27.6.2014   

HR

Službeni list Europske unije

L 189/1

(1)

Pravom Unije utvrđuju se uvjeti u vezi s hranom i sigurnošću hrane te hranom za životinje i sigurnošću hrane za životinje u svim fazama proizvodnje, uključujući pravila kojima je cilj jamčiti poštene prakse u trgovini i informiranje potrošača. Njime se također utvrđuju uvjeti u vezi sa sprečavanjem i kontrolom prenosivih bolesti životinja i zoonoza te zahtjevi u vezi s dobrobiti životinja, nusproizvodima životinjskog podrijetla, biljnim zdravstvom i biljnim reprodukcijskim materijalom, zaštitom biljne raznolikosti, genetski modificiranim organizmima, stavljanjem na tržište i uporabom sredstava za zaštitu bilja te održivom uporabom pesticida. Pravom Unije također se utvrđuju službene kontrole i ostale službene aktivnosti nadzora čiji je cilj osiguravanje djelotvorne provedbe i ispunjavanja tih uvjeta.

(2)

Opći je cilj prava Unije na tim područjima doprinos visokoj razini zdravlja ljudi, životinja i bilja u cijelom prehrambenom lancu, visokoj razini zaštite i informiranosti potrošača te visokoj razini zaštite okoliša, istodobno podržavajući konkurentnost i stvarajući radna mjesta.

(3)

Ostvarivanje tog općeg cilja zahtijeva odgovarajuća financijska sredstva. Stoga je potrebno da Unija doprinese financiranju poduzetih mjera na raznim područjima povezanima s općim ciljem. Osim toga, za učinkovito usmjeravanje rashoda trebalo bi odrediti posebne ciljeve i utvrditi pokazatelje kako bi se procijenilo ostvarivanje tih ciljeva.

(4)

U prošlosti je financiranje Unije za rashode koji se odnose na hranu i hranu za životinje bilo u obliku bespovratnih sredstava, javne nabave i plaćanja međunarodnim organizacijama aktivnima u tom području. Primjereno je nastaviti s financiranjem na isti način.

(5)

Financiranje Unije države članice također mogu koristiti kao potpora mjerama u području biljnog zdravstva ili životinja s ciljem kontroliranja, sprečavanja ili iskorjenjivanja štetnih organizama ili bolesti životinja, a koje poduzimaju organizacije aktivne na tim područjima.

(6)

Zbog proračunske discipline potrebno je u ovoj Uredbi utvrditi popis prihvatljivih mjera koje mogu imati koristi od doprinosa Unije, kao i prihvatljivih troškova i primjenjivih stopa.

(7)

Uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EU, Euratom) br. 1311/2013 (3), najveći iznos rashoda vezano za hranu i hranu za životinje tijekom cijelog razdoblja od 2014. do 2020. iznosi 1 891 936 000 EUR.

(8)

Nadalje, financiranje na razini Unije trebalo bi se osigurati kako bi se moglo reagirati u iznimnim okolnostima kao što su hitne situacije povezane sa zdravljem životinja i biljnim zdravstvom, kad su odobrena sredstva pod proračunskom stavkom 3. nedostatna, a nužne su hitne mjere. Financijska sredstva za rješavanje takvih kriza trebala bi se osigurati na primjer primjenom instrumenta fleksibilnosti, u skladu s Međuinstitucionalnim sporazumom od 2. prosinca 2013. između Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije o proračunskoj disciplini, o suradnji u vezi s proračunskim pitanjima i o dobrom financijskom upravljanju (4).

(9)

Zakonodavstvo koje je trenutno na snazi omogućuje nadoknadu nekih prihvatljivih troškova prema fiksnim stopama. U odnosu na druge troškove, zakonodavstvo ne predviđa ograničenje nadoknade. Kako bi se racionalizirao i pojednostavio sustav, potrebno je odrediti fiksnu maksimalnu stopu za nadoknadu troškova. Primjereno je postaviti tu stopu na razinu koja se uobičajeno primjenjuje na bespovratna sredstva. Također je nužno osigurati mogućnost podizanja maksimalne stope u određenim okolnostima.

(10)

Zbog važnosti ostvarivanja ciljeva ove Uredbe, primjereno je financirati 100 % prihvatljivih troškova za određene mjere pod uvjetom da njihova provedba također podrazumijeva nastanak troškova koji nisu prihvatljivi.

(11)

Unija je odgovorna za osiguravanje pravilnog korištenja sredstava, ali i za poduzimanje mjera koje reagiraju na potrebu pojednostavljivanja njezinih programa potrošnje radi smanjenja administrativnog opterećenja te troškova korisnika sredstava i svih uključenih subjekata, u skladu s Komunikacijom Komisije upućenom Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija od 8. listopada 2010. pod naslovom „Pametni propisi u Europskoj uniji”.

(12)

Pravom Unije zahtijeva se od država članica provedba određenih mjera u slučaju pojave ili razvoja određenih bolesti životinja ili zoonoza. Stoga bi Unija trebala osigurati financijski doprinos za takve hitne mjere.

(13)

Također je odgovarajućim mjerama iskorjenjivanja, kontrole i praćenja potrebno smanjiti učestalost izbijanja bolesti životinja i zoonoza, koje predstavljaju prijetnju zdravlju ljudi i životinja, te je potrebno spriječiti njihovo izbijanje. Nacionalni programi za iskorjenjivanje, kontrolu i praćenje takvih bolesti i zoonoza stoga trebaju imati koristi od financijske pomoći Unije.

(14)

Radi bolje organizacije i učinkovitosti upravljanja financijskom pomoći u području zdravlja životinja i bilja primjereno je utvrditi pravila o sadržaju, podnošenju, ocjenjivanju i odobravanju nacionalnih programa, uključujući one koji su provedeni u najudaljenijim regijama Unije iz članka 349. Ugovora o funkcioniranju Europske unije („UFEU”). Iz istih je razloga potrebno utvrditi rokove za izvješćivanje i podnošenje zahtjeva za plaćanje.

(15)

Direktivom Vijeća 2000/29/EZ (5) od država članica zahtijeva se poduzimanje određenih hitnih mjera za iskorjenjivanje štetnih organizama na bilju ili biljnim proizvodima („štetni organizmi”). Unija bi trebala osigurati financijski doprinos za iskorjenjivanje tih štetnih organizama. Financijski doprinos Unije trebao bi također biti dostupan pod određenim uvjetima za hitne mjere čiji je cilj sprečavanje širenja štetnih organizama koji su najštetniji za Uniju i koji se ne mogu iskorijeniti u određenim područjima te za mjere sprečavanja koje se odnose na te štetne organizme.

(16)

Hitne mjere poduzete protiv štetnih organizama trebale bi biti prihvatljive za sufinanciranje Unije ako stvaraju dodanu vrijednost za Uniju kao cjelinu. Zbog toga bi trebalo omogućiti financijski doprinos Unije za štetne organizme navedene u Prilogu I. dijelu A odjeljku I. i Prilogu II. dijelu A odjeljku I. Direktive 2000/29/EZ pod naslovom „Štetni organizmi čija prisutnost nije ustanovljena u niti jednom dijelu Unije i relevantni za cijelu Uniju”. Kad je u Uniji ustanovljena prisutnost štetnih organizama, samo mjere koje se odnose one među njima koji su najštetniji za Uniju trebaju biti prihvatljive za financijski doprinos Unije. Takvi štetni organizmi, posebno uključuju one koji podliježu mjerama na temelju direktiva Vijeća 69/464/EEZ (6), 93/85/EEZ (7), 98/57/EZ (8) ili 2007/33/EZ (9). Financijski doprinos Unije također bi se trebao osigurati za one štetne organizme koji nisu na popisu iz Priloga I. ili Priloga II. Direktivi 2000/29/EZ, koji podliježu nacionalnim mjerama i koji privremeno ispunjavaju uvjete za uvrštavanje u Prilog I. dio A odjeljak I. Direktive 2000/29/EZ i Prilog II. dio A odjeljak I. iste Direktive. Mjere koje se odnose na štetne organizme čije iskorjenjivanje podliježe hitnim mjerama Unije trebale bi biti prihvatljive i za financijski doprinos Unije.

(17)

Potrebno je pravovremeno otkriti prisutnost određenih štetnih organizama. Takvi nadzori na prisutnosti koje provode države članice ključni su za osiguranje trenutačnog iskorjenjivanja izbijanja tih štetnih organizama. Nadzori koje provode pojedine države članice ključni su za zaštitu područja svih ostalih država članica. Unija može općenito doprinijeti financiranju tih nadzora pod uvjetom da njihovo područje primjene obuhvaća najmanje jednu od važnih kategorija štetnih organizama, naime onih štetnih organizama za koje nije poznato da se pojavljuju u Uniji i onih koji podliježu hitnim mjerama Unije.

(18)

Financiranjem Unije mjera u području zdravlja životinja i bilja trebali bi biti obuhvaćeni određeni prihvatljivi troškovi, ali u iznimnim i opravdanim slučajevima i troškovi država članica nastali provedbom drugih potrebnih mjera. Takve mjere mogu obuhvaćati provedbu pojačanih biosigurnosnih mjera u slučaju izbijanja bolesti ili prisutnosti štetnih organizama, uništavanje i prijevoz trupova tijekom programa iskorjenjivanja te troškove naknada posjednicima nastale zbog hitnog cijepljenja.

(19)

Najudaljenije regije država članica nailaze na teškoće zbog njihove udaljenosti i ovisnosti o ograničenom broju proizvoda. Primjereno je da Unija dodijeli financijski doprinos državama članicama za programe koji se provode za kontrolu štetnih organizama u tim najudaljenijim regijama u skladu s ciljevima Uredbe (EU) br. 228/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (10). Budući da određene najudaljenije regije podliježu nacionalnim pravilima karakterističnima za te regije umjesto pravilima Unije utvrđenim u Direktivi 2000/29/EZ, taj financijski doprinos Unije trebao bi se odnositi na pravila koja su na snazi u tim regijama, bez obzira na to jesu li to pravila Unije ili nacionalna pravila.

(20)

Službene kontrole koje provode države članice ključan su instrument za provjeru i praćenje toga provode li se i izvršavaju odgovarajući zahtjevi Unije te postoji li usklađenost s njima. Učinkovitost i djelotvornost sustava službenih kontrola ključna je za održavanje visoke razine sigurnosti za ljude, životinje i bilje u cijelom prehrambenom lancu istodobno osiguravajući visoku razinu zaštite okoliša. Potrebno je omogućiti financijsku potporu Unije za takve mjere kontrole. Osobito bi trebalo omogućiti financijski doprinos za referentne laboratorije Unije kako bi mogli snositi troškove koji proizlaze iz provedbe programa rada koje je odobrila Komisija. Povrh toga, s obzirom na to da učinkovitost službenih kontrola ovisi o tome je li nadzornim tijelima dostupno dobro osposobljeno osoblje s odgovarajućim poznavanjem prava Unije, Unija bi trebala doprinijeti njihovu osposobljavanju i relevantnim programima razmjene koje su organizirala nadležna tijela.

(21)

Učinkovito upravljanje službenim kontrolama ovisi o brzoj razmjeni podataka i informacija povezanih s tim kontrolama. Uz to, pravilna i usklađena provedba relevantnih pravila ovisi o uspostavljanju učinkovitih sustava koji uključuju nadležna tijela država članica. Stoga bi uspostava i rad baza podataka i računalnih sustava za upravljanje informacijama u te svrhe trebali biti prihvatljivi za dodjelu financijskih doprinosa.

(22)

Unija bi trebala omogućiti financiranje tehničkih, znanstvenih, koordinacijskih i komunikacijskih aktivnosti nužnih za ispravnu provedbu prava Unije i prilagodbu prava znanstvenim, tehnološkim i društvenim trendovima. Financiranje bi trebalo omogućiti i za projekte čiji je cilj poboljšanje učinkovitosti i djelotvornosti službenih kontrola.

(23)

U skladu člankom 3. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (11) u svakom prijedlogu podnesenom zakonodavnom tijelu koji sadrži odstupanja od odredaba te Uredbe mora se jasno uputiti na ta odstupanja i navesti točne razloge kojima se ta odstupanja opravdavaju. Stoga, s obzirom na posebnu prirodu nekih ciljeva obuhvaćenih ovom Uredbom i na to da nadležna tijela država članica mogu najbolje provesti aktivnosti u vezi s tim ciljevima, ta nadležna tijela trebala bi se smatrati korisnicima u svrhu članka 128. stavka 1. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012. Stoga bi trebalo moći dodijeliti bespovratna sredstva tim tijelima bez prethodnog objavljivanja poziva na podnošenje prijedloga.

(24)

Odstupajući od članka 86. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012, te kao iznimka od načela neretroaktivnosti, kako je navedeno njezinom članku 130. troškovi hitnih mjera navedenih u člancima 7. i 17. ove Uredbe trebali bi biti prihvatljivi od datuma obavijesti o pojavi bolesti ili prisutnosti štetnog organizma koju je država članica proslijedila Komisiji zbog hitne i nepredvidljive prirode tih mjera. Komisija bi trebala preuzeti odgovarajuće proračunske obveze i plaćanje prihvatljivih rashoda nakon procjene zahtjeva za plaćanje država članica.

(25)

Od najveće je važnosti da se takve hitne mjere provedu odmah. Stoga bi bilo kontraproduktivno isključiti iz financiranja troškove nastale prije podnošenja zahtjeva za bespovratna sredstva jer bi to potaknulo države članice da usmjere svoje napore na pripremu zahtjeva za bespovratna sredstva umjesto na provođenje hitnih mjera.

(26)

S obzirom na opseg prava Unije koje je na snazi i koje se odnosi na provedbu mjera iskorjenjivanja i nadzora te s obzirom na tehnička ograničenja u vezi s ostalim dostupnim stručnim znanjem, mjere obuhvaćene ovom Uredbom trebala bi velikim dijelom provoditi prije svega nadležna tijela država članica. Stoga je u određenim slučajevima nužno sufinancirati troškove plaća osoblja nacionalnih administracija.

(27)

Programiranje omogućuje koordinaciju i određivanje prioriteta te stoga pridonosi učinkovitoj uporabi financijskih sredstava Unije. Kako bi se osigurali jedinstveni uvjeti za provedbu ove Uredbe, Komisiji bi trebale biti dodijeljene provedbene ovlasti u vezi s donošenjem programa rada za provedbu određenih mjera utvrđenih u ovoj Uredbi.

(28)

Kako bi se osigurala odgovorna i učinkovita uporaba financijskih sredstava Unije, Komisiji bi trebalo omogućiti da provjerama na licu mjesta ili dokumentacijskim provjerama provjerava upotrebljavaju li se financijska sredstva Unije učinkovito za provedbu prihvatljivih mjera.

(29)

Financijske interese Unije trebalo bi zaštititi tijekom cjelokupnog ciklusa rashoda, uključujući sprečavanjem i otkrivanjem nepravilnosti i provođenjem istrage o njima te osiguravanjem povrata izgubljenih, pogrešno plaćenih ili nepravilno iskorištenih financijskih sredstava.

(30)

Popis bolesti životinja koje ispunjavaju uvjete za financiranje u okviru hitnih mjera priložen je ovoj Uredbi i sadrži bolesti životinja iz članka 3. stavka 1., članka 4. stavka 1., članka 6. stavka 2. i članka 14. stavka 1. Odluke Vijeća 2009/470/EZ (12). Kako bi se u obzir uzele bolesti životinja koje se u skladu s Direktivom Vijeća 82/894/EEZ (13) moraju prijaviti te bolesti koje mogu predstavljati novu prijetnju Uniji, ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. UFEU-a trebalo bi delegirati Komisiji u pogledu dopunjavanja tog popisa.

(31)

Popisi bolesti životinja i zoonoza koje ispunjavaju uvjete za financiranje u okviru programa iskorjenjivanja, kontrole i nadzora priloženi su ovoj Uredbi i sadrže bolesti životinja i zoonoze iz Priloga I. Odluci 2009/470/EZ. Kako bi se u obzir uzelo stanje izazvano tim bolestima životinja sa znatnim utjecajem na uzgoj stoke ili trgovinu stokom, razvoj zoonoza koje predstavljaju prijetnju ljudima ili novi trendovi u području znanosti ili epidemiologije, ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. UFEU-a trebalo bi delegirati Komisiji u pogledu dopunjavanja tih popisa.

(32)

Pri donošenju delegiranih akata temeljem ove Uredbe, posebno je važno da Komisija obavi odgovarajuća savjetovanja tijekom pripremnog rada, također i na stručnoj razini. Prilikom pripreme i izrade delegiranih akata Komisija bi trebala osigurati istodobno, pravodobno i prikladno dostavljanje relevantnih dokumenata Europskom parlamentu i Vijeću.

(33)

Kako bi se osigurali jednaki uvjeti za provedbu ove Uredbe, Komisiji bi se trebale dodijeliti provedbene ovlasti u pogledu utvrđivanja godišnjih i višegodišnjih programa rada, financijskog doprinosa za hitne mjere ili prema potrebi za reagiranje na nepredvidive trendove, postupaka za podnošenje zahtjeva država članica te izvješća i zahtjeva za plaćanje bespovratnih sredstava. Te ovlasti trebale bi se izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (14).

(34)

Pravo Unije trebalo bi se provoditi tako da se u svjetlu iskustava osigura očekivana dobrobit. Stoga je prikladno da Komisija ocijeni funkcioniranje i učinkovitost ove Uredbe i dostavi rezultate drugim institucijama.

(35)

Različiti odbori pomažu Komisiji pri provedbi pravila Unije obuhvaćenih ovom Uredom, a posebno odbori osnovani odlukama Vijeća 66/399/EEZ (15) i 76/894/EEZ (16), direktivama Vijeća 98/56/EZ (17) i 2008/90/EZ (18) i Uredbom (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća (19). Primjereno je regulirati postupak u odboru na tom području. Odbor uspostavljen člankom 58. Uredbe (EZ) 178/2002 trebalo bi ovlastiti za pružanje pomoći Komisiji pri izvršavanju provedbenih ovlasti u odnosu na rashode nastale na relevantnim područjima i promijeniti naziv tog Odbora kako bi bolje odražavao njegove proširene zadatke. Sukladno tome, odluke 66/399/EEZ i 76/894/EEZ trebalo bi staviti izvan snage, a direktive 98/56/EZ i 2008/90/EZ i Uredbu (EZ) br. 178/2002 trebalo bi izmijeniti na odgovarajući način.

(36)

Ova Uredba zamjenjuje odredbe Odluke 2009/470/EZ. Osim toga, ova Uredba zamjenjuje članak 13.c stavak 5. i članke od 22. do 26. Direktive 2000/29/EZ, članak 66. Uredbe (EZ) br. 882/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (20), poglavlje VII. Uredbe (EZ) br. 396/2005 Europskog parlamenta i Vijeća (21), članak 22. Direktive 2009/128/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (22) i članak 76. Uredbe (EZ) br. 1107/2009 Europskog parlamenta i Vijeća (23). Sukladno tome, Direktivu 2000/29/EZ, uredbe (EZ) br. 882/2004 i (EZ) br. 396/2005, Direktivu 2009/128/EZ i Uredbu (EZ) br. 1107/2009 trebalo bi izmijeniti na odgovarajući način.

(37)

Uvođenje sufinanciranja Unije za troškove država članica nastale osiguravanjem naknade posjednicima za vrijednost uništenog bilja, biljnih proizvoda ili drugih predmeta, koji podliježu mjerama iz članka 16. Direktive 2000/29/EZ, zahtijeva izradu smjernica o uvjetima koji se primjenjuju u pogledu ograničenja tržišne vrijednosti dotičnih usjeva i drveća. Stoga bi se uvođenje navedenog sufinanciranja trebalo primjenjivati tek od 1. siječnja 2017.,

(a)

o hrani i sigurnosti hrane u bilo kojoj fazi njezine proizvodnje, obrade, distribucije i odlaganja, uključujući pravila kojima se jamče poštene prakse u trgovini i štite potrošački interesi i podaci, te o proizvodnji i uporabi materijala i proizvoda koji će biti u kontaktu s hranom;

(b)

o hrani za životinje i sigurnosti hrane za životinje u bilo kojoj fazi njezine proizvodnje, obrade, distribucije i odlaganja te njezinoj upotrebi, uključujući pravila kojima se jamče poštene prakse u trgovini i štite potrošački interesi i informacije;

(c)

o utvrđivanju zahtjeva u vezi sa zdravljem životinja;

(d)

o utvrđivanju zahtjeva za dobrobit životinja;

(e)

o zaštitnim mjerama protiv štetnih organizama na bilju ili biljnim proizvodima kao što je definirano u članku 2. stavku 1. točki (e) Direktive 2000/29/EZ („štetni organizmi”);

(f)

o proizvodnji radi stavljanja na tržište te o stavljanju na tržište biljnog reprodukcijskog materijala;

(g)

o utvrđivanju zahtjeva za stavljanje na tržište sredstava za zaštitu bilja i održivu uporabu pesticida;

(h)

o nastojanju sprečavanja i smanjivanja rizika za javno zdravlje i zdravlje životinja koji proizlaze iz nusproizvoda životinjskog podrijetla i od njih dobivenih proizvoda;

(i)

o upravljanju namjernim uvođenjem genetski modificiranih organizama u okoliš;

(j)

o zaštiti prava intelektualnog vlasništva povezanog s biljnom raznolikošću te očuvanjem i razmjenom biljnih genetskih izvora.

(a)

opći cilj doprinošenja visokoj razini zdravlja ljudi, životinja i bilja u cijelom prehrambenom lancu i na povezanim područjima sprečavanjem i iskorjenjivanjem bolesti i štetnih organizama te osiguravanjem visoke razine zaštite potrošača i okoliša, istodobno jačajući konkurentnost industrije hrane i hrane za životinje Unije te dajući prednost stvaranju radnih mjesta.

(b)

sljedeće posebne ciljeve:

(a)

za posebni cilj iz stavka 1. točke (b) podtočke i., smanjenje broja slučajeva bolesti ljudi u Uniji koji su povezani sa sigurnošću hrane ili zoonozama;

(b)

za posebni cilj iz stavka 1. točke (b) podtočke ii.:

(c)

za posebni cilj iz stavka 1. točke (b) podtočke iii.:

(d)

za posebni cilj iz stavka 1. točke (b) podtočke iv., povoljna kretanja rezultata službenih kontrola na određenim područjima od interesa koje provode i o kojima izvješćuju stručnjaci Komisije u državama članicama.

(a)

prekogranične aktivnosti koje zajedno obavljaju dvije države članice ili više njih s ciljem kontrole, sprečavanja ili iskorjenjivanja štetnih organizama ili bolesti životinja;

(b)

države članice čiji bruto nacionalni dohodak po stanovniku na temelju najnovijih podataka Eurostata iznosi manje od 90 % prosjeka Unije;

(a)

kad je njihov cilj izbjegavanje ljudskih žrtava ili velikih gospodarskih poremećaja u Uniji kao cjelini;

(b)

kad predstavljaju posebne mjere koje su prijeko potrebne za Uniju kao cjelinu kako je utvrdila Komisija u programu rada donesenom u skladu s člankom 36. stavkom 1.; ili

(c)

kad su provedene u trećim zemljama.

(a)

zdravlje ljudi;

(b)

zdravlje ili dobrobit životinja; ili

(c)

poljoprivrednu proizvodnju ili proizvodnju akvakulture ili povezane gospodarske sektore.

(a)

naknada štete posjednicima životinja koje su zaklane ili izlučene u iznosu koji je u granicama tržišne vrijednosti takvih životinja kao u situaciji da nisu bile pogođene bolešću;

(b)

troškovi klanja ili izlučivanja životinja i s time povezani troškovi prijevoza;

(c)

naknada štete posjednicima za vrijednost njihovih uništenih proizvoda životinjskog podrijetla u iznosu koji je u granicama tržišne vrijednosti tih proizvoda neposredno prije pojavljivanja ili potvrđivanja bilo kakve sumnje na bolest;

(d)

troškovi čišćenja, dezinsekcije i dezinfekcije gospodarstava i opreme utemeljeni na epidemiologiji i svojstvima patogena;

(e)

troškovi prijevoza i uništavanja zaražene hrane za životinje i opreme koju nije moguće dezinficirati;

(f)

troškovi nabave, skladištenja, davanja ili distribucije cjepiva i mamaka kao i troškovi samog cijepljenja ako ih je odredila ili dopustila Komisija;

(g)

troškovi prijevoza i zbrinjavanja trupova;

(h)

u iznimnim i propisno opravdanim slučajevima svi drugi troškovi nužni za iskorjenjivanje bolesti kako je propisano u odluci o financiranju iz članka 35. stavka 3. ove Uredbe.

(a)

situaciju koja se odnosi na bolesti životinja sa znatnim utjecajem na uzgoj stoke ili trgovinu stokom;

(b)

razvoj zoonoza koje predstavljaju prijetnju ljudskom zdravlju; ili

(c)

nove trendove u području znanosti ili epidemiologije.

(a)

troškovi uzorkovanja životinja;

(b)

troškovi ispitivanja, pod uvjetom da su ograničeni na:

(c)

naknada štete posjednicima životinja koje su zaklane ili izlučene u iznosu koji je u granicama tržišne vrijednosti takvih životinja kao u situaciji da nisu pogođene bolešću;

(d)

troškovi klanja ili izlučivanja životinja;

(e)

naknada štete posjednicima za vrijednost njihovih uništenih proizvoda životinjskog podrijetla u iznosu koji je u granicama tržišne vrijednosti tih proizvoda neposredno prije pojavljivanja ili potvrđivanja bilo kakve sumnje na bolest;

(f)

troškovi nabave, skladištenja, davanja ili distribucije doza cjepiva ili cjepiva i mamaka upotrijebljenih u programima;

(g)

troškovi čišćenja, dezinsekcije i dezinfekcije gospodarstava i opreme utemeljeni na epidemiologiji i svojstvima patogena; i

(h)

u iznimnim i propisno opravdanim slučajevima, troškovi nastali tijekom poduzimanja potrebnih mjera, osim onih iz točaka od (a) do (g), pod uvjetom da su takve mjere određene u odluci o bespovratnim sredstvima iz članka 13. stavaka 3. i 4.

(a)

opis epidemiološke situacije bolesti životinja ili zoonoze prije datuma početka provedbe programa;

(b)

opis i razgraničenje geografskih i administrativnih područja u kojima će se program provoditi;

(c)

trajanje programa;

(d)

mjere koje će se provesti;

(e)

procjenu proračuna;

(f)

ciljeve koji se žele postići do datuma dovršetka programa i očekivane koristi programa; i

(g)

odgovarajuće pokazatelje za mjerenje ostvarivanja ciljeva programa.

(a)

popisu nacionalnih programa koji su tehnički odobreni i predloženi za sufinanciranje;

(b)

privremenom iznosu dodijeljenom svakom programu;

(c)

privremenoj najvišoj razini financijskog doprinosa Unije za svaki program; i

(d)

svim privremenim uvjetima kojima može podlijegati financijski doprinos Unije.

(a)

mjere za iskorjenjivanje štetnog organizma iz zaraženog područja koje su poduzela nadležna tijela u skladu s člankom 16. stavcima 1. i 2. Direktive 2000/29/EZ ili u skladu s mjerama Unije usvojenim u skladu s člankom 16. stavkom 3. te Direktive;

(b)

mjere za sprečavanje širenja štetnog organizma za koji su donesene mjere Unije za sprečavanje širenja u skladu s člankom 16. stavkom 3. Direktive 2000/29/EZ u zaraženom području iz kojega se štetni organizam ne može iskorijeniti ako su te mjere nužne kako bi se Unija zaštitila od daljnjeg širenja tog organizma. Te se mjere odnose isključivo na iskorjenjivanje tog organizma iz tampon-zone u slučaju da se ustanovi njegova prisutnost u navedenoj tampon-zoni;

(c)

dodatne zaštitne mjere koje se poduzimaju protiv širenja štetnog organizma za koji su donesene mjere Unije za sprečavanje širenja u skladu s člankom 16. stavkom 3. Direktive 2000/29/EZ, osim mjera iskorjenjivanja iz točke (a) i mjera za sprečavanje širenja iz točke (b) ako su te mjere nužne kako bi se Unija zaštitila od daljnjeg širenja tog organizma.

(a)

odnose se na štetne organizme navedene u Prilogu I. dijelu A odjeljku I. Direktive 2000/29/EZ i Prilogu II. dijelu A odjeljku I. iste Direktive;

(b)

odnose se na štetne organizme obuhvaćene mjerama koje je donijela Komisija u skladu s člankom 16. stavkom 3. Direktive 2000/29/EZ;

(c)

odnose se na štetne organizme za koje su donesene mjere u skladu s Direktivama 69/464/EEZ, 93/85/EEZ, 98/57/EZ ili 2007/33/EZ; ili

(d)

odnose se na štetne organizme, koji nisu navedeni u Prilogu I. ili Prilogu II. Direktivi 2000/29/EZ, koji podliježu mjerama donesenim od strane nadležnih vlasti države članice u skladu s člankom 16. stavkom 2. Direktive 2000/29/EZ i koji privremeno ispunjavaju uvjete za uvrštenje na popis u Prilogu I. dijelu A odjeljku I. Direktive 2000/29/EZ ili Prilogu II. dijelu A odjeljku I. iste Direktive.

(a)

troškovi osoblja, bez obzira na njihov status, izravno uključenog u mjere, kao i troškovi najma opreme, potrošnog materijala i drugih potrebnih materijala, proizvoda za obradu, uzorkovanja i laboratorijskih ispitivanja;

(b)

troškovi ugovora o uslugama s trećim stranama za provedbu dijela mjera;

(c)

troškovi naknade gospodarskim subjektima ili posjednicima za tretiranje, uništenje i naknadno uklanjanje bilja, biljnih proizvoda i drugih predmeta, te za čišćenje i dezinfekciju poslovnih prostorija, zemljišta, vode, tla i uzgojnih supstrata, pogona, strojeva i opreme;

(d)

troškovi naknade posjednicima za vrijednost uništenog bilja, biljnih proizvoda ili drugih predmeta podvrgnutih mjerama iz članka 16. Direktive 2000/29/EZ, u granicama tržišne vrijednosti takvog bilja, biljnih proizvoda i drugih predmeta koju bi imali da nisu bili pogođeni tim mjerama; preostala vrijednost, ako je ima, oduzima se od naknade; i

(e)

u iznimnim i propisno opravdanim slučajevima, troškovi nastali tijekom poduzimanja potrebnih mjera, osim onih iz točaka od (a) do (d), pod uvjetom da su takve mjere utvrđene u odluci o financiranju iz članka 36. stavka 4.

(a)

odnose se na štetne organizme navedene u Prilogu I. dijelu A odjeljku I. Direktive 2000/29/EZ i Prilogu II. dijelu A odjeljku I. iste Direktive;

(b)

odnose se na štetne organizme obuhvaćene mjerama koje je donijela Komisija u skladu s člankom 16. stavkom 3. Direktive 2000/29/EZ.

(a)

troškovi uzorkovanja;

(b)

troškovi ispitivanja, pod uvjetom da su ograničeni na:

(c)

u iznimnim i propisno opravdanim slučajevima, troškovi nastali tijekom poduzimanja drugih potrebnih mjera, osim onih iz točaka (a) i (b), pod uvjetom da su takve mjere utvrđene u odluci o bespovratnim sredstvima iz članka 22. stavaka 3. i 4.

(a)

štetne organizme uključene u program;

(b)

opis i razgraničenje geografskih i upravnih područja u kojima će se program provoditi te opis stanja tih područja u pogledu prisutnosti dotičnih štetnih organizama;

(c)

trajanje programa;

(d)

broj planiranih vizualnih pregleda, uzoraka i ispitivanja za dotične štetne organizme i bilje, biljne proizvode i druge predmete;

(e)

procijenjeni proračun;

(f)

ciljeve koji se žele postići do datuma završetka programa i njegove očekivane koristi; i

(g)

odgovarajući pokazatelji za mjerenje ostvarivanja ciljeva programa.

(a)

popis programa nadzora koji su tehnički odobreni i predloženi za sufinanciranje;

(b)

privremeni iznos dodijeljen svakom programu;

(c)

privremenu najvišu razinu financijskog doprinosa Unije za svaki program; i

(d)

sve privremene uvjete kojima može podlijegati financijski doprinos Unije.

(a)

troškovi osoblja, bez obzira na njihov status, izravno uključenog u provedbu mjera, kao i troškovi najma opreme, potrošnog materijala i proizvoda za obradu;

(b)

troškovi ugovora o uslugama s trećim stranama za provedbu dijela mjera;

(c)

troškovi uzorkovanja;

(d)

troškovi ispitivanja, pod uvjetom da su ograničeni na:

(a)

štetne organizme uključene u program;

(b)

opis i razgraničenje geografskih i upravnih područja u kojima se primjenjuje program te opis stanja tih područja u pogledu prisutnosti dotičnih štetnih organizama;

(c)

tehničku analizu fitosanitarnog stanja regije;

(d)

trajanje programa;

(e)

djelatnosti uključene u program i prema potrebi broj planiranih vizualnih pregleda, uzoraka i ispitivanja za štetne organizme i bilje, biljne proizvode i druge obuhvaćene predmete;

(f)

procijenjeni proračun;

(g)

ciljeve koji se žele postići do datuma završetka programa i njegove očekivane koristi; i

(h)

odgovarajuće pokazatelje za mjerenje postignuća ciljeva programa.

(a)

popis programa za najudaljenije regije koji su tehnički odobreni i predloženi za sufinanciranje;

(b)

privremeni iznos dodijeljen svakom programu;

(c)

privremenu najvišu razinu financijskog doprinosa Unije za svaki program; i

(d)

sve privremene uvjete kojima može podlijegati financijski doprinos Unije.

(a)

troškovi osoblja, bez obzira na njihov status, izravno uključenog u djelatnosti koje laboratoriji provode u svojstvu referentnog laboratorija;

(b)

troškovi kapitalne opreme;

(c)

troškovi potrošnog materijala;

(d)

troškovi slanja uzoraka, službenih putovanja, sastanaka, djelatnosti osposobljavanja.

(a)

troškovi organizacije osposobljavanja, uključujući osposobljavanje koje je također dostupno sudionicima iz trećih zemalja ili u okviru djelatnosti razmjene;

(b)

troškovi putovanja, smještaja i dnevnica osoblja nadležnih tijela koje sudjeluje u osposobljavanju.

(a)

troškovi uzorkovanja i laboratorijskih ispitivanja;

(b)

troškovi opreme potrebne za provođenje zadataka službene kontrole i prikupljanja podataka.

(a)

imaju dokazanu dodatnu vrijednost za Uniju u cjelini i dostupni su diljem Unije svim zainteresiranim korisnicima; i

(b)

potrebni su za djelotvornu i učinkovitu provedbu pravila iz članka 1.

(a)

učinkovitosti provedbe mjera za koje je osiguran financijski doprinos Unije;

(b)

sukladnosti administrativnih praksi s propisima Unije;

(c)

postojanja potrebnih popratnih dokumenata i njihove povezanosti s mjerama za koje je osiguran financijski doprinos Unije.

1.

U članku 17., stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1.   Komisiji pomaže Stalni odbor za bilje, životinje, hranu i hranu za životinje osnovan na temelju članka 58. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća (25). Navedeni Odbor je odbor u smislu Uredbe (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (26).

(25)  Uredba (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane (SL L 31, 1.2.2002., str. 1.)."

(26)  Uredba (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije (SL L 55, 28.2.2011., str. 13.).”"

2.

U članku 18., stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1.   Komisiji pomaže Stalni odbor za bilje, životinje, hranu i hranu za životinje osnovan na temelju članka 58. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 178/2002. Navedeni Odbor je odbor u smislu Uredbe (EU) br. 182/2011.”

1.

U članku 13.c stavak 5. briše se.

2.

Umeće se sljedeći članak:

„Članak 15.a

Države članice omogućuju da svi koji primijete prisutnost štetnog organizma navedenog u Prilogu I. ili Prilogu II. ili štetni organizam obuhvaćen mjerom u skladu s člankom 16. stavkom 2. ili člankom 16. stavkom 3., ili imaju razlog za sumnju da ja takav organizam prisutan, u pisanom obliku obavješćuju nadležno tijelo u roku od deset kalendarskih dana te, ako to zahtijeva nadležno tijelo, dostavljaju informacije koje imaju o njegovoj prisutnosti.”

3.

Brišu se članci 22. do 26.

27.6.2014   

HR

Službeni list Europske unije

L 189/33

(1)

1997. godine Uredbom Vijeća (EZ) br. 820/97 (3) osnažena su pravila Unije o označivanju i sljedivosti goveda u svjetlu epidemije goveđe spongiformne encefalopatije (BSE) i povećane potrebe za praćenjem podrijetla i kretanja životinja uz pomoć konvencionalnih ušnih markica.

(2)

Uredbom (EZ) br. 1760/2000 Europskog parlamenta i Vijeća (4) predviđa se da svaka država članica treba uvesti sustav označivanja i registracije goveda u skladu s tom uredbom.

(3)

Uredbom (EZ) br. 1760/2000 uvodi se sustav označivanja i registracije goveda koji uključuje ušne markice na oba uha svake životinje, računalne baze podataka, putne listove za životinje i pojedinačne registre koji se vode na svakom gospodarstvu.

(4)

Utvrđivanje sljedivosti goveđeg mesa unatrag do njezina izvora označivanjem i registracijom preduvjet je za označivanje podrijetla kroz prehrambeni lanac. Tim se mjerama osigurava zaštita potrošača i javno zdravlje te promiče povjerenje potrošača.

(5)

Uredba (EZ) br. 1760/2000 te posebno sustavi označivanja goveda i dobrovoljnog označivanja goveđeg mesa bili su navedeni kao obveze informiranja od osobite važnosti u pogledu opterećenja koja predstavljaju poduzećima u Komunikaciji Komisije od 22. listopada 2009. pod naslovom „Program djelovanja za smanjivanje administrativnog opterećenja u EU-u – Sektorski planovi za smanjivanje i Aktivnosti za 2009.”.

(6)

Korištenjem sustavâ elektroničkog označivanja („EID”) potencijalno bi se moglo urediti postupke sljedivosti automatiziranim i točnijim očitavanjem i upisivanjem u registar gospodarstva. Nadalje, njime bi se omogućilo automatsko unošenje podataka o kretanjima životinja u računalnu bazu podataka te na taj način unaprijedilo brzinu, pouzdanost i točnost sustava sljedivosti. Korištenjem EID sustavâ također bi se poboljšalo upravljanje određenim izravnim plaćanjima poljoprivrednicima.

(7)

EID sustavi na temelju radiofrekvencijske identifikacije znatno su se poboljšali u posljednjih deset godina. Tom se tehnologijom omogućuje brže i točnije izravno učitavanje pojedinačnih identifikacijskih oznaka životinja u sustave obrade podataka. To rezultira skraćivanjem vremena potrebnog za utvrđivanje sljedivosti potencijalno zaraženih životinja ili hrane i dovodi do povećanja pouzdanosti baza podataka te povećanja kapaciteta za brzo reagiranje u slučaju izbijanja bolesti te štedi troškove rada, čak i ako uključuje povećanje troškova opremanja.

(8)

Ova Uredba u skladu je s činjenicom da su EID sustavi već uvedeni u Uniju za druge vrste životinja koje nisu goveda, primjerice obvezni sustav koji se koristi za ovce i koze.

(9)

Zbog tehnološkog napretka u EID sustavima nekoliko je država članica odlučilo da na dobrovoljnoj osnovi počne provoditi EID za goveda. Te će inicijative, po svemu sudeći, dovesti do razvoja različitih sustava u pojedinim državama članicama i od strane različitih zainteresiranih strana. Razvoj sustava koji se razlikuju omeo bi kasnije usklađivanje tehničkih normi unutar Unije. Trebalo bi osigurati interoperabilnost EID sustavâ u državama članicama, kao i njihovu usklađenost s odgovarajućim normama ISO ili drugim međunarodnim tehničkim normama koje su usvojile priznate međunarodne organizacije za utvrđivanje normi, pod uvjetom da se tim međunarodnim normama mogu zajamčiti barem bolji rezultati nego normama ISO.

(10)

U izvješću Komisije od 25. siječnja 2005. o mogućnosti uvođenja EID-a za goveda zaključeno je da se pokazalo kako se radiofrekvencijska identifikacija razvila do mjere u kojoj bi se već mogla primjenjivati u praksi. U tom se izvješću također zaključilo da je vrlo poželjno prijeći na EID za goveda unutar Unije jer bi se njime, uz druge pogodnosti, pridonijelo smanjenju administrativnog opterećenja.

(11)

U skladu s Komunikacijom Komisije od 10. rujna 2008. pod nazivom „Plan djelovanja za provedbu strategije EU-a za zdravlje životinja” Komisija treba pojednostaviti obveze obavješćivanja, kao što su registri gospodarstava i putni listovi za životinje tijekom uvođenja EID sustava.

(12)

U Komunikaciji Komisije od 19. rujna 2007. pod nazivom „Nova strategija Europske unije za zdravlje životinja (2007. – 2013.), prema kojoj je ‚Bolje spriječiti nego liječiti’ ”, predlaže se razmatranje EID-a za goveda kao moguće poboljšanje postojećeg sustava Unije za označivanje i registraciju radi pojednostavljivanja obveza obavješćivanja kao što su registri gospodarstava i putni listovi za životinje te predlaže provedbu razmjene elektroničkih putnih listova za goveda. Ta bi razmjena uključivala uvođenje EID-a uz unošenje podataka u stvarnom vremenu. Takva bi razmjena dovela do znatnih ušteda u pogledu troškova i napora nadležnih tijela država članica i ostalih zainteresiranih strana te bi smanjila obujam posla pri prijenosu podataka iz putnih listova za životinje u računalne baze podataka. Ova je Uredba u skladu s tom inicijativom.

(13)

Očekuje se stoga da ova Uredba pridonese nekim ključnim ciljevima glavnih strategija Unije, uključujući strategiju Europa 2020. za pametan, održiv i uključiv rast, unapređenjem gospodarskog rasta, kohezije i konkurentnosti.

(14)

Neke treće zemlje već su uvele pravila kojima omogućuju primjenu naprednih tehnologija EID-a. Unija bi trebala uvesti slična pravila za olakšavanje trgovine i povećanje konkurentnosti sektora.

(15)

U svjetlu tehnološkog razvoja novih vrsta elektroničkih oznaka primjereno je proširiti opseg sredstava označivanja predviđen Uredbom (EZ) br. 1760/2000 kako bi se omogućila upotreba elektroničkih oznaka kao službenog sredstva označivanja. Budući da uvođenje odgovarajućih odredaba znači znatno ulaganje, potrebno je omogućiti prijelazno razdoblje od pet godina kako bi se državama članicama dalo potrebno vrijeme za pripremu. Tijekom tog prijelaznog razdoblja konvencionalne ušne markice i dalje će predstavljati jedino službeno sredstvo označivanja goveda.

(16)

Određivanje EID-a obveznim širom Unije moglo bi imati negativne gospodarske učinke na određene subjekte. Stoga je primjereno da bi se EID-om, kada on postane službeno sredstvo označivanja, posjednici trebali koristiti na dobrovoljnoj osnovi. U takvom dobrovoljnom sustavu EID bi odabrali posjednici koji bi vjerojatno imali ekonomske koristi od njega, dok bi ostalim posjednicima trebalo biti omogućeno da i dalje označuju svoje životinje dvjema konvencionalnim ušnim markicama.

(17)

Države članice imaju vrlo različite sustave gospodarstava, poljoprivredne prakse i sektorske organizacije. Državama članicama bi stoga trebalo omogućiti da EID učine obveznim na svojem državnom području samo kada to smatraju primjerenim, nakon razmatranja svih tih čimbenika, uključujući utjecaje na male poljoprivrednike, te nakon savjetovanja s organizacijama koje zastupaju stočarsku industriju. Tijekom trgovinskih kretanja životinja unutar Unije obvezu elektroničkog označivanja goveda trebala bi imati ona država članica koja je upotrebu EID-a učinila obveznom na svojem državnom području. To ne bi trebalo podrazumijevati da je ta država članica obvezna ponovno označivati životinje koje su već elektronički označene u državi članici otpreme.

(18)

Životinje i meso koji ulaze u Uniju iz trećih zemalja trebali bi podlijegati zahtjevima označivanja i sljedivosti koji pružaju jednaku razinu zaštite.

(19)

Kada se žive životinje uvozi u Uniju iz trećih zemalja, trebale bi, po svom ulasku, podlijegati istim zahtjevima označivanja kakvi se primjenjuju na životinje rođene u Uniji.

(20)

Dva službena sredstva označivanja primijenjena na jednu životinju trebala bi imati isti identifikacijski broj. Međutim, tijekom početne faze prilagodbe korištenju elektroničkih oznaka kao službenog sredstva označivanja ne bi se moglo isključiti da bi u određenim slučajevima tehnička ograničenja povezana s konfiguracijom izvornog identifikacijskog broja neke životinje mogla spriječiti reprodukciju tog broja na elektroničkoj oznaci. To bi se moglo dogoditi kada znakovi od kojih se sastoji postojeći identifikacijski broj neke životinje sprječavaju pretvaranje tog broja u elektronički oblik. Stoga bi trebalo predvidjeti posebna prijelazna odstupanja kako bi se omogućila primjena elektroničke oznake također na te životinje, pod uvjetom da je osigurana potpuna sljedivost i da je moguća pojedinačna identifikacija životinja, uključujući identifikaciju gospodarstva na kojem su rođene.

(21)

Uredbom (EZ) br. 1760/2000 predviđa se da nadležno tijelo treba izdati putni list za svaku životinju koju se mora označiti u skladu s tom uredbom. To stvara velik administrativni teret za države članice. Nadležna tijela država članica imaju obvezu uspostaviti računalnu bazu podataka u skladu s člancima 14. i 18. Direktive Vijeća 64/432/EEZ (5). Budući da su te baze podataka morale biti potpuno operativne od 31. prosinca 1999., trebale bi u dostatnoj mjeri osigurati sljedivost domaćih kretanja goveda. Putne listove bi stoga trebalo izdavati samo za životinje namijenjene trgovini unutar Unije. Međutim, ovom Uredbom ne bi se trebalo spriječiti donošenje nacionalnih odredbi o izdavanju putnih listova za životinje koje nisu namijenjene trgovini unutar Unije.

(22)

BOVEX, pilot-projekt za razmjenu putnih listova za goveda između država članica, uspostavila je Komisija kako bi olakšala razmjenu podataka među državama članicama i istodobno osigurala sljedivost životinja tijekom njihovih kretanja unutar Unije. Kada razmjena podataka između nacionalnih računalnih baza podataka postane potpuno operativna, zahtjev za izdavanje putnih listova za životinje u papirnatom obliku ne bi se više trebao primjenjivati na životinje koje su namijenjene kretanjima unutar Unije. To bi trebalo pridonijeti smanjenju administrativnog opterećenja država članica i gospodarskih subjekata.

(23)

Glavom II. odjeljkom II. Uredbe (EZ) br. 1760/2000 utvrđuju se pravila o sustavu dobrovoljnog označivanja goveđeg mesa kojima se predviđa odobravanje određenih specifikacija za označivanje koje provodi nadležno tijelo dotične države članice. Kod primjene tog sustava administrativno opterećenje i troškovi koje stvore države članice i gospodarski subjekti nisu proporcionalni koristima sustava. S obzirom na to da je nakon donošenja te Uredbe na snagu stupilo novo zakonodavstvo, određena pravila o sustavu dobrovoljnog označivanja postala su suvišna te bi ih stoga trebalo izbrisati. Međutim, pritom se ne bi smjelo kompromitirati pravo subjekata na to da potrošače dobrovoljnim označivanjem obavješćuju o značajkama mesa, kao ni pravo potrošača na primanje provjerljivih informacija. Stoga bi, kao i za bilo koju drugu vrstu mesa, informacije o hrani za goveđe meso koje nadilaze obvezno označivanje trebale biti u skladu sa sadašnjim horizontalnim zakonodavstvom, uključujući Uredbu (EU) br. 1169/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (6).

(24)

Kako bi se spriječio rizik od prijevare u području označivanja mesnih proizvoda i radi zaštite europskih potrošača, primjenjive kontrole i sankcije trebale bi imati dovoljan učinak odvraćanja.

(25)

U skladu s Uredbom (EU) br. 1169/2011, Komisija je podnijela izvješće Europskom parlamentu i Vijeću o obveznom navođenju zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla mesa koje se koristi kao sastojak. Uz to je izvješće prema potrebi trebalo priložiti zakonodavni prijedlog radi osiguravanja veće transparentnosti u cijelom lancu proizvodnje mesa i boljeg informiranja europskih potrošača. Uzimajući u obzir nedavne probleme u vezi s označivanjem mesnih proizvoda, koji su utjecali na funkcioniranje prehrambenog lanca, Europski parlament i Vijeće očekivali su da će se izvješće usvojiti što je prije moguće tijekom drugog semestra 2013. te je ono konačno usvojeno 17. prosinca 2013.

(26)

Kao posljedica stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, ovlasti dodijeljene Komisiji na temelju Uredbe (EZ) br. 1760/2000 potrebno je uskladiti s člancima 290. i 291. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU).

(27)

Kako bi se osigurala primjena potrebnih pravila za pravilno funkcioniranje označivanja, registracije i sljedivosti životinja vrste goveda i goveđeg mesa, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. UFEU-a u vezi sa zahtjevima za alternativna sredstva označivanja goveda; posebnim okolnostima u kojima je državama članicama dopušteno produljiti najdulja moguća razdoblja za primjenu sredstava označivanja; podacima koji se razmjenjuju među računalnim bazama podataka država članica; najduljim mogućim razdobljem za određene obveze izvješćivanja; zahtjevima za sredstva označivanja; dodavanjem sredstava označivanja popisu navedenom u Prilogu I.; pravilima u vezi s informacijama iz računalne baze podataka koje se uključuju u putne listove za životinje i pojedinačne registre koji se vode na svakom gospodarstvu; označivanjem i registracijom kretanja goveda tijekom sezonske ispaše uključujući njihovo sezonsko premještanje; pravilima za označivanje određenih proizvoda koja bi trebala biti istovjetna pravilima utvrđenima u Uredbi (EZ) br. 1760/2000; odredbama o označivanju koje se odnose na pojednostavljen prikaz navoda o podrijetlu u slučajevima vrlo kratkog boravka životinje u državi članici ili trećoj zemlji rođenja ili klanja; te u vezi s definicijama i zahtjevima koji se primjenjuju na pojmove ili kategorije pojmova koji se mogu staviti na oznake zapakiranog svježeg i zamrznutog goveđeg i telećeg mesa. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući i ona na razini stručnjaka. Prilikom pripreme i izrade takvih delegiranih akata, Komisija bi trebala osigurati da se relevantni dokumenti Europskom parlamentu i Vijeću šalju istodobno, na vrijeme i na primjeren način.

(28)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu Uredbe (EZ) br. 1760/2000 u pogledu registracije gospodarstava koja se koriste alternativnim sredstvima označivanja; tehničkih karakteristika i detaljnog uređenja razmjene podataka među računalnim bazama podataka država članica; priznavanja potpunog funkcioniranja sustavâ za razmjenu podataka; formata i dizajna sredstava označivanja; tehničkih postupaka i normi za provedbu EID-a; pravila za konfiguraciju identifikacijskog broja, najveće dopuštene veličine i sastava određenih skupina životinja, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji. Te bi se ovlasti trebale izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (7).

(29)

Provedba ove Uredbe trebala bi se pratiti. Sukladno tome, najkasnije pet godina od stupanja na snagu ove Uredbe u pogledu odredbi koje se odnose na dobrovoljno označivanje goveđeg mesa i devet godina u pogledu odredbi koje se odnose na EID, Komisija bi Europskom parlamentu i Vijeću trebala podnijeti dva izvješća, kako o provedbi ove Uredbe, tako i o tehničkoj i ekonomskoj izvedivosti uvođenja obveznog EID-a u cijeloj Uniji. Tim bi se izvješćima prema potrebi trebali priložiti odgovarajući zakonodavni prijedlozi.

(30)

Uredbu (EZ) br. 1760/2000 stoga bi trebalo na odgovarajući način izmijeniti,

(1)

U članku 1. stavku 2. druga rečenica briše se;

(2)

U članku 2. prva alineja zamjenjuje se sljedećim:

(3)

u članku 3. prvom stavku točka (a) zamjenjuje se sljedećim:

(4)

članak 4. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 4.

Obveza označivanja životinja

1.   Sve životinje na gospodarstvu označuju se uz pomoć najmanje dva sredstva označivanja navedena u Prilogu I. i u skladu s pravilima donesenima u skladu sa stavkom 3. koje je odobrilo nadležno tijelo. Najmanje jedno sredstvo označivanja mora biti vidljivo i imati istaknut identifikacijski broj.

Prvi podstavak ne primjenjuje se na životinje rođene prije 1. siječnja 1998. koje nisu namijenjene trgovini unutar Unije. Te životinje označuju se barem jednim sredstvom označivanja.

Kako bi se osigurala prilagodba tehničkom napretku, Komisija je ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 22.b u vezi s dodavanjem sredstava označivanja popisu navedenom u Prilogu I., istodobno osiguravajući da su oni interoperabilni.

Sredstvo označivanja dodjeljuje se gospodarstvu, raspoređuje se i primjenjuje na životinje na način koji utvrdi nadležno tijelo.

Dva sredstva označivanja koja su odobrena u skladu s delegiranim i provedbenim aktima donesenima u skladu sa stavkom 3. i ovim stavkom i koja se promjenjuju na jednu životinju imaju jednaki jedinstveni identifikacijski broj koji, uz registraciju životinja, omogućuje pojedinačnu identifikaciju životinje i gospodarstva na kojem je rođena.

2.   Odstupajući od stavka 1., kada znakovi od kojih se sastoji identifikacijski broj životinje ne dopuštaju primjenu elektroničke oznake s jednakim jedinstvenim identifikacijskim brojem, dotična država članica može dopustiti da, uz nadzor njezina nadležnog tijela, drugo sredstvo označivanja ima drukčiji broj, pod uvjetom da je ispunjen svaki od sljedećih uvjeta:

3.   Kako bi se osigurala odgovarajuća sljedivost, prilagodba tehničkom napretku i optimalno funkcioniranje sustava označivanja, Komisija donosi delegirane akte u skladu s člankom 22.b u pogledu zahtjeva za sredstva označivanja navedena u Prilogu I. i prijelazne mjere potrebne za uvođenje posebnih sredstava označivanja.

Na temelju odgovarajućih normi ISO ili drugih međunarodnih tehničkih normi koje su donijele priznate međunarodne organizacije za utvrđivanje normi, pod uvjetom da se tim međunarodnim normama mogu zajamčiti barem bolji rezultati i viša razina pouzdanosti od normi ISO, Komisija provedbenim aktima utvrđuje potrebna pravila u vezi s:

Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 23. stavka 2.

4.   Države članice od 18. srpnja 2019. osiguravaju postojanje potrebne infrastrukture za omogućavanje označivanja životinja na temelju elektroničke oznake kao službenog sredstva označivanja u skladu s ovom Uredbom.

Države članice od 18. srpnja 2019. mogu uvesti nacionalne odredbe kojima se uvodi obveza uporabe elektroničke oznake kao jednog od dva sredstva označivanja predviđena u stavku 1.

Države članice koje koriste mogućnost iz drugog podstavka Komisiji dostavljaju tekst takvih nacionalnih odredbi i objavljuju te informacije na internetu. Komisija pomaže državama članicama pri objavljivanju tih informacija tako što na svoje internetske stranice stavlja poveznice na odgovarajuće internetske stranice država članica.

5.   Odstupajući od stavka 1., goveda namijenjena kulturnim ili sportskim događajima, uz iznimku sajmova i izložbi, mogu biti označena alternativnim sredstvima označivanja koja pružaju jednake norme označivanja kao i ona predviđene u stavku 1.

Gospodarstva koja se koriste alternativnim sredstvima označivanja iz prvog podstavka registriraju se u računalnoj bazi podataka predviđenoj u članku 5.

Komisija provedbenim aktima utvrđuje potrebna pravila za takvu registraciju. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 23. stavka 2.

Kako bi osigurala sljedivost na temelju normi označivanja istovjetnih onima predviđenima u stavku 1., Komisija je ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 22.b u vezi sa zahtjevima za alternativna sredstva označivanja iz prvog podstavka, uključujući prijelazne mjere potrebne za njihovo uvođenje.

Komisija može provedbenim aktima utvrditi pravila u vezi s formatom i dizajnom alternativnih sredstava označivanja iz prvog podstavka, uključujući prijelazne mjere potrebne za njihovo uvođenje. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 23. stavka 2.

6.   Svaka država članica obavješćuje ostale države članice i Komisiju o modelu sredstva označivanja koje se upotrebljava na njezinom državnom području. Te informacije objavljuje na internetu. Komisija pomaže državama članicama pri objavljivanju tih informacija tako što na svoje internetske stranice stavlja poveznice na odgovarajuće internetske stranice država članica.”;

(5)

Umeću se sljedeći članci:

„Članak 4.a

Razdoblje za primjenu sredstava označivanja

1.   Sredstva označivanja predviđena u članku 4. stavku 1. primjenjuju se na životinju prije isteka najduljeg mogućeg razdoblja, koje određuje država članica u kojoj se životinja rodila. Najdulje moguće razdoblje računa se od datuma rođenja životinje i ne može biti dulje od 20 dana.

Odstupajući od prvog podstavka, zbog razloga povezanih s fiziološkim razvojem životinja, to se razdoblje, za drugo sredstvo označivanja, može produljiti do 60 dana nakon rođenja životinje.

Niti jedna životinja ne smije napustiti gospodarstvo na kojem je rođena dok se ne primijene dva sredstva označivanja na tu životinju.

2.   Kako bi se omogućila primjena sredstava označivanja u posebnim okolnostima u kojima postoje praktične poteškoće, Komisija je ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 22.b radi određivanja posebnih okolnosti u kojima države članice mogu produljiti najdulja moguća razdoblja za primjenu sredstava označivanja predviđena u stavku 1. prvom i drugom podstavku. Države članice obavješćuju Komisiju o svakom korištenju te mogućnosti.

Članak 4.b

Označivanje životinja iz trećih zemalja

1.   Sve životinje koje u skladu s Direktivom 91/496/EEZ podliježu veterinarskim pregledima, a koje se unose u Uniju iz treće zemlje te su namijenjene odredišnom gospodarstvu na području Unije označuju se na odredišnom gospodarstvu sredstvom označivanja iz članka 4. stavka 1.

Izvorno označivanje životinje koje je provela treća zemlja koja je zemlja podrijetla upisuje se u računalnu bazu podataka predviđenu u članku 5. zajedno s jedinstvenim identifikacijskim brojem sredstva označivanja koji je životinji dodijelila odredišna država članica.

Prvi podstavak ne primjenjuje se na životinje koje su izravno namijenjene za klaonicu smještenu u nekoj državi članici, pod uvjetom da se one zakolju u razdoblju od 20 dana od tih veterinarskih pregleda u skladu s Direktivom 91/496/EEZ.

2.   Sredstva označivanja životinja iz članka 4. stavka 1. primjenjuju se u najduljem mogućem razdoblju koje određuje država članica u kojoj se nalazi odredišno gospodarstvo. To razdoblje ne može biti dulje od 20 dana od veterinarskih pregleda iz stavka 1.

Odstupajući od prvog podstavka, zbog razloga povezanih s fiziološkim razvojem životinja, to se razdoblje, za drugo sredstvo označivanja, može produljiti do 60 dana od rođenja životinje.

U svim slučajevima dva sredstva označivanja iz članka 4. stavka 1. prvog podstavka primjenjuju se na životinje prije nego što napuste odredišno gospodarstvo.

3.   Kada se odredišno gospodarstvo nalazi u državi članici koja je uvela nacionalne odredbe u skladu s člankom 4. stavkom 4. drugim podstavkom kako bi učinila obveznom upotrebu elektroničke oznake, životinje se označuju tom elektroničkom oznakom na odredišnom gospodarstvu u Uniji u razdoblju koji utvrđuje odredišna država članica. To razdoblje ne može biti dulje od 20 dana od veterinarskih pregleda iz stavka 1.

Odstupajući od prvog podstavka, zbog razloga povezanih s fiziološkim razvojem životinja, to se razdoblje, za drugo sredstvo označivanja, može produljiti do 60 dana od rođenja životinje.

U svim slučajevima životinje se označuju elektroničkom oznakom prije nego što napuste odredišno gospodarstvo.

Članak 4.c

Označivanje životinja koje se premještaju iz jedne države članice u drugu

1.   Životinje premještene iz jedne države članice u drugu zadržavaju izvorno sredstvo označivanja primijenjeno na njih u skladu s člankom 4. stavkom 1.

Međutim, odstupajući od prvog podstavka, počevši od 18. srpnja 2019., nadležno tijelo odredišne države članice može dopustiti:

2.   Kada se odredišno gospodarstvo nalazi u državi članici koja je uvela nacionalne odredbe kako bi učinila obveznom upotrebu elektroničke oznake, životinje se označuju tom elektroničkom oznakom najkasnije na odredišnom gospodarstvu u najduljem mogućem razdoblju koje određuje država članica u kojoj se to odredišno gospodarstvo nalazi. To najdulje moguće razdoblje ne premašuje 20 dana od datuma dolaska životinja na odredišno gospodarstvo.

Odstupajući od prvog podstavka, zbog razloga povezanih s fiziološkim razvojem životinja, to se razdoblje može, za drugo sredstvo označivanja, produljiti do 60 dana od rođenja životinje.

U svim slučajevima životinje se označuju elektroničkom oznakom prije nego što napuste odredišno gospodarstvo.

Međutim, prvi podstavak ne primjenjuje se za životinje koje su izravno namijenjene za klaonicu koja se nalazi na državnom području države članice koja je uvela nacionalne odredbe kako bi učinila obveznom upotrebu elektroničke oznake.

Članak 4.d

Uklanjanje, mijenjanje ili zamjena sredstava označivanja

Ni jedno sredstvo označivanja ne smije se uklanjati, mijenjati ili zamjenjivati bez dozvole nadležnog tijela. Takva se dozvola može izdati samo ako se uklanjanjem, mijenjanjem ili zamjenom ne dovodi u pitanje sljedivost životinje te ako je moguća njezina pojedinačna identifikacija, uključujući identifikaciju gospodarstva na kojem je rođena.

Svaka zamjena identifikacijskog broja unosi se u računalnu bazu podataka predviđenu u članku 5. zajedno s jedinstvenim identifikacijskim brojem izvornog sredstva označivanja životinje.”;

(6)

Članak 5. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 5.

Nadležna tijela država članica uspostavljaju računalnu bazu podataka u skladu s člancima 14. i 18. Direktive 64/432/EEZ.

Države članice mogu razmjenjivati elektroničke podatke između svojih računalnih baza podataka od datuma na koji Komisija potvrdi potpuno funkcioniranje sustava razmjene podataka. Ta se razmjena obavlja uz jamčenje zaštite podataka i sprečavanje svake vrste zlouporabe kako bi se zaštitili interesi posjednika.

Kako bi se osigurala elektronička razmjena informacija među državama članicama, Komisija donosi delegirane akte u skladu s člankom 22.b radi utvrđivanja pravila koja se odnose na podatke koji će se razmjenjivati između računalnih baza podataka država članica.

Komisija provedbenim aktima utvrđuje tehničke uvjete i načine takve razmjene te potvrđuje potpuno funkcioniranje sustava razmjene podataka. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 23. stavka 2.”;

(7)

Članak 6. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 6.

1.   Kada neka država članica ne razmjenjuje elektroničke podatke s drugim državama članicama u okviru elektroničkog sustava razmjene iz članka 5., primjenjuje se sljedeće:

2.   Kako bi se omogućilo slijeđenje kretanja životinje od gospodarstva podrijetla koje se nalazi u državi članici, Komisija je ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 22.b radi utvrđivanja pravila koja se odnose na informacije iz računalne baze podataka koje će se unijeti u putni list, uključujući prijelazne mjere potrebne za njihovo uvođenje.”;

(8)

Umeće se sljedeći članak:

„Članak 6.a

Ovom se Uredbom ne sprečava državu članicu u tome da donese nacionalne odredbe o izdavanju putnih listova za životinje koje nisu namijenjene trgovini unutar Unije.”;

(9)

Članak 7. mijenja se kako slijedi:

(10)

Članak 8. briše se;

(11)

Umeće se sljedeći članak:

„Članak 9.a

Osposobljavanje

Države članice osiguravaju da svaka osoba zadužena za označivanje i registraciju životinja dobije upute i smjernice o relevantnim odredbama ove Uredbe i svim delegiranim i provedbenim aktima koje donese Komisija u skladu s ovom Uredbom.

Kad god se relevantne odredbe izmijene, osobi iz prvog podstavka stavljaju se na raspolaganje odgovarajuće informacije.

Države članice osiguravaju dostupnost odgovarajućih tečajeva osposobljavanja.

Komisija olakšava razmjenu najboljih praksi kako bi se poboljšala kvaliteta informiranja i osposobljavanja širom Unije.”;

(12)

Članak 10. briše se;

(13)

Članak 12. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 12.

Za potrebe ove glave primjenjuju se sljedeće definicije:

(14)

Članak 13. mijenja se kako slijedi:

(15)

U članku 14. četvrti stavak zamjenjuje se sljedećim:

„Kako bi se osigurala usklađenost s horizontalnim pravilima o označivanju u ovom odjeljku, Komisija je ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 22.b kako bi, na temelju iskustva u vezi s mljevenim mesom, utvrdila pravila jednakovrijedna onima iz prva tri stavka ovog članka za odreske goveđeg mesa ili rasječeno goveđe meso.”;

(16)

Članak 15. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 15.

Obvezno označivanje goveđeg mesa iz trećih zemalja

Odstupajući od članka 13., goveđe meso uvezeno na područje Unije za koje nisu dostupne sve informacije predviđene u članku 13. označuje se naznakom:

‚Podrijetlo: nije iz EU-a’ i ‚Zaklano u: (ime treće zemlje)’.”;

(17)

Od 13. prosinca 2014.:

(18)

Članci 19., 20. i 21. brišu se;

(19)

Članak 22. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 22.

1.   Države članice poduzimaju sve potrebne mjere kako bi osigurale usklađenost s odredbama ove Uredbe.

Predviđenim kontrolama ne dovode se u pitanje kontrole koje Komisija može provoditi u skladu s člankom 9. Uredbe (EZ, Euratom) br. 2988/95.

Sve sankcije koje država članica izriče posjedniku, subjektu ili organizaciji koji stavljaju goveđe meso na tržište učinkovite su, odvraćajuće i proporcionalne.

Nadležno tijelo svake godine provodi najmanji broj službenih provjera u vezi s označivanjem i registracijom životinja koje obuhvaćaju najmanje 3 % gospodarstava.

Nadležno tijelo odmah povećava najmanju stopu službenih provjera iz drugog podstavka kada se utvrdi nepridržavanje odredbi o označivanju i registraciji životinja.

Odabir gospodarstava koje nadležno tijelo treba provjeriti provodi se na temelju analize rizika.

Svaka država članica Komisiji do 31. kolovoza podnosi godišnje izvješće o provedbi službenih provjera tijekom prethodne godine.

2.   Neovisno o stavku 1., nadležno tijelo posjedniku izriče sljedeće administrativne sankcije:

3.   Neovisno o stavku 1., kada su subjekti i organizacije koji stavljaju goveđe meso na tržište označili goveđe meso ne pridržavajući se svojih obveza utvrđenih u glavi II., države članice prema potrebi i u skladu načelom proporcionalnosti traže povlačenje goveđeg mesa s tržišta. Pored sankcija iz stavka 1., države članice mogu:

4.   Stručnjaci Komisije zajedno s nadležnim tijelima:

5.   Država članica na čijem se državnom području provode provjere na terenu osigurava stručnjacima Komisije svaku pomoć koju bi mogli zatrebati prilikom izvođenja svojih zadaća. O rezultatu pregleda raspravlja se s nadležnim tijelom dotične države članice prije nego što se sastavi i objavi konačni nalaz. Taj nalaz prema potrebi sadrži preporuke za države članice o poboljšanju usklađenosti s ovom Uredbom.”;

(20)

Umeću se sljedeći članci:

„Članak 22.a

Nadležna tijela

Države članice određuju nadležno tijelo ili tijela odgovorna za osiguravanje usklađenosti s ovom Uredbom i svim aktima koje Komisija na temelju nje donese.

One obavješćuju Komisiju i druge države članice o tome koja su to tijela.

Članak 22.b

Izvršavanje ovlasti

1.   Ovlast za donošenje delegiranih akata dodjeljuje se Komisiji podložno uvjetima utvrđenima u ovom članku.

2.   Ovlast za donošenje delegiranih akata iz članka 4. stavka 1., članka 4. stavka 3., članka 4. stavka 5., članka 4.a stavka 2., članka 5., članka 6. stavka 2., članka 7. stavka 1., članka 7. stavka 2., članka 7. stavka 6., članka 13. stavka 6., članka 14. stavka 4. i članka 15.a dodjeljuje se Komisiji na razdoblje od pet godina počevši od 17. srpnja 2014. Komisija izrađuje izvješće o delegiranju ovlasti najkasnije devet mjeseci prije kraja razdoblja od pet godina. Delegiranje ovlasti automatski se produljuje za razdoblja jednakog trajanja, osim ako se Europski parlament ili Vijeće tom produljenju usprotive najkasnije tri mjeseca prije kraja svakog razdoblja.

3.   Europski parlament ili Vijeće u svakom trenutku mogu opozvati delegiranje ovlasti iz članka 4. stavka 1., članka 4. stavka 3., članka 4. stavka 5., članka 4.a stavka 2., članka 5, članka 6. stavka 2., članka 7. stavka 1., članka 7. stavka 2., članka 7. stavka 6., članka 13. stavka 6., članka 14. stavka 4. i članka 15.a. Odlukom o opozivu prekida se delegiranje ovlasti koje je u njoj navedeno. Opoziv proizvodi učinke dan nakon objave spomenute odluke u Službenom listu Europske unije ili na kasniji dan naveden u spomenutoj odluci. On ne utječe na valjanost delegiranih akata koji su već na snazi.

4.   Čim donese delegirani akt, Komisija ga istodobno priopćuje Europskom parlamentu i Vijeću.

5.   Delegirani akt donesen na temelju članka 4. stavka 1., članka 4. stavka 3., članka 4. stavka 5., članka 4.a stavka 2., članka 5., članka 6. stavka 2., članka 7. stavka 1., članka 7. stavka 2., članka 7. stavka 6., članka 13. stavka 6., članka 14. stavka 4. i članka 15.a stupa na snagu samo ako Europski parlament ili Vijeće u roku od dva mjeseca od priopćenja tog akta Europskom parlamentu i Vijeću na njega ne ulože nikakav prigovor ili ako su prije isteka tog roka i Europski parlament i Vijeće obavijestili Komisiju da neće uložiti prigovore. Taj se rok produljuje za dva mjeseca na inicijativu Europskog parlamenta ili Vijeća.”;

(21)

Članak 23. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 23.

Postupak odbora

1.   Komisiji pomaže za provedbene akte donesene na temelju članka 4. stavka 3., članka 4. stavka 5., članka 5. i članka 13. stavka 6. Stalni odbor za prehrambeni lanac i zdravlje životinja osnovan člankom 58. Uredbe (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća (9).

Navedeni odbor je odbor u smislu Uredbe (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (10).

2.   Kod upućivanja na ovaj stavak, primjenjuje se članak 5. Uredbe (EU) br. 182/2011.

Ako se mišljenje Odbora mora dobiti na temelju pisanog postupka, navedeni postupak završava bez rezultata kada to u roku za davanje mišljenja odluči predsjednik odbora ili to zahtijeva obična većina članova odbora.

(9)  Uredba (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane (SL L 31, 1.2.2002., str. 1.)."

(10)  Uredba (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije (SL L 55, 28.2.2011., str. 13.).”;"

(22)

Umeće se sljedeći članak:

„Članak 23.a

Izvješće i razvoj zakonodavstva

Komisija najkasnije:

Europskom parlamentu i Vijeću podnosi odgovarajuća izvješća o provedbi i utjecaju ove Uredbe koja obuhvaćaju, u prvom slučaju, mogućnost preispitivanja odredbi o dobrovoljnom označivanju, a u drugom slučaju tehničku i ekonomsku izvedivost uvođenja obveznog elektroničkog označivanja u cijeloj Uniji.

Tim se izvješćima prema potrebi prilažu odgovarajući zakonodavni prijedlozi.”;

(23)

Umeće se sljedeći Prilog:

27.6.2014   

HR

Službeni list Europske unije

L 189/50

(1)

Unija je sklopila niz multilateralnih, regionalnih i bilateralnih međunarodnih trgovinskih sporazuma koji su temelj prava i obveza od uzajamne koristi za stranke.

(2)

Bitno je da Unija posjeduje odgovarajuće instrumente za djelotvorno ostvarivanje svojih prava u okviru međunarodnih trgovinskih sporazuma kako bi štitila svoje gospodarske interese. To je osobito slučaj u situacijama kada treće zemlje donesu mjere ograničavanja trgovine kojima se umanjuju koristi koje gospodarskim subjektima Unije pripadaju prema međunarodnim trgovinskim sporazumima. Unija bi trebala biti u poziciji brzo i na fleksibilan način reagirati u kontekstu postupaka i rokova određenih u međunarodnim trgovinskim sporazumima koje je sklopila. Stoga postoji potreba za pravilima kojima se utvrđuje okvir za ostvarivanje prava Unije u određenim posebnim situacijama.

(3)

Mehanizmima za rješavanje sporova koji su uspostavljeni Ugovorom o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO-a) i drugim trgovinskim sporazumima, uključujući regionalne ili bilateralne sporazume, nastoji se pronaći pozitivno rješenje svih sporova između Unije i druge stranke ili drugih stranaka tih sporazuma. Unija bi ipak trebala moći suspendirati koncesije ili druge obveze u skladu s tim mehanizmima za rješavanje sporova kada su se druge mogućnosti u traženju pozitivnog rješenja spora pokazale neuspješnima. Djelovanja koja Unija poduzima u takvim slučajevima trebala bi služiti tome da se treću zemlju o kojoj je riječ potakne na pridržavanje odgovarajućih međunarodnih trgovinskih pravila kako bi se ponovno uspostavila situacija koja dovodi do uzajamne koristi.

(4)

Prema Sporazumu WTO-a o zaštitnim mjerama, članica WTO-a koja predlaže primjenu zaštitne mjere ili traži produljenje određene zaštitne mjere mora nastojati održati, između sebe i članica izvoznica koje bi bile pogođene takvom mjerom, u bitnom istovjetni opseg koncesija i drugih obveza. Slična su pravila utvrđena u drugim međunarodnim trgovinskim sporazumima, uključujući regionalne ili bilateralne sporazume. Unija bi trebala poduzeti mjere za ponovo postizanje ravnoteže suspenzijom koncesija ili drugih obveza ako treća zemlja o kojoj je riječ ne provede odgovarajuća i razmjerna usklađenja. U takvim bi slučajevima djelovanje Unije trebalo imati za svrhu poticanje treće zemlje na uvođenje mjera za poticanje trgovine kako bi se ponovo uspostavila situacija koja dovodi do uzajamne koristi.

(5)

Člankom XXVIII. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT iz 1994.) te s njime povezanim Dogovorom uređuju se izmjene ili povlačenje koncesija koje su utvrđene u popisu carinskih tarifa članica WTO-a. Članice WTO-a koje su pogođene takvim izmjenama imaju pravo, pod određenim uvjetima, povući u bitnome istovjetne koncesije. U takvim bi slučajevima Unija trebala usvojiti mjere za ponovno uspostavljanje ravnoteže, osim ako se ne postigne dogovor o kompenzacijskim usklađenjima. Djelovanje Unije trebalo bi biti usmjereno na poticanje trećih zemalja na provedbu mjera za poticanje trgovine.

(6)

Unija bi trebala imati mogućnost da provede svoja prava u području javne nabave ako neki trgovinski partner ne poštuje svoje obveze prema Sporazumu WTO-a o javnoj nabavi (GPA) ili drugim međunarodnim trgovinskim sporazumima. GPA-om se utvrđuje da sporovi proizašli iz njegove primjene ne trebaju dovesti do suspenzije koncesija ili drugih obveza u okviru bilo kojeg drugog sporazuma obuhvaćenog WTO-om. Djelovanje Unije trebalo bi biti usmjereno na održavanje u bitnom istovjetne razine koncesija kako je utvrđeno u odgovarajućim međunarodnim trgovinskim sporazumima.

(7)

Države članice trebale bi osigurati primjenu mjera trgovinske politike u području javne nabave na svojim državnim područjima na način koji je najpogodniji s obzirom na njihove upravne strukture i praksu, pritom poštujući pravo Unije.

(8)

Mjere trgovinske politike donesene na temelju ove Uredbe trebale bi biti odabrane i osmišljene na temelju objektivnih kriterija, uključujući djelotvornost mjera u poticanju trećih zemalja na poštovanje međunarodnih trgovinskih pravila i njihov potencijal za pružanje potpore gospodarskim subjektima unutar Unije koji su pogođeni mjerama trećih zemalja te cilj smanjivanja negativnih gospodarskih utjecaja na Uniju na najmanju moguću mjeru, uključujući u odnosu na osnovne sirovine.

(9)

Ova bi se Uredba trebala usmjeriti na one mjere u pogledu kojih Unija ima iskustva što se tiče osmišljavanja i primjene. Mogućnost proširenja područja njezine primjene kako bi se omogućilo donošenje mjera u području prava intelektualnog vlasništva i dodatnih mjera u vezi s uslugama trebala bi se ocijeniti u sklopu preispitivanja funkcioniranja ove Uredbe, uz odgovarajuće uvažavanje posebnosti svakog područja.

(10)

Pri provedbi prava Unije, podrijetlo robe trebalo bi odrediti u skladu s Uredbom Vijeća (EEZ) br. 2913/92 (2). Pri provedbi prava Unije slijedom rješavanja sporova u području javne nabave, podrijetlo usluge trebalo bi odrediti na temelju podrijetla fizičke ili pravne osobe koja tu uslugu pruža. Javni naručitelji ili naručitelji trebali bi primjenjivati uobičajene mjere opreza i uložiti dužnu pažnju prilikom procjene informacija i jamstava ponuditelja u vezi s podrijetlom robe i usluga.

(11)

Komisija bi trebala preispitati područje primjene, funkcioniranje i učinkovitost ove Uredbe, uključujući moguće mjere u području prava intelektualnog vlasništva i dodatne mjere u vezi s uslugama, najkasnije tri godine nakon prvog slučaja njezine provedbe ili ne kasnije od pet godina od dana njezina stupanja na snagu, ovisno o tome što nastupi ranije. Komisija bi o svojoj ocjeni trebala izvijestiti Europski parlament i Vijeće. Preispitivanje može biti popraćeno odgovarajućim zakonodavnim prijedlozima.

(12)

Važno je osigurati djelotvornu komunikaciju i razmjenu mišljenja između Komisije s jedne strane i Europskog parlamenta i Vijeća s druge, posebno o sporovima u okviru međunarodnih trgovinskih sporazuma koji mogu dovesti do donošenja mjera u skladu s ovom Uredbom.

(13)

Uredbu Vijeća (EZ) br. 3286/94 (3) trebalo bi izmijeniti kako bi upućivala na ovu Uredbu u odnosu na provedbu mjera trgovinske politike.

(14)

Kako bi se osigurali jedinstveni uvjeti za provedbu ove Uredbe, Komisiji bi trebalo dodijeliti provedbene ovlasti. Te bi se ovlasti trebale izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (4).

(15)

S obzirom na iznimnu složenost ispitivanja višestrukih utjecaja koje mjere trgovinske politike donesene u okviru ove Uredbe mogu imati, a s ciljem da se omoguće dovoljne prilike za ostvarivanje najšire moguće potpore, Komisija ne bi trebala donijeti provedbene akte ako odbor iz ove Uredbe iznimno ne da nikakvo mišljenje o nacrtu provedbenog akta koji je predložila Komisija.

(16)

Kako bi se zaštitili interesi Unije, Komisija bi trebala donijeti odmah primjenjive provedbene akte kada, u odgovarajuće obrazloženim slučajevima povezanima s potrebom prilagođavanja mjera trgovinske politike ponašanju treće strane o kojoj je riječ, to zahtijevaju krajnje hitni razlozi.

(17)

Ova Uredba ne dovodi u pitanje moguće donošenje mjera trgovinske politike na temelju drugih relevantnih akata Unije ili odredaba Ugovora o funkcioniranju Europske unije uz poštovanje primjenjivih odredaba o suspenziji ili povlačenju koncesije ili drugih obveza u međunarodnim trgovinskim sporazumima.

(a)

reagiranja na kršenja međunarodnih trgovinskih pravila od strane trećih zemalja koja pogađaju interese Unije, s ciljem pronalaska zadovoljavajućeg rješenja kojim se ponovno uspostavljaju koristi za gospodarske subjekte Unije;

(b)

ponovne uspostave ravnoteže koncesija ili drugih obveza u trgovinskim odnosima s trećim zemljama ako je način postupanja odobren za robu iz Unije izmijenjen na način koji pogađa interese Unije.

(a)

„zemlja” znači bilo koju državu ili zasebno carinsko područje;

(b)

„koncesije ili druge obveze” znače carinske koncesije ili bilo koje druge koristi koje se Unija, međunarodnim trgovinskim sporazumima kojih je stranka, obvezala primjenjivati u trgovini s trećim zemljama;

(c)

„opseg poništenja ili ograničenja koristi” znači stupanj u kojem postoji utjecaj na koristi koje Uniji pripadaju prema nekom međunarodnom trgovinskom sporazumu. Osim ako je odgovarajućim sporazumom drugačije definirano, on obuhvaća svaki štetni gospodarski utjecaj koji je nastao kao posljedica mjere treće zemlje;

(d)

„obavezni kazneni dodatak na cijenu” znači obvezu javnih naručitelja ili naručitelja koji provode postupke javne nabave da povećaju, podložno određenim iznimkama, cijenu usluga i/ili robe s podrijetlom iz određenih trećih zemalja koje su ponuđene u postupcima dodjele ugovora.

(a)

slijedom donošenja odluke o trgovinskim sporovima u okviru Dogovora o pravilima i postupcima za rješavanje sporova WTO-a (Dogovor o rješavanju sporova WTO-a), ako je Uniji bilo odobreno da suspendira koncesije ili druge obveze iz multilateralnih i plurilateralnih sporazuma obuhvaćenih Dogovorom o rješavanju sporova WTO-a;

(b)

slijedom donošenja odluke o trgovinskim sporovima u okviru drugih međunarodnih trgovinskih sporazuma, uključujući regionalne ili bilateralne sporazume, ako Unija ima pravo suspendirati koncesije ili druge obveze iz takvih sporazuma;

(c)

u svrhu ponovnog postizanja ravnoteže koncesija ili drugih obveza za koje pravna osnova može biti, na temelju članka 8. Sporazuma WTO-a o zaštitnim mjerama ili na temelju odredaba o zaštitnim mjerama koje su uključene u druge međunarodne trgovinske sporazume, uključujući regionalne ili bilateralne sporazume, primjena zaštitne mjere od strane treće zemlje;

(d)

u slučajevima u kojima određena članica WTO-a izmijeni koncesije u skladu s člankom XXVIII. GATT-a iz 1994., ako nisu dogovorena nikakva kompenzacijska usklađenja.

(a)

ako se koncesije ili druge obveze suspendiraju slijedom donošenja odluke o trgovinskom sporu u okviru Dogovora o rješavanju sporova WTO-a, njihov opseg ne smije prekoračiti opseg koji je odobrilo tijelo WTO-a za rješavanje sporova;

(b)

ako se koncesije ili druge obveze suspendiraju slijedom okončanja provedbe postupka rješavanja međunarodnog spora u okviru drugog međunarodnog trgovinskog sporazuma, uključujući regionalne ili bilateralne sporazume, njihov opseg ne smije prekoračiti opseg poništenja ili ograničenja koristi koji je rezultat dotične mjere treće zemlje koji je, ovisno o slučaju, odredila Komisija ili koji je određen u okviru arbitraže;

(c)

u slučaju ponovnog postizanja ravnoteže koncesija ili drugih obveza prema odredbama o zaštitnim mjerama u međunarodnim trgovinskim sporazumima, djelovanje Unije mora u bitnom biti istovjetno opsegu koncesija ili drugih obveza pogođenih zaštitnom mjerom, u skladu s uvjetima Sporazuma WTO-a o zaštitnim mjerama WTO-a ili odredbama o zaštitnim mjerama u drugim međunarodnim trgovinskim sporazumima, uključujući regionalne ili bilateralne sporazume prema kojima se zaštitna mjera primjenjuje;

(d)

ako su koncesije koje su u trgovini s trećom zemljom povučene u vezi s člankom XXVIII. GATT-a iz 1994. i s njime povezanim Dogovorom (5), one su u bitnom istovjetne koncesijama koje je izmijenila ili povukla ta treća zemlja, u skladu s uvjetima utvrđenima u članku XXVIII. GATT-a iz 1994. i s njime povezanim Dogovorom.

(a)

djelotvornost mjera u poticanju trećih zemalja na pridržavanje međunarodnih trgovinskih pravila;

(b)

potencijal mjera za olakšavanje situacije gospodarskih subjekata u Uniji koji su pogođeni mjerama koje su poduzele treće zemlje;

(c)

dostupnost alternativnih izvora opskrbe za proizvode ili usluge o kojima je riječ kako bi se izbjegao ili umanjio negativan utjecaj na industrije koje se nalaze na nižim pozicijama proizvodnog lanca, na javne naručitelje ili naručitelje ili na krajnje potrošače u Uniji;

(d)

izbjegavanje nerazmjerne upravne složenosti i troškova u primjeni mjera;

(e)

posebni kriteriji koji mogu biti ustanovljeni u međunarodnim trgovinskim sporazumima u vezi sa slučajevima iz članka 3.

(a)

suspenzija carinskih koncesija i određivanja novih ili povećanih carina, uključujući ponovno uvođenje carinskih stopa na razini najpovlaštenije nacije ili određivanje carinskih stopa iznad razine najpovlaštenije nacije ili uvođenje bilo kakvih dodatnih davanja na uvoz ili izvoz robe;

(b)

uvođenja ili povećanja količinskih ograničenja na uvoz ili izvoz robe, neovisno o tome provodi li se ono u obliku kvota, uvoznih ili izvoznih licenci ili u obliku drugih mjera;

(c)

suspenzije koncesija u vezi s robom, uslugama ili dobavljačima u području javne nabave, putem:

(a)

uključuju pragove, u skladu s karakteristikama dotične robe ili usluga, iznad kojih treba primijeniti isključenje i/ili obavezni kazneni dodatak na cijenu, uzimajući u obzir odredbe dotičnog trgovinskog sporazuma i razinu poništenja ili ograničenja koristi;

(b)

određuju sektore ili kategorije robe ili usluga na koje se primjenjuju, kao i sve primjenjive iznimke;

(c)

određuju javne naručitelje ili naručitelje ili kategorije javnih naručitelja ili naručitelja čija je nabava obuhvaćena, a koji su popisani prema državama članicama. Kao temelj za to određivanje, svaka država članica dostavlja popis odgovarajućih naručitelja ili kategorija javnih naručitelja ili naručitelja. Te mjere osiguravaju ostvarivanje odgovarajuće razine suspenzije koncesija ili drugih obveza i pravednu raspodjelu među državama članicama.

(a)

u slučaju fizičke osobe, zemlja koje je osoba državljanin ili zemlja u kojoj ima pravo na trajni boravak;

(b)

u slučaju pravne osobe, jedno od sljedećeg:

(a)

ako treća zemlja, za čije je mjere u postupku rješavanja spora utvrđeno da se njima krše međunarodna trgovinska pravila, uskladi svoje ponašanje s navedenim pravilima ili se na drugi način postigne uzajamno prihvatljivo rješenje;

(b)

u slučajevima ponovnog postizanja ravnoteže koncesija ili drugih obveza nakon donošenja zaštitne mjere od strane treće zemlje, ako je zaštitna mjera povučena ili je istekla, ili ako dotična treća zemlja Uniji dodijeli odgovarajuću i razmjernu kompenzaciju nakon donošenja provedbenog akta u skladu s člankom 4. stavkom 1.;

(c)

u slučajevima kada članica WTO-a izmijeni koncesije prema članku XXVIII. GATT-a iz 1994., ako dotična treća zemlja Uniji dodijeli odgovarajuću i razmjernu kompenzaciju nakon donošenja provedbenog akta u skladu s člankom 4. stavkom 1.

(a)

razvoj događanja na međunarodnoj razini u vezi sa suspenzijom drugih obveza u skladu s Općim sporazumom o trgovini uslugama (GATS-om);

(b)

razvoj događanja u Uniji u vezi s donošenjem zajedničkih pravila o uslužnim sektorima;

(c)

djelotvornost mogućih dodatnih mjera trgovinske politike kao sredstva za provođenje prava Unije u okviru međunarodnih trgovinskih sporazuma;

(d)

dostupne mehanizme za osiguravanje ujednačene i učinkovite praktične provedbe mogućih dodatnih mjera trgovinske politike u vezi s uslugama i

(e)

implikacije za pružatelje usluga prisutne u Uniji u vrijeme donošenja provedbenih akata u okviru ove Uredbe.

27.6.2014   

HR

Službeni list Europske unije

L 189/59

(1)

Unija je za svoj cilj postavila očuvanje i razvoj područja slobode, sigurnosti i pravde, u kojem je osigurano slobodno kretanje osoba. Radi postupne uspostave takvog područja, Unija treba donijeti mjere koje se odnose na pravosudnu suradnju u građanskim stvarima s prekograničnim implikacijama, posebno kada su one potrebne za ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(2)

U skladu s člankom 81. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), takve mjere mogu uključivati mjere čiji je cilj osigurati, između ostalog, uzajamno priznavanje i izvršenje presuda među državama članicama, učinkovit pristup pravosuđu i uklanjanje prepreka za neometano odvijanje građanskih postupaka, ako je potrebno promicanjem usklađenosti propisa o građanskom postupku koji se primjenjuju u državama članicama.

(3)

Komisija je 24. listopada 2006., pomoću „Zelene knjige o poboljšanju učinkovitosti izvršenja presuda u Europskoj uniji: zapljena bankovnih računa”, pokrenula postupak savjetovanja o potrebi za ujednačenim europskim postupkom blokade bankovnih računa i mogućim značajkama takvog postupka.

(4)

U Stockholmskom programu iz prosinca 2009. (3), koji postavlja slobodu, sigurnost i pravdu kao prioritete u razdoblju od 2010. do 2014., Europsko vijeće pozvalo je Komisiju da procijeni potrebu osiguravanja određenih privremenih mjera i njihovu izvedivost, uključujući zaštitne mjere, na razini Unije, kako bi se, na primjer, spriječio nestanak imovine prije izvršenja zahtjeva te da iznese odgovarajuće prijedloge za poboljšanje učinkovitosti izvršenja presuda u Uniji koje se odnose na bankovne račune i imovinu dužnika.

(5)

Nacionalni postupci za ostvarenje zaštitnih mjera, kao što su nalozi za blokadu računa, postoje u svim državama članicama, ali uvjeti za odobravanje takvih mjera i učinkovitost njihove provedbe znatno se razlikuju. Osim toga, korištenje nacionalnih zaštitnih mjera može biti neodgovarajuće u slučajevima koji imaju prekogranične implikacije, posebno kada vjerovnik želi blokirati nekoliko računa koji se nalaze u različitim državama članicama. Stoga se potrebnim i primjerenim čini donošenje obvezujućeg i izravno primjenjivog pravnog instrumenta Unije, kojim se uspostavlja nov postupak Unije koji u prekograničnim slučajevima omogućuje učinkovitu i brzu blokadu sredstava na bankovnim računima.

(6)

Postupak utvrđen ovom Uredbom trebao bi služiti kao dodatno i fakultativno sredstvo za vjerovnika koji je i dalje slobodan iskoristiti bilo koji drugi postupak za dobivanje istovrsne mjere u okviru nacionalnog prava.

(7)

Vjerovnik bi trebao moći dobiti zaštitnu mjeru u obliku europskog naloga za blokadu računa („nalog za blokadu” ili „nalog”) koji sprječava prijenos ili povlačenje sredstava koje drži njegov dužnik na bankovnom računu u nekoj državi članici ako postoji opasnost da, bez takve mjere, naknadno izvršenje njegove tražbine prema dužniku bude spriječeno ili znatno otežano. Blokada sredstava koja se nalaze na računu dužnika trebalo bi za posljedicu imati sprečavanje ne samo dužnika, nego i osoba koje je on ovlastio da izvršavaju plaćanja putem tog računa, primjerice putem trajnog naloga ili izravnog terećenja ili korištenjem kreditne kartice, da koriste sredstva.

(8)

Područje primjene ove Uredbe trebalo bi obuhvaćati sve građanske i trgovačke stvari, osim nekih točno utvrđenih stvari. Ova se Uredba posebno ne bi trebala primjenjivati na tražbine prema dužniku u stečajnom postupku. To bi trebalo značiti da se nalog za blokadu ne može izdati protiv dužnika nakon što je u odnosu na njega pokrenut stečajni postupak kako je definirano u Uredbi Vijeća (EZ) br. 1346/2000 (4). S druge strane, isključenje bi trebalo omogućiti uporabu naloga za blokadu u svrhu osiguravanja nadoknade štetnih plaćanja koja je takav dužnik izvršio trećim stranama.

(9)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati na račune kod kreditnih institucija čija je djelatnost zaprimanje depozita ili drugih povratnih sredstava građana te odobravanje kredita za vlastiti račun.

Ona se stoga ne bi trebala primjenjivati na financijske institucije koje ne primaju takve depozite, na primjer, institucije koje financiraju izvozno-ulagačke projekte ili projekte u zemljama u razvoju ili institucije koje pružaju usluge na financijskom tržištu. Nadalje, ova se Uredba ne bi trebala primjenjivati na račune središnjih banaka ni na račune otvorene u središnjim bankama, kada one djeluju u svojstvu monetarnih vlasti, niti na račune koji se ne mogu blokirati putem nacionalnih naloga koji su istovrsni nalogu za blokadu ili koji su po drugoj osnovi zaštićeni od pljenidbe prema pravu države članice u kojoj se vodi predmetni račun.

(10)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati samo na prekogranične slučajeve i njome bi se trebalo odrediti što predstavlja prekogranični slučaj u ovom konkretnom kontekstu. Za potrebe ove Uredbe, trebalo bi se smatrati da postoji prekogranični slučaj kada se sud, koji se bavi zahtjevom za nalog za blokadu, nalazi u jednoj državi članici, a bankovni se račun, na koji se odnosi nalog, vodi u drugoj državi članici. Trebalo bi se također smatrati da postoji prekogranični slučaj ako vjerovnik ima domicil u jednoj državi članici, a sud i bankovni račun koji je potrebno blokirati nalaze se u drugoj državi članici.

Ova se Uredba ne bi trebala primjenjivati na blokadu računa koji se vode u državi članici u kojoj se nalazi sud pred kojim je podnesen zahtjev za nalog za blokadu ako je domicil vjerovnika također u toj državi članici, čak i ako vjerovnik istodobno podnese zahtjev za nalog za blokadu koji se odnosi na račun ili račune koji se vode u drugoj državi članici. U tom slučaju vjerovnik bi trebao podnijeti dva odvojena zahtjeva, jedan za nalog za blokadu i jedan za nacionalnu mjeru.

(11)

Postupak za nalog za blokadu trebao bi biti dostupan vjerovniku koji želi osigurati izvršenje kasnije presude o meritumu stvari prije pokretanja postupka o meritumu stvari i u bilo kojoj fazi tijekom takvog postupka. Postupak bi trebao biti dostupan vjerovniku koji je već ishodio presudu, sudsku nagodbu ili vjerodostojnu ispravu kojima se od dužnika zahtijeva isplata tražbine vjerovnika.

(12)

Nalog za blokadu trebao bi biti dostupan za potrebe osiguravanja tražbina koje su već dospjele. Također bi trebao biti na raspolaganju za tražbine koje još nisu dospjele ako te tražbine proizlaze iz transakcije ili događaja koji se već dogodio, a njihov je iznos moguće odrediti, uključujući tražbine koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte i privatnim tužbama za naknadu štete ili povrat koja se temelje na djelu zbog kojeg je pokrenut kazneni postupak.

Vjerovnik bi trebao moći zahtijevati izdavanje naloga za blokadu u iznosu glavne tražbine ili u manjem iznosu. Potonje može biti u njegovu interesu, primjerice, kada je za dio svoje tražbine već ishodio neko drugo osiguranje.

(13)

Kako bi se osigurala čvrsta veza između postupka za nalog za blokadu i postupka o meritumu stvari, međunarodna nadležnost za izdavanje naloga trebala bi biti na sudovima države članice čiji su sudovi nadležni za odlučivanje o meritumu stvari. Za potrebe ove Uredbe, pojam postupka o meritumu stvari trebao bi obuhvatiti sve postupke čiji je cilj ishođenje izvršnog naslova na glavnu tražbinu i uključuje na primjer, skraćeni postupak u vezi s platnim nalozima i postupak poput francuskog „procédure de référé”. Ako je dužnik potrošač koji ima domicil u nekoj državi članici, nadležnost za izdavanje naloga trebali bi imati samo sudovi te države članice.

(14)

Uvjetima za izdavanje naloga za blokadu trebala bi se postići odgovarajuća ravnoteža između interesa vjerovnika da ishodi nalog i interesa dužnika da spriječi zlouporabu naloga.

Slijedom toga, kada vjerovnik podnese zahtjev za nalog za blokadu prije nego što ishodi presudu, sud kojem je zahtjev podnesen trebao bi steći uvjerenje, na temelju dokaza koje je podnio vjerovnik, da će vjerovnik uspjeti u meritumu svojeg zahtjeva prema dužniku.

Nadalje, od vjerovnika bi se u svim situacijama trebalo zahtijevati, uključujući nakon što je već ishodio presudu, da na sudu prihvatljiv način dokaže da je za njegovu tražbinu hitno potrebna sudska zaštita i da bi, bez naloga, izvršenje postojeće ili buduće presude moglo biti spriječeno ili znatno otežano jer postoji stvarna opasnost da će dužnik, prije nego što vjerovnik uspije ostvariti izvršenje postojeće ili buduće presude, potrošiti, sakriti ili uništiti imovinu ili raspolagati imovinom ispod njezine vrijednosti, u neuobičajenoj mjeri ili pomoću neuobičajenih aktivnosti.

Sud bi trebao ocijeniti dokaze koje je vjerovnik podnio kako bi dokazao postojanje takve opasnosti. To bi se moglo odnositi, na primjer, na ponašanje dužnika u odnosu na tražbinu vjerovnika ili u prethodnom sporu između stranaka, na kreditnu povijest dužnika, na narav dužnikove imovine i na bilo kakvu nedavnu radnju koju je dužnik poduzeo u odnosu na svoju imovinu. U ocjeni dokaza sud može smatrati da povlačenja s računa i izdaci dužnika za održavanje normalnog tijeka poslovanja ili periodični obiteljski troškovi sami po sebi nisu neuobičajeni. Samo neplaćanje ili osporavanje tražbine ili sama činjenica da dužnik ima više vjerovnika ne bi se trebali, sami po sebi, smatrati dostatnim dokazima za opravdanje izdavanja naloga. Ni sama činjenica da su financijske okolnosti dužnika loše ili u pogoršanju ne bi trebala, sama po sebi, sačinjavati dostatan temelj za izdavanje naloga. Međutim, sud te čimbenike može uzeti u obzir u ukupnoj ocjeni postojanja opasnosti.

(15)

Kako bi se osigurao učinak iznenađenja naloga za blokadu i kako bi se osiguralo da on bude korisno sredstvo za vjerovnika koji nastoji naplatiti dugove od dužnika u prekograničnim slučajevima, dužnik ne bi trebao biti obaviješten o zahtjevu vjerovnika niti bi trebao biti saslušan prije izdavanja naloga ili obaviješten o nalogu prije njegove provedbe. Kada na osnovi dokaza i informacija koje dostavi vjerovnik ili, ako je primjenjivo, njegov svjedok (njegovi svjedoci), sud ne stekne uvjerenje da je blokiranje jednog ili više predmetnih računa opravdano, ne bi trebao izdati nalog.

(16)

U situacijama u kojima vjerovnik podnosi zahtjev za izdavanje naloga za blokadu prije pokretanja postupka o meritumu stvari pred sudom, ova bi ga Uredba trebala obvezati da takav postupak pokrene unutar određenog roka te bi ga također trebala obvezati da dokaz o takvom pokretanju postupka dostavi sudu kojem je podnio zahtjev za izdavanje naloga. Ako vjerovnik ne ispuni ovu obvezu, sud bi trebao po službenoj dužnosti opozvati nalog ili bi se nalog automatski trebao prekinuti.

(17)

S obzirom na nepostojanje prethodnog saslušanja dužnika, ovom bi Uredbom trebalo predvidjeti posebne zaštitne mjere kako bi se spriječila zlouporaba naloga i zaštitila prava dužnika.

(18)

Jedna od takvih važnih zaštitnih mjera trebala bi biti mogućnost da se od vjerovnika zahtijeva davanje osiguranja kako bi se osiguralo da se dužniku u kasnijoj fazi može nadoknaditi bilo kakva šteta koju mu je uzrokovao nalog za blokadu. Ovisno o nacionalnom pravu, takvo bi se osiguranje moglo dati u obliku garantnog pologa ili alternativnog jamstva, kao što je bankarska garancija ili hipoteka. Sud bi trebao imati diskrecijsko pravo utvrđivanja iznosa osiguranja dovoljnog za sprečavanje zlouporabe naloga i za osiguravanje naknade dužniku te bi, u nedostatku određenog dokaza o iznosu eventualne štete, sud trebao moći iznos na koji se treba izdati nalog smatrati smjernicom za određivanje iznosa osiguranja.

U slučajevima kada vjerovnik još nije ishodio presudu, sudsku nagodbu ili vjerodostojnu ispravu kojom se od dužnika zahtijeva isplata tražbine vjerovnika, davanje osiguranja trebalo bi biti pravilo i sud bi samo iznimno trebao odustati od tog zahtjeva ili zahtijevati davanje osiguranja u nižem iznosu ako smatra da je takvo osiguranje neprimjereno, suvišno ili nerazmjerno u okolnostima slučaja. Takve okolnosti mogu, primjerice, biti da puno elemenata govori u prilog stajalištu vjerovnika, ali on nema dovoljno sredstava za davanje osiguranja, da se tražbina odnosi na održavanje ili isplatu plaća ili da je tražbina takvog opsega da nalog vjerojatno ne bi prouzročio nikakvu štetu dužniku, primjerice dug malog poduzetništva.

U slučajevima kada je vjerovnik već ishodio presudu, sudsku nagodbu ili vjerodostojnu ispravu, davanje osiguranja trebalo bi prepustiti diskrecijskom pravu suda. Davanje osiguranja može, primjerice, biti primjereno, osim u gore spomenutim iznimnim okolnostima, kada presuda čije izvršenje nalog za blokadu namjerava osigurati još nije izvršiva ili je samo privremeno izvršiva zbog pokrenutog žalbenog postupka.

(19)

Drugi važan element za postizanje odgovarajuće ravnoteže interesa vjerovnika i dužnika trebalo bi biti pravilo o odgovornosti vjerovnika za svu štetu nanesenu dužniku nalogom za blokadu. Ova bi Uredba, stoga, kao minimalnu normu, trebala predvidjeti odgovornost vjerovnika za štetu nanesenu dužniku nalogom za blokadu nastalu pogreškom vjerovnika. U tom kontekstu, teret dokaza trebao bi snositi dužnik. Što se tiče razloga za odgovornost kako je određeno ovom Uredbom, trebalo bi predvidjeti usklađeno pravilo kojim se uspostavlja oboriva predmnijeva pogreške vjerovnika.

Nadalje, države članice trebale bi moći održati ili uvesti u svoje nacionalno pravo druge razloge za odgovornost osim onih navedenih u ovoj Uredbi. Za takve druge razloge za odgovornost države članice bi također trebale moći zadržati ili uvesti druge vrste odgovornosti, kao što je objektivna odgovornost.

Ova bi Uredba također trebala utvrditi pravilo o sukobu prava, kojim se određuje da bi pravo koje se primjenjuje za odgovornost vjerovnika trebalo biti pravo države članice izvršenja. Kada postoji više država članica izvršenja, pravo koje se primjenjuje trebalo bi biti pravo države članice izvršenja u kojoj dužnik ima uobičajeno boravište. U slučaju kada dužnik nema uobičajeno boravište ni u jednoj državi članici izvršenja, pravo koje se primjenjuje trebalo bi biti pravo države članice izvršenja s kojom je predmet najuže povezan. Pri utvrđivanju najuže veze, visina iznosa blokiranog u različitim državama članicama izvršenja mogla bi biti jedan od čimbenika koje bi sud trebao uzeti u obzir.

(20)

Kako bi se prevladale postojeće praktične poteškoće u ishođenju informacija o lokaciji bankovnog računa dužnika u prekograničnom okviru, ova bi Uredba trebala odrediti mehanizam kojim se vjerovniku omogućuje podnošenje zahtjeva da sud prije izdavanja naloga za blokadu ishodi informacije potrebne radi identifikacije dužnikova računa od nadležnog tijela za informacije u onoj državi članici u kojoj vjerovnik smatra da dužnik posjeduje račun. S obzirom na specifičnu prirodu takve intervencije od strane tijela javne vlasti i takvog pristupa privatnim podacima, pristup informacijama o računu trebao bi, kao pravilo, biti omogućen samo u slučajevima kada je vjerovnik već ishodio izvršivu presudu, sudsku nagodbu ili vjerodostojnu ispravu. Međutim, iznimno bi trebalo omogućiti vjerovniku da podnese zahtjev za informacijama o računu u slučajevima kada njegova presuda, sudska nagodba ili vjerodostojna isprava još nisu izvršivi. Takav bi zahtjev trebalo omogućiti kada se, uzimajući u obzir relevantne okolnosti, radi o značajnom iznosu koji treba blokirati i kada sud stekne uvjerenje, na temelju dokaza koje je vjerovnik dostavio, da postoji hitna potreba za takvim informacijama o računu zbog toga što postoji opasnost da bi bez njih naknadno izvršenje tražbine vjerovnika prema dužniku vjerojatno bilo ugroženo te bi to moglo dovesti od značajnog pogoršanja financijskog stanja vjerovnika.

Kako bi se omogućilo funkcioniranje tog mehanizma, države članice bi u svojem nacionalnom pravu trebale omogućiti jednu ili više djelotvornih i učinkovitih metoda za ishođenje takvih informacija koje nisu nesrazmjerno skupe ili vremenski zahtjevne. Taj bi se mehanizam trebao primjenjivati samo ako su ispunjeni svi uvjeti i zahtjevi za izdavanje naloga za blokadu i ako je vjerovnik u svojem zahtjevu valjano obrazložio razlog za sumnju da dužnik posjeduje jedan ili više računa u određenoj državi članici, primjerice jer dužnik radi ili obavlja djelatnost u toj državi članici ili ondje posjeduje imovinu.

(21)

Kako bi se osigurala zaštita osobnih podataka dužnika, ishođene informacije o identifikaciji bankovnog ili bankovnih računa dužnika ne bi se trebale dostaviti vjerovniku. One bi se trebale dostaviti samo sudu koji je podnio zahtjev i iznimno banci, ako banka ili drugi subjekt nadležan za izvršenje naloga u državi članici izvršenja ne može identificirati račun dužnika na temelju informacija sadržanih u nalogu, primjerice kada postoje računi kod iste banke u posjedu više osoba s istim imenom i istom adresom. Kada se, u takvom slučaju, u nalogu navodi da je broj ili da su brojevi računa koje treba blokirati ishođeni putem zahtjeva za informacijama, banka bi trebala zatražiti navedene informacije od tijela za informacije države članice izvršenja i trebala bi takav zahtjev moći uputiti na neslužben i jednostavan način.

(22)

Ova bi Uredba trebala vjerovniku odobriti pravo na podnošenje žalbe na odbijanje izdavanja naloga za blokadu. To pravo ne bi trebalo dovoditi u pitanje mogućnost vjerovnika da ponovno podnese zahtjev za nalog za blokadu na temelju novih činjenica ili novih dokaza.

(23)

Provedbene strukture za blokadu bankovnih računa značajno se razlikuju među državama članicama. Kako bi se izbjeglo udvostručavanje tih struktura u državama članicama te kako bi se poštovali nacionalni postupci u mjeri u kojoj je moguće, ova bi se Uredba trebala, što se tiče izvršenja i stvarne provedbe naloga za blokadu, temeljiti na postojećim metodama i strukturama za izvršenje i provedbu istovrsnih nacionalnih naloga u državi članici u kojoj treba izvršiti nalog.

(24)

Kako bi se osiguralo brzo izvršenje, ova bi Uredba trebala predvidjeti slanje naloga iz države članice izdavanja nadležnom tijelu države članice izvršenja putem svih odgovarajućih sredstava koja osiguravaju da je sadržaj poslanih dokumenata istinit i vjerodostojan te lako čitljiv.

(25)

Po primitku naloga za blokadu nadležno tijelo države članice izvršenja trebalo bi poduzeti potrebne korake za izvršenje naloga u skladu s nacionalnim pravom, slanjem primljenog naloga banci ili drugom subjektu nadležnom za izvršenje takvih naloga u toj državi članici ili, kada je tako predviđeno nacionalnim pravom, davanjem naputka banci za provedbu naloga na drugi način.

(26)

Ovisno o metodi koja je dostupna u okviru prava države članice izvršenja za istovrsne nacionalne naloge, nalog za blokadu trebalo bi provesti uskratom raspolaganja blokiranog iznosa na računu dužnika ili, kada je tako predviđeno nacionalnim pravom, prijenosom tog iznosa na račun određen u svrhu blokiranja, što bi mogao biti račun nadležnog tijela izvršenja, suda, banke u kojoj dužnik ima račun ili banke određene kao subjekta za koordinaciju blokiranja bankovnih računa u određenom predmetu.

(27)

Ova Uredba ne bi trebala isključivati mogućnost da se plaćanje naknada za izvršenje naloga za blokadu zatraži unaprijed. To bi pitanje trebalo prepustiti nacionalnom pravu države članice u kojoj treba izvršiti nalog.

(28)

Nalog za blokadu trebao bi biti u istom rangu, ako rangiranje postoji, kao istovrstan nacionalni nalog države članice izvršenja. Ako prema nacionalnom pravu određene mjere izvršenja imaju prednost nad mjerama blokade, istu bi im prednost trebalo dati u odnosu na naloge za blokadu u okviru ove Uredbe. Za potrebe ove Uredbe, naloge in personam, koji postoje u nekim nacionalnim pravnim sustavima, trebalo bi smatrati istovrsnim nacionalnim nalozima.

(29)

U ovoj bi se Uredbi trebalo predvidjeti nametanje obveze banci ili drugom subjektu nadležnom za izvršenje naloga za blokadu u državi članici izvršenja da se očituje je li nalog doveo do blokade bilo kojih sredstava dužnika i, ako jest, u kojoj mjeri, te obveze vjerovniku da osigura otpuštanje svih blokiranih sredstava koja prelaze iznos određen u nalogu.

(30)

Ova bi Uredba trebala štititi pravo dužnika na pošteno suđenje i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek te bi mu stoga, uzimajući u obzir ex parte prirodu postupka za izdavanje naloga za blokadu, trebala omogućiti osporavanje naloga ili njegova izvršenja zbog razloga predviđenih ovom Uredbom neposredno nakon provedbe naloga.

(31)

U tom kontekstu, ovom bi se Uredbom trebalo zahtijevati da se nalog za blokadu, svi dokumenti koje je vjerovnik podnio sudu u državi članici izdavanja te potrebni prijevodi dostave dužniku odmah nakon provedbe naloga. Sud bi trebao imati diskrecijske ovlasti za prilaganje svih dodatnih dokumenata na kojima je temeljio svoju odluku i koje dužnik može trebati u postupku po pravnom sredstvu, kao što su vjerni prijepisi svih usmenih saslušanja.

(32)

Dužnik bi trebao moći zatražiti preispitivanje naloga za blokadu, posebno ako uvjeti ili zahtjevi određeni u ovoj Uredbi nisu ispunjeni ili ako su se okolnosti koje su dovele do izdavanja naloga promijenile na način da izdavanje naloga više ne bi bilo utemeljeno. Na primjer, pravno bi sredstvo trebalo biti dostupno dužniku ako predmet nije predstavljao prekogranični slučaj kako je definirano u ovoj Uredbi, ako se nisu poštovala pravila o nadležnosti određena u ovoj Uredbi, ako vjerovnik nije pokrenuo postupak o meritumu stvari unutar rokova predviđenih ovom Uredbom i ako sud nije posljedično po službenoj dužnosti opozvao nalog ili ako nalog nije automatski prekinut, ako za tražbinu vjerovnika nije bila potrebna hitna zaštita u obliku naloga za blokadu jer nije postojala opasnost od sprečavanja ili značajnog otežavanja naknadnog izvršenja te tražbine, ili ako davanje osiguranja nije bilo u skladu sa zahtjevima određenima ovom Uredbom.

Pravno bi sredstvo također trebalo biti dostupno dužniku ako mu nisu uručeni nalog i izjava o blokadi kako je predviđeno u ovoj Uredbi ili ako dokumenti koji su mu uručeni ne ispunjavaju jezične zahtjeve predviđene u ovoj Uredbi. Međutim, takvo se pravno sredstvo ne bi trebalo odobriti ako se izostanak izvršenja dostave ili prijevoda ukloni u odgovarajućem roku. Radi izvršenja prvotno neizvršene dostave, vjerovnik bi trebao podnijeti zahtjev tijelu zaduženom za dostavu u državi članici izdavanja kako bi se relevantni dokumenti dostavili dužniku preporučenom poštom ili, kada je dužnik suglasan s preuzimanjem dokumenata na sudu, osigurati sudu potrebne prijevode dokumenata. Takav zahtjev ne bi trebao biti potreban ako su posljedice prvotno neizvršene dostave već otklonjene na drugi način, primjerice ako je, u skladu s nacionalnim pravom, sud po službenoj dužnosti pokrenuo dostavu.

(33)

Pitanje tko mora osigurati prijevode koji se zahtijevaju u okviru ove Uredbe i tko mora snositi troškove takvih prijevoda prepušta se nacionalnom pravu.

(34)

Nadležnost za odobravanje pravnih sredstava protiv izdavanja naloga za blokadu trebali bi imati sudovi država članica u kojima je nalog izdan. Nadležnost za odobravanje pravnih sredstava protiv izvršenja naloga trebali bi imati sudovi ili, prema potrebi, nadležna tijela izvršenja u državi članici izvršenja.

(35)

Dužnik bi trebao imati pravo tražiti oslobađanje blokiranih sredstava ako pribavi odgovarajuće alternativno osiguranje. Takvo bi se alternativno osiguranje moglo dati u obliku garantnog pologa ili alternativnog jamstva, kao što je bankarska garancija ili hipoteka.

(36)

Ovom Uredbom trebalo bi se osigurati da blokada dužnikova računa ne utječe na iznose koji su izuzeti od pljenidbe na temelju prava države članice izvršenja, na primjer iznose nužne za osiguranje sredstava za život dužnika i njegove obitelji. Ovisno o postupovnom sustavu primjenjivom u toj državi članici, odgovarajući iznos trebao bi biti ili izuzet prije provedbe naloga po službenoj dužnosti od strane odgovornog tijela, koji bi mogao biti sud, banka ili nadležno tijelo izvršenja, ili izuzet na zahtjev dužnika nakon provedbe naloga. U slučaju da su blokirani računi u nekoliko država članica i da se izuzeće primijenilo više nego jedanput, vjerovnik bi trebao moći nadležnom sudu bilo koje države članice izvršenja ili, kada je tako predviđeno nacionalnim pravom dotične države članice izvršenja, nadležnom tijelu izvršenja u toj državi članici, podnijeti zahtjev za prilagodbu izuzeća koje se primjenjuje u toj državi članici.

(37)

Kako bi se osiguralo brzo i neodgodivo izdavanje i izvršenje naloga za blokadu, ovom bi se Uredbom trebali uspostaviti rokovi unutar kojih se moraju dovršiti odgovarajući koraci postupka. Sudovima ili tijelima uključenima u postupak trebalo bi dopustiti odstupanje od tih rokova samo u iznimnim okolnostima, na primjer u predmetima od pravne ili činjenične složenosti.

(38)

Za potrebe izračuna razdoblja i rokova predviđenih ovom Uredbom trebalo bi primjenjivati Uredbu (EEZ, Euratom) br. 1182/71 Vijeća (5).

(39)

Kako bi se olakšala primjena ove Uredbe, trebalo bi predvidjeti obvezu kojom se od država članica zahtijeva da Komisiji pružaju određene informacije koje se odnose na njihovo zakonodavstvo i postupke u vezi s nalozima za blokadu i istovrsnim nacionalnim nalozima.

(40)

Kako bi se olakšala primjena ove Uredbe u praksi, trebalo bi uspostaviti standardne obrasce, posebno za zahtjev za nalog, za sami nalog, za izjavu u vezi s blokadom sredstava i za zahtjev za pravno sredstvo ili žalbu u okviru ove Uredbe.

(41)

Kako bi se povećala učinkovitost postupka, ova bi Uredba trebala omogućiti uporabu modernih komunikacijskih tehnologija u najvećoj mogućoj mjeri dozvoljenoj postupovnim pravilima dotičnih država članica, posebno za potrebe ispunjavanja standardnih obrazaca predviđenih ovom Uredbom i komunikacije među tijelima uključenima u postupak. Nadalje, metode potpisivanja naloga za blokadu i drugih dokumenata u okviru ove Uredbe trebale bi biti tehnološki neutralne kako bi se omogućila primjena postojećih metoda, kao što su digitalna certifikacija ili sigurna provjera vjerodostojnosti, te radi budućeg tehnološkog razvoja u tom području.

(42)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Uredbe, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji u vezi s uspostavom i naknadnom izmjenom standardnih obrazaca predviđenih ovom Uredbom. Te bi se ovlasti trebale izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (6).

(43)

Za donošenje provedbenih akata o uspostavi i naknadnoj izmjeni standardnih obrazaca predviđenih ovom Uredbom trebao bi se koristiti savjetodavni postupak u skladu s člankom 4. Uredbe (EU) br. 182/2011.

(44)

Ova Uredba poštuje temeljna prava i načela priznata u Povelji Europske unije o temeljnim pravima. Posebno za cilj ima osiguravanje poštovanja privatnog i obiteljskog života, zaštite osobnih podataka, prava na vlasništvo te prava na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje, u skladu s njezinim člankom 7., 8., 17. odnosno 47.

(45)

U kontekstu pristupa osobnim podacima te uporabe i slanja takvih podataka u skladu s ovom Uredbom, trebalo bi postupati u skladu sa zahtjevima Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (7) kako je prenesena u nacionalno pravo država članica.

(46)

Za potrebe primjene ove Uredbe potrebno je, međutim, utvrditi određene posebne uvjete za pristup osobnim podacima te njihovu uporabu i slanje. U tom je kontekstu u obzir uzeto mišljenje Europskog nadzornika za zaštitu podataka (8). Obavješćivanje osobe čiji se podaci obrađuju trebalo bi se provoditi u skladu s nacionalnim pravom. Međutim, obavijest dužniku o objavi informacija o njegovom računu ili računima trebalo bi odgoditi za 30 dana, kako bi se spriječilo da rana obavijest ugrozi učinak naloga za blokadu.

(47)

S obzirom na to da cilj ove Uredbe, to jest uspostavu postupka Unije za zaštitnu mjeru koja vjerovniku omogućuje ishođenje naloga za blokadu kojim se sprečava ugrožavanje naknadnog izvršenja tražbine vjerovnika putem prijenosa ili povlačenja sredstava u posjedu dužnika na bankovnom računu unutar Unije, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog svojeg opsega i učinaka on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji (UEU). U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(48)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati samo na države članice koje ona obvezuje u skladu s Ugovorima. Postupak za ishođenje naloga za blokadu predviđen ovom Uredbom trebao bi, stoga, biti dostupan samo vjerovnicima koji imaju domicil u državi članici koju ova Uredba obvezuje, a nalozi izdani na temelju ove Uredbe trebali bi se odnositi samo na blokadu bankovnih računa koji se vode u takvoj državi članici.

(49)

U skladu s člankom 3. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, koji je priložen UEU-u i UFEU-u, Irska je obavijestila da želi sudjelovati u donošenju i primjeni ove Uredbe.

(50)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, koji je priložen UEU-u i UFEU-u, te ne dovodeći u pitanje članak 4. tog protokola, Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe, ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(51)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, koji je priložen UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe, ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,

(a)

vlasnička prava koja proizlaze iz bračnog odnosa ili odnosa za koji se u okviru prava primjenjivog na takav odnos smatra da ima učinke usporedive s brakom;

(b)

oporuke i nasljeđivanje, uključujući obveze uzdržavanja nastale zbog smrti;

(c)

tražbine prema dužniku u odnosu na kojeg je pokrenut stečajni postupak, postupak likvidacije insolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, sudska nagodba, postupak poravnanja ili analogan postupak;

(d)

socijalnu sigurnost;

(e)

arbitražu.

(a)

država članica suda kojem je podnesen zahtjev za nalog za blokadu u skladu s člankom 6.; ili

(b)

država članica u kojoj vjerovnik ima domicil.

1.

„bankovni račun” ili „račun” znači bilo koji račun na kojem se nalaze sredstva koja se u banci drže u ime dužnika ili u ime treće strane, a za račun dužnika;

2.

„banka” znači kreditna institucija kako je definirana u članku 4. stavku 1. točki 1. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (10), uključujući podružnice, u smislu članka 4. stavka 1. točke 17. te uredbe, kreditnih institucija koje imaju mjesto uprave unutar Unije ili, u skladu s člankom 47. Direktive 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća (11), izvan Unije kada se te podružnice nalaze unutar Unije;

3.

„sredstva” znači novac uplaćen na račun u bilo kojoj valuti ili slične tražbine za isplatu novca, kao što su depoziti na tržištu novca;

4.

„država članica u kojoj se vodi bankovni račun” znači:

5.

„tražbina” znači tražbina za plaćanje određenog iznosa novca koji je dospio ili tražbina za plaćanje odredivog iznosa novca koji proizlazi iz transakcije ili događaja koji se već dogodio pod uvjetom da se takva tražbina može zahtijevati pred sudom;

6.

„vjerovnik” znači fizička osoba s domicilom u nekoj državi članici ili pravna osoba s domicilom u nekoj državi članici ili bilo koji drugi subjekt s domicilom u nekoj državi članici, koji ima pravnu sposobnost tužiti ili biti tužen na temelju prava države članice te koji podnosi zahtjev za, ili je već ishodio, nalog za blokadu koji se odnosi na tražbinu;

7.

„dužnik” znači fizička osoba ili pravna osoba ili bilo koji drugi subjekt koji ima pravnu sposobnost tužiti ili biti tužen na temelju prava države članice, protiv kojeg vjerovnik želi ishoditi, ili je već ishodio, nalog za blokadu koji se odnosi za tražbinu;

8.

„presuda” znači bilo koja presuda koju je donio sud države članice, bez obzira na to kako se presuda naziva, uključujući odluku o određivanju troškova ili izdataka od strane sudskog službenika;

9.

„sudska nagodba” znači nagodba koju je odobrio sud države članice ili koja je sklopljena pred sudom države članice tijekom postupka;

10.

„vjerodostojna isprava” znači dokument koji je službeno sastavljen ili registriran kao vjerodostojna isprava u državi članici i čija se vjerodostojnost:

11.

„država članica izdavanja” znači država članica u kojoj je nalog za blokadu izdan;

12.

„država članica izvršenja” znači država članica u kojoj se vodi bankovni račun koji se blokira;

13.

„tijelo za informacije” znači tijelo koje je jedna država članica odredila kao nadležno za potrebe ishođenja potrebnih informacija o računu ili računima dužnika u skladu s člankom 14.;

14.

„nadležno tijelo” znači tijelo ili tijela koja je država članica odredila kao nadležna za primitak, slanje ili dostavu u skladu s člankom 10. stavkom 2., člankom 23. stavcima 3., 5. i 6., člankom 25. stavkom 3., člankom 27. stavkom 2., člankom 28. stavkom 3. i člankom 36. stavkom 5. drugim podstavkom;

15.

„domicil” znači domicil kako je određen u skladu s člancima 62. i 63. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (12).

(a)

prije nego što vjerovnik pokrene postupak u državi članici protiv dužnika o meritumu stvari ili u bilo kojoj fazi tijekom takvog postupka sve do donošenja presude ili odobrenja ili sklapanja sudske nagodbe;

(b)

nakon što vjerovnik u državi članici ishodi presudu, sudsku nagodbu ili vjerodostojnu ispravu kojom se od dužnika zahtijeva isplata tražbine vjerovnika.

(a)

ime i adresu suda kojem se podnosi zahtjev;

(b)

podatke o vjerovniku: ime i kontaktne podatke i, prema potrebi, ime i kontaktne podatke vjerovnikovog zastupnika, i:

(c)

podatke o dužniku: ime i kontaktne podatke i, prema potrebi, ime i kontaktne podatke dužnikovog zastupnika i, ako je dostupno:

(d)

broj kojim je moguće identificirati banku, kao što je IBAN ili BIC i/ili naziv i adresu banke u kojoj dužnik ima jedan ili više računa koje treba blokirati;

(e)

ako je dostupan, broj jednog ili više računa koje treba blokirati i, u tom slučaju, naznaku treba li blokirati neke druge račune koje dužnik ima u istoj banci;

(f)

kada nije moguće navesti podatke koji se zahtijevaju prema točki (d), izjavu da se zahtjev podnosi u svrhu ishođenja informacija o računu u skladu s člankom 14., kada je takav zahtjev moguć, i obrazloženje zašto vjerovnik vjeruje da dužnik ima jedan ili više računa u banci u određenoj državi članici;

(g)

iznos za koji se traži nalog za blokadu:

(h)

kada vjerovnik još nije ishodio presudu, sudsku nagodbu ili vjerodostojnu ispravu:

(i)

kada je vjerovnik već ishodio presudu, sudsku nagodbu ili vjerodostojnu ispravu, izjava da se još nije postupilo po presudi, sudskoj nagodbi ili vjerodostojnoj ispravi ili, kada se djelomično postupilo, navod o opsegu nepostupanja;

(j)

opis svih relevantnih okolnosti koje opravdavaju izdavanje naloga za blokadu, kako se zahtijeva člankom 7. stavkom 1.;

(k)

prema potrebi, navođenje razloga zašto je vjerovnik uvjeren da bi trebao biti izuzet od davanja osiguranja sukladno članku 12.;

(l)

popis dokaza koje je dostavio vjerovnik;

(m)

izjavu predviđenu člankom 16. o tome je li vjerovnik drugim sudovima ili tijelima podnio zahtjev za istovrstan nacionalni nalog ili s obzirom na to je li takav nalog već dobiven ili odbijen te, ako je dobiven, opseg u kojem je proveden;

(n)

fakultativno navođenje bankovnog računa vjerovnika koji se treba koristiti za sva dužnikova dobrovoljna plaćanja tražbine;

(o)

izjava da su informacije koje je vjerovnik naveo u zahtjevu po njegovu saznanju točne i potpune i da je vjerovnik svjestan da sve namjerno netočne ili nepotpune izjave mogu dovesti do pravnih posljedica sukladno pravu države članice u kojoj je zahtjev podnesen ili odgovornosti na temelju članka 13.

(a)

u trenutku u kojem je sudu podneseno pismeno kojim se pokreće postupak ili pismeno s izjednačenim učinkom, pod uvjetom da vjerovnik nakon toga nije propustio poduzeti korake koje je trebao poduzeti radi dostave pismena dužniku; ili

(b)

ako pismeno mora biti dostavljeno prije njegova podnošenja sudu, u trenutku kada ga zaprimi tijelo zaduženo za dostavu, pod uvjetom da vjerovnik nakon toga nije propustio poduzeti korake koje je trebao poduzeti radi podnošenja pismena sudu.

(a)

ako je nalog opozvan zbog toga što je vjerovnik propustio pokrenuti postupak o meritumu stvari, osim ako je taj propust bio posljedica dužnikova plaćanja tražbine ili drugog oblika nagodbe među stranama;

(b)

ako je vjerovnik propustio zatražiti oslobođenje viška blokiranih sredstava kako je predviđeno člankom 27.;

(c)

ako se naknadno ustanovi da izdavanje naloga nije bilo primjereno ili je bilo primjereno samo u manjem iznosu zbog vjerovnikova neispunjavanja svojih obveza prema članku 16.; ili

(d)

ako je nalog opozvan ili je njegovo izvršenje prekinuto zbog toga što vjerovnik nije ispunio svoje obveze u okviru ove Uredbe u vezi s dostavom ili prijevodom dokumenata ili u vezi s izvršavanjem prvotno neizvršene dostave ili popravkom nedostatka prijevoda.

(a)

u kojoj dužnik ima svoje uobičajeno boravište, kako je definirano u članku 23. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća (13); ili, u nedostatku toga,

(b)

koja je najuže povezana sa slučajem.

(a)

obveza za sve banke na njezinu državnom području da na zahtjev tijela za informacije objave posjeduje li dužnik račun u tim bankama;

(b)

pristup tijela za informacije relevantnim informacijama kada tijela javne vlasti ili uprave raspolažu tim informacijama u registrima ili na neki drugi način;

(c)

mogućnost za njezine sudove da obvežu dužnika da objavi u kojoj banci ili bankama na njezinu državnom području posjeduje jedan ili više računa, kada je takva obveza popraćena sudskim nalogom in personam kojim mu se zabranjuje povlačenje ili prijenos sredstava s njegovog računa ili s njegovih više računa do iznosa koji se treba blokirati nalogom za blokadu; ili

(d)

bilo koje druge metode koje su učinkovite i djelotvorne u svrhu dobivanja relevantnih informacija pod uvjetom da nisu nesrazmjerno skupe ili vremenski zahtjevne.

(a)

dio A koji sadrži informacije utvrđene u stavku 2. koje treba dostaviti banci, vjerovniku i dužniku; i

(b)

dio B koji sadrži informacije utvrđene u stavku 3. koje treba dostaviti vjerovniku i dužniku uz informacije u skladu sa stavkom 2.

(a)

naziv i adresu suda te broj spisa predmeta;

(b)

pojedinosti o vjerovniku kako je naznačeno u članku 8. stavku 2. točki (b);

(c)

pojedinosti o dužniku kako je naznačeno u članku 8. stavku 2. točki (c);

(d)

naziv i adresu banke na koju se odnosi nalog;

(e)

ako je vjerovnik u zahtjevu dostavio broj računa dužnika, broj jednog ili više računa koje treba blokirati, i, prema potrebi, naznaku trebaju li se također blokirati bilo koji drugi računi koje dužnik ima u istoj banci;

(f)

prema potrebi, napomenu da je broj bilo kojeg računa koji treba blokirati dobiven putem zahtjeva u skladu s člankom 14. i da banka dotični broj ili brojeve, kada je to potrebno u skladu s člankom 24. stavkom 4. drugim podstavkom, dobiva od tijela za informacije države članice izvršenja;

(g)

iznos koji treba blokirati nalogom;

(h)

uputu banci da provede nalog u skladu s člankom 24.;

(i)

datum izdavanja naloga;

(j)

ako je vjerovnik u svojem zahtjevu naveo račun sukladno članku 8. stavku 2. točki (n), odobrenje banci sukladno članku 24. stavku 3. za oslobađanjem i prijenosom, ako to traži dužnik i dopušta zakon države članice izvršenja, sredstava do iznosa određenog u nalogu sa blokiranog računa na račun koji je vjerovnik naveo u svom zahtjevu;

(k)

informacije o tome gdje se može pronaći elektronička verzija obrasca za izjavu u skladu s člankom 25.

(a)

opis suštine predmeta i obrazloženje suda za izdavanje naloga;

(b)

iznos osiguranja koje je dao vjerovnik, ako je to bio slučaj;

(c)

prema potrebi, rok za pokretanje postupka o meritumu stvari i za dokazivanje sudu koji izdaje nalog da je takav postupak pokrenut;

(d)

prema potrebi, naznaku o tome koji dokumenti se moraju prevesti sukladno članku 49. stavku 1. drugoj rečenici;

(e)

prema potrebi, naznaku da je vjerovnik odgovoran za pokretanje izvršenja naloga te slijedom toga, prema potrebi, naznaku da je vjerovnik odgovoran za njegovo slanje nadležnom tijelu države članice izvršenja u skladu s člankom 23. stavkom 3. te za pokretanje dostave dužniku u skladu s člankom 28. stavcima 2., 3. i 4.; i

(f)

informacije o pravnim sredstvima koja su na raspolaganju dužniku.

(a)

do opoziva naloga;

(b)

do prekida izvršenja naloga; ili

(c)

dok mjera izvršenja odluke, sudske nagodbe ili vjerodostojne isprave, koju je vjerovnik ishodio u vezi s tražbinom koju je nalog za blokadu namjeravao osigurati, ne stupi na snagu u odnosu na sredstva blokirana nalogom.

(a)

osiguravanjem da se taj iznos ne prenosi ni povlači s jednog ili više računa navedenih u nalogu ili identificiranih u skladu sa stavkom 4.; ili

(b)

kada je tako predviđeno nacionalnim pravom, prenošenjem tog iznosa na račun namijenjen za potrebe blokiranja.

(a)

takvo ovlaštenje banke posebno je navedeno u nalogu u skladu s člankom 19. stavkom 2. točkom (j);

(b)

takvo oslobađanje i prijenos dopušteno je prema pravu države članice izvršenja; i

(c)

u vezi s dotičnim računom ne postoje konkurentski nalozi.

(a)

kada je u skladu s člankom 19. stavkom 2. točkom (f) u nalogu navedeno da su broj odnosno brojevi računa koji/koje treba blokirati dobiveni putem zahtjeva sukladno članku 14., dobiva taj broj odnosno te brojeve od tijela za informacije države članice izvršenja; i

(b)

u svim drugim slučajevima, ne provodi nalog.

(a)

štedni računi isključivo na ime dužnika;

(b)

tekući računi isključivo na ime dužnika;

(c)

štedni računi na ime više osoba, podložno članku 30.;

(d)

tekući računi na ime više osoba, podložno članku 30.

(a)

kada nalog obuhvaća nekoliko računa u istoj državi članici ili u različitim državama članicama; ili

(b)

kada je nalog izdan nakon provedbe jednog ili više istovrsnih nacionalnih naloga protiv istog dužnika i s ciljem osiguranja iste tražbine.

(a)

nalog za blokadu, uz korištenje dijelova A i B obrasca iz članka 19. stavaka 2. i 3.;

(b)

zahtjev za nalog za blokadu koji je vjerovnik podnio sudu;

(c)

preslike svih dokumenata koje je vjerovnik podnio sudu kako bi ishodio nalog.

(a)

nisu ispunjeni uvjeti ili zahtjevi utvrđeni u ovoj Uredbi;

(b)

nalog, izjava na temelju članka 25. i/ili drugi dokumenti iz članka 28. stavka 5. nisu dostavljeni dužniku u roku od 14 dana od blokade njegovog računa odnosno njegovih računa;

(c)

dokumenti dostavljeni dužniku u skladu s člankom 28 ne ispunjavaju jezične zahtjeve iz članka 49. stavka 1.;

(d)

blokirani iznosi koji su premašili iznos naloga nisu oslobođeni u skladu s člankom 27.;

(e)

tražbina čije je izvršenje vjerovnik želio osigurati nalogom plaćena je u cijelosti ili djelomično;

(f)

tražbina čije je izvršenje vjerovnik želio osigurati nalogom odbačena je presudom o meritumu stvari; ili

(g)

presuda o meritumu stvari je ukinuta ili je poništena sudska nagodba ili vjerodostojna isprava čije je izvršenje vjerovnik želio osigurati nalogom.

(a)

ako vjerovnik od tijela zaduženog za dostavu na temelju prava države članice izdavanja zatraži da dostavi dokumente dužniku; ili

(b)

kada je dužnik u svojem zahtjevu za pravno sredstvo naveo da je suglasan s time da preuzme dokumente na sudu države članice izdavanja i kada je vjerovnik bio odgovoran za pribavljanje prijevoda, ako vjerovnik pošalje tom sudu sve prijevode koji se zahtijevaju sukladno članku 49. stavku 1.

(a)

ograničuje se zbog toga što bi određeni iznosi koji se drže na računu trebali biti izuzeti od pljenidbe u skladu s člankom 31. stavkom 3., ili zbog toga što računi izuzeti od pljenidbe nisu bili uzeti u obzir ili nisu bili propisno uzeti u obzir u provedbi naloga u skladu s člankom 31. stavkom 2.; ili

(b)

prekida se zbog sljedećeg:

(a)

sud koji je izdao nalog za blokadu može narediti oslobađanje blokiranih sredstava ako dužnik dade tom sudu osiguranje u iznosu tog naloga, ili alternativno jamstvo u obliku prihvatljivom prema pravu države članice u kojoj se sud nalazi i u vrijednosti koja je najmanje jednaka tom iznosu;

(b)

nadležni sud ili, kada je tako predviđeno nacionalnim pravom, nadležno tijelo izvršenja države članice izvršenja može prekinuti izvršenje naloga za blokadu u državi članici izvršenja ako dužnik dade tom sudu ili tijelu osiguranje u iznosu blokiranom u toj državi članici, ili alternativno jamstvo u obliku prihvatljivom prema pravu države članice u kojoj se sud nalazi čija je vrijednost najmanje jednaka tom iznosu.

(a)

radi osporavanja naloga za blokadu nadležni su sudovi države članice izdavanja; i

(b)

radi osporavanja izvršenja naloga za blokadu u državi članici izvršenja nadležni su sudovi države članice izvršenja ili, kada je tako predviđeno nacionalnim pravom te države članice, nadležno tijelo izvršenja.

(a)

Uredbu (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća (14), osim kako je predviđeno u članku 10. stavku 2., članku 14. stavcima 3. i 6., članku 17. stavku 5., članku 23. stavcima 3. i 6., članku 25. stavcima 2. i 3., članku 28. stavcima 1., 3., 5. i 6., članku 29., članku 33. stavku 3., članku 36. stavcima 2. i 4. i članku 49. stavku 1. ove Uredbe;

(b)

Uredbu (EU) br. 1215/2012;

(c)

Uredbu (EZ) br. 1346/2000;

(d)

Direktivu 95/46/EZ, osim kako je predviđeno u članku 14. stavku 8. i članku 47. ove Uredbe;

(e)

Uredbu (EZ) br. 1206/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (15);

(f)

Uredbu (EZ) br. 864/2007, osim kako je predviđeno u članku 13. stavku 4. ove Uredbe.

(a)

sudove određene kao nadležne za izdavanje naloga za blokadu (članak 6. stavak 4.);

(b)

tijelo određeno kao nadležno za pribavljanje informacija o računu (članak 14.);

(c)

načine pribavljanja informacija o računu koji su na raspolaganju u okviru njihovog nacionalnog prava (članak 14. stavak 5.);

(d)

sudove kojima se podnosi žalba (članak 21.);

(e)

tijelo ili tijela određena kao nadležna za primanje, slanje i dostavu naloga za blokadu i drugih dokumenata prema ovoj Uredbi (članak 4. točka 14.);

(f)

tijelo nadležno za izvršenje naloga za blokadu u skladu s poglavljem 3.;

(g)

u kojoj se mjeri zajednički i zastupnički računi mogu blokirati u okviru njihovog nacionalnog prava (članak 30.);

(h)

pravila koja se primjenjuju na iznose izuzete od pljenidbe u okviru nacionalnog prava (članak 31.);

(i)

imaju li, prema njihovom nacionalnom pravu, banke pravo na zaračunavanje naknada za provedbu istovrsnih nacionalnih naloga ili za pružanje informacija o računu i, ako je tako, koja strana je obvezna privremeno i u konačnici platiti te naknade (članak 43.);

(j)

raspon naknada ili drugi niz pravila kojima se utvrđuju primjenjive naknade koje zaračunava bilo koje nadležno tijelo ili drugo tijelo uključeno u obradu ili izvršenje naloga za blokadu (članak 44.);

(k)

je li bilo koji rang dodijeljen istovrsnim nacionalnim nalozima u okviru nacionalnog prava (članak 32.);

(l)

sudove ili, prema potrebi, tijelo za izvršenje, nadležne za odobravanje pravnog sredstva (članak 33. stavak 1., članak 34. stavak 1. ili 2.);

(m)

sudove kojima se podnosi žalba, rok, ako je propisan, u kojem se takva žalba mora podnijeti prema nacionalnom pravu i događaj koji označava početak tog roka (članak 37.);

(n)

navođenje sudskih naknada (članak 42.); i

(o)

jezike koji su prihvaćeni za prijevod dokumenata (članak 49. stavak 2.).

(a)

trebaju li se financijski instrumenti uključiti u područje primjene ove Uredbe, i

(b)

mogu li iznosi uplaćeni na dužnikov račun nakon provedbe naloga biti predmet blokade na temelju naloga.

(a)

broju zahtjeva za nalog za blokadu i broju slučajeva u kojima je nalog bio izdan;

(b)

broju zahtjeva za pravno sredstvo prema člancima 33. i 34. i, ako je moguće, broju slučajeva u kojima je pravno sredstvo bilo odobreno; i

(c)

broju žalbi podnesenih sukladno članku 37. i, ako je moguće, broju slučajeva u kojima je takva žalba bila uspješna.

27.6.2014   

HR

Službeni list Europske unije

L 189/93

(1)

Cilj je politike Unije u području vanjskih granica Unije osigurati učinkovitu kontrolu prijelaza granica na vanjskim granicama, uključujući i nadzor granica, uz doprinos osiguranju zaštite i spašavanja života. Svrha je nadzora granica sprečavanje nedopuštenog prijelaza granica, borba protiv prekograničnog kriminala i uhićenje osoba koje su prešle granicu na nezakonit način, odnosno pokretanje drugih mjera protiv tih osoba. Nadzor granica trebao bi učinkovito sprječavati osobe da zaobilaze kontrole na graničnim prijelazima i odvraćati ih od toga. Stoga nadzor granica nije ograničen samo na otkrivanje pokušaja nedopuštenih prelazaka granice, već obuhvaća i postupke kao što su presretanje plovila za koja postoji sumnja da pokušavaju ući u Uniju bez obavljene granične kontrole, kao i dogovore za moguće akcije kao što su traganje i spašavanje koje se mogu pojaviti tijekom operacije nadzora granica na moru te dogovore za uspješnu provedbu takvih operacija.

(2)

Politike Unije u području upravljanja granicama, azila i imigracije i njihovu provedbu trebalo bi uređivati načelo solidarnosti i pravedne podjele odgovornosti među državama članicama na temelju članka 80. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Kad god je potrebno, akti Unije doneseni u okviru tih politika trebaju sadržavati odgovarajuće mjere za ostvarivanje tog načela te poticati raspodjelu opterećenja uključujući putem premještaja korisnika međunarodne zaštite na dobrovoljnoj osnovi.

(3)

Opseg primjene ove Uredbe trebao bi biti ograničen na operacije nadzora granica koje provode države članice na vanjskim morskim granicama u kontekstu operativne suradnje koju koordinira Europska agencija za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije („Agencija”) osnovana Uredbom Vijeća (EZ) br. 2007/2004 (2). Istražne i kaznene mjere uređene su nacionalnim kaznenim pravom i postojećim instrumentima uzajamne pravne pomoći u području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima u Uniji.

(4)

Agencija je odgovorna za koordiniranje operativne suradnje između država članica u području upravljanja vanjskim granicama, uključujući u odnosu na nadzor granica. Agencija je također odgovorna za pomoć državama članicama u okolnostima koje zahtijevaju veću tehničku pomoć na vanjskim granicama, uzimajući u obzir činjenicu da to u nekim slučajevima može uključivati humanitarne krize i spašavanje na moru. Kako bi se takva suradnja još više ojačala, potrebna su posebna pravila u vezi s aktivnostima nadzora granica koje u okviru operativne suradnje koju koordinira Agencija provode pomorske, kopnene i zračne jedinice jedne države članice na morskim granicama drugih država članica ili na otvorenome moru.

(5)

Suradnja sa susjednim trećim zemljama ključna je u svrhu sprječavanja neovlaštenih prelazaka granica, borbe protiv prekograničnog kriminala i izbjegavanja gubitka života na moru. U skladu s Uredbom (EZ) br. 2007/2004 i pod uvjetom da se i osigura puno poštovanje prava migranata, Agencija može surađivati s nadležnim tijelima trećih zemalja, posebno u vezi s analizom rizika i osposobljavanjem te bi trebala olakšati operativnu suradnju između država članica i trećih zemalja. Kada se suradnja s trećim zemljama odvija na državnom području ili teritorijalnom moru tih zemalja, države članice i Agencija ispunjavaju norme i standarde koji su najmanje jednakovrijedni onima koje određuje pravo Unije.

(6)

Europski sustav nadzora granica (EUROSUR), osnovan Uredbom (EU) br. 1052/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od (3) ima za cilj ojačati razmjenu informacija i operativnu suradnju između država članica i Agencije. Time se osigurava osjetno poboljšanje poznavanja stanja i sposobnosti reakcije država članica, također uz potporu Agencije, u svrhu otkrivanja, sprječavanja i borbe protiv nezakonite imigracije i prekograničnog kriminala i doprinosa osiguranju zaštite i spašavanja života migranata na njihovim vanjskim granicama. Pri koordiniranju operacija nadzora granica, Agencija bi državama članicama trebala dostaviti informacije i analize koje se odnose na te operacije u skladu s tom Uredbom.

(7)

Ova Uredba zamjenjuje Odluku Vijeća 2010/252/EU (4) koju je poništio Sud Europske unije („Sud”) svojom presudom od 5. rujna 2012. u predmetu C-355/10. Tom presudom Suda ostaju na snazi učinci Odluke 2010/252/EU do stupanja na snagu novih pravila. Stoga, na dan stupanja na snagu ove Uredbe navedena Odluka prestaje proizvoditi učinke.

(8)

Tijekom operacija nadzora granica na moru države članice trebale bi poštovati svoje obveze u skladu s međunarodnim pravom, posebice s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora, Međunarodnom konvencijom o zaštiti ljudskih života na moru, Međunarodnom konvencijom o traganju i spašavanju na moru, Konvencijom Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala i njezinim Protokolom protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom, Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravnom položaju izbjeglica, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, Konvencijom Ujedinjenih naroda protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka, Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta te drugim relevantnim međunarodnim instrumentima.

(9)

Tijekom koordiniranja operacija nadzora granice na moru Agencija bi trebala ispunjavati svoje zadaće uz potpuno poštovanje prava Unije, uključujući Povelju Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”) i relevantno međunarodno pravo, posebno ono navedeno u uvodnoj izjavi 8.

(10)

U skladu s Uredbom (EZ) br. 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (5) i općim načelima prava Unije, svaka mjera poduzeta tijekom operacije nadzora trebala bi biti razmjerna ciljevima koji se žele postići, nediskriminirajuća i u potpunosti bi trebala treba poštovati ljudsko dostojanstvo, temeljna prava te prava izbjeglica i tražitelja azila, uključujući načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja. Države članice i Agencija moraju poštovati odredbe pravne stečevine o azilu, posebno Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća (6) s obzirom na zahtjeve za međunarodnu zaštitu predane na državnom području, uključujući na granici, u teritorijalnim vodama ili u tranzitnim zonama država članica.

(11)

Primjena ove Uredbe ne bi trebala dovesti u pitanje Direktivu 2011/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća (7), posebice što se tiče pomoći koja se pruža žrtvama trgovine ljudima.

(12)

Ovu Uredbu potrebno je primjenjivati uz potpuno poštovanje načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja kako je definirano u Povelji i kako se tumači u sudskoj praksi Suda i Europskog suda za ljudska prava. U skladu s tim načelom, niti jednu osobu ne bi se trebalo iskrcati, prisiliti da uđe, privesti ili na neki drugi način izručiti nadležnim tijelima države gdje, između ostalog, postoji ozbiljan rizik da bi takva osoba bila podvrgnuta smrtnoj kazni, mučenju, progonu ili nekom drugom neljudskom i ponižavajućem postupanju, ili gdje bi život ili sloboda te osobe bili ugroženi zbog njezine rase, vjere, nacionalnosti, spolne orijentacije, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog uvjerenja ili gdje postoji ozbiljan rizik od protjerivanja, premještanja ili izručenja drugoj državi u suprotnosti s načelom zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.

(13)

Moguće postojanje sporazuma između države članice i treće zemlje ne može osloboditi države članice od njihovih obveza u okviru prava Unije i međunarodnog prava, posebice što se tiče poštovanja načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, ako im je poznato ili bi im trebalo biti poznato da sustavni nedostaci u postupku traženja azila i u uvjetima za prihvat tražitelja azila u toj trećoj zemlji predstavljaju utemeljene razloge za pretpostavku da je tražitelj azila izložen ozbiljnom riziku da će se s njim neljudski ili ponižavajuće postupati, ili ako im je poznato ili bi im trebalo biti poznato da ta treća zemlja primjenjuje prakse kojima se krši načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.

(14)

Pri provođenju operacije nadzora nad granicama na moru, može se dogoditi da je potrebno pružiti pomoć osobama koje se nalaze u nevolji. U skladu s međunarodnim pravom, svaka država mora od zapovjednika plovila koji plovi pod njezinom zastavom zahtijevati da, u mjeri u kojoj je to moguće bez dovođenja u ozbiljnu opasnost plovila, posade ili putnika, bez odgađanja pruži pomoć svakoj osobi koja se na moru nađe u opasnosti da se izgubi i da što je brže moguće pomogne osobama u nevolji. Takvu bi pomoć trebalo pružiti neovisno o nacionalnosti ili statusu osoba kojima se pruža pomoć ili neovisno o okolnostima u kojima se te osobe nalaze. Zapovjednik broda i posada ne bi trebali biti podvrgnuti kaznenim sankcijama isključivo iz razloga što su spasili osobe u nevolji na moru i doveli ih na sigurno mjesto.

(15)

Države članice trebale bi izvršiti obvezu pružanja pomoći osobama koje se nalaze u nevolji u skladu s primjenjivim odredbama međunarodnih instrumenata kojima se uređuju slučajevi traganja i spašavanja te u skladu sa zahtjevima o zaštiti temeljnih prava. Ova Uredba ne bi trebala utjecati na odgovornost tijela za traganje i spašavanje, uključujući za osiguranje provedbe koordinacije i suradnje na način da se spašene osobe mogu odvesti na sigurno mjesto.

(16)

Ako operativno područje operacije na moru obuhvaća područje traganja i spašavanja neke treće zemlje, potrebno je težiti uspostavljanju komunikacijskih kanala s tijelima nadležnima za traganje i spašavanje te treće zemlje prilikom planiranja operacije na moru, na taj način osiguravajući da će ta nadležna tijela moći odgovoriti na slučajeve traganja i spašavanja koji nastaju na njihovu području traganja i spašavanja.

(17)

U skladu s Uredbom (EZ) br. 2007/2004, operacije nadzora granica koje koordinira Agencija provode se u skladu s operativnim planom. U skladu s time, u pogledu operacija na moru, operativni plan trebao bi uključivati posebne informacije o primjeni relevantne nadležnosti i zakonodavstva na zemljopisnom području na kojemu se odvija zajednička operacija, pilot-projekt ili brza intervencija, uključujući upućivanja na pravo Unije i međunarodno pravo, s obzirom na presretanje, spašavanje na moru i iskrcavanje. Operativni plan trebalo bi uspostaviti u skladu s odredbama ove Uredbe koje uređuju presretanje, spašavanje na moru i iskrcavanje u kontekstu operacija nadzora granice na moru koje koordinira Agencija i s obzirom na posebne okolnosti dotične operacije. Operativni plan trebao bi obuhvaćati postupke koji osiguravaju da osobe kojima je potrebna međunarodna zaštita, žrtve trgovine ljudima, maloljetnici bez pratnje i druge ranjive osobe budu identificirane i da im se pruži odgovarajuća pomoć, uključujući pristup međunarodnoj zaštiti.

(18)

Praksa u okviru Uredbe (EZ) br. 2007/2004 takva je da se za svaku operaciju na moru unutar države članice domaćina uspostavlja koordinacijska struktura koju čine službenici iz države članice domaćina, gostujući službenici i predstavnici Agencije, uključujući koordinatora Agencije. Ovu koordinacijsku strukturu, koja se obično naziva Međunarodnim centrom za koordinaciju, potrebno je koristiti kao kanal za komunikaciju između službenika uključenih u operaciju na moru i dotičnih nadležnih tijela.

(19)

Ovom Uredbom poštuju se temeljna prava i načela koja su priznata člancima 2. i 6. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) i Poveljom, osobito poštovanje ljudskog dostojanstva, pravo na život, zabrana mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, zabrana trgovine ljudima, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na zaštitu osobnih podataka, pravo na azil i zaštitu u slučajevima udaljenja i protjerivanja, načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, nediskriminacije, pravo na djelotvoran pravni lijek i prava djeteta. Ovu bi Uredbu države članice i Agencija trebale primjenjivati u skladu s tim pravima i načelima.

(20)

S obzirom na to da cilj ove Uredbe, odnosno donošenje posebnih pravila za nadzor nad granicama na moru koji obavljaju pripadnici granične straže čiji rad koordinira Agencija, ne mogu dostatno ostvariti države članice zbog različitog prava i prakse, nego se zbog višenacionalne prirode operacija oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. TEU-a. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(21)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske koji je priložen UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe, ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje. Kako se ova Uredba nadovezuje na schengensku pravnu stečevinu, Danska u skladu s člankom 4. tog Protokola u roku šest mjeseci, nakon što Vijeće donese odluku o ovoj Uredbi, odlučuje hoće li Uredbu prenijeti u svoje nacionalno pravo.

(22)

U pogledu Islanda i Norveške, ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma Vijeća Europske unije s Republikom Islandom i Kraljevinom Norveškom o pridruživanju tih dviju država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (8), što potpada pod područje iz članka 1. točke A Odluke Vijeća 1999/437/EZ (9).

(23)

U pogledu Švicarske, ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma između Europske unije, Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o pridruživanju Švicarske Konfederacije provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (10) što potpada pod područje iz članka 1. točke A Odluke 1999/437/EZ u vezi s člankom 3. Odluke Vijeća 2008/146/EZ (11)

(24)

U pogledu Lihtenštajna, ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Protokola između Europske unije, Europske zajednice, Švicarske Konfederacije i Kneževine Lihtenštajna o pristupanju Kneževine Lihtenštajna Sporazumu između Europske unije, Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o pridruživanju Švicarske Konfederacije provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (12), što potpada pod područje iz članka 1. točke A Odluke 1999/437/EZ u vezi s člankom 3. Odluke Vijeća 2011/350/EU (13).

(25)

Ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u kojima Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluje u skladu s Odlukom Vijeća 2000/365/EZ (14); Ujedinjena Kraljevina stoga ne sudjeluje u njezinu donošenju, ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(26)

Ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u kojima Irska ne sudjeluje u skladu s Odlukom Vijeća 2002/192/EZ (15). Irska stoga ne sudjeluje u njezinu donošenju, ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,

1.

„Agencija” znači Europska agencija za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije osnovana Uredbom (EZ) br. 2007/2004;

2.

„operacija na moru” znači zajednička operacija, pilot-projekt ili brza intervencija koju provode države članice u svrhu nadzora njihovih vanjskih granica na moru, a koje koordinira Agencija;

3.

„država članica domaćin” znači država članica u kojoj se operacija na moru odvija ili iz koje je pokrenuta;

4.

„država članica sudionica” znači država članica koja sudjeluje u operaciji na moru osiguranjem tehničke opreme, pripadnika granične straže raspoređenih kao dio skupina europske granične straže ili drugog relevantnog osoblja, ali koja nije država članica domaćin;

5.

„jedinica sudionica” znači pomorska, kopnena ili zračna jedinica za koju je odgovorna država članica domaćin ili država članica sudionica koja sudjeluje u operaciji na moru;

6.

„Međunarodni centar za koordinaciju” znači koordinacijska struktura uspostavljena unutar države članice domaćina za koordinaciju operacije na moru;

7.

„Nacionalni centar za koordinaciju” znači nacionalni centar za koordinaciju uspostavljen u svrhu Europskog sustava nadzora granica (EUROSUR) u skladu s Uredbom (EU) br. 1052/2013;

8.

„operativni plan” znači operativni plan iz članka 3.a i članka 8.e Uredbe (EZ) br. 2007/2004;