(1)

U skladu s člankom 3. stavkom 2. Uredbe (EU, Euratom) 2015/2422 Europskog parlamenta i Vijeća (3), Sud je zajedno s Općim sudom proveo cjelovito preispitivanje nadležnosti koje izvršavaju i razmotrio bi li, s obzirom na reformu strukture sudova Unije provedenu u skladu s tom uredbom, trebalo uvesti određene izmjene u vezi s podjelom nadležnosti između Suda i Općeg suda ili načinom na koji Sud postupa sa žalbama.

(2)

Kao što je navedeno u izvješću koje je podnio Europskom parlamentu, Vijeću i Komisiji 14. prosinca 2017., Sud smatra da u ovom trenutku nije potrebno predložiti izmjene u pogledu postupanja s prethodnim pitanjima koja su mu upućena na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Naime, prethodna pitanja kamen su temeljac sudskog sustava Unije i s njima se postupa brzo, tako da u ovom trenutku prijenos na Opći sud nadležnosti za provođenje postupka i odlučivanje o prethodnim pitanjima u posebnim područjima utvrđenima Statutom Suda Europske unije nije nužan.

(3)

Međutim, preispitivanje koje su proveli Sud i Opći sud pokazalo je da, kada odlučuje o tužbi za poništenje koju podnosi država članica protiv akta Komisije koji se odnosi na nepostupanje u skladu s presudom koju je Sud donio na temelju članka 260. stavka 2. ili 3. UFEU-a, Opći sud može naići na ozbiljne poteškoće ako se Komisija i dotična država članica ne slažu u pogledu prikladnosti mjera koje je ta država članica donijela kako bi postupila u skladu s presudom Suda. Na temelju toga čini se da je potrebno da isključivo Sud zadrži nadležnost u vezi sa sporovima u pogledu paušalnog iznosa ili novčane kazne čije je plaćanje naloženo državi članici u skladu s člankom 260. stavkom 2. ili 3. UFEU-a.

(4)

Osim toga, iz preispitivanja koje su proveli Sud i Opći sud jasno proizlazi da se brojne žalbe podnose u predmetima koji su već dvaput bili predmetom razmatranja, najprije od strane neovisnog žalbenog vijeća, a potom od strane Općeg suda, te da velik broj tih žalbi Sud odbija odnosno odbacuje zbog njihove očite neosnovanosti ili očite nedopuštenosti. Kako bi se Sudu omogućilo da se usredotoči na predmete koji zahtijevaju njegovu punu pozornost, potrebno je, radi osiguranja dobrog sudovanja, za žalbe u vezi s takvim predmetima uspostaviti postupak kojim Sud dopušta žalbu, u cijelosti ili djelomično, samo ako otvara važno pitanje za jedinstvo, dosljednost ili razvoj prava Unije.

(5)

S obzirom na stalno povećanje broja predmeta koji se iznose pred Sud i u skladu s dopisom predsjednika Suda Europske unije od 13. srpnja 2018., u ovoj fazi prednost treba dati uspostavi gore navedenog postupka kojim Sud odlučuje treba li dopustiti žalbu. Razmatranje dijela zahtjeva Suda od 26. ožujka 2018. u vezi s djelomičnim prijenosom postupaka zbog povrede obveze na Opći sud trebalo bi se provesti u kasnijoj fazi, nakon izrade u prosincu 2020. izvješća o funkcioniranju Općeg suda predviđenog člankom 3. stavkom 1. Uredbe (EU, Euratom) 2015/2422. Podsjeća se na to da bi u tom izvješću posebnu pozornost trebalo pridati učinkovitosti Općeg suda te nužnosti i djelotvornosti povećanja broja sudaca na 56, uzimajući u obzir i cilj osiguravanja ravnopravne zastupljenosti spolova u Općem sudu kako je navedeno u preambuli Uredbe (EU, Euratom) 2015/2422.

(6)

Slijedom navedenog, potrebno je izmijeniti Protokol br. 3 o Statutu Suda Europske unije, pritom osiguravajući punu terminološku usklađenost između odredaba tog protokola i odgovarajućih odredaba UFEU-a, te predvidjeti odgovarajuće prijelazne odredbe o postupanju s predmetima u tijeku na datum stupanja na snagu ove Uredbe,

(1)

Utvrđivanje sveobuhvatne strategije za rješavanje neprihodujućih izloženosti važan je cilj za Uniju u okviru njezina nastojanja da učini financijski sustav otpornijim. Iako je odgovornost za rješavanje neprihodujućih izloženosti prije svega na bankama i državama članicama, i iz perspektive Unije postoji jasan interes u pogledu smanjenja postojećih visokih razina neprihodujućih izloženosti i sprečavanja njihova pretjeranog akumuliranja u budućnosti te u pogledu sprečavanja nastanka sistemskih rizika u nebankovnom sektoru. S obzirom na povezanost bankovnih i financijskih sustava širom Unije, u kojoj banke posluju u više jurisdikcija i država članica, postoji znatan potencijal za pojavu učinaka prelijevanja među državama članicama, ali i na Uniju u cjelini, i to kako u smislu gospodarskog rasta tako i financijske stabilnosti.

(2)

Financijska kriza dovela je do akumuliranja neprihodujućih izloženosti u bankovnom sektoru. Recesija i pad cijena stambenih nekretnina koji su uslijedili imali su znatne posljedice za potrošače. Zaštita prava potrošača u skladu s relevantnim pravom Unije, kao što su direktive 2008/48/EZ (4) i 2014/17/EU (5) Europskog parlamenta i Vijeća ključna je prilikom rješavanja problema neprihodujućih izloženosti. Direktivom 2011/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća (6) potiče se pravodobno plaćanje i poduzeća i javnih tijela te se njome pomaže u sprečavanju akumuliranja neprihodujućih izloženosti do kakvog je došlo u godinama financijske krize.

(3)

Integrirani financijski sustav povećat će otpornost ekonomske i monetarne unije na negativne šokove jer se njime olakšava prekogranična podjela rizika s privatnim sektorom uz istodobno smanjenje potrebe za podjelom rizika s javnim sektorom. Kako bi se ostvarili ti ciljevi, Unija bi trebala dovršiti bankovnu uniju i nastaviti razvijati uniju tržišta kapitala. Rješavanje mogućeg akumuliranja neprihodujućih izloženosti u budućnosti ključno je za jačanje bankovne unije jer je od ključne važnosti za osiguravanje tržišnog natjecanja u bankovnom sektoru, očuvanje financijske stabilnosti i poticanje kreditiranja kako bi se otvarala radna mjesta i ostvario rast u Uniji.

(4)

U svojem „Akcijskom planu za rješavanje problema loših kredita u Europi” od 11. srpnja 2017. Vijeće je pozvalo razne institucije da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se u većoj mjeri pristupilo rješavanju problema velikog broja neprihodujućih izloženosti u Uniji i kako bi se spriječilo njihovo akumuliranje u budućnosti. U Akcijskom planu utvrđuje se sveobuhvatan pristup koji je usmjeren na kombinaciju komplementarnih mjera politike u četirima područjima: i. nadzoru; ii. strukturnim reformama okvirâ za nesolventnost i naplatu duga; iii. razvoju sekundarnih tržišta za imovinu umanjene vrijednosti; iv. poticanju restrukturiranja bankovnog sustava. Mjere u tim područjima trebalo bi donijeti na razini Unije i na nacionalnoj razini, prema potrebi. Komisija je sličnu namjeru najavila u svojoj „Komunikaciji o dovršetku bankovne unije” od 11. listopada 2017. u kojoj se pozvalo na donošenje sveobuhvatnog paketa mjera za rješavanje problema neprihodujućih kredita u Uniji.

(5)

Uredba (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (7) zajedno s Direktivom 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća (8) čini pravni okvir kojim se uređuju bonitetna pravila za kreditne institucije i investicijska društva (zajedno „institucije”). Uredba (EU) br. 575/2013 sadržava, među ostalim, odredbe koje se izravno primjenjuju na institucije radi određivanja njihova regulatornoga kapitala. Stoga je potrebno postojeća bonitetna pravila u Uredbi (EU) br. 575/2013 koja se odnose na regulatorni kapital dopuniti odredbama kojima se propisuje odbitak od regulatornoga kapitala u slučajevima kada neprihodujuće izloženosti nisu dovoljno pokrivene rezervacijama ili drugim ispravcima. Takvo propisivanje zapravo bi dovelo do uspostave bonitetnog zaštitnog mehanizma za neprihodujuće izloženosti koji bi se ujednačeno primjenjivao na sve institucije u Uniji, te bi obuhvaćalo i institucije koje su aktivne na sekundarnom tržištu.

(6)

Bonitetni zaštitni mehanizam ne bi trebao sprečavati nadležna tijela u izvršavanju njihovih nadzornih ovlasti u skladu s Direktivom 2013/36/EU. Ako nadležna tijela na pojedinačnoj osnovi utvrde da neprihodujuće izloženosti određene institucije nisu u dovoljnoj mjeri pokrivene, unatoč primjeni bonitetnog zaštitnog mehanizma za neprihodujuće izloženosti uspostavljenog ovom Uredbom, ona bi trebala moći iskoristiti nadzorne ovlasti predviđene u Direktivi 2013/36/EU, uključujući ovlast da od institucija zahtijevaju primjenu posebne politike rezerviranja ili tretmana imovine u pogledu kapitalnih zahtjeva. Stoga je moguće da nadležna tijela na pojedinačnoj osnovi nadiđu zahtjeve utvrđene u ovoj Uredbi za potrebe osiguranja dostatnog pokrića za neprihodujuće izloženosti.

(7)

Za potrebe primjene bonitetnog zaštitnog mehanizma, primjereno je u Uredbu (EU) br. 575/2013 uvesti jasan skup uvjeta za klasifikaciju neprihodujućih izloženosti. Budući da su u Provedbenoj uredbi Komisije (EU) br. 680/2014 (9) već utvrđeni kriteriji za neprihodujuće izloženosti za potrebe nadzornog izvješćivanja, primjereno je da se klasifikacija neprihodujućih izloženosti temelji na tom postojećem okviru. Provedbena uredba (EU) br. 680/2014 odnosi se na izloženosti u statusu neispunjavanja obveza kako su definirane za potrebe izračuna kapitalnih zahtjeva za kreditni rizik i izloženosti s umanjenom vrijednošću u skladu s primjenjivim računovodstvenim okvirom. Budući da bi mjere restrukturiranja mogle utjecati na to je li izloženost klasificirana kao neprihodujuća, kriteriji klasifikacije dopunjeni su jasnim kriterijima o učinku mjera restrukturiranja. Mjere restrukturiranja trebale bi biti usmjerene na vraćanje dužnika u status održive prihodujuće otplate i trebale bi biti usklađene s pravom Unije za zaštitu potrošača, posebno s direktivama 2008/48/EZ i 2014/17/EU, ali bi mogle imati različite razloge i posljedice. Stoga je primjereno propisati da mjera restrukturiranja koja se odobri za neprihodujuću izloženost ne bi trebala dovesti do toga da se ta izloženost prestane klasificirati kao neprihodujuća, osim ako su ispunjeni određeni strogi kriteriji za prestanak klasifikacije izloženosti kao neprihodujuće izloženosti.

(8)

Što je dulje izloženost neprihodujuća, manje je vjerojatno da će se njezina vrijednost nadoknaditi. Stoga bi dio izloženosti koji bi trebalo pokriti rezervacijama, drugim ispravcima ili odbicima trebalo s vremenom povećavati, prema unaprijed utvrđenom rasporedu. Stoga bi neprihodujuće izloženosti koje je otkupila institucija trebale podlijegati rasporedu koji počinje teći od datuma kada je neprihodujuća izloženost prvotno klasificirana kao neprihodujuća, a ne od datuma njezine kupnje. U tu svrhu prodavatelj bi trebao kupca obavijestiti o datumu kada je izloženost klasificirana kao neprihodujuća.

(9)

Djelomične otpise trebalo bi uzeti u obzir pri izračunu specifičnih ispravaka vrijednosti za kreditni rizik. Kako bi se izbjeglo dvostruko brojanje otpisa potrebno je upotrijebiti izvornu vrijednost izloženosti prije djelomičnog otpisa. Uvrštavanje djelomičnih otpisa na popis stavki koje se mogu upotrijebiti za ispunjavanje zahtjeva zaštitnog mehanizma trebalo bi potaknuti institucije na pravodobno priznavanje otpisa. U odnosu na neprihodujuće izloženosti koje je kupila institucija po cijeni nižoj od iznosa koji dužnik duguje, otkupitelj bi trebao tretirati razliku između otkupne cijene i iznosa koji dužnik duguje na isti način kao i djelomični otpis za potrebe bonitetnog zaštitnog mehanizma.

(10)

Općenito se očekuje da će osigurane neprihodujuće izloženosti dovesti do znatno manjeg gubitka nego neosigurane neprihodujuće izloženosti jer institucija na temelju kreditne zaštite kojom je osigurana neprihodujuća izloženost uz opće potraživanje od dužnika koji nije ispunio svoje obveze ima pravo na specifično potraživanje po imovini ili od treće osobe. U slučaju neosigurane neprihodujuće izloženosti na raspolaganju bi bilo samo opće potraživanje od dužnika koji nije ispunio svoje obveze. S obzirom na to da je očekivani gubitak kod neosiguranih neprihodujućih izloženosti veći, trebalo bi primijeniti stroži raspored.

(11)

Izloženost koja je samo djelomično pokrivena priznatom kreditnom zaštitom trebala bi se smatrati osiguranom u pogledu pokrivenog dijela, a neosiguranom u pogledu dijela koji nije pokriven priznatom kreditnom zaštitom. Kako bi se utvrdilo koje dijelove neprihodujućih izloženosti treba tretirati kao osigurane ili neosigurane, trebalo bi primijeniti kriterije prihvatljivosti za kreditnu zaštitu i hipoteke kojima se pruža cjelokupno i potpuno osiguranje koji se koriste za potrebe izračuna kapitalnih zahtjeva u skladu s pristupom na temelju Uredbe (EU) br. 575/2013, uključujući primjenjivo vrijednosno usklađenje.

(12)

Isti raspored trebalo bi primijenjivati neovisno o razlogu zbog kojeg je izloženost neprihodujuća. Bonitetni zaštitni mehanizam trebalo bi primjenjivati na razini pojedinačne izloženosti. Za neosigurane neprihodujuće izloženosti trebalo bi primjenjivati raspored od tri godine. Kako bi se institucijama i državama članicama omogućilo da povećaju učinkovitost postupaka restrukturiranja ili postupaka naplate te da prepoznaju da će neprihodujuće izloženosti koje su osigurane kolateralom u obliku nekretnina i stambeni krediti za koje jamči priznati pružatelj zaštite kako je definirano u Uredbi (EU) br. 575/2013 imati preostalu vrijednost tijekom duljeg razdoblja nakon što je kredit klasificiran kao neprihodujući, prikladno je predvidjeti raspored od devet godina. Za ostale osigurane neprihodujuće izloženosti trebalo bi primijeniti raspored od sedam godina radi postizanja punog pokrića.

(13)

Trebalo bi biti moguće uzeti u obzir mjere restrukturiranja s ciljem primjene odgovarajućeg faktora pokrića. Konkretnije, izloženost bi i dalje trebala biti klasificirana kao neprihodujuća, dok bi zahtjev za pokriće trebao ostati stabilan još jednu dodatnu godinu. Stoga bi se faktor koji bi bio primjenjiv tijekom godine u kojoj je odobrena mjera restrukturiranja trebao umjesto jedne primjenjivati dvije godine. Ako je po isteku dodatne godine izloženost i dalje neprihodujuća, primjenjivi faktor trebalo bi utvrditi kao da nije odobrena niti jedna mjera restrukturiranja, uzimajući u obzir datum kada je izloženost prvotno klasificirana kao neprihodujuća. S obzirom na to da odobrenje mjera restrukturiranja ne bi trebalo rezultirati arbitražom, ta dodatna godina trebala bi biti dopuštena samo u pogledu prve mjere restrukturiranja koja je odobrena od kada je izloženost klasificirana kao neprihodujuća. Osim toga, razdoblje od godine dana tijekom kojeg faktor pokrića ostaje nepromijenjen ne bi trebalo dovesti do produljenja rasporeda rezerviranja. Stoga niti jedna mjera restrukturiranja koja je odobrena u trećoj godini nakon klasificiranja izloženosti kao neprihodujuće za neosigurane izloženosti ili u sedmoj godini nakon klasificiranja izloženosti kao neprihodujuće za osigurane izloženosti ne bi trebala dovesti do kašnjenja punog pokrića neprihodujuće izloženosti.

(14)

Kako bi se osigurala primjena razboritog pristupa pri vrednovanju kreditne zaštite neprihodujućih izloženosti institucija, europsko nadzorno tijelo (Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo) (EBA) trebalo bi razmotriti potrebu za zajedničkom metodologijom, i prema potrebi je izraditi, posebno u pogledu pretpostavki koje se odnose na povrat i izvršivost, i po mogućnosti uključujući minimalne zahtjeve za ponovno vrednovanje kreditne zaštite u smislu rokova.

(15)

Kako bi se olakšao neometan prijelaz na novi bonitetni zaštitni mehanizam, nova se pravila ne bi smjela primjenjivati na izloženosti koje su nastale prije 26. travnja 2019.

(16)

Kako bi se osigurala pravodobna primjena izmjena Uredbe (EU) br. 575/2013 uvedenih ovom Uredbom, ova bi Uredba trebala stupiti na snagu sljedećeg dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

(17)

Uredbu (EU) br. 575/2013 trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti,

(1)

Uredba (EZ) br. 443/2009 Europskog parlamenta i Vijeća (3) te Uredba (EU) br. 510/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (4) značajno su izmijenjene nekoliko puta. S obzirom na daljnje izmjene te bi uredbe radi jasnoće trebalo preinačiti.

(2)

Kako bi se osigurao koherentan i učinkovit prelazak nakon preinake i stavljanja izvan snage uredbi (EZ) br. 443/2009 i (EU) br. 510/2011, ova bi se Uredba trebala primjenjivati od 1. siječnja 2020. Međutim, primjereno je do 2024. zadržati nepromijenjene standardne vrijednosti emisija CO2 i postupke provedbe za postizanje tih vrijednosti kako su utvrđene u tim uredbama.

(3)

Pariškim sporazumom (5) utvrđuje se, među ostalim, dugoročni cilj u skladu s ciljem da se povećanje globalne prosječne temperature zadrži na razini koja je znatno niža od 2 °C iznad razine u predindustrijskom razdoblju te da se ulažu napori da se to povećanje zadrži na 1,5 °C iznad razine u predindustrijskom razdoblju. Najnovije znanstvene spoznaje iz posebnog izvješća Međuvladina panela o klimatskim promjenama (IPCC) o učinku globalnog zatopljenja od 1,5 °C iznad razine u predindustrijskom razdoblju i povezanih globalnih kretanja emisija stakleničkih plinova nedvosmisleno potvrđuju negativne učinke klimatskih promjena. U tom se posebnom izvješću zaključuje da je za ograničavanje globalnog zatopljenja ključno smanjenje emisija u svim sektorima.

(4)

Kako bi se doprinijelo ciljevima Pariškog sporazuma, potrebno je ubrzati transformaciju cjelokupnog prometnog sektora prema nultoj stopi emisija, uzimajući u obzir komunikaciju Komisije od 28. studenoga 2018. pod naslovom „Čist planet za sve – Europska strateška dugoročna vizija za prosperitetno, moderno, konkurentno i klimatski neutralno gospodarstvo”, u kojoj se iznosi vizija potrebne gospodarske i društvene transformacije, uz angažman svih sektora gospodarstva i društva u prelasku na nultu neto stopu emisija stakleničkih plinova do 2050. Također je potrebno bez odgode drastično smanjiti emisije onečišćivača zraka u prometu koje znatno štete našem zdravlju i okolišu. Emisije iz vozila s konvencionalnim motorima s unutarnjim izgaranjem trebat će se dodatno smanjiti nakon 2020. Na tržište će se trebati staviti vozila s nultim i niskim emisijama i na njemu steći znatni udio do 2030. U razdoblju nakon 2030. bit će potrebna daljnja smanjenja emisija CO2 za osobne automobile i laka gospodarska vozila.

(5)

U komunikacijama Komisije od 31. svibnja 2017. pod naslovom „Europa u pokretu – Program za socijalno pravedan prelazak na čistu, konkurentnu i povezanu mobilnost za sve” i 8. studenoga 2017. pod naslovom „Ostvarivanje mobilnosti s niskom razinom emisija: Europska unija koja štiti naš planet, osnažuje svoje potrošače te brani svoju industriju i radnike” ističe se da su standardne vrijednosti emisija CO2 za osobne automobile i laka gospodarska vozila snažan pokretač inovacija i učinkovitosti te će doprinijeti jačanju konkurentnosti automobilske industrije i pripremiti teren za vozila s nultim i niskim emisijama na tehnološki neutralan način.

(6)

Ovom se Uredbom predviđa jasan put za smanjenje emisija CO2 iz sektora cestovnog prometa i doprinosi obvezujućem cilju domaćeg smanjenja emisija stakleničkih plinova u cjelokupnom gospodarstvu do 2030. za najmanje 40 % u odnosu na 1990., kako je prihvaćeno u zaključcima Europskog vijeća od 23. i 24. listopada 2014. te odobreno kao planirani nacionalno utvrđen doprinos Unije i njezinih država članica u okviru Pariškog sporazuma na sastanku Vijeća za okoliš 6. ožujka 2015.

(7)

Uredbom (EU) 2018/842 Europskog parlamenta i Vijeća (6) utvrđuju se obveze država članica da ispune cilj Unije da do 2030. smanji svoje emisije stakleničkih plinova za 30 % u odnosu na razine iz 2005. za sektore koji nisu dio sustava trgovanja emisijama Europske unije uspostavljenog Direktivom 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (7). Cestovni promet znatno doprinosi emisijama iz tih sektora. Povrh toga, emisije iz cestovnog prometa imaju trend rasta i dalje su znatno iznad razina iz 1990. Ako se emisije iz cestovnog prometa dodatno povećaju, takvim će se povećanjima nastaviti poništavati smanjenja emisija koja su drugi sektori ostvarili radi suzbijanja klimatskih promjena.

(8)

U zaključcima Europskog vijeća od 23. i 24. listopada 2014. naglašena je važnost smanjenja emisija stakleničkih plinova i rizika povezanih s ovisnosti o fosilnim gorivima u prometnom sektoru s pomoću sveobuhvatnog i tehnološki neutralnog pristupa promicanju smanjenja emisija i energetske učinkovitosti u prometu, prijevozu na električni pogon i obnovljivim izvorima energije u prometu i nakon 2020.

(9)

Kako bi se potrošačima u Uniji pružila sigurna, održiva, konkurentna i povoljna energija, energetska učinkovitost kojom se doprinosi ograničavanju potražnje jedna je od pet usko povezanih međusobno nadopunjujućih dimenzija iz komunikacije Komisije od 25. veljače 2015. pod naslovom „Okvirna strategija za otpornu energetsku uniju s naprednom klimatskom politikom”. U toj se komunikaciji navodi da iako svi gospodarski sektori moraju poduzeti korake kako bi povećali učinkovitost svoje potrošnje energije, promet ima velik potencijal za energetsku učinkovitost, koji se može ostvariti i stalnom usmjerenošću na strože standardne vrijednosti emisija CO2 za osobne automobile i laka gospodarska vozila u razdoblju do 2030.

(10)

U evaluaciji uredbi (EZ) br. 443/2009 i (EU) br. 510/2011 provedenoj 2015. zaključeno je da su te uredbe bile relevantne, uglavnom koherentne te da su dovele do znatnih ušteda emisija, a pritom su troškovno učinkovitije nego što se prvotno očekivalo. Njima je također ostvarena znatna dodana vrijednost za Uniju, koja se u tom opsegu ne bi mogla ostvariti nacionalnim mjerama. Međutim, zbog sve veće razlike između emisija CO2 izmjerenih u okviru novog europskog ciklusa vožnje (NEDC) i emisija CO2 iz vozila koja voze u stvarnim uvjetima smanjena je korist od tih uredbi.

(11)

Stoga je primjereno nastojati ostvariti ciljeve uredbi (EZ) br. 443/2009 i (EU) br. 510/2011 utvrđivanjem novih ciljnih vrijednosti smanjenja emisija CO2 za cijeli vozni park EU-a u pogledu osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila za razdoblje do 2030. Prilikom utvrđivanja razina tih ciljnih vrijednosti u obzir su uzeti njihova učinkovitost u pogledu postizanja troškovnog učinkovitog doprinosa smanjenju emisija iz sektora koji su obuhvaćeni Uredbom (EU) 2018/842 do 2030., troškovi i uštede koji iz toga proizlaze za društvo, proizvođače i korisnike vozila te njihov izravni i neizravni utjecaj na zapošljavanje, konkurentnost i inovacije kao i ostvarene popratne koristi u pogledu smanjenog onečišćenja zraka i energetske sigurnosti. S obzirom na to da je tržišni udio i, posljedično, ukupan doprinos emisija CO2 iz osobnih automobila znatno viši nego kod lakih gospodarskih vozila, smatra se da je primjeren diferencirani pristup između osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila.

(12)

Trebalo bi osigurati društveno prihvatljiv i pravedan prelazak na mobilnost s nultom stopom emisija. Stoga je važno u obzir uzeti socijalne učinke takvog prelaska u cijelom automobilskom vrijednosnom lancu i proaktivno odgovoriti na posljedice za zapošljavanje. U tom smislu na razini Unije te na nacionalnim i regionalnim razinama treba razmotriti ciljane programe za prekvalifikaciju, usavršavanje i preraspodjelu radnika, kao i inicijative za obrazovanje i traženje posla u negativno pogođenim zajednicama i regijama, u bliskom dijalogu sa socijalnim partnerima i nadležnim tijelima. U okviru tog prelaska trebalo bi poboljšati zapošljavanje žena i povećati jednake mogućnosti u tom sektoru.

(13)

Uspješan prelazak na mobilnost s nultom stopom emisija zahtijeva integrirani pristup i okružje pogodno za poticanje inovacija i zadržavanje vodećeg tehnološkog položaja Unije u tom sektoru. To uključuje javna i privatna ulaganja u istraživanja i inovacije, povećanje opskrbe vozilima s nultim i niskim emisijama, uvođenje infrastrukture za punjenje i opskrbu, integraciju u energetske sustave, kao i održivu opskrbu materijalima i održivu proizvodnju, ponovnu uporabu i recikliranje baterija u Europi. To zahtijeva koherentno djelovanje na razini Unije te na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.

(14)

Kao dio provedbe Uredbe (EZ) br. 715/2007 Europskog parlamenta i Vijeća (8), godine 2017. počeo se primjenjivati novi ispitni postupak za mjerenje emisija CO2 i potrošnje goriva osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila, Globalno usklađeni ispitni postupak za laka vozila („WLTP”), utvrđen u Uredbi Komisije (EU) 2017/1151 (9). Tim se ispitnim postupkom dobivaju vrijednosti emisija CO2 i potrošnje goriva koje su reprezentativnije u pogledu stvarnih uvjeta.

Stoga je primjereno da se te nove ciljne vrijednosti emisija CO2 temelje na emisijama CO2 koje su utvrđene na temelju tog ispitnog postupka. Međutim, s obzirom na to da će razina emisija CO2 na temelju WLTP-a biti dostupna u svrhu ispunjenja ciljeva od 2021., primjereno je da bi nove standardne vrijednosti emisija CO2 trebalo definirati kao razine smanjenja utvrđene u odnosu na ciljne vrijednosti iz 2021. izračunane na temelju emisija CO2 izmjerenih u svrhe ispitnog postupka za mjerenje emisija WLTP. Kako bi se osigurale konzistentnost i reprezentativnost vrijednosti upotrijebljenih kao početna točka za utvrđivanje ciljnih vrijednosti smanjenja emisija koje se trebaju primijeniti 2025. i 2030., uvjeti za provedbu tih mjerenja razjašnjeni su u okviru provedbe provedbenih uredbi Komisije (EU) 2017/1152 (10) i (EU) 2017/1153 (11).

(15)

Važno je da se kod utvrđivanja zahtjeva u pogledu smanjivanja emisija CO2 proizvođačima vozila i dalje jamči predvidivost i sigurnost planiranja u cijeloj Uniji za čitave njihove nove vozne parkove osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila u Uniji.

(16)

Evaluacija Direktive 1999/94/EC Europskog parlamenta i Vijeća (12) koju je Komisija provela 2016. godine pokazala je potrebu za daljnjim pojašnjenjem i pojednostavljenjem tog zakonodavnog akta, što bi moglo povećati njegovu relevantnost, učinkovitost, djelotvornost i koherentnost. Komisija bi stoga najkasnije 31. prosinca 2020. trebala preispitati tu direktivu i prema potrebi podnijeti odgovarajući zakonodavni prijedlog. Kako bi se poduprla primjena najučinkovitijih vozila u smislu potrošnje goriva i ekološke prihvatljivosti, u okviru tog preispitivanja trebalo bi posebno razmotriti uključivanje lakih gospodarskih vozila i potrebu za bolje osmišljenim i dodatno usklađenim zahtjevima Unije u pogledu označivanja kojima bi se potrošačima mogle pružiti usporedive i pouzdane informacije prilagođene korisnicima o prednostima vozila s nultim i niskim emisijama, uključujući informacije o onečišćivačima zraka.

(17)

Ciljne vrijednosti smanjenja emisija za vozne parkove novih osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila u cijeloj Uniji stoga bi trebalo utvrditi za 2025. i za 2030., uzimajući u obzir vrijeme potrebno za obnavljanje voznog parka i potrebu da sektor cestovnog prometa doprinese klimatskim i energetskim ciljevima za 2030. Taj postupni pristup također jasno i rano signalizira automobilskoj industriji da ne odgađa uvođenje energetski učinkovitih tehnologija i vozila s nultim i niskim emisijama na tržište.

(18)

Standardne vrijednosti emisija CO2 utvrđene u ovoj Uredbi primjenjuju se na nove osobne automobile i nova laka gospodarska vozila. U odnosu na postojeći vozni park takvih vozila, uključujući rabljena vozila, mogu se, među ostalim, na nacionalnoj razini i razini Unije poduzeti i dodatne mjere usmjerene na smanjenje emisija. Na primjer, mogle bi se poduzeti mjere za poticanje veće stope obnove voznog parka kako bi se starija vozila s većim emisijama što brže zamijenila s onima s boljim značajkama. Pristup jeftinijim vozilima s nultim i niskim emisijama mogao bi potaknuti promjenu ponašanja potrošača i brže uvođenje tehnologija s niskim emisijama.

(19)

Iako je Unija među najvećim svjetskim proizvođačima motornih vozila i sektoru ima vodeći tehnološki položaj u globalnom automobilskom sektoru, konkurencija je sve veća i taj se sektor brzo mijenja uslijed novih inovacija u elektrificirane pogonske sklopove i kooperativne, povezane i automatizirane mobilnosti. Kako bi zadržala konkurentnost na svjetskoj razini i pristup tržištima, Unija treba regulatorni okvir, uključujući poseban poticaj u pogledu vozila s nultim i niskim emisijama, kojim će se doprinositi stvaranju velikog domaćeg tržišta i podupirati tehnološki razvoj i inovacije.

(20)

Trebalo bi uvesti namjenski poticajni mehanizam kako bi se olakšao neometan prelazak na mobilnost s nultim emisijama. Taj mehanizam trebalo bi osmisliti tako da se njime promiče veći udio vozila s nultim i niskim emisijama na tržištu Unije. Trebalo bi uvesti i posebnu prijelaznu mjeru kako bi se potrošačima iz država članica sa slabim razinama prodora vozila s nultim i niskim emisijama na tržište omogućio pristup takvim vozilima.

(21)

Utvrđivanje primjerenih referentnih vrijednosti za udio vozila s nultim i niskim emisijama u voznom parku EU-a te dobro osmišljen mehanizam za podešavanje specifične ciljne vrijednosti emisija proizvođača na temelju udjela vozila s nultim i niskim emisijama u njegovu voznom parku trebali bi omogućiti snažan i pouzdan poticaj za razvoj, stavljanje na tržište i prodaju takvih vozila te istodobno i dalje omogućavati daljnja poboljšanja učinkovitosti standardnih motora s unutarnjim izgaranjem.

(22)

Pri određivanju olakšica za vozila s nultim i niskim emisijama primjereno je uzeti u obzir razliku u emisijama CO2 među vozilima. Što se tiče osobnih automobila, trebalo bi prepoznati ulogu vozila s niskim emisijama, a osobito hibridnih električnih vozila na punjenje, u okviru prelaska na vozila s nultom razinom emisija. Mehanizmom prilagodbe trebalo bi se osigurati da se proizvođaču koji premaši referentnu vrijednost dodijeli viša specifična ciljna vrijednost emisija. Kako bi se osigurao uravnotežen pristup, granične bi vrijednosti trebalo utvrditi s obzirom na razinu prilagodbe koju taj mehanizam omogućuje. Time će se djelovati poticajno, promičući pravodobno uvođenje infrastrukture za punjenje i opskrbu te ostvarujući velike koristi za potrošače, konkurentnost i okoliš.

(23)

Zakonodavni okvir za provedbu ciljne vrijednosti za cijeli vozni park EU-a trebao bi osigurati ciljne vrijednosti smanjenja emisija koje su neutralne u pogledu tržišnog natjecanja, socijalno pravične i održive, kod kojih se u obzir uzima raznolikost europskih proizvođača automobila i kojima se izbjegava svako neopravdano narušavanje tržišnog natjecanja između njih.

(24)

Da bi se očuvala raznolikost tržišta osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila i njegova sposobnost da udovolji različitim potrebama potrošača, ciljne vrijednosti specifičnih emisija trebalo bi definirati u skladu s korisnosti vozila na linearnoj osnovi. Smatra se da je zadržavanje mase kao parametra korisnosti koherentno s postojećim sustavom. Kako bi se bolje odrazila masa vozila koja se upotrebljavaju na cesti, parametar bi se trebao promijeniti, s učinkom od 2025., s mase u voznom stanju u ispitnu masu vozila, kako je određeno u WLTP-u.

(25)

Trebalo bi izbjeći mijenjanje ciljnih vrijednosti za cijeli vozni park EU-a zbog promjena prosječne mase voznog parka. Promjene prosječne mase trebalo bi stoga bez odgode odraziti u izračunima ciljnih vrijednosti specifičnih emisija te bi prilagodbe prosječne vrijednosti mase koja se u tu svrhu upotrebljava trebalo obavljati svake dvije godine, s učinkom od 2025.

(26)

Kako bi se teret smanjenja emisija raspodijelio na način koji je neutralan u pogledu tržišnog natjecanja i pravedan te koji odražava raznolikost tržišta osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila te s obzirom na to da će 2021. doći do promjene u pogledu ciljnih vrijednosti specifičnih emisija na temelju WLTP-a, primjereno je odrediti nagib krivulje graničnih vrijednosti na temelju specifičnih emisija CO2 svih novih vozila registriranih u toj godini te uzeti u obzir promjenu ciljnih vrijednosti za cijeli vozni park EU-a između 2021., 2025. i 2030. s ciljem osiguravanja jednakog tereta u pogledu smanjenja emisija za sve proizvođače. U pogledu lakih gospodarskih vozila, na proizvođače lakših kombija, proizašlih iz automobila, trebao bi se primijeniti isti pristup kao za proizvođače osobnih automobila, a za proizvođače vozila u težim segmentima trebao bi se odrediti viši i fiksni nagib za cijelo ciljno razdoblje.

(27)

Ovom se Uredbom nastoje ostvariti njezini ciljevi, među ostalim, stvaranjem poticaja za ulaganja automobilske industrije u nove tehnologije. Ovom se Uredbom aktivno promiču eko-inovacije i pruža mehanizam kojim bi se trebao moći priznati tehnološki razvoj koji će se dostići u budućnosti. Iskustvo pokazuje da su eko-inovacije uspješno doprinijele troškovnoj učinkovitosti uredbi (EZ) br. 443/2009 i (EU) br. 510/2011 te smanjenju stvarnih emisija CO2. Stoga bi trebalo zadržati taj način funkcioniranja te proširiti područje primjene kako bi se potaknula poboljšanja u pogledu učinkovitosti klimatizacijskih sustava.

(28)

Međutim, trebalo bi osigurati ravnotežu između poticaja eko-inovacijama i onim tehnologijama za koje je učinak smanjenja emisija dokazan službenim ispitnim postupkom. Slijedom toga, primjereno je zadržati ograničenje za uštede zbog eko-inovacija koje proizvođač može uzeti u obzir u svrhu ispunjenja cilja. Komisija bi trebala imati mogućnost preispitivanja razine tog ograničenja, posebno kako bi se uzeli u obzir učinci promjene u službenom ispitnom postupku. Primjereno je i pojasniti kako bi se uštede trebale računati u svrhu ispunjenja cilja.

(29)

Održive lake komponente važne su za smanjenje potrošnje energije i emisija CO2 novih vozila. Njihovim daljnjim razvojem i uvođenjem trebao bi se poduprijeti prelazak na mobilnost s nultim i niskim emisijama.

(30)

Direktivom 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (13) uspostavljen je usklađen okvir koji sadržava administrativne odredbe i opće tehničke zahtjeve za homologaciju svih novih vozila obuhvaćenih područjem primjene te direktive. Tijelo odgovorno za poštovanje ove Uredbe trebalo bi biti isto ono tijelo koje je odgovorno za sve aspekte postupka homologacije u skladu s Direktivom 2007/46/EZ kao i za osiguravanje sukladnosti proizvodnje.

(31)

U svrhu homologacije, posebni zahtjevi vrijede za vozila za posebne namjene kako su definirana u Prilogu II. Direktivi 2007/46/EZ, pa bi stoga trebala biti isključena iz područja primjene ove Uredbe.

(32)

U slučajevima kada bi laka gospodarska vozila s nultom stopom emisija s referentnom masom većom od 2 610 kg ili 2 840 kg, ovisno o slučaju, bila izvan područja primjene ove Uredbe samo zbog mase sustava za pohranu energije, primjereno je dopustiti da ta vozila budu obuhvaćena područjem primjene.

(33)

Za velike proizvođače nije primjereno koristiti istu metodu utvrđivanja ciljnih vrijednosti smanjenja emisija kao i za male proizvođače koje se prema kriterijima navedenima u ovoj Uredbi smatra neovisnima. Ti mali proizvođači trebali bi imati mogućnost podnošenja zahtjeva za alternativne ciljne vrijednosti smanjenja emisija vezane za tehnološki potencijal koji vozila dotičnog proizvođača imaju za smanjivanje njegovih specifičnih emisija CO2 i koje odgovaraju obilježjima dotičnih segmenata tržišta.

(34)

Uzimajući u obzir neproporcionalan učinak na najmanje proizvođače koji bi proizlazio iz usklađenosti s ciljnim vrijednostima specifičnih emisija definiranima na temelju korisnosti vozila, velikog administrativnog tereta postupka odobravanja odstupanja i neznatne rezultirajuće koristi u smislu smanjenja emisija CO2 iz vozila koja prodaju ti proizvođači, proizvođači koji su odgovorni za manje od 1 000 novih osobnih automobila i novih lakih gospodarskih vozila godišnje registriranih u Uniji trebali bi biti isključeni iz područja primjene ciljne vrijednosti specifičnih emisija i plaćanja premije za prekomjerne emisije. Međutim, ako proizvođač obuhvaćen izuzećem ipak podnese zahtjev za odstupanje i on mu se odobri, primjereno je od takvog proizvođača zahtijevati da ispuni tu ciljnu vrijednost odstupanja.

(35)

Postupkom za odobravanje odstupanja od ciljne vrijednosti za cijeli vozni park EU-a od 95 g CO2/km specijaliziranim proizvođačima automobila osigurava se da teret smanjenja emisija koje ti proizvođači moraju postići odgovara teretu smanjenja emisija velikih proizvođača u pogledu te ciljne vrijednosti. Primjereno je tim specijaliziranim proizvođačima nastaviti pružati mogućnost odobrenja odstupanja i od ciljnih vrijednosti primjenjivih od 2025., do 2028.

(36)

Kod određivanja prosječnih specifičnih emisija CO2 za sve nove osobne automobile i nova laka gospodarska vozila registrirana u Uniji za koje su proizvođači odgovorni trebalo bi uzeti u obzir sve osobne automobile i laka gospodarska vozila neovisno o njihovoj masi ili drugim karakteristikama, ovisno o slučaju. Iako Uredbom (EZ) br. 715/2007 nisu obuhvaćeni osobni automobili i laka gospodarska vozila čija je referentna masa veća od 2 610 kg i na koje homologacija nije proširena u skladu s člankom 2. stavkom 2. te uredbe, emisije za ta vozila trebalo bi mjeriti u skladu s istim mjernim postupcima koji su određeni na temelju Uredbe (EZ) br. 715/2007, osobito postupcima utvrđenima u Uredbi Komisije (EZ) br. 692/2008 (14) i u Uredbi (EU) 2017/1151, te korelacijskim postupcima donesenima na temelju uredaba (EZ) br. 443/2009 i (EU) br. 510/2011, a osobito provedbenih uredbi (EU) 2017/1152 i (EU) 2017/1153. Tako dobivene vrijednosti emisije CO2 trebalo bi upisati u certifikat o sukladnosti vozila kako bi ih se moglo uvrstiti u sustav praćenja.

(37)

Specifične emisije CO2 dovršenih lakih gospodarskih vozila trebalo bi dodijeliti proizvođaču osnovnog vozila.

(38)

Trebalo bi uzeti u obzir specifičnu situaciju proizvođača lakih gospodarskih vozila koji proizvode nepotpuna vozila koja se homologiraju u više etapa. Iako su ti proizvođači odgovorni za ispunjenje ciljnih vrijednosti emisija CO2, trebali bi imati mogućnost da s dovoljnom sigurnošću predvide emisije CO2 dovršenih vozila. Komisija bi trebala osigurati da se te potrebe primjereno odraze u provedbenim mjerama donesenima na temelju Uredbe (EZ) br. 715/2007.

(39)

Radi pružanja veće fleksibilnosti u svrhu postizanja njihovih ciljnih vrijednosti u okviru ove Uredbe, proizvođači se mogu udružiti na otvorenoj, transparentnoj i nediskriminirajućoj osnovi. Sporazum o udruživanju ne bi smio biti dulji od pet godina, ali bi se trebao moći produljiti. Kad se proizvođači udruže, trebalo bi smatrati da su postigli svoje ciljne vrijednosti u okviru ove Uredbe ako prosječne emisije udruženja u cjelini nisu više od ciljne vrijednosti specifičnih emisija za to udruženje.

(40)

Mogućnost udruživanja proizvođača pokazala se kao troškovno učinkovit način postizanja usklađenosti s ciljnim vrijednostima emisija CO2, posebno zato što se tako olakšava postizanje te usklađenosti onim proizvođačima koji proizvode ograničeni raspon vozila. Kako bi se poboljšala neutralnost u pogledu tržišnog natjecanja, Komisija bi trebala imati ovlasti za pojašnjenje uvjeta pod kojima se neovisni proizvođači mogu udruživati kako bi mogli biti u poziciji koja je jednakovrijedna poziciji povezanih poduzeća.

(41)

Potreban je snažan mehanizam za kontrolu kako bi se osiguralo postizanje ciljnih vrijednosti predviđenih ovom Uredbom.

(42)

Za postizanje smanjenja emisija CO2 koje se zahtijeva ovom Uredbom također je bitno da su emisije vozila koja su u uporabi u skladu s vrijednostima CO2 utvrđenima prilikom homologacije. Stoga bi Komisija prilikom izračuna prosječnih specifičnih emisija CO2 proizvođača trebala moći uzeti u obzir sve sustavne nesukladnosti koje homologacijska tijela otkriju u pogledu emisija CO2 vozila u uporabi.

(43)

Komisija bi trebala imati ovlasti da utvrdi i provede postupak provjere odgovaraju li emisije CO2 vozila u uporabi, kako su utvrđene u skladu WLTP-om vrijednostima emisija CO2 zabilježenima u certifikatima o sukladnosti. Pri izradi tog postupka posebnu pozornost trebalo bi posvetiti utvrđivanju metoda, uključujući korištenje podataka iz ugrađenih uređaja za praćenje potrošnje goriva i/ili potrošnje energije, za otkrivanje strategija kojima se učinkovitost vozila u pogledu CO2 umjetno poboljšava u postupku homologacijskog ispitivanja. U slučaju da se tijekom takvih provjera utvrde odstupanja ili strategije kojima se umjetno poboljšava učinkovitost vozila u pogledu emisije CO2, te nalaze treba smatrati dostatnim razlozima za sumnju da postoji ozbiljan rizik od nesukladnosti u pogledu zahtjeva utvrđenih u Uredbi (EU) 2018/858 Europskog parlamenta i Vijeća (15) i Uredbi (EZ) br. 715/2007, a na temelju toga države članice trebale bi poduzeti potrebne mjere u skladu s poglavljem XI. Uredbe (EU) 2018/858.

(44)

Specifične emisije CO2 iz novih osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila u Uniji mjere se na usklađenoj osnovi u skladu s WLTP-om. Kako bi se na najmanju moguću mjeru smanjilo administrativno opterećenje ovom Uredbom, usklađenost bi trebalo mjeriti upućivanjem na podatke o registraciji novih osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila u Uniji koje su države članice prikupile i dostavile Komisiji. Kako bi se osigurala dosljednost podataka koji se koriste u procjeni usklađenosti, pravila za prikupljanje tih podataka i izvješćivanje o njima trebalo bi što je moguće bolje uskladiti. Stoga bi trebalo jasno naznačiti odgovornost nadležnih tijela da dostave točne i potpune podatke te potrebu za učinkovitom suradnjom između tih tijela i Komisije kad je riječ o rješavanju pitanja povezanih s kvalitetom podataka.

(45)

Trebalo bi na razini Unije ocjenjivati usklađenost proizvođača s ciljnim vrijednostima utvrđenima ovom Uredbom. Proizvođači čije prosječne specifične emisije CO2 prelaze vrijednosti dozvoljene ovom Uredbom trebali bi plaćati premiju za prekomjerne emisije za svaku kalendarsku godinu. Iznose premija za prekomjerne emisije trebalo bi smatrati prihodom općeg proračuna Unije. Komisija bi u svojem preispitivanju u 2023. trebala ocijeniti mogućnost dodjele iznosa premije za prekomjerne emisije posebnom fondu ili relevantnom programu čiji je cilj osiguravanje pravednog prelaska na mobilnost s nultim emisijama i podupiranje prekvalificiranja, usavršavanja i drugog osposobljavanja radnika u automobilskom sektoru.

(46)

Bilo kojom nacionalnom mjerom koju države članice eventualno provode ili uvode u skladu s člankom 193. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) ne bi se smjele, s obzirom na ciljeve i postupke utvrđene ovom Uredbom, uvoditi dodatne ili strože sankcije za proizvođače koji nisu postigli svoje ciljne vrijednosti u okviru ove Uredbe.

(47)

Ova Uredba ne bi smjela dovoditi u pitanje potpunu primjenu pravila Unije o tržišnom natjecanju.

(48)

Učinkovitost ciljnih vrijednosti iz ove Uredbe u pogledu smanjenja emisija CO2 u stvarnosti uvelike ovisi o stvarnoj reprezentativnosti službenog ispitnog postupka. U skladu sa znanstvenim mišljenjem 1/2016 Mehanizma za znanstveno savjetovanje (SAM) pod naslovom „Premošćivanje razlike između stvarnih emisija CO2 iz lakih vozila i laboratorijskih ispitivanja” i preporukom Europskog parlamenta Vijeću i Komisiji od 4. travnja 2017. nakon njegove istrage o mjerenjima emisija u automobilskom sektoru (16), trebalo bi uspostaviti mehanizam za ocjenu stvarne reprezentativnosti vrijednosti emisija CO2 i potrošnje energije vozila utvrđenih u skladu s WLTP-om. Najpouzdaniji način osiguravanja stvarne reprezentativnosti vrijednosti homologacije jest korištenjem podataka iz ugrađenih uređaja za praćenje potrošnje goriva i/ili potrošnje energije. Komisija bi stoga trebala imati ovlasti da razvije postupke za prikupljanje i obradu podataka o potrošnji goriva i energije potrebnih za provedbu tih procjena te da zajamči javnu dostupnost takvih podataka, istodobno osiguravajući zaštitu svih osobnih podataka. Osim toga, kako bi se osigurala dostupnost podataka o potrošnji goriva i energije iz baterijskih električnih vozila i vozila s pogonskim sklopovima koji upotrebljavaju plinovita goriva, uključujući vodik, primjereno je da rad na standardizaciji ugrađenih uređaja za praćenje potrošnje goriva i/ili potrošnje energije za takva vozila bude proveden bez odgode u okviru provedbe Uredbe (EU) 2017/1151.

(49)

Osim toga, Komisija bi trebala ocijeniti kako podaci o potrošnji goriva i energije mogu pomoći osigurati da emisije CO2 iz vozila utvrđene u skladu s WLTP-om i dalje predstavljaju stvarne emisije tijekom vremena za sve proizvođače i, točnije, kako se ti podaci mogu upotrijebiti za praćenje razlike između laboratorijskih i stvarnih emisija CO2 i, prema potrebi, sprječavanje povećanja te razlike.

(50)

Važno je na razini Unije procijeniti emisije tijekom cijelog životnog ciklusa iz osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila. U tu svrhu Komisija bi najkasnije 2023. trebala ocijeniti mogućnost razvoja zajedničke metodologije Unije za procjenu i dosljedno izvješćivanje o podacima o emisijama CO2 tijekom cijelog životnog ciklusa takvih vozila stavljenih na tržište Unije. Komisija bi trebala donijeti daljnje mjere, uključujući, prema potrebi, zakonodavne prijedloge.

(51)

Napredak ostvaren u okviru Uredbe (EU) 2018/842 i Direktive 2003/87/EZ preispitat će se 2024. godine. Stoga je primjereno provesti sveobuhvatno preispitivanje učinkovitosti ove Uredbe 2023. godine kako bi se omogućila koordinirana i koherentna procjena mjera provedenih u okviru tih instrumenata. Komisija bi u tom preispitivanju u 2023. trebala utvrditi i jasan put za daljnja smanjenja emisija CO2 iz osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila nakon 2030. kako bi se znatno doprinijelo postizanju dugoročnog cilja Pariškog sporazuma. Prema potrebi, izvješću o tom preispitivanju trebalo bi priložiti prijedlog za izmjenu ove Uredbe.

(52)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Uredbe, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji u vezi s određivanjem detaljnih uvjeta dogovora o udruživanju, donošenjem detaljnih pravila o postupcima za praćenje podataka o prosječnim emisijama i izvješćivanje o njima te o primjeni priloga II. i III., donošenjem detaljnih pravila o postupcima za izvješćivanje o odstupanjima utvrđenima, kao rezultat provjera, u emisijama CO2 iz vozila u uporabi i za uzimanje u obzir tih odstupanja u izračunu prosječnih specifičnih emisija CO2 proizvođača, određivanjem sredstava za naplatu premija za prekomjerne emisije, objavljivanjem učinkovitosti proizvođača, donošenjem detaljnih odredbi o postupku za odobravanje inovativnih tehnologija ili paketa inovativnih tehnologija, donošenjem detaljnog postupka za prikupljanje i obradu parametara koji se odnose na stvarne emisije CO2 i potrošnju goriva ili energije osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila, utvrđivanjem postupaka za provođenje provjera i. da vrijednosti emisija CO2 i potrošnje goriva koje su zabilježene u certifikatima o sukladnosti odgovaraju emisijama CO2 i potrošnji goriva vozila u uporabi te ii. prisutnosti ugrađenih strategija ili strategija povezanih s uzorcima vozila kojima se umjetno poboljšava učinkovitost vozila u ispitivanjima provedenima za potrebe homologacije i utvrđivanjem korelacijskih parametara koji su potrebni u svrhu odražavanja svake promjene u regulatornom ispitnom postupku za mjerenje specifičnih emisija CO2. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (17).

(53)

Kako bi se, ovisno o slučaju, izmijenili ili dopunili elementi odredaba ove Uredbe koji nisu ključni, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. UFEU-a u pogledu izmjene zahtjevâ za podatke i parametara podataka utvrđenih u prilozima II. i III. ovoj Uredbi, utvrđivanja pravila u pogledu tumačenja kriterija za ispunjavanje uvjeta za odstupanje za određene proizvođače, sadržaja zahtjeva za odstupanje te sadržaja i procjene programa za smanjivanje specifičnih emisija CO2, izmjene dijela A Priloga I. ovoj Uredbi u svrhu utvrđivanja formula za izračun ciljnih vrijednosti odstupanja za specijalizirane proizvođače, prilagodbe ograničenja ukupnog doprinosa inovativnih tehnologija smanjivanju prosječnih specifičnih emisija CO2 jednog proizvođača s učinkom od 2025. nadalje, utvrđivanjem vodećih načela i kriterija za utvrđivanje postupaka za provedbu provjera, uspostave mjera za prilagodbu vrijednosti M0 i TM0 te prilagodbe formula za izračun ciljnih vrijednosti specifičnih emisija kako bi se odrazila promjena u regulatornom ispitnom postupku. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (18). Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće primaju sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koje se odnose na pripremu delegiranih akata.

(54)

Uredbe (EZ) br. 443/2009 i (EU) br. 510/2011 trebalo bi staviti izvan snage s učinkom od 1. siječnja 2020.

(55)

S obzirom na to da ciljeve ove Uredbe, to jest utvrđivanje zahtjeva u pogledu vrijednosti emisija CO2 za nove osobne automobile i nova laka gospodarska vozila, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog njihova opsega i učinaka oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva,

(1)

U skladu s Uredbom (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o Carinskom zakoniku Unije (2) („Zakonik”), sve razmjene informacija između carinskih tijela i između gospodarskih subjekata i carinskih tijela te pohrana takvih informacija, obavljaju se koristeći tehnike elektroničke obrade podataka.

(2)

Međutim, Zakonikom je tijekom prijelaznog razdoblja dopuštena uporaba sredstava za razmjenu i pohranu informacija koja nisu tehnike elektroničke obrade podataka iz njegova članka 6. stavka 1. u mjeri u kojoj elektronički sustavi potrebni za primjenu odredaba Zakonika još nisu operativni. To prijelazno razdoblje mora završiti najkasnije 31. prosinca 2020.

(3)

U skladu sa Zakonikom države članice trebaju surađivati s Komisijom u razvoju, održavanju i korištenju elektroničkih sustava za razmjenu i pohranu carinskih informacija, a Komisija treba izraditi program rada u pogledu razvoja i uvođenja tih elektroničkih sustava.

(4)

Program rada uspostavljen je Provedbenom odlukom Komisije (EU) 2016/578 (3). On sadržava popis 17 elektroničkih sustava koje radi primjene Zakonika moraju razviti ili države članice samostalno (za sustave kojima će se upravljati na nacionalnoj razini – „nacionalni sustavi”) ili države članice u tijesnoj suradnji s Komisijom (za sustave na razini Unije, od kojih se pojedini sastoje i od komponenti na razini Unije i od nacionalnih komponenti – „transeuropski sustavi”).

(5)

Programom rada utvrđuje se planirani raspored uvođenja tih nacionalnih i transeuropskih sustava.

(6)

Prelazak na potpunu uporabu elektroničkih sustava za interakcije između gospodarskih subjekata i carinskih tijela te među carinskim tijelima omogućit će potpuno ostvarivanje učinaka pojednostavnjenja predviđenih u Zakoniku, što će dovesti do bolje razmjene informacija među dionicima, učinkovitije registracije dolaska, provoza i izlaska robe, centraliziranog carinjenja i usklađenih carinskih provjera na cijelom carinskom području Unije, čime će se smanjiti administrativni troškovi, birokracija, pogreške i prijevare u carinskim deklaracijama i traženje najpovoljnije točke uvoza.

(7)

Uvođenje elektroničkih sustava zahtijeva od Komisije i država članica usklađivanje podatkovnih elemenata na temelju međunarodno prihvaćenih modela podataka, kako je propisano Zakonikom, ulaganja, kako u financijskom smislu tako i u smislu vremena, a u pojedinim slučajevima potpuno reprogramiranje postojećih elektroničkih sustava. Države članice odredile su različite rokove za razvoj tih elektroničkih sustava, što je dovelo do razlika u vremenu uvođenja tih sustava u čitavoj Uniji. Elektronički sustavi međusobno su usko povezani pa ih je važno uvoditi ispravnim redoslijedom. Stoga kašnjenja u razvoju jednog sustava neizbježno dovode do kašnjenja u razvoju drugih sustava. Zakonik je donesen 2013. (uključujući 31. prosinca 2020. kao krajnji rok za prijelazne mjere), ali pravila o dopuni i provedbi Zakonika, točnije Delegirana uredba Komisije (EU) 2015/2446 (4), Provedbena uredba Komisije (EU) 2015/2447 (5) i Delegirana uredba Komisije (EU) 2016/341 (6), objavljena su tek 2015. i 2016. To je uzrokovalo kašnjenje u utvrđivanju funkcionalnih i tehničkih specifikacija potrebnih za razvoj elektroničkih sustava.

(8)

Iako je u članku 278. Zakonika 31. prosinca 2020. utvrđen kao jedinstveni rok za uvođenje svih sustava iz tog članka i unatoč naporima Unije i pojedinih država članica na proračunskoj i operativnoj razini da se posao dovrši u predviđenom roku, postalo je očito da će se neki sustavi do tog datuma moći tek djelomično uvesti. To znači da će biti potrebno nastaviti upotrebljavati neke već postojeće sustave i nakon tog datuma. U nedostatku zakonodavnih izmjena radi produljenja tog roka, trgovačka društva i carinska tijela neće moći obavljati svoje dužnosti i ispunjavati pravne obveze u pogledu radnji povezanih s carinom.

(9)

Za tri skupine sustava rad bi se trebao nastaviti nakon 31. prosinca 2020. U prvoj su skupini nacionalni elektronički sustavi koji obuhvaćaju obavijesti o dolasku, podnošenje, deklaracije za privremeni smještaj i carinske deklaracije za robu koja se unosi na carinsko područje Unije (uključujući posebne postupke s iznimkom vanjske proizvodnje), koji se moraju modernizirati ili izgraditi kako bi se u obzir uzeli određeni zahtjevi iz Zakonika, poput usklađivanja zahtjeva u pogledu podataka koji se moraju unositi u te sustave. U drugoj su skupini postojeći elektronički sustavi koji se moraju modernizirati kako bi se u obzir uzeli određeni zahtjevi iz Zakonika, poput usklađivanja zahtjeva u pogledu podataka koji se moraju unositi u sustave. Ta se skupina sastoji od tri transeuropska sustava (sustav za obradu ulaznih skraćenih deklaracija, sustav za vanjski i unutarnji provoz te sustav za robu koja se iznosi iz carinskog područja Unije) te nacionalnog izvoznog sustava (uključujući izvoznu komponentu nacionalnog sustava za posebne postupke). U trećoj su skupini tri nova transeuropska elektronička sustava (sustavi za osiguranja za carinske dugove koji su nastali ili bi mogli nastati, carinski status robe i centralizirano carinjenje). Komisija je u suradnji s državama članicama sastavila detaljan raspored s ciljem uvođenja tih sustava do kraja 2025.

(10)

U skladu s novim planovima za razvoj elektroničkih sustava, razdoblje utvrđeno u Zakoniku tijekom kojeg se sredstva za razmjenu i pohranu informacija koja nisu tehnike elektroničke obrade podataka iz njegova članka 6. stavka 1. mogu upotrebljavati na prijelaznoj osnovi, trebalo bi produljiti do 2022. za prvu skupinu te do 2025. za drugu i treću skupinu elektroničkih sustava.

(11)

Kada je riječ o ostalim sustavima koje treba uspostaviti za potrebe provedbe Zakonika, i dalje bi kao opći krajnji rok trebao vrijediti 31. prosinca 2020. za uporabu sredstava za razmjenu i pohranu informacija koja nisu tehnike elektroničke obrade podataka iz njegova članka 6. stavka 1.

(12)

Kako bi se Europskom parlamentu i Vijeću omogućilo praćenje uvođenja svih elektroničkih sustava potrebnih za primjenu odredbi Zakonika iz njegova članka 278., Komisija bi trebala redovito izvješćivati o postignutom napretku i ostvarivanju privremenih ciljeva u okviru planiranog rasporeda. U tu bi svrhu države članice trebale dva puta godišnje Komisiji slati odgovarajuće informacije. Nakon što svi elektronički sustavi budu operativni, Komisija bi u roku godine dana od prvog dana operativnosti svih tih sustava trebala ocijeniti jesu li ti sustavi primjereni svrsi putem provjere prikladnosti.

(13)

Zakonik bi stroga trebalo na odgovarajući način izmijeniti,

(1)

Znatne neravnoteže u pregovaračkoj moći između dobavljača i kupaca poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda uobičajena su pojava u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima. Te neravnoteže u pregovaračkoj moći lako mogu dovesti do nepoštenih trgovačkih praksi kada veći i moćniji trgovinski partneri žele nametnuti određene prakse ili ugovorne aranžmane koji idu njima u korist u odnosu na prodajne transakcije. Takve prakse mogu, primjerice: uvelike odstupati od dobrog poslovnog ponašanja, biti protivne dobroj vjeri i poštenom postupanju te ih jedan trgovinski partner može jednostrano nametnuti drugome; njima se može nametnuti neopravdan i nerazmjeran prijenos gospodarskog rizika s jednog trgovinskog partnera na drugog; ili se njima može jednom trgovinskom partneru nametnuti znatna neravnoteža prava i obveza. Određene prakse mogle bi biti očito nepoštene čak i u slučajevima kada se obje strane s njima slažu. Trebalo bi uvesti minimalni standard Unije za zaštitu od nepoštenih trgovačkih praksi kako bi se smanjila pojava takvih praksi koje će vrlo vjerojatno imati negativan učinak na životni standard poljoprivredne zajednice. Pristupom minimalnog usklađivanja iz ove Direktive državama članicama omogućuje se donošenje ili zadržavanje nacionalnih pravila koja nadilaze nepoštene trgovačke prakse navedene u ovoj Direktivi.

(2)

Od 2009. godine, tri publikacije Komisije (komunikacija Komisije od 28. listopada 2009. o boljem funkcioniranju lanca opskrbe hranom u Europi, komunikacija Komisije od 15. srpnja 2014. o rješavanju problema nepoštenih trgovačkih praksi među poduzećima u lancu opskrbe hranom i izvješće Komisije od 29. siječnja 2016. o nepoštenim trgovačkim praksama među poduzećima u lancu opskrbe hranom) usmjerene su na funkcioniranje lanca opskrbe hranom, uključujući pojavu nepoštenih trgovačkih praksi. Komisija je predložila poželjne značajke koje bi trebali imati nacionalni i dobrovoljni okviri za rješavanje problema nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom. U pravni okvir ili dobrovoljne sustave upravljanja u državama članicama nisu uključene sve te značajke zbog čega je pojava takvih praksi i dalje u središtu političke rasprave u Uniji.

(3)

Forum na visokoj razini za poboljšano funkcioniranje lanca opskrbe hranom kojim upravlja Komisija podržao je 2011. godine skup načela dobre prakse u vertikalnim odnosima u lancu opskrbe hranom koja su dogovorile organizacije koje predstavljaju većinu gospodarskih subjekata u lancu opskrbe hranom. Ta načela postala su osnova Inicijative za lanac opskrbe pokrenute 2013.

(4)

Europski parlament u Rezoluciji od 7. lipnja 2016. o nepoštenim trgovačkim praksama u lancu opskrbe hranom (4) pozvao je Komisiju da podnese prijedlog pravnog okvira Unije u vezi s nepoštenim trgovačkim praksama. Vijeće je u Zaključcima od 12. prosinca 2016. o jačanju položaja poljoprivrednika u lancu opskrbe hranom i rješavanju problema nepoštenih trgovačkih praksi pozvalo Komisiju da pravodobno provede procjenu učinka s ciljem izrade prijedloga zakonodavnog okvira Unije ili nezakonodavnih mjera radi rješavanja problema nepoštenih trgovačkih praksi. Komisija je pripremila procjenu učinka kojoj je prethodilo otvoreno javno savjetovanje te ciljana savjetovanja. Osim toga, Komisija je tijekom zakonodavnog postupka pružila informacije koje pokazuju da veliki gospodarski subjekti predstavljaju znatan udio ukupne vrijednosti proizvodnje.

(5)

U lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima različiti gospodarski subjekti djeluju u različitim fazama proizvodnje, prerade, marketinga, distribucije i maloprodaje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Taj je lanac daleko najvažniji kanal kojim poljoprivredni i prehrambeni proizvodi stižu od „polja do stola”. Ti gospodarski subjekti trguju poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima, odnosno primarnim poljoprivrednim proizvodima, među ostalim proizvodima ribarstva i akvakulture, kako su navedeni u Prilogu I. Ugovoru o funkcioniranju Europske unije (UFEU), i proizvodima koji nisu navedeni u tom Prilogu, ali su prerađeni za upotrebu kao hrana s pomoću proizvoda navedenih u tom Prilogu.

(6)

Premda je poslovni rizik sastavni dio svake gospodarske djelatnosti, poljoprivredna proizvodnja posebno je nesigurna zbog ovisnosti o biološkim procesima i izloženosti vremenskim uvjetima. Ta je nesigurnost dodatno pogoršana time što su poljoprivredni i prehrambeni proizvodi u većoj ili manjoj mjeri pokvarljivi i sezonske su prirode. U kontekstu poljoprivredne politike koja je znatno više usmjerena na tržište nego što je to bio slučaj u prošlosti, zaštita od nepoštenih trgovačkih praksi postala je važnija za gospodarske subjekte koji djeluju u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima.

(7)

Konkretno, takve nepoštene trgovačke prakse vrlo vjerojatno imat će negativan učinak na životni standard poljoprivredne zajednice. Taj se učinak smatra ili izravnim, jer se odnosi na poljoprivredne proizvođače i njihove organizacije kao dobavljače, ili neizravnim, nastalim na temelju kaskadnog učinka posljedica nepoštenih trgovačkih praksi koje se javljaju u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima na način koji negativno utječe na primarne proizvođače.

(8)

Većina država članica, ali ne i sve, imaju posebna nacionalna pravila kojima se dobavljači štite od nepoštenih trgovačkih praksi koje se javljaju u odnosima među poduzećima u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima. Ako postoji mogućnost oslanjanja na ugovorno pravo ili samoregulatorne inicijative, strah od komercijalne odmazde nad podnositeljem pritužbe kao i financijski rizici povezani s osporavanjem takvih praksi ograničavaju praktičnu vrijednost tih oblika pravne zaštite. Stoga određene države članice koje imaju posebna pravila o nepoštenim trgovačkim praksama provedbu takvih pravila povjeravaju upravnim tijelima. Međutim, pravila država članica o nepoštenim trgovačkim praksama, ako ona postoje, vrlo su raznolika.

(9)

Broj i veličina gospodarskih subjekata variraju ovisno o različitim fazama lanca opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima. Razlike u pregovaračkoj moći, koje odgovaraju gospodarskoj ovisnosti dobavljača o kupcu, mogu dovesti do toga da veći gospodarski subjekti nametnu nepoštene trgovačke prakse manjim gospodarskim subjektima. Dinamičnim pristupom koji se zasniva na relativnoj veličini dobavljača i kupca u smislu prometa trebalo bi pružiti bolju zaštitu od nepoštenih trgovačkih praksi onim gospodarskim subjektima kojima je ona najpotrebnija. Nepoštene trgovačke prakse posebno su štetne za mala i srednja poduzeća (MSP-ovi) u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima. Poduzeća koja su veća od MSP-ova i čiji godišnji promet ne premašuje 350 000 000 EUR također bi trebalo zaštititi od nepoštenih trgovačkih praksi kako bi se izbjeglo prenošenje troškova takvih praksi na poljoprivredne proizvođače. Kaskadni učinak koji trpe poljoprivredni proizvođači čini se osobito značajnim za poduzeća s godišnjim prometom do 350 000 000 EUR. Zaštita posrednih dobavljača poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, među ostalim prerađenih proizvoda, može također poslužiti za izbjegavanje preusmjeravanja trgovine s poljoprivrednih proizvođača i njihovih udruženja, koji proizvode prerađene proizvode, na nezaštićene dobavljače.

(10)

Zaštita predviđena ovom Direktivom trebala bi koristiti poljoprivrednim proizvođačima i fizičkim ili pravnim osobama koje opskrbljuju poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima, među ostalim organizacijama proizvođača, neovisno o tome jesu li ili nisu priznate, i udruženjima organizacija proizvođača, neovisno o tome jesu li ili nisu priznata, podložno relativnoj pregovaračkoj moći tih organizacija proizvođača i udruženja organizacija proizvođača. Navedene organizacije proizvođača i udruženja organizacija proizvođača uključuju zadruge. Ti proizvođači i osobe posebno su izloženi nepoštenim trgovačkim praksama i najmanje su sposobni suočiti se s njima bez negativnih posljedica za svoju gospodarsku održivost. Kada je riječ o kategorijama dobavljača koji bi trebali biti zaštićeni ovom Direktivom, treba napomenuti da su znatan udio zadruga poljoprivrednika poduzeća koja su veća od MSP-ova i čiji godišnji promet ne premašuje 350 000 000 EUR.

(11)

Ovom Direktivom trebalo bi obuhvatiti poslovne transakcije bez obzira na to obavljaju li se one među poduzećima ili između poduzeća i javnih tijela, s obzirom na to da bi se javna tijela prilikom kupnje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda trebala pridržavati istih standarda. Ova bi se Direktiva trebala primjenjivati na sva javna tijela koja djeluju kao kupci.

(12)

Dobavljači u Uniji trebali bi biti zaštićeni ne samo od nepoštenih trgovačkih praksi kupaca koji imaju poslovni nastan u istoj državi članici kao dobavljač ili kupaca koji imaju poslovni nastan u državi članici u kojoj dobavljač nema poslovni nastan, već i od nepoštenih trgovačkih praksi kupaca s poslovnim nastanom izvan Unije. Takvom zaštitom mogle bi se izbjeći moguće neželjene posljedice, poput biranja mjesta poslovnog nastana na temelju primjenjivih pravila. Dobavljači s poslovnim nastanom izvan Unije također bi trebali uživati zaštitu od nepoštenih praksi kada prodaju poljoprivredne i prehrambene proizvode u Uniju. Ne samo da su takvi dobavljači jednako izloženi takvim nepoštenim trgovačkim praksama, već bi se širim područjem primjene također moglo izbjeći neželjeno preusmjeravanje trgovine prema nezaštićenim dobavljačima čime bi se narušila zaštita dobavljača u Uniji.

(13)

U područje primjene ove Direktive trebalo bi uključiti određene usluge povezane s prodajom poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.

(14)

Ova Direktiva trebala bi se primjenjivati na poslovno ponašanje većih gospodarskih subjekata prema gospodarskim subjektima koji imaju manju pregovaračku moć. Relativna pregovaračka moć može se na odgovarajući način procijeniti na temelju godišnjeg prometa različitih gospodarskih subjekata. Iako se radi samo o procjeni, taj kriterij gospodarskim subjektima pruža predvidivost u vezi s njihovim pravima i obvezama u skladu s ovom Direktivom. Gornjom granicom trebalo bi spriječiti da se zaštita dodjeljuje gospodarskim subjektima koji nisu izloženi ili su znatno manje izloženi nego njihovi manji partneri ili konkurenti. Stoga se ovom Direktivom utvrđuju kategorije gospodarskih subjekata utemeljene na prometu u skladu s kojima se dodjeljuje zaštita.

(15)

Budući da do nepoštenih trgovačkih praksi može doći u bilo kojoj fazi prodaje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, prije, tijekom ili nakon prodajne transakcije, države članice trebale bi osigurati da se ova Direktiva primjenjuje na takve prakse kad god do njih dođe.

(16)

Kada se odlučuje o tome smatra li se određena trgovačka praksa nepoštenom, važno je smanjiti rizik od ograničavanja primjene poštenih sporazuma među strankama kojima se povećava učinkovitost. Stoga je primjereno razlikovati prakse koje su pod jasnim i nedvosmislenim uvjetima predviđene u ugovorima o opskrbi ili u naknadnim ugovorima koje su sklopile stranke od praksi do kojih dođe nakon početka transakcije, a nisu prethodno dogovorene, kako bi se zabranile samo jednostrane i retroaktivne izmjene tih jasnih i nedvosmislenih uvjeta ugovora o opskrbi. Međutim, određene trgovačke prakse smatraju se nepoštenima zbog same svoje prirode te one ne bi trebale podlijegati ugovornoj slobodi stranaka.

(17)

Zakašnjela plaćanja za poljoprivredne i prehrambene proizvode, među ostalim zakašnjela plaćanja za pokvarljive proizvode, i otkazivanja, uz kratak rok, narudžbi pokvarljivih proizvoda negativno utječu na gospodarsku održivost dobavljača te se njima ne osigurava kompenzacija. Takve prakse stoga bi trebalo zabraniti. U tom kontekstu, za potrebe ove Direktive primjereno je predvidjeti definiciju pokvarljivih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Definicije koje se koriste u aktima Unije povezanima s propisima o hrani odnose se na drugačije ciljeve, kao što su zdravlje i sigurnost hrane, te stoga nisu primjerene za potrebe ove Direktive. Proizvod bi trebalo smatrati pokvarljivim ako se može očekivati da će postati neprikladan za prodaju u roku od 30 dana nakon što dobavljač obavi zadnju etapu berbe, proizvodnje ili prerade, bez obzira na to je li proizvod dalje prerađivan nakon prodaje i na to je li se nakon prodaje s njime postupalo u skladu s drugim pravilima, poglavito pravilima o sigurnosti hrane. Pokvarljivi proizvodi obično se brzo upotrebljavaju ili prodaju. Plaćanja za pokvarljive proizvode izvršena više od 30 dana nakon isporuke, više od 30 dana nakon isteka dogovorenog razdoblja isporuke ako se proizvodi redovito isporučuju ili više od 30 dana nakon datuma na koji je utvrđen iznos koji treba platiti nisu u skladu s poštenim trgovanjem. Kako bi se poljoprivrednicima i njihovoj likvidnosti pružila veća zaštita, dobavljači drugih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda ne bi trebali morati čekati plaćanje dulje od 60 dana nakon isporuke, dulje od 60 dana nakon isteka dogovorenog razdoblja isporuke ako se proizvodi redovito isporučuju ili dulje od 60 dana nakon datuma na koji je utvrđen iznos koji treba platiti.

Ta bi se ograničenja trebala primjenjivati samo na plaćanja povezana s prodajom poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, a ne na ostala plaćanja poput dopunskih plaćanja zadruge svojim članovima. U skladu s Direktivom 2011/7/EU Europskog parlamenta i Vijeća (5) datum na koji je utvrđen iznos koji treba platiti za dogovoreno razdoblje isporuke također bi se trebalo moći smatrati, za potrebe ove Direktive, datumom izdavanja računa ili datumom na koji je kupac zaprimio račun.

(18)

Odredbe o zakašnjelim plaćanjima utvrđene u ovoj Direktivi čine posebna pravila za poljoprivredni i prehrambeni sektor u odnosu na odredbe o razdobljima plaćanja utvrđene u Direktivi 2011/7/EU. Odredbe o zakašnjelim plaćanjima utvrđene u ovoj Direktivi ne bi trebale utjecati na ugovore koji se odnose na klauzule o podjeli vrijednosti u smislu članka 172.a Uredbe (EU) br. 1308/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (6). Kako bi se očuvalo nesmetano funkcioniranje programa u školama na temelju članka 23. Uredbe (EU) br. 1308/2013, odredbe o zakašnjelim plaćanjima utvrđene u ovoj Direktivi ne bi se trebale primjenjivati na plaćanja koja je kupac (to jest podnositelj zahtjeva za potporu) izvršio dobavljaču u okviru programa u školama. Uzimajući u obzir izazove koje davanje prednosti zdravstvenoj skrbi predstavlja za javna tijela koja pružaju zdravstvenu skrb na način da se uspostavi ravnoteža između potreba pojedinačnih pacijenata i financijskih sredstava, te se odredbe također ne bi trebale primjenjivati na javne subjekte koji pružaju zdravstvenu skrb u smislu članka 4. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/7/EU.

(19)

Grožđe i mošt za proizvodnju vina imaju posebne značajke jer se grožđe bere samo tijekom vrlo ograničenog razdoblja godine, ali se upotrebljava za proizvodnju vina koje će se u pojedinim slučajevima prodavati tek puno godina kasnije. Kako bi se uzela u obzir ta posebna situacija, organizacije proizvođača i međusektorske organizacije imaju tradiciju izrade standardnih ugovora za opskrbu tim proizvodima. U takvim standardnim ugovorima predviđaju se posebni rokovi za plaćanje u obrocima. Budući da te standardne ugovore upotrebljavaju dobavljači i kupci za višegodišnje aranžmane, njima se poljoprivrednim proizvođačima pruža ne samo sigurnost dugoročnih prodajnih odnosa, već se i doprinosi stabilnosti lanca opskrbe. Ako je takve standardne ugovore izradila priznata organizacija proizvođača, međusektorska organizacija ili udruženje organizacija proizvođača te su ih države članice učinile obvezujućima u skladu s člankom 164. Uredbe (EU) br. 1308/2013 („proširenje”) prije 1. siječnja 2019. ili ako je proširenje standardnih ugovora pojedina država članica obnovila bez znatnih promjena uvjeta plaćanja na štetu dobavljača grožđa i mošta, odredbe o zakašnjelim plaćanjima utvrđene u ovoj Direktivi ne bi se trebale primjenjivati na takve ugovore između dobavljača grožđa i mošta za proizvodnju vina i njihovih izravnih kupaca. Od država članica zahtijeva se da obavješćuju Komisiju o odgovarajućim ugovorima priznatih organizacija proizvođača, međusektorskih organizacija i udruženja organizacija proizvođača u skladu s člankom 164. stavkom 6. Uredbe (EU) br. 1308/2013.

(20)

Otkazivanje narudžbi pokvarljivih proizvoda u roku kraćem od 30 dana trebalo bi smatrati nepoštenim jer dobavljač ne bi mogao pronaći alternativni plasman za te proizvode. Međutim, za proizvode u određenim sektorima čak bi i kraći rokovi za otkazivanje mogli ostaviti dovoljno vremena za dobavljače da prodaju svoje proizvode drugdje ili da ih sami iskoriste. Stoga bi državama članicama trebalo biti dopušteno da u opravdanim slučajevima za takve sektore predvide kraće rokove za otkazivanje.

(21)

Moćniji kupci ne bi trebali jednostrano mijenjati dogovorene uvjete ugovora, npr. uklanjanjem iz ponude proizvoda obuhvaćenih ugovorom o opskrbi. Međutim, to se ne bi trebalo primjenjivati u situacijama u kojima između dobavljača i kupca postoji ugovor u kojem je izričito utvrđeno da kupac može u kasnijoj fazi odrediti konkretan element transakcije u odnosu na buduće narudžbe. To bi se, primjerice, moglo odnositi na naručene količine. Ugovor se ne mora nužno sklopiti u određenom trenutku u pogledu svih aspekata transakcije između dobavljača i kupca.

(22)

Dobavljači i kupci poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda trebali bi moći slobodno pregovarati o prodajnim transakcijama, među ostalim i o cijenama. Takvi pregovori također obuhvaćaju plaćanja za usluge koje je kupac pružio dobavljaču, poput uvrštavanja u ponudu, marketinga i promidžbe. Međutim, ako kupac dobavljaču zaračuna plaćanja koja nisu povezana s određenom prodajnom transakcijom, to bi se trebalo smatrati nepoštenim i trebalo bi biti zabranjeno u skladu s ovom Direktivom.

(23)

Iako upotreba pisanih ugovora ne bi trebala biti obvezna, njihovom upotrebom u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima može se pomoći da se izbjegnu određene nepoštene trgovačke prakse. Stoga, kako bi se dobavljače zaštitilo od tih nepoštenih praksi, dobavljači ili njihova udruženja trebali bi imati pravo zatražiti pisanu potvrdu uvjeta ugovora o opskrbi ako su ti uvjeti već dogovoreni. U takvim slučajevima, odbijanje kupca da u pisanom obliku potvrdi uvjete ugovora o opskrbi trebalo bi smatrati nepoštenom trgovačkom praksom i trebalo bi biti zabranjeno. Osim toga, države članice mogle bi utvrditi, dijeliti i promicati najbolje prakse koje se odnose na sklapanje dugoročnih ugovora čiji je cilj jačanje pregovaračkog položaja proizvođača u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima.

(24)

Ovom se Direktivom ne usklađuju pravila o teretu dokazivanja koja treba primjenjivati u postupcima pred nacionalnim provedbenim tijelima niti se usklađuje definicija ugovorâ o opskrbi. Pravila o teretu dokazivanja i definicija ugovorâ o opskrbi stoga su ona pravila i ona definicija koji su utvrđeni nacionalnim pravom država članica.

(25)

U skladu s ovom Direktivom dobavljači bi trebali moći uložiti pritužbe protiv određenih nepoštenih trgovačkih praksi. Komercijalnu odmazdu kupaca kojom se dobavljače sprječava u ostvarivanju njihovih prava ili prijetnju takvom komercijalnom odmazdom, npr. uklanjanjem proizvoda iz ponude, smanjenjem količina naručenih proizvoda ili prekidom pružanja određenih usluga koje kupac pruža dobavljaču, poput marketinga ili promidžbe proizvoda dobavljača, trebalo bi zabraniti i smatrati nepoštenom trgovačkom praksom.

(26)

Troškove skladištenja, izlaganja, uvrštavanja poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u ponudu ili stavljanja tih proizvoda na tržište obično snosi kupac. Posljedično, u skladu s ovom Direktivom trebalo bi zabraniti zaračunavanje plaćanja dobavljaču, koje treba isplatiti ili kupcu ili trećoj strani, za navedene usluge osim ako je takvo plaćanje bilo dogovoreno pod jasnim i nedvosmisleno uvjetima pri sklapanju ugovora o opskrbi ili u naknadnom ugovoru između kupca i dobavljača. Ako je dogovoreno takvo plaćanje, ono bi se trebalo temeljiti na objektivnim i razumnim procjenama.

(27)

Kako bi se doprinosi dobavljača za troškove promidžbe, marketinga ili oglašavanja poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, među ostalim promidžbenih izlaganja u trgovinama i prodajnih kampanja, smatrali poštenima, o njima bi se trebalo dogovoriti pod jasnim i nedvosmislenim uvjetima pri sklapanju ugovora o opskrbi ili u naknadnom ugovoru između kupca i dobavljača. U protivnom, trebali bi biti zabranjeni u skladu s ovom Direktivom. Ako je dogovoren takav doprinos, trebao bi se temeljiti na objektivnim i razumnim procjenama.

(28)

Države članice trebale bi imenovati provedbena tijela kako bi se osigurala učinkovita provedba zabrana utvrđenih u ovoj Direktivi. Ta tijela trebala bi moći djelovati na vlastitu inicijativu ili na temelju pritužbi stranaka pogođenih nepoštenim trgovačkim praksama u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima, pritužbi zviždača ili anonimnih pritužbi. Provedbeno tijelo moglo bi zaključiti da ne postoje dostatni razlozi za postupanje po pritužbi. Administrativni prioriteti također bi mogli dovesti do takvog zaključka. Ako provedbeno tijelo zaključi da neće moći dati prednost pojedinoj pritužbi, o tome bi trebalo obavijestiti podnositelja pritužbe i navesti razloge za nepostupanje po pritužbi. Ako podnositelj pritužbe zbog straha od komercijalne odmazde zatraži da njegov identitet ostane povjerljiv, provedbena tijela država članica trebala bi poduzeti odgovarajuće mjere.

(29)

Ako država članica ima više od jednog provedbenog tijela, trebala bi imenovati jedinstvenu kontaktnu točku kako bi se olakšala učinkovita suradnja među provedbenim tijelima i suradnja s Komisijom.

(30)

Dobavljačima može biti lakše uputiti pritužbe provedbenom tijelu njihove države članice, primjerice zbog razloga povezanih s jezikom. Međutim, kada je riječ o provedbi, podnošenje pritužbe provedbenom tijelu države članice u kojoj kupac ima poslovni nastan moglo bi biti učinkovitije. Dobavljači bi trebali moći odabrati kojem tijelu žele uputiti pritužbe.

(31)

Pritužbe organizacija proizvođača, drugih organizacija dobavljača i udruženja takvih organizacija, među ostalima i reprezentativnih organizacija, mogu poslužiti u svrhu zaštitite identiteta pojedinačnih članova organizacije koji smatraju da su pogođeni nepoštenim trgovačkim praksama. Druge organizacije koje imaju legitimni interes za zastupanje dobavljača trebale bi također imati pravo na podnošenje pritužbi, na zahtjev pojedinog dobavljača i u interesu tog dobavljača, pod uvjetom da su takve organizacije neovisne neprofitne pravne osobe. Provedbena tijela država članica trebala bi stoga moći prihvatiti pritužbe takvih subjekata i postupati po njima istodobno štiteći postupovna prava kupca.

(32)

Kako bi se osigurala učinkovita provedba zabrane nepoštenih trgovačkih praksi, imenovana provedbena tijela trebala bi imati potrebne resurse i stručno znanje.

(33)

Provedbena tijela država članica trebala bi imati potrebne ovlasti i stručno znanje za provedbu istraga. Dodjela ovlasti tim tijelima ne znači da su ona dužna upotrijebiti te ovlasti u svakoj istrazi koju provode. Ovlasti provedbenih tijela trebale bi tim tijelima, primjerice, omogućiti da učinkovito prikupe činjenične informacije te bi provedbena tijela trebala imati ovlast da nalože okončanje zabranjene prakse, ako je to primjenjivo.

(34)

Postojanje elemenata s odvraćajućim učinkom, poput ovlasti za izricanje novčanih kazni i drugih jednako učinkovitih sankcija ili pokretanje postupaka radi izricanja novčanih kazni, npr. pred sudovima, i drugih jednako učinkovitih sankcija te objave rezultata istraga, među ostalim objave informacija u vezi s kupcima koji su počinili povrede, može potaknuti promjene u ponašanju i predsudska rješenja sporova među strankama te bi stoga trebali biti dio ovlasti provedbenih tijela. Novčane kazne mogu biti osobito učinkovite i imati odvraćajući učinak. Međutim, provedbeno tijelo trebalo bi u svakoj istrazi moći odlučiti koju će od svojih ovlasti izvršiti i hoće li izreći novčanu kaznu ili neku drugu jednako učinkovitu sankciju ili pokrenuti postupak radi izricanja novčane kazne ili neke druge jednako učinkovite sankcije.

(35)

Izvršavanje ovlasti koje su dodijeljene provedbenim tijelima na temelju ove Direktive trebalo bi podlijegati odgovarajućim zaštitnim mjerama koje ispunjavaju standarde općih načela prava Unije i Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije, uključujući poštovanje prava kupca na obranu.

(36)

Komisija i provedbena tijela država članica trebali bi blisko surađivati kako bi se osigurao zajednički pristup u pogledu primjene pravila utvrđenih u ovoj Direktivi. Konkretno, provedbena tijela trebala bi si uzajamno pružati pomoć, primjerice razmjenom informacija i pomaganjem u istragama koje imaju prekograničnu dimenziju.

(37)

Kako bi se olakšala učinkovita provedba, Komisija bi trebala pomoći organizirati redovite sastanke provedbenih tijela država članica na kojima se mogu dijeliti relevantne informacije, najbolje prakse, novi događaji, prakse u vezi s izvršavanjem i preporuke u pogledu primjene odredaba utvrđenih u ovoj Direktivi.

(38)

Kako bi se olakšale te razmjene informacija, Komisija bi trebala uspostaviti javne internetske stranice koje sadržavaju upućivanja na nacionalna provedbena tijela, među ostalim i informacije o nacionalnim mjerama kojima se prenosi ova Direktiva.

(39)

Budući da većina država članica već ima nacionalna pravila o nepoštenim trgovačkim praksama, iako se ta pravila međusobno razlikuju, primjereno je upotrijebiti direktivu za uvođenje minimalnog standarda zaštite u skladu s pravom Unije. Time bi se državama članicama omogućilo da odgovarajuća pravila uključe u svoje nacionalne pravne poretke na način kojim se omogućuje uspostava kohezivnih sustava. Državama članicama ne bi trebalo biti onemogućeno da na svojim državnim područjima zadrže ili uvedu, podložno ograničenjima utvrđenima pravom Unije koja se primjenjuju na funkcioniranje unutarnjeg tržišta, stroža nacionalna pravila kojima se predviđa viša razina zaštite od nepoštenih trgovačkih praksi u odnosima među poduzećima u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima, pod uvjetom da su takva pravila proporcionalna.

(40)

Države članice također bi trebale moći zadržati ili uvesti, podložno ograničenjima utvrđenima pravom Unije koja se primjenjuju na funkcioniranje unutarnjeg tržišta, nacionalna pravila za borbu protiv nepoštenih trgovačkih praksi koja nisu obuhvaćena područjem primjene ove Direktive, pod uvjetom da su takva pravila proporcionalna. Takva nacionalna pravila mogla bi ići iznad odredaba ove Direktive, primjerice u pogledu veličine kupaca i dobavljača, zaštite kupaca, palete proizvoda i palete usluga. Takva nacionalna pravila također bi mogla premašivati broj i vrstu zabranjenih nepoštenih trgovačkih praksi navedenih u ovoj Direktivi.

(41)

Takva bi se nacionalna pravila primjenjivala uz dobrovoljne mjere upravljanja, kao što su nacionalni kodeksi ponašanja ili inicijativa za lanac opskrbe. Upotrebu dobrovoljnog alternativnog rješavanja sporova između dobavljača i kupaca trebalo bi izričito poticati, ne dovodeći u pitanje pravo dobavljača na podnošenje pritužbi ili obraćanje građanskim sudovima.

(42)

Komisija bi trebala imati pregled nad provedbom ove Direktive u državama članicama. Osim toga, Komisija bi trebala moći ocijeniti učinkovitost ove Direktive. U tu bi svrhu provedbena tijela država članica Komisiji trebala podnositi godišnja izvješća. Ta bi izvješća, prema potrebi, trebala sadržavati kvantitativne i kvalitativne informacije o pritužbama, istragama i donesenim odlukama. Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu obveze izvješćivanja, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (7).

(43)

Radi učinkovite provedbe politike u pogledu nepoštenih trgovačkih praksi u odnosima među poduzećima u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima, Komisija bi trebala preispitati primjenu ove Direktive i podnijeti izvješće Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija. Tim bi se preispitivanjem osobito trebala ocijeniti učinkovitost nacionalnih mjera usmjerenih na suzbijanje nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima te učinkovitost suradnje među provedbenim tijelima. Posebnu pozornost pri preispitivanju trebalo bi pokloniti pitanju bi li zaštita kupaca poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u lancu opskrbe – uz zaštitu dobavljača – u budućnosti bila opravdana. Izvješću bi trebalo priložiti zakonodavne prijedloge, ako je to primjereno.

(44)

S obzirom na to da cilj ove Uredbe, odnosno utvrđivanje minimalnog standarda Unije za zaštitu usklađivanjem različitih mjera država članica u vezi s nepoštenim trgovačkim praksama ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog njegova opsega i učinaka on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja,