1.

Podrazumijeva li potpuno i cjelovito ostvarenje ciljeva iz Direktive 93/13/EZ (1) da, u okviru ocjene i donošenja odluke u ovršnom postupku, sudac ili sudsko vijeće, s jedne strane, proglase, u skladu s presudama donesenima u predmetima C-472/11 (2) i C-397/11 (3), da su ugovorne odredbe na kojima se temelji odluka koja se treba izvršiti, uključujući i one koje se odnose na glavni predmet ugovora - očito nepoštene, kada po službenoj dužnosti saznaju za tu okolnost i, s druge strane, o tome obavijeste dužnika (potrošača) pozivajući ga da dâ izjavu o tome želi li da se utvrde pravne posljedice proglašenja nepoštenosti ugovornih odredbi ugovora i, u slučaju potvrdnog odgovora dužnika, da pozovu stranku koja zahtijeva ovrhu da smanji iznos koji je predmet njezina zahtjeva na iznos koji potrošač treba platiti na temelju ugovornih odredbi te o tome obavijesti sudskog izvršitelja?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo prethodno pitanje, podrazumijeva li ostvarenje ciljeva Direktive 93/13 da se također razjasni je li moguće razlikovati ovršne postupke s obzirom na to da li se ovrha nalaže na temelju sudske odluke o izvršenju u skladu s člankom 15. stavkom 1. mađarskog Zakona LIII iz 1994. ili na temelju potvrde o ovršnosti na koju se upućuje u članku 23/C tog zakona.

3.

Uzimajući u obzir velik broj ovršnih postupaka te vrste koji se vode u Mađarskoj, je li potrebna intervencija zakonodavca kojom bi se odredilo da situacija potrošača, kako bi se izbjegla povreda njihovih interesa i kako bi im se u što je moguće kraćem roku nadoknadila šteta koja proizlazi iz nepoštenih ugovornih odredaba te kako bi ih se individualno zaštitilo od posljedica takvih ovršnih postupaka, ne ovisi o mogućem sudskom nadzoru ovršnog akta i, dakle, o mogućnosti da se utvrdi nepoštenost ugovornih odredaba?