11.4.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 129/1

Izvjestitelj:

Plamen DIMITROV

1.1.

EGSO smatra da je nejednakost dohotka i nejednaka raspodjela bogatstva u EU-u postala gospodarski i socijalni izazov, koji bi trebalo rješavati provedbom odgovarajućih mjera na nacionalnoj razini te uz potporu mjera na razini EU-a. Veću važnost pripisujemo nejednakosti dohotka, bilo u Europi bilo na svjetskoj razini. Međutim, EGSO naglašava da pozornost treba usmjeriti i na nejednaku raspodjelu bogatstva, koja je mnogo varijabilnija funkcija i ima mnogo dugotrajniji utjecaj. Upravo je zato potrebno pojasniti razloge nejednakosti, utvrditi čimbenike koji do njih dovode te osmisliti odgovarajuća politička rješenja.

1.2.

Treba provesti pažljivu analizu i procjenu točne prirode raspodjele bogatstva u EU-u te poduzeti pravovremene preventivne mjere kako bi se izbjegle štetne posljedice, kao što su brzo nestajanje „srednje klase” i pripisivanje sve većeg broja ljudi kategoriji „siromašnih radnika” ili kategoriji građana kojima „prijeti siromaštvo i socijalna isključenost”. Tržišno gospodarstvo treba promatrati ne samo kao sredstvo za postizanje snažnog gospodarskog rasta nego i kao jedan od mehanizama potrebnih za postizanje ciljeva važnih za društvo.

1.3.

Najvažniji instrument koji državama članicama stoji na raspolaganju za promicanje pravedne preraspodjele dodane vrijednosti u čitavom društvu fiskalna je politika. Središnja bi se uloga također trebala dodijeliti aktivnim politikama tržišta rada kojima se olakšava prijelaz između obrazovanja, osposobljavanja i poslovnog života, kao i politikama kojima se uređuju oporezivanje i socijalni prijenosi. EGSO preporučuje da države članice što prije provedu mjere kojima se može umanjiti nejednakost i osigurati pravedna preraspodjela nove dodane vrijednosti u čitavom društvu.

1.4.

EGSO smatra da je potreban sustav socijalnih prijenosa i socijalne pomoći koji će dobro funkcionirati. Preraspodjela kao mehanizam naknade velikim bi dijelom trebala popuniti praznine u sustavu tržišta. Potrebno je razviti javna dobra (društvenu infrastrukturu, objekte za usluge od javnog interesa itd.), čija bi se uloga trebala promatrati kao sredstvo za rješavanje nejednakosti. Fiskalne prihode trebalo bi više preusmjeriti s oporezivanja rada na oporezivanje bogatstva, pri čemu bi se oporezivali nasljedstvo i dohodak od kapitala.

1.5.

Koncentracija bogatstva također stvara koncentraciju goleme moći, koja se manifestira u raznim oblicima, među ostalim u vidu narušavanja tržišnog natjecanja. EGSO smatra da je intenzivan gospodarski rast ključan za smanjenje siromaštva i nejednake raspodjele gospodarstva. Rast treba promicati boljim korištenjem strukturnih i kohezijskih fondova, poticanjem poduzetništva, zaštitom natjecanja, programima potpore malim i srednjim poduzetnicima i provedbom politika za sprečavanje diskriminacije žena i osoba u nepovoljnim situacijama.

1.6.

EGSO je zabrinut za djelotvornost trenutačne politike EU-a u okviru strategije Europa 2020., kojom se osobit naglasak stavlja na siromaštvo. U tu je svrhu potrebna adekvatnija politička potpora kako bi se državama članicama osigurala dovoljna podrška pri suočavanju s trendovima sve veće nejednakosti. Potrebne su snažnije mjere kako bi se uhvatilo u koštac s problemom siromaštva, koje proteklih nekoliko godina raste u apsolutnom smislu (1). Stoga se politike trebaju kreirati na nadnacionalnoj europskoj razini kako bi se primjenom integriranog pristupa promicao uključiviji rast. Europski stup socijalnih prava trebalo bi se mnogo tješnje povezati s europskim semestrom, a oba bi trebalo uskladiti sa strategijom Europa 2020. radi uspješnog ostvarivanja njome zadanih ciljeva na europskoj i nacionalnoj razini.

1.7.

Usto treba provoditi ciljane mjere na tržištu rada povezane sa socijalnom zaštitom. S obzirom na to da zaštita radnih mjesta, koja prolaze kroz vrlo dinamične promjene, nije uvijek izvediva, potrebno je usredotočiti se na promicanje zapošljavanja i zaštitu radne snage. Veoma je važno održati minimalne socijalne standarde kojima se jamče dostojanstvena plaća i dostojanstveni uvjeti rada. Naglasak treba staviti na olakšavanje prijelaza u poslovnom životu, uz istodobno jamčenje zajedničkih, radničkih i socijalnih prava, uključujući pravo na pristupanje sindikatima i kolektivno pregovaranje.

1.8.

EGSO smatra da je potrebno uspostaviti transparentan mehanizam za sustavno praćenje podataka o dohotku i bogatstvu te omogućiti konsolidiranje tih podataka. Time će se, s jedne strane, poboljšati administracija, a s druge strane, olakšati izrada statističkih podataka o raspodjeli bogatstva u državama članicama. Uvođenje registra dioničara u poduzećima na europskoj razini imala bi važnu ulogu u ovom kontekstu.

2.1.

Nejednakost u raspodjeli bogatstva saže daleko u prošlost Europe. Riječ je o povijesnom procesu koji nije stao čak ni nakon osnivanja europodručja zbog stalnih novih unutarnjih i vanjskih neravnoteža izazvanih razlikama u gospodarskoj konkurentnosti. Razlike uključuje aspekte povezane s cijenom i troškovima i trenutačno ih produbljuju veliki politički izazovi s kojima se EU suočava, kao što su terorizam, populizam, nacionalni izbori te – s gospodarske strane – niske razine ulaganja, niske stope rasta, visoke razine nezaposlenosti, demografske promjene i položaj Europe u novim borbama za globalnu dominaciju u području trgovine i digitalnog razvoja.

2.2.

Potrebno je činiti jasnu razliku između nejednakosti dohotka i nejednake raspodjele bogatstva, koja ima dugotrajniji učinak, te ih je ključno detaljnije ispitati. Bogatstvo se sustavno neravnomjernije raspodijeljeno nego dohodak. Vrlo često, gospodarski subjekti mogu imati relativno sličan dohodak, no njihovo bogatstvo uvelike se razlikuje iz brojnih razloga koji nisu povezani s novcem, altruističnih razloga, nasljedstva i dr. Kao rezultat toga, stavljanjem naglaska na nejednaku raspodjelu bogatstva objektivnije se prikazuju stvarne novčane nejednakosti među građanima EU-a.

2.3.

EGSO smatra da je gospodarski razvoj u Europi sve dinamičniji te da predstavlja izazov za institucije i njihovu sposobnost držanja koraka s promjenama. To se pitanje ujedno pojavljuje u osobito povoljnom trenutku uzimajući u obzir raspravu o nejednakom razvoju država članica EU-a. Velike su razlike između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, zapadne i istočne Europe, država članica unutar i izvan europodručja, država članica unutar i izvan schengenskog područja.

2.4.

EGSO primjećuje da su se od 1970. godine nejednakost dohotka i nejednakost u raspodjeli bogatstva postupno povećavale. Općenito, globalizacija bi trebala imati pozitivnu ulogu u smanjenju razlika u dohotku i materijalnih razlika među zemljama, no proteklih je godina taj trend obrnut. Ukupno 10 % najbogatijih kućanstava ne samo da ostvaruje otprilike 31 % ukupnog dohotka, nego i posjeduje preko 50 % ukupnog bogatstva u 28 država članica EU-a. U mnogim je zemljama povećanje bogatstva nadmašilo rast BDP-a i dovelo do golemih nejednakosti (2). One imaju opasne gospodarske, socijalne i političke posljedice, koje zahtijevaju ozbiljnu javnu raspravu stručnjaka i političara o načinu rješavanja tog pitanja te iziskuju primjenu političkih mjera.

2.5.

EGSO smatra da postoji stvarna opasnost da će se problem nejednakosti produbiti na svjetskoj razini zbog iznimno brzog gospodarskog razvoja u Europi te zbog toga što je sve teže pravodobno kreirati makroekonomsku politiku. Širenje nejednakosti dohotka i bogatstva proteklih desetljeća potvrđuje rast Ginijeva koeficijenta, koji je u zemljama OECD-a u prosjeku porastao s 0,29, koliko je iznosio sredinom 1980-ih, na 0,32–0,35 u razdoblju 2013.–2015. Sličan trend prisutan je u pojedinačnim zemljama EU-a (3). Međutim, treba primijetiti da je u zemljama kao što su Bugarska, Litva i Rumunjska već dostigao kritičnu vrijednost veću od 0,37 (4). Unatoč činjenici da postoje brojni podaci i studije o nejednakosti dohotka, daleko je manje dokaza o nejednakostima u raspodjeli bogatstva na razini kućanstava, kako unutar tako i između država. Ustvari, čak ni danas ne postoje međunarodni standardi koje bi nacionalni statistički uredi i drugi izrađivači podataka mogli koristiti pri prikupljanju podataka o raspodjeli bogatstva (5).

2.6.

Zabrinjava činjenica što se, zbog općeg nedostatka povjerenja u mnogim europskim gospodarstvima, akumulirana dobit ponovno ne ulaže, a to potiskuje tržišno natjecanje te izaziva nagli pad ulaganja i pomanjkanje novih radnih mjesta. Thomas Piketty u svojoj knjizi (6) pruža empirijske dokaze o toj temi, na temelju proučavanja posebice europskog gospodarstva. Ako se dobit samo akumulira i dokapitalizira, to ne dovodi do stvaranja dodane vrijednosti ili povećanja povrata sredstava u stvarnom gospodarstvu. Stoga je logično da se jaz između bogatih i siromašnih u EU-u već desetljećima povećava.

2.7.

EGSO smatra da postoji opasnost da srednje klase u EU-u srednjoročno budu pod pritiskom. U doglednoj budućnosti sve će više radnih mjesta nestati kao posljedica digitalizacije i robotizacije. Osim toga, određene vrste zanimanja također nestaju unatoč prošlim i sadašnjim dokazima da bi se nova radna mjesta i nove vrste zanimanja jednako tako mogle pojaviti upravo zahvaljujući tim trendovima. Očekuje se da će te promjene – ako se njima primjereno ne upravlja – pridonijeti povećanju nejednakosti. EGSO smatra da bi trebalo pravodobno poduzeti mjere borbe protiv štetnih posljedica tehnološkog razvoja, procesa koji je inače inovativan i općenito ima povoljan socijalni učinak.

2.8.

EGSO izražava zabrinutost zbog činjenice da je odnos između stope zarade i dodane vrijednosti stvorene radom u državama članicama sve nerazmjerniji. To dovodi do sve većih nejednakosti u Europi, kako u bogatstvu, tako i u dohotku.

3.1.

Nejednakosti u raspodjeli bogatstva obično su mnogo veće od nejednakosti dohotka (7). EGSO naglašava da prvenstveno države članice raspolažu odgovarajućim instrumentima, kao što su programi za ulaganja, gospodarski rast i otvaranje novih radnih mjesta, oporezivanje i socijalne prijenose, za rješavanje gospodarskih i socijalnih nejednakosti. Međutim, također postoji prostor za djelovanje i na europskoj razini te bi institucije EU-a trebale ozbiljnije pristupiti tom pitanju jer bi učinci nejednakosti na stvarni poslovni ciklus bili složeni i imali mnogo dugotrajnije posljedice. Postojeće politike i dalje su više usmjerene na dohodak, nego na bogatstvo.

3.2.

EGSO smatra da je glavni problem činjenica da europsko gospodarstvo ostvaruje rast od kojega osobe u financijski nepovoljnom položaju rijetko imaju korist. Pritom se ni u kojem slučaju ne želi suprotstaviti funkcioniranju tržišnog gospodarstva, koje nudi mogućnosti za stvaranje bogatstva putem inovacija, osnivanja poduzeća, otvaranja radnih mjesta, čime se doprinosi gospodarskom rastu, zapošljavanju i financiranju socijalnog osiguranja. Međutim, osobe koje se nalaze na dnu piramide preraspodjele bogatstva i dohotka u cjelini ne ostvaruju korist ni od novih radnih mjesta. Iz toga proizlazi da će društvo biti financijski ravnopravnije ako se politika Europske unije usmjeri na mjere kojima se sve većem broju ljudi omogućuje ulazak na tržište rada i uživanje blagodati koje donosi uključivi gospodarski rast. U tom su smislu smanjenje nejednake raspodjele bogatstva i jačanje dugoročnog gospodarskog rasta dvije strane iste medalje.

3.3.

EGSO je zabrinut zbog toga što bi sve veća akumulacija bogatstva mogla dovesti do rentijerskog načina razmišljanja u društvu, zbog čega se bogatstvo ne bi ponovno ulagalo. To stoga neće doprinijeti razvoju stvarnog gospodarstva niti mogućem rastu BDP-a. To je temeljni problem kojim se Piketty bavi u svojem djelu, koje je rezultat petnaestogodišnjeg istraživanja i prikupljanja empirijskih podataka o nejednakosti dohotka i raspodjeli bogatstva u kapitalističkim društvima. Konačni rezultati – iako neki osporavaju neke njegove metode – ukazuju na znatne razlike unutar EU-a. Prema Pikettyjevim podacima, godišnja stopa povrata od kapitala iznosi 4 do 5 %, dok godišnji rast dohotka u srednjoj Europi iznosi otprilike 1 do 1,5 %, ovisno o državi, uzimajući u obzir očitu raznolikost tih država.

3.4.

EGSO smatra da su na odgovarajućim razinama potrebne dodatne mjere u područjima kao što su prekomjerna financijalizacija te dodatna koordinacija i usklađivanje porezne politike, mjere borbe protiv poreznih oaza, porezne prevare i utaja poreza, u cilju borbe protiv dugoročnog trenda u sivoj ekonomiji (lažno prikazivanje poslovnih prihoda, neprijavljeni ili skriveni zaposlenici te plaćanje „na ruke”) kao i mjere optimizacije strukture poreza i njihov relativni udio u prihodima od poreza država članica. Oporezivanje rada treba se preusmjeriti prema oporezivanju bogatstva.

3.5.

Tijekom posljednja dva desetljeća porezno natjecanje među državama članicama mnoge je vlade potaknulo na provođenje mjera koje su izmijenile redistributivnu prirodu fiskalne politike i pridonijele povećanju nejednakosti. EGSO državama članicama preporučuje da procijene negativan utjecaj poreznih politika i isprave ga što je prije moguće.

3.6.

EGSO smatra da bi Junckerov plan trebalo propisati kao prioritetan u zemljama s najizraženijim nejednakostima svih oblika. Nužno je poticati strana i domaća ulaganja. Sve se to treba provesti na jedinstven način i u skladu s europskim zakonodavstvom te s posebnim nacionalnim karakteristikama, dok bi upotrebu fondova trebalo pomno pratiti.

4.1.

Njemačka i Austrija zemlje su europodručja u kojima je nejednakost u raspodjeli bogatstva najizraženija. U Njemačkoj 5 % najbogatijeg stanovništva posjeduje 45,6 % bogatstva u zemlji, a Austriji je taj broj veći i iznosi 47,6 % (8)  (9). Problem je prisutan, uz isti trend, i na Cipru, u Portugalu, Francuskoj, Finskoj, Luksemburgu i Nizozemskoj (10). To pokazuje očitu raznolikost na tržištu u raspodjeli sredstava u pojedinačnim zemljama. U tim se zemljama, s jedne strane, bilježe niske razine nejednakosti dohotka, no s druge strane, visoke razine nejednakosti u raspodjeli bogatstva.

4.2.

U 1910. godini 10 % stanovništva Europe posjedovalo je 90 % bogatstva, a najbogatijih 1 % posjedovalo je 50 %. Nejednakost se nakon toga znatno smanjila, što je bio rezultat dvaju svjetskih ratova i Velike depresije, koji su pridonijeli nestanku velikog dijela financijskog kapitala i raznim javnim politikama izrazito progresivnog oporezivanja dohotka i nasljedstva, ograničenim financijskim špekulacijama, povećanjem plaća na račun dohotka od kapitala itd. Tijekom 1970-ih i 1980-ih godina 1 % najbogatijih osoba posjedovalo je 20 % bogatstva, sljedećih 9 % posjedovalo je 30 %, a srednja klasa, koja je činila 40 %, posjedovala je 40 % bogatstva. Nejednakost dohotka također se znatno smanjila (11). Međutim, nakon 1980. nejednakost se ponovno počela povećavati. U 28 država članica EU-a koje pripadaju razvijenim zemljama privatni kapital danas iznosi od 500 do 600 % BDP-a, a u Italiji 800 %.

4.3.

EGSO smatra da je velik problem i raspodjela bogatstva prema spolu. Taj je problem najizraženiji u Slovačkoj i Francuskoj, a slijede Austrija, Njemačka i Grčka. U Slovačkoj i Francuskoj muškarci posjeduju više od 75 % bogatstva, a žene samo 25 %, unatoč tomu što se ravnoteža spolova u tim zemljama znatno razlikuje. U Austriji, Njemačkoj i Grčkoj muškarci posjeduju otprilike 55 % bogatstva (12). Potrebno je procijeniti razloge takvih trendova i razmotriti treba li se to područje obuhvatiti politikom EU-a o rodnoj ravnopravnosti.

4.4.

EGSO smatra da je veoma važno kako je bogatstvo raspodijeljeno u pogledu zadovoljavanja potreba u području obrazovanja, strukovnog osposobljavanja, opsega usluga zdravstvene skrbi, stanovanja itd. U skladu s europskim socijalnim modelom, moramo poštovati temeljna načela, a to su jednake mogućnosti i jednako postupanje, rodna ravnopravnost, nediskriminacija i međugeneracijska solidarnost. Strukturne reforme usmjerene na povećanje ljudskog kapitala važne su za poboljšanje životnog standarda te bi također mogle smanjiti nejednakosti dohotka od rada i nejednaku raspodjelu bogatstva.

4.5.

Otprilike 44 % osoba u europodručju ima neki oblik dugovanja prema bankama ili financijskim institucijama. Stanje je bolje nego, primjerice, u SAD-u, u kojemu taj broj iznosi 75 %, no brzina rasta zaduženosti u proteklih nekoliko godina alarmantna je (13). Odgovornost bankovnog sustava također je vrlo velika jer on može provesti mjere primarne prevencije u pogledu borbe protiv sve veće opće zaduženosti društva. Odgovorno ponašanje mora dobiti središnje značenje.

4.6.

Ubrzana globalizacija tijekom posljednja tri desetljeća povećala je porezno opterećenje rada i preokrenula udio dohodaka i kapitala u bruto domaćem proizvodu. Kao posljedica toga, udio plaća u BDP-u u prosjeku se smanjio za 0,3 % godišnje, od 1980. do 2006. u većini država članica OECD-a. Tijekom istog razdoblja, udio dobiti u BDP-u povećao se od oko 31 % do 47 % u državama članicama EU15 (14). EGSO smatra da države članice i Europska unija pod hitno trebaju provesti politike kojima se može preokrenuti taj trend.

4.7.

EGSO je zabrinut zbog činjenice da u zemljama kao što su Velika Britanija i Francuska više od 50 % bogatstva proizlazi iz područja stanovanja. S jedne strane, to pokazuje nedostatak diversifikacije bogatstva. S druge strane, to znači da velik udio ljudi svoje bogatstvo akumulira iz dohotka od nekretnina. To se bogatstvo tada ponovno ne ulaže. Akumulira se sama dokapitalizacija. Time se postavlja pitanje kapitala, koji raste mnogo brže od dodane vrijednosti. Najnovije izvješće Oxfama (15) pokazuje da je bogatstvo osam najbogatijih osoba na svijetu jednako onomu koje posjeduje 50 % najsiromašnijih, što uzrokuje snažno nezadovoljstvo među građanima. Kapital je bio važan čimbenik u industrijskom razdoblju, no kada postane cilj sam po sebi, onda gubi svoju svrhu.

11.4.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 129/7

Izvjestitelj:

Petru Sorin DANDEA

1.1.

Zbog digitalizacije dolazi do stvaranja novih oblika zapošljavanja zbog kojih je sustav socijalne sigurnosti pod velikim pritiskom. EGSO preporučuje državama članicama, ali i europskim institucijama, da reguliraju te nove oblike zapošljavanja kako bi se moglo jasno utvrditi tko je poslodavac, a tko radnik. U tom pogledu EGSO preporučuje primjenu sudske prakse Suda Europske unije koji je priznao status radnika osobama koje se, iako ne posjeduju klasičan ugovor o radu, nalaze u situaciji u kojoj obavljaju djelatnost u okviru plaćenog odnosa zavisnosti.

1.2.

Financiranje postojećih sustava socijalne sigurnosti u brojnim se slučajevima temelji na pojedinačnom ugovoru o radu, a čini se da mnogi novi oblici gospodarske aktivnosti i zapošljavanja, koji su se pojavili zbog snažnog razvoja novih tehnologija, izlaze iz okvira ugovora o radu. EGSO smatra da ta situacija za sobom povlači brojne prijetnje za radnike koji rade u takvim uvjetima jer više nisu zaštićeni propisima o plaćama, uvjetima rada i socijalnoj sigurnosti.

1.3.

EGSO smatra da bi države članice trebale razmotriti mogućnost da u zakonodavstvo o mirovinskim sustavima uvedu odredbu koja obvezuje na isplatu doprinosa za sve osobe koje ostvaruju dohodak od rada. Ta je mjera prijeko potrebna jer u brojnim slučajevima radnici zaposleni u okviru novih oblika zapošljavanja proizašlih iz digitalizacije nisu prikladno pokriveni postojećim propisima o mirovinskim sustavima.

1.4.

EGSO smatra da bi države članice trebale razmotriti mogućnost povezivanja elektroničkih sustava nacionalnih mirovinskih sustava i sustava zdravstvenog osiguranja sa sustavima porezne uprave. Na taj bi način mogle brzo otkriti osobe koje, iako primaju dohodak od rada, nikad nisu uživale status osiguranika u javnim mirovinskim sustavima i sustavima zdravstvenog osiguranja.

1.5.

Države članice u okviru svojih nacionalnih sustava socijalne zaštite osiguravaju i druga regulirana prava koja korisnicima omogućuju primanje naknada. Među njima se osobito ističu roditeljski dopust, obiteljske naknade, dječji doplatak i druge naknade. Iako se ta prava često smatraju nedoprinosnima, pripadajuće naknade dodjeljuju se na temelju korisničkih prava, što u brojnim slučajevima podrazumijeva da potencijalni korisnik ima status zaposlenika. EGSO preporučuje državama članicama da iznađu rješenja kojima bi se osiguralo da radnici zaposleni u skladu s novim oblicima rada imaju odgovarajući pristup tim naknadama.

1.6.

Kad je riječ o radnicima zaposlenim putem novih oblika rada karakterističnih za digitalno doba, EGSO smatra da bi bilo moguće pronaći globalno rješenje za probleme povezane s priznavanjem njihovih prava koja se odnose na socijalnu sigurnost pomoću opće reforme načina financiranja tog sustava. Traži od država članica da iznađu rješenja za financiranje sustava socijalne sigurnosti kojima će se ne samo osigurati održivost tih sustava već i odgovoriti na potrebu da se osobama koje rade u novim oblicima rada osigura pristup istima. Kako bi se održivost sustava socijalne sigurnosti očuvala i u budućnosti te kako bi se rasteretila radna snaga, trebalo bi razmotriti može li se u tu svrhu iskoristiti dio digitalne dividende.

1.7.

EGSO smatra da bi rasprave koje je pokrenula Europska komisija o razvoju europskog stupa socijalnih prava obavezno trebale obuhvatiti i pitanje položaja radnika zaposlenih u novim oblicima rada, a osobito pitanje načina priznavanja njihova statusa i jamčenja da imaju odgovarajući pristup sustavima socijalne sigurnosti i socijalne zaštite.

2.1.

Digitalizacija dovodi do dubinskih promjena u gospodarstvu, na tržištima rada i u društvu u cjelini na nacionalnoj, regionalnoj i svjetskoj razini. Iako se moraju priznati očite prednosti koje digitalizacija donosi, jasno je da će ona predstavljati izazov za mnoge strukture unutar društva i gospodarstva te da može imati negativne posljedice za određene sektore ako se ne prilagode tom novom kontekstu. Jedno od područja na kojima bi digitalizacija mogla imati štetne posljedice jest sustav socijalne sigurnosti.

2.2.

Sustavi socijalne sigurnosti u Europi izgrađeni su u obliku u kojem ih danas poznajemo prije više od jednog stoljeća. U velikoj se mjeri temelje na izravnoj vezi s tržištem rada jer se velikim dijelom financiraju doprinosima koje uplaćuju radnici i njihovi poslodavci, a u različitim omjerima i porezima. U brojnim državama članicama postojanje pojedinačnog, službeno evidentiranog ugovora o radu predstavlja osnovni uvjet kojim se utvrđuje zaposlenikovo svojstvo osiguranika za tri velika stupa socijalne sigurnosti: mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje u slučaju nezaposlenosti.

2.3.

Digitalizacija je uzrokovala te i dalje uzrokuje velike promjene na tržištu rada. Te se promjene odnose na heterogenost oblika zapošljavanja koji se razlikuju od onog utemeljenog na trajnom pojedinačnom ugovoru o radu koji je proteklih desetljeća prevladavao u radnim odnosima. Točnije, novi oblici zapošljavanja, koji se skrivaju iza naziva poput „nezavisni izvođač” ili „suradnik”, izmišljeni su upravo zato da bi se u nekim slučajevima izbjegli tradicionalni koncepti kao što su „zaposlenik”, „poduzetnik” ili „samozaposlena osoba” (1). U takvom okruženju trebat će prilagoditi sustave socijalne sigurnosti kako bi oni ostali održivi i dugoročno dostatni.

2.4.

Budući da će naraštaji zaposlenika iz takozvane generacije „baby boom” napustiti tržište rada i da će ih u određenoj mjeri zamijeniti radnici koji će raditi putem novih oblika rada, kao što su ugovori bez radnog vremena, ugovori na zahtjev ili građanskopravni ugovori, sustavi socijalne sigurnosti i socijalne zaštite naći će se pod velikim pritiskom, a taj će pritisak biti sve veći uslijed jačanja fenomena starenja europskog stanovništva.

2.5.

U tom kontekstu jasno je da će se sustavi socijalne sigurnosti i socijalne zaštite morati prilagoditi promjenama koje digitalizacija već uzrokuje na tržištu rada. U određenim državama članicama socijalni partneri pokrenuli su dijalog potreban radi utvrđivanja političkih opcija i mjera nužnih za njihovu provedbu kako bi sustav socijalne zaštite ostao održiv i dostatan u novom kontekstu digitalizacije. Potrebne su i smjernice za razjašnjavanje eventualnih sivih zona u statusu zapošljavanja radnika u pogledu oporezivanja i socijalne sigurnosti.

2.6.

Moguće je da sve veći udio radne snage ne doprinosi etabliranim sustavima socijalne sigurnosti, pa stoga kroz njih ne ostvaruje prava kao što su naknade za nezaposlene te zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Socijalni partneri i vlade država članica moraju ozbiljno ispitati tu situaciju, ali te rasprave treba proširiti na cijeli EU i u njih uključiti lokalne vlasti, druge dionike civilnog društva, udruge i pružatelje usluga kako bi se utvrdile održive političke i zakonodavne mjere te dodatne odredbe kojima će se svim radnicima, uključujući samozaposlene radnike, osigurati pristup odgovarajućoj razini socijalne zaštite.

3.1.

Digitalizacija je uzrokovala te i dalje uzrokuje velike promjene na tržištu rada. Danas postoje brojni oblici zapošljavanja koji ne ulaze u okvir tradicionalnog odnosa poslodavac – radnik, poput radnika koji rade putem platformi, a koje se često smatra samozaposlenim osobama. Zbog te su pojave sustavi socijalne sigurnosti izloženi velikom pritisku. EGSO preporučuje državama članicama da na tu pojavu odgovore i da je, ako bude potrebno, reguliraju prilikom reforme tržišta rada i sustava socijalne sigurnosti

3.2.

Zakonodavstvom kojim je uređeno tržište rada, a koje postoji u većini država članica, utvrđeno je da se radni odnos temelji na pojedinačnom ugovoru o radu. U velikom broju novih oblika zapošljavanja koji su se pojavili zbog snažnog razvoja novih tehnologija više se ne koristi ugovor o radu. EGSO smatra da bi se situaciju u kojoj se nalaze ti radnici trebalo razjasniti kako bi im se zajamčila odgovarajuća prava u skladu s temeljnim načelima nacionalnih sustava u pogledu tržišta rada i socijalne sigurnosti. U slučaju gubitka posla ti bi radnici izravno ušli u kategoriju siromašnih osoba s obzirom na to da nemaju pravo na zaštitu u okviru sustava socijalne sigurnosti.

3.3.

Javni mirovinski sustavi država članica temelje se na načelu međugeneracijske solidarnosti. Međutim, iznos mirovine na temelju radnog vijeka obično se izračunava prema vrijednosti doprinosa koje su uplaćivali zaposlenik i poslodavac tijekom cijelog radno aktivnog života. Iz toga proizlazi da će radnici koji su obavljali netipične djelatnosti, koje se ne temelje na klasičnom ugovoru o radu, u mnogim slučajevima imati poteškoće pri stjecanju odgovarajućih prava na mirovinu za predmetna razdoblja. Budući da tijekom dugih vremenskih razdoblja nisu imali ugovor o radu, primat će izuzetno nisku mirovinu, što ih dovodi u opasnost da se nađu ispod praga siromaštva. EGSO smatra da bi države članice u zakonodavstvo o mirovinskim sustavima trebale uvesti odredbu koja obvezuje na isplatu doprinosa za sve osobe koje ostvaruju dohodak od rada.

3.4.

U okviru zakonodavstava o mirovinama u većini država članica predviđeno je da samozaposlene osobe moraju uplaćivati doprinose za mirovinsko osiguranje. Poreznim pravom ili radnim pravom uređuju se definicije djelatnosti samozaposlenih osoba i zaposlenih osoba. Međutim, tijelima vlasti u brojnim je slučajevima teško utvrditi prirodu djelatnosti o kojoj je riječ, osobito kada radnici rade u novim oblicima rada. EGSO preporučuje državama članicama da, kad je to potrebno pojasne svoje zakonodavstvo kako bi olakšale utvrđivanje oblika rada zaposlene osobe. Tako će biti lakše utvrditi koji radnici obavljaju djelatnost na internetu ili putem novih oblika rada, a države članice moći će bolje zaštititi prikupljanje doprinosa za njihovo pravo na mirovinu.

3.5.

Kako bi se lakše utvrdilo koji radnici ne uživaju status osiguranika u javnom mirovinskom sustavu zbog toga što u određenom trenutku rade u okviru novog oblika zapošljavanja, EGSO smatra da bi države članice trebale razmotriti mogućnost povezivanja elektroničkih sustava svojeg nacionalnog mirovinskog sustava i porezne uprave. Na taj bi način mogle brzo otkriti osobe koje, iako primaju dohodak od rada, nikad nisu uživale status osiguranika u javnom mirovinskom sustavu. Tako bi ih mogle brzo integrirati među osigurane osobe.

3.6.

Što se tiče osiguranja u slučaju nezaposlenosti, EGSO preporučuje da se postojeći prijedlog o osnivanju osiguranja na razini EU-a (2) dodatno preispita ako bi se taj sustav osiguranja financirao doprinosima koje bi uplaćivala sva poduzeća EU-a. Pored toga, trebalo bi ispitati i mogućnost uvođenja u cijelom EU-u minimalnog standarda za nacionalne sustave u slučaju nezaposlenosti, među ostalim i zato da bi sve osobe koje traže posao, uključujući i one koje su obavljale djelatnost putem novih oblika zapošljavanja, imale pravo na financijsku potporu.

3.7.

Nacionalni sustavi zdravstvenog osiguranja u EU-u sustavi su kojima je obuhvaćeno gotovo sve stanovništvo. Samozaposlene osobe često imaju zakonsku obvezu uplaćivati doprinose u taj javni sustav zdravstvenog osiguranja, pa stoga imaju status osiguranika ili korisnika. Međutim, za neke radnike koji djelatnost obavljaju putem novih oblika rada i ne prijavljuju formalno dohodak od rada, postoji opasnost da nemaju pravo na status osiguranika u okviru javnog sustava zdravstvenog osiguranja. EGSO poziva države članice da poduzmu mjere potrebne za osiguravanje tog prava osobama u takvim situacijama.

3.8.

Uz prava na socijalnu sigurnost koja se temelje na doprinosima koje uplaćuju zaposlenik i njegov poslodavac, sustavi socijalne zaštite nekih država članica obuhvaćaju i druga prava koja korisnicima omogućuju primanje naknada, a to su roditeljski dopust, obiteljske naknade, dječji doplatak i druge naknade. Iako se ta prava smatraju nedoprinosnima, pripadajuće naknade dodjeljuju se na temelju korisničkih prava, što u nekim državama članicama i u nekim slučajevima podrazumijeva da potencijalni korisnik ima status zaposlenika. To stanje de facto isključuje radnike koji djelatnost obavljaju putem novih oblika rada, a koji ne mogu iskoristiti ta prava.

3.9.

EGSO smatra da bi europske institucije i države članice trebale uložiti napore da iznađu rješenja za priznavanje statusa radnika osobama koje obavljaju djelatnosti u okviru novih zanimanja svojstvenih digitalnim tehnologijama. U tom pogledu EGSO preporučuje primjenu sudske prakse Suda Europske unije koji je priznao status radnika osobama koje se, iako ne posjeduju klasičan ugovor o radu, nalaze u situaciji u kojoj obavljaju djelatnost u okviru plaćenog odnosa zavisnosti. Priznavanjem statusa radnika tim osobama mogao bi se riješiti problem njihova pristupa uslugama iz sustava socijalne sigurnosti i socijalne zaštite, prema istom načelu kao i tradicionalnim radnicima.

3.10.

EGSO pozdravlja raspravu koju je Europska komisija pokrenula o izradi europskog stupa socijalnih prava, koja bi obavezno trebala obuhvatiti i pitanje položaja radnika zaposlenih u novim oblicima rada, a osobito pitanje načina priznavanja njihova statusa te načina na koji će biti osiguran njihov pristup odgovarajućim naknadama u okviru sustavima socijalne sigurnosti i socijalne zaštite.

3.11.

EGSO preporučuje državama članicama da uspostave platforme u koje će biti uključeni socijalni partneri i organizacije civilnog društva i koje će iznositi prijedloge za prilagodbu tržišta rada globalizaciji. EGSO smatra da se tržište rada mora prilagoditi novim okolnostima kako bi odgovorilo na izazove digitalnog doba, uz osiguravanje slobodnog kretanja radnika i, povrh toga, jamčenje da radnici budu uključeni u sustave socijalne sigurnosti i obuhvaćeni propisima o uvjetima rada.

3.12.

U pogledu složenosti situacije u kojoj se nalaze radnici zaposleni u novim oblicima rada karakterističnim za digitalno doba, EGSO smatra da bi bilo moguće pronaći globalno rješenje za probleme povezane s priznavanjem njihovih prava koja se odnose na socijalnu sigurnost pomoću opće reforme načina financiranja tog sustava. Stoga traži od država članica da iznađu rješenja za financiranje sustava socijalne sigurnosti kojima će se ne samo osigurati održivost tih sustava već i odgovoriti na potrebu da se osobama koje rade u novim oblicima rada osigura pristup tim sustavima. Kako bi se održivost sustava socijalne sigurnosti očuvala i u budućnosti te kako bi se rasteretila radna snaga, trebalo bi razmotriti može li se u tu svrhu iskoristiti dio digitalne dividende.

11.4.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 129/11

1.1.

Za sprečavanje radikalizacije mladih potrebna je dugoročna predanost različitih dionika, a organizacije civilnog društva imaju važnu ulogu u tom postupku. Civilno društvo pridonosi socijalnoj otpornosti na radikalizaciju utemeljenoj na vrijednostima.

1.2.

Države članice i institucije EU-a moraju u većoj mjeri prepoznati dionike civilnog društva kao partnere, umjesto da ih iskorištavaju kao alat za borbu protiv nasilnog ekstremizma. Najbolje prakse, programi i druge inicijative za prevenciju već postoje u svim područjima sprečavanja radikalizacije, ali ne dobivaju dostatnu održivu i dugoročnu potporu te su podložne smanjenju proračuna.

1.3.

EGSO se zalaže za usvajanje pristupa na razini više agencija za sprečavanje radikalizacije koji zahtijeva opsežnu izgradnju kapaciteta u svim relevantnim sektorima. Takav pristup okuplja tvorce politika, nacionalne institucije kao što su policija i zatvori, socijalne radnike (osobito osobe koje rade s mladima), akademsku zajednicu i medije, poduzetnike i poduzeća te predstavnike organiziranog civilnog društva, uključujući organizacije koje predstavljaju obitelji i organizacije socijalnih partnera, s posebnim naglaskom na organizacijama mladih.

1.4.

Potrebno je više nacionalne i europske potpore organizacijama civilnog društva, više održivih i dugotrajnih proračunskih sredstava te koordinacija, umrežavanje i provedba politike na razini EU-a. Stoga je u okviru Strategije EU-a za borbu protiv radikalizacije i novačenja terorista potrebno pružiti još više pozornosti uključivanju dionika civilnog društva i pružanju potpore tim dionicima jer borba protiv radikalizacije predstavlja zajedničku odgovornost politike i društva. Program osnaživanja civilnog društva, započet u okviru Internetskog foruma EU-a, mogao bi biti poticajna inicijativa u tom kontekstu (1).

1.5.

Strukture civilnog društva i socijalnih partnera trebaju se više uključiti u Mrežu za osvješćivanje o radikalizaciji (2). Države članice trebale bi preuzeti proaktivniju ulogu u poticanju uspostave struktura nalik RAN-u na regionalnoj ili lokalnoj razini.

1.6.

Mreža EU-a za osvješćivanje o radikalizaciji (RAN) i alati koji su stavljeni na raspolaganje Komisiji predstavljaju korak u pravome smjeru, ali ih je potrebno u većoj mjeri usmjeriti na strukture lokalnog civilnog društva te im osigurati više osoblja i resursa kako bi se zaista okupili stručnjaci iz javnog sektora i organiziranog civilnog društva.

1.7.

Države članice trebale bi u cijelosti iskoristiti instrumente i programe EU-a za sprečavanje radikalizacije, uključujući Europsku mrežu za strateško komuniciranje – mrežu za suradnju 26 država članica putem koje one razmjenjuju analize, dobre prakse i ideje o upotrebi strateške komunikacije u borbi protiv nasilnog ekstremizma (3).

1.8.

Uloga sindikata je važna jer oni predstavljaju radnike u svim relevantnim javnim sektorima. Potrebno je osobito takvo osoblje obrazovati o sprečavanju radikalizacije, uz usku suradnju sa stručnim tijelima civilnog društva.

1.9.

EGSO pozdravlja uspostavu Stručne skupine Komisije na visokoj razini, koja će pomoći Komisiji u pružanju snažnijeg odgovora na radikalizaciju i nasilni ekstremizam boljom političkom koordinacijom i uključivanjem svih relevantnih dionika, uključujući civilno društvo.

1.10.

Posebno savjetovanje, usluge podrške i mreže koje pomažu pri utvrđivanju znakova radikalizacije, istodobno sprečavajući bilo kakvu vrstu diskriminacije, moraju se staviti na raspolaganje ne samo osoblju javnih službi kao što su škole, nego i obiteljima.

1.11.

EGSO naglašava važnost uključivog formalnog i neformalnog obrazovanja, koje je prijeko potrebno za aktivno sudjelovanje u raznolikom društvu, podučavanje kritičkog razmišljanja i medijske pismenosti, kao i pridonošenje otpornosti društva na protudemokratske, ksenofobne i populističke tendencije koje u nekim slučajevima imaju sve snažniji utjecaj na središnji politički diskurs jer se on prilagođava ksenofobnim nazorima i stajalištima.

1.12.

U okviru napora za sprečavanje radikalizacije mladih posebnu pozornost treba posvetiti radu s mladima u okviru civilnog društva i njegovim organizacijama mladih koje osiguravaju alternativne identifikacijske strukture i mogućnosti, kao i siguran prostor za dijalog, uključujući aktivno slušanje, i osobno izražavanje, te u njih ulagati.

1.13.

Ulaganje u hvatanje ukoštac s vrlo visokim stopama nezaposlenosti mladih i veoma raširenom nestabilnosti radnih mjesta u mnogim državama EU-a potrebno je također smatrati načinom sprečavanja radikalizacije. Osim toga, EGSO poziva na davanje većeg prioriteta većem ulaganju u borbu protiv siromaštva i integraciji mladih u društvo te sustav obrazovanja i tržište rada.

1.14.

EGSO naglašava ključnu ulogu i društvenu odgovornost vjerskih zajednica u sprečavanju radikalizacije te poziva na jači strateški angažman u obrani pravila i vrijednosti liberalne demokracije te u promicanju međukulturnog dijaloga utemeljenog na vrijednostima, mira i nenasilja.

1.15.

Aktivna partnerstva s poduzećima mogu pridonijeti sprečavanju radikalizacije. Poduzeća koja se bave društvenim medijima također se moraju uključiti u suzbijanje govora mržnje, alternativnih činjenica i ekstremističkih diskursa u svojem mediju.

1.16.

EU bi trebao pokazati snažan interes za sprečavanje radikalizacije i uže surađivati s organizacijama civilnog društva iz trećih zemalja.

1.17.

Važno je zaustaviti financijske tokove kojima se pruža potpora ekstremističkim strukturama unutar EU-a kao i iz trećih zemalja, a koji umanjuju učinak napora javnih tijela i civilnog društva uloženih u sprečavanje radikalizacije.

2.1.

Ovo se mišljenje bavi dugoročnim i učinkovitim mjerama poduzetima u ranoj fazi kako bi se spriječila radikalizacija mladih. Za potrebe mišljenja radikalizacija se smatra procesom u kojem pojedinci ili skupine postaju ekstremisti (4) i naposljetku počnu koristiti, promicati i zalagati se za nasilje u svrhu ostvarenja svojih ciljeva. Radikalizacija koja dovodi do nasilnog ekstremizma specifičan je proces koji se ne smije zamijeniti s političkim radikalizmom ili nenasilnim radikalnim idejama ili djelovanjem kao niti s legitimnom demokratskom oporbom. Ona je neodvojivo povezana s nasilnim ekstremizmom, kao što je opisano u rezoluciji Europskog parlamenta iz 2015., te se može pojaviti u različitim društvenim kontekstima. U mišljenju se ističu važne aktivnosti koje se poduzimaju u okviru projekata civilnog društva i suradnje između vladinih tijela, socijalnih partnera i civilnog društva te se poziva na nastavak napora za izradu dosljednog koncepta na razini EU-a, uključujući održivu i učinkovitu europsku potporu, financiranje i koordinaciju.

2.2.

EGSO bi želio istaknuti da se valja posvetiti izradi zajedničkih definicija i postizanju zajedničkog razumijevanja – u svim državama članicama i u akademskim krugovima – pojava kao što su radikalizacija ili nasilno, antidemokratsko djelovanje ili terorizam te poveznica među tim pojavama. EGSO stoga želi nastaviti istraživati te teme sa stajališta civilnog društva kako bi se ta pitanja sagledala i iz drugih perspektiva.

2.3.

Nasilni ekstremizam koji je motiviran radikalnim ideologijama ima mnogo lica, a mnoga od njih su mlada. Pretežito se novače mladi ljudi, koji potječu iz širokog raspona društveno-gospodarskih okruženja i imaju vrlo različite razine obrazovanja. U sve većoj mjeri novače se i mlade žene.

2.4.

Mlade osobe podložne radikalizaciji koja može dovesti do nasilnog ekstremizma često osjećaju da ih društvo isključuje i marginalizira ili ih zbunjuju pitanja povezana s identitetom i promjena identiteta. Radikalne ideologije često tvrde da pružaju smjernice, vodstvo i potporu u svakodnevnom životu i neutraliziraju osjećaje inferiornosti izazvane različitim razlozima. Civilno društvo može upravo u vezi s time imati važnu ulogu osiguravanjem alternativa i, općenitije gledano, pridonijeti održivoj socijalnoj otpornosti na radikalizaciju utemeljenoj na vrijednostima.

2.5.

Postupak radikalizacije može biti veoma brz te se često odvija unutar nekoliko tjedana ili mjeseci. Društveni mediji imaju važnu ulogu jer osiguravaju anonimne i brze platforme za novačenje i širenje propagande.

3.1.

Države članice snose primarnu odgovornost za svoju nacionalnu sigurnost. Međutim, koordinacija i provedba odgovarajućih mjera na europskoj razini postat će otežanija u slučaju nejasne koordinacije na međuinstitucionalnoj razini i nepostojanja sveobuhvatnog pristupa. To postaje sve problematičnije s obzirom na prekograničnu prirodu terorizma i radikalizacije, koja zahtijeva veću koordinaciju, umrežavanje i provedbu politike na razini EU-a.

3.2.

Sve su inicijative EU-a za borbu protiv radikalizacije od 2005. naovamo provedene u skladu sa Strategijom EU-a za borbu protiv radikalizacije i novačenja terorista, koja je ažurirana 2008. te potom 2014. Strategija EU-a također se odražava u dvije komunikacije iz 2014. (5) i 2016. (6), kao i u nekoliko zaključaka Vijeća (7), izvješću Europskog parlamenta iz 2015. te mišljenju Odbora regija iz 2016. (8). U okviru strategije EU-a potrebno je pružiti više pozornosti uključivanju dionika civilnog društva i pružanju potpore tim dionicima. Politika i društvo imaju zajedničku odgovornost za hvatanje ukoštac s nezadovoljstvom koje mladi osjećaju u pogledu vrijednosti liberalnog demokratskog sustava i borbu protiv njihove radikalizacije.

3.3.

Europskoj komisiji služi na čast što je u veoma ranoj fazi prepoznala važnosti sveobuhvatnog pristupa za sprečavanje radikalizacije. Komisija je izrazila potporu razmjeni iskustava i najboljih praksi na razini EU-a u okviru RAN-a. Komisija je u Europskom programu sigurnosti od 28. travnja 2015. (9) predvidjela uspostavu centra izvrsnosti u okviru RAN-a, do koje je došlo 1. listopada 2015. Posebno valja spomenuti Internetski forum EU-a osnovan 3. prosinca 2015. Revidirane smjernice za Strategiju EU-a za borbu protiv radikalizacije i novačenja terorista od 24. svibnja 2017. (10) tješnje su povezane s iskustvima i preporukama RAN-a te su stoga usmjerene i na povećanje sudjelovanja civilnog društva u višeagencijskom pristupu.

3.4.

U svojoj komunikaciji o sprečavanju radikalizacije koja dovodi do nasilnog ekstremizma (11) Europska je komisija najavila da će iznijeti prijedlog preporuke Vijeća o promicanju socijalne uključenosti. EGSO podupire te planove i potiče Europsku komisiju da takav prijedlog u bliskoj budućnosti izradi i predstavi.

3.5.

U cilju povećanja napora uloženih u sprečavanje i suzbijanje radikalizacije koja dovodi do nasilnog ekstremizma i terorizma te poboljšanja koordinacije i suradnje među svim relevantnim dionicima, Komisija je osnovala skupinu stručnjaka na visokoj razini u području sprečavanja i suzbijanja radikalizacije (Stručna skupina Komisije na visokoj razini za radikalizaciju). Ta će skupina davati savjete o daljnjem razvoju politika EU-a u području sprečavanja radikalizacije koja dovodi do nasilnog ekstremizma i terorizma te o mogućnostima bolje strukturirane buduće suradnje u tom području među raznim dionicima, uključujući aktere u praksi i države članice.

3.6.

Međutim, EGSO smatra da su inicijative EU-a i država članica za sprečavanje radikalizacije, kao i koraci poduzeti kako bi se one provele, i dalje nedostatne. Velik broj trenutačnih politika EU-a prekomjerno je usmjeren na organizacije civilnog društva kao alate (umjesto partnere) za borbu protiv nasilnog ekstremizma (npr. kao alate za razvoj protupropagande na internetu). Odbor smatra i da su te politike uglavnom potaknute „kriznim” događajima kao što su teroristički napadi tijekom posljednjih godina, zbog čega se čini da su poglavito usmjerene na islamistički terorizam i kratkoročnu, represivnu sigurnosnu politiku (12), a zapravo je više ekstremističkih prijetnji koje se zloporabom religija koriste kao opravdanjem i potječu od ekstremističkih političkih skupina. Umjesto toga, moramo ulagati u održive i dugoročne napore za sprječavanje radikalizacije. EGSO je u svojim mišljenjima o politici EU-a za borbu protiv terorizma (2011.) (13) i o Programu EU-a za razdoblje do 2030. (14) već pozvao na veće sudjelovanje civilnog društva i lokalnih dionika te da im se pruži dodatna institucionalna potpora (15) jer imaju važnu ulogu u razvoju povjerenja, društvenog angažmana i demokratske uključenosti na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini.

4.1.

EGSO se snažno zalaže za usvajanje pristupa na razini više agencija za sprečavanje radikalizacije. To će zahtijevati opsežnu izgradnju kapaciteta u svim relevantnim sektorima. Tim se pristupom na razini više agencija okupljaju tvorci politika, nacionalne institucije kao što su tijela za provedbu zakona i zatvori, socijalni radnici, akademska zajednica i mediji te predstavnici organiziranog civilnog društva, kao i organizacije socijalnih partnera u tom području, kao što su sindikati policije, pravosudne policije i učitelja.

4.2.

EGSO naglašava ulogu civilnog društva u borbi protiv radikalizacije i napominje da se njegov cjelokupan doprinos ne smije ograničiti pitanjima sigurnosne politike. U ovom se mišljenju navode primjeri aktivnosti i projekata civilnog društva kojima se doprinosi većoj društvenoj održivosti i uključenosti. To je jedno od brojnih područja u kojima civilno društvo daje velik doprinos koji uvelike nadilazi svaku zamislivu mjeru sigurnosne politike.

4.3.

EGSO stoga pozdravlja mrežu tvoraca politika za prevenciju na nacionalnoj razini koju je Komisija uspostavila u veljači 2017., a koja je usmjerena na povećanje razmjene znanja i iskustva u državama članicama te njihova sudjelovanja u aktivnostima RAN-a. Novoosnovana Stručna skupina Komisije na visokoj razini za radikalizaciju daljnji je korak prema jačanju te razmjene među svim relevantnim dionicima.

4.4.

Države članice trebale bi u cijelosti iskoristiti instrumente i programe EU-a za sprečavanje radikalizacije te bi same trebale osigurati odgovarajuća proračunska sredstva, koja nedostaju gotovo svugdje. Mjere za sprečavanje radikalizacije zahtijevaju dugoročnu predanost kako bi rezultati bili održivi.

4.5.

Sindikati imaju osobitu važnu ulogu jer predstavljaju, između ostaloga, osoblje koje radi sa strankama u svim relevantnim sektorima te jer mogu pružiti osposobljavanje i usluge svojim članovima. EGSO stoga poziva i na to da se javnim službama i socijalnim radnicima osigura dovoljno osoblja i resursa na svim razinama, osobito na lokalnoj razini. Na primjer, povećanje prisutnosti policije na mjestima na kojima postoji rizik od kriminala može spriječiti pojavu područja s visokim razinama nasilja u kojima vlada bezakonje.

4.6.

Uključivo formalno i neformalno obrazovanje ključno je za aktivno sudjelovanje u društvu. Njime se mogu uspostaviti tolerantna i pluralistička društva promicanjem svijesti o liberalnim i humanističkim vrijednostima i standardima koji se temelje na demokraciji i vladavini prava. Školovanje, obrazovanje i strukovno osposobljavanje, kao i inicijative za rad s mladima ključne su institucije koje mogu imati ulogu u ranom sprečavanju radikalizacije ako se u okviru njih podučava kritičko mišljenje i medijska pismenost (16) te, u kombinaciji s funkcionalnim tržištima rada, promiče socijalna integracija osiguravanjem dobrih izgleda, osobito za mlade. Dobri sustavi obrazovanja i osposobljavanja ne mogu sami spriječiti radikalizaciju, ali mogu povećati otpornost na nju.

4.7.

Potrebno je pojačati obrazovni rad i izvan državnog školskog sustava, a relevantnim inicijativama civilnog društva potrebno je pružiti još više potpore kako bi se stvorila međukulturna osviještenost te, istodobno, jasna predanost slobodi, liberalnoj demokraciji i vladavini prava. Prevenciji se može aktivno pridonijeti informiranim pristupom različitim kulturama i svjetskim regijama, osobito u kontekstu migracijske krize, ali i pristupom kojim se prenosi beskompromisno razumijevanje vrijednosti našeg društva, kao što je uloga muškaraca i žena utemeljena na jednakosti i jednakim prilikama.

4.8.

Točnije, potrebno je više ulagati u rad s mladima u okviru civilnog društva i njegove organizacije mladih koje organiziraju kulturne i sportske aktivnosti te druge aktivnosti u slobodno vrijeme u cilju osiguravanja alternativnih identifikacijskih struktura i mogućnosti, kao i sigurnih prostora za dijalog i osobno izražavanje.

4.9.

Uz sektor javnog obrazovanja, osobito organizirano civilno društvo pruža važan doprinos razvoju visokokvalitetnih poruka i diskursa za suzbijanje učinka propagande i „ponuda” radikalnih skupina, kako je EGSO već istaknuo (17). Vjerske zajednice i, prije svega, svjedoci, žrtve i preživjeli iz regija u sukobu, kao i oni koji su napustili ekstremističke skupine, mogu pružiti vrijedan doprinos djelujući kao uzori. Upravo zbog toga što imaju ključnu ulogu u sprečavanju radikalizacije, obrazovnim sustavima, civilnom društvu i lokalnim tijelima potrebno je mnogo više dugoročne pomoći, potpore i financiranja.

5.1.

Odbor osobito pruža potporu inicijativi za promicanje dijaloga s tvorcima politika na europskoj i nacionalnoj razini te poziva na uspostavu formalnog okvira za redovite razmjene na svim razinama, čime će se RAN-u omogućiti da pruža praktične preporuke državama članicama i europskim institucijama. Uz to, sustavnije širenje RAN-ovih preporuka i rezultata moglo bi povećati njegov utjecaj na svim razinama. Stručna skupina Komisije na visokoj razini za radikalizaciju u tom će kontekstu pružiti preporuke.

5.2.

EGSO u vezi s time pozdravlja ideju o sastavljanju pregleda postojećih programa za prevenciju i izlazak u svakoj državi članici. Takvi pregledi mogli bi biti dostupni i na europskoj razini, na primjer u okviru RAN-a, kako bi se poboljšao dijalog između vladinih tijela i dionika civilnog društva, stvarajući pritom sinergije i izbjegavajući udvostručivanje među programima. Potrebno je znatno poboljšati informacije o tim inicijativama diljem EU-a.

5.3.

Strukture civilnog društva i socijalnih partnera koje su zainteresirane za sprečavanje radikalizacije ili su u njega već aktivno uključene trebale bi se više uključiti u RAN. Stoga, države članice trebale bi dodatno ohrabriti uspostavu struktura nalik RAN-u na regionalnoj ili lokalnoj razini.

5.4.

Dionici civilnog društva, vladina tijela, udruge, uključujući sportske klubove i organizacije koje predstavljaju obitelji, škole, organizacije i aktivnosti mladih, vjerske zajednice, socijalne službe i policija trebaju surađivati kako bi se usvajanjem zajedničkog, interdisciplinarnog pristupa strategije za sprečavanje radikalizacije mogle pokrenuti u ranoj fazi. Stoga je o sprečavanju radikalizacije osobito potrebno obrazovati osoblje koje radi sa strankama u svim relevantnim područjima, uz usku suradnju sa stručnim strukturama civilnog društva. Uz to, potrebno je osigurati pristup osoblja relevantnim savjetodavnim tijelima i mrežama, kako bi se pridonijelo prepoznavanju znakova radikalizacije te istodobno spriječila bilo kakva vrsta diskriminacije.

5.5.

Lokalna tijela i njihove uprave imaju osobito važnu ulogu u prevenciji jer mogu okupiti sve dionike na lokalnoj razini. Potrebno je ojačati postojeće mehanizme financiranja na razini EU-a i nacionalnoj razini, učiniti ih dostupnijima smanjenjem birokratskih prepreka te im dodati znatna održiva financijska sredstva.

5.6.

EGSO poziva na veća ulaganja u obrazovanje, sustave osposobljavanja, rad s mladima i objekte za slobodno vrijeme kojima se promiče integracija i zajedničke demokratske vrijednosti cijelog EU-a.

5.7.

Države članice ne ulažu ni približno dovoljno u osiguravanje izvrsnih prilika za mlade, a time ni u borbu protiv radikalizacije, koju može potaknuti socijalna marginalizacija i nedostatak prilika, čiji je uzrok, primjerice, napuštanje obrazovanja. Općenito gledano, mjere za hvatanje ukoštac s visokom stopom nezaposlenosti mladih i neizvjesnim uvjetima zapošljavanja u mnogim državama EU-a potrebno je također smatrati načinom sprečavanja radikalizacije.

5.8.

Pitanjima kao što su identitet, rodni i kulturni sukobi povezani s ulogama, opseg društveno-gospodarskog sukoba i imigracija, kao i diskriminacija, socijalna isključenost i zlostavljanje, koja mogu iskoristiti ekstremističke skupine za ekstremističku propagandu, potrebno je pridavati veću pozornost u školskom obrazovanju i programima osposobljavanja državnih službenika, primjerice u tijelima za provedbu zakona i zatvorima. Međutim, glavnim predmetima u vezi s time, kao što je građanski odgoj, pridaje se premalo pozornosti u nastavnim planovima mnogih država članica EU-a. I dalje je ključno razviti medijske vještine u pogledu upotrebe interneta i društvenih medija među mladima, roditeljima i nastavnicima.

5.9.

Nisu samo mlade osobe pogođene siromaštvom ili nezaposlenošću podložne radikalizaciji već i materijalna oskudica te nedostatak prilika i aktivnog sudjelovanja mogu dovesti do socijalne isključenosti, što pak može otvoriti vrata novačenju u radikalne skupine. Uz veće ulaganje u suzbijanje siromaštva, EGSO (18) poziva na davanje većeg prioriteta integraciji mladih u društvo, obrazovne sustave i tržište rada. EGSO ponavlja svoj poziv na uspostavu čvrstih sustava integracije u državama članicama, kojima se olakšava pristup tržištu rada, priznavanje kvalifikacija i osiguravanje strukovnog osposobljavanja i tečajeva jezika kao alata za integraciju, te odbacuje svaki oblik etničke i vjerske diskriminacije (19).

5.10.

Posebno savjetovanje i usluge podrške veoma su važni za obitelji mladih osoba zahvaćenih procesom radikalizacije. Slično tome, ako te obitelji primijete promjene u ponašanju mladih srodnika koje ukazuju na radikalizaciju, one moraju imati pristup relevantnim osobama za kontakt i umrežavanju. S obzirom na njihovu pristupačnost, organizacijama i inicijativama civilnog društva osobito je potrebna potpora u oblikovanju programa za dijalog i razmjenu znanja s marginaliziranim mladim osobama i njihovim obiteljima.

5.11.

Programima za borbu protiv nasilja u obitelji pridonosi se sprečavanju radikalizacije jer iskustvo nasilja u obitelji može dovesti do stvaranja pogrešnih uzora i pogrešnog shvaćanja uloga, često potičući kriminalitet. Također im je potrebno pružiti dodatnu institucionalnu i financijsku potporu.

5.12.

Aktivna partnerstva s poduzećima mogu pridonijeti prevenciji. To osobito vrijedi za sektor IKT-a. Inovativni alati, kao što su oni koje nude društveni mediji i internet, mogu pridonijeti širenju protupropagande uz niske troškove ili, idealno, bez troškova. Poduzeća mogu pomoći organizacijama i akterima civilnog društva u iskorištavanju njihovih profesionalnih komunikacijskih i medijskih vještina i pružiti potporu razvoju ciljanog oglašavanja i kampanja.

5.13.

Istodobno je potrebno uključiti pružatelje internetskih usluga u suzbijanje govora mržnje, alternativnih činjenica i ekstremističkih diskursa u svojim medijima te bi oni trebali imati obvezu uklanjanja nezakonitog ekstremističkog sadržaja sa svojih stranica. Međutim, praćenje komunikacija ne bi se trebalo razviti u instrument kojim se može narušiti privatnost građana (20).

5.14.

Države članice pozivaju se u vezi s time na razvijanje komunikacijskih i medijskih vještina dionika civilnog društva kako bi se odgovarajuće mjere za suzbijanje širenja radikalnog sadržaja kojim se potiče nasilje mogle razviti i staviti na raspolaganje drugim stručnjacima i projektima. Jedan od načina na koji se taj cilj može ostvariti bio bi taj da države članice na održivoj osnovi pridonose Programu osnaživanja civilnog društva.

5.15.

EGSO poziva na veće financiranje istraživanja, koje EU već osigurava u okviru svojih istraživačkih programa za sprečavanje radikalizacije, na primjer onih povezanih s centrom za izvrsnost u okviru RAN-a, i na veću umreženost akademske zajednice i stručnjaka civilnog društva u tom području.

5.16.

Radikalizacija se vrlo često odvija u zatvorskom sustavu. Zatvorsko okruženje objedinjuje nekoliko čimbenika rizika, kao što su koncentracija ljudi, situacije osobnog isključenja, pretjerana količina slobodnog vremena itd. Postoji potreba za proaktivnim djelovanjem kako bi se olakšalo pružanje odgovarajuće obuke zatvorskim službenicima i kako bi ih se osposobilo za uočavanje rizičnih situacija. U tom području postoje neka pozitivna iskustva, kao i kvalitetni mehanizmi za sprečavanje takvih situacija. Kako bi se to ostvarilo, zatvori trebaju biti odgovarajuće veličine i imati kvalificirano osoblje, kao i odgovarajući omjer osoblja i zatvorenika kojim se pridonosi promicanju rehabilitacije. Uloga sindikata u tom sektoru mogla bi se dodatno osnažiti, npr. organiziranjem obuke i širenjem znanja stečenog u okviru RAN-a.

5.17.

Javni službenici iz tijela sigurnosti, zatvora, sustava socijalnog rada i škola te drugih relevantnih državnih institucija koje su uvelike povezane s organiziranim civilnim društvom moraju usvojiti pristup na razini više agencija te nadići represivne mjere uz pomoć opsežnijeg osposobljavanja na području prevencije i podizanja razine svijesti o toj temi. U tu je svrhu moguće staviti na raspolaganje stručnost i resurse na europskoj razini te promicati ciljanu suradnju s civilnim društvom.

5.18.

Potrebno je pojačati suradnju između vladinih i nevladinih tijela u pogledu reintegracije bivših zatvorenika kako bi se osigurala njihova uspješna socijalna rehabilitacija. Velik broj radikaliziranih mladih ljudi ima kriminalnu prošlost.

5.19.

Integraciju bivših zatvorenika na tržište rada otežava stigma koja je često povezana sa zatvorskom kaznom. Integracija, međutim, predstavlja važan korak prema sprečavanju radikalizacije. Socijalne se partnere (osobito poslodavce u ovome slučaju) poziva da pridonesu u tom pogledu pružanjem druge, a često i prve prilike bivšim zatvorenicima.

5.20.

EU bi trebao pokazati snažan interes za sprečavanje radikalizacije i uže surađivati s organizacijama civilnog društva iz trećih zemalja u kojima postoji visoki rizik od radikalizacije i koje bi također mogle biti ili postati žarišta radikalizacije.

5.21.

Točnije, u okviru vanjskog djelovanja EU-a povezanog s borbom protiv terorizma te državnom i društvenom otpornosti, kako je navedeno u Globalnoj strategiji EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku, naglašava se potreba za poticanjem međukulturnog i međuvjerskog dijaloga širenjem partnerstva s civilnim društvom, socijalnim organizacijama, vjerskim zajednicama i privatnim sektorom u tim zemljama. Postoji visoki rizik od toga da bi napori civilnog društva mogli biti uzaludni jer vanjski akteri vrše znatan utjecaj u trećim zemljama, na primjer financiranjem nasilnih ekstremističkih pokreta u državama članicama EU-a i u njegovu susjedstvu. Potrebno je zaustaviti takve financijske tokove.

11.4.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 129/18

Izvjestitelj:

Peter SCHMIDT

1.1.

EGSO ponavlja svoj poziv za razvoj sveobuhvatne prehrambene politike u EU-u u cilju osiguravanja zdrave prehrane iz održivih prehrambenih sustava, uz povezivanje poljoprivrede s uslugama ishrane i ekosustava te osiguravanje lanaca opskrbe kojima se štiti javno zdravlje svih dijelova europskog društva. Sveobuhvatnom prehrambenom politikom EU-a trebala bi se poboljšati usklađenost u područjima politike povezanima s hranom, vratiti vrijednost hrani i promicati dugoročni prijelaz s prehrambenog produktivizma i konzumerizma na građanstvo koje vodi računa o hrani.

1.2.

Trenutačni politički okvir EU-a nije prikladan za prijelaz na održivije prehrambene sustave kako bi se zajamčila učinkovita provedba ciljeva održivog razvoja UN-a, kao i pravo na hranu i ostala ljudska prava. Iako su trenutačni politički okviri možda bili uspješni u rješavanju pojedinačnih problema, ne osiguravaju kolektivnu usklađenost potrebnu za rješavanje niza izazova s kojima će se u budućnosti suočiti globalni i europski prehrambeni sustavi. EGSO naglašava da se trenutačni politički alati EU-a trebaju preustrojiti i uskladiti kako bi se ostvarili održivi prehrambeni sustavi sa stajališta okoliša te s gospodarskog i sociokulturnog stajališta. EGSO ponovno ističe i da bi sveobuhvatna prehrambena politika trebala dopunjavati izmijenjeni ZPP, a ne ga zamijeniti (1).

1.3.

EGSO ističe potrebu za očuvanjem kulture koja cijeni nutritivnu i kulturnu važnost hrane, kao i njezin utjecaj na društvo i okoliš. U tom pogledu velika raznolikost hrane i regionalnih/lokalnih specijaliteta dostupnih u EU-u istinska je prednost te bi se kao takva trebala dodatno vrednovati. Sveobuhvatnom prehrambenom politikom trebalo bi se poticati veće vrednovanje hrane među potrošačima, promicati sprečavanje i smanjenje rasipanja hrane te pomagati u reintegraciji i usklađivanju cijene hrane s drugim vrijednostima. Posebice bi se trebale zajamčiti poštene cijene za proizvođače kako bi poljoprivreda i dalje bila održiva.

1.4.

EGSO naglašava da svi dionici u lancu opskrbe hranom imaju ulogu u razvoju sveobuhvatnog okvira kako bi se postigla pravedna raspodjela duž lanca. Niti jedan pojedinačni sektor ne može to postići samostalno. Sveobuhvatnom prehrambenom politikom trebala bi se iskoristiti moć industrijskog i maloprodajnog sektora da ubrzaju prijelaz potrošača na održivost. Prijelaz na održive prehrambene sustave također zahtijeva sudjelovanje potrošača kako bi postali aktivni građani koji vode računa o hrani. To znači i da se sveobuhvatnom prehrambenom politikom mora osigurati da se proizvodi europskog poljoprivredno-prehrambenog sektora mogu prodavati uz razinu kvalitete kojom se jamči da će velika većina potrošača prednost i dalje davati europskim proizvodima.

1.5.

EGSO priznaje rastući broj inicijativa koje se provode na regionalnoj i lokalnoj razini kako bi se poduprli alternativni prehrambeni sustavi. Tim se inicijativama uspostavljaju bliže veze između proizvođača i potrošača, stvaraju mogućnosti za lokalna poduzeća i nova radna mjesta, a zajednice se ponovno povezuju s hranom koja se u njima proizvodi. EGSO također naglašava ulogu gradova u razvoju cjelovitijih prehrambenih politika. Sveobuhvatna prehrambena politika trebala bi se temeljiti na zajedničkom upravljanju, poticati ga i razvijati na svim razinama – lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i europskoj. Time bi se stvorio okvir kojim se inicijativama omogućuje da se uspješno razviju, bez obzira na njihov obujam.

1.6.

EGSO poziva na uspostavu novog pametnog sustava za održivo označivanje hrane. Politike su se usredotočile na ishranu i druge tvrdnje o zdravlju, no EGSO primjećuje rastuću zabrinutost u pogledu nedostatka informacija za potrošače o učinku hrane na okoliš i društvo. Prehrambena industrija svjesna je da se u određenoj mjeri može baviti učincima na okoliš, no potrošači trebaju biti angažirani i trebaju im se pružiti informacije.

1.7.

Kako bi se poduprla uspostava sveobuhvatnog okvira kojim se objedinjavaju politike EU-a povezane s hranom, EGSO predlaže da se kratkoročno/srednjoročno osnuje međusektorska i međuinstitucijska radna skupina koja obuhvaća različite glavne uprave Komisije i druge institucije EU-a. Ta radna skupina bila bi odgovorna za razvoj akcijskog plana za održivost prehrane u cilju pružanja pomoći EU-u da provede ciljeve održivog razvoja povezane s hranom. Akcijski plan trebao bi se razviti s pomoću participativnog postupka koji uključuje dionike u cijelom lancu opskrbe hranom, civilno društvo i istraživače. EGSO predlaže organizaciju i razvoj prostora za uključivanje civilnog društva i njegovo aktivno sudjelovanje u tom postupku.

1.8.

EGSO osobito preporučuje izradu pregleda stanja održive prehrane u EU-u kojim bi se omogućilo prevladavanje izazova prehrambenih sustava s pomoću višegodišnjeg pristupa, promičući tako usklađivanje politike na različitim razinama upravljanja. Pregled stanja pružio bi pokazatelje te bi se tako potaknuo i pratio napredak prema ispunjavanju postavljenih ciljeva.

1.9.

Dugoročno, i ovisno o zaključcima radne skupine, EGSO potiče Komisiju da istraži izvedivost osnivanja Glavne uprave za hranu, koja bi bila jasno središte odgovornosti EU-a u vezi sa svim politikama povezanima s hranom te, po potrebi, izvor reguliranja, zakonodavstva i provedbe. Slična bi se struktura u svim državama članicama EU-a mogla uspostaviti u obliku posebnih ministarstava za hranu.

2.1.

U svojem razmatračkom mišljenju naslovljenom „Održiviji prehrambeni sustavi”, sastavljenom na zahtjev nizozemskog predsjedništva EU-a 2016., EGSO je pozvao na sveobuhvatnu prehrambenu politiku za promicanje prijelaza na održivije prehrambene sustave te osiguranje veće usklađenosti između ciljeva politike povezane s hranom (kao što su održiva poljoprivredna proizvodnja, zdrava prehrana, zaštita okoliša, pravedniji trgovinski odnosi itd.). To mišljenje temelji se na njegovim preporukama za dodatni razvoj razloga i vizije za sveobuhvatni okvir.

2.2.

U međuvremenu je također ojačao zamah za razvoj cjelovitijeg pristupa prehrambenoj politici. UN je ovo desetljeće proglasio Desetljećem djelovanja u području ishrane, potvrdivši time potrebu preoblikovanja prehrambenih sustava kako bi se ostvarila zdravija prehrana i poboljšana ishrana. Panel stručnjaka na visokoj razini u sklopu Odbora za svjetsku sigurnost opskrbe hranom u svojem je izvješću iz rujna 2017. dodatno naglasio taj imperativ (2). Na razini EU-a, Odbor regija nedavno je usvojio mišljenje kojim se poziva na sveobuhvatnu, održivu prehrambenu politiku EU-a koja povezuje različita područja politike povezane s hranom. Međunarodni panel stručnjaka za održive prehrambene sustave (IPES Food) pokrenuo je trogodišnji participativni postupak u cilju razvoja vizije za zajedničku prehrambenu politiku do 2018., uz sudjelovanje znanstvenih skupina, dionika, organizacija civilnog društva i tvoraca politika. Mnoštvo međusektorskih inicijativa na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini već mijenja europske prehrambene sustave uz aktivno sudjelovanje civilnog društva.

2.3.

EGSO smatra da je provedba ciljeva održivog razvoja u Europi ključna za usvajanje sveobuhvatnog pristupa koji objedinjuje različita područja politike (poljoprivredu, zdravlje, okoliš, trgovinu, razvoj, inovacije itd.) i razine upravljanja (europsku, nacionalnu, lokalnu) te za postizanje održivijih obrazaca proizvodnje i potrošnje hrane. Rasprava koja je u tijeku o Zajedničkoj poljoprivrednoj politici (ZPP) nakon 2020. također je ključna prilika za osiguranje usklađenosti između izmijenjene poljoprivredne politike i drugih ciljeva politike povezane s hranom (3).

2.4.

Određene države članice (npr. Finska, Francuska, Njemačka, Nizozemska i Švedska) postaju sve aktivnije u vezi s politikama povezanima s hranom, a u pogledu zdravlja, okoliša i održivosti. EGSO upozorava na situaciju u kojoj različit pristup u različitim državama članicama postaje štetan za potrošače i poduzeća. EGSO to smatra dodatnim razlogom za sveobuhvatni okvir na razini EU-a.

3.1.

Pojavljuje se sve više znanstvenih dokaza u vezi s učinkom hrane na zdravlje, okoliš i društvo u cjelini. „Prehrambeni svijet” za koji je stvorena zajednička poljoprivredna politika postao je složeniji. U Europi nema nestašice, što je uspjeh do kojeg je došlo zahvaljujući zajedničkoj poljoprivrednoj politici i sve većim prihodima, kao i poboljšanim metodama proizvodnje u poljoprivrednom sektoru. Zapošljavanje na području prehrane i dodavanje vrijednosti premjestilo se s kopna i mora u tvornice, maloprodajni sektor i usluge prehrane. Program za zdravlje izašao je iz okvira nedovoljne potrošnje; neprikladna prehrana zbog društvenih nejednakosti i „novo” siromaštvo u pogledu hrane i danas postoje, no nadmašeni su masovnim nezaraznim bolestima. To obuhvaća srčane bolesti, moždane udare, dijabetes i pretilost. Kardiovaskularne bolesti uzrokuju 1,8 milijun smrti u EU-u svake godine, što iznosi 37 % svih smrti u EU-u (4). Gotovo 49 milijuna ljudi u EU-u 2015. bolovalo je od kardiovaskularne bolesti.

3.2.

Europski društveni trendovi također su znatno pridonijeli promjenama u pogledu hrane, sklonosti i kuhanja. Obrasci potrošnje i životni stilovi promijenili su se od stvaranja ZPP-a. Kulinarska tranzicija posebice je utjecala na žene jer su one u prošlosti preuzimale veliku odgovornost za hranu kod kuće, a često to čine i danas. Promjene u prehrambenoj tehnologiji imale su i pozitivne i negativne društvene učinke. Izbor je možda veći, no europsko raznoliko i bogato kulturno nasljeđe ponekad je oslabljeno. Veliki proračuni za marketing prehrambenih poduzeća općenito potiču potrošače da jedu „u velikoj mjeri prerađenu” hranu. Industrijski podaci pokazuju da primjerice Belgijanci konzumiraju dvije trećine kalorija iz prethodno prerađene, pakirane hrane, čak i više nego Britanci (5). Agencije za javno zdravlje zabrinute su zbog prekomjerne potrošnje prerađene hrane bogate soli, šećerom i mastima. Takva hrana može biti jeftina, što je poticaj osobama s nižim prihodima, čije je zdravlje već gore od prosjeka. Stoga prehrana pridonosi europskim društvenim nejednakostima (6). Tijekom i nakon velike recesije u Europi je zabilježen rast dobrotvornih donacija hrane. Pružanje takve hitne pomoći u pogledu hrane ne smije zamijeniti borbu Europe protiv društvenih nejednakosti koje uzrokuju loše zdravstveno stanje povezano s prehranom.

3.3.

Učinak hrane na okoliš zabilježen je i priznat. Klimatske promjene priznata su prijetnja, a EU je snažno podupro Okvirnu konvenciju o promjeni klime, donesenu 2015. u Parizu. EU je također zajamčio bolje propise na području okoliša i sprečavanje štete, primjerice preko Okvirne direktive o vodi. Međutim, europske prehrambene sklonosti potiču obrasce potrošnje koji uključuju visoke razine skrivene ili „ugrađene” uporabe vode, čime se ugrožavaju države članice (7) i što zahtijeva cjelovitiji pristup zemljištu, poljoprivredi i vodi (8). Također postoji zabrinutost zbog krhkosti tla u Europi. Modeliranje Zajedničkog istraživačkog centra EU-a navodi na zaključak da je erozija tla vodom pogodila 130 milijuna hektara površine u 27 država članica EU-a, a gotovo 20 % površine bilježi gubitak tla veći od 10 tona po hektaru godišnje (9). Gubitak biološke raznolikosti zabilježen je i na kopnu i na moru, gdje se smatra da je raznolikost stokova pod pritiskom (10). Unatoč tome, države članice i dalje savjetuju potrošačima da jedu ribu iz prehrambenih razloga, a da nisu svjesne posljedica za okoliš.

3.4.

U gospodarskom pogledu posljednjih 60 godina smatra se uspješnima. Hrana je sveprisutna. Prosječan udio kućanskih izdataka koji se odnose na hranu pao je s 30 % na 15 %. Pojavom velikih prehrambenih maloprodajnih lanaca došlo je do pada potrošačkih cijena. No, ekonomisti se sada pitaju odražavaju li cijene hrane stvarni trošak proizvodnje ili zapravo ne odražavaju određene troškove u cijelosti. EGSO s interesom uzima na znanje FAO-ov rad koji je u tijeku, a odnosi se na izračun cjelokupnog poljoprivrednog troška (11). Neravnoteža moći u lancu opskrbe hranom također se povećala, što dovodi do nepravednih trgovačkih praksi i povezanih posljedica (12), a smanjio se i udio maloprodajne cijene koji dobivaju poljoprivrednici.

3.5.

Tendencija prekomjerne proizvodnje smanjila je cijene, ali i institucionalizirala rasipanje hrane. Dok potrošači u zemljama svijeta s niskim prihodima bacaju otprilike 8 % hrane, potrošači u EU-u bacaju otprilike trećinu onoga što kupe. Projekt Fusions koji financira EU procjenjuje da se godišnje 88 milijuna tona hrane u EU-u baca, što stoji 143 milijarde EUR (13). Pristup kružnog gospodarstva ili Plan za resursno učinkovitu Europu ne bave se u potpunosti tom kulturnom dimenzijom rasipanja hrane; njihova vrijednost počiva u promatranju hrane kao materijalnog dobra, ali oni ne uzimaju u obzir njezinu potrošačku ili kulturnu vrijednost. Izazov za Europu leži u izgradnji novog koncepta građanstva koje vodi računa o hrani, utemeljenog na prehrani za održivost.

3.6.

Podaci i studije akademske zajednice i prehrambene industrije poboljšali su naše razumijevanje toga kako europski prehrambeni sustavi utječu na društvo, okoliš i rezultate u zdravstvu. Kada se to zajedno uzme u obzir, javlja se potreba za cjelovitijim pristupom. Iako su trenutačni politički okviri možda bili uspješni u rješavanju pojedinačnih problema, ne osiguravaju kolektivnu usklađenost potrebnu za rješavanje niza izazova s kojima će se u budućnosti suočiti globalni i europski prehrambeni sustavi. Politike povezane s hranom uglavnom se razvijaju zasebno i često im nedostaje dosljednosti. Politike na različitim upravljačkim razinama također su međusobno nepovezane. Jedan primjer koji zorno prikazuje potrebu za cjelovitijim pristupom antimikrobna je otpornost, koja se proširila uporabom antibiotika u stočarstvu i sada predstavlja prijetnju za zdravlje ljudi. Važnost cjelovite prehrambene politike u vezi s tim pitanjem u nedavnom govoru naglasio je i povjerenik Andriukaitis. Drugi je primjer sukob zbog uporabe zemljišta za hranu i uporabe zemljišta za proizvodnju energije, stanovanje i druge potrebe. I rasipanje hrane djelomično je rezultat učinkovitije proizvodnje; postoji stalan i ogroman protok hrane u sustavu. Pozivanje na razumno ponašanje potrošača kako bi se to riješilo ne funkcionira.

3.7.

Kad bi EU danas počeo ispočetka, razvio bi sveobuhvatnu prehrambenu politiku u cilju stvaranja održive prehrane iz održivih prehrambenih sustava, uz povezivanje poljoprivredne proizvodnje s uslugama ishrane i ekosustava te osiguravanje lanaca opskrbe kojima se štiti javno zdravlje svih dijelova europskog društva (14). Politika se susreće s izazovom kako izazvati potrebnu promjenu. Politika EU-a povijesno se razvijala u skladu s postupkom demokratske izmjene, uz naglije promjene uslijed kriza, kao što je to bio slučaj u pogledu sigurnosti hrane 2000. i skandala s konjskim mesom 2013.–2015.

4.1.

EGSO napominje da veliki dijelovi europskog društva priznaju nove strukturne izazove u pogledu upravljanja hranom u EU-u. EU bi s prilagodbe politike i reagiranja na situacije mogao prijeći na prihvaćanje proaktivnog pristupa. OR u svojem nedavnom mišljenju postavlja važne presedane. Porast novoprobuđenog interesa za stvaranje bolje prehrambene politike za gradove EU-a sada bi se trebao uključiti u ruralna pitanja. Mnogi europski gradovi djeluju preko vijeća za prehrambenu politiku, urbanih mreža za održivost i/ili borbe protiv klimatskih promjena te programa WTO-a Zdravi gradovi. Potpisivanje Pakta o politici prehrane u urbanim sredinama 2015. u Milanu odražava taj interes.

4.2.

Nedavno je došlo do različitih oblika reorganizacije lanca opskrbe hranom u cilju ponovnog povezivanja proizvođača i potrošača te relokalizacije poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje hrane. Ti oblici obuhvaćaju poljoprivredu koju podržava zajednica, kratke lance opskrbe, alternativne prehrambene mreže, sustave lokalne poljoprivrede i izravnu prodaju. Zadruge potrošača također mogu imati ključnu ulogu osiguravajući snažnu poveznicu sa zajednicom, kao i društveni i obrazovni fokus te fokus na okoliš. Javne ustanove imaju programe koji su također dio tog postupka, npr. preko programa javne nabave u školama i bolnicama kojima se potiče opskrba lokalnom, organskom hranom, kao što je slučaj u Danskoj i u Malmöu u Švedskoj. To je u skladu s pristupom kružnog gospodarstva EU-a.

4.3.

Uspostavom bližih veza između proizvođača i potrošača lokaliziraniji prehrambeni sustavi i inicijative odozdo prema gore mogu imati ključnu ulogu u poticanju zdravije i održivije potrošnje hrane. Uključenost civilnog društva i lokalne zajednice jača te veze, kao što se može vidjeti u mnogim inicijativama za održivu prehranu u gradovima diljem Europe. Međutim, trenutačno politike na razini EU-a ne omogućavaju učenje iz tih eksperimenata, a kamoli potporu onima koji su obećavajući. Stoga bi sveobuhvatna prehrambena politika mogla pomoći u poticanju i razvoju zajedničkog upravljanja tim inicijativama. Poljoprivredna poduzeća prilagođavaju se zahtjevima tržišta, ali su ograničena prirodom poljoprivredne proizvodnje jer je za promjenu u proizvodnim sustavima potrebno vremena.

4.4.

Prehrambeno gospodarstvo suočava se s velikim tehničkim, financijskim i društvenim (15) izazovima koje uvažavaju veliki programi ulaganja u inovacije i tehnološki razvoj. Europa ima otprilike 289 000 poduzeća za proizvodnju hrane, ali 3 000 njih pokriva gotovo polovicu tržišta EU-a (16). Studije kažu da otporni prehrambeni sustavi trebaju zadržati kombinaciju velikih i malih poljoprivrednih poduzeća. Postoji veliki jaz između najvećih europskih prehrambenih poduzeća i sektora MSP-ova, koji bi se mogao bolje premostiti uspostavom socijalne Europe. Digitalno gospodarstvo pruža mogućnosti za bliže veze između potrošača i proizvođača. Poduzeća pozdravljaju progresivno vodstvo u pogledu pitanja održivosti i žele jasne okvire.

4.5.

U neupitnom je interesu europskih građana da se osigura da njihova hrana dolazi iz održivih izvora. Sustavi označivanja ne mogu pružiti jasnoću zbog složenosti samog pitanja. U nedavnom izvješću koje je pripremio Karl Falkenberg tvrdi se da bi europska prehrambena „marka” trebala biti usredotočena na održivost, odnosno „dobro življenje i pravedno dijeljenje unutar ograničenja planeta” (17). To upućuje na usredotočenost na društvenu, kao i okolišnu i gospodarsku dimenziju. Neka su kulturna pitanja izvan ovlasti europskih institucija, kao što su napetosti između plaćenog (u lancima opskrbe) i neplaćenog (u kuhinjama kućanstava) rada na području prehrane, no postoje elementi europskog prehrambenog sustava koji su okosnica europskog koncepta hrane (ili „marke”). Europa je poznata po raznolikosti u kulinarstvu i proizvodnji, koja ne samo da bi se trebala zaštititi nego i aktivno povećavati. Sustav oznaka kvalitete EU-a (zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla, zaštićena oznaka izvornosti, zajamčeno tradicionalni specijalitet) koristan je, ali obuhvaća samo specijalitete, a ne bavi se trendovima u masovnoj prehrani. Falkenbergova preporuka prema kojoj bismo trebali težiti pravednosti zasigurno uključuje „novi dogovor” u pogledu plaća i pošteno postupanje prema radu migranata u prehrambenim poduzećima EU-a. To su osjetljiva, ali i važna pitanja s pomoću kojih sveobuhvatna prehrambena politika može pružiti praktičnu potporu socijalnom skladu u Europi.

4.6.

Posebnu brigu za roditelje i zdravstvene agencije predstavlja nejednako financijsko ulaganje u poruke o hrani namijenjenoj djeci. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) to smatra prioritetnim pitanjem jer velik udio takvih poruka odnosi se na hranu koja je bogata soli, šećerom i mastima (18). Prijelazom s tradicionalnih na digitalne medijske oblike raste potreba za sveobuhvatnim pristupom. Procjenjuje se da je 37 milijardi USD potrošeno na digitalno oglašavanje hrane samo u zapadnoj Europi 2016. (19). EGSO ističe nedavni poziv potrošača prehrambenim i maloprodajnim poduzećima da prestanu upotrebljavati svoje maskote povezane s robnim markama u oglašavanju i marketinškim kampanjama za hranu koja je bogata masnoćama, soli i šećerom. U nedostatku primjerenog djelovanja industrije, vlade bi trebale razmotriti uvođenje regulatornih mjera (20).

4.7.

Cilj prehrambene politike EU-a za idućih 50 godina trebao bi biti promicanje prijelaza s prehrambenog konzumerizma (koji karakterizira rasipanje) na građanstvo koje vodi računa o hrani (koje karakterizira briga i odgovornost). Prijelaz na održivu prehranu iz održivih prehrambenih sustava zahtijeva sudjelovanje potrošača kako bi postali aktivni građani koji vode računa o hrani. EGSO ponavlja svoj prijedlog za pokretanje kampanje za informiranje i podizanje svijesti diljem EU-a o „vrijednosti hrane”. To će biti potrebno za osiguravanje dugoročne promjene u ponašanju potrošača (21).

5.1.

Prehrambena politika sveobuhvatna je politika koja organizira i podupire okvir prehrambenih sustava, od primarne proizvodnje (poljoprivrednici) preko faze proizvodnje (prerada) do potrošnje. Njome se razjašnjava i otkriva ono što je često ispod površine i skriveno. S obzirom na to da se hrana pojavljuje u mnogim područjima života, kao što su obrazovanje, zdravlje, okoliš, trgovina, društveni odnosi i kultura, vrijednost sveobuhvatne prehrambene politike jest da društvo može objasniti što želi i što može postići u svojem prehrambenom sustavu. Ta politika spaja ono što se inače može vrlo lako razdvojiti i fragmentirati. Pitanje što jedemo, kako jedemo i kako proizvodimo hranu danas, i po kojoj cijeni, ima posljedice za budućnost.

5.2.

Prehrambena politika ima snažan utjecaj na razvoj ruralnih i urbanih područja. Stvara radna mjesta u svim povezanim sektorima, kao što su poljoprivreda i njezina tehnička infrastruktura, prerada hrane, promet, trgovina, pakiranje, maloprodajne i prehrambene usluge itd. Utječe na egzistenciju milijuna građana EU-a. Sektor proizvodnje hrane u EU-u zapošljava 4,25 milijuna ljudi, ima promet od 1 098 milijardi EUR; troši 2,5 milijarde EUR na istraživanje i razvoj i ima višak od 25,2 milijarde EUR u trgovini prerađene hrane (22). Unatoč ekonomskom značaju hrane za gospodarstvo EU-a, trenutačno ne postoji prehrambena politika EU-a kao takva. Umjesto toga, prehrambene sustave oblikuju različiti politički okviri, kako je prethodno navedeno.

5.3.

Prehrambena politika prikladna za 21. stoljeće mora ispuniti više kriterija, kao što su: kvaliteta hrane (npr. okus, užitak, izgled i autentičnost); zdravlje (npr. sigurnost, hranjivost, dostupnost i znanje); okoliš (npr. CO2, voda, uporaba zemljišta, tlo, biološka raznolikost, kvaliteta zraka i sistemska otpornost), socijalne i kulturne vrijednosti (npr. identitet, jednakost pristupa, povjerenje, izbor i vještine); zdravo gospodarstvo (npr. istinsko tržišno natjecanje i pravedna zarada, pristojna radna mjesta, u cijelosti internalizirani troškovi i razumne, konkurentne cijene); te dobro upravljanje (npr. demokratska odgovornost, transparentnost, etički postupci i uporaba čvrstih znanstvenih dokaza). Sve postojeće politike EU-a povezane s hranom mogu se promatrati unutar tih područja politike.

5.4.

Sveobuhvatna prehrambena politika mora poboljšati otporne ekosustave i zajamčiti da svi dionici i sudionici u lancu opskrbe hranom imaju pristojan dohodak, unutar i izvan EU-a. Cijene hrane ne odražavaju potpuni trošak proizvodnje, a zdravstveni i socijalni troškovi te troškovi na području okoliša uglavnom su eksternalizirani. Zbog težnje jeftinijoj, „pristupačnijoj” hrani ne smiju se zanemariti druge značajke i učinci proizvodnje i potrošnje hrane. Sveobuhvatna prehrambena politika mogla bi pomoći u reintegraciji i ponovnom usklađivanju cijene hrane s drugim vrijednostima.

5.5.

Sveobuhvatna prehrambena politika trebala bi objediniti postojeće i nove politike, s krajnjim ciljem osiguravanja održivih prehrambenih sustava i zdrave prehrane. To ne znači da treba izmisliti nešto što već postoji te stvoriti potpuno novu politiku ili dati nove ovlasti EU-u jer cilj nije nametanje jedinstvenog standarda. Upravo suprotno, znači donošenje reformi na razini EU-a kako bi se potakle nove i održivije mjere na svim razinama (lokalnoj/gradskoj, regionalnoj, nacionalnoj i razini poduzeća), kao i jačanje inicijativa koje već postoje, uz osiguravanje veće usklađenosti. To znači integraciju mjera na razini EU-a i onoga što se najbolje može poduzeti na drugim razinama upravljanja. Mogli bi se promicati fiskalni sustavi kojima se poboljšava pristup zdravoj prehrani preko gradskog planiranja i javne nabave, čime se podupiru lokalna tržišta i zapošljavanje.

5.6.

Sveobuhvatna prehrambena politika također bi trebala postati osnova za ukidanje nepoštenih poslovnih praksi u pogledu dvojne i niže kvalitete proizvoda, odnosno proizvodnje i prodaje hrane niže kvalitete u različitim državama članicama unatoč identičnom pakiranju (23).

5.7.

Za postizanje tih ciljeva potrebno je uskladiti političke mjere kako na području ponude tako i na području potražnje. To znači da dostupnost i pristupačnost hrane preko održive proizvodnje hrane moraju biti usklađene i s povećanim pristupom i osnaživanjem potrošača da odaberu zdravu i ukusnu prehranu. Potrebno je postići kombinaciju zakonodavnih promjena kako bi se uklonile regulatorne prepreke i pružili fiskalni poticaji te promjena u ponašanju utemeljenih na boljoj informiranosti, obrazovanju i podizanju svijesti potrošača i prerađivača. Glavni je cilj podići svijest i povećati potporu vrijednosti hrane na svim razinama te podržati postupnu, ali znatnu promjenu. Na primjer, smanjenje unosa soli najbolje funkcionira ako se provodi polako, ali sustavno, no nema poticaja za poduzeća da promjene sastav svojih proizvoda.

5.8.

Sa stajališta ponude, kako bi sveobuhvatna europska prehrambena politika imala istinsku važnost za europske potrošače, nužno je da hrana proizvedena održivim metodama u EU-u bude konkurentna. To podrazumijeva sposobnost europskog poljoprivredno-prehrambenog sektora da osigurava hranu za potrošače po cijenama koje uključuju dodatne troškove prema kriterijima kao što su održivost, dobrobit životinja, sigurnost hrane i ishrana, ali i poštene prihode za poljoprivrednike, te da se pritom zajamči da velika većina potrošača prednost i dalje daje europskim proizvodima.

5.9.

Provedba ciljeva održivog razvoja pruža ključan okvir za zajedničko djelovanje u cilju prehranjivanja svjetskog stanovništva na održiv način do 2030. Pitanja povezana s hranom i poljoprivredom protežu se kroz svih 17 ciljeva održivog razvoja. WHO posebice navodi da 12 ciljeva održivog razvoja zahtijeva djelovanje u području ishrane. Provedba ciljeva održivog razvoja po svojoj prirodi zahtijeva kolektivna, cjelovita rješenja koja uključuju različite odjele, ministarstva, sektore i cijeli lanac opskrbe hranom. Time se pružaju velike mogućnosti za vodstvo EU-a na kontinentalnoj razini.

5.10.

Sveobuhvatnom prehrambenom politikom trebali bi se objediniti različiti pristupi radi provedbe ciljeva održivog razvoja te u nju treba uključiti postojeće višerazinsko i višesektorsko upravljanje u cilju osiguravanja cjelovitijeg postupka oblikovanja politika. Europa razvija stajališta o različitim stupovima prehrambenog sustava, točnije o:

5.11.

Taj novi sveobuhvatni pristup trebao bi biti dinamičan i uključivati dionike iz cijelog lanca opskrbe hranom i civilnog društva u cjelini, osiguravajući time odgovornu i transparentnu „prehrambenu demokraciju”.

5.12.

Ukratko, sveobuhvatna prehrambena politika treba: 1. biti održiva sa stajališta okoliša te sa sociokulturnog i gospodarskog stajališta; 2. objedinjavati sve sektore i razine upravljanja; 3. uključivati sva područja društva; i 4. jačati poštene radne uvjete na svim razinama.

6.1.

Kao što su osnivači zajedničkog tržišta 1950-ih smatrali hranu središnjom točkom bolje i mirnije Europu, tako danas, šest desetljeća kasnije, EGSO naglašava potrebu da se započne stvaranje održivijeg prehrambenog sustava za Europu. Pritisci su sada dobro poznati i dokazani. Treba ih prevladati na lokalnoj razini i na razini država članica. Međutim, postoji potreba i za djelovanjem na europskoj razini.

6.2.

EGSO predlaže osnivanje međusektorske i međuinstitucijske radne skupine, koja uključuje različite glavne uprave Komisije i druge institucije EU-a, u cilju razvoja akcijskog plana za održivost prehrane kako bi se pomoglo EU-u da provede ciljeve održivog razvoja povezane s hranom. Akcijski plan trebao bi se razviti s pomoću participativnog postupka koji uključuje dionike u cijelom lancu opskrbe hranom, civilno društvo i istraživače.

6.3.

EGSO vidjeti mogućnost za organizaciju i razvoj prostora za uključivanje civilnog društva i njegovo aktivno sudjelovanje u tom postupku, i to na temelju zamaha nastalog na stručnim savjetovanjima EGSO-a o toj temi.

6.4.

Od Zajedničkog istraživačkog centra, Glavne uprave za istraživanje i agencija za istraživanje država članica zahtijeva se da razviju „pregled stanja održive prehrane u EU-u” kako bi se potaknuo i pratio napredak prema ispunjavanju postavljenih ciljeva. Kombinacija novih i starih pokazatelja bit će potrebna za uključivanje i prijenos ciljeva održivog razvoja povezanih s hranom i drugih međunarodnih ciljeva (kao što su ciljevi za emisije stakleničkih plinova) u europski okvir.

6.5.

Od Komisije, Parlamenta i Vijeća zahtijeva se istraživanje izvedivosti osnivanja Glavne uprave za hranu, koja bi poboljšala koordinaciju zadataka i odgovornosti u pogledu svih politika povezanih s hranom, od zajedničkih metodologija o analizi životnog ciklusa do velike količine podataka o hrani i održive ishrane. Ta nova glavna uprava osigurala bi potreban okvir za davanje prioriteta hrani te bi, po potrebi, bila izvor reguliranja, zakonodavstva i provedbe.

6.6.

Trebalo bi osnovati novo europsko vijeće za prehrambenu politiku. Određene države članice već imaju takva tijela (npr. u Nizozemskoj i Nordijski laboratorij za prehrambenu politiku). Pružalo bi savjete o tranzicijama za koje znanost tvrdi da su potrebne za ispunjavanje ciljeva održivog razvoja i Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama.

6.7.

Prijelaz na održive europske prehrambene sustave zahtijeva bolju integraciju savjetovanja na području zdravlja, prehrane, okoliša i gospodarstva. EGSO podupire razvoj smjernica EU-a za održivu prehranu, i to na temelju inicijativa Njemačke, Nizozemske, Švedske i Francuske za pružanje jasnijih smjernica potrošačima i industriji o tome kako postići ravnotežu između dobre ishrane i manjeg učinka na okoliš te spriječiti lažne tvrdnje o okolišu i zdravlju, uz uzimanje u obzir kulturnih preferencija. To bi se trebalo odraziti u novom pametnom sustavu za označivanje održive hrane.

11.4.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 129/27

Izvjestitelj:

Jonathan PEEL (UK-I)

Suizvjestitelj:

Christophe QUAREZ (FR-II)

1.1.

Provedba i ostvarivanje ciljeva održivog razvoja smatraju se glavnim globalnim prioritetima. Održavanje zamaha od sada je od ključne važnosti ako se želi postići ciljni datum u 2030.

1.1.1.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) smatra da će se ciljevima održivog razvoja i Pariškim sporazumom (COP21) (1) iz temelja promijeniti program globalne trgovine, osobito kad je riječ o trgovini industrijskom robom i poljoprivrednim proizvodima. Potreba za provedbom tih dalekosežnih sporazuma mora biti u središtu svih budućih trgovinskih pregovora EU-a.

1.2.

EU ima jedinstveni položaj koji mu omogućuje da potiče ostvarivanje ciljeva održivog razvoja. Posjeduje kredibilitet da bude učinkovita poveznica između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Veći prioritet treba dati razvoju politika istaknutih u komunikaciji Komisije „Budući koraci” (2) te se snažnije usredotočiti na cjelovito uključivanje ciljeva održivog razvoja „u europski okvir politika i postojeće Komisijine prioritete” u suradnji s državama članicama, gdje je to potrebno.

1.2.1.

Uviđa da je to njegova obveza na temelju Ugovora iz Lisabona (3). U promicanju i provedbi ciljeva održivog razvoja te u promicanju europskih vrijednosti u svijetu trebala bi postojati uska sinergija.

1.3.

U milenijskim razvojnim ciljevima na trgovinu se upućuje samo jedanput (4), ali u ciljevima održivog razvoja trgovina se konkretno spominje devet puta. Pozivamo EU da u njih uključi izravne mjere za postizanje ciljeva održivog razvoja te trgovinu i ulaganja prilagođena ciljevima održivog razvoja. Trgovina i ulaganja mogu na mnoge načine pozitivno, iako katkad neizravno, pridonijeti tim ciljevima.

1.4.

Poseban podcilj u okviru cilja br. 17 (obnoviti globalno partnerstvo za održivi razvoj) jest „univerzalan, reguliran, otvoren i nediskriminirajući te pravedan višestrani trgovinski sustav u okviru Svjetske trgovinske organizacije”. EU je dugo stavljao naglasak na multilateralizam i ključnu ulogu WTO-a te treba nastaviti s poduzimanjem aktivnih koraka kako bi ih podržao.

1.5.

EGSO napominje da EU mora djelovati vlastitim politikama i aktivnostima u cilju potpore ostvarivanju ciljeva održivog razvoja s obzirom na to da oni nisu pravno obvezujući i nemaju mehanizam za rješavanje sporova.

1.5.1.

Pozdravljamo namjeru EU-a da na godišnjoj razini izvješćuje o novostima, no i dalje smo zabrinuti jer se čini da je EU češće zainteresiran za pokazivanje kako se postojeće politike podudaraju i preklapaju s podciljevima u sklopu ciljeva održivog razvoja nego za postizanje maksimalne sinergije putem usmjeravanja i prilagodbe tih politika i aktivnosti. Usredotočenijim pristupom EU-a ostvarivanju ciljeva održivog razvoja postigli bi se bolji rezultati.

1.5.2.

Smatramo da postoji nekoliko ključnih područja politike u kojima EU mora djelovati kako bi se zajamčila cjelovita sinergija s ciljevima održivog razvoja. Ta područja obuhvaćaju obnovu Sporazuma iz Cotonoua o partnerstvu AKP-a i EU-a te veću interakciju EU-a s tim regijama. To bi posebno trebalo uključivati ciljanu izgradnju kapaciteta usmjerenu na pružanje potpore i doprinos provedbi Sporazuma o olakšavanju trgovine, kao i širu zajedničku strategiju pomoći za trgovinu uz sudjelovanje EU-a i država članica. To predstavlja temeljni doprinos incijativi „Pomoć za trgovinu” WTO-a i njezin sastavni dio, osmišljen u cilju jačanja sposobnosti zemalja u razvoju u pogledu iskorištavanja mogućnosti koje im se nude u okviru trgovinskih sporazuma. U tom će kontekstu biti važan doprinos šestom globalnom pregledu WTO-a usmjeren na ciljeve održivog razvoja.

1.5.3.

Konkretnija potpora potrebna je i uporabi trgovine kao sredstva za osnaživanje regionalne integracije i ciljeva održivog razvoja, osobito u regijama u kojima se sporazumi o gospodarskom partnerstvu tek trebaju postići, unatoč tomu što obećanje u okviru sporazuma o gospodarskom partnerstvu dano u ranoj fazi još nije u cijelosti ispunjeno.

1.5.4.

Usto, EU bi trebao razmotriti razvijanje bolje sinergije između 27 temeljnih konvencija koje se odnose na program OSP+ i ciljeva održivog razvoja u granicama svoje nadležnosti.

1.6.

Odbor također poziva EU na promicanje ostvarivanja ciljeva održivog razvoja bilateralnim odnosima kad god je to moguće. Najbolji je primjer za to interakcija s Kinom u pogledu njezine inicijative „Jedan pojas, jedan put”, za čiju je provedbu na nedavnom sastanku Okruglog stola EU-a i Kine (5) istaknuto da bi „trebala pridonijeti ostvarivanju Programa UN-a do 2030. i njegovim ciljevima održivog razvoja”.

1.7.

EGSO ističe ključnu ulogu odgovornog poslovanja u ostvarivanju ciljeva održivog razvoja. Ovdje će učinak privatnog sektora biti ključan i dalekosežan: Konferencija Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju (UNCTAD) procjenjuje (6) da će biti potrebno dodatnih 2,5 bilijuna USD godišnje, a privatni bi sektor trebao osigurati trećinu tog iznosa. Mnoga poduzeća već imaju svoje strategije ciljeva održivog razvoja, no sva je poduzeća potrebno potaknuti da preuzmu odgovornost za učinak koji imaju na društvo, i to dužnom pažnjom utemeljenom na riziku. EGSO napominje da mobilizaciju resursa olakšavaju i međunarodne porezne politike kojima se podupiru ulaganja za provedbu ciljeva održivog razvoja (7).

1.8.

U cilju održivog razvoja br. 17 posebno se navodi i da „uspješan program održivog razvoja zahtijeva partnerstvo vlada, privatnog sektora i civilnog društva”. EGSO stoga poziva da se u sve buduće mandate za poglavlja o trgovini i održivom razvoju u trgovinskim i partnerskim pregovorima EU-a uključe posebne klauzule kojima se od obiju strana svakog mehanizma civilnog društva za praćenje zahtijeva zajedničko promicanje ciljeva održivog razvoja i praćenje povezanih učinaka.

1.8.1.

Ta poglavlja o trgovini i održivom razvoju (osobito s obzirom na to da obuhvaćaju ciljeve održivog razvoja, Pariški sporazum i pridržavanje konvencija Međunarodne organizacije rada) trebaju imati jednaku važnost kao poglavlja o komercijalnim, tehničkim ili carinskim pitanjima.

1.9.

Konačno, EGSO podsjeća EU na svoje prethodne preporuke (8) da provede cjelovitu procjenu vjerojatnih učinaka koje će provedba ciljeva održivog razvoja i Pariškog sporazuma imati na trgovinsku politiku EU-a, uključujući poljoprivredu. Dobra politika započinje dobrom analizom.

2.1.

Provedba sveobuhvatnog Programa održivog razvoja Ujedinjenih naroda do 2030., osobito ciljeva održivog razvoja, koji su njegov središnji dio, do svojeg će ciljnog datuma i dalje biti glavni globalni prioritet. Svih 17 ciljeva održivog razvoja podupire se s pomoću dodatnih 169 posebnih podciljeva.

2.1.1.

Ciljevi održivog razvoja globalne su prirode te su univerzalno primjenjivi i međusobno povezani – sve zemlje moraju dijeliti odgovornost za njihovo postizanje. Već su doveli do novog načina globalnog djelovanja – obuhvatnijeg i usmjerenijeg na sudjelovanje i savjetovanje. Više od 90 zemalja zatražilo je pomoć ostalih u ostvarivanju tih ciljeva, osobito pomoć EU-a.

2.2.

Važnost ciljeva održivog razvoja znatno je povećana Pariškim sporazumom, koji je već stupio na snagu. Iskazana namjera administracije SAD-a o povlačenju iz tog sporazuma prouzročila je znatnu nesigurnost, kao i pitanje što bi to moglo značiti u praksi. To otvara put za preuzimanje vodstva EU-a kad je riječ o održavanju ciljeva održivog razvoja i Pariškog sporazuma glavnim prioritetima, što je nastavak snažnog interesa Kine i ostalih rastućih gospodarstava za taj sporazum. Mnoga gospodarstva ubrzanog razvoja dosad nisu poduzela primjetne napore da pomognu ostalim zemljama koje zaostaju u razvoju.

2.3.

U komunikaciji Komisije naslovljenoj „Budući koraci za održivu europsku budućnost: Europske mjere za održivost” iz studenoga 2016. zagovara se cjelovito uključivanje ciljeva održivog razvoja „u europski okvir politika i postojeće Komisijine prioritete”, kao što je EU obvezan činiti na temelju Ugovoru iz Lisabona (9). Tu inicijativu, koja je trenutačno u izradi, Odbor je pozdravio u svojem mišljenju naslovljenom „Poljoprivreda u trgovinskim pregovorima” (10), u kojemu ujedno preporučuje da EU provede cjelovitu procjenu njihovih vjerojatnih učinaka na trgovinsku politiku EU-a.

2.3.1.

U Komunikaciji se navodi da će ciljevi održivog razvoja „biti međusektorska dimenzija” za provedbu globalne strategije EU-a. Ukazuje se na to da je EU bio „ključan u oblikovanju” tog programa. Trebala bi postojati bliska sinergija u promicanju i provedbi ciljeva održivog razvoja i u promicanju europskih vrijednosti u cijelom svijetu, iako ciljevi održivog razvoja izravno ne promiču dobro upravljanje i vladavinu prava.

2.4.

Ciljevima održivog razvoja i Pariškim sporazumom iz temelja će se promijeniti program globalne trgovine, osobito kad je riječ o trgovini industrijskom robom i poljoprivrednim proizvodima. Potreba provedbe tih sporazuma sad mora biti u središtu svih budućih trgovinskih pregovora EU-a.

2.4.1.

EU posjeduje kredibilitet da bude učinkovita poveznica između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. EGSO (11) je prethodno istaknuo da EU ima jedinstveni položaj koji mu omogućuje da potiče taj program:

3.1.

Zaklada UN-a (12) na Twitteru je 1. svibnja objavila sljedeće: „Jamčenjem dobrog obrazovanja, zdravlja i upravljanja za sve smanjuje se vjerojatnost sukoba. @UN ima 17 #globalnih ciljeva kojima to nastoji postići. http://bit.ly/UN2030”. To su temeljni uvjeti za ostvarivanje ciljeva održivog razvoja, dok su rat i korupcija i dalje najozbiljniji izazovi.

3.2.

Ipak, trgovina i ulaganja moraju imati vrlo važnu ulogu ako se žele ostvariti ciljevi održivog razvoja. U milenijskim razvojnim ciljevima trgovina se spominje jedanput, a u ciljevima održivog razvoja devet puta. Na internetskoj stranici WTO-a pozornost se osobito usmjerava na 2. cilj (iskorijeniti glad, postići sigurnost opskrbe hranom, poboljšati prehranu i promicati održivu poljoprivredu), 3. cilj (osigurati zdrav život i promicati dobrobit za sve bez obzira na dobnu skupinu), 8. cilj (promicati uključiv i održiv gospodarski rast, zapošljavanje i pristojna radna mjesta za sve), 10. cilj (smanjiti nejednakost unutar i između država), 14. cilj (očuvati i održivo se koristiti oceanima, morima i morskim resursima) i 17. cilj (revitalizirati globalno partnerstvo za održivi razvoj). Njima je potrebno dodati 7. cilj (svima osigurati pristup pouzdanoj, održivoj i modernoj energiji po pristupačnoj cijeni) i 9. cilj (izgraditi otpornu infrastrukturu, promicati održivu industrijalizaciju i poticati inovacije). Oni također moraju biti u potpunoj sinergiji s ostalim odgovarajućim oblicima djelovanja, osobito razvojem.

3.2.1.

Trgovina poljoprivrednim proizvodima također će imati ključnu ulogu u ostvarivanju većine ciljeva održivog razvoja, osobito 12. cilja (osigurati održive obrasce potrošnje i proizvodnje), 15. cilja (održivo gospodariti šumama, boriti se protiv dezertifikacije i zaustaviti degradaciju tla i poništiti njezine učinke te zaustaviti gubitak biološke raznolikosti), 1. cilja (iskorijeniti siromaštvo u svim njegovim oblicima i svugdje), 13. cilja (poduzeti hitne mjere za borbu protiv klimatskih promjena i njihovih učinaka) te 5. cilja (postići rodnu ravnopravnost i poboljšati položaj svih žena i djevojaka).

3.2.2.

Za razliku od milenijskih razvojnih ciljeva, u ciljevima održivog razvoja posebno se utvrđuju „sredstva provedbe”, i to s pomoću 169 posebno utvrđenih podciljeva. Tako velik broj ciljeva otežava utvrđivanje prioriteta i prikupljanje potpora. Unatoč tomu, najvažnije je zajamčiti da ostanu uključivi te da obuhvate sve slojeve društva.

3.3.

EGSO je zabrinut zbog toga što dosad nije učinkovito definiran dovoljan broj mjera/politika, kao i zbog toga što ključne praznine koje bi trebalo popuniti još nisu u cijelosti utvrđene.

3.3.1.

Bit će potrebno detaljno razmotriti doprinos koji trgovina može ostvariti sama po sebi. Potrebno je obuhvatiti izravne mjere te trgovinu i ulaganja prilagođena ciljevima održivog razvoja, na primjer, uporabom čiste tehnologije. Trgovina i ulaganja mogu na mnoge načine ostvariti pozitivan, iako katkad neizravan doprinos, unatoč tomu što ne mogu uvijek biti glavni pokretači ostvarivanja ciljeva održivog razvoja niti mogu ponuditi sustavan pristup.

3.4.

Trgovina bi po definiciji trebala biti održiva, no to u praksi nije uvijek slučaj, osobito kad se usporedi s trenutačnim kriterijima održivosti, uključujući ugljični otisak. U prošlosti se u Europi trgovalo hranom i robom koju određena regija nije mogla sama proizvesti (13). Bila su važna još dva čimbenika – temeljne vještine obrade koje se razvijaju tijekom duljeg razdoblja i lakoća prijevoza. Pristup vodi bio je od ključne važnosti jer je kopneni prijevoz bio znatno skuplji i mnogo manje pouzdan.

3.4.1.

Ti su čimbenici i dalje važni. Politike supstitucije uvoza redovito su bile neuspješne. Međunarodno povjerenje u trgovini ključno je kako bi se maksimalno smanjile ili izbjegle nepotrebne prepreke kod uvoza. Stoga je ključan globalni trgovinski sustav, koji se podupire međunarodnim sustavom donošenja propisa i rješavanja sporova. Tu ostaje ključna uloga WTO-a, unatoč mogućim izazovima koje nameće administracija SAD-a.

3.4.2.

Poseban podcilj u okviru 17. cilja održivog razvoja jest „promicati univerzalan, reguliran, otvoren i nediskriminirajući te pravedan višestrani trgovinski sustav u okviru Svjetske trgovinske organizacije” i Svjetska trgovinska organizacija stoga ima ključnu ulogu. EU to treba nastaviti poticati i podupirati.

3.4.3.

U ministarskoj deklaraciji WTO-a iz Nairobija navodi se da međunarodna trgovina može imati ulogu u postizanju održivog, snažnog i uravnoteženog rasta za sve (14) te se ističe da bi to bilo mnogo teže postići bez učinkovitog multilateralnog trgovinskog mehanizma. Također se naglašava važnost njegove inicijative „Pomoć za trgovinu”, koja bi trebala imati ključnu ulogu u doprinosu ostvarivanju brojnih ciljeva održivog razvoja.

3.4.4.

WTO se u Nairobiju obvezao na ukidanje izvoznih subvencija za izvoz poljoprivrednih proizvoda, čime se postiže ključni podcilj u okviru 2. cilja održivog razvoja („bez gladi”). Trenutačni pregovori WTO-a o subvencijama za ribarstvo povezani su s podciljem u okviru 14. cilja održivog razvoja (oceani, mora i morski resursi) koji se odnosi na zabranu subvencija kojima se pridonosi prekapacitiranosti i prekomjernom izlovu ribljeg stoka do 2020. godine. Nadamo se da će se takav sporazum postići na sljedećem ministarskom sastanku WTO-a u Buenos Airesu.

3.4.5.

Od 1947. Opći sporazum o carinama i trgovini bavio se uklanjanjem prepreka, a sad to čini WTO. Osim hrane, poljoprivrednih proizvoda, tekstila, odjeće, obuće i keramike, naglasak je s ukidanja carina sad usmjeren na necarinske prepreke. Kao što je EGSO prethodno istaknuo (15)„trgovina pomaže pri ujednačavanju potražnje i ponude, može znatno poboljšati sigurnost opskrbe hranom i prehranu povećavanjem dostupnosti hrane, promicati učinkovito korištenje resursa i povećati ulaganja, mogućnosti na tržištu i gospodarski rast, zahvaljujući čemu se otvaraju radna mjesta te stvaraju prihodi i blagostanje”.

3.5.

Povećanjem globalnog dohotka povećava se potražnja za dosad nezabilježenim izborom i raznolikošću hrane i robe široke potrošnje. To obuhvaća proizvode od pamuka, zrna i govedinu, za čiju je proizvodnju potrebna znatna količina vode, a voda je u mnogim područjima rijetka roba. Održiva uporaba vode i tla (te izbjegavanje onečišćenja zraka) ključni su za ostvarivanje mnogih ciljeva održivog razvoja. Racionalizacija proizvodnje postat će sve važnije pitanje. Na primjer, Uzbekistan (koji još nije član WTO-a) uvelike se oslanja na proizvodnju pamuka, no on je sušna zemlja, a pamuk je kultura koja zahtijeva znatnu količinu vode te široku uporabu pesticida.

3.6.

Sporazumom o olakšavanju trgovine, koji je stupio na snagu početkom 2017. također bi se trebala znatno povećati održivost međunarodne trgovine uklanjanjem kašnjenja i nepotrebnih blokada na granicama. EU ovdje ima ključnu ulogu u izgradnji kapaciteta.

3.7.

Trgovina i ulaganja imaju znatan učinak na klimatske promjene. Pregovori za plurilateralni Sporazum o ekološkim proizvodima (EGA) obećavaju da će biti važan korak u uključivanju klimatskih promjena u multilateralnu trgovinsku politiku, ali daljnje multilateralno djelovanje i dalje će biti potrebno radi promicanja dosljednosti.

3.8.

Uloga ulaganja u ostvarivanju ciljeva održivog razvoja također je ključna, osobito u Africi, i to doprinosom omogućivanju dostatne infrastrukture (cilj br. 9), dostatnih postrojenja za sekundarnu obradu i povećanjem sposobnosti da se dobiveni proizvodi dostave do prometnih središta i na tržište.

3.8.1.

Kako se navodi u mišljenju Odbora o samostalnim investicijskim sporazumima  (16), „stranke investicijskog sporazuma bit će prije svega dužne pospješiti ulaganja pružanjem za to potrebne, održive infrastrukture. Vlade su dužne osigurati čvrstu regulatornu osnovu za infrastrukturu […] ili osigurati učinkovite energetske, vodoopskrbne i prometne mreže, uspostavom čvrstih sustavnih temelja koji bi to omogućili. Energetske i vodoopskrbne mreže i sustavi iziskuju složen dizajn te može biti potrebno i više od desetljeća kako bi bili realizirani u cijelosti”.

4.1.

Kao što je navedeno, u komunikaciji Komisije naslovljenoj „Budući koraci” zagovara se cjelovito uključivanje ciljeva održivog razvoja „u europski okvir politika i postojeće Komisijine prioritete”.

4.1.1.

U svojoj komunikaciji iz 2006. pod nazivom „Globalna Europa: natjecanje u svijetu” Komisija je navela da je ključno zajamčiti da koristi od liberalizacije trgovine dopru do građana. Kao što težimo socijalnoj pravednosti i koheziji na vlastitom teritoriju, trebali bismo također nastojati promicati svoje vrijednosti, uključujući socijalne i ekološke standarde te kulturnu raznolikost, diljem svijeta” (17).

4.1.2.

Ugovorom iz Lisabona (18) zahtijeva se uzajamna razmjena informacija u području svih aktivnosti EU-a koje se odnose na trgovinu, razvoj i šire vanjsko djelovanje. Već smo izrazili svoje razočaranje (19) zbog toga što se ciljevi održivog razvoja gotovo ne spominju u komunikaciji Komisije „Trgovina za sve” (20), koja je objavljena nedugo nakon što su ciljevi doneseni u UN-u. Kad je riječ o provedbi strategije „trgovina za sve”, EU mora osobitu pozornost usmjeriti na usklađivanje budućih sporazuma o trgovini i partnerstvu s temeljnim normama Međunarodne organizacije rada, obvezama u okviru Konferencije COP21 te zajamčiti zaštitu potrošača.

4.1.3.

Međutim, kao što se pokazalo u nedavnoj presudi Suda (21) o Sporazumu o slobodnoj trgovini između EU-a i Singapura, EU ima ograničenu nadležnost u području ulaganja, dok u pitanjima trgovine ima potpunu nadležnost.

4.2.

Ciljevi održivog razvoja sami po sebi nisu pravno obvezujući i ne podupire ih mehanizam za rješavanje sporova. Uspjeh će ovisiti o vlastitim politikama i programima održivog razvoja pojedinih zemalja. UN naglašava da je potrebno partnerstvo vlada, privatnog sektora i civilnog društva. Na svojoj internetskoj stranici (22) čak navodi mjere koje pojedinci mogu poduzeti.

4.3.

EU mora nastaviti razmatrati vlastite politike i aktivnosti te utvrditi kako najbolje može pridonijeti ostvarivanju ciljeva održivog razvoja, među ostalim i u području trgovine. Zabrinuti smo jer se često čini da je EU spremniji pokazivati kako se njegove postojeće politike podudaraju i preklapaju s podciljevima u sklopu ciljeva održivog razvoja nego prilagoditi postojeće politike kako bi se postigla maksimalna sinergija. Usto, tek se trebamo uvjeriti u to da je Komisija razvila potpuno transverzalni pristup ključnim pitanjima koji uključuje sve glavne uprave. Usredotočenijim pristupom ostvarivanju ciljeva održivog razvoja, uključujući na polju trgovinske politike, postigli bi se bolji rezultati.

4.3.1.

To bi trebalo obuhvaćati predstojeću obnovu Sporazuma iz Cotonoua o partnerstvu AKP-a i EU-a te veću interakciju EU-a s tim regijama. Kao i u slučaju namjenske izgradnje kapaciteta za potporu Sporazumu o olakšavanju trgovine, time bi također trebalo poduprijeti sve aktualne postupke preispitivanja zajedničke strategije pomoći za trgovinu (23) uz sudjelovanje EU-a i država članica, kao ključni element inicijative „Pomoć za trgovinu” WTO-a. Osmišljena u cilju jačanja sposobnosti zemalja u razvoju u pogledu iskorištavanja mogućnosti koje im se nude u okviru trgovinskih sporazuma, ta će strategija biti ključna u procesu postizanja brojnih ciljeva.

4.3.2.

Usredotočenija potpora potrebna je i uporabi trgovine kao sredstva potpore regionalnoj integraciji i ciljevima održivog razvoja, osobito kad je riječ o regijama u kojima se sporazumi o gospodarskom partnerstvu tek trebaju postići, iako također žalimo zbog toga što obećanje o sporazumima o gospodarskom partnerstvu dano u ranoj fazi još nije u cijelosti ispunjeno.

4.3.3.

EU bi također trebao, u granicama svoje nadležnosti, razviti bolju sinergiju ciljeva održivog razvoja i 27 obveznih ekoloških konvencija i konvencija Međunarodne organizacije rada koje se odnose na program OSP+ (te obveze u okviru programa LDC EBA).

4.3.4.

U Završnoj deklaraciji s 14. sastanka gospodarskih i socijalnih interesnih skupina zemalja AKP-a i EU-a održanog u Yaoundeu u srpnju 2015. (24) navodi se da je potrebno aktivirati sva dostupna financijska sredstva za postizanje ciljeva održivog razvoja u okviru čvrstoga i transparentnog fiskalnog upravljanja, uključujući privatni sektor.

4.4.

Odbor također smatra da bi EU trebao promicati ostvarivanje ciljeva održivog razvoja bilateralnim odnosima kad god je to moguće. Najbolji je primjer za to interakcija s Kinom u pogledu njezine inicijative „Jedan pojas, jedan put”, za čiju je provedbu na nedavnom sastanku Okruglog stola EU-a i Kine (25) istaknuto da bi „trebala pridonijeti ostvarivanju […] ciljeva održivog razvoja i provedbi pariškog klimatskog sporazuma”. To je slično nedavnim navodima glavnog tajnika UN-a.

4.4.1.

Međutim, EGSO ponavlja da čvrsto vjeruje u važnost pridržavanja Kine i drugih zemalja konvencija Međunarodne organizacije rada (ILO).

4.5.

EGSO također smatra da EU mora uključiti strategiju Europa 2020. u zajedničke ciljeve u okviru ciljeva održivog razvoja kako bi se stvorili uvjeti za pametan, održiv i uključiv rast.

4.6.

U svojem mišljenju „Održivi razvoj: pregled unutarnjih i vanjskih politika EU-a” (26) EGSO je naveo sljedeće: „Program UN-a za 2030. morao bi se pretvoriti u proaktivnu, transformativnu i pozitivnu komunikaciju za Europu, a postupak se mora provoditi jakom političkom voljom i odlučnošću za oblikovanje održive Europske unije koje će naša gospodarstva usmjeriti prema razvoju koji je stabilan i konkurentan, učinkovit u korištenju resursa, s niskom razinom emisija ugljika i socijalno uključiv. Ova komunikacija usmjerena na budućnost doprinijela bi i nadvladavanju nikad većeg nepovjerenja građana EU-a u projekt Europske unije, a osobito pridobivanju podrške mladih. EU bi ovako trebao upotrijebiti Program UN-a za 2030. kako bi građanima EU-a predstavio novu viziju Europe: društveni ugovor 21. stoljeća”.

5.1.

UNCTAD procjenjuje (27) da će za postizanje 17 ciljeva održivog razvoja (i njihovih 169 podciljeva) biti potrebno dodatnih 2,5bilijuna USD godišnje. Očekuje se da će najmanje trećinu tog iznosa osigurati privatni sektor, čija se uloga naglašava u cilju br. 17, zajedno s ulogom civilnog društva.

5.2

Većina tog iznosa osigurat će se povećanom trgovinom i ulaganjima, osobito zahvaljujući potrebi za izgradnjom gradova i posljedičnim osiguravanjem infrastrukture, škola, bolnica i cesta. To već proizlazi iz inicijative Kine „Jedan pojas, jedan put”.

5.3.

Kao što je navedeno, izgradnja infrastrukture u Africi bit će osobito važna. Unutarnja trgovina u Africi je niska; čini između 10 i 15 % ukupne trgovine u Africi. Kao što je EGSO već naveo, „jačanje sposobnosti afričkih država da proširuju trgovinu poljoprivrednim proizvodima povezanu s ciljevima održivog razvoja koji obuhvaćaju infrastrukturu, regionalnu integraciju i produbljivanje unutarnjeg tržišta, uključujući kroz veću sekundarnu obradu, bit će ključno za omogućivanje pozitivnog sudjelovanja Afrike u trgovini poljoprivrednim proizvodima i za jačanje sigurnosti opskrbe hranom” (28).

5.4.

EGSO je također ustanovio da je „potrebno dugoročno planirati regulatorno okruženje. I poduzeća trebaju planirati dugoročno, prije svega da bi osigurala uspješnost svojih ulaganja. Neuspjeh bilo koje strane nikome nije od koristi. Snažni akteri iz vlade i privatnog sektora trebaju razviti nove sinergije i usvojiti nove načine sudjelovanja. Doprinos civilnog društva i ovdje bi trebao imati ključnu ulogu, posebice na razini socijalnih partnera (29).

5.5.

Učinkovito upravljanje globalnim lancima vrijednosti i globalnim lancima opskrbe bit će ključno, na što je EGSO ukazao u svojem mišljenju „Pristojan rad u globalnim lancima opskrbe” (30). Globalni lanci vrijednosti obuhvaćaju sve aktivnosti, od osmišljavanja proizvoda do isporuke krajnjem potrošaču. Globalni lanac opskrbe dio je globalnog lanca vrijednosti posvećen nabavljanju, a ne osmišljavanju ili distribuciji.

5.5.1.

EGSO je naveo da je njegov cilj „uspostaviti postupnu, dosljednu i održivu politiku u odgovornom upravljanju globalnim lancima opskrbe” i „promicati praktične i prikladne pristupe koji se temelje na riziku i kojima će se uzeti u obzir specifična priroda globalnog lanca vrijednosti i globalnog lanca opskrbe (linearna ili modularna, jednostavna ili složena, kratka ili duga organizacija)”.

5.5.2.

Privatni sektor imat će dalekosežan učinak. On može biti važan katalizator socijalne, gospodarske i kulturne obnove, ponajprije promicanjem i razvojem ključnih vještina i omogućivanjem veće diversifikacije. Mnoga poduzeća već imaju vlastite strategije ciljeva održivog razvoja. Unatoč tomu, odgovorno poslovanje imat će važnu ulogu u ostvarivanju ciljeva održivog razvoja, posebno u kontekstu poticanja svih poduzeća da preuzmu odgovornost za učinak koji imaju na društvo. Ono se treba temeljiti na dužnoj pažnji utemeljenoj na riziku, osobito u globalnim lancima vrijednosti i globalnim lancima opskrbe, i obuhvaćati negativne učinke i rizike, aktivno promicati koristi te zajamčiti uključivanje svih slojeva društva. Time bi se pak trebale osnažiti „dozvole za poslovanje” poduzeća i istodobno povećati inovacije i održiv gospodarski rast.

5.6.

Jamčenje veće sinergije ciljeva održivog razvoja i privatnog sektora obuhvaćat će sljedeća područja:

5.6.1.

EGSO smatra da bi svi budući sporazumi o trgovini ili partnerstvu EU-a trebali obuhvaćati promicanje načela i normi društveno odgovornog poslovanja i da bi se njima trebalo promicati nacionalno zakonodavstvo u tom području, osobito u području dodatnog financijskog izvješćivanja. U njima bi se trebalo ustrajati u tome da svaka stranka potpisnica aktivno potiče poduzeća da poštuju Smjernice OECD-a za multinacionalna poduzeća (31) i Globalni sporazum Ujedinjenih naroda, zajamči pravo na kolektivno pregovaranje i održava socijalni dijalog.

5.6.2.

U svojem Informativnom izvješću o društvenoj odgovornosti poduzeća (32), Odbor je također naglasio važnost Vodećih načela UN-a o poslovanju i ljudskim pravima (33) iz 2011., kao ključnog koraka u području korporativne odgovornosti stavljajući naglasak na ljudska prava u okviru društvenog stupa. To se sada dodatno razvija u okviru UN-a ususret Obvezujućem ugovoru o transnacionalnim korporacijama i drugim poduzećima u kontekstu ljudskih prava.

5.6.3.

Druga relevantna mišljenja EGSO-a uključuju ona o ulozi privatnog sektora u razvoju (34) te o uspostavljanju Jamstva EFOR-a i Jamstvenog fonda EFOR-a (35).

5.7.

Ostvarivanje cilja br. 17 trebalo bi obuhvaćati javnu nabavu i suradnju vlada i privatnog sektora. EU bi trebao usko surađivati s UNCTAD-om i UNECE-om, koji promiče ulogu javno-privatnih partnerstava (JPP-ova). EGSO općenito podupire JPP-ove (36), no iznio je određene razloge za zabrinutost izjavivši da JPP-ovi „mogu predstavljati važan instrument za provedbu razvojnih strategija, ako se izvedu na ispravan način i ostvare komunikaciju sa zainteresiranim stranama”.

5.8.

Odbor je već istaknuo golemi potencijal koji e-trgovina ima za MSP-ove i ostala specijaliziranija poduzeća jer im, kao i lokalnim poduzećima, omogućuje pristup dosad nedostupnim tržištima. Budući da su MSP-ovi ključni pokretači inovacija, ključni čimbenici za održavanje i razvoj održivosti te čine 70 do 80 % ukupnih radnih mjesta, EGSO poziva Komisiju da osobitu pozornost usmjeri na potporu takvim poduzećima u postizanju ciljeva održivog razvoja.

6.1.

U cilju održivog razvoja br. 17 osobito se upućuje na civilno društvo navodeći da „uspješan program održivog razvoja zahtijeva partnerstvo vlada, privatnog sektora i civilnog društva. Ta su globalna partnerstva […] potrebna na globalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini”. Potom se upućuje na „okvire za preispitivanje i praćenje”. Prvi put u povijesti UN-a u ciljevima održivog razvoja navodi se da vlade odgovaraju građanima. Za provedbu ciljeva održivog razvoja bit će potrebno izravno sudjelovanje civilnog društva, čime bi se ponajprije trebala potaknuti vladavina prava i čime bi se pomoglo u suzbijanju korupcije. Kad se civilno društvo boji dati svoj doprinos, tada vrijedi suprotno. U otvorenom je društvu njegovo stajalište snažan čimbenik unutarnjih promjena, otvorenosti i pluralizma.

6.1.1.

Od sklapanja Sporazuma o slobodnoj trgovini između EU-a i Koreje 2011., svi sporazumi o trgovinskom i gospodarskom partnerstvu EU-a obuhvaćaju poglavlja o trgovini i održivom razvoju (37) s mehanizmima civilnog društva za praćenje. Ta se poglavlja trenutačno preispituju. Potrebno ih je osnažiti i, gdje je moguće, prilagoditi kako bi se njima poduprlo ostvarivanje ciljeva održivog razvoja. Potrebno je konkretno navesti ciljeve održivog razvoja u poglavljima o trgovini i održivom razvoju u okviru budućih pregovaračkih mandata EU-a.

6.2.

Ti mehanizmi imaju snažan potencijal kad je riječ o promicanju vrijednosti EU-a, uključujući socijalne i ekološke norme. Oni mogu ostvariti konkretne rezultate. Oni su važan put za suradnju s civilnim društvom iz partnerskih zemalja i osnaživanje tog društva.

6.2.1.

Ti zajednički mehanizmi civilnog društva moraju imati sposobnost interveniranja u cilju promicanja ostvarivanja ciljeva održivog razvoja i poduzimanja mjera protiv štetnih učinaka. Smatramo da ta poglavlja o trgovini i održivom razvoju trebaju biti provediva na isti način kao i druge trgovinske klauzule. U tom pogledu, pozivamo Europsku komisiju da u okviru svih budućih sporazuma dogovori mjere koje omogućuju potpuno praćenje provedbe poglavlja o trgovini i održivom razvoju i, prema potrebi, poduzme te mjere.

6.3.

Odbor također pozdravlja stavljanje naglaska na važnost „socijalnog gospodarstva za stvaranje radnih mjesta i održivi razvoj” u dokumentu naslovljenom „Novo globalno partnerstvo za iskorjenjivanje siromaštva i održivi razvoj nakon 2015.”, koji je Vijeće donijelo u svibnju 2015. godine (38). Organizacije socijalnog gospodarstva također bi mogle postati ključni čimbenici u ostvarivanju ciljeva održivog razvoja. U svojem nedavnom mišljenju o socijalnom gospodarstvu (39) EGSO je istaknuo važnost socijalnog gospodarstva u svakodnevnom životu i naveo da je ono produktivna aktivnost u velikim regijama Afrike, Amerike i Azije te da se njime ostvaruje važan globalni doprinos poboljšanju uvjeta života i rada.

11.4.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 129/36

Izvjestitelj:

Roman HAKEN

1.1

Europska unija na pragu je pregovora o politici za razdoblje nakon 2020. Europska komisija i države članice počinju raspravljati o budućem financijskom okviru za europske strukturne i investicijske fondove (ESIF).

1.2

Na koji način Europska unija može ojačati svoje veze s državama članicama i ponovno pridobiti povjerenje svojih građana (1)?

1.3

Odgovor na to mogao bi biti dobro provedeni pristup lokalnog razvoja pod vodstvom zajednice (CLLD) koji omogućuje integrirani lokalni razvoj i uključivanje građana i njihovih organizacija na lokalnoj razini. EGSO je uvjeren da bi CLLD mogao imati brojne prednosti kao uspješan instrument europskog lokalnog razvoja.

Europski gospodarski i socijalni odbor preporučuje:

1.4

utvrđivanje jasne vizije obvezne provedbe CLLD-a koji uključuje više fondova Europske unije što će osigurati korištenje pristupa CLLD za sve vrste teritorija: ruralne (uključujući udaljena, planinska i otočna područja), gradske i obalne;

1.5

poticanje Europske komisije na istraživanje i dubinsku analizu mogućnosti za osnivanje rezervnog fonda za CLLD na razini EU-a. Bez obzira na to, Europska komisija morat će osigurati da sve države članice raspolažu nacionalnim fondovima CLLD-a s doprinosima iz svih četiriju ESIF-a (EPFRR, EFRR, ESF i EFPR);

1.6

usklađivanje okvira svih ESIF-a i postavljanje jednostavnih pravila za provedbu fonda CLLD-a na razini EU-a;

1.7

prepoznavanje činjenice da CLLD, koji ojačava pristup LEADER, državama članicama pruža jedinstvenu priliku da na uključiviji, održiviji i integriraniji način razviju svoja područja u partnerstvu s lokalnim dionicima. Kako bi se ostvario bolji učinak, potrebno je osigurati dovoljno financijskih sredstava za provedbu CLLD-a u programskom razdoblju 2021. – 2027. Kako bismo to ostvarili, pozivamo Europsku komisiju da za države članice uvede obvezujući zahtjev da iz proračuna svakog ESIF-a izdvoje najmanje 15 % za fond CLLD-a, što ujedno moraju podržati s dovoljno nacionalnih resursa;

1.8

izbjegavanje stvaranja jaza između programskih razdoblja i jamčenje uspješnijeg pokretanja provedbe u razdoblju 2021.

1.9

– 2027.; složeni pravni okvir i dugotrajni postupci prouzročili su značajan rast administrativnog opterećenja za sve aktere CLLD-a. Radi postizanja učinkovitosti u budućoj provedbi CLLD-a koji uključuje više fondova, EGSO poziva na znatno pojednostavljenje pravnog okvira CLLD-a, provedbenih postupaka i modela za programsko razdoblje 2021. – 2027. Novi politički i gospodarski kontekst trebalo bi koristiti za smanjenje birokratskog opterećenja i pokretanje jednostavnog okvira usmjerenog na mogućnosti i povjerenje. Jednostavan sustav osmišljen je, primjerice, u razvoju globalnih bespovratnih sredstava. Umjesto usmjeravanja na sprečavanje pogrešaka, postoji potreba za propisima kojima je uistinu moguće podupirati lokalne akcijske grupe i lokalne korisnike (krajnje korisnike) pri provedbi njihovih lokalnih razvojnih strategija i projekata;

1.10

omogućavanje bliskog dijaloga između svih aktera CLLD-a na europskoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini u pripremi za sljedeće programsko razdoblje za izgradnju povjerenja i provedbu integriranog pristupa CLLD-a koji uključuje više fondova. Potrebno je jačati veze između EU-a, građana i zajednica;

1.11

omogućavanje trajne izgradnje kapaciteta svih dionika CLLD-a (tijela vlasti, lokalnih akcijskih grupa, programa LEADER i ruralnih mreža, agencija za plaćanja itd.) u odnosu na CLLD koji uključuje više fondova;

1.12

iskoristiti potencijal rješenja informacijske tehnologije za pojednostavljenje i automatizaciju prikupljanja podataka na nacionalnoj i lokalnoj razini. Najbolje prakse u korištenju tih sustava treba širiti između upravljačkih tijela i lokalnih akcijskih grupa (kao npr. u Estoniji). Informatički sustavi moraju se razvijati uz istinsku uključenost svih dionika i biti usmjereni na pomaganje u cjelokupnoj strategiji pojednostavnjenja ESIF-ova;

1.13

koristiti participativni pristup osiguravanju usklađenosti i prilagodbe strategija lokalnog razvoja promjenama lokalnih uvjeta (socijalnoj koheziji, migracijama, regionalnim klasterima, zelenom gospodarstvu, klimatskim promjenama, pametnim rješenjima, tehnologiji itd.) te iskoristiti prednosti revolucije na polju novih i informacijskih tehnologija;

1.14

glavna vrijednost lokalnih akcijskih grupa koje također mogu izabrati dobre projekte povezana je s njihovom ulogom teritorijalnih animatora, uključujući u međuteritorijalnoj i transnacionalnoj suradnji. Lokalne akcijske grupe trebaju biti aktivni posrednici i djelovati u svim sektorima te uključiti sve relevantne dionike u svojim područjima;

1.15

važno je da postignuća lokalnih akcijskih grupa budu dobro predstavljena te da se provodi kontinuirana evaluacija provedbe strategija lokalnog razvoja i preusmjeravanje pozornosti s mehanizama provjere prihvatljivosti na osiguravanje rezultata, procjenu uspješnosti i dugoročne učinke;

1.16

CLLD u prigradskim i gradskim područjima predstavlja izazov za lokalni razvoj EU-a u budućnosti. EGSO preporučuje da se prikupe podaci o uspješnim pilot-projektima te da se organiziraju informativne i motivacijske kampanje namijenjene njihovoj široj uporabi. Bit će potrebno organizirati osposobljavanje za lokalne gradske dionike i tijela javne uprave. CLLD u gradskim područjima može poslužiti kao instrument za provedbu Plana EU-a za gradove i može ga se kombinirati s programom URBACT.

2.1

Lokalni razvoj pod vodstvom zajednice predstavlja ažuriranje pristupa LEADER koji se primjenjuje već više od 26 godina. Glavna razlika odnosi se na bolje integriran pristup i raznovrsniji model financiranja. Međutim, pojedine lokalne akcijske grupe u ruralnim područjima sada imaju pristup i sredstvima Europskog fonda za regionalni razvoj, Socijalnog fonda i Fonda za ribarstvo. Počevši od trenutačnog programskog razdoblja (2014. – 2020.), primjena CLLD-a koji uključuje više fondova proširena je i na gradsku dimenziju.

2.2

Prema podacima Europske komisije, dvadeset država članica usvojilo je pristup koji uključuje više fondova u aktualnom programskom razdoblju 2014. – 2020.: Austrija, Bugarska, Češka, Danska, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Italija, Latvija, Litva, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska i Ujedinjena Kraljevina. Osam zemalja (Belgija, Hrvatska, Cipar, Estonija, Irska, Luksemburg, Malta i Nizozemska) nije usvojilo navedeni pristup za trenutačno razdoblje. Zahvaljujući uspješnim pregovorima, u nekim zemljama (Češka, Mađarska, Portugal i Slovačka) doprinos ostalih fondova iznosi gotovo 50 %. Uvođenje pristupa koji uključuje više fondova zahtijeva političku volju i razumijevanje dobrobiti CLLD-a na nacionalnoj razini i dobru suradnju između ministarstava. Cilj je Europske komisije ukloniti prepreke između fondova i time potaknuti sinergiju i usklađenost na lokalnoj i regionalnoj razini.

2.3

Pristup LEADER pojačan je za razdoblje 2014. – 2020. S obzirom na ulogu lokalnih zajednica u doprinosu teritorijalnoj koheziji i strateškim ciljevima u okviru strategije Europa 2020., EU je uz snažnu podršku Europskog parlamenta odlučio pojednostaviti i ojačati primjenu CLLD-a za sve vrste teritorija (ruralni, gradski, obalni) i različite vrste potreba zajednice (posebice socijalne, kulturne, okolišne i gospodarske). U razdoblju 2014. – 2020., inicijative CLLD-a ispunjavaju uvjete za potporu svih ESIF-ova (osim Kohezijskog fonda) i podliježu zajedničkom okviru propisanom Uredbom o zajedničkim odredbama (CPR) kojom su uređeni navedeni fondovi. Time se jamči dosljednost i koordinacija financiranja EU-a i veća učinkovitost u njegovoj primjeni. Zajednička pravila nadopunjuju značajke svakog pojedinog fonda (primjerice, najmanje 5 % sredstava EPFRR-a mora slijediti pristup CLLD-a, a potpora CLLD-u nije obvezna za druge fondove). Obveznim zahtjevom u pogledu financiranja zajamčena je uspješna provedba programa LEADER.

2.4

U ovom programskom razdoblju spomenuti je program popraćen alatom za integrirano teritorijalno ulaganje (ITI – Integrated Territorial Investment) usmjerenim na velika područja (NUTS III, velegradska područja itd.) te na makroprojekte. Organizirano civilno društvo manjim intenzitetom sudjeluje u tom procesu nego u mikroprogramu CLLD-a (2).

2.5

CLLD se temelji na tri međusobno povezana elementa: lokalne akcijske grupe (predstavnici javnih i privatnih lokalnih socioekonomskih interesa), integrirane strategije lokalnog razvoja i jasno utvrđeni teritoriji. Sva tri elementa podliježu posebnim zahtjevima utvrđenima Uredbom o zajedničkim odredbama, primjerice: ciljani teritorij treba imati 10 000 do 150 000 stanovnika, a strategije trebaju obuhvaćati ciljeve koji se žele ostvariti, analizu potreba i potencijala područja te akcijske i financijske planove.

2.6

EGSO je iznenađen time što je tijekom 1990-ih program LEADER bio lakši i jednostavniji za provedbu. Sada su dostupni računala, internet, softveri i mobilni telefoni, a obavljanje rada zapravo je postalo teže. EGSO stoga želi da se postigne istinsko pojednostavljenje jer će u protivnom nova „tehnološka birokracija” uništiti uspješne instrumente EU-a.

3.1

Pristup CLLD-a koji uključuje više fondova državama članicama pruža mogućnost jačanja lokalnih i regionalnih kapaciteta integriranog razvoja. Prakse država članica pokazale su da integrirani lokalni razvoj utječe na širok spektar djelatnosti te da ima snažan učinak na lokalna gospodarstva i otvaranje novih radnih mjesta, posebice izvan primarne proizvodnje u poljoprivredi.

3.2

Osim toga, integrirani lokalni razvoj ima vrlo povoljan učinak na socijalnu uključenost zbog uključivanja različitih dionika i njihovog sudjelovanja (različiti akteri, dobne skupine, spolovi). CLLD predstavlja priliku za uključivanje većeg broja regionalnih i lokalnih dionika nego što je to bilo moguće s programom LEADER, koji je imao potporu isključivo iz EPFRR-a. Regionalni razvoj s CLLD-om više dobiva na važnosti.

3.3

Kohezijskom politikom EU-a nastoji se ostvariti teritorijalna kohezija, a to je ujedno cilj pristupa CLLD-a. CLLD obuhvaća sve vrste teritorija (ruralne, gradske i obalne), različite potrebe zajednice (socijalne, kulturne, okolišne i gospodarske) i raznovrsne mehanizme financiranja (njime su obuhvaćena četiri ESIF-a). Omogućavanje CLLD-a na svim vrstama teritorija također pridonosi jačanju kohezije među ruralnim, prigradskim i gradskim područjima što doprinosi prevladavanju ili zaustavljanju učinka periferije.

3.4

Metodologija CLLD-a ima važnu ulogu u poticanju integriranog lokalnog razvoja zbog svojih sastavnih dijelova: pristup odozdo prema gore, strategija lokalnog razvoja za pojedina područja, javno-privatna partnerstva, inovacije, integrirani pristup koji uključuje više sektora, umrežavanje i suradnja te decentralizirano upravljanje. Kako bi se podržalo ispravno provođenje metodologije CLLD-a, potrebna je razmjena informacija, aktivnosti njihovog širenja i veća vidljivost same metode i njezinih prednosti.

3.5

Više od 26 godina iskustva u provedbi programa LEADER potvrdilo je da metodologija programa LEADER/CLLD djeluje, da ona predstavlja održiv i djelotvoran način razvoja teritorija te da ima dugoročan učinak na lokalni razvoj. CLLD je sada dodatno razvio svoj potencijal uz integriraniji pristup koji se može smatrati još učinkovitijim zahvaljujući svojem raznovrsnom modelu provedbe.

3.6

Taj raznovrsni model provedbe CLLD-a pridonosi smanjenju rizika i povećanju transparentnosti u državama članicama i lokalnim teritorijima.

3.7

EGSO snažno podupire pristup donošenju odluka odozdo prema gore, kojim se jamči usklađenost ulaganja sa stvarnim potrebama i potencijalom lokalnih područja. CLLD treba biti još fleksibilniji te obuhvatiti sve moguće potrebe zajednice i omogućiti lokalnom stanovništvu odabir najrelevantnijih pitanja za svoju strategiju lokalnog razvoja.

3.8

Uključivanje i jačanje kapaciteta lokalnih aktera jedna je od najvećih prednosti metodologije CLLD-a. Integrirani lokalni razvoj najbolji je način izgradnje veza i sinergija među različitim dionicima i pitanjima na polju lokalnog razvoja.

3.9

EGSO pozdravlja činjenicu da CLLD podrazumijeva proces koji uključuje kontinuirano sudjelovanje i osposobljavanje lokalnog stanovništva. Njegov izrazito integrirani pristup pruža lokalnim zajednicama više prilika za povećanje njihovih sposobnosti i znanja. Uspostavljanje veza između ruralnih, gradskih i obalnih područja dionicima omogućuje da uče jedni od drugih te da na uključiviji način pronađu odgovore na važne izazove. Kontinuirana suradnja, umrežavanje i osposobljavanje pridonose dobrom upravljanju.

3.10

U lokalnom razvoju sve veću važnost imaju zeleno gospodarstvo, socijalna uključenost, smanjivanje siromaštva, migracijska pitanja, regionalni klasteri, međusobno povezivanje ruralnih, gradskih i obalnih teritorija, pametna rješenja i informacijske tehnologije. CLLD-om se stvaraju prilike da sve različite vrste teritorija (ruralni, gradski i obalni) i zajednica zajednički djeluju u pogledu tih izazova. Pristup CLLD-a koji se financira iz više fondova važan je mehanizam za potporu konceptu „Pametna sela” u vidu izgradnje kapaciteta, ulaganja, podrške inovacijama i umrežavanja, kao i pružanjem inovativnih financijskih alata za poboljšanje usluga i infrastrukture (3).

3.11

EGSO se nada da će veća dosljednost i koordinacija u financiranju EU-a olakšati lokalnim akterima da izrade strategije koje uključuju više sektora i dobivaju potporu više fondova te su prikladnije za miješane teritorije (primjerice ruralne, gradske i obalne). Do sada se pokazalo da, kako bi se pojednostavile strategije koje uključuju više fondova, treba odrediti „glavni fond” namijenjen pokrivanju svih troškova upravljanja na nacionalnoj razini. Reguliranje CLLD-a pomoću jedinstvenog skupa pravila za sve europske strukturne i investicijske fondove na razini EU-a bilo bi još učinkovitije u smanjenju administrativnih opterećenja.

3.12

EGSO je uvjeren da uključivanje svih područja djelovanja četiriju ESIF-ova za provedbu strategija lokalnog razvoja donosi brojne prednosti svim vrstama lokalnih akcijskih grupa (4).

3.13

CLLD je europski razvojni pristup odozdo prema gore, koji može poslužiti kao protuteža antieuropskim tendencijama u lokalnim zajednicama putem doprinosa socijalnoj uključenosti i održivom gospodarskom razvoju u područjima gdje se primjenjuje.

4.1

– 2020. Slaba kohezija među različitim fondovima i slaba teritorijalna kohezija, kao i niska razina razumijevanja koristi CLLD-a među donositeljima odluka, pokazale su se najznačajnijim preprekama na nacionalnoj razini. Stvarna sinergija među različitim fondovima i teritorijima (ruralnim, gradskim i obalnim) teško je ostvariva zbog „granica” koje i dalje postoje među fondovima na nacionalnoj razini. Za svaki fond važe različita pravila i propisi, a u većini zemalja koje provode CLLD koji uključuje više fondova slaba je suradnja između upravljačkih tijela te ne postoji jasna koordinacija. Samo Švedska provodi CLLD koji uključuje više fondova diljem zemlje te je omogućila dostupnost svih četiriju ESIF-ova za sve vrste (ruralne, gradske, obalne) lokalnih akcijskih grupa.

4.2

Države članice ne smiju uvoditi dodatna pravila i uvjete kojima se narušava pojednostavljenje. Pojednostavljenje mora biti istinsko i treba ga provoditi u skladu s pravilima koja predlaže Europska komisija. Potrebno je osigurati osposobljavanje u pogledu tih modela i njihovo jasno razumijevanje. Prema mišljenju Europskog revizorskog suda, projekti LEADER ne sadržavaju više grešaka od ostalih projekata u okviru drugih mjera.

4.3

Države članice ne bi trebale preoblikovati CLLD u sredstvo za ostvarivanje namjenskog financiranja u sklopu unaprijed utvrđenog izbornika nacionalnih mjera. CLLD trebao bi biti „širokopojasni” razvojni instrument s utvrđenim mjerama na lokalnoj razini.

4.4

Došlo je do znatnih kašnjenja u pokretanju programskog razdoblja. Pojedine zemlje nisu mogle zajamčiti kontinuitet između programskih razdoblja i neometanu provedbu, što je prouzročilo veliku neizvjesnost te gubitak motivacije i postojećeg znanja. To se ubuduće treba izbjeći.

4.5

EGSO je svjestan da nedostatak povjerenja između aktera CLLD-a onemogućuje iskorištavanje potencijala ove metode, a to povjerenje treba kontinuirano graditi, Stalno kažnjavanje tijekom provedbe narušava povjerenje i dobar dijalog. Upravljačka tijela, uključujući agencije za plaćanja, imaju diskrecijsku ovlast da ne provode sankcije koju trebaju češće upotrebljavati.

4.6

Nije ostvaren stvarni potencijal pojednostavljenja pomoću razvoja rješenja informacijske tehnologije. U postupak razvoja IT alata nisu bili uključeni svi akteri CLLD-a i to je prouzročilo teškoće u uporabi tih sustava. Treba imati povjerenja u praktična znanja lokalnih akcijskih grupa pri osmišljavanju IT alata koji će se isporučiti. Upravljačka tijela izradila su IT platforme koje trebaju odgovarati potrebama svih aktera CLLD-a. Lokalnim akcijskim grupama potrebno je pružiti fleksibilne i otvorene platforme kako bi se omogućila provedba njihovih strategija lokalnog razvoja u skladu s posebnostima njihovog područja. Treba izbjegavati standardizaciju.

4.7

EGSO uviđa da se očekivanja, napori i uložena financijska sredstava u mnogim državama članicama ne podudaraju. Ako se žele postići stvarni rezultati, treba uložiti dovoljno sredstava kako bi i naša očekivanja bila realistična. Da bismo postigli taj učinak, trebamo biti realistični u dodjeljivanju dovoljno financijskih sredstava CLLD-u iz svakog ESIF-a. Dobar primjer toga u EU-u su Saska s 40 % i Asturija sa 17 % iz njihovih programa ruralnog razvoja.

4.8

Nedostatan dijalog između svih aktera CLLD-a (upravljačka tijela, lokalne akcijske grupe, agencije za plaćanja, mreže LEADER-a, kao što su ELARD te nacionalne mreže LEADER-a i ruralne mreže) prouzročio je još veću birokraciju i znatna kašnjenja u pokretanju programskog razdoblja i isporuci financijskih sredstava podnositeljima projekata. Potrebno je ostvariti učinkovitu i transparentnu koordinaciju između različitih tijela vlasti i ministarstava na nacionalnoj razini te bliski dijalog s lokalnim akcijskim grupama. Osim toga, potrebno je ostvariti i izravni dijalog između Europske komisije i lokalnih akcijskih grupa, u čemu bi EGSO mogao pružiti svoju pomoć.

4.9

U većini država članica, tijela i lokalne akcijske grupe nemaju dovoljno izgrađene kapacitete koji bi im pomogli pri provedbi CLLD-a koji uključuje više fondova. Potrebno je omogućiti kontinuirano učenje i izgradnju zajedničkog razumijevanja provedbe CLLD-a koji uključuje više fondova kako bi se povećao kapacitet aktera CLLD-a. Potrebno je jačati duh kolegijalnosti. Lokalne akcijske grupe i tijela moraju biti dobro osposobljeni i svjesni stvarnosti u kojoj svaki od njih djeluju. To se može postići sudjelovanjem javnih dužnosnika, članova lokalnih akcijskih grupa i lokalnih dionika u terenskim posjetima za prikupljanje informacija, programima osposobljavanja, razmjenama osoblja itd. EGSO predlaže da se takav program financira proširenjem programa Erasmus.

4.10

EGSO je uvjeren da dodana vrijednost pristupa CLLD koji uključuje više fondova i mogući modeli provedbe nisu dobro objašnjeni na razini EU-a. Nedostaje jasna vizija o tome kako države članice zapravo trebaju provesti CLLD koji uključuje više fondova. Državama članicama potrebno je pružiti jednostavne modele, strukture i najbolje prakse.

4.11

Pravi potencijal lokalnih akcijskih grupa kao poticatelja razvoja svojih područja nije dovoljno dobro iskorišten. Potrebno je stvoriti uvjete koji će omogućiti lokalnim akcijskim grupama da se usmjere na svoju ulogu mobiliziranja područja te da doprinesu osmišljavanju i provedbi najboljih ideja. Istraživanja pokazuju da je potrebno pružiti podršku lokalnim akcijskim grupama kao posrednicima kako bi se potaknuo integrirani lokalni razvoj. Lokalne akcijske grupe raspolažu kapacitetima za djelovanje u svim sektorima i za okupljanje različitih dionika. Zadaća lokalnih akcijskih grupa nije da budu samo izvor financiranja i da djeluju kao dodatna administrativna razina, nego da budu istinska razvojna organizacija koja pokreće projekte suradnje i omogućuje osposobljavanje i umrežavanje, uz odgovarajuću financijsku i organizacijsku potporu.

4.12

Često nedostaju jasni i jednostavni modeli praćenja i evaluacije strategija lokalnog razvoja. Evaluacija mora biti dio procesa učenja u zajednici te je stoga vrlo važno da lokalne akcijske grupe kontinuirano prikupljaju informacije i evaluiraju provedbu svojih strategija. Potrebno je uvesti napredna IT rješenja za prikupljanje i analizu podataka, u kombinaciji s participativnim procesima i kvalitativnom analizom u skladu s načelima CLLD-a. Potrebna su ulaganja na razini EU-a u usklađeno praćenje i evaluacijske instrumente namijenjene CLLD-u. U Švedskoj se upotrebljava „metodologija pripovijedanja” koja se pokazala učinkovitom.

4.13

Utvrđeno je da su u nekim državama članicama upravljačka tijela zloupotrijebila svoje ovlasti jer nije bilo dijaloga između aktera programa LEADER/CLLD, a lokalnim akcijskim grupama nije pružena prilika da sudjeluju u raspravama kao ravnopravni partneri. EGSO se također protivi tome da jedinice lokalne samouprave zauzimaju vodeće položaje i ostvaruju svoje političke programe zahvaljujući resursima CLLD-a. Lokalnim akcijskim grupama treba zajamčiti neovisnost u njihovom radu i donošenju odluka bez vršenja službenog ili neslužbenog pritiska iz općina.

5.1

Oblikovati jasnu viziju na razini EU-a za provedbu obveznog CLLD-a koji uključuje više fondova, pružiti jednostavne modele i smjernice što je prije moguće te predstaviti najbolju praksu o tome kako u državama članicama provesti CLLD koji uključuje više fondova što je prije moguće (2018.).

5.2

Razmišljati izvan okvira te putem istraživanja i dubinske analize izvidjeti mogućnosti radi stvaranja rezervnog fonda za CLLD na razini EU-a. Bez obzira na to, Europska komisija morat će osigurati da sve države članice raspolažu nacionalnim fondovima CLLD-a.

5.3

Utvrditi usklađen okvir svih ESIF-ova i odrediti jednostavna pravila za provedbu fonda CLLD-a na razini EU-a.

5.4

Zahtijevati osmišljavanje posebnog izvora financiranja u okviru CLLD-a (fond CLLD-a) s pomoću doprinosa svih četiriju ESIF-ova koji odgovaraju svim područjima djelovanja različitih fondova za ruralne, gradske i obalne teritorije na nacionalnoj razini (vidjeti niže predložen model).

5.5

Zahtijevati od država članica da najmanje 15 % proračuna svakog ESIF-a dodijele fondu CLLD-a i da raspolažu s dovoljno nacionalnih resursa.

5.6

Jačati dijalog između svih aktera CLLD-a na svim razinama (europskoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj).

5.7

Pronaći upečatljiviji i prihvatljiviji naziv – primjerice LEADER, što bi zbog njegove uspješne povijesti bio dobar odabir.

5.8

Razmjenjivati najbolje prakse u uporabi novog CLLD-a u gradskim područjima na način da su informacije o njemu sadržane na jednom mjestu, bez da ih treba tražiti u svakoj od glavnih uprava (primjer: www.clld-u.eu).

5.9

Zajamčiti primjenu pristupa CLLD-a koji uključuje više fondova za sve vrste teritorija (ruralni, gradski i obalni) i iskoristiti prednosti integriranog lokalnog razvoja.

5.10

Nacionalnom fondu CLLD-a dodijeliti najmanje 15 % proračuna svakog ESIF-a i dodati dovoljno nacionalnih resursa kako bi se zajamčila provedba stvarnog potencijala ove metode.

5.11

Uspostaviti operativni program CLLD-a pomoću kojeg će se taj fond namijeniti podupiranju integriranog lokalnog razvoja u ruralnim, urbanim i obalnim područjima. Fond CLLD-a trebao bi u svakoj državi članici biti namijenjen ciljevima zacrtanim u okviru lokalnih razvojnih strategija, bez razlikovanja ili razgraničenja između različitih ESIF-ova. Fond CLLD-a trebalo bi rasporediti na decentraliziranoj osnovi uz pomoć lokalnih akcijskih grupa kako bi strategije mogle odgovoriti na lokalne potrebe i izazove.

5.12

Osnovati jedinstveno upravljačko tijelo za provedbu CLLD-a na nacionalnoj razini.

5.13

Izbjegavati stvaranje jaza između programskih razdoblja i zajamčiti neometano pokretanje programskog razdoblja 2021. – 2027.

5.14

Omogućiti bliski dijalog između svih aktera CLLD-a na nacionalnoj razini i lokalnih akcijskih grupa u cilju osmišljavanja operativnog programa CLLD-a na nacionalnoj razini.

5.15

Vlastima i lokalnim akcijskim grupama omogućiti kontinuiranu izgradnju kapaciteta.

5.16

Iskoristiti potencijal razvoja sveobuhvatnih IT rješenja kako bi se olakšao postupak provedbe CLLD-a. Svi akteri CLLD-a trebaju biti uključeni u postupak razvoja IT alata te imati koristi od osmišljenih IT rješenja.

5.17

Nastaviti suradnju u okviru alata za integrirano teritorijalno ulaganje (ITI) koji se primjenjuje za veće teritorije i makroprojekte.

5.18

Pripremiti kampanju za uvođenje CLLD-a kao alata za sinergiju u cilju postizanja učinkovitosti, partnerstva, supsidijarnosti i financijske potpore.

5.19

Zajamčiti stvarnu dodanu vrijednost integriranog lokalnog razvoja i razumne troškove. Iskoristiti prednosti teritorijalne kohezije kojom se stvara sinergija i pridonosi uporabi novih resursa i prilika.

5.20

Prema potrebi i u cilju poboljšanja kohezije teritorija i povećanja administrativnih kapaciteta lokalnih akcijskih grupa, ozbiljno razmotriti uključivanje svih različitih vrsta teritorija (ruralnih, gradskih i obalnih) u istu lokalnu akcijsku grupu ili izgraditi snažne veze između strategija lokalnog razvoja na različitim vrstama teritorija. U isto vrijeme, treba se pobrinuti da lokalne akcijske grupe ne postanu prevelike te da ne izgube vezu s lokalnom razinom.

5.21

Osigurati usklađenost participativnih strategija lokalnog razvoja s promjenama životnih i radnih uvjeta te njihovu prilagodbu istima, uključujući sva relevantna pitanja (socijalna kohezija, smanjenje siromaštva, migracije, regionalni klasteri, zeleno gospodarstvo, klimatske promjene, pametna rješenja, tehnologija itd.) te iskoristiti prednosti revolucije na polju novih i informacijskih tehnologija.

5.22

Preuzeti ulogu aktivnog promicatelja i djelovati u svim sektorima uključivanjem svih relevantnih dionika u područje djelovanja lokalnih akcijskih grupa. Obratiti posebnu pozornost na oblikovanje i provedbu participativnih procesa.

5.23

Aktivno provoditi međuteritorijalnu i transnacionalnu suradnju.

5.24

Omogućiti kontinuirano osposobljavanje, umrežavanje i suradnju između lokalnih aktera i osoblja lokalnih akcijskih grupa.

5.25

Organizirati kontinuiranu evaluaciju provedbe strategija lokalnog razvoja i pronaći način za uključivanje zajednica u taj postupak.

11.4.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 129/44

Izvjestiteljica:

Erika KOLLER

Suizvjestiteljica:

Vladimíra DRBALOVÁ

1.1.

EGSO pozdravlja inicijativu Europske komisije za povećanje sudjelovanja roditelja s djecom, osobito žena, na tržištu rada, kojom bi im se pomoglo da ostvare bolju ravnotežu između poslovnog i privatnog života i tako iskoristio puni potencijal njihovih vještina.

1.2.

Osim toga, EGSO smatra da bi prijedloge iz paketa trebalo dodatno analizirati, uzimajući u obzir stvarnu situaciju u svakoj državi članici, kao i troškove i napore na organizacijskom planu koje ti prijedlozi podrazumijevaju za poduzeća, a osobito MSP-ove. Nadalje, trebalo bi poduzeti također sljedeće mjere: borbu protiv stereotipova, širenje dobrih praksi i izradu nacionalnih akcijskih planova za ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

1.3.

Moderne politike za postizanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života trebale bi obiteljima pružiti odgovarajuće mogućnosti, istodobno vodeći računa o potrebama poduzeća. EGSO potiče socijalne partnere diljem Europe da razmotre dodatna praktična rješenja za promicanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života koja odgovara značajkama njihova konkretnog radnog mjesta (1).

1.4.

Premda EGSO priznaje da će provedba prijedloga sa sobom donijeti troškove za države članice i poduzeća, siguran je da će dugoročne koristi biti veće od kratkoročnog povećanja troškova. EGSO smatra da je potrebno dodatno istražiti mjere za potporu malim i srednjim poduzećima (MSP).

1.5.

EGSO smatra da je važno da žene i muškarci imaju pojedinačno pravo na dopust. Međutim, uviđa da se poduzeća, posebno MSP-ovi, mogu suočiti s organizacijskim poteškoćama zbog povećanja opsega prava. Svi problemi nastali zbog primjene ove odredbe trebaju se rješavati u skladu s nacionalnim pravom, kolektivnim ugovorima i/ili praksom.

1.6.

EGSO smatra da je paket za ravnotežu između poslovnog i privatnog života korak u pravom smjeru, ali da ga u budućnosti treba poboljšati na osnovu odgovarajućih ocjena učinaka.

1.7.

EGSO naglašava potrebu za većim ulaganjem u kvalitetne, cjenovno pristupačne i dostupne usluge i ustanove za skrb o djeci za svaku obitelj te poziva Komisiju da u okviru europskog semestra upotrijebi preporuke za pojedine zemlje, kao i fondove za regionalni razvoj kako bi potakla države članice da povećaju svoje napore.

1.8.

Premda se prijedlog direktive u određenoj mjeri odnosi na porezne sustave, EGSO žali što u tom pogledu nije dovoljno razrađen. Način na koji su osmišljeni porezni sustavi može utjecati na odluke ljudi u pogledu ulaska na tržište rada. Potrebno je razmotriti porezne odbitke koji pomažu zaposlenim roditeljima da nastave raditi.

2.1.

Ravnopravnost žena i muškaraca predstavlja temeljnu vrijednost i načelo Europske unije (2). Tijekom posljednjih šezdeset godina EU je postigao izniman napredak donijevši niz direktiva o ravnopravnosti i nediskriminaciji, programa politike i financijskih instrumenata za promicanje rodne ravnopravnosti u Europskoj uniji (3). Zakonodavni okvir EU-a o oblicima dopusta za obitelj i fleksibilnim radnim uvjetima utvrđen je 1990-ih godina te se stalno ažurira, pri čemu je najnovija direktiva, ona o roditeljskom dopustu, donesena 2010. (4). Preporuke izdane u kontekstu europskog semestra (5), financijska sredstva EU-a i političke smjernice (6), koje su izvan zakonodavnog okvira, također imaju ulogu.

2.2.

Međutim, napredak postignut tijekom proteklih desetljeća gotovo je zaustavljen (7), što dokazuju trajne razlike u plaćama među spolovima od 16,3 % i nejednaka uloga i sudjelovanje žena na tržištu rada, na kojemu 31 % žena odnosno 8,2 % muškaraca radi u nepunom radnom vremenu, dok u pogledu općeg sudjelovanja na tržištu rada žene zaostaju za muškarcima za više od 12 postotnih bodova (8). Istodobno se u istraživanjima pokazalo da rodno uvjetovane razlike u mirovinama iznose čak 40 %. Sve to ukazuje na potrebu za još proaktivnijim djelovanjem kako bi se osigurala ravnopravnost između žena i muškaraca u svim područjima života, uključujući usmjerenost na feminizaciju siromaštva.

2.3.

Nejednako sudjelovanje žena na tržištu rada usko je povezano s nejednakom podjelom oko obveza skrbi. Nepostojanje odgovarajućih, dostupnih, financijski prihvatljivih i kvalitetnih usluga skrbi, počevši od skrbi o djeci do skrbi unutar zajednice za starije članove obitelji i osobe s invaliditetom, također pridonosi razlikama u podjeli skrbi (9).

2.4.

Smetnje i prepreke postizanju ravnoteže između poslovnog i privatnog života prepoznate su ne samo kao čimbenici koji sprečavaju žene da u cijelosti sudjeluju na tržištu rada, već i kao čimbenici koji utječu na demografska kretanja, gospodarstvo i ulogu muškarca kao ravnopravnih skrbnika. U pogledu gospodarskog učinka u nedavnom istraživanju koje je proveo Eurofound (10) gospodarski gubitak zbog razlika u zaposlenosti muškaraca i žena procijenjen je na 370 milijardi EUR godišnje. U nekim državama članicama više od 25 % žena nije gospodarski aktivno zbog obveza skrbi. Premda je u današnje vrijeme zbog ekonomskih razloga ostanak kod kuće rijetko nečiji izbor, još postoje društvena očekivanja utemeljena na stereotipnom pogledu na žene kao na osnovne skrbnike, a na muškarce kao one koji privređuju glavninu dohotka. Dokazi upućuju na to da će majke koje ostanu kod kuće cijeli svoj radni vijek ili samo njegov dio biti manje ekonomski neovisne, imati manje prilika za izgradnju karijere te biti više izložene siromaštvu u starosti. Politike za postizanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života sredstva su koja će omogućiti ženama i muškarcima da donose svoje odluke pod jednakim uvjetima. EGSO naglašava da se u odredbama koje se odnose na vrijeme odmora radnika i ravnotežu između poslovnog i privatnog života u obzir, po potrebi, treba uzeti jedan dan odmora tjedno prema utvrđenoj tradiciji i običajima određene zemlje ili regije, poštujući relevantne (sektorske) kolektivne ugovora i uspostavljene prakse na lokalnoj razini i razini poduzeća.

2.5.

U planu objavljenom u kolovozu 2015. godine Europska komisija najavila je svoju inicijativu New start to address the challenge of work-life balance faced by working families („Novi početak suočavanja s izazovima u postizanju ravnoteže između poslovnog i privatnog života u zaposlenim obiteljima”) (11). U skladu s člankom 154. stavkom 2. UFEU-a u Komisija je studenom 2015. godine pokrenula savjetovanje s europskim socijalnim partnerima u dvije faze (12) kako bi saznala njihova stajališta o toj inicijativi. Socijalni partneri nisu započeli pregovore. Iako europski poslodavci smatraju postojeći zakonodavni okvir EU-a dostatnim, europski se sindikati zalažu za jači zakonodavni okvir. Komisija je također pokrenula javno savjetovanje, koje je pokazalo da 60 % ispitanika želi zakonodavni okvir EU-a o ravnoteži između poslovnog i privatnog života. Komisija je 26. travnja 2017. donijela prijedlog europskog stupa socijalnih prava, kojim je obuhvaćen prijedlog direktive za podupiranje ravnoteže između poslovnog i privatnog života zaposlenih roditelja i skrbnika uz niz nezakonodavnih prijedloga.

3.1.

EGSO se slaže s potrebom za proaktivnim politikama usmjerenima na poticanje dijeljenja obveza skrbi o djeci između muškaraca i žena. Istraživanja također pokazuju da uključivanje muškaraca u skrb o djeci povoljno utječe na obitelji kao i na europsko gospodarstvo i konkurentnost. Poticanje sudjelovanja žena na tržištu rada također bi poboljšalo pristup poduzeća kvalificiranoj radnoj snazi i talentima, pridonoseći tako oslobađanju punog potencijala žena u vrijeme kada se radna snaga u EU-u smanjuje, stanovništvo stari, a demografska krivulja i dalje predstavlja ozbiljan problem za javne financije. Te politike također bi se trebale usredotočiti na stvaranje poticaja za poslodavce u vezi s povećanjem ponude na tržištu rada, na pružanje potpore za skrb o djeci te na različite oblike dopusta i fleksibilnih radnih uvjeta.

3.2.

EGSO bi također želio istaknuti temeljnu ulogu koju Komisija i države članice (uz savjetovanje sa socijalnim partnerima i širim civilnim društvom) moraju imati u borbi protiv stereotipova (uključujući obrazovne kampanje i kampanje za podizanje razine svijesti građana), smanjenju segregacije na tržištu rada i pomaganju pojedincima da steknu najsuvremenije i unaprijeđene vještine prikladne za buduće potrebe tržišta rada.

3.3.

EGSO pozdravlja Komisijin paket za ravnotežu između profesionalnog i privatnog života s obzirom da predlaže ravnopravniju podjelu zadaća kao način za uklanjanje nekih od značajnih strukturnih prepreka zapošljavanju žena.

4.1.1.

EGSO smatra da je odluka Komisije da riješi problem nedovoljnog korištenja očinskog dopusta uvođenjem pojedinačnog prava na neprenosivi očinski dopust u trajanju od najmanje deset radnih dana, za koji se dobiva plaća koja je barem na razini trenutačne plaće tijekom bolovanja, uz analizu troškova i koristi na nacionalnoj razini, korak u pravom smjeru. Međutim, Odbor ističe da se „naknade u slučaju bolovanja” znatno razlikuju diljem Europe, od paušalnih iznosa koji su znatno niži od redovne plaće do naknade plaće po stopi od 100 %. Naglašava da bi naknada trebala biti primjerena te da bi se njome očevi trebali poticati na preuzimanje odgovornosti, a roditeljima osigurati veća mogućnost izbora prije i poslije rođenja djeteta, uz uzimanje u obzir nacionalne prakse u pogledu rodiljne naknade.

4.1.2.

Iako primjećuje da odredbe o očinskom dopustu već postoje u 21 državi članici, uz njegovo prosječno trajanje od dva i pol dana (13), EGSO smatra da je to prekratko i žali zbog toga što se to pravo još uvijek nedovoljno iskorištava, što zahtijeva daljnju analizu. EGSO stoga smatra da prijedlog Komisije zadovoljava potrebu osiguranja poticaja za očeve da koriste pravo na očinski dopust, uzimajući u obzir postojeće uspješne prakse u nekim državama članicama (14) i ukazujući na jednaku ulogu očeva u obiteljskim odgovornostima.

4.1.3.

Unatoč tome, EGSO naglašava da pravo na razdoblje dopusta u trajanju od 10 dana u ovu svrhu, kako je predviđeno Prijedlogom direktive, smatra prvim korakom u pravom smjeru kako bi se postigao cilj prijedloga o znatnom povećanju sudjelovanja očeva. Međutim, Odbor smatra da bi dulje razdoblje – npr. u trajanju do jednog mjeseca – koje će sporazumno dogovoriti poslodavac i zaposlenik bilo primjerenije za postizanje cilja prijedloga.

4.2.1.

Udio muškaraca koji se koriste roditeljskim dopustom kreće se u rasponu od 40 % do svega 2 % u nekim državama članicama (15). Postojeći okvir za roditeljski dopust i stavovi povezani s roditeljskim dopustom ne bave se u dovoljnoj mjeri razlozima koji uzrokuju nisku stopu korištenja tog dopusta među muškarcima.

4.2.2.

EGSO uviđa da poduzeća, posebno MSP-ovi i mikropoduzeća, mogu naići na organizacijske poteškoće zbog produljenja dobi djeteta u svrhu roditeljskog dopusta s osam na dvanaest godina.

4.2.3.

EGSO osobito pozdravlja prijedlog Komisije o individualizaciji prava na roditeljski dopust i njihovoj neprenosivosti. EGSO primjećuje potrebu za pristojnom naknadom plaće koja je barem na razini plaće tijekom bolovanja, podložno eventualnoj gornjoj granici utvrđenoj nacionalnim zakonodavstvom (16), uz analizu troškova i koristi na nacionalnoj razini, kao i za odredbama o nediskriminaciji, a obzirom da to sve može imati pozitivan učinak na korištenje roditeljskog dopusta od strane očeva.

4.2.4.

Štoviše, EGSO također smatra da bi se putem pregovora o prijedlogu trebala zadržati ravnoteža između potreba radnika i poslodavaca. Iz procjene učinka koju je provela Komisija vidljivo je da se učinak prijedloga razlikuje ovisno o vremenskom okviru. Troškovi predviđenih mjera (koji uglavnom proizlaze iz gubitka proizvodnje zbog administrativnog opterećenja obrade prijava i potrebe za privremenom zamjenom osoblja) povećat će se u kratkom ili srednjem roku, dok bi tijekom duljeg vremenskog razdoblja paket poduzećima trebao donijeti samo ograničene troškove (17).

4.3.1.

EGSO primjećuje da nepostojanje odgovarajuće odredbe o dopustu radi skrbi o članovima obitelji kojima je potrebna pomoć također pridonosi nejednakoj podjeli obveza skrbi, pri čemu su često žene te koje isključivo snose teret skrbi. To narušava njihovo fizičko i mentalno zdravlje, društvenu uključenost i sudjelovanje na tržištu rada te posljedično pridonosi tome da one ne ostvaruju odgovarajuća mirovinska prava.

4.3.2.

Zakonodavstvo o pristupu dopustu za skrbnike doneseno je u gotovo svim državama članicama EU-a, ali se njegovo trajanje, kriteriji prihvatljivosti, visina naknade i prava iz sustava socijalne sigurnosti znatno razlikuju među zemljama (18). EGSO stoga pozdravlja prijedlog utvrđivanja minimalnih jednakih uvjeta na razini Europe uvođenjem pojedinačnoga prava na dopust za skrbnike u trajanju od najmanje pet dana godišnje, uz plaću na razini plaće tijekom bolovanja. Međutim, ovo je samo prvi korak i potrebno je da Komisija učini više u pogledu podupiranja i dopunjavanja napora koje ulažu države članice kako bi pomogle obiteljima da se nose sa sve većim obvezama skrbi. Uvođenje tog pojedinačnog prava potrebno je povezati s razvojem mehanizama potpore skrbnicima.

4.3.3.

EGSO pozdravlja pristup koji je Komisija poduzela, osobito u vezi s prijedlogom mjera za postizanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života koje obuhvaćaju radnike tijekom cijelog njihova života, uključujući žene koje pripadaju „sendvič generaciji”, tj. one koje imaju obvezu skrbi za članove obitelji iz više generacija. Nepostojanje odredbi o skrbi često prisiljava te radnike, posebno žene, da napuste plaćeni radni odnos samo nekoliko godina prije mirovine uz dodatne prepreke povratku na tržište rada poslije 50 godina starosti.

4.3.4.

EGSO također naglašava da dopust za pojedinačne skrbnike ne bi trebao služiti kao zamjena za profesionalne, dostupne, financijski prihvatljive i visokokvalitetne usluge skrbi unutar zajednice koje će također znatno pridonijeti budućem gospodarskom razvoju.

4.3.5.

Nadalje, EGSO primjećuje da se različite vrste skrbi ne mogu u potpunosti i točno usporediti jer se skrb o starijoj osobi po prirodi razlikuje od skrbi o djetetu te također može uključivati i širu obitelj, uključujući u donošenje odluka.

4.3.6.

Važan aspekt skrbi o osobama s invaliditetom jest razdvajanje profesionalne skrbi od obiteljske skrbi pokušavajući stvoriti situaciju u kojoj se u što većoj mjeri mogu rasteretiti obitelji. Međutim, bez obzira na predmetni oblik skrbi, skrbnici moraju imati pristup sustavu socijalne sigurnosti.

4.4.1.

Fleksibilnost radnih uvjeta ključna je kako bi se poduzećima omogućilo da prilagode svoju radnu snagu promjenjivom gospodarskom kontekstu. Ona je također korisno sredstvo za povećanje učinkovitosti i produktivnosti (19) te za omogućivanje radnicima da upravljaju ravnotežom između svojega poslovnog i privatnog života. Stoga je važno da se socijalni dijalog na lokalnoj i sektorskoj razini bavi ovim aspektima kako bi se uspostavili oblici rada koji omogućuju ravnotežu između privatnog i poslovnog života.

4.4.2.

Fleksibilni radni uvjeti mogu pomoći pri raznim obvezama skrbi, ali ne bi trebali negativno utjecati na status zaposlenosti zaposlenih skrbnika. Prijedlogom direktive predviđa se pravo zaposlenog roditelja ili skrbnika članova obitelji kojima je potrebna skrb ili podrška da zatraže fleksibilne radne uvjete.

4.4.3.

Prijedlogom se uvodi mogućnost da se radnici koriste i. smanjenjem radnih sati, ii. fleksibilnim rasporedom rada i iii. mogućnostima rada na daljinu. EGSO ističe da takvi fleksibilni radni uvjeti moraju ispunjavati potrebe radnika te uključivati pristup životnog ciklusa. Ta pitanja treba rješavati kroz socijalni dijalog i kolektivne pregovore na razini koja je najbliža predmetnoj situaciji. Osim toga, mora se osigurati pravo na povratak na izvorni način rada. Potrebno je istodobno poštovati pravo poslodavca da razmotri zahtjev za fleksibilnim uvjetima rada uzimajući u obzir potrebe poslodavca i radnika. Svi problemi nastali zbog primjene ove odredbe trebaju se rješavati u skladu s nacionalnim pravom, kolektivnim ugovorima i/ili praksom.

4.4.4.

Učinak digitalizacije radnog mjesta i radnih odnosa može ići tako daleko da dovede do preoblikovanja tradicionalnih obrazaca rada. U tom smislu potrebna su daljnja promišljanja o načinu na koji se dopust u svrhe skrbi tradicionalno smatra ključnim izborom zaobitelji radi postizanja ravnoteže između poslovnog i privatnog života. Prečesto su žene te koje se koriste fleksibilnim radnim uvjetima da bi mogle ispunjavati obveze skrbi dok nastavljaju s radom. To narušava njihov napredak na radnom mjestu, kako u pogledu njihove plaće tako i u pogledu njihova profesionalnog razvoja. Štoviše, EGSO želi naglasiti da se fleksibilni radni uvjeti ne smiju smatrati „ženskim pitanjem” stavljajući naglasak na majke ili žene koje moraju skrbiti o funkcionalno ovisnim članovima obitelji. Poduzeća moraju poticati fleksibilne oblike rada za muškarce i žene te pridonositi kulturnoj evoluciji koja je u skladu s težnjama muškaraca i žena i koja također promiče veću ravnopravnost na radnom mjestu. Fleksibilni radni uvjeti također moraju biti u potpunosti reverzibilni, prihvatljivi za zaposlenike i dostupni u svim oblicima ugovora o radu. Učinkovito provođenje prava na povrat na izvorni način rada posebno je važno u ovom kontekstu.

4.4.5.

Nadalje, premda se digitalizacijom mogu podržavati fleksibilni radni uvjeti omogućavajući radnicima rad na daljinu, ona može predstavljati i neke izazove i rizike.

4.5.1.1.

Nedovoljno dostupne skrbi o djeci i visoka cijena skrbi o djeci glavne su razlozi zbog kojih se drugi primatelj plaće iz bračnog para u kojima oba partnera zarađuju ne vrati na posao. U EU-u samo je 28 % djece u dobi od 0 do 3 godine 2014. godine pohađalo vrtić u usporedbi s 83 % djece u dobi od 3 godine do zakonske dobi za polazak u školu. Te su brojke ispod ciljeva iz Barcelone utvrđenih 2001. godine koji su se trebali ostvariti do 2010. godine. Zbog tih razloga EGSO žali što se ciljevi iz Barcelone u pogledu skrbi o djeci, koji su bili usmjereni na pružanje dovoljno dostupne, financijski prihvatljive i visokokvalitetne brige o djeci na razini država članica, još uvijek nisu ispunili.

4.5.1.2.

Visoki troškovi za roditelje te radno vrijeme ustanova koje nije u skladu s punim radnim vremenom i dalje predstavlja problem. Izvješće Komisije pokazuje je da je potrebno nastaviti ulaganje u kvalitetne usluge. Europski parlament također primjećuje da je zbog nedostatne infrastrukture i kvalitete dostupnih usluga otežan pristup tim uslugama za 27 posto Europljana (20).

4.5.1.3.

EGSO primjećuje da Komisija predlaže reviziju ciljeva u području obrazovanja i osposobljavanja, ali ne spominje ostvarivanje ciljeva iz Barcelone. Međutim, cilj u području obrazovanja i osposobljavanja za predškolsko obrazovanje i skrb ima manje područje primjene te je usmjeren isključivo na djecu od četiri godine do dobi za polazak u školu. EGSO stoga poziva na hitno djelovanje u pogledu revizije cilja u području obrazovanja i osposobljavanja za predškolsko obrazovanje i skrb radi usklađivanja s ciljevima iz Barcelone proširenjem njegova područja primjene (tj. uključivanjem ciljeva za djecu mlađu od četiri godine). Novi ciljevi koji će proizaći iz te revizije trebali bi biti ambiciozniji od postojećih ciljeva iz Barcelone. Štoviše, EGSO poziva na utvrđivanje referentnih vrijednosti na razini EU-a za usluge izvanškolske skrbi, skrbi o djeci te dugotrajne skrbi.

4.5.1.4.

EGSO pozdravlja planove Komisije da pojača smjernice i praćenje pružanja usluga skrbi u državama članicama u kontekstu europskog semestra te da promiče razmjenu najboljih praksi. Također potiče poboljšanje prikupljanja podataka na razini EU-a i podržava plan revizije ciljeva u području obrazovanja i osposobljavanja za predškolsko obrazovanje postavljene za 2020. godinu. Štoviše, EGSO se zalaže za uporabu različitih europskih financijskih instrumenata prilagođenih konkretnim potrebama država članica. U vezi s tim, EGSO je već nekoliko puta pozvao na mnogo ambicioznije promicanje socijalnog ulaganja, osobito uzimajući u obzir „višestruke dobiti” od ulaganja u ustanove za skrb o djeci (21).

4.5.1.5.

Odbor smatra da su jačanje kapaciteta/informacijski seminari, uz puno sudjelovanje svih dionika, vrlo važni kao dodatne mjere, ali primjećuje da su oni potrebni u znatno većem opsegu od onog koji se trenutačno predlaže. Posebno su potrebni informacijski seminari o zaštiti od otpuštanja nakon povratka s rodiljnog dopusta.

4.5.2.1.

Premda se prijedlog direktive u određenoj mjeri odnosi na porezne sustave, EGSO žali što u tom pogledu nije dovoljno razrađen. Porezni sustavi imaju izravan učinak na sudjelovanje na tržištu rada, osobito za „druge primatelje plaće”, od kojih su većina žene. Način na koji su osmišljeni porezni sustavi može utjecati na odluke ljudi u pogledu ulaska na tržište rada. Potrebno je razmotriti porezne odbitke koji pomažu zaposlenim roditeljima da nastave raditi.

4.5.2.2.

EGSO smatra da će prijedlog Europske komisije za rješavanje nepoticajnih fiskalnih mjera nadopuniti i poduprijeti ostale mjere iz paketa. On osobito podržava prepoznavanje prepreka svojstvenih pojedinoj zemlji koje proizlaze iz rodno pristranog sustava poreznih olakšica te predlaže da ih se rješava kroz preporuke izdane u kontekstu europskog semestra.

4.5.3.1.

Osim potrebe za kvalitetnim, dostupnim i financijski prihvatljivim javnim uslugama, uključujući usluge skrbi o djeci, starijim i drugim funkcionalno ovisnim članovima obitelji, socijalno gospodarstvo i nevladin sektor mogu pridonijeti pružanju usluga kojima se podupire ravnoteža između poslovnog i privatnog života. U mnogim slučajevima bez njihovih napora nije moguće osigurati pružanje usluga.

4.5.3.2.

Socijalni partneri imaju posebnu ulogu u provedbi politika za ravnotežu između poslovnog i privatnog života na radnom mjestu, osobito kroz pregovore i kolektivne sporazume. EGSO pozdravlja pozornost koju su europski socijalni partneri posvetili rodnoj ravnopravnosti u svojim programima rada tijekom godina u cilju ostvarivanja opipljivih rezultata.

11.4.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 129/51

Izvjestitelj:

Antonello PEZZINI

Suizvjestitelj:

Éric BRUNE

1.1.

S obzirom na trenutačnu geopolitičku situaciju, Europski gospodarski i socijalni odbor snažno podupire pokretanje Europskog programa industrijskog razvoja u području obrane (EDIDP) u cilju što hitnije uspostave interoperativnog i integriranog zajedničkog obrambenog sustava, čime bi se ojačala strateška autonomija Europe u području industrije obrane (1) i razvila čvrsta zajednička industrijska i tehnološka baza.

1.2.

EGSO smatra da je neophodno usvojiti novi pristup u okviru kojeg će se stalna strukturirana suradnja smatrati glavnim instrumentom Ugovora iz Lisabona, koji može djelovati kao politički inkubator za izgradnju Europe obrane, radi poticanja spremnosti i napora država članica u skladu s člankom 42. stavkom 6. i člankom 46. UEU-a i Protokolom 10. Ugovora.

1.3.

Odbor smatra da samo „uključiva i ambiciozna” (2) stalna strukturirana suradnja, kojom se uspostavlja popis obvezujućih kriterija i obveza, može omogućiti proces kojime se pridonosi prevladavanju rascjepkanosti potražnje i ponude te postupnom stvaranju transparentnog i otvorenog europskog tržišta.

1.4.

EGSO smatra da Uredba o uspostavi Europskog programa industrijskog razvoja u području obrane treba biti dio zajedničke industrijske strateške vizije kojom će se osigurati učinkovita integracija europskih proizvođača i korisnika s najmanje tri države članice u pogledu financiranih projekata i kupnje proizvoda i usluga.

1.5.

Odbor snažno podupire potrebu za strukturiranim dijalogom na europskoj razini, u sinergiji i suradnji s NATO-om (3) i Vijećem ministara obrane, u okviru kojeg će se moći pružiti trajno političko vodstvo i forum za savjetovanje i donošenje istinski europskih odluka.

1.6.

EGSO smatra da je neophodno osigurati upravljanje Europskim programom industrijskog razvoja u području obrane kako bi se utvrdili zajednički i konkretni ciljevi kroz:

1.7.

Uredbom je potrebno osigurati:

1.8.

EGSO se slaže da se djelovanje Europskog programa industrijskog razvoja u području obrane treba usredotočiti na razvoj proizvoda i usluga te na izradu prototipova.

1.9.

EGSO smatra da je prije razvoja zajedničkog europskog obrambenog okvira potrebno razviti široku europsku obrambenu i sigurnosnu kulturu koja bi mogla dati potpuni smisao europskom građanstvu.

2.1.

Pokretanje Europske zajednice za obranu (EZO) u 1954. bio je prvi pokušaj, a on se pokazao neuspješnim 30. kolovoza 1954. Drugi pokušaj bilo je pokretanje zajedničke sigurnosne i obrambene politike u 2000., nakon čega je uslijedilo osnivanje Europske obrambene agencije (EDA) u 2004. Sljedeći je korak bila izrada Globalne strategije EU-a (EUGS) (5) nakon koje je uslijedila Zajednička deklaracija EU-a i NATO-a iz 2016 (6).

2.2.

Daljnji razvoj industrijskog sektora obrane, ako se njime bude upravljalo na razborit način, može – osim znatnih prednosti za europsko gospodarstvo – predstavljati i „glavno uporište” za širu i prikladniju viziju usmjerenu na stvaranje istinski europske obrane.

2.3.

Postupno, ali nužno prevladavanje nacionalne vizije obrane koja je, među ostalim, u suprotnosti s prisutnošću snažnih vojno-političkih udruženja u svijetu i koja je pokazala političku krhkost i slabost Europe prilikom velikih svjetskih događanja, može se temeljiti na inicijativi Parlamenta i Vijeća, kojom se kroz djelovanje Komisije može promicati europska industrija i tržište obrane.

2.3.1.

Europska obrambena industrija – u smislu sveobuhvatne industrije koja razvija, proizvodi i opskrbljuje robom i uslugama oružane snage, policiju i sigurnosne snage država članica EU-a – ima posebne značajke u različitim aspektima: tehnološke promjene radikalno mijenjaju prirodu i fizionomiju obrane i sigurnosti s jakim utjecajem na europsku industriju, počevši od uporabe velike količine podataka (eng. big data), bespilotnih vozila i uređaja te umjetne inteligencije.

2.3.2.

Sa stajališta europskog gospodarstva: s godišnjim prometom od 100 milijardi EUR i 1,4 milijuna visokokvalificiranih zaposlenika (7) predstavlja vrhunski europski sektor koji ima snažan utjecaj na druge sektore kao što su sektor elektronike, zrakoplovstva, brodogradnje, svemira i tehničkog tekstila.

2.3.3.

Sa stajališta tehnologije: stalnim djelovanjem na vrhuncu tehnologije jača se konkurentnost Unije jer nastaje dodatni razvoj koji treba podržati kako bi se civilne tehnologije integrirale u složene sustave koji bi se mogli prilagođavati pojedinačnim posebnostima obrane.

2.3.4.

Sa stajališta unutarnjeg tržišta: obrambeno tržište tradicionalno je ostalo isključeno iz procesa uspostave jedinstvenog europskog tržišta, a održavanje 27 tržišta s različitim nacionalnim programima spriječilo je iskorištavanje ekonomije razmjera u proizvodnji (8).

2.3.5.

Sa stajališta potražnje: obrambena industrija ponajprije ovisi o zahtjevima pojedinih država i njihovim nacionalnim proračunima. U posljednjem desetljeću proračuni za obranu u EU-u smanjili su se za oko 2 milijarde EUR godišnje, a države članice EU27 u obranu ulažu prosječno 1,32 % BDP-a.

2.3.6.

Sa strateškog stajališta: ako se od Europe očekuje da osigura odgovarajuću razinu sigurnosti za svoje građane i poduzeća, očuva teritorijalni integritet svojih granica i preuzme odgovornost u svijetu, potrebno je osigurati vjerodostojne obrambene sposobnosti i zajamčiti odgovarajuću razinu strateške autonomije i tehnološkog i industrijskog razvoja sa zajedničkom europskom bazom.

2.4.

Postoji opasnost da će trenutačna situacija narušiti sposobnost Europe da se suoči s novim sigurnosnim izazovima uslijed porasta (9) stope zastarijevanja opreme i povećanja troškova opreme.

2.4.1.

Ulaganje u obranu europskog područja trenutačno ukupno iznosi manje od polovice ulaganja SAD-a.

2.5.

Iako je europska obrambena industrija barem djelomice uspjela nadoknaditi smanjenje unutarnjih narudžbi izvozom te globalizirati proizvodnju i prodaju, kontinuirana rascjepkanost obrambene politike dovela je do neučinkovitosti i slabosti koje su sve izraženije u pogledu:

2.6.

Postoji opasnost da će ta situacija narušiti sposobnost Europe da se suoči s novim izazovima s obzirom na relativno niske preuzete obveze za rashode i niske razine koordinacije nacionalnih politika.

2.6.1.

Osim toga, 80 % nabave u području obrane ostaje isključivo na nacionalnoj osnovi, uz očite troškove udvostručenja.

2.7.

Oružane snage europskih zemalja u operativnom su smislu postigle visok stupanj integracije i imaju dugogodišnje iskustvo suradnje, no one ostaju potpuno razdvojene u 27 struktura sa strogo nacionalnim pomoćnim uslugama, iako sve više pribjegavaju različitim inicijativama u okviru takozvanog „udruživanja i dijeljenja” (10).

2.8.

U različitim dokumentima Globalne strategije EU-a (EUGS) utvrđeno je pet posebnih ciljeva koji su posebice važni za europsku obranu:

2.9.

Cilj paketa inicijativa, u čijem se okviru nalaze prijedlog uredbe kojom se uspostavlja Europski program industrijskog razvoja u području obrane i prijedlog za uspostavu Europskog fonda za obranu kojim se podupiru zajednička ulaganja u istraživanje i razvoj tehnologija i materijala, podrazumijeva pokretanje procesa usmjerenog na reformu u području obrane i sigurnosti u pogledu:

2.9.1.

Kako bi se odgovorilo na globalne izazove u tom sektoru, potrebno je razvijati potencijal Europske obrambene agencije radi utvrđivanja zajedničkih operativnih područja djelovanja o kojima trebaju odlučivati države članice.

2.10.

Europsko vijeće pozvalo je 15. prosinca 2016. da se „u prvom semestru 2017. izradi prijedloge za uspostavu Europskog fonda za obranu, uključujući mogućnosti u vezi sa zajedničkim razvojem sposobnosti prema dogovoru država članica” (11). U sklopu sastanka proširenog Vijeća za vanjske poslove i obranu, Europsko je vijeće u ožujku 2017. u svojim zaključcima pozvalo na uspostavu službe za vojno planiranje i provođenje (MPCC) i nove strukture za poboljšanje sposobnosti EU-a da reagira na brži, učinkovitiji i usklađeniji način.

2.11.

Europsko vijeće se na sastanku od 22. i 23. lipnja 2017. složilo da je „potrebno pokrenuti uključivu i ambicioznu stalnu strukturiranu suradnju (PESCO)” uz zajednički popis obvezujućih kriterija i obveza, u cijelosti u skladu s člankom 42. stavkom 6. i člankom 46. UEU-a i Protokolom br. 10. priloženim Ugovoru, te dosljedno nacionalnim obrambenim planovima i povezanim obvezama koje su relevantne države članice preuzele u okviru NATO-a i UN-a (12).

2.12.

Parlament je također nastavio tražiti pojačanu suradnju između država članica EU-a u području obrane i potpunu provedbu Ugovora iz Lisabona u pogledu sigurnosti i obrane. EP u svojoj rezoluciji od 22. studenoga 2016. o Europskoj obrambenoj uniji (13) potiče „Europsko vijeće da predvodi postupno oblikovanje zajedničke obrambene politike Unije” te da dodijeli dodatna financijska sredstva kojima će se zajamčiti njezina provedba.

2.12.1.

Osim toga, EP naglašava da europske zemlje trebaju raspolagati vjerodostojnim vojnim kapacitetima i potiče države članice da pojačaju svoje napore u pogledu suradnje te ponavlja svoj poziv na sustavnu koordinaciju vojnih potreba u usklađenom procesu planiranja, u skladu s procesom planiranja obrane u okviru NATO-a (14).

2.13.

Odbor se također u više navrata izjasnio u pogledu obrambenih politika (15) te pozvao na „ostvarivanje značajnog kvalitativnog napretka u europskoj obrambenoj suradnji jer su obrambeno tržište i industrija EU-a odviše rascjepkani” (16).

3.1.

Europska komisija predlaže uspostavu Europskog programa industrijskog razvoja u području obrane s proračunom od 500 milijuna eura za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2020. koji podrazumijeva sljedeće ciljeve:

3.2.

Financijska intervencija Unije ima oblik subvencija, financijskih instrumenata ili javne nabave kojima se pruža potpora idejama, utvrđivanju tehničkih specifikacija, izradi prototipa i ispitivanjima, kvalifikaciji i certifikaciji proizvoda, dijelova i tehnologija.

3.3.

Predloženi kriteriji prihvatljivosti su: prijedlozi za suradnju najmanje tri poduzeća iz dvije različite države članice; stope financiranja ograničene su na 20 % ukupnih troškova aktivnosti u slučaju izrade prototipova, a u svim se drugim slučajevima mogu financirati ukupni troškovi.

4.1.

EGSO pozdravlja inicijative za rješavanje budućih izazova i zaštitu sigurnosti svojih građana, uključujući kibersigurnost, jačanjem strateške autonomije obrambene industrije u Europi i razvijanjem snažne zajedničke industrijske i tehnološke baze.

4.2.

Odbor snažno podupire pokretanje, na temelju nacrta uredbe, Europskog programa industrijskog razvoja u području obrane kao prvi korak koji je potrebno unaprijediti i jačati u pogledu dodijeljenih sredstava, u cilju što hitnije uspostave zajedničkog sustava obrane, posebno na polju istraživanja i razvoja, s obzirom na trenutačnu geopolitičku situaciju.

4.3.

EGSO smatra da je došao trenutak za stvaranje učinkovitog, cjelovitog, djelotvornog i konkurentnog europskog jedinstvenog obrambenog tržišta EU27 koje treba:

4.3.1.

EGSO je uvjeren da se isključivo borbom protiv nesigurnog položaja radnika u europskoj obrambenoj tehnološkoj i industrijskoj bazi može osigurati stjecanje vještina u okviru poduzeća i postizanje ciljeva iz programa EDIDP.

4.4.

EGSO smatra da su financijska sredstva namijenjena programu EDIDP izuzetno mala te da je potrebno moći koristiti potporu Europskog fonda za strateška ulaganja „kako bi se postigao najveći mogući učinak na zapošljavanje, uključujući tehnologije s dvojnom namjenom povezane sa sigurnosnom i obrambenom industrijom, u cilju pružanja podrške pokretanju snažnije i bolje definirane jedinstvene europske tehnološke i industrijske baze u području obrane (EDTIB)” (18).

4.5.

Osim toga, EGSO smatra da su navedeni kriteriji prihvatljivosti nedostatni kako bi se osiguralo da tehnološka i industrijska baza aktivnosti ima istinsku europsku dimenziju: trebalo bi se predvidjeti najmanje tri neovisna poduzeća iz najmanje tri različite države članice, osim malih skupina korisnika koje čine mala poduzeća.

4.5.1.

Nadalje, potrebno je osigurati odgovarajuću ravnotežu između različitih europskih zemalja uz znatan udio sudjelovanja malih poduzeća.

4.6.

EGSO se nada da će se europskim financiranjem zajamčiti da razvojne aktivnosti donose korist ponajprije europskim poduzećima.

4.7.

Osim toga, EGSO se nada da će se norme u području izvoza obrambenog oružja uskladiti na europskoj razini, u skladu s odredbama Ugovora o trgovini oružjem (UTO) koji su potpisale i ratificirale sve države članice EU-a, u cilju uklanjanja mogućih uzroka narušavanja tržišnog natjecanja među europskim poduzećima kojima bi se mogao otežati pristup izvoznom tržištu.

4.8.

Kada je riječ o vrsti aktivnosti, EGSO smatra da je ključno boriti se protiv nesigurnosti zaposlenja osoblja koje radi u europskoj obrambenoj industriji. Cilj je financiranja na europskoj razini jačanje kompetencija europske obrambene tehnološke i industrijske baze. Budući da kompetencije industrije ovise o zaposlenicima, potrebna je trajna i sigurna suradnja između zaposlenika i poduzeća koja ih zapošljavaju.

4.9.

EGSO smatra da isto vrijedi i u pogledu kriterija odabira projekata te da je među njih potrebno uključiti:

4.9.1.

EGSO smatra da bi trebalo predvidjeti određenu kvotu natječaja (primjerice 10 %) namijenjenih malim, konstantno otvorenim projektima usmjerenima na manja poduzeća čime bi se omogućilo da u programu na uravnoteženiji način sudjeluju svi elementi koji su aktivno uključeni u tehnološko-inovacijski razvoj proizvoda i usluga u sektoru obrane.

4.10.

EGSO smatra da je u okviru provedbenih ovlasti Komisije potrebno podržati upravljanje Europskim programom industrijskog razvoja u području obrane kako bi se utvrdili zajednički i konkretni ciljevi putem:

5.1.

istaknuti temeljnu ulogu europske obrane u očuvanju europskih interesa u pogledu sigurnosti te ulogu preuzetih međunarodnih obveza, demokracije i vladavine prava;

5.2.

istaknuti sposobnosti i stručnost obrambenih sektora vojske koje se tradicionalno smatra pokretačima istraživanja i inovacije te poduzetničkog i gospodarskog oporavka europske industrije;

5.3.

učvrstiti osjećaj europskog identiteta i pripadnosti Europskoj uniji putem zajedničkog okvira vrijednosti među građanima različitih zemalja;

5.4.

jačati znanje, svijest i potporu europskih građana vojnoj organizaciji i institucionalnim obrambenim aktivnostima;

5.5.

jačati znanje, osviještenost i potporu građana u kontekstu aktivnosti tehnološkog razvoja obrambenih instrumenata koji imaju izravan utjecaj na civilno društvo i razvoj zemlje;

5.6.

razvijati komunikacijsku dimenziju novog zajedničkog pristupa kako bi se osiguralo sve pripremljenije i kvalificiranije osoblje u sektoru europske komunikacije. Aktivnosti će se temeljiti na načelu „kvalificirati i koordinirati”, osmišljenom u okviru pristupa europske koordinacije, usklađenog s NATO-om;

5.7.

Kibersigurnost i kiberobrana područja su u kojima je obrana referentna točka u europskim okvirima, a javljaju se u kontekstu nastanka kiberprostora kao nove domene pored tradicionalnih vojnih domena.

11.4.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 129/58

Izvjestitelj:

Mihai IVAŞCU

Suizvjestitelj:

Fabien COUDERC

1.1.

EGSO smatra da Europska unija mora preuzeti veću odgovornost za svoju obranu te da mora biti spremna i sposobna suzbiti svaku vanjsku prijetnju svojim građanima i svojem načinu života.

1.2.

U Europskom obrambenom akcijskom planu i Globalnoj strategiji ističe se da je važno da obrambena industrija EU-a postigne stratešku autonomiju kako bi EU postao važan i vjerodostojan akter u obrambenom sektoru. Europski fond za obranu ima jasnu svrhu poticanja suradnje među državama članicama u području istraživanja i tehnologije, razvoja te strateške nabave vojnih kapaciteta. Posebnu pažnju treba posvetiti povezivanju istraživanja i tehnologije s razvojem kapaciteta.

1.3.

EGSO smatra da obrambena industrija ima važnu ulogu u europskom gospodarstvu, s obzirom na to da 1,4 milijuna radnih mjesta ovisi o njoj. Nedostatak koordinacije stoji nas između 25 i 100 milijardi EUR godišnje, što su neprihvatljive brojke u globalnom konkurentnom okruženju.

1.4.

EGSO odlučno preporučuje da države članice i Europska komisija upotrijebe Europski fond za obranu za zadržavanje ključnih industrijskih kapaciteta na europskom tlu i za osiguravanje da se europska sredstva troše na europske aktivnosti istraživanja i razvoja te na kupnju europskih oružanih sustava.

1.5.

EGSO podupire pristup Europskog fonda za obranu usmjeren na konkurentnost, koji će zajamčiti pristup svim državama članicama i financiranje projekata koji će stvoriti dodanu vrijednost i najsuvremenije tehnologije.

1.6.

EGSO smatra da bi Europska komisija, osim što osigurava financijska sredstva za industriju, trebala razviti okvir za intenzivniju komunikaciju među industrijskim akterima svih veličina iz svih država članica.

1.7.

EGSO cijeni posebnu pozornost koja se u trenutačnom prijedlogu pridaje MSP-ovima, neovisno o tome iz koje zemlje dolaze. MSP-ovi su često izvor inovacija u područjima najsuvremenije tehnologije, kao što su informacijska i komunikacijska tehnologija te kibersigurnost. EGSO bi također pozdravio mehanizme za uključivanje MSP-ova, kao što je sustav bonusa koji bi povećao njihovu prekograničnu suradnju.

1.8.

EGSO čvrsto vjeruje da je nužno izgraditi snažne ključne kapacitete koji podupiru europske interese. Njih moraju definirati države članice u skladu sa svojim nacionalnim obrambenim politikama, europskim ciljevima i obvezama preuzetima u okviru NATO-a.

1.9.

EGSO smatra da je prvenstveno potrebno usredotočiti se na tehnologije koje bi mogle imati ključnu ulogu u omogućavanju EU-u da postigne vodeću ulogu u tehnološkom napretku. To se može postići zajedničkim planiranjem na području obrane i utvrđivanjem plana za ključne kapacitete.

1.10.

EGSO preporučuje da se pri postupku dodjeljivanja ugovora u obzir uzimaju obvezni visoki socijalni standardi i standardi na području okoliša.

1.11.

EGSO smatra da programi financiranja ne mogu biti isti kao i za druge sektore djelatnosti, s obzirom na osobitosti obrambenog sektora te sumnje i strah od razmjene znanja među poduzećima ili državama članicama.

1.12.

EGSO smatra da je čim prije potrebno uspostaviti model upravljanja Europskim fondom za obranu koji bi trebao uključivati Europsku uniju, Europsku obrambenu agenciju, države članice i industrijski sektor. Komisija bi trebala razmotriti nove mogućnosti ograničavanja birokracije uključene u provedbu Europskog fonda za obranu. EGSO također smatra da bi Europski parlament trebao imati redovni pristup izvješćivanju kako bi mogao ocijeniti rad tog fonda.

1.13.

EGSO preporučuje da se ispita može li se minimalni broj zemalja koje sudjeluju u određenom prihvatljivom projektu povećati na tri kako se program Europskog fonda za obranu bude razvijao.

1.14.

EGSO smatra da će maksimalno povećanje broja država članica uključenih u Europski fond za obranu smanjiti redundanciju i potaknuti standardizaciju logistike i podsustava. Time će se također izbjeći udvostručavanje trenutačnih standarda NATO-a i smanjiti fragmentacija oružanih sustava. Stoga bi Europska obrambena agencija i odabrani industrijski konzorcij trebali blisko surađivati u ranim fazama razvoja svih odabranih projekata kako bi se utvrdile zajedničke norme i standardi.

1.15.

EGSO izražava sumnje u pogledu toga da „postoji razumno očekivanje da će razvoj dovesti do nabave”, s obzirom na to da u vojnim istraživanjima postoji mnogo primjera razvijenih projekata koje države kasnije nisu nabavile. EGSO poziva na utvrđivanje jasnih pravila u pogledu obveze kupnje uspješno razvijenih kapaciteta.

1.16.

EGSO smatra da bi u ranim fazama razvoja projekata financiranih u sklopu okvira kapaciteta trebalo biti moguće iskoristiti programe osposobljavanja koje sufinancira Europska unija. Kvalificirana radna snaga od ključne je važnosti za razvoj najsuvremenijih tehnologija u području obrane.

1.17.

Nadalje, kao predstavničko tijelo organiziranog civilnog društva, EGSO je spreman osigurati stručna znanja i savjetovanje o svim pitanjima povezanima s gospodarskim i socijalnim aspektima Europskog fonda za obranu.

2.1.

Europa je suočena s nizom izvanrednih okolnosti s obzirom na geopolitičko okruženje. Sve veća nestabilnost u međunarodnom prostoru dovela je do stvaranja volatilnog sigurnosnog ozračja i, uslijed toga, brojnih konvencionalnih i nekonvencionalnih prijetnji. Građani Europe zahtijevaju uporabu svih raspoloživih sredstava za borbu protiv tih izazova.

2.2.

Kako bi ponovo učvrstila svoju ulogu na međunarodnoj sceni, Europa mora biti sposobna djelotvorno i neovisno suprotstaviti se vanjskim prijetnjama. U trenutačnom geopolitičkom kontekstu, projiciranje moći na Bliskom istoku i u Africi ključno je za sigurnost i dobrobit europskih građana.

2.3.

Nakon što je od 2006. godine neprekidni pad potrošnje dosegao 27 %, a potrošnja na istraživanje i tehnologiju u sklopu suradničkog okvira se smanjila više od 30 %, države EU27 su 2014. potrošile oko 2 milijarde EUR na istraživanje i tehnologiju u području obrane. Istodobno, SAD je na istraživanje i tehnologiju na području obrane trošio 9 milijardi EUR godišnje, a Rusija je između 2012. i 2014. udvostručila svoju potrošnju na istraživanje i razvoj na području obrane. Prema nedavno prikupljenim podacima, i Kina je povećala svoja ulaganja na na istraživanje i razvoj na području obrane. (1)

2.4.

Uloga Europskog fonda za obranu, kao dijela Europskog obrambenog akcijskog plana (2), jest pomoći državama članicama u koordiniranju i boljoj uporabi sredstava koje su spremne utrošiti na obranu, izbjegavajući udvostručavanje, i to za djelatnosti u rasponu od istraživanja i razvoja do nabave obrambenih kapaciteta. EGSO je već izrazio svoju potporu stvaranju europske obrambene unije te je pozdravio uspostavu Europskog fonda za obranu (3).

2.5.

Europski fond za obranu ima dva zasebna okvira koji se nadopunjuju: okvir istraživanja i okvir kapaciteta, a oba koordinira Koordinacijski odbor. Okvir istraživanja u potpunosti će se financirati iz proračuna EU-a te će promicati suradničke projekte za razvoj obrambenih kapaciteta nakon sporazuma koji sklope države članice. Okvir kapaciteta uglavnom će se financirati iz doprinosa država članica.

2.6.

EGSO uviđa da je u postojećem sigurnosnom okruženju u kojem dominiraju teroristički napadi na europskom tlu, hibridni rat i kibernetički napadi sve teže razlikovati unutarnju i vanjsku sigurnost, koje postaju sve više međuovisne.

3.1.

Obrambeni kapaciteti i sposobnost obrane naših vanjskih granica blisko su povezani s jakom industrijskom bazom. EGSO stoga preporučuje da mjere koje se poduzimaju na europskoj razini kao potpora zajedničkoj obrani moraju omogućiti da industrija ostane na europskom tlu. Poslovne strategije mogle bi potaknuti obrambene industrije na to da odabiru podugovaratelje izvan EU-a i da im stoga dio opskrbnog lanca bude u inozemstvu. EGSO smatra da bi uporabu europskih sredstava za podupiranje stranih ugovaratelja trebalo što je moguće više ograničiti i da poslovne odluke ne bi trebale biti na štetu strateške autonomije.

3.2.

Glavni prioritet Europskog fonda za obranu trebao bi biti povećanje konkurentnosti europske industrije uz istodoban razvoj tehnologija ključnih za postojanje i samostalnost obrambenog sektora EU-a.

3.3.

Umjetna inteligencija, tehnologije velike količine podataka, računalstvo u oblaku, kibernetički napadi, bespilotne letjelice, hibridne i transnacionalne prijetnje itd. korjenito su izmijenili obrambeni sektor. Nove tehnologije i opasnosti zahtijevaju nove protumjere. Jedno je sigurno, a to je da međusobnom suradnjom možemo bolje riješiti i spriječiti te izazove. Potrebna je sustavnija suradnja, zajedno s ulaganjem zajedničkih napora u razvoj tehnologija i koordiniranih mjera u pogledu nabave kapaciteta.

3.4.

EGSO bi želio ukazati na to da postoji snažan gospodarski poticaj za veću suradnju. U obrambenoj industriji izravno ili neizravno zaposleno je više od 1,4 milijuna visokokvalificiranih osoba, a svaki uloženi euro stvara povrat u vrijednosti od 1,6 EUR. Nedostatak koordinacije u tom području Europu stoji između 25 i 100 milijardi EUR godišnje (4).

3.5.

Taj nedostatak suradnje dovodi do velikog broja suvišnih oružanih sustava, nepostojanja ekonomije razmjera u obrambenoj industriji te smanjenja mogućnosti korištenja naših oružanih snaga. U EU-u postoji 178 različitih oružanih sustava, u usporedbi s njih 30 u SAD-u, te 17 različitih vrsta glavnih vojnih tenkova, dok u SAD-u postoji samo jedna. To jasno ukazuje na neučinkovitu potrošnju proračuna za obranu i nedovoljnu interoperabilnost obrambene opreme.

3.6.

EGSO podsjeća na to da se istraživanje i tehnologije u području učinkovite obrane temelje na kvalificiranoj radnoj snazi. Ambiciozno i solidno osposobljavanje i strukovno obrazovanje u obrambenim industrijama ključno je za uspješne projekte kojima se nastoji postići tehnološki napredak.

3.7.

EGSO bi želio istaknuti da već postoje slučajevi dokazano uspješne zajedničke vojne suradnje u području istraživanja i nabave. Avion Eurofighter Typhoon, projektil Meteor, razarač klase Horizon i fregata FREMM samo su neki od primjera takve vrste projekta.

3.8.

EGSO-u nije jasno kako države članice koje se obvežu na razvojni projekt mogu dokazati da je „razumno očekivati da će razvoj dovesti do nabave”, s obzirom na to da u području vojnih istraživanja postoji mnogo primjera razvijenih projekata koje države kasnije nisu naručile (5). Mogućnošću sufinanciranja rane faze razvoja novih kapaciteta iz proračuna EU-a nastoje se smanjiti industrijski rizici, no to je ostvarivo samo ako se klijenti obvežu na kupnju uspješno razvijenih kapaciteta.

3.9.

Svih 28 država članica zajedno čine drugog po redu najvećeg vojnog potrošača na svijetu. Međutim, dok su sve velike sile povećale svoju potrošnju na obranu, izdaci za obranu EU27 su se u razdoblju od 2005. do 2015. godine smanjili za gotovo 11 % (6). Samo su četiri od 28 država članica dosegle ciljanu vrijednost NATO-a za potrošnju od 2 % BDP-a. Rashodi za istraživanje i tehnologiju u području obrane znatno su smanjeni u nacionalnim proračunima. U razdoblju od 2006. do 2013. godine, izdaci za istraživanje i tehnologiju u području obrane u 27 država članica koje sudjeluju u radu Europske obrambene agencije smanjili su se za 27 % (7).

3.10.

EGSO smatra da se problem koji predstavljaju poduzeća u području obrane sa sjedištem u UK-u mora riješiti u ranoj fazi, u kontekstu njihova interesa za europske razvojne programe i istaknute uloge UK-a u obrani. EU želi zadržati britansko znanje i iskustvo.

3.11.

Iako Europska komisija osigurava financiranje okvira istraživanja, države članice bit će te koje će donositi odluke o nabavi kapaciteta i ulagati u njih. U toj cijeloj strukturi industrija je ta koja ustvari provodi istraživanje i razvoji razvija obrambene kapacitete. EGSO smatra da bi Komisija, osim što osigurava financijska sredstva za industriju, trebala razviti okvir za bolju komunikaciju svih industrijskih aktera uključenih u obrambeni sektor EU-a.

4.1.

EGSO smatra da će države članice i dalje imati ključnu ulogu u razvoju sigurnosti te da nijedna od trenutačnih inicijativa na europskoj razini to neće promijeniti.

4.2.

EGSO smatra da bi Europski fond za obranu trebao biti samo program usmjeren na konkurentnost u okviru kojeg se najrelevantniji i najkonkurentniji projekti financiraju neovisno o geografskim ili socijalnim aspektima. Međutim, potrebno je poduzeti korake u cilju jamčenja pravednog pristupa za sve države članice i poticanja povezivanja manjih poduzeća radi prekogranične suradnje.

4.3.

EGSO je uvjeren da MSP-ovi imaju ključnu ulogu u našem gospodarstvu. Pozdravlja se poticanje MSP-ova i drugih poduzeća srednje tržišne kapitalizacije uključenih u obrambenu industriju. Štoviše, novoosnovana i mala poduzeća često su izvor inovacija u područjima najsuvremenije tehnologije, kao što su informacijska i komunikacijska tehnologija te kibersigurnost. EGSO to snažno podupire i smatra iznimno važnim da glavni cilj bude da svi MSP-ovi, neovisno o tome iz koje zemlje dolaze, imaju jednake mogućnosti.

4.4.

EGSO je shvaćanja da je Europski fond za obranu osmišljen u cilju podupiranja konkurentnosti europske obrambene industrije. Iako bi Europska komisija trebala promicati uključiv pristup u radu fonda, on se ne bi trebao upotrebljavati kao regionalni razvojni fond. To bi moglo dovesti do odviše razgranate raspodjele sredstava te ne bi bilo djelotvorno u suzbijanju fragmentacije europskih obrambenih sustava.

4.5.

Želi li se osigurati uključivost, fond ne treba namijeniti samo velikim akterima. Znatan dio fonda trebao bi biti namijenjen MSP-ovima, primjerice utvrđivanjem manjih projekata. EGSO bi također pozdravio mehanizme kao što je sustav bonusa koji bi povećao prekograničnu suradnju MSP-ova.

4.6.

EGSO razumije razlog za stopostotno financiranje istraživanja i tehnologije u području obrambenih aktivnosti sredstvima EU-a, nasuprot tradicionalnom sufinanciranju civilnih aktivnosti koje provodi EU. Vrlo ograničen broj klijenata (uglavnom nacionalna ministarstva obrane) otežava industrijama da amortiziraju rizike povezane s razvojem novog proizvoda na predvidljivijem tržištu. Neovisno o tome hoće li budući fond u narednom višegodišnjem financijskom okviru biti obuhvaćen istim krovnim okvirom kao i ostali fondovi za istraživanje, potrebno je riješiti pitanje tih osobitosti.

4.7.

Čvrsto vjerujemo da će Europski fond za obranu biti snažan poticaj državama članicama da „kupuju europsko” kada je riječ o budućoj nabavi u području obrane, čime se jamči gospodarski razvoj i štite znanje i industrijska baza, što je nužno za održavanje vojnog kapaciteta na globalnoj razini. EGSO podržava ideju prema kojoj bi se države članice trebale obvezati na kupnju tehnologija i kapaciteta ostvarenih u okviru uspješnih istraživačkih i tehnoloških projekata Europskog fonda za obranu.

5.1.

EGSO preporučuje da države članice zajedno s Europskom komisijom i Europskom obrambenom agencijom utvrde zajednički plan obrane i plan za ključne kapacitete kako bi mogle odrediti prioritete na području istraživanja i tehnologije te potrebne vojne kapacitete kako za države članice, tako i za potrebe europske obrane.

5.2.

S obzirom na svoje vrlo ograničeno dosadašnje iskustvo s takvom vrstom programa (u suštini, samo pokusni projekt i početak pripremnog djelovanja), Europska unija svoj prijedlog nije izradila na osnovi jasnih pokazatelja i još nema jasan plan za ključne kapacitete. Nacrt toga plana bit će izrađen 2018. godine.