ISSN 1977-1088

Službeni list

Europske unije

C 182

European flag  

Hrvatsko izdanje

Informacije i objave

Godište 61.
28. svibnja 2018.


Sadržaj

Stranica

 

IV.   Obavijesti

 

OBAVIJESTI INSTITUCIJA, TIJELA, UREDA I AGENCIJA EUROPSKE UNIJE

 

Sud Europske unije

2018/C 182/01

Posljednje objave Suda Europske unije u Službenom listu Europske unije

1


 

V.   Objave

 

SUDSKI POSTUPCI

 

Sud

2018/C 182/02

Predmet C-80/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 6. veljače 2018. uputio Tribunal Supremo (Španjolska) – Asociación Española de la Industria Eléctrica (UNESA) protiv Administración General del Estado i Iberdrola Generación Nuclear S.A.U.

2

2018/C 182/03

Predmet C-81/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 6. veljače 2018. uputio Tribunal Supremo (Španjolska) – Endesa Generación, S.A. protiv Administración General del Estado

3

2018/C 182/04

Predmet C-82/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 6. veljače 2018. uputio Tribunal Supremo (Španjolska) – Endesa Generación, S.A. protiv Administración General del Estado i Iberdrola Generación Nuclear S.A.U.

4

2018/C 182/05

Predmet C-83/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 7. veljače 2018. uputio Tribunal Supremo (Španjolska) – Iberdrola Generación Nuclear S.A.U. protiv Administración General del Estado

6

2018/C 182/06

Predmet C-97/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 12. veljače 2018. uputio Rechtbank Noord-Nederland (Nizozemska) – Openbaar Ministerie protiv ET

7

2018/C 182/07

Predmet C-99/18 P: Žalba koju je 12. veljače 2018. podnio FTI Touristik GmbH protiv presude Općeg suda (osmo vijeće) od 30. studenoga 2017. u predmetu T-475/16, FTI Touristik GmbH protiv Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO)

8

2018/C 182/08

Predmet C-130/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 19. veljače 2018. uputio Amtsgericht Düsseldorf (Njemačka) – flightright GmbH protiv Eurowings GmbH

8

2018/C 182/09

Predmet C-134/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 19. veljače 2018. uputio Arbeidsrechtbank Antwerpen (Belgija) – Maria Vester protiv Rijksinstituut voor ziekte- en invaliditeitsverzekering (Riziv)

9

2018/C 182/10

Predmet C-143/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 23. veljače 2018. uputio Landgericht Bonn (Njemačka) – Antonio Romano, Lidia Romano protiv DSL Bank

9

2018/C 182/11

Predmet C-160/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 28. veljače 2018. uputio Hoge Raad der Nederlanden (Nizozemska) – X BV protiv Staatssecretaris van Financiën

10

2018/C 182/12

Predmet C-163/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 1. ožujka 2018. uputio Rechtbank Noord-Nederland (Nizozemska) – HQ za sebe i kao zakonski zastupnik svojega maloljetnog djeteta IP, JO protiv Aegean Airlines SA

11

2018/C 182/13

Predmet C-179/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 7. ožujka 2018. uputio Arbeidsrechtbank Gent (Belgija) – Ronny Rohart protiv Federale Pensioendienst

12

2018/C 182/14

Predmet C-180/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 9. ožujka 2018. uputio Consiglio di Stato (Italija) – Agrenergy Srl protiv Ministero dello Sviluppo Economico

12

2018/C 182/15

Predmet C-184/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 12. ožujka 2018. uputio Tribunal Central Administrativo Sul (Portugal) – Fazenda Pública protiv Carlosa Manuela Patrícija Teixeire, Marije Madalene da Silva Moreira Patrício Teixeira

13

2018/C 182/16

Predmet C-185/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 9. ožujka 2018. uputio Tribunal Supremo (Španjolska) – Oro Efectivo S.L. protiv Diputación Foral de Bizkaia

13

2018/C 182/17

Predmet C-192/18: Tužba podnesena 15. ožujka 2018. – Europska komisija protiv Republike Poljske

14

2018/C 182/18

Predmet C-201/18: Zahtjev za prethodnu odluku koji je 19. ožujka 2018. uputio Cour d’appel de Mons (Belgija) – Mydibel SA protiv État belge

15

2018/C 182/19

Predmet C-206/18: Tužba podnesena 23. ožujka 2018. – Europska komisija protiv Republike Poljske

16

2018/C 182/20

Predmet C-221/18 P: Žalba koju je 27. ožujka 2018. podnio Électricité de France (EDF) protiv presude Općeg suda (treće vijeće) od 16. siječnja 2018. u predmetu T-747/15, EDF protiv Komisije

17

2018/C 182/21

Predmet C-247/18 P: Žalba koju je 9. travnja 2018. podnijela Talijanska Republika protiv presude Općeg suda (peto vijeće) od 25. siječnja 2018. u predmetu T-91/16, Italija protiv Komisije

18

 

Opći sud

2018/C 182/22

Predmet T-271/10 RENV: Presuda Općeg suda od 11. travnja 2018. – H protiv Vijeća (Zajednička vanjska i sigurnosna politika — Nacionalni član osoblja upućen u Policijsku misiju Europske unije (EUPM) u Bosni i Hercegovini — Odluka o preraspoređivanju — Nadležnost voditelja Policijske misije Europske unije (EUPM) za odlučivanje o preraspoređivanju upućenog nacionalnog člana osoblja — Obveza obrazlaganja — Zlouporaba ovlasti — Očita pogreška u ocjeni — Uznemiravanje)

20

2018/C 182/23

Predmet T-274/15: Presuda Općeg suda od 10. travnja 2018. – Alcogroup i Alcodis protiv Komisije (Tužba za poništenje — Tržišno natjecanje — Zabranjeni sporazumi — Tržište bioetanola i etanola — Upravni postupak — Odluka kojom se nalaže pretraga — Komisijine ovlasti provjere — Zaštita povjerljivosti komunikacije između odvjetnikâ i klijenata — Dokumenti koji su predmet prepiske nakon prethodno provedene pretrage — Komisijino odbijanje da prekine predmetne postupke za utvrđivanje povrede — Akt koji se ne može pobijati — Nedopuštenost)

20

2018/C 182/24

Predmet T-732/16 R: Rješenje predsjednika Općeg suda od 22. ožujka 2018. – Valencia Club de Fútbol protiv Komisije (Privremena pravna zaštita — Državne potpore — Potpore koje je Španjolska dodijelila u korist nekoliko profesionalnih nogometnih klubova — Državno jamstvo koje je izdalo javno tijelo — Odluka kojom su potpore proglašene nespojivima s unutarnjim tržištem — Zahtjev za suspenziju primjene — Nepostojanje hitnosti)

21

2018/C 182/25

Predmet T-766/16 R: Rješenje predsjednika Općeg suda od 22. ožujka 2018. – Hércules Club de Fútbol protiv Komisije (Privremena pravna zaštita — Državne potpore — Potpore koje je Španjolska dodijelila u korist nekoliko profesionalnih nogometnih klubova — Državno jamstvo koje je izdalo javno tijelo — Odluka kojom su potpore proglašene nespojivima s unutarnjim tržištem — Zahtjev za suspenziju primjene — Nepostojanje hitnosti)

22

2018/C 182/26

Predmet T-361/17: Rješenje Općeg suda od 21. ožujka 2018. – Eco-Bat Technologies i dr. protiv Komisije (Tužba za poništenje — Zabranjeni sporazumi — Tržište recikliranih automobilskih akumulatora — Odluka o ispravku odluke kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU-a i izriču novčane kazne — Rok za tužbu — Dan od kojega rok počinje teći — Nepravodobnost — Nedopuštenost)

22

2018/C 182/27

Predmet T-574/17: Rješenje Općeg suda od 21. ožujka 2018. – UD protiv Komisije (Javna služba — Korisnik mirovine za nadživjele osobe — Socijalna sigurnost — Odbijanje zahtjeva za prethodno odobrenje radi naknade određenih liječničkih troškova — Novi zahtjev — Isključivo potvrđujući akt — Rok za tužbu — Nedopuštenost)

23

2018/C 182/28

Predmet T-34/18: Tužba podnesena 24. siječnja 2018. – Giove Gas protiv EUIPO-a – Primagaz (KALON AL CENTRO DELLA FAMIGLIA)

23

2018/C 182/29

Predmet T-135/18: Tužba podnesena 5. ožujka 2018. – Szegedi protiv Parlamenta

24

2018/C 182/30

Predmet T-198/18: Tužba podnesena 16. ožujka 2018. – Chrysses Demetriades & Co. i Provident Fund of the Employees of Chrysses Demetriades & Co protiv Vijeća i dr.

26

2018/C 182/31

Predmet T-203/18: Tužba podnesena 23. ožujka 2018. – VQ protiv ESB-a

26

2018/C 182/32

Predmet T-219/18: Tužba podnesena 30. ožujka 2018. – Piaggio & C. protiv EUIPO-a – Zhejiang Zhongneng Industry Group (Ciclomotori)

28

2018/C 182/33

Predmet T-228/18: Tužba podnesena 5. travnja 2018. – Transtec protiv Komisije

29


HR

 


IV. Obavijesti

OBAVIJESTI INSTITUCIJA, TIJELA, UREDA I AGENCIJA EUROPSKE UNIJE

Sud Europske unije

28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/1


Posljednje objave Suda Europske unije u Službenom listu Europske unije

(2018/C 182/01)

Posljednja objava

SL C 166, 14.5.2018.

Prethodne objave

SL C 161, 7.5.2018.

SL C 152, 30.4.2018.

SL C 142, 23.4.2018.

SL C 134, 16.4.2018.

SL C 123, 9.4.2018.

SL C 112, 26.3.2018.

Ti su tekstovi dostupni na:

EUR-Lex: http://eur-lex.europa.eu


V. Objave

SUDSKI POSTUPCI

Sud

28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/2


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 6. veljače 2018. uputio Tribunal Supremo (Španjolska) – Asociación Española de la Industria Eléctrica (UNESA) protiv Administración General del Estado i Iberdrola Generación Nuclear S.A.U.

(Predmet C-80/18)

(2018/C 182/02)

Jezik postupka: španjolski

Sud koji je uputio zahtjev

Tribunal Supremo

Stranke glavnog postupka

Žalitelj: Asociación Española de la Industria Eléctrica (UNESA)

Druge stranke u žalbenom postupku: Administración General del Estado i Iberdrola Generación Nuclear S.A.U.

Prethodna pitanja

1.

Protivi li se načelu „onečišćivač plaća” utvrđenom u članku 191. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u vezi s člancima 20. i 21. Povelje o temeljnim pravima kojima se utvrđuju načela jednakosti i nediskriminacije, koji se nalaze u članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2009/72/EZ (1), s obzirom na to da se njime nastoji postići, među ostalim, konkurentno i nediskriminirajuće tržište električne energije, koje treba mijenjati samo zbog razloga u općem ekonomskom interesu, uključujući zaštitu okoliša, uvođenje poreza kojima podliježu isključivo proizvođači električne energije koji upotrebljavaju nuklearnu energiju ako glavni cilj navedenih davanja nije zaštita okoliša, nego povećanje prihoda sustava financiranja električne energije tako da ti poduzetnici u odnosu na druge poduzetnike koji obavljaju istu djelatnost preuzimaju veće opterećenje u financiranju tarifnog deficita?

2.

Dopušta li na konkurentnom i nediskriminirajućem tržištu električne energije europsko zakonodavstvo uvođenje porezâ za zaštitu okoliša koje se, uzimajući u obzir preambulu [predmetnog španjolskog] zakona, temelji na onečišćenju koje je svojstveno nuklearnoj aktivnosti, ali koji ne sadržava nijednu konkretnu odredbu o tome tako da, kad je riječ o porezu na proizvodnju istrošenog nuklearnog goriva i radioaktivnog otpada, ne postoje obvezujuće zakonske odredbe o troškovima koje treba pokriti ni o skladištenju radioaktivnog otpada, s obzirom na to da se troškovi gospodarenja i skladištenja već oporezuju drugim davanjima, pri čemu nije pojašnjena namjena prihoda od tih poreza, a gore navedeni poduzetnici dužni su preuzeti građanskopravnu odgovornost koja iz toga proizlazi u iznosu od 1,2 milijardi eura?

3.

Je li ispunjen zahtjev iz članka 3. stavka 2. navedene direktive, u skladu s kojim obveze koje treba odrediti u općem ekonomskom interesu, uključujući zaštitu okoliša, moraju biti jasno definirane, transparentne, nediskriminacijske i provjerljive, ako cilj zaštite okoliša i značajke poreza za zaštitu okoliša nisu pobliže uređeni obvezujućim zakonskim odredbama?

4.

Protivi li se načelu „onečišćivač plaća” iz članka 191. stavka 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, načelima jednakosti i nediskriminacije iz članaka 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člancima 3. i 5. Direktive 2005/89/EZ (2), s obzirom na to da se njima nastoji osigurati „pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta električne energije”, pozivajući države članice da osiguravaju „da su sve mjere donesene u skladu s ovom Direktivom nediskriminirajuće i da ne predstavljaju nerazuman teret sudionicima na tržištu”, nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg se financiranje tarifnog deficita prevaljuje na sve poduzetnike iz sektora električne energije, ali kojim se nuklearnim elektranama (osim hidroelektranama koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora) nameće plaćanje posebno visokih poreznih davanja tako da one imaju veće porezno opterećenje u odnosu na druge koji djeluju na tržištu energije i kojima nije nametnuto plaćanje tih davanja, iako neki uzrokuju veće onečišćenje, i u kojem se ta davanja opravdavaju zaštitom okoliša zbog rizika i nesigurnosti svojstvenih nuklearnim aktivnostima, bez konkretnog utvrđenja troškova tih prihoda ni toga da su namijenjeni zaštiti okoliša, bez obzira što se gospodarenje i skladištenje otpada oporezuju drugim porezima, a nuklearne elektrane preuzimaju građanskopravnu odgovornost, u mjeri u kojoj taj propis narušava slobodno tržišno natjecanje u skladu sa zahtjevima liberaliziranog unutarnjeg tržišta jer stavlja u povoljniji položaj druge proizvođače električne energije koji nisu obvezni plaćati poreze za zaštitu okoliša iako u proizvodnji upotrebljavaju izvore koji više onečišćuju?

5.

Protivi li se članku 191. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i „načelu da onečišćivač plaća” porez na proizvodnju istrošenog nuklearnog goriva i radioaktivnog otpada koji nastaju pri proizvodnji nuklearne energije kojem podliježe samo industrija za proizvodnju nuklearne energije, a kojim nije obuhvaćen nijedan drugi sektor u kojem bi se mogao proizvoditi navedeni otpad pa se ne oporezuju drugi poduzetnici koji se u okviru obavljanja svoje djelatnosti koriste nuklearnim materijalom ili izvorima iako utječu na okoliš koji treba zaštititi?


(1)  Direktiva 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ (SL 2009., L 211, str. 55.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 29.)

(2)  Direktiva 2005/89/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. siječnja 2006. o mjerama zaštite sigurnosti opskrbe električnom energijom i ulaganja u infrastrukturu (SL 2006., L 33, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 58., str. 115.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/3


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 6. veljače 2018. uputio Tribunal Supremo (Španjolska) – Endesa Generación, S.A. protiv Administración General del Estado

(Predmet C-81/18)

(2018/C 182/03)

Jezik postupka: španjolski

Sud koji je uputio zahtjev

Tribunal Supremo

Stranke glavnog postupka

Žalitelj: Endesa Generación, S.A.

Druga stranka u postupku: Administración General del Estado

Prethodna pitanja

1.

Protivi li se načelu „onečišćivač plaća” utvrđenom u članku 191. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u vezi s člancima 20. i 21. Povelje o temeljnim pravima kojima se utvrđuju načela jednakosti i nediskriminacije, koji se nalaze u članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2009/72/EZ (1), s obzirom na to da se njime nastoji postići, među ostalim, konkurentno i nediskriminirajuće tržište električne energije, koje treba mijenjati samo zbog razloga u općem ekonomskom interesu, uključujući zaštitu okoliša, uvođenje poreza kojima podliježu isključivo proizvođači električne energije koji upotrebljavaju nuklearnu energiju ako stvarni cilj navedenih davanja nije zaštita okoliša, nego povećanje prihoda sustava financiranja električne energije tako da ti poduzetnici u odnosu na druge poduzetnike koji obavljaju istu djelatnost preuzimaju veće opterećenje u financiranju tarifnog deficita?

2.

Protivi li se na konkurentnom i nediskriminirajućem tržištu električne energije gore navedenom europskom zakonodavstvu uvođenje porezâ za zaštitu okoliša koje se, uzimajući u obzir preambulu [predmetnog španjolskog] zakona, temelji na onečišćenju koje je svojstveno nuklearnoj aktivnosti, ali koji ne sadržava nijednu konkretnu odredbu o tome tako da, kad je riječ o porezu na proizvodnju istrošenog nuklearnog goriva i radioaktivnog otpada, ne postoje obvezujuće zakonske odredbe o troškovima koje treba pokriti ni o skladištenju radioaktivnog otpada, s obzirom na to da se troškovi gospodarenja i skladištenja već oporezuju drugim davanjima, pri čemu nije pojašnjena namjena prihoda od tih poreza, a gore navedeni poduzetnici dužni su preuzeti građanskopravnu odgovornost koja iz toga proizlazi u iznosu od 1,2 milijardi eura?

3.

Protive li se članku 3. stavku 2. Direktive 2009/72/EZ, u skladu s kojim specifične obveze industrije za proizvodnju nuklearne energije koje treba odrediti u općem interesu, uključujući zaštitu okoliša, moraju biti jasno definirane, transparentne, nediskriminacijske i provjerljive, porezi uspostavljeni na temelju Zakona 15/2012, ako cilj zaštite okoliša i značajke poreza za zaštitu okoliša nisu pobliže uređeni obvezujućim zakonskim odredbama?

4.

Protivi li se načelu „onečišćivač plaća” iz članka 191. stavka 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, načelima jednakosti i nediskriminacije iz članaka 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člancima 3. i 5. Direktive 2005/89/EZ (2), kojima se nastoji osigurati „pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta električne energije”, pozivajući države članice da osiguravaju „da su sve mjere donesene u skladu s ovom Direktivom nediskriminirajuće i da ne predstavljaju nerazuman teret sudionicima na tržištu”, nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg se financiranje tarifnog deficita prevaljuje na sve poduzetnike iz sektora električne energije, ali kojim se nuklearnim elektranama (osim hidroelektranama koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora) nameće plaćanje posebno visokih poreznih davanja tako da one imaju veće porezno opterećenje u odnosu na druge koji djeluju na tržištu energije i kojima nije nametnuto plaćanje tih davanja, iako neki uzrokuju veće onečišćenje, i u kojem se ta davanja opravdavaju zaštitom okoliša zbog rizika i nesigurnosti svojstvenih nuklearnim aktivnostima, bez konkretnog utvrđenja troškova tih prihoda ni toga da su namijenjeni zaštiti okoliša, bez obzira što se troškovi gospodarenja i skladištenja otpada već oporezuju drugim porezima, a nuklearne elektrane preuzimaju građanskopravnu odgovornost, u mjeri u kojoj taj propis narušava slobodno tržišno natjecanje u skladu sa zahtjevima liberaliziranog unutarnjeg tržišta jer stavlja u povoljniji položaj druge proizvođače električne energije koji nisu obvezni plaćati poreze za zaštitu okoliša iako u proizvodnji upotrebljavaju izvore koji više onečišćuju?

5.

Protivi li se članku 191. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u kojem je utvrđeno „načelo da onečišćivač plaća”, porez na proizvodnju istrošenog nuklearnog goriva i radioaktivnog otpada koji nastaju pri proizvodnji nuklearne energije kojem podliježe samo industrija za proizvodnju nuklearne energije, a kojim nije obuhvaćen nijedan drugi sektor u kojem bi se mogao proizvoditi navedeni otpad pa se ne oporezuju drugi poduzetnici koji se u okviru obavljanja svoje djelatnosti koriste nuklearnim materijalom ili izvorima iako utječu na aspekt zaštite okoliša??


(1)  Direktiva 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ (SL 2009., L 211, str. 55.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 29.)

(2)  Direktiva 2005/89/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. siječnja 2006. o mjerama zaštite sigurnosti opskrbe električnom energijom i ulaganja u infrastrukturu (SL 2006., L 33, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 58., str. 115.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/4


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 6. veljače 2018. uputio Tribunal Supremo (Španjolska) – Endesa Generación, S.A. protiv Administración General del Estado i Iberdrola Generación Nuclear S.A.U.

(Predmet C-82/18)

(2018/C 182/04)

Jezik postupka: španjolski

Sud koji je uputio zahtjev

Tribunal Supremo

Stranke glavnog postupka

Žalitelj: Endesa Generación, S.A.

Druge stranke u postupku: Administración General del Estado i Iberdrola Generación Nuclear S.A.U.

Prethodna pitanja

1.

Protivi li se načelu „onečišćivač plaća” utvrđenom u članku 191. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u vezi s člancima 20. i 21. Povelje o temeljnim pravima kojima se utvrđuju načela jednakosti i nediskriminacije, koji se nalaze u članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2009/72/EZ (1), s obzirom na to da se njime nastoji postići, među ostalim, konkurentno i nediskriminirajuće tržište električne energije, koje treba mijenjati samo zbog razloga u općem ekonomskom interesu, uključujući zaštitu okoliša, uvođenje poreza kojima podliježu isključivo proizvođači električne energije koji upotrebljavaju nuklearnu energiju ako glavni cilj navedenih davanja nije zaštita okoliša, nego povećanje prihoda sustava financiranja električne energije tako da ti poduzetnici u odnosu na druge poduzetnike koji obavljaju istu djelatnost preuzimaju veće opterećenje u financiranju tarifnog deficita?

2.

Dopušta li na konkurentnom i nediskriminirajućem tržištu električne energije europsko zakonodavstvo uvođenje porezâ za zaštitu okoliša koje se, uzimajući u obzir preambulu [predmetnog španjolskog] zakona, temelji na onečišćenju koje je svojstveno nuklearnoj aktivnosti, ali koji ne sadržava nijednu konkretnu odredbu o tome tako da, kad je riječ o porezu na proizvodnju istrošenog nuklearnog goriva i radioaktivnog otpada, ne postoje obvezujuće zakonske odredbe o troškovima koje treba pokriti ni o skladištenju radioaktivnog otpada, s obzirom na to da se troškovi gospodarenja i skladištenja već oporezuju drugim davanjima, pri čemu nije pojašnjena namjena prihoda od tih poreza, a gore navedeni poduzetnici dužni su preuzeti građanskopravnu odgovornost koja iz toga proizlazi u iznosu od 1,2 milijardi eura?

3.

Je li ispunjen zahtjev iz članka 3. stavka 2. navedene direktive, u skladu s kojim obveze koje treba odrediti u općem ekonomskom interesu, uključujući zaštitu okoliša, moraju biti jasno definirane, transparentne, nediskriminacijske i provjerljive, ako cilj zaštite okoliša i značajke poreza za zaštitu okoliša nisu pobliže uređeni obvezujućim zakonskim odredbama?

4.

Protivi li se načelu „onečišćivač plaća” iz članka 191. stavka 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, načelima jednakosti i nediskriminacije iz članaka 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člancima 3. i 5. Direktive 2005/89/EZ (2), s obzirom na to da se njima nastoji osigurati „pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta električne energije”, pozivajući države članice da osiguravaju „da su sve mjere donesene u skladu s ovom Direktivom nediskriminirajuće i da ne predstavljaju nerazuman teret sudionicima na tržištu”, nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg se financiranje tarifnog deficita prevaljuje na sve poduzetnike iz sektora električne energije, ali kojim se nuklearnim elektranama (osim hidroelektranama koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora) nameće plaćanje posebno visokih poreznih davanja tako da one imaju veće porezno opterećenje u odnosu na druge koji djeluju na tržištu energije i kojima nije nametnuto plaćanje tih davanja, iako neki uzrokuju veće onečišćenje, i u kojem se ta davanja opravdavaju zaštitom okoliša zbog rizika i nesigurnosti svojstvenih nuklearnim aktivnostima, bez konkretnog utvrđenja troškova tih prihoda ni toga da su namijenjeni zaštiti okoliša, bez obzira što se gospodarenje i skladištenje otpada oporezuju drugim porezima, a nuklearne elektrane preuzimaju građanskopravnu odgovornost, u mjeri u kojoj taj propis narušava slobodno tržišno natjecanje u skladu sa zahtjevima liberaliziranog unutarnjeg tržišta jer stavlja u povoljniji položaj druge proizvođače električne energije koji nisu obvezni plaćati poreze za zaštitu okoliša iako u proizvodnji upotrebljavaju izvore koji više onečišćuju?

5.

Protivi li se članku 191. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i „načelu da onečišćivač plaća” porez na proizvodnju istrošenog nuklearnog goriva i radioaktivnog otpada koji nastaju pri proizvodnji nuklearne energije kojem podliježe samo industrija za proizvodnju nuklearne energije, a kojim nije obuhvaćen nijedan drugi sektor u kojem bi se mogao proizvoditi navedeni otpad pa se ne oporezuju drugi poduzetnici koji se u okviru obavljanja svoje djelatnosti koriste nuklearnim materijalom ili izvorima iako utječu na okoliš koji treba zaštititi?


(1)  Direktiva 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ (SL 2009., L 211, str. 55.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 29.)

(2)  Direktiva 2005/89/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. siječnja 2006. o mjerama zaštite sigurnosti opskrbe električnom energijom i ulaganja u infrastrukturu (SL 2006., L 33, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 58., str. 115.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/6


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 7. veljače 2018. uputio Tribunal Supremo (Španjolska) – Iberdrola Generación Nuclear S.A.U. protiv Administración General del Estado

(Predmet C-83/18)

(2018/C 182/05)

Jezik postupka: španjolski

Sud koji je uputio zahtjev

Tribunal Supremo

Stranke glavnog postupka

Žalitelj: Iberdrola Generación Nuclear S.A.U

Druga stranka u žalbenom postupku: Administración General del Estado

Prethodna pitanja

1.

Protivi li se načelu „onečišćivač plaća” utvrđenom u članku 191. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u vezi s člancima 20. i 21. Povelje o temeljnim pravima kojima se utvrđuju načela jednakosti i nediskriminacije, koji se nalaze u članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2009/72/EZ (1),s obzirom na to da se njime nastoji postići, među ostalim, konkurentno i nediskriminirajuće tržište električne energije, koje treba mijenjati samo zbog razloga u općem ekonomskom interesu, uključujući zaštitu okoliša, uvođenje poreza kojima podliježu isključivo proizvođači električne energije koji upotrebljavaju nuklearnu energiju ako glavni cilj navedenih davanja nije zaštita okoliša, nego povećanje prihoda sustava financiranja električne energije tako da ti poduzetnici u odnosu na druge poduzetnike koji obavljaju istu djelatnost preuzimaju veće opterećenje u financiranju tarifnog deficita?

2.

Dopušta li na konkurentnom i nediskriminirajućem tržištu električne energije europsko zakonodavstvo uvođenje porezâ za zaštitu okoliša koje se, uzimajući u obzir preambulu [predmetnog španjolskog] zakona, temelji na onečišćenju koje je svojstveno nuklearnoj aktivnosti, ali koji ne sadržava nijednu konkretnu odredbu o tome tako da, kad je riječ o porezu na proizvodnju istrošenog nuklearnog goriva i radioaktivnog otpada, ne postoje obvezujuće zakonske odredbe o troškovima koje treba pokriti ni o skladištenju radioaktivnog otpada, s obzirom na to da se troškovi gospodarenja i skladištenja već oporezuju drugim davanjima, pri čemu nije pojašnjena namjena prihoda od tih poreza, a gore navedeni poduzetnici dužni su preuzeti građanskopravnu odgovornost koja iz toga proizlazi u iznosu od 1,2 milijardi eura?

3.

Je li ispunjen zahtjev iz članka 3. stavka 2. navedene direktive, u skladu s kojim obveze koje treba odrediti u općem ekonomskom interesu, uključujući zaštitu okoliša, moraju biti jasno definirane, transparentne, nediskriminacijske i provjerljive, ako cilj zaštite okoliša i značajke poreza za zaštitu okoliša nisu pobliže uređeni obvezujućim zakonskim odredbama?

4.

Protivi li se načelu „onečišćivač plaća” iz članka 191. stavka 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, načelima jednakosti i nediskriminacije iz članaka 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člancima 3. i 5. Direktive 2005/89/EZ (2), s obzirom na to da se njima nastoji osigurati „pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta električne energije”, pozivajući države članice da osiguravaju „da su sve mjere donesene u skladu s ovom Direktivom nediskriminirajuće i da ne predstavljaju nerazuman teret sudionicima na tržištu”, nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg se financiranje tarifnog deficita prevaljuje na sve poduzetnike iz sektora električne energije, ali kojim se nuklearnim elektranama (osim hidroelektranama koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora) nameće plaćanje posebno visokih poreznih davanja tako da one imaju veće porezno opterećenje u odnosu na druge koji djeluju na tržištu energije i kojima nije nametnuto plaćanje tih davanja, iako neki uzrokuju veće onečišćenje, i u kojem se ta davanja opravdavaju zaštitom okoliša zbog rizika i nesigurnosti svojstvenih nuklearnim aktivnostima, bez konkretnog utvrđenja troškova tih prihoda ni toga da su namijenjeni zaštiti okoliša, bez obzira što se gospodarenje i skladištenje otpada oporezuju drugim porezima, a nuklearne elektrane preuzimaju građanskopravnu odgovornost, u mjeri u kojoj taj propis narušava slobodno tržišno natjecanje u skladu sa zahtjevima liberaliziranog unutarnjeg tržišta jer stavlja u povoljniji položaj druge proizvođače električne energije koji nisu obvezni plaćati poreze za zaštitu okoliša iako u proizvodnji upotrebljavaju izvore koji više onečišćuju?

5.

Protivi li se članku 191. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i „načelu da onečišćivač plaća” porez na proizvodnju istrošenog nuklearnog goriva i radioaktivnog otpada koji nastaju pri proizvodnji nuklearne energije kojem podliježe samo industrija za proizvodnju nuklearne energije, a kojim nije obuhvaćen nijedan drugi sektor u kojem bi se mogao proizvoditi navedeni otpad pa se ne oporezuju drugi poduzetnici koji se u okviru obavljanja svoje djelatnosti koriste nuklearnim materijalom ili izvorima iako utječu na okoliš koji treba zaštititi?


(1)  Direktiva 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ (SL 2009., L 211, str. 55.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 29.)

(2)  Direktiva 2005/89/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. siječnja 2006. o mjerama zaštite sigurnosti opskrbe električnom energijom i ulaganja u infrastrukturu (SL 2006., L 33, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 58., str. 115.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/7


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 12. veljače 2018. uputio Rechtbank Noord-Nederland (Nizozemska) – Openbaar Ministerie protiv ET

(Predmet C-97/18)

(2018/C 182/06)

Jezik postupka: nizozemski

Sud koji je uputio zahtjev

Rechtbank Noord-Nederland, Standort Leeuwarden

Stranke glavnog postupka

Podnositelj zahtjeva: Openbaar Ministerie

Druga stranka u postupku: ET

Prethodna pitanja

1.

Može li se članak 12. stavak 1. Okvirne odluke 2006/783/PUP (1) tumačiti na način da je u okviru izvršavanja naloga o oduzimanju u Nizozemskoj, koji je proslijedila država izdavanja, moguće izreći supletornu kaznu zatvora u smislu članka 577.c Zakona o kaznenom postupku, uzimajući u obzir, među ostalim, odluku Hoge Raada od 20. prosinca 2011. (2), prema kojoj se supletorna kazna zatvora mora smatrati kaznom u smislu članka 7. stavka 1. EKLJP-a?

2.

Utječe li na mogućnost izricanja supletorne kazne zatvora to što pravo države izdavanja također predviđa mogućnost izricanja takve kazne?


(1)  Okvirna odluka Vijeća 2006/783/PUP od 6. listopada 2006. o primjeni načela međusobnog priznavanja naloga za oduzimanje (SL 2006., L 328, str. 59.)

(2)  NL:HR:2011:BP:9449


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/8


Žalba koju je 12. veljače 2018. podnio FTI Touristik GmbH protiv presude Općeg suda (osmo vijeće) od 30. studenoga 2017. u predmetu T-475/16, FTI Touristik GmbH protiv Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO)

(Predmet C-99/18 P)

(2018/C 182/07)

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelj: FTI Touristik GmbH (zastupnik: A. Parr, odvjetnica)

Druga stranka u postupku: Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO)

Žalbeni zahtjev

Žalitelj od suda zahtijeva da:

ukine presudu osmog vijeća Općeg suda od 30. studenoga 2017. (T-475/16);

naloži EUIPO-u snošenje troškova postupka

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalitelj ističe da se presuda Općeg suda temelji na povredi članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 (1). Tvrdi da presuda nije dovoljno obrazložena. Nisu ispitane sve činjenične okolnosti, čije međudjelovanje je potrebno za ocjenu opasnosti dovođenja u zabludu. To je pogreška koja se tiče prava.


(1)  Uredba Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice, SL L 78, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.) u izmijenjenoj verziji (zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije, SL L 154, str. 1.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/8


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 19. veljače 2018. uputio Amtsgericht Düsseldorf (Njemačka) – flightright GmbH protiv Eurowings GmbH

(Predmet C-130/18)

(2018/C 182/08)

Jezik postupka: njemački

Sud koji je uputio zahtjev

Amtsgericht Düsseldorf

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: flightright GmbH

Tuženik: Eurowings GmbH

Prethodno pitanje

Treba li članak 5. stavak 1. točku (c) potočku iii. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (1) razumjeti na način da pravo na odštetu u slučaju otkazivanju leta u roku kraćem od sedam dana prije vremena polaska predviđenog redom letenja ne postoji ni onda kad putnik prilikom preusmjeravanja izgubi manje od 3, ali više od 2 sata jer je stvarno vrijeme dolaska uslijedilo manje od 3, ali više od 2 sata nakon planiranog vremena dolaska?


(1)  SL 2004., L 46, str. 1.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/9


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 19. veljače 2018. uputio Arbeidsrechtbank Antwerpen (Belgija) – Maria Vester protiv Rijksinstituut voor ziekte- en invaliditeitsverzekering (Riziv)

(Predmet C-134/18)

(2018/C 182/09)

Jezik postupka: nizozemski

Sud koji je uputio zahtjev

Arbeidsrechtbank Antwerpen

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: Maria Vester

Tuženik: Rijksinstituut voor ziekte- en invaliditeitsverzekering (Riziv)

Prethodna pitanja

Krše li se članci 45. i 48. Ugovora od 25. ožujka 1957. o funkcioniranju Europske Unije (UFEU), kada posljednje nadležna država članica po proteku počeka od 52 tjedna nesposobnosti za rad, tijekom kojeg su odobrena davanja za slučaj bolesti, odbije priznati pravo na davanja za invalidnost na temelju članka 57. Uredbe (EZ) br. 883/2004 (1) Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, a druga država članica koja nije posljednje nadležna za ispitivanje prava na odobrenje razmjernog dijela davanja za invalidnost primjenjuje poček od 104 tjedna u skladu s nacionalnim pravom te države članice?

Je li u tom slučaju u skladu s pravom na slobodu kretanja da dotična osoba tijekom tog počeka treba primati socijalnu pomoć ili pak članci 45. i 48. UFEU-a obvezuju državu koja nije posljednje nadležna da pravo na davanja za invalidnost ispita nakon isteka počeka prema zakonodavstvu posljednje nadležne države članice, čak i ako to nije dopušteno nacionalnim pravom države članice koja nije posljednje nadležna?


(1)  SL 2004, L 166, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/9


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 23. veljače 2018. uputio Landgericht Bonn (Njemačka) – Antonio Romano, Lidia Romano protiv DSL Bank

(Predmet C-143/18)

(2018/C 182/10)

Jezik postupka: njemački

Sud koji je uputio zahtjev

Landgericht Bonn

Stranke glavnog postupka

Tužitelji: Antonio Romano, Lidia Romano

Tuženik: DSL Bank

Prethodna pitanja

1.

Treba li članak 6. stavak 2. točku (c) Direktive 2002/65/EZ (1) tumačiti na način da mu se protivi nacionalno pravno pravilo ili praksa poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, kojom u slučaju ugovora o zajmu sklopljenih na daljinu nije propisano isključenje prava odustajanja ako su ugovor obje stranke u potpunosti već ispunile na izričit zahtjev potrošača prije nego što je potrošač ostvario svoje pravo odustajanja?

2.

Treba li članak 4. stavak 2., članak 5. stavak 1., članak 6. stavak 1. podstavak 2. drugu alineju i članak 6. stavak 6. Direktive 2002/65/EZ tumačiti na način da je za pravilan primitak informacija propisanih nacionalnim pravom u skladu s člankom 5. stavkom 1. i člankom 3. stavkom 1. točkom 3. podtočkom (a) Direktive 2002/65/EZ te potrošačevo ostvarivanje prava odustajanja u skladu s nacionalnim pravom, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja i sve okolnosti sklapanja tog ugovora, mjerodavan isključivo prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću?

3.

U slučaju negativnog odgovora na prvo i drugo pitanje:

Treba li članak 7. stavak 4. Direktive 2002/65/EZ tumačiti na način da mu se protivi pravno pravilo države članice kojim je propisano da nakon odustajanja od ugovora o potrošačkom zajmu sklopljenog na daljinu dobavljač mora potrošaču, osim iznosa koji je primio od potrošača u skladu s ugovorom na daljinu, platiti i naknadu za uporabu tog iznosa?


(1)  Direktiva 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. o trgovanju na daljinu financijskim uslugama koje su namijenjene potrošačima i o izmjeni Direktive Vijeća 90/619/EEZ i direktiva 97/7/EZ i 98/27/EZ, SL L 271, str. 16. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 102.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/10


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 28. veljače 2018. uputio Hoge Raad der Nederlanden (Nizozemska) – X BV protiv Staatssecretaris van Financiën

(Predmet C-160/18)

(2018/C 182/11)

Jezik postupka: nizozemski

Sud koji je uputio zahtjev

Hoge Raad der Nederlanden

Stranke glavnog postupka

Tužitelj i žalitelj: X BV

Tuženik i druga stranka u postupku: Staatssecretaris van Financiën

Prethodna pitanja

1.

Treba li članak 3. stavke 2., 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1484/95 (1) u vezi s člankom 141. Uredbe (EZ) br. 1234/2007 (2) tumačiti na način da se u njemu opisanim kontrolnim mehanizmom, čak i u slučaju naknadne kontrole, željelo samo osigurati da nadležna tijela mogu pravodobno saznati činjenice ili okolnosti koje se odnose na slijed transakcija, koje bude sumnju u ispravnost navedene uvozne cijene CIF i koje mogu dovesti do podrobnijeg ispitivanja?

Ili je točno suprotno mišljenje, te kontrolni mehanizam opisan u članku 3. stavcima 2., 4. i 5. Uredbe br. 1484/95, čak i u slučaju naknadne kontrole valja tumačiti na način da jedna ili više naknadnih prodaja od strane uvoznika na tržište Zajednice za cijenu nižu od navedene uvozne cijene CIF pošiljke zajedno s iznosom dugovanih uvoznih carina, ne udovoljavaju propisanim uvjetima (prodaje) na tržištu Unije, tako da se dodatna carina duguje već zbog toga? Je li za odgovor na posljednje pitanje bitno to je li naknadnu prodaju odnosno prodaje obavio uvoznik za cijenu koja je niža od važeće reprezentativne cijene? Je li u tom kontekstu značajno da je reprezentativna cijena prije 11. rujna 2009. određivana drugačije nego nakon tog datuma? Je li za odgovor na ova pitanja od značaja to da je kupac u Uniji povezano društvo uvoznika?

2.

Ako iz odgovora na pitanja postavljena pod 1. slijedi da daljnja prodaja uz gubitak predstavlja dovoljnu indiciju za odbacivanje navedene uvozne cijene CIF, kako onda treba izračunati iznos dugovane dodatne carine? Da li osnovicu za izračun treba utvrditi u skladu s metodama koje su propisane za utvrđivanje carinske vrijednosti člancima 29. do 31. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/93 o Carinskom zakoniku Zajednice (3)? Ili osnovicu treba utvrditi isključivo pomoću važeće reprezentativne cijene? Protivi li se članak 141. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 1234/2007 u razdoblju prije 11. rujna 2007. korištenju reprezentativne cijene utvrđene u tom razdoblju?

3.

Ako iz odgovora na pitanja 1. i 2. slijedi da je za obvezu plaćanja dodatne carine od odlučujuće važnosti to da je uvezena roba preprodana na tržištu Unije uz gubitak, i da se za izračun visine dugovane dodatne carine kao osnovica mora uzeti reprezentativna cijena, jesu li članak 3. stavci 2., 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1484/95, s obzirom na presudu Suda Europske unije od 13. prosinca 2001., Kloosterboer Rotterdam B.V., C 317/99, ECLI:EU:C:2001:681, spojivi s člankom 141. Uredbe (EZ) br. 1234/2007?


(1)  Uredba Komisije (EZ) br. 1484/95 od 28. lipnja 1995. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu sustava dodatnih uvoznih carina i određivanju dodatnih uvoznih carina u sektorima mesa peradi i jaja i za albumin iz jaja te stavljanju izvan snage Uredbe br. 163/67/EEZ (SL 1995., L 145, str. 47.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 8., str. 145.)

(2)  Uredba Vijeća (EZ) br. 1234/2007 od 22. listopada 2007. o uspostavljanju zajedničke organizacije poljoprivrednih tržišta i o posebnim odredbama za određene poljoprivredne proizvode (Uredba o jedinstvenom ZOT-u) (SL 2007., L 299, str. 1.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 9., str. 61.).

(3)  SL 1992., L 302, str. 1.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/11


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 1. ožujka 2018. uputio Rechtbank Noord-Nederland (Nizozemska) – HQ za sebe i kao zakonski zastupnik svojega maloljetnog djeteta IP, JO protiv Aegean Airlines SA

(Predmet C-163/18)

(2018/C 182/12)

Jezik postupka: nizozemski

Sud koji je uputio zahtjev

Rechtbank Noord-Nederland

Stranke glavnog postupka

Tužitelji: HQ za sebe i kao zakonski zastupnik svojega maloljetnog djeteta IP, JO

Tuženik: Aegean Airlines SA

Prethodna pitanja

1.

Treba li članak 8. stavak 2. Uredbe br. 261/2004 (1) tumačiti na način da putnik koji na temelju Direktive 90/314/EEZ o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket aranžmanima (2) (koja je prenesena u nacionalno pravo) ima pravo na naknadu iznosa vrijednosti svoje karte od svojega organizatora putovanja više ne može zahtijevati naknadu od zračnog prijevoznika?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: može li putnik ipak zahtijevati naknadu iznosa vrijednosti svoje karte od zračnog prijevoznika ako treba smatrati da njegov organizator putovanja, u slučaju da se utvrdi njegova odgovornost, financijski neće moći stvarno naknaditi iznos vrijednosti karte te da organizator putovanja nije poduzeo ni mjere opreza kako bi osigurao naknadu?


(1)  Uredba (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 (SL 2004., L 46, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 26., str. 21.)

(2)  Direktiva Vijeća od 13. lipnja 1990. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket aranžmanima (SL 1990., L 158, str. 59.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 60., str. 27.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/12


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 7. ožujka 2018. uputio Arbeidsrechtbank Gent (Belgija) – Ronny Rohart protiv Federale Pensioendienst

(Predmet C-179/18)

(2018/C 182/13)

Jezik postupka: nizozemski

Sud koji je uputio zahtjev

Arbeidsrechtbank Gent

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: Ronny Rohart

Tuženik: Federale Pensioendienst

Prethodno pitanje

Treba li načelo lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU-a, u vezi s Pravilnikom o osoblju za dužnosnike Europske unije, koji je utvrđen Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 (1) od 29. veljače 1968., tumačiti na način da mu se protivi propis te države članice koji, prilikom obračuna starosne mirovine radnika na temelju njegovih doprinosa u toj državi članici, ne dopušta uzimanje u obzir vojnog roka koji je potonji odslužio u toj državi članici, zbog toga što je dotična osoba u trenutku služenja vojnog roka i nakon toga neprekidno bio dužnosnik Europske unije i stoga ne ispunjava pretpostavke za izjednačavanje u skladu s propisom te države članice?


(1)  UredbaVijeća (EEZ, Euratom, EZUČ) br. 259/68 od 29. veljače 1968. kojom se utvrđuje Pravilnik o osoblju za dužnosnike i Uvjeti zapošljavanja koji se primjenjuju na ostale službenike Europskih zajednica i kojom se uvode posebne mjere privremeno primjenjive na dužnosnike Komisije (Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije) (SL 1968., L 56, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 6., str. 3.).


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/12


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 9. ožujka 2018. uputio Consiglio di Stato (Italija) – Agrenergy Srl protiv Ministero dello Sviluppo Economico

(Predmet C-180/18)

(2018/C 182/14)

Jezik postupka: talijanski

Sud koji je uputio zahtjev

Consiglio di Stato

Stranke glavnog postupka

Žalitelj: Agrenergy Srl

Druga stranka u žalbenom postupku: Ministero dello Sviluppo Economico

Prethodno pitanje

Treba li članak 3. stavak 3. točku (a) Direktive 2009/28/EZ (1), s obzirom na opće načelo zaštite legitimnih očekivanja i na sve odredbe propisane predmetnom direktivom koje se odnose na davanje poticaja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, tumačiti na način da se njime isključuje usklađenost s pravom Europske unije nacionalnog zakonodavstva koje talijanskoj vladi omogućuje da nizom provedbenih uredbi smanjuje ili čak ukida prethodno određene poticajne tarife?


(1)  Direktiva 2009/28/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora te o izmjeni i kasnijem stavljanju izvan snage direktiva 2001/77/EZ i 2003/30/EZ (SL L 140, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 11., str. 39.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/13


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 12. ožujka 2018. uputio Tribunal Central Administrativo Sul (Portugal) – Fazenda Pública protiv Carlosa Manuela Patrícija Teixeire, Marije Madalene da Silva Moreira Patrício Teixeira

(Predmet C-184/18)

(2018/C 182/15)

Jezik postupka: portugalski

Sud koji je uputio zahtjev

Tribunal Central Administrativo Sul

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: Fazenda Pública

Tuženici: Carlos Manuel Patrício Teixeira, Maria Madalena da Silva Moreira Patrício Teixeira

Prethodno pitanje

Treba li članke 12., 56., 57. i 58. Ugovora o osnivanju Europske zajednice (koji su postali članci 18., 63., 64. i 65. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku (članak 43. stavak 2. Zakona o porezu na dohodak fizičkih osoba, usvojen Uredbom sa zakonskom snagom br. 442-A/88 od 30. studenoga, kako je izmijenjen Zakonom br. 109-B/2001 od 27. prosinca), prema kojem se na kapitalnu dobit koja proizlazi iz prodaje nekretnine koja se nalazi u državi članici (Portugal), a koju izvrši državljanin navedene države članice s boravištem u trećoj zemlji (Angola), primjenjuje veći porez od onog koji se na istu vrstu transakcije primjenjuje kada kapitalnu dobit ostvari osoba s boravištem u državi u kojoj se ta nekretnina nalazi?


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/13


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 9. ožujka 2018. uputio Tribunal Supremo (Španjolska) – Oro Efectivo S.L. protiv Diputación Foral de Bizkaia

(Predmet C-185/18)

(2018/C 182/16)

Jezik postupka: španjolski

Sud koji je uputio zahtjev

Tribunal Supremo

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: Oro Efectivo S.L.

Tuženik: Diputación Foral de Bizkaia

Prethodno pitanje

Protivi li se Direktivi Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (1) i načelu porezne neutralnosti koje iz te direktive proizlazi, kao i sudskoj praksi Suda koja je tumači, nacionalni propis prema kojem država članica od poduzetnika ili osobe koja obavlja profesionalnu djelatnost može zahtijevati plaćanje neizravnog poreza koji nije porez na dodanu vrijednost (PDV) zbog toga što je od pojedinca stekao pokretninu (točnije zlato, srebro ili nakit) u sljedećim okolnostima:

1.

Stečena je roba, nakon što je se obradi i proda, namijenjena upravo ekonomskoj djelatnosti navedenog poduzetnika;

2.

Transakcije na koje se primjenjuje PDV izvršavaju se prilikom vraćanja stečene robe na tržište i

3.

Zakonodavstvo koje se primjenjuje u toj državi članici ne dopušta poduzetniku ili osobi koja obavlja profesionalnu djelatnost da u vezi s takvim transakcijama odbije ono što je na temelju tog poreza platio prilikom prvog od navedenih stjecanja?


(1)  SL 2006., L 347, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/14


Tužba podnesena 15. ožujka 2018. – Europska komisija protiv Republike Poljske

(Predmet C-192/18)

(2018/C 182/17)

Jezik postupka: poljski

Stranke

Tužitelj: Europska komisija (zastupnici: A. Szmytkowska, K. Banks, H. Krämer i C. Valero, agenti)

Tuženik: Republika Poljska

Tužbeni zahtjev

Tužitelj od Suda zahtijeva da:

uvrdi da je Republika Poljska, uvođenjem u članku 13. točkama 1. do 3. ustawe z dnia 12 lipca 2017 r. o zmianie ustawy – Prawo o ustroju sądów powszechnych (Zakon od 12. srpnja 2017. o izmjenama Zakona o ustroju redovnih sudova) razlike između dobne granice za stjecanje prava za mirovinu žena i muškaraca koji obavljaju dužnosti sudaca redovnih sudova, sudaca Vrhovnog suda i državnih odvjetnika Republike Poljske, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 157. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, članka 5. točke (a) i članka 9. stavka 1. točke (f) Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (preinaka) (1) i

utvrdi da je time što je člankom 13. točkom 1. navedenog zakona snizila dobnu granicu za stjecanje prava na mirovinu koja se primjenjuje na suce redovnih sudova, istodobno dodijelivši ministru pravosuđa pravo da odluči o produženju razdoblja aktivne službe sudaca na temelju članka 1. točke 26. podtočaka (b) i (c) navedenog zakona, Republika Poljska povrijedila obveze koje proizlaze iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka Ugovora o Europskoj uniji u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima;

Republici Poljskoj naloži snošenje troškova postupka.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

Komisija Republici Poljskoj prigovara da je uvođenjem u članku 13. točkama 1.do 3. ustawe z dnia 12 lipca 2017 r. o zmianie ustawy o ustroju sądów powszechnych odredbi o različitoj dobnoj granici za stjecanje prava na mirovinu za žene i muškarce koji obavljaju dužnosti sudaca redovnih sudova, sudaca Vrhovnog suda i državnih odvjetnika i time što je člankom 13. točkom 1. navedenog zakona dobnu granicu za stjecanje prava na mirovinu koja se primjenjuje na suce redovnih sudova, istodobno dodijelivši ministru pravosuđa pravo da odluči o produženju razdoblja aktivne službe sudaca na temelju članka 1. točke 26. podtočaka (b) i (c) navedenog zakona, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 157. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, članka 5. točke (a), članka 9. stavka 1. točke (f) Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (preinaka) i obveze koje proizlaze iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka Ugovora o Europskoj uniji u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.


(1)  SL 2006., L 204, str. 23. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 246. i ispravak SL 2017., L 162, str. 56.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/15


Zahtjev za prethodnu odluku koji je 19. ožujka 2018. uputio Cour d’appel de Mons (Belgija) – Mydibel SA protiv État belge

(Predmet C-201/18)

(2018/C 182/18)

Jezik postupka: francuski

Sud koji je uputio zahtjev

Cour d’appel de Mons

Stranke glavnog postupka

Podnositelj zahtjeva: Mydibel SA

Druga stranka u postupku: État belge

Prethodna pitanja

Treba li članke 14., 15., 168., 184., 185., 187. i 188. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (1) tumačiti i primjenjivati na način da postoji revizija/ispravak PDV-a na kapitalno dobro nekretninu koji je početno bio pravilno odbijen, ako se na to kapitalno dobro nekretninu odnosila transakcija „sale and lease back” (povratni leasing), uzimajući u obzir sljedeće:

„sale lease back” uspostavlja se kombiniranom i istodobnom dodjelom prava na dugotrajan zakup (odnosno privremeno stvarno pravo) poreznog obveznika dvjema financijskim ustanovama i prava na leasing tih dviju financijskih ustanova poreznom obvezniku;

ta transakcija „sale lease back” jest potpuno financijska transakcija u svrhu povećanja likvidnosti poreznog obveznika;

na tu se transakciju „sale lease back” (povratni leasing) nije obračunao PDV;

kapitalno dobro nekretnina ostala je u vlasništvu poreznog obveznika te se upotrebljavala u svrhu oporezovane djelatnosti poreznog obveznika na neprekinut i trajan način, i prije i poslije transakcije.

Jesu li tumačenje i primjena gore navedenih odredbi koji dovode do revizije/ispravka PDV-a koji je početno odbijen u skladu s načelom neutralnosti PDV-a i/ili načelom jednakog postupanja?


(1)  SL L 347, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/16


Tužba podnesena 23. ožujka 2018. – Europska komisija protiv Republike Poljske

(Predmet C-206/18)

(2018/C 182/19)

Jezik postupka: poljski

Stranke

Tužitelj: Europska komisija (zastupnici: J. Samnadda, J. Hottiaux i G. von Rintelen, agenti)

Tuženik: Republika Poljska

Tužbeni zahtjev

Tužitelj od Suda zahtijeva da:

utvrdi da je nedonošenjem zakona i drugih propisa potrebnih za usklađivanje s Direktivom 2014/26/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu (1), ili, u svakom slučaju, time što Komisiji nije dostavila takve propise, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 43. te direktive;

Republici Poljskoj u skladu s člankom 260. stavkom 3. UFEU-a naloži plaćanje novčane kazne zbog povrede obveze priopćavanja mjera za prenošenje Direktive 2014/26/EU u dnevnom iznosu od 87 612 eura računajući od dana donošenja odluke u ovom predmetu;

Republici Poljskoj naloži snošenje troškova postupka.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

Na temelju članka 43. stavka 1. Direktive 2014/26/EU Europskog parlamenta i Vijeća o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu, države članice morale su donijeti zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s tom direktivom do 10. travnja 2016. Komisiji su bez odlaganja trebali dostaviti tekst tih odredaba.

Dana 22. studenoga 2017. Republika Poljska dostavila je Komisiji tri već postojeća pravna akta kojima se samo djelomično prenosi Direktiva 2014/26/EU. Komisija je odlučila podnijeti tužbu Sudu Europske unije zato što Republika Poljska u poljski pravni poredak još nije prenijela niti provela sve potrebne propise.

Komisija u svojoj tužbi zahtijeva da se Republici Poljskoj izrekne novčana kazna u dnevnom iznosu od 87 612 eura dospjelom od dana donošenja odluke u ovom predmetu. Taj je iznos utvrđen uzimajući u obzir težinu povrede, njezino trajanje i potrebu da se osigura odvraćajući učinak.


(1)  SL 2014., L 84 , str. 72.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/17


Žalba koju je 27. ožujka 2018. podnio Électricité de France (EDF) protiv presude Općeg suda (treće vijeće) od 16. siječnja 2018. u predmetu T-747/15, EDF protiv Komisije

(Predmet C-221/18 P)

(2018/C 182/20)

Jezik postupka: francuski

Stranke

Žalitelj: Électricité de France (EDF) (zastupnik: M. Debroux, odvjetnik)

Druge stranke u postupku: Europska komisija, Republika Francuska

Zahtjevi

Žalitelj od Suda u prvom redu zahtijeva da:

ukine pobijanu presudu;

odluči o prvostupanjskoj tužbi na način da ju prihvati i slijedom toga poništi članke 1. do 5. Odluke Komisije (EU) 2016/154 od 22. srpnja 2015. o državnoj potpori SA.13869 (C 68/2002) (prije NN 80/2002) (1);

podredno:

donese konačnu odluku o prvom tužbenom razlogu i prvom dijelu drugog tužbenog razloga prvostupanjske tužbe, prihvati taj prvi dio drugog tužbenog razloga i slijedom toga, presudi da se načelo subjekta u tržišnom gospodarstvu primjenjuje na spornu mjeru;

predmet vrati drukčijem sastavu Općeg suda kako bi taj sud odlučio o drugim razlozima i argumentima koje je žalitelj iznio u svojoj tužbi od 22. prosinca 2015., i da o troškovima prvostupanjskog postupka odluči naknadno;

još podrednije:

predmet vrati drukčijem sastavu Općeg suda kako bi taj sud odlučio o svim razlozima i argumentima koje je žalitelj iznio u svojoj tužbi od 22. prosinca 2015. (uključujući i razloge iznesene podredno), i da o troškovima prvostupanjskog postupka odluči naknadno;

te da u svakom slučaju:

Komisiji naloži snošenje svih troškova ovog postupka.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog žalbi žalitelj u prvom redu ističe četiri žalbena razloga i podredno jedan žalbeni razlog.

Prvi žalbeni razlog temelji se na nepoštovanju pravomoćnosti presude koju je Opći sud donio 15. prosinca 2009., EDF/Komisija (T-156/04). U pobijanoj presudi se sporna mjera utvrđuje kao navodno porezno oslobođenje, suprotno presudi od 15. prosinca 2009. donesenoj u istom predmetu u kojem je taj pristup izričito odbijen. Kako bi se opravdalo to odstupanje u utvrđivanju sporne mjere, čini se da se u pobijanoj presudi na implicitan način, pogrešno, poziva na nužnost da se presudu od 15. prosinca 2009. tumači „s obzirom” na potvrđujuću presudu Suda od 5. lipnja 2012. (C-124/10 P). Međutim, Sud u toj presudi nije donio odluku o utvrđivanju sporne mjere, što spada u utvrđivanje činjenica.

Drugi žalbeni razlog temelji se na iskrivljavanju dokaza koji su predočeni Općem sudu. Tim se dokazima opisuje stvarno provedena mjera restrukturiranja kapitala EDF-a te se na temelju njih ne može zaključiti o postojanju navodnog poreznog oslobođenja kako ga je utvrdio Opći sud.

Treći žalbeni razlog temelji se na nepoštovanju naravi i opsega obveza pažljivog i nepristranog ispitivanja uvedenih novijom sudskom praksom Suda, osobito presudom Frucona Košice od 20. rujna 2017. (C-300/16 P), o čemu su, međutim, Općem sudu podnesena pisana očitovanja.

Četvrti žalbeni razlog temelji se na nepoštovanju obveze obrazlaganja od strane Općeg suda, kako u pogledu utvrđivanja sporne mjere, tako i u pogledu toga da nisu razmotreni žaliteljevi argumenti koji se temelje na presudi Frucona Košice.

Konačno, podredno izneseni žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava u utvrđivanju navodne potpore kao nove potpore, iako ju je trebalo kvalificirati kao postojeću potporu.


(1)  SL L 34, str. 152.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/18


Žalba koju je 9. travnja 2018. podnijela Talijanska Republika protiv presude Općeg suda (peto vijeće) od 25. siječnja 2018. u predmetu T-91/16, Italija protiv Komisije

(Predmet C-247/18 P)

(2018/C 182/21)

Jezik postupka: talijanski

Stranke

Žalitelj: Talijanska Republika (zastupnici: G. Palmieri, agent, P. Gentili, avvocato dello Stato)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Zahtjev

Talijanska Republika od Suda zahtjeva da ukine, u smislu članaka 56. i 58. Statuta Suda, presudu od 25. siječnja 2018., priopćenu 29. siječnja 2018., koju je donio Opći sud u predmetu T-91/16 i čiji je predmet poništenje odluke Komisije C(2015)9413 od 17. prosinca 2015., priopćene 18. 12. 2015., o smanjenju doprinosa iz Europskog socijalnog fonda Operativnom programu Sicilija koji je dio okvira za potporu Zajednice za strukturnu pomoć Zajednice regijama na koje se odnosi cilj br. 1 u Italiji (ORP Sicilija 2000.-2006.), i da poništi potonju odluku.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Talijanska Republika pobija pred Sudom presudu od 25. siječnja 2018., predmet T-91/16, kojom je Opći sud Europske unije odbio tužbu Italije usmjerenu protiv odluke Komisije C(2015)9413 od 17. prosinca 2015., priopćene 18. 12. 2015., o smanjenju doprinosa iz Europskog socijalnog fonda Operativnom programu Sicilija koji je dio okvira za potporu Zajednice za strukturnu pomoć Zajednice regijama na koje se odnosi cilj br. 1 u Italiji (ORP Sicilija 2000.-2006.).

Prvi žalbeni razlog. Povreda članka 39. Uredbe br. 1260/99 (1) ; članaka 4., 6. i 10. Uredbe br. 438/[2001] (2) ; članka 317. UFEU-a i načela tereta dokazivanja.

Opći sud nije naveo da iz istih činjenica koje je utvrdio proizlazi da se revizija, čije je ponovno provođenje odredila Komisija u 2008., odnosila na iste troškove koji su već bili provjereni 2005. i 2006. s pozitivnim ishodom, i pritom se nisu pojavile nove činjenice.

Drugi žalbeni razlog. Povreda članka 39. Uredbe br. 1260/99, članka 100. Uredbe br. 1083/2006 (3) , članka 145. Uredbe br. 1303/2013 (4) i načela dobre uprave, kontradiktornosti i zaštite legitimnih očekivanja.

Opći sud smatrao je osnovanim, a da pritom nije za to postojao razlog, ukupno trajanje postupka korekcije od preko sedam godina, za koje je vrijeme Komisija postupala uglavnom na način da protekne prekluzivni rok od šest mjeseci od saslušanja, koji je predviđen za donošenje konačne odluke, u trenutku koji je ona diskrecijski odredila, zanemarujući njegovu peremptornu narav.

Treći žalbeni razlog. Povreda članka 39. stavka 2. i 3. Uredbe br. 1260/99 i članka 10. Uredbe br. 438/2001. Iskrivljenje činjenica.

Opći sud je utvrdio da je stopa pogreške koja je utvrđena u konkretnom slučaju bila u bitnome različita za razdoblja prije i poslije 31. prosinca 2006. kao i u odnosu na troškove koji se odnose na projekte „u skladu” ili na druge projekte. Međutim, nezakonito je utvrdio ispravnom korekciju koja se temelji na ekstrapolaciji jedinstvene stope pogreške od 32,65 % bez razlike u odnosu na sve programske godine i na sve vrste projekata. Time je povrijedio načela proporcionalnosti korekcija i reprezentativnosti uzoraka.


(1)  Uredba Vijeća (EZ) br. 1260/1999 od 21. lipnja 1999. o utvrđivanju općih odredaba o strukturnim fondovima (SL 1999., L 161, str. 1.)

(2)  Uredba Komisije (EZ) br. 438/2001 od 2 ožujka 2001. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1260/1999 u vezi sa sustavima upravljanja i kontrole za pomoć dodijeljenu iz strukturnih fondova (SL 2001., L 63, str. 21.)

(3)  Uredba Vijeća (EZ) br. 1083/2006 od 11. srpnja 2006. o utvrđivanju općih odredaba o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu i Kohezijskom fondu i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1260/1999 (SL 2006., L 210, str. 25.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 14., svezak 2., str. 120.)

(4)  Uredba (EU) br. 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju zajedničkih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu, Europskom poljoprivrednom fondu za ruralni razvoj i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo i o utvrđivanju općih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1083/2006 (SL 2013., L 347, str. 320.)


Opći sud

28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/20


Presuda Općeg suda od 11. travnja 2018. – H protiv Vijeća

(Predmet T-271/10 RENV) (1)

((„Zajednička vanjska i sigurnosna politika - Nacionalni član osoblja upućen u Policijsku misiju Europske unije (EUPM) u Bosni i Hercegovini - Odluka o preraspoređivanju - Nadležnost voditelja Policijske misije Europske unije (EUPM) za odlučivanje o preraspoređivanju upućenog nacionalnog člana osoblja - Obveza obrazlaganja - Zlouporaba ovlasti - Očita pogreška u ocjeni - Uznemiravanje”))

(2018/C 182/22)

Jezik postupka: engleski

Stranke

Tužitelj: H (zastupnik: M. Velardo, odvjetnik)

Tuženik: Vijeće Europske unije (zastupnici: A. Vitro i F. Naert, agenti)

Predmet

Kao prvo, zahtjev na temelju članka 263. UFEU-a za poništenje, s jedne strane, odluke od 7. travnja 2010. koju je potpisao voditelj osoblja Policijske misije Europske unije (EUPM) u Bosni i Hercegovini, kojom je tužiteljica preraspoređena na radno mjesto Criminal Justice Adviser – Prosecutor u područnom uredu Banja Luka (Bosna i Hercegovina) i, s druge strane, odluke od 30. travnja 2010. koju je potpisao voditelj misije EUPM-a sukladno članku 6. Odluke Vijeća 2009/906/ZVSP od 8. prosinca 2009. o Policijskoj misiji Europske unije u Bosni i Hercegovini (SL 2009., L 322, str. 22.) kojom je potvrđena odluka od 7. travnja 2010. i, kao drugo, zahtjev na temelju članka 268. UFEU-a za naknadu štete koju je tužiteljica navodno pretrpjela.

Izreka

1.

Tužba se odbija.

2.

Osobi H nalaže se snošenje troškova.


(1)  SL C 221, 14. 8. 2010.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/20


Presuda Općeg suda od 10. travnja 2018. – Alcogroup i Alcodis protiv Komisije

(Predmet T-274/15) (1)

((„Tužba za poništenje - Tržišno natjecanje - Zabranjeni sporazumi - Tržište bioetanola i etanola - Upravni postupak - Odluka kojom se nalaže pretraga - Komisijine ovlasti provjere - Zaštita povjerljivosti komunikacije između odvjetnikâ i klijenata - Dokumenti koji su predmet prepiske nakon prethodno provedene pretrage - Komisijino odbijanje da prekine predmetne postupke za utvrđivanje povrede - Akt koji se ne može pobijati - Nedopuštenost”))

(2018/C 182/23)

Jezik postupka: francuski

Stranke

Tužitelji: Alcogroup (Bruxelles, Belgija) i Alcodis (Bruxelles) (zastupnici: P. de Bandt, J. Dewispelaere i J. Probst, odvjetnici)

Tuženik: Europska komisija (zastupnici: T. Christoforou, C. Giolito, V. Bottka i F. Jimeno Fernández, agenti)

Intervenijenti u potporu tužiteljima: Orde van Vlaamse Balies (Bruxelles) (zastupnici: u početku T. Bontinck i P. Goffinet, a zatim F. Wijckmans, S. Engelen i S. De Keer, odvjetnici), Ordre des barreaux francophones et germanophone (Bruxelles) (zastupnici: T. Bontinck, A. Guillerme i P. Goffinet, odvjetnici), i Ordre français des avocats du barreau de Bruxelles (Bruxelles) (zastupnici: T. Bontinck, A. Guillerme i P. Goffinet, odvjetnici)

Predmet

Zahtjev koji se temelji na članku 263. UFEU-a za poništenje Odluke Komisije C(2015) 1769 final od 12. ožujka 2015., upućene društvu Alcogroup kao i svim društvima koja ono izravno ili neizravno kontrolira, uključujući društvo Alcodis, o postupku primjene članka 20. stavka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 (AT.40244 – Bioetanol), i Komisijina dopisa od 8. svibnja 2015. upućenog društvu Alcogroup u okviru istraga AT.40244 – Bioethanol i AT.40054 – Oil and Biofuel Markets.

Izreka

1.

Tužba se odbacuje kao nedopuštena.

2.

Društva Alcogroup i Alcodis snosit će vlastite troškove kao i troškove Europske komisije, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.

3.

Orde van Vlaamse Balies, Ordre des barreaux francophones et germanophone i Ordre français des avocats du barreau de Bruxelles snosit će vlastite troškove nastale u okviru ovog postupka.


(1)  SL C 279, 24. 8. 2015.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/21


Rješenje predsjednika Općeg suda od 22. ožujka 2018. – Valencia Club de Fútbol protiv Komisije

(Predmet T-732/16 R)

((„Privremena pravna zaštita - Državne potpore - Potpore koje je Španjolska dodijelila u korist nekoliko profesionalnih nogometnih klubova - Državno jamstvo koje je izdalo javno tijelo - Odluka kojom su potpore proglašene nespojivima s unutarnjim tržištem - Zahtjev za suspenziju primjene - Nepostojanje hitnosti”))

(2018/C 182/24)

Jezik postupka: španjolski

Stranke

Tužitelj: Valencia Club de Fútbol, SAD (Valencia, Španjolska) (zastupnici: J. García-Gallardo Gil-Fournier i A. Guerrero Righetto, odvjetnici)

Tuženik: Europska komisija (zastupnici: G. Luengo, B. Stromsky i P. Němečková, agenti)

Intervenijent u potporu tužitelju: Kraljevina Španjolska (zastupnik: A. Gavela Llopis, agent)

Predmet

Zahtjev na temelju članaka 278. i 279. UFEU-a za suspenziju primjene Odluke Komisije (EU) 2017/365 od 4. srpnja 2016. o državnoj potpori SA.36387 (2013/C) (ex 2013/NN) (ex 2013/CP) koju je provela Španjolska u korist triju nogometnih klubova iz Valencije: Valencia Club de Fútbol, Hércules Club de Fútbol, SAD i Elche Club de Fútbol, SAD (SL 2017., L 55, str. 12.).

Izreka

1.

Odbija se zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

2.

Opoziva se rješenje od 10. studenoga 2016., Valencia Club de Fútbol/Komisija (T-732/16 R).

3.

O troškovima će se odlučiti naknadno.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/22


Rješenje predsjednika Općeg suda od 22. ožujka 2018. – Hércules Club de Fútbol protiv Komisije

(Predmet T-766/16 R)

((„Privremena pravna zaštita - Državne potpore - Potpore koje je Španjolska dodijelila u korist nekoliko profesionalnih nogometnih klubova - Državno jamstvo koje je izdalo javno tijelo - Odluka kojom su potpore proglašene nespojivima s unutarnjim tržištem - Zahtjev za suspenziju primjene - Nepostojanje hitnosti”))

(2018/C 182/25)

Jezik postupka: španjolski

Stranke

Tužitelj: Hércules Club de Fútbol, SAD (Alicante, Španjolska) (zastupnici: S. Rating i Y. Martínez Mata, odvjetnici)

Tuženik: Europska komisija (zastupnici: G. Luengo, B. Stromsky i P. Němečková, agenti)

Intervenijent u potporu tužitelju: Kraljevina Španjolska (zastupnik: A. Gavela Llopis, agent)

Predmet

Zahtjev na temelju članaka 278. i 279. UFEU-a za suspenziju primjene Odluke Komisije (EU) 2017/365 od 4. srpnja 2016. o državnoj potpori SA.36387 (2013/C) (ex 2013/NN) (ex 2013/CP) koju je provela Španjolska u korist triju nogometnih klubova iz Valencije: Valencia Club de Fútbol, Hércules Club de Fútbol, SAD i Elche Club de Fútbol, SAD (SL 2017., L 55, str. 12.).

Izreka

1.

Odbija se zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

2.

Opoziva se rješenje od 11. studenoga 2016., Hércules Club de Fútbol/Komisija (T-766/16 R).

3.

O troškovima će se odlučiti naknadno.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/22


Rješenje Općeg suda od 21. ožujka 2018. – Eco-Bat Technologies i dr. protiv Komisije

(Predmet T-361/17) (1)

((„Tužba za poništenje - Zabranjeni sporazumi - Tržište recikliranih automobilskih akumulatora - Odluka o ispravku odluke kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU-a i izriču novčane kazne - Rok za tužbu - Dan od kojega rok počinje teći - Nepravodobnost - Nedopuštenost”))

(2018/C 182/26)

Jezik postupka: engleski

Stranke

Tužitelji: Eco-Bat Technologies Ltd (Matlock, Ujedinjena Kraljevina), Berzelius Metall GmbH (Braubach, Njemačka) i Société traitements chimiques des métaux (STCM) (Bazoches-les-Gallerandes, Francuska) (zastupnici: M. Brealey, QC, I. Vandenborre i S. Dionnet, odvjetnici)

Tuženik: Europska komisija (zastupnici: F. van Schaik, G. Conte, I. Rogalski i J. Szczodrowski, agenti)

Predmet

Zahtjev na temelju članka 263. UFEU-a za, s jedne strane, poništenje Odluke Komisije C(2017) 900 final od 8. veljače 2017. u vezi s postupkom na temelju članka 101. UFEU-a (Predmet AT.40018 – Recikliranje automobilskih akumulatora), kako je ispravljena Odlukom Komisije C(2017) 2223 final od 6. travnja 2017., i, s druge strane, za smanjenje iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima.

Izreka

1.

Tužba se odbacuje kao nedopuštena.

2.

Društvima Eco-Bat Technologies Ltd, Berzelius Metall GmbH i Société traitements chimiques des métaux (STCM) nalaže se snošenje troškova.


(1)  SL C 318, 25. 9. 2017.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/23


Rješenje Općeg suda od 21. ožujka 2018. – UD protiv Komisije

(Predmet T-574/17) (1)

((„Javna služba - Korisnik mirovine za nadživjele osobe - Socijalna sigurnost - Odbijanje zahtjeva za prethodno odobrenje radi naknade određenih liječničkih troškova - Novi zahtjev - Isključivo potvrđujući akt - Rok za tužbu - Nedopuštenost”))

(2018/C 182/27)

Jezik postupka: francuski

Stranke

Tužitelj: UD (zastupnici: S. Orlandi i T. Martin, odvjetnici)

Tuženik: Europska komisija (zastupnici: T. Bohr i M. Mensi, agenti)

Predmet

Zahtjev na temelju članka 270. UFEU-a za poništenje odluke Komisije o odbijanju davanja tužitelju prethodnog odobrenja radi naknade određenih liječničkih troškova.

Izreka

1.

Tužba se odbacuje kao nedopuštena.

2.

UD-u se nalaže snošenje vlastitih troškova kao i troškova Europske komisije.


(1)  SL C 369, 30. 10. 2017.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/23


Tužba podnesena 24. siječnja 2018. – Giove Gas protiv EUIPO-a – Primagaz (KALON AL CENTRO DELLA FAMIGLIA)

(Predmet T-34/18)

(2018/C 182/28)

Jezik na kojem je tužba podnesena: talijanski

Stranke

Tužitelj: Giove Gas Srl (Tarquinia, Italija) (zastupnici: A. Bergonzini i F. Dinelli, odvjetnici)

Tuženik: Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO)

Druga stranka pred žalbenim vijećem: Compagnie des gaz de petrole Primagaz (Pariz, Francuska)

Podaci o postupku pred EUIPO-om

Podnositelj prijave spornog žiga: tužitelj

Predmetni sporni žig: Figurativni žig Europske unije koji sadržava verbalne elemente „KALON AL CENTRO DELLA FAMIGLIA” – prijava za registraciju br. 14 740 559

Postupak pred EUIPO-om: postupak povodom prigovora

Pobijana odluka: Odluka drugog žalbenog vijeća EUIPO-a od 27. studenoga 2017. u predmetu R 1271/2017-2

Tužbeni zahtjev

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

preinači pobijanu odluku u cijelosti;

dopusti registraciju žiga.

Tužbeni razlog

Povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1001/2017.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/24


Tužba podnesena 5. ožujka 2018. – Szegedi protiv Parlamenta

(Predmet T-135/18)

(2018/C 182/29)

Jezik postupka: mađarski

Stranke

Tužitelj: Csanád Szegedi (Budimpešta, Mađarska) (zastupnik: Kristóf Bodó, odvjetnik)

Tuženik: Europski parlament

Tužbeni zahtjev

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

poništi obavijest o terećenju br. 2017-1635 koju je izdao glavni tajnik Europskog parlamenta;

poništi odluku o povratu koju je donio glavni tajnik Europskog parlamenta 30. studenoga 2017., u iznosu od 264 196,11 eura.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog svojoj tužbi tužitelj navodi sedam tužbenih razloga.

1.

Prvi tužbeni razlog temelji se na činjenici da su u odluci glavnog tajnika, zaključci koji se odnose na povrat putnih troškova i na parlamentarne asistente, protivni objektivnoj stvarnosti. Tužitelj je tražio povrat putnih troškova samo u slučajevima u kojima je na njih imao pravo u skladu s odredbama Odluke br. 2009/C 159/01 Predsjedništva Europskog parlamenta o provedbenim mjerama Statuta zastupnika u Europskom parlamentu.

Akreditirani parlamentarni asistenti na koje se odnosi odluka, koji su u ugovornom odnosu s Europskim parlamentom, obavljali su zadaće potpore u izvršavanju tužiteljevih zastupničkih dužnosti u Bruxellesu i Strasbourgu.

2.

Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi načela jednakosti oružja.

Tužitelj nije imao pristup dokazima u prilog činjenicama sadržanima u odluci glavnog tajnika. Iako ih je zatražio pisanim putem, glavni tajnik mu nije poslao navedene dokaze, čime ga je spriječio da u bilo kojem trenutku podnese očitovanja o meritumu. Odluka glavnog tajnika, na kojoj se temelji obavijest o terećenju, kao pravni akt koji se odnosi na tužitelja, donesena je uz povredu načela nepristranog i pravičnog postupka te načela jednakosti oružja i prava obrane tužitelja.

3.

Treći tužbeni razlog temelji se na činjenici da odluka glavnog tajnika sadrži pogrešku koja se tiče prava u dijelu koji se odnosi na teret dokazivanja. Suprotno onome što je utvrđeno u odluci glavnog tajnika, argumenti izneseni u točki 54. presude Općeg suda od 10. listopada 2014., donesene u predmetu T-479/13, Marciani/Parlament, ne mogu se smatrati relevantnima u ovom predmetu, upravo zato što je u slučaju zastupnika Marcianija trebalo primijeniti Pravilnik [Pravilnik o isplati troškova i naknada zastupnicima Europskog parlamenta], dok je tijekom zastupničkog mandata tužitelja još bila na snazi Uredba Vijeća (EZ) br. 160/2009.

4.

Četvrti tužbeni razlog temelji se na nedostatku pravne osnove povrata plaće isplaćene akreditiranim parlamentarnim asistentima. Taj razlog sadrži dva dijela:

Prvi dio četvrtog tužbenog razloga temelji se na nepostojanju pravne veze između tužitelja i Europskog parlamenta. Od trenutka stupanja na snagu Uredbe (EZ) br. 160/2009 Europski parlament je taj koji ima pravnu vezu s akreditiranim parlamentarnim asistentom, a ne zastupnik, pri čemu Europski parlament ne naknađuje troškove, nego isplaćuje plaću. Što se tiče odgovarajućeg radnog odnosa akreditiranih parlamentarnih zastupnika, tužitelj nije u nikakvom ugovornom odnosu s Europskim parlamentom. Europski parlament nije tužitelju isplatio pripadajuću plaću akreditiranog parlamentarnog asistenta. U nedostatku pravnog odnosa i pravne osnove, tužitelj ne može imati nikakvu obvezu povrata u korist Europskog parlamenta.

Drugi dio četvrtog tužbenog razloga temelji se na činjenici da vanjska djelatnost akreditiranih parlamentarnih asistenata ne dovodi do nastanka nikakvog prava na povrat u vezi s isplaćenom plaćom. Članak 12. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije ne zabranjuje vanjsku djelatnost, nego samo zahtijeva dobivanje dopuštenja tijela za imenovanje. Naprotiv, u slučaju da se ne traži odobrenje, propisom nisu predviđene sankcije u obliku potpunog povrata isplaćene plaće.

5.

Peti tužbeni razlog temelji se na zabrani retroaktivne primjene propisa kojim se uvodi obveza. Točka 8. odluke glavnog tajnika upućuje, u pogledu pravne osnove za zaključak koji je izveden, na članak 39.a Provedbenih mjera, unatoč tome što je Odluka br. 2015/C 397/03 Predsjedništva Europskog parlamenta, kojom se izmjenjuju Provedbene mjere Statuta zastupnika u Europskom parlamentu, primjenjiva od 1. siječnja 2016. tako da ne može biti mjerodavna u ovom sporu.

6.

Šesti tužbeni razlog temelji se na neispunjavanju obveze obrazlaganja i povredi načela proporcionalnosti, u dijelu u kojem se odnosi na utvrđivanje iznosa. Traženi iznos nije detaljno obrazložen niti je ponuđena metoda izračuna te se pretpostavlja da parlamentarni asistent nije nikada radio za tužitelja.

7.

Sedmi tužbeni razlog temelji se na činjenici da je izvršena procjena dokumenta koji dokazuje datum putovanja, priloženog povratu putnih troškova, što odstupa od njegove svrhe i da je na temelju tog dokumenta izvučen neutemeljen zaključak.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/26


Tužba podnesena 16. ožujka 2018. – Chrysses Demetriades & Co. i Provident Fund of the Employees of Chrysses Demetriades & Co protiv Vijeća i dr.

(Predmet T-198/18)

(2018/C 182/30)

Jezik postupka: engleski

Stranke

Tužitelji: Chrysses Demetriades & Co. LLC (Limassol, Cipar), Provident Fund of the Employees of Chrysses Demetriades & Co LLC (Limassol) (zastupnik: P. Tridimas, Barrister)

Tuženici: Vijeće Europske unije, Europska komisija, Europska središnja banka, Euroskupina i Europska unija

Tužbeni zahtjev

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

naloži tuženicima da tužiteljima plate iznose navedene u Popisu priloženom tužbi, uvećane za kamate koje teku od 26. ožujka 2013. do donošenja presude Općeg suda;

naloži tuženicima snošenje troškova.

Podredno, tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

utvrdi postojanje izvanugovorne odgovornosti Europske unije i/ili tuženih institucija;

utvrdi kojim se postupkom može ustanoviti naknadivi gubitak koji su tužitelji zaista pretrpjeli; i

naloži tuženicima snošenje troškova.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog osnovanosti tužbe tužitelji ističu četiri tužbena razloga koji su u bitnome istovjetni ili slični onima istaknutima u predmetu T-197/18, JV Voscf i dr. protiv Vijeća i dr.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/26


Tužba podnesena 23. ožujka 2018. – VQ protiv ESB-a

(Predmet T-203/18)

(2018/C 182/31)

Jezik postupka: engleski

Stranke

Tužitelj: VQ (zastupnik: G. Cahill, Barrister)

Tuženik: Europska središnja banka

Tužbeni zahtjev

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

poništi, u skladu s člankom 263. UFEU-a, Odluku Europske središnje banke SNC-2016-0026 od 14. ožujka 2018.;

utvrdi da je, u skladu s člankom 277. UFEU-a, članak 18. stavak 6. Uredbe o SSM-u (1) nezakonit te da stoga poništi navedenu odluku; i

naloži ESB-u snošenje troškova.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog osnovanosti tužbe tužitelj ističe tri tužbena razloga.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je ESB povrijedio članak 18. stavak 1. Uredbe o SSM-u i članak 49. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, time što je odredio administrativnu novčanu kaznu na osnovi pravnog okvira koji se temelji na odredbama prava Unije i nacionalnog prava koje nemaju izravni učinak.

Tužitelj tvrdi da se njegove ponovne kupnje trezorskih dionica između 1. siječnja 2014. i 31. prosinca 2015. ne bi trebale smatrati povredom članka 77. točke (a) i članka 78. Uredbe 575/2013 (2), s obzirom na to da zaštitni sloj za očuvanje kapitala nije bio na snazi niti je bio utvrđen do 1. siječnja 2016.

Budući da se ESB-ova odluka temelji na pravilima kojima se uređuje zaštitni sloj za očuvanje kapitala u Direktivi 2013/36 (3), koja nisu bila ni obvezujuća, ni na snazi niti su bila utvrđena do 1. siječnja 2016., tužitelj tvrdi da je ESB odredio administrativnu novčanu kaznu a da ne postoji izravno primjenjivo pravilo prava Unije i nacionalnog prava.

Pobijanom je odlukom stoga povrijeđen članak 18. stavak 1. Uredbe o SSM-u i osobito načelo zakonitosti iz članka 49. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je ESB povrijedio članak 132. stavak 1. točku (b) Uredbe 468/2014, (4) time što je naložio objavu administrativne novčane kazne na neanonimnoj osnovi.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je članak 18. stavak 6. Uredbe o SSM-u nezakonit i da se njime krši članak 263. šesti stavak UFEU-a i članak 47. Povelje o temeljnim pravima, u dijelu u kojem se njime propisuje obveza objavljivanja administrativne novčane kazne, neovisno o činjenici da tužitelj namjerava podnijeti tužbu Općem sudu u roku predviđenim člankom 263. šestim stavkom UFEU-a.

Vijeće je tužitelja koji je imao pravni interes za podnošenje tužbe protiv odluke o tome da se administrativna novčana kazna objavi na neanonimnoj osnovi, lišilo dvomjesečnog roka iz članka 263. šestog stavka UFEU-a time što je primijenilo pravilo poput onog iz članka 18. stavka 6. Uredbe o SSM-u.

Pobijanom se odredbom odstupa od dvomjesečnog roka za podnošenje tužbe za poništenje i ESB-u se dodjeljuje jednostrana ovlast određivanja trenutka u kojem kreditna institucija mora podnijeti tužbu.

Iako ESB ima ovlast objavljivanja administrativnih novčanih kazni, predmetna kreditna institucija mora podnijeti tužbu prije donošenja ESB-ove odluke o objavljivanju kazne. Ovom se situacijom stvara nerazumna nesigurnost za kreditnu instituciju koja u konačnici može ograničiti njezinu sposobnost podnošenja tužbe te kojom se naposljetku krši njezino temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek.

Posljedično, članak 18. stavak 6. Uredbe o SSM-u protivan je članku 263. šestom stavku UFEU-a i članku 47. Povelje o temeljnim pravima.

Budući da je ESB lišio tužitelja njegovih prava na djelotvoran pravni lijek, pobijanu odluku treba poništiti.


(1)  Uredba Vijeća (EU) br. 1024/2013 od 15. listopada 2013. o dodjeli određenih zadaća Europskoj središnjoj banci u vezi s politikama bonitetnog nadzora kreditnih institucija (SL 2013., L 287, str. 63.)

(2)  Uredba (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 (SL 2013., L 176, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 13., str. 3. i ispravak SL 2017., L 20, str. 2.)

(3)  Direktiva 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ (SL 2013., L 176, str. 338.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 14., str. 105. i ispravak SL 2017., L 20, str. 1.)

(4)  Uredba (EU) br. 468/2014 Europske središnje banke od 16. travnja 2014. o uspostavljanju okvira za suradnju unutar Jedinstvenog nadzornog mehanizma između Europske središnje banke i nacionalnih nadležnih tijela te s nacionalnim imenovanim tijelima (Okvirna uredba o SSM-u) (ESB/2014/17) (SL 2014., L 141, str. 1.)


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/28


Tužba podnesena 30. ožujka 2018. – Piaggio & C. protiv EUIPO-a – Zhejiang Zhongneng Industry Group (Ciclomotori)

(Predmet T-219/18)

(2018/C 182/32)

Jezik na kojem je tužba podnesena: talijanski

Stranke

Tužitelj: Piaggio & C. SpA (Pontedera, Italija) (zastupnik: F. Jacobacci, odvjetnik)

Tuženik: Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO)

Druga stranka pred žalbenim vijećem: Zhejiang Zhongneng Industry Group Co. Ltd (Taizhou City, Kina)

Podaci o postupku pred EUIPO-om

Nositelj spornog dizajna: druga strana pred žalbenim vijećem

Predmetni sporni dizajn: dizajn Zajednice 1 783 655-0002

Pobijana odluka: Odluka trećeg žalbenog vijeća EUIPO-a od 19. siječnja 2018. u predmetu R 1496/2015-3

Tužbeni zahtjev

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

poništi pobijanu odluku;

proglasi ništavim dizajn Zajednice koji je registriran pod br. 1 783 655-0002, u vlasništvu nositelja, zbog svih razloga navedenih u ovoj tužbi;

naloži da sve troškove koje se odnose na postupak pred žalbenim vijećem idu na teret tuženika i nositelja, u smislu članka 190. Poslovnika Općeg suda;

naloži EUIPO-u i eventualnom intervenijentu snošenje troškova ovog postupka.

Tužbeni razlozi

Pogrešno tumačenje i primjena članka 6. Uredbe br. 6/2002;

Povreda članka 25. stavka 1. točke (e) Uredbe br. 6/2002;

Povreda članka 25. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 6/2002.


28.5.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 182/29


Tužba podnesena 5. travnja 2018. – Transtec protiv Komisije

(Predmet T-228/18)

(2018/C 182/33)

Jezik postupka: francuski

Stranke

Tužitelj: Transtec (Bruxelles, Belgija) (zastupnici: L. Levi i N. Flandin, odvjetnici)

Tuženik: Europska komisija

Tužbeni zahtjev

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

tužbu proglasi dopuštenom i osnovanom

te u skladu s tim:

poništi odluku od 26. ožujka 2018. kojom je Europska komisija odbila ponudu konzorcija kojem je tužitelj voditelj za grupu predmeta nabave br. 3 u okviru javne nabave „Framework contract for the implementation of external aid 2018 (SIEA EUROPAID/138778/DH/SER/MULTI” (u daljnjem tekstu: javna nabava) u vezi s okvirnim ugovorom za pružanje usluga trećim zemljama korisnicama vanjske pomoći Unije i grupu predmeta nabave br. 3 dodijelio deseterima drugim ponuditeljima,

na temelju mjera upravljanja postupkom (vidjeti članak 55. Poslovnika Općeg suda) pozove tuženika da predoči (i) značajke i relativne prednosti 10 prihvaćenih ponuda za grupu predmeta nabave br. 3 kao i njihove ukupne ocjene za podstavke 1.1, 1.2, 1.3, 1.4, 1.5, 1.6 stavke Ukupna organizacija i metodologija („Global Organisation and Methodology”), te ukupne ocjene 10 prihvaćenih ponuda za grupu predmeta nabave br. 3 za stavku Ukupna tehnička ocjena („Technical score”) i za stavku Ukupna financijska ocjena („Financial score”) i (ii) detaljno izvješće povjerenstva za procjenu;

proglasi dopuštenim i osnovanim zahtjev za naknadu štete u bruto iznosu od 2 400 000 eura;

tuženiku naloži snošenje troškova.

Tužbeni razlozi i glavni argumenti

U prilog osnovanosti tužbe tužitelj ističe šest tužbenih razloga.

1.

Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 106. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.; u daljnjem tekstu: Financijska uredba) i članka 4. Uputa ponuditeljima („Instructions to Tenderers”; u daljnjem tekstu: Upute). Komisija je takvu povredu počinila zato što zbog nepravilnosti nije isključila ponuditelja koji je član jednog od konzorcija kojima je dodijeljen ugovor.

2.

Drugi tužbeni razlog koji se temelji na Komisijinoj očitoj pogrešci u ocjeni i povredi odredaba članka 110. stavka 5. Financijske uredbe, članka 151. Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 1268/2012 od 29. listopada 2012. o pravilima za primjenu Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije (SL L 362, str.1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 183.; u daljnjem tekstu: Provedbena uredba), obveze koja proizlazi iz članka 41. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) o poštovanju načela dobre uprave i članka 15. stavka 3. Uputa jer Komisija nije dovoljno pažljivo ispitala izuzetno niske ponude.

3.

Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja iz članka 113. stavka 2. Financijske uredbe i članka 161. stavka 1. Provedbene uredbe.

4.

Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na djelotvoran pravni lijek kako je propisano člankom 47. Povelje.

5.

Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja, nediskriminacije jamstva poštenog tržišnog natjecanja, članka 102. stavaka 1. i 2. Financijske uredbe zbog nezakonitosti odredaba članka 7. Uputa.

6.

Šesti tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela dobre uprave kako je propisano člankom 41. Povelje zbog nezakonitosti članka 7. stavka 3. Uputa.