje zahtjeve u pogledu odgovornosti kako su utvrđeni u pravu Unije ili nacionalnom pravu, ako tijelo javnog sektora ili javno poduzeće stave na raspolaganje dokumente za ponovnu uporabu bez ikakvih drugih uvjeta ili ograničenja, tom tijelu javnog sektora ili javnom poduzeću može se dopustiti da se odrekne svake odgovornosti u vezi s dokumentima koje su stavili na raspolaganje za ponovnu uporabu.

(45)

Ako nadležno tijelo odluči da određene dokumente više ne stavlja na raspolaganje za ponovnu uporabu ili da ih više ne ažurira, takve bi odluke trebalo objaviti što je prije moguće, i to elektroničkim putem kad god je to moguće.

(46)

Uvjeti za ponovnu uporabu trebali bi biti nediskriminirajući za usporedive kategorije ponovne uporabe. U tom pogledu, zabranom diskriminacije ne bi trebalo sprječavati, na primjer, besplatnu razmjenu informacija među tijelima javnog sektora pri provođenju javnih zadaća, dok se drugim strankama naplaćuje ponovna uporaba istih dokumenata. Njome također ne bi trebalo sprječavati donošenje diferencirane politike naplate pristojbi za komercijalnu i nekomercijalnu ponovnu uporabu.

(47)

Države članice trebale bi posebno osigurati da ponovna uporaba dokumenata javnih poduzeća ne dovodi do narušavanja tržišta i da se ne ugrozi pošteno tržišno natjecanje.

(48)

Pri utvrđivanju načelâ za ponovnu uporabu dokumenata tijela javnog sektora trebala bi poštovati pravila Unije i nacionalna pravila o tržišnom natjecanju, izbjegavajući u najvećoj mogućoj mjeri međusobne isključive sporazume i isključive sporazume između tih tijela i privatnih partnera. Međutim, za pružanje usluge od općega gospodarskog interesa ponekad može biti potrebno primijeniti isključivo pravo na ponovnu uporabu određenih dokumenata javnog sektora. Do toga može doći kada nijedan komercijalni izdavač ne bi objavio informacije bez takvog isključivog prava. U tom pogledu primjereno je uzeti u obzir ugovore o javnim uslugama koji su isključeni iz područja primjene Direktive 2014/24/EU u skladu s člankom 11. te direktive i partnerstva za inovacije, kako su navedena u članku 31. Direktive 2014/24/EU.

(49)

Postoje brojni dogovori o suradnji među knjižnicama, među ostalim i sveučilišnim knjižnicama, muzejima, arhivima i privatnim partnerima koji uključuju digitalizaciju kulturnih resursa, kojima se dodjeljuju isključiva prava privatnim partnerima. Praksa je pokazala da takva javno-privatna partnerstva mogu olakšati korisnu uporabu kulturnih zbirki te u isto vrijeme ubrzati pristup javnosti kulturnom naslijeđu. Stoga je primjereno uzeti u obzir postojeće razlike među državama članicama u pogledu digitalizacije kulturnih resursa posebnim nizom pravila koja se odnose na sporazume o digitalizaciji takvih resursa. Kada se isključivo pravo odnosi na digitalizaciju kulturnih resursa, moglo bi biti potrebno određeno razdoblje isključivosti kako bi se privatnom partneru dala mogućnost da vrati svoje ulaganje. Međutim, to bi razdoblje trebalo biti ograničeno na što je moguće kraće vrijeme kako bi se poštovalo načelo prema kojemu bi javno dostupni materijali trebali ostati javni i nakon što se digitaliziraju. Razdoblje isključivog prava na digitalizaciju kulturnih resursa općenito ne bi trebalo biti dulje od 10 godina. Svako razdoblje isključivosti dulje od 10 godina trebalo bi biti podložno preispitivanju, uzimajući u obzir tehnološke, financijske i administrativne promjene okružja od trenutka sklapanja dogovora. Osim toga, svakim javno-privatnim partnerstvom za digitalizaciju kulturnih resursa trebalo bi partnerskoj kulturnoj ustanovi dodijeliti puna prava u pogledu uporabe digitaliziranih kulturnih resursa nakon isteka partnerstva.

(50)

Dogovori između nositelja podataka i ponovnih korisnika podataka kojima se izričito ne dodjeljuju isključiva prava, ali u pogledu kojih se može razumno očekivati da će se njima ograničiti dostupnost dokumenata za ponovnu uporabu, trebali bi podlijegati dodatnom javnom nadzoru. Ključni aspekti takvih dogovora trebali bi se stoga objavljivati na internetu najmanje dva mjeseca prije nego što stupe na snagu, odnosno dva mjeseca prije dogovorenog datuma na koji stranke trebaju početi izvršavati obveze. Objavom bi se zainteresiranim stranama trebala pružiti prilika da zatraže ponovnu uporabu dokumenata obuhvaćenih tim dogovorima te bi se spriječio rizik ograničavanja raspona mogućih ponovnih korisnika. U svakom bi slučaju i ključne aspekte tih dogovora u konačnoj verziji koju su stranke dogovorile trebalo bez nepotrebne odgode objaviti na internetu nakon njihova sklapanja.

(51)

Ovom se Direktivom nastoji umanjiti rizik prekomjerne prednosti prvog podnositelja zahtjeva kojom bi se mogao ograničiti broj mogućih ponovnih korisnika podataka. Ako je vjerojatno da će ugovorni aranžmani, uz obveze pojedine države članice na temelju ove Direktive da omogući pristup dokumentima, podrazumijevati prijenos sredstava te države članice u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a, ovom se Direktivom ne bi trebala dovoditi u pitanje primjena pravila o tržišnom natjecanju i državnim potporama utvrđenih u člancima od 101. do 109. UFEU-a. Iz pravila o državnim potporama utvrđenih u člancima 107., 108. i 109. UFEU-a proizlazi da država članica mora ex ante provjeriti je li državna potpora možda dio odgovarajućeg ugovornog aranžmana i osigurati njezinu usklađenost s pravilima o državnim potporama.

(52)

Ovom Direktivom ne utječe se na zaštitu pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka na temelju oprava Unije i nacionalnog prava, osobito na temelju Uredbe (EU) 2016/679 i Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (18) te uključujući sve dopunske odredbe nacionalnog prava. To među ostalim znači da je ponovna uporaba osobnih podataka dopuštena samo ako je zadovoljeno načelo ograničavanja svrhe kako je utvrđeno u članku 5. stavku 1. točki (b) i članku 6. Uredbe (EU) 2016/679. Anonimne informacije jesu informacije koje se ne odnose na fizičku osobu čiji je identitet utvrđen ili čiji se identitet može utvrditi ili na osobne podatke koji su učinjeni anonimnima na način da se ne može utvrditi identitet ispitanika ili da se više ne može utvrditi identitet ispitanika. Anonimizacija informacija jest sredstvo kojim se interes da se informacije javnog sektora učine u što većoj mjeri ponovno uporabljivima usklađuje s obvezama na temelju prava o zaštiti podataka, ali ona podrazumijeva troškove. Te troškove primjereno je smatrati jednom od troškovnih stavki koje treba smatrati dijelom graničnih troškova širenja kako je navedeno u ovoj Direktivi.

(53)

Pri odlučivanju o području primjene i uvjetima za ponovnu uporabu dokumenata javnog sektora koji sadržavaju osobne podatke, primjerice u zdravstvenom sektoru, procjene učinka na zaštitu podataka mogu se provesti u skladu s člankom 35. Uredbe (EU) 2016/679.

(54)

Ovom Direktivom ne utječe se na prava intelektualnog vlasništva trećih osoba. Radi izbjegavanja dvojbi pojam „prava intelektualnog vlasništva” odnosi se samo na autorsko pravo i srodna prava, uključujući sui generis oblike zaštite. Ova se Direktiva ne primjenjuje na dokumente koji su obuhvaćeni pravima industrijskog vlasništva kao što su patenti te registrirani dizajn i registrirani žigovi. Ovom se Direktivom ne utječe na postojanje prava intelektualnog vlasništva tijela javnog sektora ili vlasništvo tijela javnog sektora nad pravima intelektualnog vlasništva niti se njome ograničava ostvarivanje tih prava na bilo koji način izvan granica utvrđenih ovom Direktivom. Obveze određene u skladu s ovom Direktivom trebale bi se primjenjivati samo u mjeri u kojoj su usklađene s odredbama međunarodnih sporazuma o zaštiti prava intelektualnog vlasništva, a posebno Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih dijela (Bernska konvencija), Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (Sporazum o TRIPS-u) i Ugovora o autorskom pravu WIPO-a. Tijela javnog sektora trebala bi, međutim, ostvarivati svoje autorsko pravo na način kojim se olakšava ponovna uporaba.

(55)

Uzimajući u obzir pravo Unije i međunarodne obveze država članica i Unije, posebno na temelju Bernske konvencije i Sporazuma o TRIPS-u, dokumenti na kojima treće osobe imaju prava intelektualnog vlasništva trebali bi biti isključeni iz područja primjene ove Direktive. Ako je treća osoba bila prvi vlasnik prava intelektualnog vlasništva za dokument koji je u posjedu knjižnica, među ostalim sveučilišnih knjižnica, muzeja i arhiva, a razdoblje zaštite tih prava nije isteklo, taj bi dokument za potrebe ove Direktive trebalo smatrati dokumentom na kojem treće osobe imaju prava intelektualnog vlasništva.

(56)

Ovom se Direktivom ne bi trebala dovoditi u pitanje prava, među ostalim ekonomska i moralna prava, koja zaposlenici tijela javnog sektora mogu uživati na temelju nacionalnog prava.

(57)

Osim toga, ako je dokument stavljen na raspolaganje za ponovnu uporabu, dotično tijelo javnog sektora trebalo bi zadržati pravo korištenja tim dokumentom.

(58)

Ovom se Direktivom ne dovodi u pitanje Direktiva 2014/24/EU.

(59)

Alati kojima se potencijalnim ponovnim korisnicima pomaže pronaći dokumente dostupne za ponovnu uporabu i uvjeti za ponovnu uporabu mogu znatno olakšati prekograničnu uporabu dokumenata javnog sektora. Države članice trebale bi stoga osigurati praktične dogovore kojima se ponovnim korisnicima pomaže u traženju dokumenata dostupnih za ponovnu uporabu. Primjeri su takvih praktičnih dogovora popisi izvora, koji bi po mogućnosti trebali biti dostupni na internetu, glavnih dokumenata (dokumenti koji se u velikoj mjeri ponovno upotrebljavaju ili dokumenti koji bi se u velikoj mjeri mogli ponovno upotrebljavati) i portali koji su povezani s decentraliziranim popisima izvora. Države članice trebale bi olakšati i dugoročnu dostupnost za ponovnu uporabu informacija javnog sektora u skladu s primjenjivim politikama očuvanja.

(60)

Komisija bi trebala olakšati suradnju među državama članicama i podržati izradu, ispitivanje, provedbu i uvođenje interoperabilnih elektroničkih sučelja kojima se omogućuju učinkovitije i sigurnije javne usluge.

(61)

Ovom se Direktivom ne dovodi u pitanje Direktiva 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (19). U njoj se navode uvjeti pod kojima tijela javnog sektora mogu ostvarivati svoja prava intelektualnog vlasništva na unutarnjem informacijskom tržištu kada dopuštaju ponovnu uporabu dokumenata. Ako su tijela javnog sektora nositelji prava predviđenog u članku 7. stavku 1. Direktive 96/9/EZ, ne bi trebala ostvarivati to pravo kako bi spriječila ponovnu uporabu ili ograničila ponovnu uporabu postojećih dokumenata izvan ograničenja navedenih u ovoj Direktivi.

(62)

Komisija je poduprla izradu internetskog Izvješća o zrelosti otvorenih podataka koje sadržava relevantne pokazatelje uspješnosti ponovne uporabe informacija javnog sektora u svim državama članicama. Redovitim ažuriranjem tog izvješća doprinijet će se razmjeni informacija među državama članicama i dostupnosti informacija o politikama i praksama diljem Unije.

(63)

Potrebno je osigurati da države članice prate opseg ponovne uporabe informacija javnog sektora, uvjete na temelju kojih je uporaba omogućena i prakse u pogledu pravnih sredstava.

(64)

Komisija može pomoći državama članicama u provedbi ove Direktive na dosljedan način izdavanjem i ažuriranjem postojećih smjernica, posebno o preporučenim standardnim dozvolama, skupovima podataka i naplati pristojbi za ponovnu uporabu dokumenata, nakon savjetovanja sa zainteresiranim stranama.

(65)

Jedan je od glavnih ciljeva uspostave unutarnjeg tržišta stvaranje pogodnih uvjeta za razvoj usluga diljem Unije. Knjižnice, među ostalim sveučilišne knjižnice, muzeji i arhivi posjeduju znatnu količinu vrijednih izvora informacija javnog sektora, posebno otkad se zahvaljujući projektima digitalizacije znatno povećala količina digitalnih materijala u javnom sektoru. Te zbirke kulturne baštine i s njima povezani metapodatci potencijalna su osnova za proizvode i usluge digitalnog sadržaja te pružaju goleme mogućnosti za inovativnu ponovnu uporabu u sektorima kao što su učenje i turizam. Druge vrste kulturnih ustanova, kao na primjer orkestri, opere, baleti i kazališta, uključujući arhive koji su dio tih ustanova, trebale bi ostati izvan područja primjene ove Direktive zbog svoje specifičnosti u pogledu izvođačkih umjetnosti i činjenice da gotovo sav njihov materijal podliježe pravima intelektualnog vlasništva treće osobe.

(66)

Kako bi se osigurali uvjeti kojima se podupire ponovna uporaba dokumenata što je povezano s važnim društveno-gospodarskim koristima koje imaju posebno visoku vrijednost za gospodarstvo i društvo, u prilogu bi trebalo navesti popis tematskih kategorija visokovrijednih skupova podataka. Primjerice i ne dovodeći u pitanje provedbene akte kojima se utvrđuju visokovrijedni skupovi podataka na koje bi se trebali primjenjivati posebni zahtjevi utvrđeni u ovoj Direktivi te uzimajući u obzir Smjernice Komisije o preporučenim standardnim dozvolama, skupovima podataka i naplati pristojbi za ponovnu uporabu dokumenata, tematske kategorije mogle bi, među ostalim, obuhvaćati poštanske brojeve, nacionalne i lokalne karte (geoprostorni podatci), potrošnju energije i satelitske snimke (promatranje Zemlje i okoliš), in situ podatke za instrumente i vremenske podatke (meteorološki podatci), demografske i ekonomske pokazatelje (statistika), registre poduzeća i identifikacijske oznake registracije (trgovačka društva i vlasništvo nad trgovačkim društvima), prometne znakove i unutarnje plovne putove (mobilnost).

(67)

Kako bi se izmijenio popis tematskih kategorija visokovrijednih skupova podataka dodavanjem daljnjih tematskih kategorija, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. UFEU-a. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (20). Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće primaju sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koji se odnose na pripremu delegiranih akata.

(68)

Popis na razini Unije kojim se obuhvaćaju skupovi podataka koji imaju poseban potencijal za stvaranje društveno-gospodarskih koristi zajedno s usklađenim uvjetima za ponovnu uporabu važan je čimbenik za omogućavanje prekograničnih podatkovnih aplikacija i usluga. Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Direktive, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji kako bi se poduprla ponovna uporaba dokumenata povezanih s važnim društveno-gospodarskim koristima donošenjem popisa posebnih visokovrijednih skupova podataka na koje se primjenjuju posebni zahtjevi iz ove Direktive, zajedno s dogovorima za njihovo objavljivanje i ponovnu uporabu. Slijedom toga, ti se posebni zahtjevi neće primjenjivati prije nego što Komisija donese provedbene akte. Popisom bi trebalo obuhvatiti sektorske pravne akte Unije kojima se uređuje objavljivanje skupova podataka, kao što su direktive 2007/2/EZ i 2010/40/EU, kako bi se osiguralo da se skupovi podataka stavljaju na raspolaganje u skladu s odgovarajućim standardima i skupovima metapodataka. Popis bi se trebao temeljiti na tematskim kategorijama utvrđenima u ovoj Direktivi. Prilikom pripreme popisa Komisija bi trebala provesti odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka. Štoviše, prilikom odlučivanja o tome da se na popis uključe podatci koji su u posjedu javnih poduzeća ili o tome da te podatke treba učiniti dostupnima besplatno, trebalo bi u obzir uzeti učinke na tržišno natjecanje na relevantnim tržištima.. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (21).

(69)

U svrhu osiguranja maksimalnog učinka i olakšanja ponovne uporabe visokovrijednih skupova podataka, trebalo bi omogućiti njihovu ponovnu uporabu uz minimalna pravna ograničenja i besplatno. Trebalo bi ih objaviti putem API-ja. Međutim, time se ne sprječava tijela javnog sektora da naplaćuju pristojbe za usluge koje pružaju u vezi s visokovrijednim skupovima podataka pri izvršavanju javne ovlasti, posebno provjeravanje vjerodostojnosti ili istinitosti dokumenata.

(70)

S obzirom na to da ciljeve ove Direktive, odnosno olakšati stvaranje informacijskih proizvoda i usluga na razini Unije koji se temelje na dokumentima javnog sektora, osigurati djelotvornu prekograničnu uporabu dokumenata javnog sektora od strane privatnih poduzeća s jedne strane, posebno MSP-ova, radi stvaranja informacijskih proizvoda i usluga s dodanom vrijednošću, te građana s druge strane kako bi se olakšao slobodan protok informacija i komunikacija, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog područja primjene predloženog djelovanja koje se provodi na razini cijele Unije oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere, u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(71)

Ovom Direktivom poštuju se temeljna prava i načela posebno priznata u Povelji, uključujući pravo na privatnost, zaštitu osobnih podataka, pravo na vlasništvo i integraciju osoba s invaliditetom. Ništa u ovoj Direktivi ne bi se trebalo tumačiti ili provoditi na način koji nije u skladu s Konvencijom Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

(72)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 28. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (22) te je on dostavio mišljenje 10. srpnja 2018. (23)

(73)

Komisija bi trebala provesti evaluaciju ove Direktive. Na temelju Međuinstitucijskog sporazuma o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. ta bi se evaluacija trebala temeljiti na pet kriterija, odnosno učinkovitosti, djelotvornosti, relevantnosti, usklađenosti i dodanoj vrijednosti, te bi se njome trebao pružiti temelj za procjene učinka opcija za daljnje djelovanje.

(74)

Ovom Direktivom ne bi se trebale dovoditi u pitanje obveze država članica u pogledu roka za prenošenje u nacionalno pravo direktiva, koji su navedeni u Prilogu II. dijelu B,