(1)

Okvir Unije za sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava („institucije”) uspostavljen je nakon globalne financijske krize 2008.–2009. i objave međunarodno prihvaćene publikacije Odbora za financijsku stabilnost „Ključna svojstva djelotvornih postupaka sanacije financijskih institucija (3)”. Okvir Unije za sanaciju čine Direktiva 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća (4) i Uredba (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (5). Oba akta primjenjuju se na institucije s poslovnim nastanom u Uniji i sve druge subjekte koji su obuhvaćeni područjem primjene te direktive ili uredbe („subjekti”). Cilj je okvira Unije za sanaciju uredno upravljanje propadanjem institucija i subjekata očuvanjem njihovih ključnih funkcija i sprečavanjem prijetnji financijskoj stabilnosti uz zaštitu deponenata i javnih sredstava. Njegov je dodatan cilj potaknuti razvoj unutarnjeg bankarskog tržišta stvaranjem usklađenog sustava za koordinirano rješavanje prekograničnih kriza i izbjegavanjem narušavanja tržišnog natjecanja i rizikâ od nejednakog postupanja.

(2)

Nakon nekoliko godina provedbe okvir Unije za sanaciju u svojem sadašnjem obliku ne postiže željene rezultate u pogledu određenih ciljeva. Naime, iako su institucije i subjekti ostvarili veliki napredak u omogućivanju sanacije, čemu su posvetili znatna sredstva, posebno povećanjem kapaciteta pokrivanja gubitaka i dokapitalizacije te nadopunom aranžmana financiranja sanacije, okvir Unije za sanaciju rijetko se koristi. Naprotiv, propast određenih manjih i srednjih institucija i subjekata uglavnom se rješava neusklađenim nacionalnim mjerama. Nažalost , umjesto da se primjenjuju sigurnosne mreže koje financira sam sektor, uključujući sredstva iz financijskih aranžmana za sanaciju, i dalje se troši novac poreznih obveznika. Čini se da su razlog tomu nedostatni poticaji. Ti nedostatni poticaji posljedica su međudjelovanja okvira Unije za sanaciju i nacionalnih pravila, pri čemu se u procjeni javnog interesa široko diskrecijsko pravo ne primjenjuje uvijek u skladu s načinom na koji bi se okvir Unije za sanaciju trebao primjenjivati. Okvirom Unije za sanaciju rijetko koristilo i zbog rizika da će deponenti institucija koje se financiraju depozitima snositi gubitke kako bi te institucije mogle pristupiti vanjskom financiranju u sanaciji, osobito ako ne postoje druge obveze prihvatljive za bail-in. Naposljetku, budući da su pravila o pristupu financiranju manje stroga izvan sanacije nego u sanaciji, umjesto primjene okvira Unije za sanaciju biraju se druga rješenja, u okviru kojih se umjesto sredstava institucije ili subjekta ili sredstava iz sigurnosnih mreža koje financira sam sektor često troši novac poreznih obveznika. To pak stvara rizike od fragmentacije, rizike od neoptimalnih ishoda u upravljanju propašću institucija i subjekata, posebno manjih i srednjih institucija i subjekata, kao i oportunitetne troškove zbog neiskorištenih financijskih sredstava. Stoga je potrebno djelotvornije i dosljednije primjenjivati okvir Unije za sanaciju te omogućiti njegovu primjenu kad je to u javnom interesu, među ostalim za manje i srednje institucije▌.

(2.a)

Cilj je preispitivanja Direktive 2014/59/EU bolje zaštititi novac poreznih obveznika i uspostaviti nove sustavne mehanizme za institucije i subjekte koji nisu obuhvaćeni postojećim okvirom za sanaciju. Taj je okvir osmišljen kako bi se smanjilo gospodarsko opterećenje društva smanjenjem ukupnih troškova povezanih s propadanjem banaka. Upotreba novca poreznih obveznika trebala bi se znatno smanjiti uvođenjem revidiranog okvira radi osiguravanja češće i djelotvornije upotrebe mehanizama za financiranje sanacija.

(3)

Intenzitet i detaljnost planiranja sanacije za društva kćeri koja nisu utvrđena kao sanacijski subjekti ovise o veličini i profilu rizičnosti dotičnih institucija i subjekata, postojanju ključnih funkcija i sanacijskoj strategiji grupe. Stoga bi pri utvrđivanju mjera koje treba poduzeti u odnosu na takva društva kćeri sanacijska tijela trebala moći uzeti u obzir te čimbenike i prema potrebi primijeniti pojednostavnjeni pristup.

(3.a)

Jedan je od ključnih ciljeva ove Direktive o izmjeni uvođenje ažuriranog pristupa za osnaživanje tijela kako bi djelotvorno upravljala mogućim propadanjem nekih banaka ili grupe banaka. Tim bi se pristupom trebala promicati transparentnost i predvidljivost, a negativne gospodarske posljedice svesti na najmanju moguću razinu. Takav je pristup usklađen s općim načelom sanacije vlastitim sredstvima iz Direktive 2014/59/EU, pri čemu se zadržava praktična izvedivost postupanja u slučaju propadanja srednjih banaka.

(4)

Nakon što se utvrdi da institucija ili subjekt propada ili je vjerojatno da će propasti i sanacijsko tijelo zaključi da sanacija nije u javnom interesu, institucija ili subjekt koji se likvidira u skladu s nacionalnim pravom u konačnici će izići s tržišta. To znači da plan mjera koje treba poduzeti u slučaju propasti nije potreban, neovisno o tome je li nadležno tijelo dotičnoj instituciji ili subjektu već oduzelo odobrenje za rad. Isto vrijedi i za preostalu instituciju u sanaciji nakon prijenosa imovine, prava i obveza u okviru strategije prijenosa. Stoga je primjereno odrediti da u tim situacijama ne treba donijeti sanacijske planove.

(5)

Sanacijska tijela mogu zabraniti određene raspodjele ako institucija ili subjekt ne ispunjava zahtjev za kombinirani zaštitni sloj kad se on razmatra uz minimalni zahtjev za regulatorni kapital i prihvatljive obveze („MREL”). Međutim, u određenim će situacijama institucija ili subjekt možda trebati ispuniti MREL na drukčijoj osnovi od one na kojoj mora ispuniti zahtjev za kombinirani zaštitni sloj. Pritom postaje neizvjesno u kojim uvjetima sanacijska tijela mogu izvršavati svoje ovlasti zabrane raspodjele i u kojim se uvjetima može izračunati najveći raspodjeljivi iznos povezan s MREL-om. Stoga bi za te slučajeve trebalo propisati da bi sanacijska tijela trebala izvršavati ovlast zabrane određenih raspodjela na temelju procjene zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj koju provode u skladu s Delegiranom uredbom Komisije (EU) 2021/1118 (6). Radi transparentnosti i pravne sigurnosti sanacijska tijela trebala bi o procijenjenom zahtjevu za kombinirani zaštitni sloj obavijestiti instituciju ili subjekt, koji bi ga potom trebali javno objaviti.

(6)

Mjere rane intervencije stvorene su kako bi nadležna tijela mogla riješiti problem pogoršanja financijske i ekonomske situacije institucije ili subjekta te što više smanjiti rizik i posljedice moguće sanacije. No, s obzirom na to da nije sigurno koji su okidači za primjenu tih mjera, kao i da se djelomično preklapaju s nadzornim mjerama, mjere rane intervencije rijetko se koriste. Stoga bi trebalo pojednostavniti i razraditi uvjete za primjenu mjera rane intervencije. Da bi se otklonile dvojbe o uvjetima i vremenskom okviru za razrješenje upravljačkog tijela i imenovanje privremenih upravitelja, te bi mjere trebalo izričito svrstati u mjere rane intervencije i njihovu primjenu temeljiti na istim okidačima. Isto tako od nadležnih tijela trebalo bi se zahtijevati da odaberu odgovarajuće mjere za rješavanje određene situacije u skladu s načelom proporcionalnosti. Da bi mogla uzeti u obzir reputacijske rizike ili rizike povezane s pranjem novca ili informacijskom i komunikacijskom tehnologijom, nadležna tijela trebala bi uvjete za primjenu mjera rane intervencije ocijeniti ne samo na temelju kvantitativnih pokazatelja, kao što su kapitalni ili likvidnosni zahtjevi, razina financijske poluge, neprihodonosni krediti i koncentracija izloženosti, nego i na temelju kvalitativnih okidača.

(7)

Kako bi se poboljšala pravna sigurnost, trebalo bi ukloniti mjere rane intervencije utvrđene u Direktivi 2014/59/EU koje se preklapaju s već postojećim ovlastima na temelju bonitetnog okvira utvrđenog u Direktivi 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća (7) i u Direktivi (EU) 2019/2034 Europskog parlamenta i Vijeća (8). Osim toga, sanacijskim tijelima treba omogućiti da se pripreme za moguću sanaciju institucije ili subjekta. Nadležno tijelo stoga bi trebalo dovoljno rano obavijestiti sanacijska tijela o pogoršanju financijskog stanja institucije ili subjekta, a sanacijska tijela trebala bi imati ovlasti potrebne za provedbu pripremnih mjera. Važno je napomenuti da prethodna primjena mjera rane intervencije ne bi trebala biti uvjet sanacijskom tijelu za pripremu stavljanja institucije ili subjekta na tržište odnosno za traženje informacija radi ažuriranja plana sanacije i pripreme vrednovanja jer će to sanacijskim tijelima omogućiti da što brže odgovore na pogoršanje stanja institucije ili subjekta. Radi dosljednog, koordiniranog, djelotvornog i pravodobnog odgovora na pogoršanje financijskog stanja institucije ili subjekta te pravilne pripreme za moguću sanaciju potrebno je poboljšati interakciju i koordinaciju nadležnih tijela i sanacijskih tijela. Čim institucija ili subjekt ispuni uvjete za primjenu mjera rane intervencije, nadležna tijela i sanacijska tijela trebala bi početi intenzivnije razmjenjivati informacije, uključujući privremene informacije, i zajednički pratiti financijsko stanje institucije ili subjekta.

(8)

Potrebno je osigurati pravodobno djelovanje i ranu koordinaciju nadležnog tijela i sanacijskog tijela kad institucija ili subjekt i dalje trajno posluju, no postoji značajan rizik od njihove propasti. Stoga bi nadležno tijelo trebalo što prije obavijestiti sanacijsko tijelo o takvom riziku. U toj bi se obavijesti trebalo navesti zašto je nadležno tijelo provelo procjenu te iznijeti pregled alternativnih mjera privatnog sektora, nadzornih mjera ili mjera rane intervencije kojima se može spriječiti propast institucije ili subjekta u razumnom roku. Ta rana obavijest ne bi trebala dovesti u pitanje postupke za utvrđivanje jesu li ispunjeni uvjeti za sanaciju. Prethodna obavijest o značajnom riziku od propasti ili vjerojatne propasti institucije ili subjekta koju sanacijskom tijelu dostavlja nadležno tijelo ne bi trebala biti uvjet za kasnije utvrđivanje da institucija ili subjekt stvarno propada ili je vjerojatno da će propasti. Nadalje, ako se kasnije procijeni da institucija ili subjekt propada ili je vjerojatno da će propasti i da nema alternativnih rješenja za sprečavanje te propasti u razumnom roku, sanacijsko tijelo mora donijeti odluku o tome hoće li poduzeti mjere sanacije. U tom slučaju pravodobnost odluke o primjeni mjere sanacije na instituciju ili subjekt može biti ključna za uspješnu provedbu sanacijske strategije ponajprije zato što ranija intervencija u instituciji ili subjektu može pridonijeti stvaranju dostatnih razina kapaciteta pokrivanja gubitaka i likvidnosti za provedbu te strategije. Stoga je primjereno omogućiti sanacijskom tijelu da u bliskoj suradnji s nadležnim tijelom procijeni koji bi bio razuman rok za provedbu alternativnih mjera kako bi se izbjegla propast institucije ili subjekta. Pri provedbi te procjene trebalo bi uzeti u obzir i potrebu za očuvanjem sposobnosti sanacijskog tijela i predmetnog subjekta da učinkovito provedu sanacijsku strategiju ondje gdje je to u konačnici potrebno, ali ta potreba ne bi smjela spriječiti poduzimanje alternativnih mjera. Konkretno, predviđeni vremenski okvir za alternativne mjere trebao bi biti takav da ne ugrožava učinkovitost moguće provedbe sanacijske strategije. Da bi se osigurao pravodobni ishod i sanacijskom tijelu omogućila pravilna priprema za moguću sanaciju institucije ili subjekta, sanacijsko tijelo i nadležno tijelo trebali bi redovito održavati sastanke, o čijoj bi učestalosti trebalo odlučiti sanacijsko tijelo ovisno o okolnostima slučaja.

(9)

Okvir za sanaciju trebao bi se primjenjivati na sve institucije ili subjekte neovisno o njihovoj veličini i poslovnom modelu ako instrumenti dostupni u okviru nacionalnog prava nisu primjereni za upravljanje njihovom propašću. Kako bi se to postiglo, trebalo bi odrediti kriterije za primjenu procjene javnog interesa na instituciju ili subjekt koji propada. U tom pogledu potrebno je pojasniti da se, ovisno o konkretnim okolnostima, određene funkcije institucije ili subjekta mogu smatrati ključnima čak i ako bi njihova obustava utjecala na financijsku stabilnost ili ključne usluge ▌na regionalnoj razini , osobito ako je zamjenjivost ključnih funkcija određena relevantnim geografskim tržištem .

(9.a)

Kako bi se osiguralo da se procjena učinka na regionalnoj razini može temeljiti na podacima koji su na dosljedan način dostupni u cijeloj Uniji, regionalnu razinu trebalo bi tumačiti u odnosu na teritorijalne jedinice razine 1 ili razine 2 nomenklature prostornih jedinica za statistiku (razina NUTS 1 ili 2) u smislu Uredbe (EZ) br. 1059/2003 Europskog parlamenta i Vijeća (9).

(10)

U procjeni je li sanacija institucije ili subjekta u javnom interesu trebalo bi uzeti u obzir da su deponenti bolje zaštićeni kad se sredstva sustava osiguranja depozita učinkovitije koriste, a gubici tih sredstava smanje. Stoga bi se u procjeni javnog interesa trebalo smatrati da se zaštita deponenata kao cilj sanacije bolje ostvaruje u sanaciji ako bi odabirom postupka u slučaju insolventnosti nastali veći troškovi za sustav osiguranja depozita.

(10.a)

Ako se nacionalnim okvirima za insolventnost i sanaciju djelotvorno postižu ciljevi okvira u istoj mjeri, prednost bi trebalo dati opciji kojom se rizik za porezne obveznike i gospodarstvo svodi na najmanju moguću razinu. Tim se pristupom osigurava razborito i odgovorno djelovanje usklađeno s općim ciljem zaštite interesa poreznih obveznika i šire gospodarske stabilnosti.

(11)

U procjeni je li sanacija institucije ili subjekta u javnom interesu trebalo bi što više uzeti u obzir i razliku između financiranja sredstvima iz sigurnosnih mreža koje financira sam sektor (aranžmani financiranja sanacije ili sustavi osiguranja depozita) s jedne strane i financiranja sredstvima država članica iz novca poreznih obveznika s druge strane. Financiranje sredstvima država članica podrazumijeva veći rizik od moralnog hazarda i slabiji poticaj za tržišnu disciplinu. Stoga bi sanacijska tijela, pri procjeni cilja što manjeg oslanjanja na izvanredne javne financijske potpore, trebala utvrditi da je financiranje sredstvima iz aranžmana financiranja sanacije ili sustava osiguranja depozita poželjnije, a financiranje jednakim iznosom sredstava iz proračuna država članica trebalo bi se razmatrati samo u izvanrednim okolnostima.

(11.a)

Izvanredna financijska potpora namijenjena institucijama i subjektima i osigurana sredstvima poreznih obveznika trebala bi se, ako se uopće dodjeljuje, dodjeljivati samo za ispravljanje ozbiljnih poremećaja izvanredne i sistemske naravi u gospodarstvu jer se njome stvara znatno opterećenje za javne financije i narušavaju jednaki uvjeti na unutarnjem tržištu.

(12)

Radi što učinkovitijeg ostvarivanja ciljeva sanacije trebalo bi se procijeniti da sanacija nije u javnom interesu samo ako bi se likvidacijom institucije ili subjekta koji propada u redovnom postupku u slučaju insolventnosti ciljevi sanacije ostvarili učinkovitije, a ne samo u jednakoj mjeri kao sanacijom.

(12.a)

Pri odlučivanju između sanacije i likvidacije prednost bi trebalo dati opciji s nižim ukupnim troškovima. Tom bi se procjenom trebali uzeti u obzir različiti troškovi, uključujući troškove povezane s isplatama iz sustava osiguranja depozita, kao što su trajanje potrebno za povrat imovine i prihodi izgubljeni tijekom tog postupka. U slučajevima kada i opcija sanacije i opcija likvidacije imaju slične profile troškova, prednost bi trebalo dati opciji koja nosi manje povezanih rizika za gospodarstvo, uključujući javne financije i učinak na stabilnost gospodarstva.

(13)

Instituciju ili subjekt koji propada i nije u postupku sanacije trebalo bi likvidirati u skladu s postupcima u okviru nacionalnog prava. Takvi se postupci mogu znatno razlikovati među državama članicama. Iako je primjereno omogućiti dovoljno fleksibilnu primjenu postojećih nacionalnih postupaka, trebalo bi pojasniti određene aspekte kako bi dotične institucije ili subjekti mogli izaći s tržišta.

(14)

Trebalo bi omogućiti da odgovarajuće nacionalno upravno ili pravosudno tijelo brzo pokrene postupak u skladu s nacionalnim pravom kad se smatra da institucija ili subjekt propada ili je vjerojatno da će propasti i kad za njih nije pokrenut postupak sanacije. Ako je dobrovoljna likvidacija institucije ili subjekta na temelju odluke dioničara moguća u skladu s nacionalnim pravom, takva bi mogućnost trebala i dalje biti dostupna. Međutim, izostane li brzo djelovanje dioničara, trebalo bi odgovarajućem nacionalnom upravnom ili pravosudnom tijelu omogućiti poduzimanje mjera.

(15)

Trebalo bi propisati i da je konačni ishod takvih postupaka izlazak s tržišta institucije ili subjekta koji propada ili prestanak njihovih bankarskih aktivnosti. Ovisno o nacionalnom pravu, taj se cilj može ostvariti na različite načine, među ostalim prodajom institucije ili subjekta ili njihovih dijelova, prodajom određene imovine ili obveza, postupnom likvidacijom ili prestankom njihovih bankarskih aktivnosti, uključujući plaćanja i primanje depozita, u svrhu postupne prodaje njihove imovine radi isplate vjerovnicima. Međutim, kako bi se povećala predvidljivost postupaka, taj bi se ishod trebao postići u razumnom roku.

(16)

Nadležna tijela trebala bi biti ovlaštena za oduzimanje odobrenja za rad institucije ili subjekta isključivo na temelju činjenice da institucija ili subjekt propada ili je vjerojatno da će propasti i da za njih nije pokrenut postupak sanacije. Nadležna tijela trebala bi moći oduzeti odobrenje za rad radi potpore cilju likvidacije institucije ili subjekta u skladu s nacionalnim pravom, posebno u slučajevima kad se postupci dostupni u okviru nacionalnog prava ne mogu pokrenuti u trenutku kad se utvrdi da institucija ili subjekt propada ili je vjerojatno da će propasti, uključujući slučajeve u kojima institucija ili subjekt još nisu insolventni u bilanci. Kako bi se dodatno pridonijelo ostvarenju cilja likvidacije institucije ili subjekta, države članice trebale bi se pobrinuti za to da se oduzimanje odobrenja za rad koje provodi nadležno tijelo također uključi u moguće uvjete za pokretanje barem jednog od postupaka dostupnih u okviru nacionalnog prava i primjenjivih na institucije ili subjekte koji propadaju ili će vjerojatno propasti, ali za koje nije pokrenut postupak sanacije.

(17)

S obzirom na iskustvo stečeno u provedbi Direktive 2014/59/EU, Uredbe (EU) br. 806/2014 i Direktive 2014/49/EU Europskog parlamenta i Vijeća (10) potrebno je razraditi uvjete pod kojima se mogu iznimno odobriti preventivne mjere opreza koje se smatraju izvanrednim javnim financijskim potporama. Da bi se smanjilo narušavanje tržišnog natjecanja zbog razlika među sustavima osiguranja depozita u Uniji, intervencije sustavâ osiguranja depozita u kontekstu preventivnih mjera usklađenih s Direktivom 2014/49/EU koje se smatraju izvanrednim javnim financijskim potporama iznimno bi trebalo dopustiti ako institucija korisnica ili subjekt korisnik ne ispunjava nijedan od uvjeta u skladu s kojima bi se smatralo da propada ili je vjerojatno da će propasti. Trebalo bi osigurati dovoljno rano poduzimanje mjera opreza. Za potrebe preventivne dokapitalizacije Europska središnja banka (ESB) trenutačno utvrđuje jesu li institucija ili subjekt solventni na temelju procjene budućeg poslovanja u kojoj razmatra može li institucija ili subjekt u sljedećih 12 mjeseci ispuniti kapitalne zahtjeve iz Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (11) ili Uredbe (EU) 2019/2033 Europskog parlamenta i Vijeća (12) i dodatan kapitalni zahtjev utvrđen u Direktivi 2013/36/EU odnosno Direktivi (EU) 2019/2034. Tu praksu trebalo bi propisati u Direktivi 2014/59/EU. Nadalje, mjerama pomoći za imovinu umanjene vrijednosti, uključujući subjekte za upravljanje imovinom i sustave osiguranja imovine, mogu se djelotvorno i učinkovito ukloniti uzroci financijskih poteškoća s kojima se mogu suočiti institucije i subjekti te spriječiti njihova propast, pa bi se stoga mogle smatrati relevantnim mjerama opreza. Zato bi trebalo odrediti da takve mjere opreza mogu biti u obliku mjera za imovinu umanjene vrijednosti.

(18)

Da bi se očuvala tržišna disciplina, zaštitila javna sredstva i izbjeglo narušavanje tržišnog natjecanja, mjere opreza trebale bi ostati iznimka i primjenjivati se samo za uklanjanje ozbiljnih poremećaja na tržištu ili očuvanje financijske stabilnosti, osobito u slučaju sistemske krize . Isto tako mjere opreza ne bi se smjele koristiti za nadoknadu pretrpljenih ili vjerojatnih gubitaka. Najpouzdaniji način za utvrđivanje gubitaka koji su pretrpljeni ili je vjerojatno da će biti pretrpljeni jest da ESB, europsko nadzorno tijelo (Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo, EBA) osnovano Uredbom (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (13) ili nacionalna nadležna tijela obave provjeru kvalitete imovine. Tom provjerom, ako se može provesti u razumnom roku, nadležna tijela trebali bi utvrditi gubitke koji su pretrpljeni ili je vjerojatno da će biti pretrpljeni. Ako to nije moguće, nadležna tijela trebala bi te gubitke utvrditi na način koji je najpouzdaniji s obzirom na postojeće okolnosti, prema potrebi izravnim nadzorom.

(19)

Cilj je preventivne dokapitalizacije pružiti potporu održivim institucijama i subjektima za koje je utvrđeno da će se u bliskoj budućnosti vjerojatno suočiti s privremenim poteškoćama, kao i spriječiti daljnje pogoršanje njihove situacije. Da bi izbjegla dodjela javnih subvencija poduzećima koja su u trenutku dodjele već neprofitabilna, odobrene mjere opreza u obliku stjecanja instrumenata regulatornog kapitala ili drugih instrumenata kapitala odnosno mjera za imovinu umanjene vrijednosti ne bi trebale premašivati iznos potreban za rješavanje nedostatka kapitala utvrđenog u nepovoljnom scenariju u testu otpornosti na stres ili jednakovrijednoj ocjeni. Da bi se u konačnici obustavilo javno financiranje, te mjere opreza trebale bi biti vremenski ograničene i imati jasan rok trajanja (▌ „ strategiju za napuštanje mjere potpore” ). Instrumenti bez dospijeća, uključujući redovni osnovni kapital, trebali bi se koristiti samo u izvanrednim okolnostima i podlijegati određenim kvantitativnim ograničenjima jer ne ispunjavaju uvjet privremenosti.

(20)

Mjere opreza trebalo bi ograničiti na iznos koji je instituciji ili subjektu potreban za održavanje solventnosti u slučaju događaja iz nepovoljnog scenarija utvrđenog u testu otpornosti na stres ili jednakovrijednoj ocjeni. Institucija ili subjekt na koji se primijene mjere opreza u obliku mjera za imovinu umanjene vrijednosti trebali bi moći iskoristiti iznos iz tih mjera za pokrivanje gubitaka od prenesene imovine ili u kombinaciji sa stjecanjem instrumenata kapitala, pod uvjetom da se ne premaši ukupan iznos koji nedostaje. Potrebno je osigurati i da te mjere opreza u obliku mjera za imovinu umanjene vrijednosti budu usklađene s postojećim pravilima o državnim potporama i najboljom praksom, da se njima obnovi dugoročna održivost institucije ili subjekta, da državna potpora bude ograničena na najmanji potreban iznos i da se izbjegne narušavanje tržišnog natjecanja. Zato bi u slučaju primjene mjera opreza u obliku mjera za imovinu umanjene vrijednosti relevantna tijela trebala imati na umu posebne smjernice, uključujući Nacrt za društva za upravljanje imovinom (14) i Komunikaciju o rješavanju problema neprihodonosnih kredita (15). Te mjere opreza u obliku mjera za imovinu umanjene vrijednosti trebale bi usto uvijek podlijegati i glavnom uvjetu privremenosti. Očekuje se da će državna jamstva za imovinu umanjene vrijednosti dotične institucije ili subjekta koja se odobravaju za određeno razdoblje ispunjavati uvjet privremenosti bolje od prijenosa takve imovine na subjekt koji prima javne potpore. Da bi institucije koje primaju potporu bile u skladu s uvjetima mjere potpore, nacionalna nadležna tijela trebala bi od institucija koje nisu ispunile svoje obveze zatražiti plan s korektivnim mjerama. Ako nadležno tijelo smatra da se mjerama iz plana s korektivnim mjerama ne može postići dugoročna održivost institucije ili ako institucija nije postupala u skladu s planom s korektivnim mjerama, relevantna tijela trebala bi procijeniti je li institucija u situaciji da propada ili će vjerojatno propasti , u skladu s člankom 32. Direktive 2014/59/EU.

(21)

Kako bi se obuhvatila bitna kršenja bonitetnih zahtjeva, potrebno je razraditi i uvjete na temelju kojih se utvrđuje propadaju li holdinzi ili je vjerojatno da će propasti. Ako holding prekrši te zahtjeve, to bi se trebalo smatrati bitnim kršenjem koje je po vrsti i opsegu usporedivo s kršenjem zbog kojeg bi nadležnom tijelu, da ga počini kreditna institucija, imalo osnovu za oduzimanje odobrenja za rad u skladu s člankom 18. Direktive 2013/36/EU.

(22)

Države članice mogu u skladu sa svojim nacionalnim pravom imati ovlasti suspenzije obveza plaćanja ili isporuke koje mogu obuhvaćati prihvatljive depozite. Ako suspenzija obveza plaćanja ili isporuke nije izravno povezana s financijskim okolnostima kreditne institucije, depoziti možda neće biti nedostupni za potrebe Direktive 2014/49/EU. Zbog toga deponenti možda neće imati pristup svojim depozitima tijekom duljeg razdoblja. Kako bi se zadržalo povjerenje deponenata i njihovo povjerenje u bankarski sektor te održala financijska stabilnost, države članice trebale bi se pobrinuti za to da deponenti imaju pristup primjerenom dnevnom iznosu iz svojih depozita, osobito za pokriće troškova života, ako se njihovi depoziti učine nedostupnima zbog suspenzije plaćanja iz drugih razloga osim onih koji dovode do isplate deponentima. Takav bi postupak trebao ostati iznimka, a države članice trebale bi se pobrinuti za to da deponenti imaju pristup primjerenim dnevnim iznosima.

(23)

Radi veće pravne sigurnosti, a s obzirom na moguću važnost obveza koje mogu nastati zbog budućih neizvjesnih događaja, uključujući ishod sudskih sporova koji su u tijeku u trenutku sanacije, potrebno je propisati postupak za te obveze pri primjeni bail-in instrumenta. Pritom bi se trebalo voditi načelima iz računovodstvenih pravila, posebno onih utvrđenih u Međunarodnom računovodstvenom standardu br. 37 koji je usvojen Uredbom Komisije (EZ) br. 1126/2008 (16). Na temelju toga sanacijska tijela trebala bi razlikovati rezerviranja od nepredviđenih obveza. Rezerviranja su obveze koje se odnose na vjerojatni odljev sredstava i koje se mogu pouzdano procijeniti. Nepredviđene obveze ne priznaju se kao računovodstvene obveze jer se odnose na obvezu koja se ne može smatrati vjerojatnom u trenutku procjene ili se ne može pouzdano procijeniti.

(24)

Budući da su rezerviranja računovodstvene obveze, trebalo bi odrediti da se s takvim rezerviranjima treba postupati na isti način kao s ostalim obvezama. Ta rezerviranja trebala bi biti prihvatljiva za bail-in, osim ako ispunjavaju jedan od posebnih kriterija za isključenje iz područja primjene bail-in instrumenta. S obzirom na moguću važnost tih rezerviranja za sanaciju, a radi sigurne primjene bail-in instrumenta, trebalo bi odrediti da su rezerviranja obveze prihvatljive za bail-in i da se stoga bail-in instrument primjenjuje i na njih. Trebalo bi osigurati i da se nakon primjene bail-in instrumenta financijske obveze te sve druge obveze i potraživanja koja se na njih odnose u svakom slučaju smatraju izvršenima. To je osobito važno za financijske i druge obveze koje proizlaze iz sudskih potraživanja od institucije u sanaciji.

(25)

Računovodstveno je načelo da se nepredviđene obveze ne mogu priznavati kao obveze niti bi stoga trebale biti prihvatljive za bail-in. No potrebno je zajamčiti da nepredviđena obveza koja bi nastala zbog događaja koji nije vjerojatan ili se ne može pouzdano procijeniti u trenutku sanacije neće narušiti djelotvornost sanacijske strategije i pogotovo bail-in instrumenta. U tu bi svrhu u okviru vrednovanja za potrebe sanacije procjenitelj trebao procijeniti nepredviđene obveze iskazane u bilanci institucije u sanaciji i u skladu sa svojim mogućnostima izračunati potencijalnu vrijednost tih obveza. Da bi nakon postupka sanacije institucija ili subjekt mogli zadržati dostatno povjerenje tržišta tijekom odgovarajućeg razdoblja, procjenitelj bi tu potencijalnu vrijednost trebao uzeti u obzir pri utvrđivanju iznosa za koji se obveze prihvatljive za bail-in moraju otpisati ili konvertirati da bi se ponovno uspostavili omjeri kapitala institucije u sanaciji. Točnije, sanacijsko tijelo trebalo bi primijeniti svoje ovlasti konverzije na obveze prihvatljive za bail-in u mjeri potrebnoj da se osigura dokapitalizacija institucije u sanaciji dostatna za pokrivanje potencijalnih gubitaka od obveze koja može nastati zbog događaja koji nije vjerojatan. Pri procjeni iznosa otpisa ili konverzije sanacijsko tijelo trebalo bi dobro razmotriti utjecaj potencijalnog gubitka na instituciju u sanaciji na temelju niza čimbenika, uključujući vjerojatnost nastanka događaja, vremenski okvir njegova nastanka i iznos nepredviđene obveze.

(26)

U određenim okolnostima, nakon što se iz aranžmana financiranja sanacije osigura doprinos do najviše 5 % ukupnih obveza institucije ili subjekta, uključujući regulatorni kapital, sanacijska tijela mogu upotrijebiti dodatne izvore financiranja kao dodatnu potporu svojim mjerama sanacije. Trebalo bi jasnije odrediti u kojim se okolnostima iz aranžmana financiranja sanacije može osigurati dodatna kad se u cijelosti otpisuju ili konvertiraju sve obveze niže reda prvenstva od depozita koji nisu obvezno ili diskrecijski isključeni iz bail-ina.

(27)

Uredbom (EU) 2019/876 Europskog parlamenta i Vijeća (17), Uredbom (EU) 2019/877 Europskog parlamenta i Vijeća (18) i Direktivom (EU) 2019/879 Europskog parlamenta i Vijeća (19) u Uniji je uveden međunarodni standard „Sažeti pregled o ukupnom kapacitetu pokrivanja gubitaka” (TLAC – Total Loss-Absorbing Capacity) koji je 9. studenoga 2015. objavio Odbor za financijsku stabilnost („standard TLAC”) za globalne sistemski važne banke, koje se u Unijom pravu nazivaju globalnim sistemski važnim institucijama (GSV institucije). Uredbom (EU) 2019/877 i Direktivom (EU) 2019/879 izmijenjen je i MREL iz Direktive 2014/59/EU i Uredbe (EU) br. 806/2014. Odredbe o MREL-u iz Direktive 2014/59/EU potrebno je uskladiti s provedbom standarda TLAC za GSV institucije u pogledu određenih obveza koje bi se mogle iskoristiti za ispunjavanje dijela MREL-a koji bi trebalo ispuniti regulatornim kapitalom i drugim podređenim obvezama. Točnije, obveze koje imaju isti red prvenstva kao i određene isključene obveze trebalo bi uključiti u instrumente regulatornog kapitala i podređene prihvatljive instrumente sanacijskih subjekata kad iznos tih isključenih obveza u bilanci sanacijskog subjekta ne premašuje 5 % iznosa regulatornog kapitala i prihvatljivih obveza sanacijskog subjekta te iz tog isključenja ne proizlaze rizici povezani s načelom prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj.

(28)

Pravila za utvrđivanje MREL-a uglavnom su usmjerena na određivanje primjerene razine MREL-a, pri čemu se pretpostavlja da je bail-in instrument preferirana strategija sanacije. Međutim, Direktivom 2014/59/EU omogućuje se sanacijskim tijelima da primijene druge instrumente sanacije, prije svega one kojima se poslovanje institucije u sanaciji prenosi na privatnog kupca ili prijelaznu instituciju. Stoga bi trebalo odrediti da, ako se planom sanacije predviđa primjena instrumenta prodaje poslovanja ili instrumenta prijelazne institucije▌, neovisno ili u kombinaciji s drugim instrumentima sanacije, sanacijska tijela bi trebala utvrditi razinu MREL-a za dotični sanacijski subjekt na temelju posebnosti tih instrumenata sanacije i drukčijih potreba za pokrivanjem gubitaka i dokapitalizacijom u okviru tih instrumenata.

(29)

Razina MREL-a za sanacijske subjekte je zbroj iznosa gubitaka očekivanih u sanaciji i iznosa dokapitalizacije kojim se sanacijskom subjektu omogućuje da i dalje ispunjava uvjete odobrenja za rad i obavlja svoje aktivnosti tijekom odgovarajućeg razdoblja. Određene preferirane sanacijske strategije, posebno instrument prodaje poslovanja, podrazumijevaju prijenos imovine, prava i obveza na primatelja ▌. U tim slučajevima ciljevi koji se nastoje ostvariti komponentom dokapitalizacije možda se neće primjenjivati u jednakoj mjeri jer se sanacijsko tijelo neće morati pobrinuti za to da sanacijski subjekt ponovno ispunjava kapitalne zahtjeve nakon mjere sanacije. Ipak, očekuje se da će u takvim slučajevima gubici premašiti kapitalne zahtjeve sanacijskog subjekta. Stoga je primjereno propisati da razina MREL-a tih sanacijskih subjekata i dalje obuhvaća iznos dokapitalizacije prilagođen na način razmjeran sanacijskoj strategiji.

(30)

Ako se sanacijskom strategijom predviđaju i drugi instrumenti sanacije osim isključivo bail-ina, potrebe dotičnog subjekta za dokapitalizacijom općenito će biti manje nakon sanacije nego u slučaju bail-ina otvorene banke. Taj bi aspekt u takvom slučaju trebalo uzeti u obzir kad se u okviru kalibracije MREL-a procjenjuje potreba za dokapitalizacijom. Stoga bi sanacijska tijela pri prilagodbi razine MREL-a za sanacijske subjekte čijim se planom sanacije predviđa instrument prodaje poslovanja ili instrument prijelazne institucije ▌, neovisno ili u kombinaciji s drugim instrumentima sanacije, trebala uzeti u obzir svojstva tih instrumenata, uključujući očekivani opseg prijenosa na privatnog kupca ili prijelaznu instituciju, vrste instrumenata koji se prenose, očekivanu vrijednost i utrživost tih instrumenata, te značajke preferirane sanacijske strategije, uključujući komplementarno korištenje instrumenta odvajanja imovine. Budući da sanacijsko tijelo o eventualnom korištenju sredstva iz sustava osiguranja depozita za sanaciju mora odlučiti na pojedinačnoj osnovi, pa se takva oluka ne može sa sigurnošću pretpostaviti ex ante, pri kalibraciji razine MREL-a sanacijska tijela ne bi trebala uzimati u obzir potencijalni doprinos sustava osiguranja depozita u sanaciji.

▌

(32)

Između okvira za sanaciju i okvira za sprečavanje zlouporabe tržišta postoje interakcije. Naime, iako se mjere koje se poduzimaju u okviru priprema za sanaciju mogu kvalificirati kao povlaštene informacije u skladu s Uredbom (EU) br. 596/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (20), preuranjenom objavom tih mjera riskira se ugrožavanje postupka sanacije. Institucije u sanaciji taj problem mogu riješiti podnošenjem zahtjeva za odgodu objave povlaštenih informacija u skladu s člankom 17. stavkom 5. Uredbe (EU) br. 596/2014. Međutim, u trenutku pripreme za sanaciju možda neće uvijek biti pravih poticaja da institucija u sanaciji preuzme inicijativu i podnese taj zahtjev. Kako bi se izbjegle takve situacije, sanacijska tijela trebala bi imati ovlast da izravno zatraže odgodu objave povlaštenih informacija u skladu s člankom 17. stavkom 5. Uredbe (EU) br. 596/2014) u ime institucije u sanaciji.

(33)

Kako bi se olakšali planiranje sanacije, procjena mogućnosti sanacije i izvršenje ovlasti rješavanja ili uklanjanja prepreka mogućnosti sanacije te potaknula razmjena informacija, sanacijsko tijelo institucije sa značajnim podružnicama u drugim državama članicama trebalo bi osnovati sanacijski kolegij i njime predsjedati.

(34)

Nakon početnog razdoblja povećanja sredstava za aranžmane financiranja sanacije iz članka 102. stavka 1. Direktive 2014/59/EU, dostupna financijska sredstva mogla bi se smanjiti na razinu nižu od ciljane razine, pogotovo zbog povećanja broja osiguranih depozita. Stoga je vjerojatno da će se u tim okolnostima pozvati na izvršenje mali iznos ex ante doprinosa. Zato je moguće da nakon nekolikog godina iznos tih ex ante doprinosa više neće biti razmjeran trošku prikupljanja tih doprinosa. Zbog toga bi sanacijska tijela trebala moći odgoditi prikupljanje ex ante doprinosa na najviše tri godine dok iznos koji se treba prikupiti ne postane razmjeran trošku postupka prikupljanja, pod uvjetom da takva odgoda ne utječe bitno na kapacitet sanacijskih tijela za korištenje aranžmana financiranja sanacije.

(35)

Neopozive obveze plaćanja su vrsta dostupnih financijskih sredstava aranžmana financiranja sanacije. Stoga je potrebno odrediti okolnosti u kojima se može pozvati na izvršenje tih obveza plaćanja, kao i postupak koji se primjenjuje kad obveze prestanu jer institucija ili subjekt više nema obvezu uplaćivati doprinose u aranžman financiranja sanacije. Osim toga, radi veće transparentnosti i sigurnosti udio neopozivih obveza plaćanja u ukupnom iznosu ex ante doprinosa koje se prikupljaju sanacijska tijela trebala bi odrediti na godišnjoj osnovi i u skladu s primjenjivim ograničenjima.

(36)

Najveći godišnji iznos izvanrednih ex post doprinosa aranžmanima financiranja sanacije na čije se izvršenje može pozvati ne smije premašivati trostruki iznos ex ante doprinosa. Nakon početnog razdoblja povećanja sredstava iz članka 102. stavka 1. Direktive 2014/59/EU ti ex ante doprinosi ovisit će, u okolnostima koje ne uključuju korištenje aranžmanâ financiranja sanacije, samo o promjenama razine osiguranih depozita, pa će vjerojatno biti maleni. Zato bi temeljenje najvećeg iznosa izvanrednih ex post doprinosa na ex ante doprinosima moglo iznimno ograničiti mogućnost prikupljanja ex post doprinosa aranžmanima financiranja sanacije i tako smanjiti njihovu mogućnost djelovanja. Da bi se to izbjeglo, trebalo bi propisati drukčije ograničenje i odrediti da najveći iznos izvanrednih ex post doprinosa na čije se izvršenje poziva ne smije premašivati iznos triput veći od osmine ciljane razine predmetnog aranžmana financiranja sanacije.

(37)

Direktivom 2014/59/EU djelomično je usklađen red prvenstva depozita u nacionalnim propisima kojima se uređuje redovni postupak u slučaju insolventnosti. Tim pravilima predviđao se trorazinski red prvenstva depozita, pri čemu su osigurani depoziti imali najviši red prvenstva, nakon čega su slijedili prihvatljivi depoziti fizičkih osoba te mikropoduzeća i malih i srednjih poduzeća iznad razine pokrića. Preostali depoziti, odnosno depoziti velikih trgovačkih društava koji premašuju razinu pokrića i depoziti koji nisu prihvatljivi za isplatu iz sustava osiguranja depozita, morali su imati niži red prvenstva, ali njihov položaj inače nije bio usklađen. Naposljetku, potraživanja sustavâ osiguranja depozita imala su isti, viši red prvenstva kao i osigurani depoziti. Usprkos tomu, to rješenje nije se pokazalo optimalnim za zaštitu deponenata. Djelomično usklađivanje stvorilo je razlike u tretmanu preostalih deponenata među državama članica, osobito zato što je sve više država članica preostalim depozitima odlučilo odobriti pravnu prednost. Zbog tih razlika nastale su poteškoće pri utvrđivanju hipotetskog scenarija insolventnosti za prekogranične grupe u vrednovanjima za potrebe sanacije. Nadalje, ▌rangiranje potraživanja deponenata prema redu prvenstva u tri razine moglo je dovesti do poteškoća u pogledu usklađenosti s načelom prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj, osobito kad su depoziti čiji red prvenstva nije usklađen Direktivom 2014/59/EU imali isti red prvenstva kao nadređena potraživanja. Naposljetku, visok red prvenstva dodijeljen potraživanjima sustavâ osiguranja depozita nije omogućivao da se dostupna financijska sredstva tih sustava u intervencijama upotrijebe na učinkovitiji i djelotvorniji način nego što je isplata osiguranih depozita u slučaju insolventnosti, odnosno u okviru sanacije, alternativnih mjera u slučaju insolventnosti ili preventivnih mjera. Zaštita osiguranih depozita ne temelji se na rangiranju potraživanja sustava osiguranja depozita prema redu prvenstva, nego se osigurava obveznim isključenjem iz bail-ina u sanaciji i promptnom isplatom iz sustava osiguranja depozita u slučaju nedostupnosti depozita. Stoga bi red prvenstva depozita u sadašnjoj hijerarhiji potraživanja trebalo izmijeniti.

(37.a)

Izmjenom reda prvenstva vjerovnika povećava se ne samo dostupnost sustava osiguranja depozita i jedinstvenog sanacijskog fonda nego se otvara i put financijski učinkovitijim rješenjima u sanaciji financijskih institucija. Time bi se trebali smanjiti troškovi za porezne obveznike i promicati učinkovita upotreba različitih alata koji postoje u financijskom ekosustavu Unije.

(38)

Red prvenstva ▌depozita trebalo bi potpuno uskladiti uvođenjem dvorazinskog pristupa, u okviru kojeg ▌depoziti fizičkih osoba i mikropoduzeća te malih i srednjih poduzeća imaju viši red prvenstva od prihvatljivih depozita velikih poduzeća te središnjih i regionalnih vlasti . Taj višerazinski pristup osmišljen je kako bi se osigurala bolja zaštita za širok raspon deponenata, odražavajući jedinstvene značajke njihovih depozita, i istodobno otvorila mogućnost sanacije subjektima koji nisu obuhvaćeni postojećim okvirom. Korištenje sustava osiguranja depozita u sanaciji te u slučaju insolventnosti i primjene preventivnih mjera uvijek bi trebalo ovisiti o ispunjavanju odgovarajućih uvjeta, osobito testa najmanjeg troška.

▌

(41)

Promjene reda prvenstva depozita ▌ne bi nepovoljno utjecale na zaštitu koju uživaju osigurani depoziti u slučaju propasti jer bi ta zaštita i dalje bila zajamčena obveznim isključenjem osiguranih depozita iz pokrivanja gubitaka u slučaju sanacije i, u konačnici, isplatom iz sustava osiguranja depozita u slučaju nedostupnosti depozita.

(42)

Aranžmani financiranja sanacije mogu poslužiti kao potpora primjeni instrumenta prodaje poslovanja ili instrumenta prijelazne institucije, u okviru kojih se imovina, prava i obveze institucije u sanaciji prenose na primatelja. U tom slučaju aranžman financiranja sanacije može imati pravo na potraživanje od preostale institucije ili subjekta u njegovoj kasnijoj likvidaciji u redovnom postupku u slučaju insolventnosti. Do toga može doći ako se aranžman financiranja sanacije koristi za gubitke koje bi inače snosili vjerovnici, među ostalim u obliku jamstava za imovinu i obveze, ili za pokrivanje razlike između prenesene imovine i obveza. Da bi dioničari i vjerovnici koji su ostali u preostaloj instituciji ili subjektu doista pokrili gubitke institucije u sanaciji i da bi se povećala mogućnost isplate sigurnosnoj mreži za sanaciju u slučaju insolventnosti, ta potraživanja aranžmana financiranja sanacije od preostale institucije ili subjekta i potraživanja zbog opravdanih, valjano nastalih izdataka trebali bi u insolvencijskoj hijerarhiji imati viši red prvenstva od potraživanja depozita i sustava osiguranja depozita. Budući da se odštetom koja se dioničarima i vjerovnicima isplaćuje iz aranžmanâ financiranja sanacije zbog kršenja načela prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj nastoje nadoknaditi rezultati mjera sanacije, ta odšteta ne bi trebala dovesti do potraživanja tih aranžmana.

(43)

Kako bi se omogućila dovoljna fleksibilnost i olakšale intervencije sustava osiguranja depozita za potporu korištenju instrumenata sanacije, ▌ako se prema potrebi sprečava da gubitke snose deponenti, trebalo bi odrediti određene aspekte korištenja sustava osiguranja depozita u sanaciji. Ponajprije je potrebno odrediti da se u određenim slučajevima i pod jasnim uvjetima sustav osiguranja depozita može koristiti za potporu transakcijama prijenosa koje obuhvaćaju depozite, uključujući prihvatljive depozite iznad razine pokrića koju omogućuje sustav osiguranja depozita, kao i depozite isključene iz isplate iz sustava osiguranja depozita. Doprinos sustava osiguranja depozita trebao bi biti usmjeren na pokrivanje manjka vrijednosti imovine koja se prenosi na kupca ili prijelaznu instituciju u odnosu na vrijednost prenesenih depozita. Ako kupac zahtijeva doprinos kako bi se u sklopu transakcije osigurala njegova neutralnost kapitala i očuvala usklađenost s njegovim kapitalnim zahtjevima, doprinos sustava osiguranja depozita trebao bi biti dopušten i u tu svrhu. Potpora sustava osiguranja depozita mjerama sanacije trebala bi biti u novcu ili drugom obliku kao što su jamstva ili sporazumi o podjeli gubitaka kojima se utjecaj potpore na dostupna financijska sredstva iz sustava osiguranja depozita može smanjiti i pritom omogućiti da se doprinosom sustava osiguranja depozita ispuni njegova svrha.

(44)

Na doprinos sustava osiguranja depozita u sanaciji trebala bi se primjenjivati određena ograničenja. Prvo, važno je da svaki gubitak koji sustav osiguranja depozita pretrpi zbog intervencije u sanaciji ne premaši gubitak koji bi pretrpio u slučaju insolventnosti kad bi se iz njega izvršila isplata osiguranim deponentima te bi na sustav osiguranja depozita prešla njihova potraživanja prema imovini institucije. Taj bi se iznos trebao utvrditi na temelju testa najmanjeg troška u skladu s kriterijima i metodologijom utvrđenima u Direktivi 2014/49/EU, uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, uključujući vremensku vrijednost novca te kašnjenja u povratu sredstava u okviru postupka u slučaju insolventnosti . Ti se kriteriji i metodologija trebaju upotrijebiti i pri utvrđivanju načina na koji bi se postupalo u odnosu na sustav osiguranja depozita da je za instituciju pokrenut redovni postupak u slučaju insolventnosti u okviru provedbe ex post vrednovanja u svrhu procjene usklađenosti s načelom prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj i utvrđivanja potrebe za odštetom sustava osiguranja depozita. Drugo, iznos doprinosa sustava osiguranja depozita usmjeren na pokrivanje razlike između imovine i obveza koji se prenose na kupca ili prijelaznu instituciju ne bi trebao premašiti razliku između prenesene imovine te prenesenih depozita i obveza koje u insolvencijskoj hijerarhiji imaju red prvenstva isti kao ti depoziti ili viši od njih. Na taj bi se način omogućilo da se doprinos sustava osiguranja depozita koristi samo za izbjegavanje nametanja gubitaka deponentima prema potrebi, a ne za zaštitu vjerovnika koji imaju niži red prvenstva od depozita. Međutim, zbroj doprinosa sustava osiguranja depozita za pokrivanje razlike između imovine i obveza te doprinosa sustava osiguranja depozita regulatornom kapitalu subjekta primatelja ne bi trebao premašiti trošak isplate osiguranim deponentima izračunan testom najmanjeg troška.

(45)

Valja napomenuti da je doprinos sustava osiguranja depozita prijenosu drugih obveza osim osiguranih depozita u okviru sanacije moguć samo ako sanacijsko tijelo zaključi da se drugi depoziti osim osiguranih depozita ne mogu obuhvatiti bail-inom niti se mogu ostaviti u preostaloj instituciji u sanaciji koja će se likvidirati. Sanacijskom tijelu osobito bi se trebalo omogućiti da izbjegne raspodjelu gubitaka na te depozite ako je isključenje nužno i razmjerno kako bi se očuvao kontinuitet ključnih funkcija i temeljnih linija poslovanja ili, prema potrebi, kako bi se izbjeglo opće širenje štetnih učinaka i financijske nestabilnosti koje bi moglo uzrokovati ozbiljne poremećaje u gospodarstvu Unije ili države članice. Isti razlozi trebali bi se primjenjivati na uključivanje obveza prihvatljivih za bail-in koje imaju niži red prvenstva od depozita u prijenos na kupca ili prijelaznu instituciju. U tom slučaju prijenos tih obveza prihvatljivih za bail-in ne bi trebalo podupirati doprinosom sustava osiguranja depozita. Ako je potrebna ikakva financijska potpora za prijenos tih obveza prihvatljivih za bail-in, tu potporu trebao bi osigurati aranžman financiranja sanacije.

(46)

S obzirom na mogućnost korištenja sustava osiguranja depozita u sanaciji potrebno je dodatno utvrditi način na koji se doprinos sustava osiguranja depozita može uključiti u izračun zahtjevâ za pristup aranžmanima financiranja sanacije. Ako doprinos dioničara i vjerovnika institucije u sanaciji u obliku smanjenja, otpisa ili konverzije njihovih obveza, kad se zbroji s doprinosom sustava osiguranja depozita, iznosi najmanje 8 % ukupnih obveza institucije, uključujući regulatorni kapital, institucija bi trebala biti u mogućnosti pristupiti aranžmanu financiranja sanacije radi primanja dodatnog financiranja prema potrebi kako bi se osigurala učinkovita sanacija u skladu s ciljevima sanacije. Ako su ti uvjeti ispunjeni, doprinos sustava osiguranja depozita trebao bi biti ograničen na iznos koji je potreban kako bi se omogućio pristup aranžmanu financiranja sanacije, osim ako iznos koji je izdvojen iz aranžmana financiranja sanacije premašuje ograničenje od 5 % ukupnih obveza, uključujući regulatorni kapital, u kojem bi slučaju sustav osiguranja depozita trebao razmjerno doprinijeti prekomjernom iznosu. Kako bi se sanacija i dalje prvenstveno financirala internim sredstvima institucije, a narušavanje tržišnog natjecanja smanjilo, mogućnost korištenja doprinosa sustava osiguranja depozita za omogućavanje pristupa aranžmanima financiranja sanacije trebala bi biti dostupna samo institucijama čijim se planom sanacije ili planom sanacije grupe ne predviđa njihova uredna likvidacija u slučaju propasti s obzirom na to da je MREL tih institucija utvrđen na razini koja uključuje i pokrivanje gubitaka i iznose dokapitalizacije. Mogućnost upotrebe doprinosa sustava osiguranja depozita kako bi se osigurao pristup aranžmanima financiranja sanacije trebala bi biti dostupna samo institucijama koje su sukladne barem s minimalnim zahtjevima MREL-a.

(47)

S obzirom na ulogu EBA-e u daljnjoj konvergenciji prakse nadležnih tijela, EBA bi trebala pratiti i izvješćivati o izradi i provedbi procjena mogućnosti sanacije institucija i grupa te mjerama i pripremama sanacijskih tijela usmjerenima na učinkovitu provedbu instrumenata sanacije i sanacijskih ovlasti. U tim bi izvješćima EBA trebala procijeniti i razinu transparentnosti mjera koje sanacijska tijela poduzimaju prema relevantnim vanjskim dionicima te opseg njihova doprinosa pripravnosti za sanaciju i mogućnosti sanacije institucija. EBA bi nadalje trebala izvješćivati o mjerama koje su države članice donijele za zaštitu malih ulagatelja u pogledu dužničkih instrumenata koji su prihvatljivi za MREL na temelju Direktive 2014/59/EU tako što će uspoređivati i procjenjivati svaki mogući učinak tih mjera na prekogranične operacije. Područje primjene postojećih regulatornih tehničkih standarda za procjenu dodatnih kapitalnih zahtjeva i zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj sanacijskih subjekata trebalo bi proširiti na subjekte koji nisu utvrđeni kao sanacijski subjekti, pri čemu ti zahtjevi nisu utvrđeni na istoj osnovi kao MREL. U godišnjem izvješću o MREL-u EBA bi trebala procijeniti koliko su uspješno sanacijska tijela u svoje politike prenijela nova pravila kalibracije MREL-a za strategije prijenosa. U kontekstu zadaća kojima doprinosi osiguravanju dosljednog i koordiniranog sustava za upravljanje u kriznim situacijama i rješavanje krize EBA bi trebala koordinirati i nadgledati simulacije kriza. Te simulacije trebale bi obuhvatiti koordinaciju i suradnju nadležnih tijela, sanacijskih tijela i sustava osiguranja depozita tijekom pogoršanja financijske situacije institucija i subjekata, testiranje primjene instrumenata u planiranju oporavka i sanacije, ranoj intervenciji i sanaciji na cjelovit način. Pritom bi trebalo uzeti u obzir osobito prekograničnu dimenziju interakcije relevantnih tijela te primjenu dostupnih instrumenata i ovlasti. Simulacije kriza trebale bi prema potrebi obuhvatiti i donošenje i provedbu planova sanacije unutar bankovne unije na temelju Uredbe (EU) br. 806/2014.

(48)

Visokokvalitetna procjena učinka neophodna je za izradu pouzdanih zakonodavnih prijedloga koji se temelje na dokazima, a činjenice i dokazi ključni su za donošenje informiranih odluka u zakonodavnom postupku. Stoga sanacijska tijela, nadležna tijela, Jedinstveni sanacijski odbor, ESB i drugi članovi Europskog sustava središnjih banaka te EBA trebali bi Komisiji na njezin zahtjev dostaviti sve informacije koje su joj potrebne za zadaće povezane s razvojem politika, među ostalim za pripremu procjena učinka te pripremu zakonodavnih prijedloga i pregovore o njima.

(49)

Direktivu 2014/59/EU trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti.

(50)

S obzirom na to da ciljeve ove Direktive, prvenstveno poboljšanje djelotvornosti i učinkovitosti okvira za oporavak i sanaciju institucija i subjekata, ne mogu dostatno ostvariti države članice uslijed rizika koji bi zbog drukčijih nacionalnih pristupa mogli ugroziti cjelovitost jedinstvenog tržišta nego se izmjenom pravila već utvrđenih na razini Unije oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva,

1.

članak 2. stavak 1. mijenja se kako slijedi:

2.

u članku 5. stavci 2., 3. i 4. zamjenjuju se sljedećim:

3.

u članku 6. stavak 5. zamjenjuje se sljedećim:

4.

u članku 8. stavku 2. treći podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„EBA može na zahtjev nadležnog tijela pomoći nadležnim tijelima da donesu zajedničku odluku u skladu s člankom 31. stavkom 2. točkom (c) Uredbe (EU) br. 1093/2010.”;

5.

▌ članak 10. mijenja se kako slijedi:

6.

članak 12. mijenja se kako slijedi:

7.

u članku 13. stavku 4. četvrti podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„EBA može na zahtjev sanacijskog tijela pomoći sanacijskim tijelima da donesu zajedničku odluku u skladu s člankom 31. stavkom 2. točkom (c) Uredbe (EU) br. 1093/2010.”;

8.

u članku 15. dodaje se sljedeći stavak 5.:

9.

u članku 16.a dodaje se sljedeći stavak 7.:

(*3)  Delegirana uredba Komisije (EU) 2021/1118 оd 26. ožujka 2021. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu regulatornih tehničkih standarda kojima se utvrđuje metodologija koju sanacijska tijela upotrebljavaju za procjenu zahtjeva iz članka 104.a Direktive 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća i zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj za subjekte u sanaciji na konsolidiranoj razini sanacijske grupe ako sanacijska grupa ne podliježe tim zahtjevima na temelju te direktive (SL L 241, 8.7.2021., str. 1.).;” "

10.

▌ članak 17. mijenja se kako slijedi:

11.

članak 18. mijenja se kako slijedi:

12.

članci 27. i 28. zamjenjuju se sljedećim:

13.

članak 29. mijenja se kako slijedi:

14.

članak 30. mijenja se kako slijedi:

15.

umeće se sljedeći članak 30.a:

16.

u članku 31. stavku 2. točke (c) i (d) zamjenjuju se sljedećim:

17.

članak 32. mijenja se kako slijedi:

18.

članci 32.a i 32.b zamjenjuju se sljedećim:

19.

umeće se sljedeći članak 32.c:

20.

u članku 33. stavak 2. zamjenjuje se sljedećim:

21.

članak 33.a mijenja se kako slijedi:

22.

Članak 35. mijenja se kako slijedi:

23.

Članak 36. mijenja se kako slijedi:

24.

u članku 37. dodaje se sljedeći stavak 11.:

25.

Članak 40. mijenja se kako slijedi:

26.

u članku 42. stavku 5. točka (b) zamjenjuje se sljedećim:

27.

Članak 44. mijenja se kako slijedi:

28.

▌članak 44.a mijenja se kako slijedi:

29.

u članku 45. stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

30.

članak 45.b mijenja se kako slijedi:

31.

članak 45.c mijenja se kako slijedi:

32.

umeće se sljedeći članak 45.ca:

33.

u članku 45.d stavku 1. uvodna rečenica zamjenjuje se sljedećim:

„Zahtjev iz članka 45. stavka 1. za sanacijski subjekt koji je GSV subjekt sastoji se od sljedećeg:”;

34.

u članku 45.f stavku 1. treći podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„Odstupajući od prvog i drugog podstavka ovog stavka, matična društva u Uniji koja sama po sebi nisu sanacijski subjekti, ali su društva kćeri subjekata iz trećih zemalja ispunjavaju zahtjeve iz članka 45.c i članka 45.d na konsolidiranoj osnovi.”;

35.

Članak 45.l mijenja se kako slijedi:

(35.a)

u članku 45.m umeće se sljedeći stavak:

36.

u članku 45.m stavak 4. zamjenjuje se sljedećim:

37.

u članku 46. stavku 2. prvi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„Procjenom iz stavka 1. ovog članka utvrđuje se iznos za koji se obveze prihvatljive za bail-in trebaju otpisati ili konvertirati:

38.

u članku 47. stavku 1. točka (b) podtočka i. zamjenjuje se sljedećim:

39.

Članak 52. mijenja se kako slijedi:

40.

u članku 53. stavak 3. zamjenjuje se sljedećim:

41.

Članak 55. mijenja se kako slijedi:

42.

Članak 59. mijenja se kako slijedi:

43.

Članak 63. mijenja se kako slijedi:

44.

Članak 71.a stavak 3. zamjenjuje se sljedećim:

45.

u članku 74. stavku 3. dodaje se sljedeća točka (d):

45.

u članku 84. umeće se sljedeći stavak:

46.

u članku 88. umeće se sljedeći stavak 6.a:

46.

u članku 90. dodaje se sljedeći stavak:

47.

Članak 91. mijenja se kako slijedi:

48.

u članku 92. stavku 3. drugi podstavak zamjenjuje se kako slijedi:

„EBA može na zahtjev sanacijskog tijela pomoći sanacijskim tijelima da donesu zajedničku odluku u skladu s člankom 31. stavkom 2. točkom (c) Uredbe (EU) br. 1093/2010.”;

49.

u članku 97. stavak 4. zamjenjuje se sljedećim:

50.

u članku 98. stavak 1. mijenja se kako slijedi:

51.

u članku 101. stavak 2. zamjenjuje se sljedećim:

52.

u članku 102. stavku 3. prvi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„Ako se nakon početnog razdoblja iz stavka 1. ovog članka dostupna financijska sredstva smanje na iznos manji od ciljne razine navedene u tom stavku, redovni doprinosi prikupljeni u skladu s člankom 103. nastavljaju se prikupljati dok se ne ostvari ciljna razina. Sanacijska tijela mogu odgoditi prikupljanje redovnih doprinosa u skladu s člankom 103. za najviše tri godine ako iznos koji treba prikupiti dosegne razinu razmjernu troškovima postupka prikupljanja, pod uvjetom da takva odgoda bitno ne utječe na kapacitet sanacijskog tijela za korištenje aranžmana financiranja sanacije u skladu s člankom 101. Nakon što se ciljna razina dosegne prvi put ako su dostupna financijska sredstva naknadno smanjena na manje od dvije trećine ciljne razine, ti doprinosi postavljaju se na razinu koja omogućuje dostizanje ciljne razine u roku od četiri godine.”;

53.

Članak 103. mijenja se kako slijedi:

54.

u članku 104. stavku 1. drugi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„Izvanredni ex post doprinosi ne premašuju iznos koji je triput veći od 12,5 % ciljne razine iz članka 102.”;

55.

Članak 108. mijenja se kako slijedi:

56.

Članak 109. mijenja se kako slijedi:

57.

u članku 111. stavku 1. dodaje se sljedeća točka (e):

58.

Članak 128. mijenja se kako slijedi:

59.

umeće se sljedeći članak 128. a: