2.2.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 34/1

Izvjestitelj:

Petr ZAHRADNÍK

1.1.

EGSO smatra da proračun EU-a može predstavljati glavni instrument za suočavanje sa sadašnjim izazovima strukturnim promjenama EU-a. Međutim, potrebno je pomno analizirati i ocijeniti gdje i kako se proračunska sredstva troše, kako se ocjenjuje uspješnost tako uloženih sredstava te kako se izvješćuje o postignutim rezultatima (1). Na temelju toga se proračun EU-a može upotrijebiti za svladavanje prioritetnih izazova EU-a te za obnavljanje povjerenja europskog stanovništva u EU, čak i ako se proračun smanji u apsolutnom i relativnom smislu.

1.2.

Još jedan preduvjet za poticanje uspješnosti proračuna EU-a jest uspostavljanje jasno definiranih prioritetnih ciljeva usmjerenih na dobrobit građana EU-a, odgovarajućih skupnih pokazatelja i uvjerljivog sustava izvješćivanja o stvarnim aktivnostima koje se financiraju iz proračuna EU-a, čime bi se maksimirala vrijednost uloženog novca. To, primjerice, može obuhvaćati ex ante uvjete, financijske instrumente ili fleksibilnost i otpornost na nenadane izazove (2). Primarno kvantitativni aspekt proračuna EU-a koji je – i iz perspektive EGSO-a – važan za određivanje ključnih prioriteta i odgovarajućih politika, mora biti nadopunjen i kvalitativnom dimenzijom.

1.3.

EGSO se slaže s pristupom prema kojemu nije bitno samo osigurati da rashodi proračuna EU-a budu u skladu s pravilima o zakonitosti i ispravnosti postupaka (legalnosti i regularnosti), nego i da na ciljani i sustavni način budu usmjereni na rezultate i uspješnost tog proračuna u pokrivanju prioritetnih područja EU-a.

1.4.

EGSO se slaže da je za usvajanje pravila o kulturi uspješnosti (eng. performance culture) u kontekstu proračuna EU-a potrebno osigurati usku povezanost između iznosa i vrste rashoda s jedne strane te dosljednog skupa pokazatelja za mjerenje uspješnosti i rezultata s druge strane.

1.5.

Međutim, EGSO istodobno smatra da se usvajanje te kulture uspješnosti ne svodi samo na jednu jednokratnu mjeru, nego predstavlja razvojni postupak za koji je potreban primjereni pravni okvir, kao i odabir instrumenata koji glavnim akterima omogućuju djelovanje u željenom smjeru. U predstojećim raspravama o proračunu EU-a usmjerenom na uspješnost, kao i tijekom njegove provedbe, potrebno je također pobliže specificirati njegov sadržaj.

1.6.

EGSO je uvjeren da tako usmjereni proračun EU-a osigurava da se u prioritetnim područjima EU-a postižu rezultati i učinci kojima se stvara jasno mjerljiva dodana vrijednost. Stoga je rasprava o proračunu EU-a temeljenom na uspješnosti također rasprava o prioritetnim politikama EU-a kojima se mogu osigurati potrebne strukturne promjene.

1.7.

Dosad su provedeni ogledni projekti u svrhu mjerenja učinaka proračuna EU-a na ostvarivanje prioriteta i brojčano izraženih ciljeva strategije Europa 2020. EGSO smatra da taj pristup predstavlja korak u pravom smjeru, ali da treba nastaviti na još sustavniji i sveobuhvatniji način. Ispitivanjima je utvrđen visok stupanj neusklađenosti između zacrtanih ciljeva i postignutih rezultata te niz primjera neučinkovitog korištenja fondova EU-a i proceduralnih nedostataka koji ih prate.

1.8.

EGSO podupire daljnje poboljšanje i jačanje međusobne povezanosti strategije Europa 2020. i višegodišnjeg financijskog okvira za razdoblje 2014.–2020. ili proračuna EU-a koji se odnose na to razdoblje, i to s pomoću pokazatelja analize učinaka i tumačenja koje iz nje slijedi. Poželjno je istom prilikom razmotriti strategiju Europa 2020. kako bi se utvrdilo je li dobro usmjerena na stvarne razvojne prioritete EU-a tijekom druge polovice ovog desetljeća.

1.9.

EGSO također smatra da je potrebno zajamčiti da sporazumi o partnerstvu i operativni programi učinkovito ispunjavaju svoju funkciju posrednika koji ciljeve i prioritete EU-a pretvaraju u operativne ciljeve koji se provode na razini država članica, neovisno o tome radi li se o poboljšanju podijeljenog upravljanja (eng. shared management) ili o poboljšanju postupovnih pravila za programe kojima Europska komisija izravno upravlja u državama članicama.

1.10.

EGSO preporučuje da se države članice potiče da u svoje sporazume o partnerstvu i operativne programe uvode dosljedan i usporedivi skup mjerljivih rezultata koji bi se morali postići zahvaljujući potpori proračunskih sredstava EU-a te koje naknadno treba ocijeniti. Svi sporazumi o partnerstvu i programima trebali bi sadržavati zajedničke pokazatelje rezultata na transverzalnoj ili horizontalnoj osnovi uz jasno isticanje doprinosa pojedinih fondova i ESIF-a u cjelini. Ti bi pokazatelji trebali biti osmišljeni na takav način da omogućuju praćenje postignutog napretka na razini EU-a, država članica i svake od njihovih regija.

1.11.

EGSO smatra predstojeću reviziju tijekom provedbe višegodišnjeg financijskog okvira za razdoblje 2014.–2020. dobrom prilikom za pojačanu primjenu pristupa usmjerenog na učinkovitost i rezultate, koji bi se pak trebao početi u potpunosti primjenjivati u višegodišnjem financijskom okviru od 2021. godine.

1.12.

EGSO smatra da bi višegodišnji financijski okvir koji počinje 2021. trebao predstavljati, zajedno s novom strategijom za konkurentnost i razvoj i socijalnim stupom koji je upravo u fazi pripreme, ključnu srednjoročnu stratešku platformu (s istim vremenskim rokovima zamišljenima za strategiju konkurentnosti), pri čemu strukturu i ponderiranje svake rashodovne stavke treba prilagoditi stvarnim potrebama i prioritetima. To bi istodobno trebalo omogućiti veću fleksibilnost u zadovoljavanju novonastalih potreba. EGSO bi također pozdravio promjenu načina izvršenja proračunskih sredstava EU-a u smjeru veće učinkovitosti, uz pomoć pojačane primjene povratnih instrumenata i postizanja njihove komplementarnosti s poticajnim sredstvima. Osim toga, i dalje postoji znatan prostor za poboljšanje načina ocjenjivanja proračuna EU-a i njegove učinkovitosti. Odgovarajuća fleksibilnost proračuna ključna je za sposobnost proračuna EU-a da odgovara na novonastale inicijative, prijetnje i mogućnosti te za održavanje sposobnosti EU-a da poduzima odgovarajuće mjere (npr. u vezi s migracijskom krizom, potrebom za rješavanjem gospodarskih šokova ili promjenom broja članica EU-a i utjecajem te promjene na proračunske tokove, kao i odgovarajućom bazom resursa fondova solidarnosti u slučaju prirodnih katastrofa). To se ne odnosi samo na volumen i strukturu rashoda proračuna EU-a, već i na njegovu prihodovnu stranu.

1.13.

EGSO preporučuje da proračunska politika nakon 2020. obuhvati i utvrđivanje odgovarajuće prihodovne strane proračuna EU-a te način na koji je on ustrojen (pronalaženje veze, zasnovane na uravnoteženosti i solidarnosti, između doprinosa država članica i vlastitih proračunskih sredstava).

1.14.

EGSO se slaže s daljnjim povećanjem mogućnosti koje nudi aktivna fiskalna politika, primjerice s omogućavanjem izdavanja vrijednosnih papira. U tu svrhu poželjno je unaprijediti fiskalni okvir i postupke za proračun EU-a te na zadovoljavajući način riješiti pitanje djelovanja proračunske politike EU-a na zemlje europodručja s jedne strane i na ostale države članica EU-a s druge strane.

2.1.1.

Proračun EU-a predstavlja važni i ključni instrument financiranja prioriteta EU-a, s otprilike 1 % BDP-a EU-a; tijekom financijske godine 2015. iznosio je oko 145,3 milijardi eura. Proračun EU-a znatno pridonosi osiguravanju gospodarske politike u državama članicama, u kojima u prosjeku predstavlja 1,9 % javnih rashoda; međutim, u određenim slučajevima taj udio iznosi i znatno više od 10 %.

2.2.1.

Važno je osigurati da se financijska sredstva takvog obujma raspodjeljuju ne samo u skladu s pravilima zakonitosti i ispravnosti, već prije svega, po ispunjenju tog prvog uvjeta, na način da se omogući postizanje odgovarajućih ciljeva i rezultata uz poštovanje načela dobrog financijskog upravljanja i kulture uspješnosti. Utvrđivanje stvarnih učinaka izvršenja proračuna EU-a mjerenih s pomoću relevantnih makroekonomskih pokazatelja i kriterija predmetom je svih političkih razmatranja o aktualnoj proračunskoj politici EU-a.

2.2.2.

Proračun EU-a i njegovo izvršenje trebaju biti usklađeni sa sljedećim prioritetima:

2.2.3.

Proračun EU-a ima nekoliko novih sastavnica povezanih s funkcioniranjem višegodišnjeg financijskog okvira za razdoblje 2014.–2020. koje su bitne za jačanje pristupa zasnovanog na uspješnosti i usmjerenog na rezultate:

2.2.4.

Cilj je da EU svoju proračunsku politiku i praktično funkcioniranje proračuna bolje prilagodi svojim potrebama, za što je potrebno pronaći bolju ravnotežu između, s jedne strane, formalnih i postupovnih aspekata izvršenja proračuna EU-a te, s druge strane, pristupa utemeljenih na uspješnosti i usmjerenih na rezultate. Za ostvarenje uspješnosti i rezultata nadasve su potrebne zajednička percepcija i shvaćanje tog koncepta.

2.2.5.

Za mjerenje neusklađenosti s formalnim pravilima već se dugo kao pokazatelj koristi stopa pogreške. Stopa pogreške iznosi oko 4 % (otprilike 4 % proračuna EU-a ne troši se u skladu s formalnim pravilima, što samo po sebi ne predstavlja loš rezultat; međutim, apsolutna je vrijednost tog iznosa oko 6 milijardi eura). Tablica u nastavku sadrži pregled razvoja stope pogreške tijekom posljednjih nekoliko godina:

2.2.6.

Ključno načelo proračuna EU-a jest „zdravlje” (eng. soundness) financijskih tokova te konkretnih programa i projekata koji se njima financiraju, što omogućava da se ocijeni koriste li se resursi EU-a u svim aspektima na optimalan način. EGSO pozdravlja aktualni trend stavljanja većeg naglaska na uspješnost i rezultate koji je u posljednje vrijeme sve prisutniji u aktivnostima Europske komisije (Inicijativa za proračun usmjeren na rezultate) (4) te Europskog revizorskog suda (struktura njegova Godišnjeg izvješća o financijskoj godini 2014. (5) te poglavlja koje je posebno posvetio uspješnosti; odjeljci koji se odnose na podijeljeno upravljanje obuhvaćaju početne rezultate ocjene uspješnosti programâ koja je provedena kao ogledni projekt).

2.2.7.

EGSO podržava pristup primijenjen pri oglednom testu, usmjeren na analizu odnosa i veza između strategije Europa 2020. i sporazumâ o partnerstvu, odnosno operativnih programa, kao glavnih instrumenata za provedbu kohezijske politike EU-a i važnih stavki rashodovne strane proračuna EU-a. Taj se test može smatrati začetkom sveobuhvatnog shvaćanja procjene uspješnosti i rezultata proračuna EU-a (6).

2.2.8.

Za postizanje uravnoteženog praćenja forme i uspješnosti proračuna EU-a od presudne je važnosti postupak obrade, upravljanja i razmjene podataka i informacija između tijela i institucija EU-a (posebno Europske komisije) i država članica. Izvršenje proračuna EU-a obuhvaća golemu količinu podataka i informacija koji se u praksi koriste na izrazito ograničeni način kako bi se zajamčila mogućnost objektivnog ocjenjivanja stope pogreške i, osobito, stvarnih rezultata proračuna EU-a te kako bi se uveli postupci za poboljšanje utvrđene situacije.

3.1.

EGSO smatra da je glavni razlog postojanja proračuna EU-a činjenica da donosi prednosti za građane EU-a, štiteći pritom financijske interese Unije; prednosti koje donosi sastoje se u potpori utemeljenoj na poštovanju razvojnih i operativnih prioriteta, koji su kompatibilni s okvirom gospodarske politike te stvarnim i predviđenim rezultatima gospodarstva; zaštita financijskih interesa EU-a podrazumijeva da se proračun EU-a upotrebljava na odgovarajući način, uz poštovanje pravila, bez pogrešaka ili prijevara. Sadašnji bi politički pristup trebao doprinijeti postizanju te uzajamne usklađenosti i ravnoteže.

3.2.

EGSO smatra da se pomak prema proračunu EU-a usmjerenom na uspješnost ne može postići jednom jedinom mjerom. Od presudne je važnosti da se temeljne pravne norme te ciljevi proračuna EU-a i politike osmisle s namjerom poštovanja brojčanih pokazatelja te postizanja mjerljivih rezultata.

3.3.

Usmjeravanju proračuna EU-a na uspješnost znatno bi pridonijelo vremensko usklađivanje proračunskog razdoblja (sadašnjeg sedmogodišnjeg financijskog okvira) s razdobljem predviđenim za ključnu strategiju razvoja EU-a (sadašnju desetogodišnju strategiju Europa 2020.). S tim u vezi godina 2021. predstavljat će jedinstvenu priliku za postizanje takve usklađenosti i stvaranje uvjeta za optimalno funkcioniranje proračuna EU-a usmjerenog na rezultate i uspješnost.

3.4.

EGSO prima na znanje i poštuje zaključke Godišnjeg izvješća Revizorskog suda za financijsku godinu 2014. u kojem je istaknut niz problematičnih područja u kojima međusobna povezanost strategije Europa 2020. i sporazumâ o partnerstvu (ili operativnih programa) nije sasvim optimalna. U tom je izvješću navedeno da ti instrumenti nisu osmišljeni tako da omoguće sustavno pretvaranje političkih ciljeva strategije Europa 2020. u konkretne operativne ciljeve (definirane sporazumima o partnerstvu i operativnim programima) (7).

3.5.

EGSO smatra da moguće koristi od sinergija između pet europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESIF) u okviru jedinstvenog regulatornog i upravljačkog sustava te sporazuma o partnerstvu u svakoj državi članici i dalje nisu ostvarene, dok se i dalje nastavlja praksa primjenjivanja različitih pravila za svaki od fondova, što dovodi do rascjepkanosti programa (umjesto stvaranja potrebnih sinergija među njima).

3.6.

EGSO smatra da su zahvaljujući preduvjetima i pričuvama za uspješnost, dvama novim elementima u korištenju financijskih sredstava EU-a za razdoblje 2014.–2020., stvorene veće mogućnosti za poboljšanje pristupa usmjerenog na uspješnost i rezultate. Upravo bi primjena makroekonomskih preduvjeta trebala zajamčiti da se proračun EU-a u svakoj državi članici troši u dovoljno zdravoj makroekonomskoj okolini, odnosno da se državi članici koja ne nastoji riješiti svoje makroekonomske probleme ne smije dopustiti da u potpunosti koristi ta sredstva. Isto tako, postojanje pričuva za uspješnost trebalo bi dodatno motivirati države članice da rade na postizanju strateških ciljeva EU-a uz pomoć proračuna EU-a.

3.7.

EGSO smatra da ogledni projekt za ispitivanje proračuna EU-a usmjerenog na uspješnost i rezultate putem veza koje ima s prioritetima strategije Europa 2020. ipak treba biti proširen na druga bitna područja kako bi ocjenjivanje usmjerenosti proračuna EU-a na uspješnost i rezultate zaista bilo dosljedno i sveobuhvatno; primjerice, treba obratiti pozornost na preporuke za pojedine zemlje i njihovu sukladnost s pokazateljima koji proizlaze iz provedbe europskog semestra.

3.8.

EGSO preporučuje da se u okviru razmatranja načina na koji funkcionira proračun EU-a pozornost posveti i konceptu neuspjeha na tržištu, za čije bi se uklanjanje trebala izdvajati sredstva iz proračuna EU-a; neuspjesi na tržištu mogu se, primjerice, očitovati u asimetričnosti informacija ili u tome da financijske institucije ocjenjuju komercijalnu isplativost ulaganja na način koji sprečava financiranje određenih vrsta projekata, budući da se kod njih ne vodi računa o pozitivnim vanjskim učincima ili općenitijim društvenim koristima jer oni nisu bitni za dotični komercijalni slučaj, ali su bitni za financijsku potporu sredstvima EU-a.

3.9.

EGSO se slaže s tim da je potrebno znatno poboljšanje u području podijeljenog upravljanja između tijela i institucija EU-a (posebno Europske komisije) i država članica. Podijeljenim upravljanjem dodjeljuje se 76 % svih sredstava iz proračuna EU-a. Što države članice budu u većoj mjeri ostvarivale kvantificirane ciljeve strategije Europa 2020., to će proračun EU-a biti u većoj mjeri povezan s ciljevima te strategije, ti će ciljevi u većoj mjeri odražavati stvarne potrebe EU-a u gospodarskom, društvenom, teritorijalnom ili ekološkom smislu, a također ćemo u većoj mjeri stvarati povoljno okruženje za zdravo financijsko upravljanje radi neometanog povezivanja Europske komisije i država članica.

3.10.

Po mišljenju EGSO-a, važan pokazatelj sve snažnije uloge uspješnosti i usmjerenosti proračuna EU-a na rezultate jest i naglasak koji se stavlja na pojačano korištenje instrumenata financijskog inženjeringa (IFI) ili inovativnih financijskih instrumenata, čija narav iz temelja mijenja način na koji se koriste javna sredstva EU-a te s njima povezana očekivanja. Usprkos neospornom potencijalu IFI-ja, tek oko 65 % tako odobrenih sredstava u razdoblju između 2007. i 2013. godine došlo je do krajnjih korisnika (ostatak je jednostavno „zadržan” u IFI-jima kako bi se službeno dokumentirala njihova primjena). To će pitanje postati još i važnije je nakon 2020. godine, pored ostalog i zbog potrebe za većom komplementarnošću s Europskim fondom za strateška ulaganja (EFSU); ono predstavlja temeljni strateški čimbenik koji treba uzeti u obzir prilikom usmjeravanja zajedničkih proračunskih sredstava EU-a od 2021. nadalje.

3.11.

EGSO istodobno smatra da jača usmjerenost na uspješnost i rezultate nikako ne smije podrazumijevati zapostavljanje zakonitosti i ispravnosti postupaka. Važnost poštovanja pravnih i postupovnih pravila ne smije se zanemarivati. Budući da se stopa pogreške tiče svih slučajeva u kojima financijska sredstva nisu trebala biti isplaćena jer nisu bila korištena u skladu s pravilima, na neki se način automatski pretpostavlja da su ta pravila ispravna i da ne sadrže nikakve unutarnje proturječnosti ili neželjene elemente. Zbog toga u postupak koji poštuje pravila dobrog financijskog upravljanja treba uključivati provjeru posljedica tih pravila kako bi se ispitala njihova kompatibilnost i dosljednost s potrebama i ciljevima EU-a (8).

3.12.

EGSO se slaže s tim da je praksa povezana s korištenjem proračuna EU-a vrlo složena. Napori koji se trenutačno ulažu u pojednostavljenje svih aktivnosti povezanih s proračunom EU-a, a koji se odnose i na postupovna pitanja i na pitanja sadržaja, također doprinose ispunjavanju zahtjeva dobrog financijskog upravljanja; ti napori za pojednostavljenje trebali bi dovesti do smanjenja pretjeranih administrativnih opterećenja i ograničavanja prakse „prerevnog donošenja propisa” u državama članicama.

3.13.

EGSO smatra da prijedlozi predstavljeni u odjeljku 3. ovog mišljenja, iz kojih proizlaze konačni zaključci i preporuke (odjeljak 1.), predstavljaju ključne elemente idejnih promišljanja budućnosti fiskalne politike u EU-u, koji se djelomice mogu primijeniti u kontekstu revizije višegodišnjeg financijskog okvira 2014.–2020. sredinom provedbenog razdoblja, ali će se u potpunosti moći primijeniti tek u proračunskim propisima od 2021. godine nadalje. Koncept prognostičkog planiranja i potrebe za reformom u pogledu proračuna i višegodišnjeg financijskog okvira nakon 2020. godine može se osloniti odnosno nadovezati na nedavno usvojena mišljenja EGSO-a o toj temi (9).

2.2.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 34/8

Izvjestitelj:

José Antonio MORENO DÍAZ

Suizvjestitelj:

Ákos TOPOLÁNSZKY

1.1.

Europsku uniju ne čini isključivo zajedničko tržište, nego i zajedničke vrijednosti, kako je navedeno u članku 2. Ugovora. Nadalje, ona priznaje prava, slobode i načela propisana Poveljom EU-a o temeljnim pravima. Te vrijednosti, na kojima se ona temelji, osnova su integracije i dio europskog identiteta. One ne samo da državama članicama služe kao pristupni kriteriji već ih se i nakon toga moraju pridržavati. Stoga je od ključne važnosti postupke sadržane u Ugovorima primijeniti kad su te vrijednosti ugrožene. EGSO smatra da bi europske institucije u svom političkom djelovanju trebale primijeniti proaktivan i preventivan pristup kako bi predvidjele i izbjegle probleme.

1.2.

Kao i mnoge druge europske organizacije civilnog društva, EGSO je izuzetno zabrinut zbog sve gore situacije u području ljudskih prava i sve prisutnijih populističkih i autoritarnih tendencija te rizika koji to predstavlja za kvalitetu demokracije i zaštitu temeljnih prava, a to su prava koja jamče Europski sud za ljudska prava i Sud Europske unije i koja predstavljaju opća načela zakonodavstva EU-a (1).

1.3.

Gore spomenute vrijednosti sve su ugroženije u cijeloj Europi. Mnoge organizacije civilnog društva osuđuju stanje u nekoliko država članica te se nadaju da će EGSO usvojiti nove inicijative kako bi institucije EU-a mogle odlučno reagirati. U opasnosti je ne samo Europska unija, nego i povjerenje građana u demokratske institucije na nacionalnoj i europskoj razini. EGSO taj rizik smatra veoma ozbiljnim i sistemskim.

1.4.

Konkretan sadržaj načela i standarda koji proizlaze iz vladavine prava može se razlikovati na nacionalnoj razini, ovisno o ustavnom sustavu pojedine države članice. Međutim, načela i vrijednosti EU-a utvrđena su sudskom praksom Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava, kao i dokumentima Vijeća Europe, a ponajprije Venecijanske komisije. Ta načela uključuju zakonitost, što podrazumijeva transparentan, odgovoran, demokratski i pluralistički proces donošenja zakona; zabranu proizvoljnosti izvršnih vlasti; neovisne i nepristrane sudove; učinkovito sudsko preispitivanje, uključujući poštovanje temeljnih prava, jednakost pred zakonom i zaštitu ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina.

1.5.

I Sud Europske unije i Europski sud za ljudska prava potvrdili su da ta načela nisu samo formalni i proceduralni zahtjevi. Ona su sredstva kojima se osigurava usklađenost s demokracijom i ljudskim pravima te poštovanje istih. Vladavina je prava ustavno načelo koje ima formalne i sadržajne komponente.

1.6.

Poštovanje vladavine prava suštinski je povezano s poštovanjem demokracije i temeljnih prava: ne može postojati demokracija niti se mogu štititi temeljna prava bez poštovanja vladavine prava i obratno: temeljna prava učinkovita su samo ako su utuživa. Temeljna uloga pravosuđa, uključujući ustavne sudove, jest zaštita demokracije. Vrijedi dodati da se ovdje radi o pravima ljudi, a ne država članica ili vlada. Stoga obranu tih prava treba smatrati hitnim prioritetom.

1.7.

U svjetlu aktivnosti Odbora za ustavna pitanja Europskog parlamenta i uzimajući u obzir izvješća Komisije i Rezoluciju Europskog parlamenta od 27. veljače 2014. o stanju temeljnih prava u Europskoj uniji, EGSO smatra kako članak 51 (2). Povelje EU-a o temeljnim pravima treba u dogledno vrijeme izmijeniti kako bi se proširilo njegovo područje primjene i osiguralo da sve odredbe Povelje budu izravno primjenjive u državama članicama (3).

1.8.

Između Suda Europske unije i Suda za ljudska prava vodi se redoviti dijalog. On bi mogao i ojačati ako Europska unija potpiše Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP). EGSO predlaže da Komisija u prvoj polovici 2017. godine podnese prijedlog da EU potpiše tu konvenciju, kako je predviđeno člankom 6. stavkom 2. Ugovora.

1.9.

Obveze država kandidatkinja prema kopenhaškim kriterijima moraju se nastaviti primjenjivati na države članice i nakon pristupanja EU-u na temelju članka 2. UEU-a te, prema tome, EGSO smatra da bi sve države članice trebalo redovno ocjenjivati kako bi se provjerilo poštuju li i dalje temeljne vrijednosti EU-a te kako bi se izbjegao gubitak uzajamnog povjerenja.

1.10.

EGSO smatra da institucije EU-a moraju ojačati postupke i mehanizme za zaštitu i obranu demokracije, vladavine prava i temeljnih prava u svim državama članicama. U posljednjih nekoliko godina, a posebice prije 2014., primijetili smo sa zabrinutošću da Komisija, usprkos tome što je u nekim slučajevima pokrenula postupak radi povrede obveza, nije učinkovito odigrala svoju ulogu čuvarice Ugovora i da nije na odgovarajući način odgovorila na kršenja europskih načela i vrijednosti u nekim državama članicama.

1.11.

EGSO potiče Komisiju da zauzme aktivan pristup zaštiti i obrani vrijednosti i načela EU-a, utvrđenih člankom 2. UEU-a, u svim državama članicama i iskoristi postojeći okvir za 2014. u najvećoj mogućoj mjeri.

1.12.

EGSO predlaže da tri glavne institucije (Komisije, Vijeća i Parlamenta) usvoje zajednički pristup. Dijalog između institucija i njihova suradnja ključni su za tako važno pitanje. EGSO preporučuje da Vijeće podrži postojeći okvir Komisije usvajanjem odluke Vijeća kojom će se on ojačati i pružiti potpora daljnjem jačanju vladavine prava.

1.13.

Organizacije civilnog društva imaju ključnu ulogu u promicanju demokratskih vrijednosti, pravilnom funkcioniranju vladavine prava i zaštiti temeljnih prava. S obzirom na sve manji demokratski prostor i ograničenja s kojima se suočavaju u državama članicama, pozitivna uloga NVO-a na lokalnoj razini dostojna je divljenja. Odbor zajedno sa socijalnim partnerima i NVO-ima vrlo aktivno radi na zaštiti temeljnih prava i prava manjina, izbjeglica i imigranata.

1.14.

Kao tijelo koja predstavlja europsko organizirano civilno društvo, EGSO želi otvoriti dijalog s Vijećem, Komisijom i Parlamentom radi boljeg upravljanja i veće koordinacije politika između institucija EU-a i država članica te uspostaviti sustav ranog upozoravanja.

1.15.

EGSO smatra da je ključno uspostaviti europski pravno obvezujući mehanizam, odnosno okvir u koji su aktivno uključeni Komisija, Parlament i Vijeće te u kojem EGSO ima važnu ulogu predstavljanja civilnog društva. Tim će se mehanizmom nadopuniti okvir Komisije i međuvladin dijalog koji je pokrenulo Vijeće. Mogao bi se zvati „novi kopenhaški mehanizam” (4) te biti podložan demokratskom i sudskom nadzoru (5).

Kako bi utvrdio postojeće nedostatke i pozvao na njihovo uklanjanje, taj bi mehanizam, među ostalim, trebao razmatrati aspekte kao što su legalnost, hijerarhija normi, pravna sigurnost, jednakost, nediskriminacija, slobodan pristup pravdi i pravičnom postupku, sprečavanje zloupotrebe prava i samovolje javnih tijela vlasti, dioba vlasti, poštovanje i zaštita političkog pluralizma, manjina, socijalne i spolne raznolikosti itd., poštovanje slobode izražavanja i medija.

1.16.

Odbor želi da se usvoji nacrt izvješća o kojem raspravlja odbor Europskog parlamenta LIBE i da se zaključi međuinstitucijski sporazum o provedbi Pakta Europske unije za demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava. EGSO općenito podržava taj prijedlog jer je u njemu sadržana osnova za provedbu pravno obvezujućeg međuinstitucijskog sporazuma kojim će se ojačati europsko upravljanje i usklađenost politika između institucija i država članica. EGSO bi trebao biti uključen u Pakt, kojim bi se omogućila rasprava civilnog društva u EGSO-u, te bi trebao imati ulogu u predloženom semestru za demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava.

1.17.

Mehanizam bi se trebao temeljiti na pokazateljima koji se sami temelje na kvantitativnim i kvalitativnim podacima:

1.18.

Odbor naglašava važnost koju glave I., II., III. i IV. Povelje imaju za određivanje pokazatelja, uzimajući u obzir „nedjeljivost” temeljnih gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava od civilnih i političkih.

1.19.

Ključno je da i države članice i institucije, tijela i agencije EU-a poštuju temeljna prava, uključujući socijalna prava, i to posebice u kriznim vremenima. Isto bi trebalo vrijediti i za odnose i sporazume s trećim zemljama, ne samo u smislu poštovanja tih prava već i u smislu osiguranja njihove provedbe.

1.20.

Mehanizmom je predviđeno pokretanje sustava za nadzor i procjenjivanje upotrebom transparentnih postupaka. Potrebno je izričito ovlastiti Agenciju za temeljna prava da pruži potporu tom mehanizmu. EGSO podržava prijedlog Parlamenta o osnivanju skupine neovisnih stručnjaka (6) kojom bi predsjedao Znanstveni odbor Agencije Europske unije za temeljna prava.

1.21.

Odbor predlaže da bude dio te skupine. Također predlaže da stručnjaci koje će vlade imenovati u tu skupinu budu ombudsmani tih država.

1.22.

Skupina će stručnjaka na temelju pokazatelja i upotrebom transparentnih postupaka preispitati i procijeniti stanje u svim državama članicama. EGSO tome može doprinijeti organizacijom misija u države članice radi preispitivanja stanja u suradnji s lokalnim civilnim društvom i sastavljanja izvješća.

1.23.

EGSO podržava provedbu semestra za demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava. Na temelju izvješća stručnjaka Komisija će svake godine sastaviti izvješća za pojedine države članice, uključujući preporuke, Parlament održati međuparlamentarnu raspravu i sastaviti rezoluciju, a Vijeće održati godišnji dijalog i usvojiti zaključke. Mehanizam mora funkcionirati u kontekstu novog godišnjeg političkog ciklusa s ciljem osiguranja zajedničkog i dosljednog pristupa u EU-u.

1.24.

Odbor bi želio sudjelovati u pripremi međuinstitucijskog sporazuma i mogao bi osnovati stalnu skupinu koja bi u vezi s time organizirala savjetovanja s civilnim društvom i izrađivala mišljenja i izvješća.

1.25.

Odbor bi u okviru semestra za demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava te u suradnji s organizacijama civilnog društva mogao organizirati godišnji forum za razmatranje stanja demokracije, vladavine prava i temeljnih prava te sastavljati prijedloge i preporuke koje će prosljeđivati Komisiji, Vijeću i Parlamentu. Mogao bi i surađivati s drugim institucijama pri sastavljanju procjena učinka.

2.1.

U zadnjih nekoliko godina do izražaja dolazi nedostatak prikladnih mehanizama za zaštitu vrijednosti utvrđenih u članku 2. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) kojim je propisano da se „Unija temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca”.

2.2.

Unija se temelji na tim vrijednostima, koje uključuju poštovanje demokracije, vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava. EU može provjeriti poštuje li država te vrijednosti uoči njezina pristupanja EU-u u okviru takozvanih „kopenhaških kriterija”, odnosno „pristupnih kriterija” (7). Kako bi postala članicom, država podnositeljica zahtjeva za članstvom mora osigurati stabilnost institucija koje jamče ostvarivanje demokracije, vladavinu prava, ljudska prava te poštovanje i zaštitu manjina.

2.3.

Međutim, ne postoji sličan mehanizam koji bi se primjenjivao na države članice nakon pristupanja. Nedostatak takvog mehanizma za nadzor demokracije, vladavine prava i temeljnih prava naziva se „kopenhaškom dilemom”.

2.4.

Pravilno funkcioniranje EU-a temelji se na uzajamnom povjerenju između europskih institucija i država članica, kao i između samih država članica, odnosno povjerenju u poštovanje jednakih načela u pogledu vladavine prava, demokracije i temeljnih prava pri donošenju zakona i političkih odluka. Time se osiguravaju ravnopravni uvjeti za sve države članice u pogledu slobodnog kretanja osoba, robe, usluga i kapitala. Uz to se vladama omogućuje da surađuju u području pravosuđa i unutarnjih poslova, uključujući kaznenog prava, azila i imigracija.

2.5.

Europska unija osnovana je radi osiguranja mira i blagostanja u svojim državama članicama te unaprjeđenja dobrobiti svojih naroda. Ona ne ovisi isključivo o postojanju slobodne trgovine, nego i o zaštiti temeljnih vrijednosti EU-a. Tim se temeljnim vrijednostima omogućuje građanima EU-a da žive bez ugnjetavanja i netolerancije pod demokratski izabranim i odgovornim vladama koje djeluju u skladu s vladavinom prava.

2.6.

Političke i zakonodavne odluke donesene proteklih godina u raznim državama članicama dovele su do rasprava i sporova s europskim institucijama i ostalim državama članicama te gubitka uzajamnog povjerenja. U brojnim se slučajevima nije pružila dužna pažnja demokratskim pravilima, vladavini prava i temeljnim pravima, na što Europska unija nije mogla pružiti prikladan odgovor.

2.7.

EGSO s velikom zabrinutošću primjećuje da se u raznim državama članicama usvajaju zakoni i provode politike koje upućuju na ozbiljno pogoršanje kvalitete demokracije, tj. kršenje ljudskih prava, posebice prava pripadnika manjina, nedostatak neovisnosti pravosuđa i ustavnih sudova, ograničenje diobe vlasti, ograničenje slobode medija, slobode mišljenja, slobode okupljanja, ograničenje slobode udruživanja, slobode informiranja, kolektivnog savjetovanja i pregovaranja te ograničenje drugih temeljnih građanskih i socijalnih prava. Europska se unija u nekoliko navrata suočila s krizama u pojedinim državama članicama izazvanima određenim problemima u vezi s vladavinom prava, koje je Komisija riješila vršenjem političkog pritiska i pokretanjem postupaka radi povrede obveza.

2.8.

Mehanizmi prevencije i sankcioniranja sadržani u članku 7. UEU-a, jedinom članku u Ugovorima čija je namjena suzbijanje kršenja demokratskih načela, vladavine prava i temeljnih prava u područjima izvan zakonodavne nadležnosti EU-a, nisu upotrebljeni nijednom do sada. Postoje dva pristupa, preventivni i onaj koji se temelji na sankcijama. Međutim, oni nikada nisu upotrijebljeni u praksi zbog političkog učinka i strogih zahtjeva kojima podliježe njihova provedba, koja je moguća isključivo u slučaju „očite opasnosti” od „teškog i trajnog kršenja”.

2.9.

Komisija i Parlament mogu intervenirati u fazi prevencije. U drugoj fazi Vijeće može kazniti državu članicu suspenzijom određenih prava, uključujući pravo glasa predstavnika te države u Vijeću.

2.10.

Međutim, Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast u vezi s time jer ne postoje konkretni i transparentni kriteriji za pokretanje tog postupka, odabir pokazatelja ili odabir postupaka procjene. Ovlasti Europskog parlamenta, Europske komisije i Suda Europske unije veoma su ograničene u tim situacijama (8), a nije predviđena ni mogućnost savjetovanja s EGSO-om.

3.1.

Europska komisija usvojila je Komunikaciju „Novi okvir EU-a za jačanje vladavine prava” (COM(2014)158) u ožujku 2014. Okvir se aktivira u situacijama kada države članice poduzimaju mjere ili toleriraju situacije koje su sistemske prirode i izgledno je da će negativno utjecati na integritet, stabilnost ili pravilno funkcioniranje institucija i sigurnosnih mehanizama uspostavljenih na nacionalnoj razini kako bi se osigurala vladavina prava. Time su obuhvaćena pitanja u vezi s njihovim ustavnim ustrojstvom, diobom vlasti, neovisnosti ili nepristranosti sudbene vlasti ili njihovim sustavom sudskog nadzora, uključujući ustavni sud.

3.2.

Tim okvirom Komisije nastoje se ukloniti prijetnje vladavini prava u državama članicama prije nego se ispune uvjeti za aktiviranje mehanizama predviđenih člankom 7. UEU-a. Za okvir, čija je namjena premošćivanje jaza odgovorna je Komisija. Riječ je mehanizmu koji nije alternativa mehanizmima predviđenima člankom 7., nego im prethodi te ih dopunjuje. Tim bi se okvirom olakšao strukturirani dijalog između Europske komisije i države članice u slučaju da jasni dokazi upućuju na postojanje sistemske prijetnje vladavini prava u toj državi članici. Dijalog bi se provodio u tri glave faze (mišljenje Komisije, preporuka Komisije i praćenje mjera poduzetih prema preporuci). Komisija se može savjetovati sa stručnjacima pri provedbi svoje evaluacije (9).

3.3.

Odbor pozdravlja Okvir za jačanje vladavine prava koji je usvojila Europska komisija. Međutim, taj okvir sadrži niz ograničenja.

3.3.1.

Evaluacija ne predviđa povremene komparativne analize problema i sporova do kojih dolazi u državama članicama u vezi s demokracijom, vladavinom prava i temeljnim pravima. Okvir je moguće aktivirati samo u slučaju „sistemskog” problema, što predstavlja visok prag. Sistemska prijetnja može se pojaviti u trenutku kad pravosuđe više nije u mogućnosti osigurati djelovanje vlade unutar zakonskih okvira, a tada je možda već prekasno.

3.3.2.

Komisija informacije mora analizirati na transparentan način, koristeći konkretne pokazatelje ili objektivne postupke, a mora uspostaviti i protokole za savjetovanje s civilnim društvom i EGSO-om.

3.3.3.

Okvirom nije predviđena posebna uloga Europskog parlamenta (iako on u tom pogledu pokreće vlastite političke inicijative),

3.3.4.

niti se pruža ikakav model bliže međuinstitucijske suradnje.

3.4

EGSO je zabrinut zbog nedostatka praćenja okvira za jačanje vladavine prava u Vijeću.

3.4.1.

Na sastanku održanom 16. prosinca 2014., Vijeće za opće poslove usvojilo je zaključke o ulozi Vijeća u osiguranju poštovanja vladavine prava. Vijeće se obvezalo uspostaviti godišnji dijalog između država članica koji će se održavati u Vijeću za opće poslove, a pripremat će ga Coreper. Taj je dijalog pokrenulo luksemburško predsjedništvo u studenom 2015. i on bi trebao obuhvatiti razne konkretne teme koje nisu objavljene: vlade su zamoljene da govore o bilo kojem aspektu vladavine prava o kojem žele i da daju jedan primjer situacije u kojoj se sve odvija dobro i jedan u kojem su suočene s izazovima. Rezultat toga bio je niz monologa, a ne dijalog. Države nisu međusobno surađivale pružanjem podrške, pomoći ili upućivanjem kritika, nisu izdane niti zaprimljene preporuke te nije dogovorena obveza poduzimanja daljnjih mjera za postizanje napretka u pogledu utvrđenih izazova. Vijeće će, pod slovačkim predsjedništvom, provesti procjenu te prakse na kraju 2016.

3.4.2.

Vijeće u svojim Zaključcima nije uzelo u obzir okvir Komisije za jačanje vladavine prava, niti je na njega upućivalo. Tim se zaključcima ne pruža jasna slika o preciznim ulogama Komisije, Parlamenta i EGSO-a u tom dijalogu.

3.5.

Junckerova Komisija odredila je vladavinu prava kao jedan od prioriteta te je imenovala g. Timmermansa potpredsjednikom odgovornim za vladavinu prava i temeljna prava. Međutim, ne zna se hoće li Komisija razviti kriterije i pokazatelje za primjenu okvira za jačanje vladavine prava.

3.6.

Komisija je po prvi puta aktivirala ovaj okvir pokretanjem postupka protiv Poljske radi povrede pravila EU-a, uzimajući u obzir kritičku procjenu situacije koju je izvršila Venecijanska komisija, tijelo Vijeća Europe (10).

3.7.

Odbor LIBE Europskog parlamenta trenutačno raspravlja o nacrtu samoinicijativnog izvješća (11)„Preporuke Komisiji o uspostavi mehanizma EU-a za demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava” (2015/2254 (INL) – izvjestiteljica: Sophia in ‚t Veld), u kojem se, među ostalim, „zahtijeva od Komisije da do kraja 2016. na temelju članka 295. UFEU-a predstavi prijedlog o sklapanju Pakta EU-a za demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava u obliku međuinstitucijskog sporazuma u kojem će se utvrditi mjere za olakšavanje suradnje između institucija Unije i njezinih država članica u okviru članka 7. UEU-a, integriranjem, usklađivanjem i dopunjavanjem postojećih mehanizama, slijedeći detaljne preporuke navedene u Prilogu”.

3.7.1.

Prilog sadržava NACRT MEĐUISNTITUCIJSKOG SPORAZUMA, odnosno PAKTA EUROPSKE UNIJE ZA DEMOKRACIJU, VLADAVINU PRAVA I TEMELJNA PRAVA koji moraju sklopiti Parlament, Vijeće i Komisija.

3.7.2.

Pakt obuhvaća pregled stanja, godišnju međuparlamentarnu raspravu i mjere za otklanjanje mogućih rizika i kršenja te za aktiviranje preventivnih i korektivnih dimenzija predviđenih člankom 7.

3.7.3.

Parlament predlaže pokretanje međuinstitucijskog semestra za demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava koji će obuhvaćati okvir Komisije, godišnji dijalog Vijeća i međuparlamentarnu raspravu. U provedbi europskog semestra pomažu tajništvo i skupina stručnjaka, kojom predsjeda predsjednik Znanstvenog odbora Agencije za temeljna prava, koja će odrediti pokazatelje i ocijeniti stanje u državama članicama, kao i preporuke.

3.7.4.

Politički ciklus za demokraciju, vladavinu prava i temeljna prava obuhvaćat će godišnja izvješća Komisije, Vijeća i Parlamenta, a uspostavit će se i međuinstitucijska radna skupina za procjene učinka.

2.2.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 34/15

Izvjestitelj:

Ioannis VARDAKASTANIS

1.1.

EU-ova ratifikacija Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom (UNCRPD) ključna je za prava osoba s invaliditetom u EU-u i u njegovim državama članicama. Ocjenjivanjem EU-a koje je proveo Odbor UN-a za prava osoba s invaliditetom 2015. godine zaključuje se prvo razdoblje provedbe Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Prema zaključnim napomenama Odbora UN-a za prava osoba s invaliditetom, institucije EU-a moraju ispuniti svoje obveze jer one organiziraju i koordiniraju provedbu UNCRPD-a. Zaključnim napomenama ponovo je potvrđeno da se za oblikovanje politika na temelju invaliditeta dosadašnji način oblikovanja politika mora promijeniti iz korijena. EU do sada nije svoj način oblikovanja politika istinski prilagodio promjenama koje traži UNCRPD.

1.2.

EGSO poziva institucije EU-a da zaključne napomene ugrade u postojeće i buduće zakonodavstvo i politike. Također traži od Europske komisije (EK) da do jeseni 2016. godine podnese izvještaj Odboru UN-a za prava osoba s invaliditetom.

1.3.

EGSO smatra da su UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom i zaključne napomene Odbora jedinstvena prilika za Europsku komisiju da predstavi sveobuhvatnu strategiju EU-a o pravima osoba s invaliditetom. Zaključnim napomenama stvoren je zamah koji institucije EU-a trebaju iskoristiti i koji bi trebao dovesti do sustavnog uključivanja prava osoba s invaliditetom u sve zakonodavstvo i sve politike i programe EU-a.

1.4.

EGSO ističe da bi Europska komisija radi integriranja prava osoba s invaliditetom trebala provesti međusektorsko i sveobuhvatno mapiranje svih svojih zakona, politika i programa kako bi osigurala potpunu usklađenost s odredbama UNCRPD-a i u taj proces aktivno uključiti predstavničke organizacije osoba s invaliditetom. Osim mapiranja, treba provesti i analizu raskoraka između, s jedne strane, postojećih zakona, oblikovanja politika i integriranja prava osoba s invaliditetom i, s druge, UNCRPD-a. Mapiranje i analizu tog raskoraka trebalo bi izravno uključiti u revidiranu Europsku strategiju za osobe s invaliditetom.

1.5.

EGSO podsjeća Europsku komisiju da se obvezala smjesta početi s revizijom i ažuriranjem Izjave o nadležnostima i popisa instrumenata. Također bi se trebala dobrovoljno obvezati da će Izjavu o nadležnostima pregledati i revidirati najmanje jednom tijekom svog mandata.

1.6.

EGSO potvrđuje da je Odbor UN-a za prava osoba s invaliditetom ocijenio EU polovicom programskog razdoblja 2014.–2020. te uviđa poteškoće povezane s integracijom novog programa za prava osoba s invaliditetom, temeljenog na zaključnim napomenama, s kojima se EU susreće pri reviziji strategija, politika, programa i instrumenata financiranja sredinom provedbenog razdoblja. Međutim, predlaže da Komisija uloži najveće napore kako bi uključila zaključne napomene u procese revizije te dodijelila sredstva neophodna za provedbu u njima sadržanih obveza u okviru UNCRPD-a.

1.7.

UNCRPD izričito navodi da se prilikom postupka provedbe i praćenja Konvencije mora savjetovati s predstavničkim organizacijama osoba s invaliditetom i da ih se mora uključiti u taj proces. EGSO poziva Europsku komisiju da provede stvaran i konkretan strukturirani dijalog s Europskim pokretom osoba s invaliditetom (u skladu s člankom 4. stavkom 3. i člankom 33. stavkom 3.). Osim toga, Europska komisija trebala bi pokrenuti program izgradnje kapaciteta za organizacije osoba s invaliditetom kako bi ih osposobila za ispunjavanje njihovih temeljnih dužnosti.

1.8.

EGSO smatra da su suradnja i partnerstvo institucija EU-a od najveće važnosti za provedbu UNCRPD-a. Stoga preporučuje da se uspostavi međuinstitucijski mehanizam koordinacije kako bi se olakšala brza i neometana provedba zaključnih napomena i UNCRPD-a, uključujući savjetovanja s organizacijama osoba s invaliditetom i njihovo uključivanje.

1.9

U zaključnim napomenama zahtijeva se korjeniti pregled i revizija Europske strategije za osobe s invaliditetom. EGSO stoga traži da Europska komisija procijeni stanje razvoja prava osoba s invaliditetom i proširi opseg Europske strategije za osobe s invaliditetom uvođenjem više područja djelovanja i povezivanjem Strategije s pregledom i revizijom politika, programa i instrumenata financiranja (npr. strategije Europa 2020., Strategije za jednakost spolova, Strategije za prava djece, obveza u okviru vanjskog djelovanja EU-a) s jasnim vremenskim okvirom provedbe, proračunom te specifičnim i preciznim referentnim vrijednostima i pokazateljima.

1.10.

EU se obvezao na potpunu provedbu ciljeva održivog razvoja navedenih u Programu UN-a za razdoblje do 2030. te mora osigurati da EU u svom unutarnjem i vanjskom djelovanju u potpunosti uzme u obzir zaključne napomene i odredbe UNCRPD-a. EGSO stoga preporučuje da Europska komisija u revidiranu Europsku strategiju osoba s invaliditetom uključi provedbu Programa za razdoblje do 2030. i da odredi ciljeve i mjere koje EU treba poduzeti kako bi se i za osobe s invaliditetom u EU-u ostvarili svi ciljevi održivog razvoja.

1.11.

EGSO je uvjeren da EU treba spriječiti da se njegova sredstva koriste za uspostavu ili daljnje djelovanje struktura za institucionalizaciju. EGSO u potpunosti podupire korištenje financiranja EU-a za osmišljavanje usluga za osobe s invaliditetom koje se temelje na zajednici i koje im omogućavaju da neovisno žive u svojim zajednicama. Institucionalizacija osoba s invaliditetom kršenje je njihovih prava i EGSO potiče Europsku komisiju da kroz svoje konkretne politike, programe i instrumente financiranja sustavnije i djelotvornije promiče deinstitucionalizaciju.

1.12.

EGSO poziva Europsku komisiju da smjesta nastavi s ratifikacijom Fakultativnog protokola UNCRPD-a, Ugovora iz Marakeša i Istanbulske konvencije Vijeća Europe.

1.13.

EGSO Europskoj komisiji predlaže da u svim svojim glavnim upravama, agencijama i tijelima uspostavi središnje točke i da organizacije osoba s invaliditetom u potpunosti uključi u proces oblikovanja politika kako bi se stvorile horizontalne i vertikalne strukture koje će promicati potpunu uključenost i integraciju prava osoba s invaliditetom u zakone, politike i programe EU-a.

1.14.

EGSO smatra da bi Europska komisija trebala inicirati taj proces u suradnji s drugim institucijama, agencijama i tijelima EU-a kako bi pažljivo pripremila i razvila novi globalni program za prava osoba s invaliditetom za razdoblje 2020. – 2030. koji bi trebao biti u potpunosti uključen i integriran u globalne socijalne i makroekonomske strategije (npr. strategiju Europa 2020. i njezine provedbene mehanizme) te predlaže osnivanje radne skupine u kojoj će sudjelovati svi dionici i organizacije osoba s invaliditetom radi pokretanja i provedbe te inicijative. EGSO predlaže da Europska komisija s provedbom globalnog programa za prava osoba s invaliditetom za razdoblje 2020. – 2030. započne 2021. godine, koja je Europska godina prava osoba s invaliditetom.

1.15.

EGSO potvrđuje pozitivne inicijative Europske komisije na području pristupačnosti, posebice sporazum u okviru trijaloga o Direktivi o pristupačnosti internetskih stranica tijela javnog sektora i prijedlog Komisije o Europskom aktu o pristupačnosti, te potiče institucije EU-a da zaključe pregovore. Međutim, EGSO je zabrinut zbog horizontalne Direktive o jednakom postupanju te poziva da se deblokiraju pregovori i da se u ovoj novoj fazi u obzir uzmu zaključne napomene i UNCRPD.

1.16.

EGSO poziva sve institucije EU-a da se postaraju da mjere stroge štednje ne utječu na sposobnost osoba s invaliditetom da ostvare svoja prava sadržana u Konvenciji te stoga traži da Europska komisija odredi minimalnu razinu socijalne zaštite radi postizanja tog cilja i poštovanja njihovog prava na odgovarajući životni standard i socijalnu zaštitu.

1.17.

EGSO traži da Europska komisija i Eurostat izrade statističke alate za mjerenje učinka provedbe UNCRPD-a na osobe s invaliditetom na europskoj i nacionalnoj razini. Također smatra da će prikupljanje podataka na temelju pristupa invaliditetu s aspekta ljudskih prava i njihovo raščlanjivanje prema invaliditetu, dobi i spolu pozitivno utjecati na razvoj i provedbu zakona, politika i programa EU-a.

1.18.

EGSO potvrđuje da EU ima nadležnost dopunjavanja nacionalnih mjera svojim mjerama kako bi osigurao da su svi građani EU-a jednaki pred zakonom, da im nije uskraćena pravna i poslovna sposobnost, da im nisu uskraćena prava te da ravnopravno s drugima mogu sudjelovati na europskim izborima i svim izborima diljem EU-a. Stoga poziva Europsku komisiju, a osobito Glavnu upravu za pravosuđe, na donošenje programa koji se temelji na otvorenoj metodi koordinacije kako bi olakšale usklađivanje država članica s načelom jednakog postupanja pred zakonom.

1.19.

EGSO se obvezuje da će poslužiti kao primjer u provedbi posebnih obveza koje je istaknuo Odbor UN-a za prava osoba s invaliditetom i koje EU kao javna uprava mora ispuniti; u tom cilju će osigurati da njegovi ljudski resursi, prava članova EGSO-a i komunikacijski alati budu u skladu s UNCRPD-om.

2.1.

EGSO pozdravlja zaključne napomene Odbora UN-a za prava osoba s invaliditetom (1) jer sadrže sveobuhvatan program s pomoću kojeg EU može preusmjeriti oblikovanje svojih politika i zauzeti pristup invaliditetu usmjeren na osobe s invaliditetom i ljudska prava.

2.2.

EGSO podsjeća je Komisija nacrt prijedloga Direktive o jednakom postupanju predala prije zaključivanja Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom. Nadalje, pregovorima između Europskog parlamenta i Vijeća EU-a progresivno su se uvodile izmjene koje nisu u skladu s obvezama Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom. EGSO stoga od Europske komisije traži da u tekuće međuinstitucijske pregovore uključi prijedlog za prilagodbu nacrta predložene direktive u cilju njezinog usklađivanja s UNCRPD-om i, naravno, sa zaključnim napomenama u pogledu invaliditeta, te da uključi i zabranu višestruke i višedimenzionalne diskriminacije te diskriminacije na temelju povezanosti.

2.3.

EGSO ističe da su mjere stroge štednje negativno utjecale na životne uvjete osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Gospodarska kriza dovela je do sve većeg siromaštva, isključenosti, diskriminacije i nejednakosti, što je u mnogim državama članicama preraslo u krizu ljudskih prava uslijed koje je velik broj osoba s invaliditetom i njihovih obitelji ostao bez ikakve zaštite. EGSO stoga poziva EU da odredi minimalnu razinu socijalne zaštite radi zaštite prava osoba s invaliditetom, njihovih životnih standarda i standarda socijalne zaštite. Taj mehanizam treba uključiti u proces europskog semestra.

2.4.

Nadalje, Odbor UN-a za prava osoba s invaliditetom preporučio je EU-u da na temelju UNCRPD-a osmisli sveobuhvatnu strategiju primjenjivu na sve institucije EU-a za koju će se u sklopu višegodišnjeg financijskog okvira dodijeliti posebna sredstva. EGSO stoga smatra da je potreban sastanak na visokoj razini čelnika institucija i tijela EU-a kako bi se pokrenuo proces pripreme i donošenja međuinstitucijskog programa za Konvenciju UN-a za prava osoba s invaliditetom koji bi sadržavao konkretne ciljeve koje treba ostvariti i postići. Sveobuhvatna strategija trebala bi utvrditi odgovornosti svake pojedine institucije EU-a za provedbu Konvencije.

2.5.

EU treba uspostaviti stvaran i konkretan strukturirani dijalog s europskim organizacijama koje predstavljaju osobe s invaliditetom i osposobiti ih da učinkovito i na konkretan način sudjeluju u oblikovanju zakona i politika EU-a te da proaktivno provode svoje kampanje za zagovaranje Konvencije. Nadalje, EU treba osigurati da te organizacije budu financijski sposobne obavljati svoj posao. Stoga treba uspostaviti konkretnu proračunsku liniju za izgradnju kapaciteta organizacija osoba s invaliditetom.

2.6.

Sveobuhvatna i transverzalna integracija i provedba odredbi UNCRPD-a koju provodi EU i razvoj novog programa EU-a za prava osoba s invaliditetom pretpostavlja postojanje okvira za participativno upravljanje i partnerstvo putem kojeg će svi glavni akteri i dionici, zajedno s institucijama EU-a, moći u potpunosti i na uključiv način sudjelovati u oblikovanju politika.

2.7.

Europska Komisija treba smjesta i hitno provesti mapiranje i analizu raskoraka svih unutarnjih i vanjskih politika i programa EU-a i time osigurati njihovu usklađenost s odredbama Konvencije. Osim toga, sve globalne strategije i politike EU-a trebaju se uskladiti sa zaključnim napomenama, uključujući strategiju do 2020., europski semestar, europski stup socijalnih prava, program UN-a do 2030. te instrumente financiranja kao što je ESIF.

2.8.

Od izuzetne je važnosti da se provedba zaključnih napomena u EU-u rješava na najvišoj političkoj razini. Konkretnije govoreći, Europska komisija u svoj program rada za 2017. godinu treba uključiti inicijative politike posebno namijenjene toj svrsi. Da bi se zaključne napomene u potpunosti mogle integrirati i uključiti u politike i programe EU-a, Komisija mora izraditi sveobuhvatnu strategiju u pogledu UNCRPD-a. EGSO poziva Europsku komisiju da hitno pokrene postupak za ostvarenje takve sveobuhvatne strategije za prava osoba s invaliditetom te da se pritom potanko savjetuje s organizacijama osoba s invaliditetom i u potpunosti ih uključi u postupak.

2.9.

Godine 2021. bit će 10. obljetnica EU-ova potpisivanja UNCRPD-a. EGSO smatra primjerenim da se ta godina proglasi drugom europskom godinom osoba s invaliditetom. EGSO napominje da je prvu europsku godinu osoba s invaliditetom Europska komisija organizirala 2003. godine. Stoga predlaže da se institucije EU-a smjesta počnu pripremati i poduzimati potrebne korake kako bi 2021. godinu proglasile drugom europskom godinom prava osoba s invaliditetom.

3.1.1.

Iako je EU ratificirao UNCRPD, još nije pokrenuo međusektorski i sveobuhvatni pregled svog zakonodavstva niti svojih politika i programa. EGSO poziva Europsku komisiju da hitno izvrši taj pregled. Osim toga, Komisija bi u svakoj glavnoj upravi trebala uspostaviti središnju točku za UNCRPD čiji bi zadatak bio provedba te zadaće.

3.1.2.

Žalosno je da EU još nije ratificirala Fakultativni protokol uz Konvenciju. EGSO stoga poziva EU da bez odlaganja nastavi s ratifikacijom Fakultativnog protokola i time omogući osobama s invaliditetom da, u slučaju povrede njihovih Konvencijom utvrđenih prava, ulože žalbu Odboru UN-a za prava osoba s invaliditetom.

3.1.3.

Pristup invaliditetu koji se temelji na ljudskim pravima treba u potpunosti prihvatiti i ugraditi ga u oblikovanje zakona i politika EU-a. EGSO poziva pravnu službu institucija EU-a da provede sveobuhvatnu studiju o implikacijama ratifikacije UNCRPD-a na zakonodavni sustav EU-a kako bi se mogao uspostaviti odgovarajući okvir za izradu zakona i politika. Pravne službe EU-a ne uzimaju dovoljno u obzir obveze EU-a prema UNCRPD-u.

3.1.4.

EGSO poziva glavnog tajnika Komisije da preispita smjernice za procjenu utjecaja i da ih izmijeni kako bi se u njih uključio sveobuhvatniji popis problema i pitanja radi bolje procjene usklađenosti s Konvencijom.

3.1.5.

Odbor UN-a za prava osoba s invaliditetom zatražio je od EU-a da do jeseni 2016. godine dostavi pregled Izjave o nadležnostima i popisa instrumenata uzimajući u obzir cjelovitu viziju iz zaključne napomene br. 17. Revizija te izjave trebala bi se provodite najmanje jednom tijekom mandata.

3.2.1.

Budući da Europska komisija nije uspostavila strategiju EU-a za nediskriminaciju i jednakost osoba s invaliditetom koja bi bila u skladu s odredbama UNCRPD-a i zaključnim napomenama, EGSO je poziva da smjesta poduzme mjere u vezi s horizontalnom direktivom o jednakom postupanju (vidjeti točku 2.2.), a potom i reviziju direktive o jednakom postupanju pri zapošljavanju 2000/78/EZ.

3.2.2.

Europska komisija bi u svoju politiku o jednakosti spolova trebala uključiti perspektivu žena i djevojčica s invaliditetom, a posebice u pogledu prikupljanja podataka Europskog instituta za jednakost spolova. Nadalje, Komisija bi prava žena i djevojčica s invaliditetom trebala u potpunosti ugraditi u svoje strateško djelovanje na području jednakosti spolova za razdoblje 2016.–2019. i svoj zakonodavni i politički rad na području ravnoteže između posla i privatnog života. EGSO poziva EU da brzo ratificira Istanbulsku konvenciju Vijeća Europe.

3.2.3.

U obnovljeni Program EU-a za prava djeteta EU treba uključiti i ugraditi sveobuhvatnu strategiju za dječake i djevojčice s invaliditetom koja se temelji na ljudskim pravima, a u sve politike EU-a o invaliditetu integrirati prava djece s invaliditetom. Djeca s invaliditetom i njihove obitelji također se trebaju uključiti u donošenje svih odluka EU-a u skladu s člankom 4. stavkom 3. UNCRPD-a.

3.2.4.

EU također treba uvidjeti da se mladi s invaliditetom nalaze u specifičnoj situaciji te da se u svakodnevnom životu često suočavaju s višestrukim oblicima diskriminacije, posebno u pogledu jednakih mogućnosti za mlade na tržištu rada i aktivnog sudjelovanja mladih s invaliditetom u društvu općenito. Stoga bi EU trebao ocijeniti specifičnu situaciju u kojoj se nalaze mladi s invaliditetom koje žive u EU-u te predložiti odgovarajuća poboljšanja (2). Nadalje, EU se treba pobrinuti da se ta perspektiva uključi u sljedeću strategiju EU-a za mlade.

3.2.5.

U suradnji s javnim medijima (uključujući i društvene medije), EU treba organizirati i provesti sveobuhvatnu kampanju za podizanje svijesti o Konvenciji u vidu borbe protiv predrasuda prema osobama s invaliditetom. Od najveće je važnosti da u toj kampanji preko svojih predstavničkih organizacija sudjeluju i same osobe s invaliditetom.

3.2.6.

EU treba promicati, omogućavati i financirati osposobljavanje prometnog i turističkog osoblja na području osvještavanja i jednakosti invalida te poticati suradnju i razmjenu dobrih praksi među europskim organizacijama koje rade s osobama s invaliditetom te javnih i privatnih tijela nadležnih za prijevoz. Svi materijali povezani s izgradnjom kapaciteta, osposobljavanjem, podizanjem svijesti i javnim izjavama, među ostalim, trebaju biti dostupni u pristupačnim formatima.

3.2.7.

EGSO pozdravlja prijedlog Europske komisije prema kojem Europski akt o pristupačnosti (EAA) treba u potpunosti biti usklađen s člankom 9. i drugim odredbama UNCRPD-a, uz djelotvorne i dostupne nacionalne mehanizme provedbe i podnošenja pritužbi. Poziva institucije EU-a da prihvate zaključke i preporuke iz mišljenja EGSO-a (3) o Europskom aktu o pristupačnosti i osiguraju da osobe s invaliditetom putem svojih predstavničkih organizacija sudjeluju u postupku usvajanja.

3.2.8.

EGSO pozdravlja međuinstitucijski sporazum u okviru trijaloga o prijedlogu direktive o pristupačnosti internetskih stranica tijela javnog sektora te potiče institucije da ga pretvore u odluku i nacionalne vlasti da hitno prenesu odredbe prijedloga. EGSO također pozdravlja činjenicu da je znatan broj preporuka usvojenih u njegovom mišljenju (4) ugrađen u konačni tekst Direktive.

3.2.9.

EU još nije uključio dovoljan broj mjera koje se odnose na osobe s invaliditetom u strategije za smanjenje rizika od katastrofa. Stoga EGSO poziva Vijeće EU-a na donošenje okvira za smanjenje rizika od katastrofa za osobe s invaliditetom u Europi.

3.2.10

. EU treba uvesti sve potrebne mjere kako bi broj za hitne slučajeve 112 bio dostupan svima. EGSO naglašava da hitno treba poduzeti jednako svrsishodne mjere koje garantiraju pristupačnost nacionalnim kontaktnim točkama za hitne slučajeve.

3.2.11

. EGSO poziva EU i njegove države članice da pri donošenju politika o migracijama i izbjeglicama u pogledu osoba s invaliditetom zauzmu pristup temeljen na ljudskim pravima. Pored toga, EGSO ističe da invaliditet može često biti razlogom progona i diskriminacije u nekim zemljama te stoga poziva tijela EU-a da razviju smjernice i da za svoje agencije i države članice provedu informativne kampanje (dostupne osobama s invaliditetom) o invaliditetu, migracijama i azilu te da sustavno integriraju invaliditet u politike EU-a koje se tiču migracija i izbjeglica.

3.2.12

. U rizičnim i opasnim situacijama EU treba zauzeti pristup invaliditetu koji se temelji na ljudskim pravima, i to usvajanjem provedbenog plana usklađenog sa zaključcima Vijeća iz veljače 2015. o upravljanju katastrofama koje u obzir uzima osobe s invaliditetom i Okvir iz Sendaija. Osobama s invaliditetom te službenicma u hitnim službama i službama civilne zaštite također treba podići svijest i pružiti informacije o inicijativama za smanjenje rizika od katastrofa.

3.2.13.

Europska komisija treba imati vodeću ulogu u području pravosuđa i ljudskih prava osoba s invaliditetom. EGSO poziva Glavnu upravu za pravosuđe da održi europsku konferenciju za sve pravne službe u EU-u, u sklopu koje bi se razmatralo pravo pristupa osoba s invaliditetom pravosuđu i način na koji se takva prava povezuju s drugim pravima kao što je pravna sposobnost i jednako postupanje pred zakonom.

3.2.14

. Europska komisija treba osigurati sredstva potrebna za izobrazbu službenika EU-a i nacionalnih pravosudnih tijela o zakonodavstvu EU-a i UNCRPD-u. Pored toga, EGSO potiče sudove EU-a i nacionalne sudove da svoja interna pravila i upute primjenjuju na način koji će osobama s invaliditetom olakšati pristup pravosuđu. U primjeni pravosuđa na razini EU-a i na nacionalnoj razini u obzir treba uzeti i opće preporuke Odbora UN-a za prava osoba s invaliditetom. Štoviše, EGSO Glavnoj upravi za pravosuđe preporučuje da upotrijebi otvorenu metodu koordinacije za postizanje uravnoteženog i koordiniranog pristupa država članica tom vrlo važnom pitanju i time pripremi teren za europski odgovor u pogledu jednakosti pred zakonom. Europska komisija trebala bi izraditi europske norme i promicati upotrebu referentnih vrijednosti za pristup pravosuđu.

3.2.15

. EGSO poziva institucije EU-a i države članice da ukinu diskriminirajuće zakone o skrbništvu i tako omoguće svim osobama s invaliditetom da ostvare svoja politička prava u jednakoj mjeri kao i ostali. Napominje da je u pogledu postupaka, objekata i materijala povezanih s glasanjem nužna razumna prilagodba i pristupačnost.

3.2.16

. Na žalost, nepoznat broj Europljana s invaliditetom lišen je slobode i sigurnosti te izložen nasilnom postupanju i zatvaranju, pa i prisilnoj sterilizaciji. EGSO poziva Komisiju da poduzme učinkovite mjere kako bi prekinula tu nepodnošljivu situaciju, da od Eurostata dobije pouzdane podatke te da uspostavi učinkovit mehanizam procjenjivanja.

3.2.17

. EGSO poziva EU da preispita svoje etičke smjernice za istraživanja, a posebice da uspostavi primjere dobre prakse izradom obrazaca za pristanak u dostupnom i čitljivom formatu i da spriječi donošenje zamjenskih odluka na tom području.

3.2.18

. EU treba usvojiti zakonodavstvo radi usklađivanja zaštite i borbe protiv nasilja, zlostavljanja i iskorištavanja te ratifikacije konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (5). U okviru europskog zakonodavstva i politika EU treba poduzeti mjere za suzbijanje prekograničnih aktivnosti u zemljama EU-a povezanih s trgovinom žena i djece invalida; Odbor poziva EU da se posebnim mjerama i pristupačnim službama podrške bori protiv nasilja nad djecom s invaliditetom.

3.2.19.

Inicijativa Europske komisije o europskom stupu socijalnih prava treba u potpunosti uključiti i integrirati odredbe UNCRPD-a i odrediti potrebnu minimalnu razinu socijalne zaštite i učinkovite mehanizme za sprečavanje i ublažavanje siromaštva, ranjivosti i socijalne isključenosti među osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, s posebnim osvrtom na žene, djecu i starije osobe s invaliditetom.

3.2.20

. Postoji jasna potreba za razvojem sustava za koordinaciju europskih sustava socijalne sigurnosti koji bi sadržavao jasan okvir za prenosivost prava i maksimalan broj dana potreban za provođenje postupka priznavanja invaliditeta.

3.2.21.

EU bi trebao razraditi i provesti dugoočekivanu i željenu europsku strategiju deinstitucionalizacije (6) u okviru koje bi se na prvom mjestu vrlo strogo nadzirala upotreba sredstava iz fondova ESIF da bi se osiguralo da se oni koriste isključivo za razvoj službi koje pružaju podršku osobama s invaliditetom kako bi one mogle neovisno živjeti u lokalnim zajednicama. EGSO poziva i na osnivanje samoodrživog europskog fonda za deinstitucionalizaciju.

3.2.22

. EGSO izražava žaljenje jer Europska komisija još nije izradila analizu utjecaja ESIF-a na osobe s invaliditetom, u skladu s obvezom iz Uredbe o Europskom socijalnom fondu kojom se zahtijeva godišnje izvješćivanje o mjerama poduzetima na području invaliditeta. Ta bi analiza trebala uključivati jači nadzor Europske komisije nad upotrebom fondova ESIF u skladu s UNCRPD-om i uz savjetovanje s organizacijama koje predstavljaju osobe s invaliditetom, postupke zbog povrede prava (suspenzija, povlačenje, povratak) koje EU pokreće zbog neusklađenosti s ex-ante uvjetima.

3.2.23

. Potrebna su djelotvornija nacionalna provedbena tijela: njihove ovlasti treba uskladiti i poboljšati kako bi se olakšala provedba prava putnika u svim vrstama prijevoza, a postupak podnošenja prigovora treba pojednostaviti. Nadalje, EGSO poziva Komisiju da zajamči besplatno putovanje za njegovatelje u svim vrstama prijevoza, uključujući zračni prijevoz, kako je već utvrđeno Uredbom (EZ) 1371/2007 (7) i Uredbom (EU) 1177/2010 (8).

3.2.24

. Komisija bi smjesta i u potpunosti trebala službeno priznati znakovni jezik i Brailleovo pismo te napraviti procjenu svojih komunikacijskih kanala i unutarnjih procedura kako bi informacije izradila i predstavila na način pristupačan osobama s invaliditetom. To bi trebalo obuhvatiti razne dostupne formate kao što su znakovni jezik, Brailleovo pismo te augmentativnu i alternativnu komunikaciju, uključujući lako čitljiv format. EU treba osigurati da sve osobe s invaliditetom, bez obzira na njihovu financijsku sposobnost, imaju pristup inkluzivnom obrazovanju.

3.2.25.

EU treba usvojiti obvezan, uključiv i kvalitativan obrazovni okvir za razmjenu, kojim se utvrđuju minimalni kriteriji pristupačnosti kako bi se zajamčila mobilnost svih, a posebice mladih, učenika i studenata s invaliditetom u EU-u u okviru sekundarnog, tercijarnog i strukovnog obrazovanja. Sva partnerska sveučilišta u programu za razmjenu studenata Erasmus trebaju svoje obrazovne programe i objekte učiniti pristupačnima kako bi osigurali potpuno sudjelovanje svih, a posebno mladih, studenata s invaliditetom.

3.2.26.

EU bi trebao ratificirati Ugovor iz Marakeša Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) te olakšati i poticati njegovu ratifikaciju na nacionalnoj razini u državama članicama kako bi se omogućilo slobodno cirkuliranje pristupačnih oblika tiskanih materijala za osobe sa smetnjama vida i čitanja.

3.2.27.

EGSO poziva Europsku komisiju da izradi i provede posebnu inicijativu za provedbu Agende 2030. i ciljeva održivog razvoja za osobe s invaliditetom u EU-u i u njegovim vanjskim politikama, uključujući razvojnu suradnju i međunarodnu trgovinu.

3.3.1.

EGSO potiče Eurostat da organizira konferenciju za postizanje dogovora o jedinstvenom mehanizmu koji bi svim zavodima za statistiku država članica EU-a omogućio praćenje provedbe zaključne napomene br. 71. Treba uspostaviti europski statistički mehanizam za ljudska prava osoba s invaliditetom, raščlanjen prema invalidnosti, spolu i dobi za prikupljanje operativnih informacija za europske i nacionalne politike namijenjene osobama s invaliditetom.

3.3.2.

Europska komisija trebala bi sustavno integrirati prava osoba s invaliditetom u sve EU-ove politike i programe međunarodne suradnje. EGSO pozdravlja pilot-projekt EU-a „Premošćivanje jaza” te poziva na donošenje EU-ova programa financiranja namijenjenog zaštiti prava osoba invaliditetom. Taj program financiranja trebalo bi, kao što je to slučaj u nekim europskim zemljama, provesti u bliskoj suradnji s europskim organizacijama osoba s invaliditetom kao posrednicima zaduženima za usmjeravanje prioriteta politika i financiranja te za upravljanje njima i njihovo definiranje. Važno je zajamčiti da se europska sredstva ne dodjeljuju za projekte koji nisu usklađeni s odredbama UNCRPD-a.

3.3.3.

Komisija treba u potpunosti poštovati zaključnu napomenu br. 75 i u skladu s njom stvarati i osnivati kontaktne točke u svim glavnim upravama, agencijama i tijelima. Sve kontaktne točke trebaju svake godine održati barem tri sastanka kojima predstavnici osoba s invaliditetom trebaju prisustvovati i u njima aktivno sudjelovati. Na dan 3. prosinca svake godine Komisija treba izdati svoje godišnje izvješće o tome kako EU i države članice provode UNCRPD.

3.3.4.

EGSO pozdravlja odluku Europske komisije da se povuče iz neovisnog okvira za praćenje čime će se stvoriti temelj za uspostavu istinski neovisnog mehanizma pod nadzorom upravljačkog tijela sastavljenog od članova neovisnog okvira. Međutim, da bi se u sklopu EU-ova okvira zadaće mogle obavljati učinkovito, hitno mu treba dodijeliti financijske i ljudske resurse.

3.4.1.

Vrlo je jasno da institucije EU-a trebaju preispitati svoje kadrovske politike i uskladiti ih s odredbama UNCRPD-a kako bi osobama s invaliditetom i radnicima koji imaju rođake s invaliditetom osigurale razumnu prilagodbu i potporu i omogućile im da uspostave odgovarajuću ravnotežu između profesionalnih i obiteljskih obveza. EGSO poziva EU da revidira svoj zajednički sustav zdravstvenog osiguranja, mirovinski sustav i mjere socijalne sigurnosti povezane s invaliditetom kako bi svim osobama s invaliditetom zajamčio nediskriminaciju i jednaka prava, među ostalim razlikovanjem zdravstvenih potreba povezanih s invaliditetom od bolesti i promicanjem neovisnog života i rada zahvaljujući potpunom povratu dodatnih troškova potrebne opreme ili usluga.

3.4.2.

Od ključne je važnosti da sve institucije EU-a u određenom roku proaktivno poduzmu inicijative za usklađivanje s odredbama o pristupačnosti iz Direktive o pristupačnosti internetskih stranica tijela javnog sektora i da na taj način pruže dobar primjer u pogledu tog temeljnog područja zaštite prava osoba s invaliditetom.

3.4.3.

EGSO poziva Europsku komisiju i Odbor guvernera europskih škola na donošenje plana i dodjelu potrebnih financijskih i ljudskih resursa za razvoj i provedbu uključivoga kvalitetnog obrazovnog sustava na svim razinama u europskim školama, čime će zajamčiti odgovarajući stupanj prilagodbe i potpore te politiku neodbijanja za sve osnovnoškolske i srednjoškolske učenike s invaliditetom.

3.4.4.

Budući da je u EU-u zaposlen vrlo mali broj osoba s invaliditetom EGSO poziva institucije EU-a na provedbu plana zapošljavanja temeljenog na pozitivnom djelovanju (uključujući konkretne natječaje) kako bi omogućavanjem razumne prilagodbe i podrške povećale broj osoba s invaliditetom zaposlenih u njihovim službama. Provedbu ove politike treba preispitati svake dvije godine kako bi se ocijenilo jesu li potrebne korektivne mjere.

3.4.5.

EGSO poziva institucije, agencije i tijela EU-a da osiguraju punu i učinkovitu provedbu postojećeg Pravilnika o osoblju u skladu s UNCRPD-om te da unutarnje propise i provedbene odredbe razviju uz potpuno poštovanje odredbi Konvencije.

3.4.6.

EGSO se obvezuje razviti strukturu za internu provedbu zaključnih napomena u pogledu politike ljudskih resursa, infrastrukture za komunikaciju s građanima i članovima EGSO-a te potpunog uključivanja i jednakosti članova EGSO-a s invaliditetom. Također će se postarati da tu politiku promiče u svojim odnosima s poslovnom zajednicom, sindikatima i civilnim društvom. Tu novu politiku razvit će u bliskoj suradnji sa svojom Stalnom studijskom skupinom za prava osoba s invaliditetom.

2.2.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 34/24

Izvjestitelj:

Antonello PEZZINI

Suizvjestitelj:

Enrico GIBELLIERI

1.1.

EGSO smatra da je javno-privatno partnerstvo (1) u području istraživanja i inovacija, u svim svojim oblicima, formula za izvrsnost i snažan instrument za hvatanje u koštac s glavnim pitanjima koja imaju utjecaj na konkurentnost Europe te da posjeduje sposobnost pružanja učinkovitog odgovora na društveno-gospodarske izazove te izazove u pogledu zaposlenosti i okolišne održivosti.

1.2.

Istraživanje i inovacije nisu linearan i jednodimenzionalan proces. Stajalište je EGSO-a da cjelovita integracija tehnoloških, okolišnih i društvenih dimenzija unutar javno-privatnih partnerstava u okviru programa Obzor 2020. zahtijeva novi pristup temeljen na većoj transparentnosti u pogledu postignutih rezultata i ostvarenog društveno-gospodarskog učinka.

1.3.

EGSO smatra da je u partnerstvima potrebno osigurati širu viziju inovacija, uzimajući u obzir inovacije u uslugama, društvene inovacije, potrebna poboljšanja MSP-ova i poduzeća socijalne ekonomije za njihovu veću integraciju tijekom cijelog postupka prezentacije i razvoja aplikacija.

1.4.

U zajedničkim tehnološkim inicijativama i javno-privatnim partnerstvima treba poticati društveni legitimitet inovacija povećanjem sudjelovanja ekonomski najslabijih zainteresiranih strana (sindikata, MSP-ova, NVO-a) u usmjeravanju i strateškom planiranju aktivnosti istraživanja i inovacija u skladu s odredbama Uredbe (EU) br. 1025/2012 o normizaciji, posebice u pogledu strategija i odabira projekata i njihove koristi za društvo.

1.5.

EGSO smatra potrebnim pojačati usmjerenost javno-privatnih partnerstava prema tržištu, s posebnim naglaskom na aspekte kao što su interoperabilnost, standardizacija, usklađivanje i transnacionalni prijenos tehnologija, kako bi rezultati bili održivi na regionalnoj razini i prenosivi u cijelom EU-u.

1.6.

EGSO smatra da bi bilo poželjno da se zajedničke tehnološke inicijative i javno-privatna partnerstva aktiviraju u cilju:

1.7.

EGSO preporuča da se u okviru zajedničkih tehnoloških inicijativa i javno-privatnih partnerstva donesu nove inovativne mjere kako bi u većoj mjeri surađivali s istaknutim investitorima radi izrade inovativnih poslovnih modela i naprednih profesionalnih profila te razvili forume koji bi uključivali socijalne partnere, a u svrhu pružanja ciljane potpore brzom iskorištavanju tržišta nakon provedbe projekta.

1.8.

EGSO smatra važnim jačanje nadzora nad kapacitetima i dosljednošću primjene zajedničkih tehnoloških inicijativa i ugovornih javno-privatnih partnerstava s pomoću novih fleksibilnijih instrumenata koji odgovaraju potrebama tržišta i dinamičnijih pristupa garanciji kvalitete, između ostalog uz pomoć sveobuhvatnog sustava ključnih dinamičkih pokazatelja uspješnosti (key performance dynamic indicators), usporedivih za različite inicijative, kako bi se izradio godišnji okvir sinoptičke ocjene svih zajedničkih tehnoloških inicijativa i ugovornih javno-privatnih partnerstava koji bi se predstavio europskim i nacionalnim institucijama te europskim poreznim obveznicima.

1.9.

EGSO zahtijeva ulaganje većih napora u osiguravanje unutarnje usklađenosti ciljeva i prioriteta devetog okvirnog programa za istraživanje i inovacije EU-a i strategija za istraživanje i inovacije industrijskog sektora iznesene kroz zajedničke tehnološke inicijative i ugovorna javno-privatna partnerstva u suradnji sa svim drugim oblicima partnerstava za inovacije prisutnima unutar drugih regionalnih i nacionalnih politika te politika Zajednice.

1.10.

EGSO predlaže uspostavljanje europskog odbora za inovacije sa snažnom industrijskom i društvenom komponentom, s paneuropskim mrežama infrastrukturne potpore inovacijama, kao korisnog instrumenta za jaču koordinaciju inicijativa i s akcijskim planovima drugih europskih i međunarodnih organizacija za istraživanje i inovacije, kao i sa sličnim međunarodnim partnerstvima (2).

1.11.

EGSO potiče regionalne vlasti i općine da inovacijama zajedničkih tehnoloških inicijativa i ugovornih javno-privatnih partnerstava dodijele visoki prioritet tijekom planiranja i provedbe mjera kao što su strategije pametne specijalizacije, operativni programi i programi suradnje za kohezijsku politiku, programi istraživanja i inovacija te razvoja projekata za provedbu planova prilagodbe na klimatske promjene.

1.12.

EGSO je uvjeren da su strateške, pametne i pravodobne investicije u prikladna inovativna rješenja koja poštuju okoliš te u zelenu infrastrukturu temelj ponovnog pokretanja postupka zdrave i učinkovite reindustrijalizacije temeljene na istraživanju i inovacijama i njihovoj primjeni na tržištu.

1.13.

EGSO naglašava da je potrebno „uskladiti (različite) europske instrumente i programe za istraživanje i inovacije” s onima sljedećeg okvirnog programa te osigurati „kontinuirano ulaganje u sektore u kojima je Europa vodeća u svijetu” (3), a koji bi se temeljili na stabilnosti, uz periodične provjere učinkovitosti.

1.14.

EGSO poziva Komisiju, Europski parlament i Vijeće na zajedničko promišljanje s ciljem organiziranja, što je prije moguće, međuinstitucionalne konferencije o ulozi javno-privatnih tehnoloških partnerstava u reindustrijalizaciji Europe, imajući u vidu sljedeći okvirni program za istraživanje i inovacije nakon 2020.

2.1.

Zajedničke tehnološke inicijative su javno-privatna partnerstva u ključnim područjima europskog istraživanja i inovacija predviđene Odlukom br. 1982/2006/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (4). Već su se u sedmom okvirnom programu (FP7) tradicionalni instrumenti pokazali neprikladnima za postizanje ciljeva veće i bolje konkurentnosti europskog gospodarstva. Industrijska partnerstva usmjerena su na istraživanja i inovacije i imaju dobro utvrđene industrijske tržišne ciljeve, veću koncentraciju financijskih i ljudskih resursa te učinak poluge koji daje odlučujući poticaj za ubrzanje prijenosa znanstvenih i tehnoloških otkrića u tržišne inovacije.

2.2.

Aktualnim okvirnim programom u okviru Obzora 2020. uvedene su značajne inovacije u njegovu strukturu dajući više prostora utjecaju i sinergiji s industrijom i državama članicama kroz različite formule javno-privatnih partnerstava za potporu sektorima koji:

2.3.

Za potporu različitim vrstama partnerstva, orijentiranima na industrijski sektor, koje podupiru znanstvene zajednice ili vode javne vlasti, donesene su različite inicijative.

2.4.

Institucije EU-a pružile su važnu potporu europskim tehnološkim platformama (ETP) osnovanim na inicijativu industrije kako bi se pristupom „odozdo prema gore” (bottom-up), definirali zajednički ciljevi i strateški prioriteti.

2.5.

Trenutačnih 38 ETP-ova, uz tri dodatne transverzalne inicijative, imaju stratešku funkciju mobilizacije i širenja. Njihova se uloga ostvaruje kroz slijedeće glavne aktivnosti:

2.6.

Zajedničke tehnološke inicijative povezuju Europsku komisiju, države članice, akademsku zajednicu i industriju u znanstvenim i tehnološkim sektorima od visoke vrijednosti za zajednicu, podupirući, posebice, zajednička istraživanja i inovacije u Europi u kojima su jasno naznačeni zajednički tehnološki i gospodarski ciljevi.

2.7.

Glavni je cilj zajedničkih tehnoloških inicijativa povećati učinak javnih i privatnih investicija na aktivnosti istraživanja te konsolidirati europski istraživački prostor i pridonijeti poticanju vodećih znanstvenih i tehnoloških inovacija u okviru strategije Europa 2020.

2.8.

Temeljna ideja zajedničkih tehnoloških inicijativa jest da budu otvorene za nove sudionike i u mogućnosti komunicirati sa širokom publikom, da imaju učinak poluge s europskim financijskim prinosima unutar jasne strukture, kako bi potaknule industriju, MSP-ove i države članice da povećaju svoje sudjelovanje i svoje investicije.

2.9.

Zajedničke tehnološke inicijative ponikle su prije svega iz rada europskih tehnoloških platformi o kojima je EGSO izradio vlastito samoinicijativno mišljenje (5), u kojem je ocrtao zajedničke vizije razvoja sektora i utvrdio probleme koje treba riješiti.

2.10.

Kriteriji za utvrđivanje sektora u kojima je potrebno izraditi zajedničku tehnološku inicijativu su: strateška važnost sektora i jasni ciljevi; visoka dodana vrijednost djelovanja na europskoj razini; učinak poluge za značajne i dugoročne investicije; prikladni i brzi odgovori na izazove rasta, održivosti i klime.

2.11.

Za određivanje intenziteta inovacija nije dovoljno uzeti u obzir samo uložena sredstva, već su nam potrebni i pokazatelji gospodarskih i tržišnih rezultata koji odražavaju te rashode. Javno-privatna partnerstva trebaju podnositi godišnja izvješća o: provedenim aktivnostima, stvarnom rastu europske dodane vrijednosti, učinkovitosti inovativnih financijskih instrumenata s učinkom poluge, kvalitativnom i kvantitativnom dosegu društveno-gospodarskih ciljeva prema unaprijed određenim pokazateljima.

2.12.

Svrha ovoga mišljenja jest istaknuti kako na industrijsku politiku i na industrijske promjene utječe izravno sudjelovanje industrijskih sektora u istraživanju i inovacijama koje financira EU kroz formule institucijskih partnerstava (zajedničkih tehnoloških inicijativa) i ugovornih partnerstava (ugovornih javno-privatnih partnerstava) te navesti prijedloge za poboljšanja.

3.1.

Iskustva iz okvirnih programa za istraživanje i inovacije EU-a ukazala su na poteškoće pri odgovaranju na stvarne potrebe europske industrije koje vrlo često bivaju ignorirane bilo pri definiranju općih ciljeva, bilo u programima rada, čime se samo jača europski paradoks: visoka europska znanstvena vrijednost, a slaba sposobnost njezine brze transformacije u inovacije na tržištu u usporedbi s njezinim svjetskim konkurentima.

3.2.

Rad i učinak europskih tehnoloških platformi postupno su promijenili taj pristup. Europska je industrija uspjela definirati ciljeve i prioritete glavnih proizvodnih sektora koji su, najvećim dijelom, uvršteni u strukturu i ciljeve Obzora 2020.

3.3.

Od pristupa „odozgo prema dolje” (top-down) prešlo se na pristup „odozdo prema gore” (bottom-up) kako bi se obuhvatio cijeli ciklus inovacije i ciljalo prema rezultatima koji su na visokom stupnju tehnološke zrelosti (TRL) te tako proizvele nove proizvodne tehnologije, novi proizvodi i nove vještine.

3.4.

Zajedničke tehnološke inicijative i ugovorna javno-privatna partnerstva trebaju biti ključni instrumenti za osiguranje aktivne uloge industrijskih sektora u višegodišnjem planiranju i provedbi aktivnosti Zajednice u okviru Obzora 2020. Privatni se sektor obvezao investirati oko 10 milijardi eura u zajedničke tehnološke inicijative kako bi stimulirao inovacije u sedam sektora te na taj način pridonio jačanju oslabljene uloge europske proizvodne industrije.

4.1.

EGSO je čvrsto uvjeren da partnerstvo u području istraživanja i inovacija, u svim svojim oblicima, predstavlja formulu za izvrsnost u pogledu razvoja te snažan instrument za hvatanje u koštac s najvažnijim pitanjima koja utječu na konkurentnost EU-a.

4.2.

EGSO smatra da zajedničke tehnološke inicijative i ugovorna javno-privatna partnerstva stvaranjem partnerstava na europskoj razini predstavljaju pozitivna iskustva, pod uvjetom da su u mogućnosti na više godina udružiti sredstva EU-a i nacionalna sredstva s privatnim resursima, znanjem i iskustvom te kapacitetima za istraživanje i inovacije, a s ciljem dijeljenja znanja i širenja ključnih inovacija u odlučujućim sektorima za uspjeh na svjetskom tržištu.

4.3.

EGSO smatra da zajedničke tehnološke inicijative i ugovorna javno-privatna partnerstva moraju učinkovito ispunjavati svoje obveze u pogledu:

Razvoj novih tehnologija i inovacija u industriji treba voditi k stvaranju kvalitetnih ljudskih potencijala i novih, naprednih znanja i iskustava uz bliže i sustavnije povezivanje socijalnih partnera i lokalnih tijela vlasti prilikom definiranja i primjene strateških smjernica u sektoru.

4.4.

Iz posljednjih izvješća koja je 2016. objavila Komisija (6), početni rezultati (7) kvalitativnih analiza pokazuju da, iako se čini da Obzor 2020. na primjeren način odgovara na potrebe uspostave javno-privatnih partnerstava, ti oblici partnerstava ne odgovaraju u potpunosti potrebama otvaranja novim dionicima i poticanja njihovog sudjelovanja. Oko njihove sposobnosti pružanja potpore zapošljavanju, rastu, investicijama i ubrzanom razvoju jedinstvenog digitalnog tržišta ne postoji potpuna suglasnost, što nije slučaj kada je riječ o njihovoj sposobnosti odgovaranja na energetske i klimatske izazove.

4.5.

Također, sposobnosti zajedničkih tehnoloških inicijativa i ugovornih javno-privatnih partnerstava da uspješno uzajamno djeluju s drugim financijskim instrumentima Zajednice, kao što su europski strukturni i investicijski fondovi (ESIF) te Europski fond za strateška ulaganja (EFSU), poimaju se kao vrlo niske iako su u okviru nekih zajedničkih tehnoloških inicijativa u tom pogledu potpisani protokoli. EGSO smatra važnim pokrenuti sinergije promicanjem sudjelovanja regionalnih i lokalnih dionika te olakšavanjem usklađivanja sa zajedničkim operativnim standardima.

4.6.

Uzimajući u obzir da se indeks pada prijedloga projekata unutar Obzora 2020. postavlja od 7 do 1, što predstavlja porast u odnosu na sedmi okvirni program u kojem je bio postavljen od 5 do 1, bilo bi poželjno uravnotežiti panel nezavisnih stručnjaka procjenitelja koji odlučuju o kandidiranim projektima, a koji u više od 50 % slučajeva u prvim natječajima za ugovorna javno-privatna partnerstva u okviru Obzora 2020. dolaze iz industrijskog sektora, dok u panelima stručnjaka procjenitelja više od polovice dolazi iz akademske zajednice u usporedbi sa stručnjacima iz privatnoga sektora koji čine tek nešto više od petine.

4.7.

Okviri na raspolaganju zajedničkim tehnološkim inicijativama i ugovornim javno-privatnim partnerstvima posjeduju važne pozitivne značajke za održivost i konkurentnost europske industrije. Aktivnosti su oblikovali privatni partneri kroz opsežan, otvoreni postupak savjetovanja u svrhu izrade programa rada i povezanih natječaja kao odgovor na ispunjenje stvarnih potreba industrije, s visokom stopom mobilizacije i snažnim učinkom poluge, od 3 do 9.

4.8.

U slučaju djelomičnih poziva na natječaj provedenih u okviru zajedničkih tehnoloških inicijativa u 2014. godini, ova vrsta partnerstva treba podrobnije razjasniti svoj institucionalni oblik i razine upravljanja, u okviru svoje odgovornosti prema europskim poreznim obveznicima i institucijama Zajednice.

4.9.

EGSO smatra da zajedničke tehnološke inicijative i ugovorna javno-privatna partnerstva trebaju, i u mehanizmima otvaranja i participativnog pristupa, odgovoriti na prioritetne potrebe koje su u skladu sa snažnom politikom rasta uz puni doprinos socijalnih partnera.

4.10.

Zajedničke tehnološke inicijative i ugovorna javno-privatna partnerstva zapravo sudjeluju u utrci na svjetskoj razini kako bi bili prvi u razvoju i komercijalizaciji novih tehnologija budućnosti te, stoga, zahtijevaju razvoj i primjenu jasnih ciljeva industrijske strategije:

4.11.

EGSO naglašava važnost uključivanja svih dionika iz ključnih europskih industrijskih sektora, bilo prema vrsti proizvodnog sektora bilo prema veličini poduzeća, bilo sa strane ljudskih potencijala, njihove obuke i razvoja kao i njihovih predstavništava, kako bi se poboljšala integracija socijalnih aspekata i MSP-ova te sudjelovanje zainteresiranih strana u projektima istraživanja i inovacija.

4.12.

S tim u vezi, EGSO smatra važnim uvođenje odgovarajućih socijalnih i obrazovnih instrumenata i alata za obuku te nadzor pomoću ključnih dinamičkih pokazatelja uspješnosti (key performance dynamic indicators – KPDI), ne samo patenata i znanstvenih publikacija, već i razvoja društveno-gospodarskog učinka i na oblikovanje novih profila stručnjaka.

4.13.

EGSO smatra da za postizanje ciljeva rasta i zapošljavanja iz strategije Europa 2020., posebice cilja u pogledu 3 % investicija u istraživanje i inovacije, ključan čimbenik leži u tome da se, uz snažan učinak poluge, uspiju mobilizirati investicije privatnog sektora, počevši od javnog financiranja.

4.14.

Inovacijske aktivnosti s najvišom razinom tehnološke spremnosti trebaju i dalje uživati sredstva iz programa potpore investicijama, utemeljenih na perspektivi stabilnosti, podložnih periodičkim provjerama učinkovitosti te namijenjenih infrastrukturi i industrijskim postrojenjima, na tragu Europskog fonda za strateška ulaganja (EFSU) predsjednika Junckera.

4.15.

EGSO smatra da bi bilo uputno povećati uključenost dionika iz industrijskog sektora u programima istraživanja i inovacija te u programskim odborima koji su ključni čimbenici za razvoj raširenog sudjelovanja industrije svake države članice.

4.16.

Naposljetku, EGSO smatra da države članice i Komisija trebaju, gdje je moguće i prikladno, revidirati i uskladiti regulatorni okvir za industriju u sektorima u kojima djeluju zajedničke tehnološke inicijative i ugovorna javno-privatna partnerstva, a koji bi trebali omogućiti postizanje najveće moguće razine dodane vrijednosti u smislu dobrobiti za okoliš, gospodarstvo, društvo i zapošljavanje kao i u pogledu stvaranja pametnih poslovnih modela i donošenja rješenja u integriranim teritorijalnim područjima, stjecanja novih vještina i stvaranja socijalnih inovacija (8).

4.17.

Stav je EGSO-a da razvoj različitih formula partnerstva za istraživanje i inovacije koje će se realizirati u višestrukim politikama Zajednice i nakon Obzora 2020 treba karakterizirati veća dosljednost i bolja koordinacija aktivnosti istraživanja i inovacija, sa sveobuhvatnom vizijom EU-a u njegovim unutarnjim i vanjskim dimenzijama. Stvaranje Europskog odbora za inovacije sa značajnim udjelom industrije i društva, uz paneuropske mreže infrastrukturne potpore inovacijama, moglo bi potaknuti veću učinkovitost okvira.

4.18.

Imajući u vidu deveti okvirni program (9), EGSO smatra prikladnim utvrditi transparentni okvir za kvalitativnu i kvantitativnu ocjenu gospodarsko-inovacijskog, društvenog i okolišnog uspjeha ili neuspjeha aktivnosti koje provode postojeće zajedničke tehnološke inicijative i ugovorna javno-privatna partnerstva povezujući krajnje korisnike u industriji, socijalne partnere i predstavnike MSP-ova i civilnog društva, a u svrhu ocjene strateških prioriteta i redizajniranja budućih partnerstava prema kojima će se usmjeriti napori u Obzoru 2030.

2.2.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 34/31

Izvjestiteljica:

gđa Madi Sharma

Suizvjestitelj:

g. Dirk Jarré

1.1.

Europa je oduvijek imala važnu ulogu u proizvodnji, inovacijama i razvoju proizvoda za osobnu njegu i higijenu te kozmetičkih proizvoda. U posljednje se vrijeme njezin vodeći položaj sve više narušava zbog globalne konkurencije i uvjeta koji ne prepoznaju pritisak inovacijske tehnologije i komercijalnu stvarnost očuvanja konkurentnosti.

1.2.

Ovo mišljenje bavi se jačanjem europskog industrijskog sektora proizvoda za osobnu njegu i higijenu te kozmetičkih proizvoda, posebno onih proizvoda obuhvaćenih Uredbom o kozmetičkim proizvodima (EZ) br. 1223/2009. „Kozmetički proizvod” znači svaka tvar ili smjesa koja je namijenjena dodiru s vanjskim dijelovima ljudskog tijela (koža, kosa i vlasište, nokti, usnice i vanjski spolni organi) ili sa zubima i sluznicom usne šupljine isključivo ili prvenstveno radi njihova čišćenja, parfimiranja, i/ili zaštite i održavanja u dobrom stanju, mijenjanja njihova izgleda i/ili korekcije tjelesnih mirisa; tvar ili smjesa namijenjena za gutanje, udisanje, ubrizgavanje ili usađivanje u ljudsko tijelo ne smatra se kozmetičkim proizvodom.

1.3.

Sektori proizvodnje higijenskog papira, papirnatih maramica i higijenskih uložaka izvan su područja primjene Uredbe o kozmetičkim proizvodima, ali ih se zbog njihove dodane vrijednosti u području osobne higijene može razmatrati u mnogim preporukama.

1.4.

Mišljenje ne obuhvaća farmaceutske proizvode, tetovaže i trajnu šminku, kozmetičke usluge i proizvode koji se primjenjuju tijekom operacija ili putem aparata, kao ni proizvode za njegu kože životinja. Međutim, EGSO preporučuje da bi se sve prethodno navedeno trebalo razmatrati u zasebnom dokumentu zbog sve veće zabrinutosti potrošača u pogledu štetnih kemikalija.

1.5.

Iako je inovacijska sposobnost europskih specijaliziranih poduzeća impresivna, inovacije, a time i proizvodnja i komercijalizacija inovacija EU-a preselile su se u ostale dijelove svijeta, što je dovelo do ozbiljnih gospodarskih i društvenih posljedica. Stvaranje poticajnog okruženja, kako bi se odmaknulo od Industrije 4.0 uzimajući u obzir značajni biotehnološki napredak, s pomoću odgovarajućih strategija znatno će pridonijeti vraćanju industrije u matične zemlje i razvoju novih proizvoda (NPD).

1.6.

EGSO daje sljedeće posebne preporuke za sektor prihvaćajući da je sektor već dobro uređen kako bi se zajamčila zaštita i sigurnost potrošača; dodatno se zakonodavstvo smatra nepotrebnim, ali bi trebalo razmotriti više transparentnosti:

2.1.

Kozmetički proizvodi i proizvodi za osobnu njegu svakodnevni su osnovni proizvodi za više od 500 milijuna europskih potrošača svih dobnih skupina. Proizvodi obuhvaćaju svakodnevne proizvode za higijenu, kao što su sapun, šampon, dezodorans i pasta za zube do luksuznih kozmetičkih proizvoda, kao što su parfemi i šminka. Sektor vrijedi 77 milijardi EUR (u 2015.), a bio je jedan od malobrojnih sektora koji nisu bili pogođeni svjetskom financijskom krizom. Europa zauzima vodeći položaj u sektoru te je dominantni izvoznik kozmetičkih proizvoda. Trgovina izvan Europe iznosila je 17,2 milijarde EUR u 2015.

2.2.

Prepoznatljivost marke u kozmetičkoj industriji važna je zbog visokog stupnja tržišnog natjecanja. Vjernost kupaca temelji se na pouzdanom oglašavanju, kvaliteti, sigurnosti i razvoju novih proizvoda te je se može usporediti s modnom industrijom u kojoj se trendovi mijenjaju prema sezonama.

2.3.

Sektor čine poduzeća svih veličina s više od 4600 MSP-ova u kozmetičkoj industriji u Europi. Segment MSP-ova procjenjuje se na 30 % tržišta, ali u nekim državama EU-a doseže i 98 %. Portfelj proizvoda iznosi više od 20 000 proizvoda za velika poduzeća i otprilike 160 za manja poduzeća. Veliki proizvođač kozmetičkih proizvoda ima portfelj od otprilike 2000 sastojaka, dok MSP-ovi imaju otprilike 600, a svaki od njih godišnje dodaje otprilike 4 % novih sastojaka. Ti novi sastojci imaju znatan učinak na profitabilnost i rast.

2.4.

Najmanje dva milijuna ljudi zaposleno je u cijelom vrijednosnom lancu diljem Europe od proizvodnje do maloprodaje. Samo je u proizvodnji 2015. godine bilo zaposleno 152 000 radnika (1), od čega nešto više žena (56 %) nego muškaraca (44 %). Tijekom posljednjih pet godina izravno i neizravno zapošljavanje u industriji poraslo je za 2,3 %, što iznosi 39 000 radnih mjesta (2).

2.5.

U 2015. rashodi za istraživanje i razvoj procjenjuju se na 1,27 milijarde EUR. To se znatno razlikuje od države do države. Industrija zapošljava više od 26 000 znanstvenika koji istražuju nova područja znanosti, rade na novim sastojcima, razvijaju formulacije i provode ocjenjivanje sigurnosti, što svake godine dovodi do impresivnog broja patenata u EU-u.

2.6.

Europska industrija papira, posebice industrija papirnatih maramica, vrijedi više od 10 milijardi eura godišnje i predstavlja 25 % svjetskog tržišta papirnatih maramica. Povećana uporaba kvalitetnih papirnatih proizvoda poput papirnatih ručnika, maramica, toaletnog papira itd. važan je element poboljšane kvalitete života i higijenskih uvjeta u cjelini i kod kuće i izvan kuće te stoga značajno doprinosi sektoru osobne njege.

2.7.

Europski sektor kozmetičkih proizvoda ima vodeću ulogu u potpunoj zabrani testiranja na životinjama, uz istodobno promicanje inovacija i konkurentnosti. Današnje tržište u jednakoj mjeri pokreću sigurnost i inovacije, a prate ih izrada novih nijansi boja, posebni tretmani za kožu, proizvodi protiv starenja i jedinstvene formule. Potrošači stalno traže veći izbor, bolju personalizaciju i čak veću djelotvornost. Kako bi se učinkovitije odgovorilo na želje i očekivanja korisnika, skupine i organizacije potrošača redovito su uključene u najranije faze razvoja.

3.1.

Nadzor sastojaka i kriteriji ispitivanja, uključujući zabranu ispitivanja na životinjama, zaštitu okoliša i označivanje, podliježu zakonodavstvu i smjernicama EU-a. Europska komisija nadzire regulatorni okvir za pristup tržištu, međunarodne trgovinske odnose i regulatornu konvergenciju.

3.2.

Uredba o kozmetičkim proizvodima, Uredba (EZ) br. 1223/2009, primjenjuje se od 2013. i zamjenjuje Direktivu 76/768/EEZ koja je usvojena 1976. Cilj uredbe je uskladiti pravila radi ostvarivanja unutarnjeg tržišta za kozmetičke proizvode i visoke razine zaštite zdravlja ljudi.

3.3.

Neovisno o proizvodnim procesima ili distribucijskim kanalima, kozmetički proizvodi na tržištu EU-a moraju biti sigurni. Uredba o kozmetičkim proizvodima (uključujući njezine priloge) i njezine izmjene pružaju regulatorne zahtjeve i ograničenja za sve tvari koje se koriste u kozmetičkim proizvodima. „Odgovorna osoba” za kozmetički proizvod zadužena je za sigurnost proizvoda i mora osigurati da proizvod podliježe stručnoj znanstvenoj ocjeni sigurnosti prije nego što ga se stavi u prodaju. CosIng, baza podataka s informacijama o kozmetičkim tvarima i sastojcima omogućuje jednostavan pristup podacima o tim tvarima. Pod osiguravanjem visoke razine zaštite ljudskog zdravlja i sigurnosti potrošača podrazumijeva se i da će nadležni znanstveni odbori posebice uzimati u obzir moguće rizike za zdravlje pripadnika određenih struka (npr. frizera i kozmetičara) koji se kozmetičkim proizvodima služe na dnevnoj osnovi u okviru obavljanja svoje djelatnosti te su stoga podložni većoj razini izloženosti od drugih građana.

4.1.

Kako bi i dalje bili konkurentni, proizvođači stalno uvode inovacije kako bi otkrili nove sastojke, primjenjuju postojeće sastojke na nov način i stvaraju personaliziranije proizvode. Međutim, oni ne mogu raditi u izolaciji i stoga Europska komisija, nacionalne vlade i dionici, a osobito predstavnici potrošača i zaposlenika, moraju surađivati u stvaranju poticajnog okruženja za rast.

4.2.

EGSO priznaje da su glavni izazovi za rast u sektoru usporedivi s izazovima svih industrijskih sektora i daje sljedeće preporuke posebno za sektore proizvoda za osobnu njegu i kozmetičkih proizvoda:

4.2.1.

Veća konvergencija u sektoru bioinženjerstva, uključujući konvergenciju istraživanja u području genomike i sektora kozmetičkih proizvoda i proizvoda za njegu, omogućila bi bolju potporu diversifikaciji proizvoda. Iako je koža najveći organ ljudskog tijela, sve se manje razlikuje dermalna primjena kozmetike i liječenje medicinskim proizvodima. Treba uzeti u obzir određene nuspojave poput iritacije, alergije i raka kože. Inicijative poput EIT Health (3) koje obuhvaćaju ključna područja zdravstvene skrbi, uključujući farmaceutsku industriju, medicinsku tehnologiju, biotehnologiju i digitalno zdravlje dobri su primjeri suradnje. Kozmetički proizvodi omogućuju više osobne higijene, dobrobiti i/ili čimbenika u vezi sa životnim stilom (tj. pozitivnih učinaka koji nisu prepoznati u uredbama, kao što je smanjenje stresa, jačanje samopouzdanja ili poboljšanje sna). Iako kozmetika ne pripada medicinskim proizvodima, kozmetički proizvodi temelje se na sofisticiranoj znanosti kože i njezine funkcije. Za razvoj kozmetike stoga se može iskoristiti razvoj drugih područja biologije, posebice u okviru farmaceutske industrije. Treba poticati suradnju u istraživanju i usmjeriti je na individualizaciju te razmotriti proizvodnju prilagođenih proizvoda za poboljšanje životnog stila i dobrobiti.

4.2.2.

Bolja suradnja između velikih i malih poduzeća, uz razvoj specifičnih inkubatora namijenjenih sektoru (4) ili stvaranje klastera, mogla bi povećati konkurentnost i rast. Svi kozmetički proizvodi prije stavljanja na tržište prolaze kroz stručnu znanstvenu ocjenu sigurnosti, što može biti administrativno i financijski restriktivno za manja poduzeća. Iako je ključno da ocjena sigurnosti ostane na snazi, manja inovativna poduzeća trebala bi koristiti niz mjera za podršku u poslovanju koje bi mogle biti korisne u razvojnoj fazi između inovacija i razvoja novih proizvoda i za uspješnu komercijalizaciju konačnog proizvoda, čime bi se smanjio rizik od neuspjeha. Te mjere uključivale bi bolju razmjenu informacija s pomoću tehnologije i prijenosa znanja, suradnju u prilikama za ulaganje, analizu smanjenja troškova i pristup tokovima financiranja (5). Osim toga, vlade bi trebale svoj način razmišljanja usmjeriti na proizvodnju u cilju pružanja potpore lokalnoj proizvodnji i stvaranju radnih mjesta u Europi.

4.2.3.

Osiguranje većeg broja informacija o tržištu i podataka koje pružaju sveučilišta, industrija i potrošači pospješit će rast kroz prijenos znanja. Trendovi u vezi s osobnom njegom usmjereni su na organske i prirodne proizvode, proizvode protiv UVB i UVA zračenja, za njegu pri starenju i protiv starenja proširuju opseg inovacija. Inovacije u pogledu tegoba u menopauzi i starenja trenutno nude prostor za razvoj kozmetičkih proizvoda jer su ti proizvodi usmjereni na velik broj ljudi kojima će pomoći da izgledaju i da se osjećaju što je najbolje moguće. Uz znanstveni i tehnološki napredak u sekvencioniranju ljudskog genoma i napredak u razumijevanju njegovih različitih funkcija i apsolutne individualnosti, budućnost kozmetičke industrije leži u iznimno naprednoj personalizaciji proizvoda. Istraživanje i ulaganje u ovaj pristup, u suradnji s medicinskom strukom i sveučilištima, ključno je pitanje za ovaj sektor.

4.2.4.

Poticanje većeg angažmana zaposlenika. Zaposlenici predvode inovaciju proizvoda jer imaju pregled sektora od razvojnih procesa do povratnih informacija potrošača. Stoga bi pojačano savjetovanje, uključujući promicanje poduzetništva, moglo poduprijeti rast poduzeća. Ovaj sektor je raznolik u pogledu mogućnosti zapošljavanja te će poboljšana komunikacija u cilju predstavljanja potrebnih vještina i kompetencija potrebnih za sadašnji i budući razvoj sektor učiniti privlačnijim. Više od 514 000 studenata bioloških znanosti u Europi (6) uključeno je u pokretanje novih istraživanja i otvaranje mogućnosti za povećanu suradnju među sektorima. I u ovom slučaju bi veća suradnja između sveučilišta i industrije pomogla privući širi spektar zaposlenika.

4.2.5.

Odredba o istraživanju i razvoju, ulaganje, rashodi za istraživanje i razvoj te odredbe o sigurnosti potrebni su za održavanje rasta. U proizvodnji unutar EU-a mogli bi se razmotriti mehanizmi javnih i privatnih financiranja za istraživanje i razvoj, registracija patenata i razvoj novih proizvoda.

4.2.6.

Povrede patentnih prava i krivotvorena roba predstavljaju ozbiljan rizik za profitabilnost velikih i malih poduzeća u EU-u, kao i za zdravlje potrošača. U 2006. krivotvoreni parfemi i kozmetički proizvodi koštali su Europsku uniju 3 milijarde EUR u izgubljenoj dobiti. Veća zaštita prava intelektualnog vlasništva za marke mogla bi se osigurati navodeći zemlju proizvodnje na proizvodu.

4.2.7.

Obveza u pogledu propisa temeljenih na riziku: trenutačno tvari nisu uređene na temelju njihovih unutarnjih svojstava (npr. nadražujućeg svojstva), nego na temelju činjenice hoće li se svojstvo tvari zaista pojaviti u uvjetima stvarne uporabe (npr. kad se upotrebljava u koncentraciji ispod razine koja nadražuje). Taj je pristup moguć jer je uporaba kozmetičkih proizvoda dobro utvrđena i moguće su potpune procjene rizika. Razlika je u pogledu zakonodavstva o kemikalijama (nema utvrđene uporabe) u kojemu se zakonodavstvo usmjerava intrinzičnim svojstvom „opasnosti”. Kako bi industrija u budućnosti uvodila inovacije i rasla, ključno je da se odgovarajuća razlika između opasnosti i rizika zadrži u zakonodavstvu i politici EU-a.

4.2.8.

Promidžba sastojaka sa specifičnog područja. Olakšavanje istraživanja i certifikacija regionalnih specifičnih prirodnih proizvoda (npr. smilja s Korzike) s pomoću zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla (7) omogućili bi promidžbu regionalnih proizvoda EU-a, čime bi se obratila pozornost na lokalne i obrtničke proizvode. Trenutačno su troškovi sljedivosti izotopa ili laboratorijske analize prirodnih proizvoda prepreka za poduzetnike i MSP-ove.

4.2.9.

Zabrana ispitivanja na životinjama: Uredbom o kozmetičkim proizvodima utvrđene su zabrane ispitivanja (zabrana ispitivanja gotovih kozmetičkih proizvoda i kozmetičkih sastojaka na životinjama) i zabrana stavljanja proizvoda na tržište (zabrana stavljanja gotovih kozmetičkih proizvoda na tržište u EU-u koji su bili ispitani na životinjama). Nema želje za ukidanjem te zabrane. Međutim, proizvođači su u inovacijama, razvoju novih proizvoda i izvozu suočeni sa sljedećim izazovima:

4.2.10.

Upravljanje resursima i otpadom: porast stanovništva, povećanje potrošnje i iscrpljivanje resursa, osobito vode, problemi su koji izazivaju zabrinutost potrošača i industrije u pogledu održive potrošnje i društveno odgovornog poslovanja. Prioritet sektora je proizvodnja ekološki prihvatljivih proizvoda pri kojoj se u obzir uzima upravljanje otpadom i resursima. Paket za kružno gospodarstvo koji je donijela Komisija i „Smjernice za poduzeća kozmetičkih proizvoda, posebice MSP-ove (2012.)” (Guidelines for Cosmetic Companies, especially SMEs (2012)) koje je izradio Cosmetics Europe vrijedni su, ali je potrebno učiniti više s obzirom na to da su znatni izazovi i dalje prisutni. Zaštita resursa koji su potrebni za branšu povezana je s potrebnom zaštitom biološke raznolikosti kao zajedničko dobro trenutnih i budućih generacija. Težnja za novim proizvodima ne bi trebala biti na štetu autohtonog stanovništva i njihovog duhovnog dobra. Širenje načela poštene trgovine i ekoloških standarda među poduzećima u sektoru je korisno i nadasve potrebno. Jednako važno je i ponašanje potrošača koji bi trebali odbaciti proizvode koji su proizvedeni na način koji se kosi s načelima održivog razvoja.

4.2.11.

Povećana transparentnost: nadzor tržišta ključan je za osiguranje zaštite potrošača. Povećana suradnja između nacionalnih tijela za zaštitu potrošača, organizacija potrošača, korisnika i zdravstvenog osoblja na nacionalnoj razini povećala bi povjerenje potrošača i transparentnost. Tijekom procesa razvoja proizvoda i inovacija trebalo bi provesti savjetovanja s dionicima. Obavijest o proizvodu u sustavu RAPEX potrošače ovlašćuje da zahtijevaju poboljšanu sigurnost u cijelom lancu opskrbe no ustraju na tome da kod ozbiljnih rizika obavijest treba dostaviti u najkraćem mogućem roku. Potrošači smatraju da je više transparentnosti potrebno u pogledu sljedećeg:

4.2.12.

Mogućnosti na novim tržištima, uključujući mogućnosti usmjerene na promjenjive kupovne navike potrošača poput e-trgovine i izravne prodaje, nude nove prodajne modele uz trgovanje preko državnih granica. Početni rezultati istraživanja sektora e-trgovine pokazali su da polovica ispitanih poduzeća u sektoru kozmetičkih proizvoda i zdravstvenom sektoru ne sudjeluje u prekograničnoj trgovini. Iako poduzeća koja proizvode kozmetiku prihvaćaju digitalno doba, i dalje su ograničena regulatornim zahtjevima koji su često različiti u svakoj pojedinoj državi, uključujući označivanje na jeziku zemlje proizvodnje, zakone o testiranju na životinjama i zahtjeve u pogledu nadzora kozmetičkih proizvoda.

4.2.13.

Trgovinske prepreke: EU ima dobar trgovinski suficit u pogledu kozmetičkih proizvoda, no Europska komisija bi trebala nastaviti poticati konvergenciju na forumima kao što je skupina za međunarodnu suradnju o Uredbi o kozmetičkim proizvodima (International Cooperation on Cosmetics Regulation, ICCR), i u trgovinskim pregovorima gdje uredbe EU-a postaju međunarodni standardi. Uredba EU-a o kozmetičkim proizvodima i dalje ostaje izvor nadahnuća u području zaštite potrošača za regije u razvoju (ASEAN, Rusija, Latinska Amerika, Kina). To otvara priliku regulatorima EU-a i industriji da doprinesu regulatornim sustavima na glavnim izvoznim tržištima koja su vrlo usklađena sa sustavom EU-a.

2.2.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 34/38

Izvjestitelj:

Martin SIECKER

Suizvjestitelj:

Richard ADAMS

1.1.

Brodovlasnici u EU-u upravljaju s oko 40 % svjetske trgovačke flote, a odgovorni su i za oko trećinu tonaže dotrajalih brodova nasukanih u brodogradilištima niskih standarda u južnoj Aziji. EU je najveće tržište koje dotrajale brodove šalje na opasno rezanje kojim se onečišćuje okoliš. Budući da u njemu živi najveći broj brodovlasnika, EU ima i posebnu odgovornost za reguliranje recikliranja brodova.

1.2.

EGSO tvrdi da postoji snažan socijalni i moralni razlog uklanjanja zloupotreba neodgovornog rastavljanja brodova putem sustava kojim se stvara dovoljna dodana vrijednost za dotrajali brod da se pokriju viši troškovi odgovornog recikliranja. Većina brodova vjerojatno bi se i dalje reciklirala u zemljama s niskim troškovima rada, ali uz poboljšane uvjete rada i povoljnije uvjete za okoliš. To će istodobno omogućiti da pogoni za rastavljanje u EU-u postanu konkurentniji.

1.3.

Napori Međunarodne pomorske organizacije (IMO) imali su slabi učinak do sada, međutim potrebno je nastaviti te napore kako bi se putem ovog foruma izradio pravno obvezujući instrument. Uloga EU-a u ovom postupku može biti utjecajna i dinamična. Potraga za učinkovitim rješenjem za neodgovorno rezanje brodova nalazi se na dnevnom redu EU-a već dugi niz godina, što je dovelo do izrade Uredbe o recikliranju brodova koja će u cijelosti početi primjenjivati najkasnije 31. prosinca 2018. Međutim, temeljnu slabost predstavlja činjenica da bi brodovlasnici mogli lako izbjeći Uredbu o recikliranju brodova ako upišu brod pod zastavu zemlje izvan EU-a.

1.4.

U Uredbi nedostaje ekonomski instrument kojim bi Komisija usmjeravala djelovanje u željenom smjeru. U sklopu vrlo detaljnog izvješća razvijen je nacrt za takav instrument s uvođenjem „plana za licenciranje za recikliranje brodova”. Do kraja godine, Komisija će predstaviti prijedlog koji se temelji na ovoj ideji, a koji će poticati brodovlasnike da svoje dotrajale brodove rastave na socijalno i ekološki prihvatljiv način u postrojenjima koje je odobrio EU.

1.5

Prednost predloženoga financijskog mehanizma jest sinergija s postojećim regulatornim okvirom koju će on stvoriti. Mehanizmi kontrole neće ometati mehanizme Uredbe o recikliranju brodova. Postojeće institucije EU-a već su spremne dodjeljivati takve licencije i provoditi ih. Međutim, EGSO potiče Komisiju da također procijeni postoji li opasnost da trgovački partneri EU-a prijedlog dožive kao uplitanje kojim se narušava tržišno natjecanje u međunarodnom pomorskom prometu.

1.6.

Samo priznavanjem odgovornosti brodovlasnika putem načela „onečišćivač plaća” i ugradnjom troška odgovornog recikliranja u operativne troškove broda mogu se ukloniti trenutačne štetne prakse. Operateri i korisnici prijevoza rasute robe, tereta i putnika svi imaju svoju ulogu. Moraju priznati da postoji ozbiljan problem i poduprijeti postupan i izvršiv financijski mehanizam, poput licencije za recikliranje brodova, kojeg je moguće proširiti diljem svijeta pod okriljem IMO-a te uz pomoć informativne kampanje koja se proteže izvan granica EU-a.

1.7.

EGSO podržava Europsku komisiju u ovom projektu. Osim činjenice da se vrlo dobro uklapa u politiku EU-a o društvu koje reciklira, može ga se također promatrati kao važan korak naprijed prema reformiranju opasne i onečišćujuće industrije rastavljanja brodova u južnoj Aziji i sprečavanju da se ta industrija ponovno pojavi negdje drugdje. EGSO prepoznaje potencijal Konvencije iz Hong Konga, pod uvjetom da se u nju uključe načela Uredbe o recikliranju brodova, te naglašava da je potreban i financijski instrument. Potičemo EU na pružanje tehničke podrške reciklažnim dvorištima diljem svijeta radi ispunjavanja tih zahtjeva.

2.1.

Bez pomorstva, svjetsko gospodarstvo ne bi funkcioniralo. Svake godine proda se oko 1 000 velikih prekooceanskih brodova (cisterni i kontejnera, teretnih i putničkih brodova) radi rastavljanja. Više od 70 % tih dotrajalih brodova završi na plažama u Indiji, Bangladešu ili Pakistanu, gdje ih se reže opasnim metodama. Ostatak se uglavnom rastavlja u Kini i Turskoj, gdje odgovarajuća infrastruktura više pogoduje čišćim i sigurnijim praksama, uz uvjet da se primjenjuju odgovarajući postupci (1).

2.2.

Većina brodova koji su stavljeni izvan pogona odlaže se na otpad s pomoću neprihvatljive metode nasukavanja. Ta metoda obuhvaća nasukavanje brodova na pješčane plaže gdje ih rastavljaju uglavnom nekvalificirani radnici (uključujući prijavljene slučajeve dječjeg rada u Bangladešu) bez potpuno odgovarajuće opreme te s malo ili bez ikakve zaštite od velikih količina ispuštenih štetnih tvari (2).

2.3.

Industrija recikliranja brodova premjestila se u istočnu Aziju (Kinu i Tajvan) u 1970-ima, kada su u Europi uvedeni stroži standardi zaštite okoliša i zdravlja na radu. U 1980-ima, industrija u istočnoj Aziji suočila se sa strožim zakonodavstvom, slijedom čega se preselila u južnu Aziju. Posljednjih 30 godina, prijavljeno je 470 smrtnih slučajeva u Indiji. U brodogradilištima u južnoj Aziji 2014. godine prijavljeno je 25 smrtnih slučajeva i 50 slučajeva teških ozljeda. Prošle godine, 16 radnika izgubilo je život na brodogradilištima u Bangladešu, a ove godine 12 radnika. Mnogo je više radnika teško ozlijeđeno ili oboljelo zbog otrovnih para ili umire u bolovima od raka uzrokovanog izlaganjem opasnim materijalima kao što je azbest. Prirodni okoliš oko tih postrojenja za nasukavanje u velikoj je mjeri onečišćen (3).

3.1.

U samoj srži problema industrije recikliranja brodova nalazi se nedostatak učinkovitog međunarodnog upravljanja kako bi se pronašlo globalno rješenje. Međunarodna pomorska organizacija (IMO), agencija UN-a, izradila je Međunarodnu konvenciju iz Hong Konga za sigurno i okolišno prihvatljivo recikliranje brodova (KHK) koja je još neratificirana, a njezin učinak je neizvjestan. Kao i u mnogim drugim područjima, promicanjem dobre prakse i praktičnih rješenja EU može ponuditi regulatorni i pravni okvir koji može doprinijeti ostvarivanju pozitivnih rezultata diljem svijeta i biti djelotvoran pri suočavanju s određenim skupom izvanteritorijalnih pitanja koja prevladavaju u pomorskoj industriji.

3.2.

Prema međunarodnom pravu svaki trgovački brod treba biti registriran u nekoj zemlji. Konferencija UN-a o trgovini i razvoju (UNCTAD) izvijestila je da gotovo 73 % svjetske pomorske flote plovi pod zastavom druge zemlje ili je registrirano u drugoj zemlji, a ne u onoj u kojoj je registriran stvarni vlasnik plovila. Razlozi plovidbe pod zastavom druge zemlje obuhvaćaju izbjegavanje plaćanja poreza, mogućnost izbjegavanja nacionalnih propisa o radu i zaštiti okoliša te mogućnost angažiranja posade iz zemalja s nižim dohotkom. Mnogi od tih otvorenih registara također se nazivaju zastave pogodnosti (Flag of Convenience – FOC) ili zastave nepoštivanja (Flag of Non-Compliance – FONC). To su zastave iz zemalja za koje je poznato da vrlo slabo provode međunarodno pravo. Otprilike 40 % svih brodova na kraju vijeka trajanja nasukanih u južnoj Aziji uvezeno je pod zastavama pogodnosti ili zastavama nepoštivanja, kao što su zastave Svetog Kristofora i Nevisa, Komora i Tuvalua. Te zastave na kraju vijeka trajanja rijetko se upotrebljavaju tijekom operativnog vijeka bilo kojeg broda i nude posebne popuste za posljednja putovanja te brzu i jednostavnu registraciju u kratkom roku bez ikakvih zahtjeva u vezi s državljanstvom.

3.3.

Samo manji broj brodovlasnika poduzeo je dobrovoljne mjere kako bi zajamčili čisto i sigurno recikliranje svojih zastarjelih plovila. Manje od 8 % brodova prodanih za rezanje još uvijek ima europsku zastavu i oni se većinom rastave na siguran i održiv način. Većina plovila na kraju vijeka trajanja prodaje se takozvanim gotovinskim kupcima, koji plovila odvoze do njihova konačnog odredišta u južnoj Aziji. Sami brodovlasnici većinom ne posluju direktno s postrojenjima za recikliranje: prikladno se distanciraju od konačnog zbrinjavanja i prepuste ga gotovinskim kupcima koji su specijalizirani za dotrajale brodove te djeluju kao posrednici između brodovlasnika i pogona za rezanje brodova. Njihova usluga obuhvaća premještanje broda i angažiranje posade za njegovo posljednje putovanje te sređivanje potrebne dokumentacije i odnose s vlastima u zemlji rezališta.

Tim se praksama koriste i privatni i javni brodovlasnici.

3.4.

Taj je posao profitabilan za:

3.5.

Iako dobrovoljno i koordinirano djelovanje brodovlasnika postoji od 2009., poput niza smjernica o pripremi popisa opasnih materijala i ostalih mjera za brodove na kraju vijeka trajanja, Bangladeš, gdje su uvjeti najgori, bio je 2015. godine najpopularnije odredište za dotrajale brodove (4).

4.1.

U 2009. godini, IMO je usvojio poseban instrument za pomorsku industriju, Konvenciju iz Hong Konga (KHK), kojim se uspostavlja okvir uredaba s krajnjim ciljem ostvarivanja potrebnih održivih jednakih uvjeta za recikliranje brodova diljem svijeta. U stvarnosti, ako bolje promotrimo, to nije ostvarivo. Iako Konvencija predstavlja mali korak prema naprijed, provedbene odredbe su slabe i otvorene za brojna tumačenja, nije predviđena nezavisna certifikacija ili revizija, a nasukavanje je, u praksi, još uvijek dopušteno.

4.2.

KHK će stupiti na snagu 24 mjeseca nakon ratifikacije u 15 država koje predstavljaju 40 % svjetske tonaže i čiji godišnji kapacitet za recikliranje brodova iznosi najmanje 3 % kombinirane tonaže potpisnika. Do sada je samo pet država, uključujući Panamu kao jedinu veliku državu zastave, ratificiralo KHK, ali nijedna od njih ne raspolaže kapacitetima potrebnima za stupanje Konvencije na snagu. Stoga se ne očekuje da će Konvencija stupiti na snagu u skoro vrijeme.

4.3.

Još jedna inicijativa IMO-a, Međunarodni uzajamni fond za recikliranje brodova, nije naišla na međunarodnu potporu. Iako je IMO proveo pozitivne pomorske reforme na više područja, one ne uključuju učinkovite mjere za razgradnju brodova. Industrija recikliranja brodova obično je bila locirana ili se premještala u zemlje s niskim troškovima rada i gdje su standardi zaštite okoliša i sigurnosti niski i ne primjenjuju se. Ponašanje tih država koje pogoduju takvoj industriji može se zaustaviti samo uspostavljanjem značajnog financijskog fonda u neovisnoj pričuvi za svaki pojedinačni brod, koji se pod uvjetom da se brod reciklira odgovorno, u cijelosti vraća vlasniku. Pomorstvo je svjetska industrija, a rastavljanje brodova – pri čemu se 70 % svih brodova rastavlja na tri plaže u južnoj Aziji – predstavlja regionalni skandal za koji je potrebno učinkovito rješenje.

4.4.

Unutar EU-a, brodove koji su povučeni iz uporabe smatra se opasnim otpadom i oni ulaze u područje primjene Bazelske konvencije kojom se uređuju sve vrste prijevoza opasnog otpada i koja je prenesena na razinu EU-a putem Uredbe o pošiljkama otpada. Time se u teoriji trebalo spriječiti neodgovorno zbrinjavanje brodova čiji su vlasnici iz EU-a. Brodovlasnici također sustavno zaobilaze pravila Konvencije i Uredbe o pošiljkama otpada time što brodove koji se približavaju kraju vijeka trajanja prodaju gotovinskim kupcima čim ta plovila napuste vode EU-a radi svog posljednjeg putovanja. Međutim, nakon stupanja na snagu Uredbe o recikliranju brodova unutar EU-a, brodovi koji su povučeni iz uporabe i koji plove pod zastavom države članice EU-a bit će od 2019. godine isključeni iz primjene Uredbe o pošiljkama otpada i Bazelske konvencije kojom se uređuju sve vrste prijevoza opasnog otpada.

4.5.

Nakon analize, EU i njegove države članice zaključili su da konvencije iz Hong Konga i Basela osiguravaju jednaku razinu nadzora i provedbe za brodove klasificirane kao otpad. Nevladine organizacije diljem svijeta, posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava i otrovni otpad kao i Europski parlament i EGSO oštro su kritizirali KHK jer ne pruža odgovarajuća rješenja.

4.6.

Potraga za djelotvornim rješenjem godinama je bila na programu EU-a. Europska komisija je 2007. izradila zelenu knjigu (5) o ovoj temi, nakon čega je uslijedila Komunikacija u 2008. godini (6) i konačno Prijedlog uredbe o recikliranju (EU SRR) (7) u 2012. godini. Uredba je stupila na snagu 30. prosinca 2013., ali njezina potpuna provedba obvezna je tek od 31. prosinca 2018. Uredba omogućuje ranije stupanje na snagu niza zahtjeva iz KHK-a. Osim toga, Uredbom o recikliranju brodova uspostavlja se europski popis odobrenih postrojenja za recikliranje u kojima će se trebati zbrinuti plovila registrirana u EU-u. Ta postrojenja trebaju proći neovisnu certifikaciju i reviziju. Uredbom o recikliranju brodova također se nadilazi KHK uspostavom strožih normi za postrojenja za recikliranje i obraćanjem pozornosti na upravljanje otpadom na kraju lanca kao i na radnička prava.

4.7.

No, Uredba o recikliranju brodova tek je blijedi odraz prethodne zelene knjige i komunikacije o toj temi. U tim dvama dokumentima navedena je besprijekorna analiza problema s recikliranjem brodova u južnoj Aziji te izraženo stajalište da su potrebne snažne mjere za suočavanje s neprihvatljivim stanjem u tim zemljama. No, mjerama u Uredbi o recikliranju brodova ne rješavaju se ti problemi. Iako se Uredbom o recikliranju brodova postavljaju visoke norme za postrojenja za recikliranje brodova kojima se djelotvorno isključuje nedovoljno kvalitetna metoda nasukavanja, brodovlasnici vrlo lako mogu zaobići te norme prijenosom vlasništva ili jednostavno registracijom broda pod zastavom zemlje koja nije članica EU-a. Kako je EGSO svojedobno i zaključio, bilo je očito da nedostaje politička volja da pomorska industrija snosi odgovornost te da je Komisija trebala iznijeti prijedlog koji je bolji, kreativniji i smioniji, koji je bogat inicijativama i u skladu s razinom ambicija iz prethodnih dokumenata Komisije (8).

5.1.

U Uredbi nedostaje ekonomski instrument kojim bi Komisija mogla usmjeravati razvoj događaja u željenom smjeru. Komisija je u svom prvotnom prijedlogu iz 2012., u koji je uključila klauzulu o „odgovornosti predzadnjeg vlasnika” prepoznala temeljni nedostatak koji brodovlasnicima omogućuje izbjegavanje Uredbe o recikliranju brodova time što brod upisuju pod zastavu zemlje izvan EU-a. Iako je ta klauzula odbačena tijekom tripartitnih pregovora, EP je zajamčio da će se u Uredbu uključiti članak kojim se od Komisije traži da istraži moguće alternativne financijske mehanizme.

5.2.

U srpnju ove godine, Komisija je objavila novu studiju, koju su proveli Ecorys, DNV-GL i Sveučilište Erasmus iz Rotterdama, o „licenciji za recikliranje brodova”, cilj koje je da se brodovlasnike potakne da konačno preuzmu odgovornost za čisto i sigurno rastavljanje brodova.

5.3.

Licencijom za recikliranje brodova stvorio bi se namjenski fond za svaki konkretan brod, čiji bi polog držala velika financijska institucija koja bi izgradila kapital za financiranje sigurnog i održivog recikliranja. Iznos za licenciju utvrdio bi se kombinacijom tonaže, vrstom prijevoza, učestalosti pristajanja u lukama EU-a, izvedbe broda temeljene na načelu „cjeloživotnog ciklusa” (cradle to cradle) i prisutnosti toksičnih materijala na brodu. Kapital stvaraju brodovlasnici koji svaki put kada jedno od njihovih plovila pristane u luci EU-a uplaćuju odgovarajuću pristojbu u fond koji je povezan s tim određenim plovilom.

5.4.

Na kraju vijeka trajanja, sredstva iz tog fonda mogla bi se vratiti ako je brod uistinu recikliran u postrojenju koje je odobrio EU i tako iskoristiti za pokrivanje gubitka prihoda uzrokovanog odabirom odgovornog rastavljanja. Do kraja ove godine, Komisija će iznijeti službeno stajalište o ovoj studiji.

5.5.

Velika prednost predloženoga financijskog mehanizma jest sinergija s postojećim regulatornim okvirom koju će on donijeti. Konkretno, mehanizmi nadzora iz predloženoga financijskog mehanizma vrlo dobro bi funkcionirali s postojećim mehanizmima nadzora iz Uredbe o recikliranju brodova, kao što su provjere postrojenja prije i nakon uključivanja na europski popis. Licencije bi se mogle uključiti i na popis certifikata koje državna tijela za nadzor nad lukama trebaju redovito provjeravati kao dio već postojećih obveza. Slično tome, čini se da je postojeća Europska agencija za pomorsku sigurnost najprikladnija za provedbu zadataka provjere i izdavanja licencija, s obzirom na to da bi bilo najbolje odrediti jednu od europskih financijskih institucija kao što je Europska investicijska banka (EIB) ili Europski investicijski fond za upravljanje prihodom od moguće licencije za recikliranje brodova. EGSO potiče Komisiju da također procijeni postoji li opasnost da trgovački partneri EU-a prijedlog dožive kao uplitanje kojim se narušava tržišno natjecanje u međunarodnom pomorskom prometu.

5.6.

Takav bi fond bio u skladu s prijedlogom EGSO-a koji podržava opsežniju i održiviju industriju recikliranja brodova u Europi. EU raspolaže dostatnim kapacitetima koji se više ne koriste za izgradnju i popravak brodova, ali koji su primjereni za rastavljanje i recikliranje brodova. To se uklapa u EU-ov cilj razvoja u održivo društvo koje reciklira s kružnim gospodarstvom u kojem se otpad s pomoću složenog i detaljnog sustava recikliranja pretvara u sirovinu. U pogledu naizmjenično nestabilnih i stalno rastućih cijena sirovina i visoke nezaposlenosti u nizu država članica EU-a, te činjenice da se niz naftnih bušotina u vodama EU-a približava kraju svog ekonomski održivog vijeka, to bi moglo biti vrlo profitabilno za cijelu Europu. Nadalje, industrija specijalizirana za recikliranje dotrajalih brodova bila bi prilika za razvoj pomorskih područja i osposobljavanje mladih i nezaposlenih za nove vještine.

5.7.

Komisija je 12. travnja 2016. objavila tehničke smjernice za postrojenja za recikliranje brodova koja traže odobrenje u skladu s Uredbom o recikliranju brodova. Postrojenja koja žele biti navedena na popisu onih koje je odobrio EU trebaju zajamčiti zdrave i sigurne radne uvjete, nadzor onečišćenja, uključujući odgovarajuće upravljanje otpadom na kraju lanca, te provedbu međunarodnih radničkih prava. Postrojenja unutar i izvan EU-a mogu podnijeti zahtjev za uključivanje na taj popis. Osim EU-ovih postrojenja, na popisu, koji će se objaviti do kraja ove godine, najvjerojatnije će se nalaziti i bolja postrojenja u Kini i Turskoj. Postrojenja za recikliranje koja koriste metodu nasukavanja već su se prijavila za uvrštavanje na popis EU-a. EGSO se slaže s Parlamentom i Komisijom da sadašnja metoda nasukavanja ne bi trebala biti uvrštena na popis EU-a.

5.8.

Ako Europa želi na odgovoran način zbrinuti svoje brodove, razumno je da treba zajamčiti da se trošak toga integrira u operativne troškove plovila. U tržišnom gospodarstvu ništa nije besplatno, za sve treba platiti cijenu. Cijena za odgovorno zbrinjavanje brodova plaća se u novcu. Kada se brodovi zbrinjavaju na neodgovoran način, cijena se plaća u drugim valutama, kao što su uništavanje lokalnog okoliša i gubitak ljudskih života. Budući da EU ne želi prihvatiti te vrijednosti kao zakonsko sredstvo plaćanja, ne bi trebao također prihvatiti njihovu uporabu kao legitimnu valutu u platnom prometu sa zemljama u razvoju izvan Europe.

5.9.

U razdoblju preopterećenja kapaciteta i niske dobiti u industriji postoje snažne indikacije da se velika većina brodovlasnika opire svim mjerama koje će obuhvaćati više naknade. No to će vrlo malo utjecati na brodovlasnike. Procjenjuje se da će mjere potrebne za postizanje promjene ponašanja kod 42 % brodovlasnika sa sobom donijeti povećanje operativnih troškova od 0,5 % za manje brodove i oko 2 % za najveće brodove. Ako se naknada za licenciju povisi i/ili ako se trajanje akumulacije kapitala skrati, postotak brodova koji se prodaje s ciljem održivog recikliranja porast će do 68 %. Dugoročno gledano, prema procjenama iz izvješća do 97 % brodova koji pristaju u europskim lukama moći će prikupiti dovoljno sredstava za pokrivanje razlike za prihvatljivo recikliranje (9).

5.10.

Sredstva fonda, povezanog s licencijom za reciklirane brodova, moraju pokazati da pokrivaju trošak odgovornog recikliranja i da će ih se primjenjivati te naplaćivati pravično na sve subjekte koji pristaju u lukama EU-a. Međutim, regionalna (na razini kontinenta) mjera poput licencije EU-a za recikliranje brodova ne može se učinkovito provoditi diljem svijeta bez suradnje brodovlasnika i Međunarodne pomorske organizacije. Financijski instrument EU-a, primjenjiv na svaki brod koji pristaje u luci EU-a, mogao bi dovesti do primjene tog rješenja na globalnoj razini, a koje bi se proširilo putem IMO-a. Vlade država članica, u kojima veliki broj brodovlasnika ima prebivalište, moraju uložiti znatne napore za provedbu relevantnog zakonodavstva u skladu s politikama za borbu protiv prijevara te u skladu sa smjernica Svjetske trgovinske organizacije.

5.11.

Do političkog rješenja i potpore tom rješenju može doći i informiranim javnim mnijenjem. Javno iznošenje nečuvenih uvjeta u većini postrojenja za recikliranje u južnoj Aziji ima određeni učinak, ali trenutačno nema načina na koji zabrinuta javnost može izravno utjecati na industriju morskog prometa kupnjom ili bojkotiranjem odgovarajućih brodskih usluga. To treba promijeniti poticanjem velikih korporativnih korisnika morskoga teretnog prijevoza da zahtijevaju da se njihova roba prevozi plovilima za koja postoje uspostavljene odgovorne i neopozive politike u vezi s dotrajalošću.

5.12.

Kao i u mnogim drugim područjima, promicanjem dobre prakse i praktičnih rješenja EU mora preuzeti svoju ulogu i ponuditi poticajan regulatorni okvir pomoću kojega se mogu ostvariti pozitivni rezultati diljem svijeta i učinkovito riješiti niz dodatnih izvanteritorijalnih pitanja, značajnih za pomorsku industriju.

2.2.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 34/44

Izvjestitelj:

Janusz PIETKIEWICZ

1.1.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) smatra da bi opći razvoj decentralizirane proizvodnje energije proizvođača-potrošača trebao činiti važan i stalan sastavni dio energetske politike Europske unije. Takvo je rješenje korisno, dok bi se s gledišta energetske sigurnosti, zaštite okoliša i u socijalnom pogledu moglo čak pokazati i neophodnim.

1.2.

Udio energije koju proizvode proizvođači-potrošači u ukupnoj energetskoj proizvodnji trebao bi odgovarati značajkama svake države članice posebno. EGSO stoga predlaže da Europska komisija izradi opći okvir za energiju koju proizvode proizvođači-potrošači, dok bi pojedinačni propisi na tom području trebali biti u nadležnosti pojedinih država članica.

1.3.

Za proizvodnju energije proizvođača-potrošača, koja je moguća na svim područjima neovisno o klimatskim prilikama, može se koristiti širok raspon izvora obnovljive energije.

1.4.

Pojavu proizvođača-potrošača na tržištu omogućile su nove tehnologije, digitalna revolucija i očekivanja potrošača koji žele izravno sudjelovati u gospodarskim procesima.

1.5.

Radi boljeg razumijevanja pojma „proizvođač-potrošač” u državama članicama, Odbor preporučuje Komisiji da predloži okvirnu definiciju proizvođača-potrošača kojom bi se obuhvatili zajednički opći elementi kao što je veličina postrojenja, individualna i kolektivna proizvodnja energije, vlasništvo nad postrojenjem ili pitanje viška proizvedene energije.

1.6.

Svatko može postati proizvođač-potrošač, bez obzira na to je li vlasnik nekretnine, postrojenja ili opreme za proizvodnju. Tako, na primjer, proizvođač-potrošač može biti vlasnik obiteljske kuće, kao i podstanar u stanu neke zgrade.

1.7.

Gospodarske prednosti energije koju proizvode proizvođači-potrošači – posebno niži troškovi prijenosa energije, bolja iskorištenost lokalnih energetskih izvora i profesionalno aktiviranje lokalnog stanovništva – u ne tako dalekoj budućnosti trebale bi dovesti do toga da se ta vrsta energije proizvodi bez dodatnih potpornih mehanizama.

1.8.

Uštede energije i socijalne prednosti koje nastaju uslijed svjesnije i aktivnije potrošnje, decentralizirano korištenje obnovljivih izvora energije, smanjeni gubici u mreži, kao i učinkovitost koja se postiže suradnjom ubrzo mogu dovesti do povrata kapitala koji je uložen u postrojenja proizvođača-potrošača, razvoj industrije, distribuciju i lokalne mreže, kao i njihove sustave upravljanja te u razvoj skladištenja energije.

1.9.

Sustav za podupiranje proizvođača-potrošača nikako ne smije narušiti tržišno natjecanje na energetskom tržištu ili pak iz njega isključiti ostale proizvođače. Štoviše, kod takvih sustava treba uzeti u obzir činjenicu da na tom tržištu postoje potrošači energije koji ne mogu ili ne žele biti „proizvođači-potrošači”.

1.10.

Financijska rješenja koja mogu utjecati na ponašanje proizvođača-potrošača, kao što su primjerice porezi, tarife i ostala davanja, trebaju biti povoljna za proizvođače-potrošače. Ni u kojem slučaju ne bi trebala dovesti do diskriminacije proizvođača-potrošača na energetskom tržištu.

1.11.

Temelj dinamičnog razvoja energije koju proizvode proizvođači-potrošači ostvarenje je dobrih, partnerskih odnosa između proizvođača-potrošača, ostalih proizvođača energije i poduzeća koja se bave prijenosom i distribucijom električne energije. Nužno je ostvariti uvjete kojima će se osigurati da svi akteri energetskog tržišta imaju koristi od razvoja proizvodnje energije proizvođača-potrošača. EGSO preporučuje Komisiji da provede odgovarajuća istraživanja kako bi pronašla rješenja u tome području.

1.12.

Potrebna su rješenja koja će proizvođače-potrošače zaštititi od monopolističkih praksi poduzeća koja se bave prijenosom i distribucijom električne energije, kao i od velikih proizvođača energije.

1.13.

Proizvođači-potrošači u pravilu proizvode energiju za vlastite potrebe (za sebe ili za skupinu građana, kućanstva, poljoprivredna imanja, mala poduzeća). Savršeno podudaranje između kapaciteta energetskog postrojenja i vlastitih potreba nije moguće ostvariti. Stoga je važno pronaći rješenje za problem viška energije. To je pitanje utoliko važnije ako proizvođače-potrošače želimo potaknuti na štednju energije, što bismo ionako trebali učiniti.

1.14.

Optimalnu potrošnju energije kod proizvođača-potrošača treba podupirati uz pomoć sustava pametnog življenja (smart living). EGSO se zalaže za to da se o tomu vodi računa u okviru sistemskih rješenja koja je osmislila Komisija.

1.15.

Proizvođačima-potrošačima ne bi trebalo ograničavati pristup mreži s obzirom na male količine energije koju proizvode.

1.16.

Razvoj energije koju proizvode proizvođači-potrošači zahtijeva odgovarajuću prilagodbu i način funkcioniranja prijenosnih i distribucijskih mreža. Proizvođači-potrošači moraju snositi dio troškova koji uslijed toga nastanu, ali treba utvrditi transparentna pravila u pogledu tog financijskog doprinosa.

1.17.

Nužan preduvjet za razvoj energije koju proizvode proizvođači-potrošači jest istodoban razvoj lokalnih pametnih mreža. EGSO smatra da opće uvođenje pametnih brojila spada u mrežnu infrastrukturu, zbog čega se teret troškova ne smije izravno prebaciti na potrošače. EGSO skreće pozornost na potrebu zaštite prikupljenih podataka.

1.18.

Prednosti energije koju proizvode proizvođači-potrošači bit će zbog razvoja malih spremnika energije sve brojnije. Odbor predlaže da se znanstvena istraživanja i dalje usmjeravaju na optimiranje postojećih i pronalaženje novih tehnika pohranjivanja energije.

1.19.

Jednu od mogućnosti za jačanje razvoja energije koju proizvode proizvođači-potrošači predstavlja osnivanje energetskih zadruga ili drugih oblika udruženja proizvođača-potrošača. Proizvođači-potrošači učinkovitiji su kada djeluju u skupinama jer to, pored ostalog, doprinosi smanjenju troškova proizvodnje struje, jača njihov položaj na globalnom tržištu energije i omogućuje njihov izravan doprinos poboljšanju sigurnosti opskrbe energijom na lokalnoj razini.

1.20.

Skupine proizvođača-potrošača mogu vlastitu proizvodnju energije bolje prilagoditi energetskim potrebama. To omogućuje dodatne uštede kod prijenosa energije i manje troškove energije za članove skupine. Zahvaljujući nižim fluktuacijama ponude i potražnje skupine proizvođača-potrošača prikladnije su za prijenosne i distribucijske mreže u odnosu na pojedinačne proizvođače-potrošače.

1.21.

EGSO predlaže da Europska komisija u okviru svojih mjera promicanja zgrada gotovo nulte energije ističe veliku važnost razvijanja energije koju proizvode proizvođači-potrošači.

1.22.

Odbor predlaže da Komisija u okviru tekućih inicijativa za preobrazbu tržišta električne energije i za reviziju zakonodavnog paketa o energiji iz obnovljivih izvora razmatra i pitanja energije koju proizvode proizvođači-potrošači.

1.23.

EGSO smatra da bi koristi koje proizlaze iz proizvodnje energije od strane proizvođača-potrošača trebale biti razmatrane u okviru aktivne politike usmjerene na smanjenje energetskog siromaštva i zaštitu najranjivijih skupina društva, kao i prilikom rješavanja problema povezanih sa „srebrnim gospodarstvom” i starenjem stanovništva. U tom kontekstu od presudne će važnosti biti sudjelovanje organizacija civilnog društva.

1.24.

Sveobuhvatni razvoj energije koju proizvode proizvođači-potrošači također nudi mogućnosti za poticanje lokalnog poduzetništva, čime bi mogla nastati nova radna mjesta u proizvodnji potrebne opreme odnosno pružanju odgovarajućih usluga.

1.25.

Velik utjecaj na daljnji razvoj energije koju proizvode proizvođači-potrošači ima angažiranost lokalnih i regionalnih vlasti u tom polju. EGSO predlaže Komisiji da taj aspekt razmatra u okviru Sporazuma gradonačelnika.

1.26.

U svjetlu različitog razvoja energije koju proizvode proizvođači-potrošači u državama članicama treba osmisliti različite načine razmjene iskustva. Odbor preporučuje Komisiji da prati razvoj energije koju proizvode proizvođači-potrošači u državama članicama u okviru godišnjeg izvješća o stanju energetske unije. Prikupljeni podaci bit će od velike koristi za mjere država članica.

1.27.

Sveobuhvatno uvođenje energije koju proizvode proizvođači-potrošači složen je, višedimenzionalan i dugotrajan proces. Stoga su za podupiranje razvoja energije koju proizvode proizvođači-potrošači od velike važnosti stabilna i dugoročna rješenja.

2.1.

Pristup izvorima energije, sigurnost opskrbe i politike formiranja cijena koje u obzir uzimaju interese ugroženih socijalnih skupina i potrošača koji se nalaze u teškoj situaciji predstavljaju veliki izazov za društvo, sve političke uprave i pojedinačne potrošače.

2.2.

Donedavno je izgaranje bilo jedini učinkovit način dobivanja energije (uz eventualni izuzetak hidroelektrične energije). Tehnološki razvoj omogućio je proizvodnju velikih količina energije bez potrebe za paljenjem. Naučili smo proizvoditi energiju u njezinu najčišćem obliku iz sunčeve svjetlosti a da pritom ne onečišćujemo okoliš. Osim toga, taj je izvor energije besplatan i neiscrpan, a jedini troškovi su troškovi instalacija.

2.3.

Jednako je učinkovito proizvoditi energiju s pomoću snage vjetra, iako se ustvari radi o istom izvoru, suncu, koje zagrijavajući Zemlju izaziva kretanje zračnih masa. Isto vrijedi i za biomasu jer je fotosinteza glavni razlog njezine obnove.

2.4.

Razvoj energije iz obnovljivih izvora neizbježan je zbog smanjene dostupnosti fosilnih goriva, čije se zalihe sve više troše, te zbog ovisnosti mnogih država o uvozu, globalnog zatopljenja i onečišćenosti zraka. Zahvaljujući tim problemima Europa i većina najvećih gospodarstava počeli su ulagati u energiju iz obnovljivih izvora.

2.5.

Na sastanku na vrhu koji je UN održao u Rio de Janeiru 1992. godine usvojena su temeljna socioekonomska načela koja nalažu zaštitu okoliša, kao što je Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama.

2.6.

U rujnu 2015. Opća skupština UN-a usvojila je ciljeve održivog razvoja. Jedan od njih (cilj br. 7) jest svima osigurati pristup održivoj energiji. Danas 1,2 milijarde ljudi na svijetu nema pristup električnoj energiji.

2.7.

Više od 120 milijuna građana EU-a prijeti rizik od siromaštva i socijalne isključenosti. Deset posto Europljana živi u kućanstvima u kojima nijedan član nije zaposlen, a broj beskućnika je u porastu. Te brojke ukazuju i na energetsko siromaštvo.

2.8.

Civilna društva velikom većinom podržavaju proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. To je 2015. godine potvrđeno Enciklikom o zaštiti okoliša Pape Franje i deklaracijama o klimatskim promjenama muslimanskih, hinduističkih i budističkih vjerskih vođa. Oni su pozvali vjerske zajednice da se obvežu na budućnost s nultom ili niskom emisijom ugljika.

2.9.

Potreba za napuštanjem fosilnih goriva potvrđena je 2015. godine na Konferenciji o klimatskim promjenama u Parizu (COP 21), na kojoj je sudjelovalo 200 zemalja. Tamo je kao glavni cilj istaknuto ograničavanje povećanja prosječne globalne temperature na znatno manje od 2 oC u odnosu na predindustrijske razine i ulaganje napora u ograničenje povećanja temperature na 1,5 oC.

3.1.

U proteklih pola stoljeća stanovništvo zemlje se utrostručilo. Zbog krhkosti globalnih financijskih sustava svjetsko gospodarstvo našlo se u opasnosti od dugoročne stagnacije. Visoka razina nezaposlenosti i sve viši energetski troškovi doveli su do nestabilnosti u mnogim državama jer su troškovi poslovanja i opterećenost potrošača porasli.

3.2.

Globalna gospodarska paradigma mora se promijeniti, a poslovni modeli preobraziti. Isto vrijedi i za društvenu sferu. Instrumenti novog sustava pojavili su se kao posljedica digitalne revolucije i interneta stvari.

3.3.

Do 2020. godine više od 50 milijardi uređaja na tržištu bit će priključeno na mrežu, odnosno sedam puta više nego što ima ljudi na svijetu. Pametni telefon već je nadmašio kompjutor kao najvažnije sredstvo komunikacije sa svijetom. Godine 2020. na tržištu će biti oko 6,1 milijarda pametnih telefona.

3.4.

Internet stvari omogućio je milijunima ljudi da sudjeluju u socijalnim mrežama. Pojavio se model ekonomije dijeljenja koji je bolje prilagođen ustroju društva i čiji je cilj socijalna kohezija. Gospodarstvo se počinje odmicati od centraliziranih institucija kojima se upravlja odozgo prema dolje, i kretati prema ideji dijeljenja, a mnoge isključene socijalne skupine dobile su priliku da aktivno sudjeluju u gospodarskom životu.

3.5.

Internetske platforme potrošače mogu pretvoriti u proizvođače koji stvaraju i šire informacije i proizvode putem 3D pisača. Zahvaljujući njima, mogu se dijeliti automobili, domovi, odjeća i druge stvari. Potrošač-proizvođač na internetu se može osposobljavati, dobiti liječnički savjet ili naći majstora za preuređenje stana. U novoj ekonomiji dijeljenja socijalna poduzeća mogu izbjeći bankarske ustanove i svoje gospodarske aktivnosti financirati koristeći masovno financiranje putem interneta.

3.6.

U svijetu digitalnih mogućnosti društveni je kapital jednako važan kao i financijski kapital, pristup postaje važniji od vlasništva, a „tržišnu vrijednost” kapitalističkih tržišta sve više zamjenjuje „vrijednost dijeljenja” zadružne zajednice.

3.7.

Razvoj digitalne tehnologije i novi poslovni modeli u energetskom sektoru, uključujući i model distribuirane energije, omogućavaju da se na ruralna područja, aglomeracijska predgrađa, rezidencijalna područja koja se sastoje od pojedinačnih obiteljskih kuća, zajednice koje žive u jednoj zgradi i stambene zadruge gleda kao na velike elektrane ogromnog potencijala. Ti decentralizirani izvori stvaraju novu doktrinu energetske sigurnosti koja se zasniva na načelu „odozdo prema gore” i oslanja na kućanstava, poljoprivredna dobra, mala poduzeća i mikrozadruge.

3.8.

Internet je u energetskom sektoru omogućio da, u okviru ekonomije dijeljenja, milijuni ljudi sudjeluju u društvenim mrežama, proizvode električnu energiju u svojim domovima, uredskim zgradama i na krovovima skladišta, te da je putem interneta energije (eng. internet of energy) dijele, baš kao što danas na mreži kreiramo i razmjenjujemo informacije. Elementi tog sustava (koje još uvijek treba u velikoj mjeri razviti) uključuju skladištenje energije, „internetizaciju” energetskih mreža i električne automobile.

4.1.

Zbog proizvodnje čiste energije, čiji je cilj obogatiti ponudu na tržištu i zamijeniti fosilna goriva, postalo je neophodno preobraziti energetske sustave i uvesti pravila o sudjelovanju novih sudionika na tržištu.

4.2.

U skladu s člankom 2. stavkom 3. Ugovora iz Lisabona, održivi razvoj Europe odvija se u socijalnom tržišnom gospodarstvu. Partneri civilnog društva u tome igraju važnu ulogu, a od ključne je važnosti da javnost prihvati preoblikovanje našeg energetskog sustava, posebice na lokalnoj razini.

4.3.

Europska unija formulirala je ciljeve za energetsku uniju i preoblikovanje EU-a u energetski učinkovito gospodarstvo s niskom razinom emisije ugljika do 2030. godine. Među glavne ciljeve spadaju i smanjenje stakleničkih plinova za 40 % te povećanje udjela obnovljivih izvora energije na 27 %, a pritom nisu određeni pokazatelji specifični za određene zemlje. Gospodarstvo s niskom razinom energije zajamčit će energetsku sigurnost i gospodarski rast s niskim razinama emisija CO2 te, dugoročno gledano, povećanje proizvodnje i potrošnje lokalno proizvedene energije. Prema najnovijim dostupnim podacima, 2014. godine obnovljivi su izvori energije omogućili globalno smanjenje emisija CO2 za 380 Mt.

4.4.

Jedan od pojedinačnih ciljeva koji je EU zacrtao do 2030. godine jest smanjiti energetske troškove privatnih potrošača i poduzeća. Zahvaljujući mogućnostima koje im pružaju nove tehnologije, oni će moći aktivno pristupiti energetskom tržištu.

4.5.

Energetska ravnoteža EU-a ovisi o trgovini. Više od polovice godišnje bruto domaće potrošnje energije EU-a, koja dosiže i do 400 milijardi eura, namiruje se uvozom. Neke su studije pokazale da bi do 2030. godine ovisnost EU-a o vanjskim izvorima opskrbe energijom mogla narasti i na 70 %. Procjenjuje se da se, zahvaljujući obnovljivim izvorima energije, 2014. godine globalna upotreba fosilnih goriva smanjila za 114 Mt.

4.6.

Od ključne je važnosti da EU popravi svoju energetsku ravnotežu. Jedno rješenje je da energiju iz mnogih lokalnih izvora proizvode pojedinačni potrošači. Ako se proizvodnji obnovljive energije za zadovoljavanje lokalnih potreba ne pruži široka lokalna podrška, mnoge bi zemlje mogle imati poteškoća s jamčenjem sigurnosti svojih sustava.

4.7.

Zahvaljujući tehnološkom razvoju na području proizvodnje energije u kućnim instalacijama, sve boljim rješenjima za skladištenje energije, prijenosu energije preko pametnih mreža, uporabi pametnih brojila i upravljanju lokalnom potražnjom energije, potrošačke instalacije mogu značajno utjecati na potrošnju energije u svakoj zemlji.

4.8.

Sektor obnovljive energije važan je pokretač tehnoloških inovacija i krajnje neophodan za temeljitu transformaciju energetskog sustava u Europi u okviru strategije jedinstvenog digitalnog tržišta.

4.9.

Preobrazba pasivnih potrošača iz raznih sektora u aktivne „potrošače-proizvođače” i mogućnost uključivanja mikropoduzetnika i strategija jedinstvenog tržišta u digitalno doba interneta stvari predstavljaju glavni fokus strategije jedinstvenog digitalnog tržišta Europske komisije iz svibnja 2016. godine (COM(2015) 192 final). Ta se strategija oslanja na trima stupovima: 1. na boljem pristupu digitalnim dobrima i uslugama, 2. na stvaranju okvirnih uvjeta koji pogoduju razvoju digitalnih mreža i usluga i 3. na digitalizaciji kao poticaju za rast. To bi gospodarstvu EU-a moglo donijeti 415 milijardi eura godišnje i otvoriti stotine tisuća novih radnih mjesta, uključujući i u sektoru proizvodnje energije iz obnovljivih izvora.

4.10.

To tržište, kojim dominiraju veliki proizvođači i distributeri energije, trebalo bi se otvoriti za pojedince i postati rascjepkanije. Struja više neće teći „odozgo prema dolje”, na centralizirani i regulirani način od velikih elektrana prema potrošačima. Proizvodit će se od brojnih decentraliziranih obnovljivih izvora energije.

4.11.

Stupanj fragmentacije proizvodnje električne energije mora se prilagoditi posebnim potrebama potrošača. Razlike u tom području mogu se iznad svega povezati s radom industrija kojima je potrebna velika količina energije u predmetnoj zemlji.

4.12.

Energetska sigurnost danas sve više ovisi o otpornosti energetskih sustava na terorističke napade. Razvijanjem distribuirane proizvodnje povećavamo energetsku sigurnost jer za tu vrstu proizvodnje terorizam ne predstavlja veliku opasnost.

4.13.

Zahvaljujući distribuiranim izvorima energije, pažnja se može posvetiti problemu kontinuiteta opskrbe operatera čije aktivnosti velikim dijelom ovise o električnoj struji (npr. gospodarstava za uzgoj peradi, postrojenja za preradu, hladnjača). U nekim zemljama EU-a nestašice struje u prosjeku ne traju dulje od 20 minuta godišnje, ali u drugima variraju od 450 do 500 minuta. Mikroinstalacije proizvođača-potrošača osiguravaju kontinuitet poslovanja takvim proizvođačima.

4.14.

Mogućnosti koje pruža opći razvoj distribuirane energije proizvođača-potrošača mogu se iskoristiti u društveno važnim područjima EU-a utvrđenima strategijom Europa 2020. u vezi s rješavanjem demografskih problema povezanih sa starenjem stanovništva i borbom protiv siromaštva i društvene isključenosti.

4.14.1.

Jedan od ciljeva te strategije jest smanjiti ogroman broj od 122 milijuna ljudi kojima prijete siromaštvo i socijalna isključenost, i to za barem 20 milijuna. Podrška će se pružati putem programa operativne potpore, aktivnih instrumenata tržišta rada i ciljanih fondova, uključujući najmanje 20 % proračuna Europskog socijalnog fonda. Financijska i logistička potpora za uspostavu energetskih mikrozadruga i/ili povezivanje tih zadruga s postojećim lokalnim poduzećima interneta stvari mogla bi otvoriti mogućnosti za strukovnu i socijalnu integraciju i tim ljudima omogućiti da izbjegnu opasnost od siromaštva.

4.14.2.

Slični izazovi postoje i u odnosu na „srebrno gospodarstvo”. Budući da se EU suočava s povijesnim izazovom s kojim se nijedno društvo dosad nije susrelo – naglim porastom dugovječnosti i istovremenom općom digitalizacijom života – potrebno je uvesti nekonvencionalna gospodarska rješenja i nove društvene strategije.

4.14.3.

Godine 2060. omjer između mladih i starijih osoba bit će 1:2 (1). Starije stanovništvo i starije radnike ne bi trebalo smatrati prijetnjom ili teretom za društvo već prilikom da se u doba digitalne revolucije stvori gospodarstvo s velikim brojem radnih mjesta koje se temelji na velikom iskustvu i slobodnom vremenu starijih građana i njihovu financijskom kapitalu (pa makar skromnom) za sigurna ulaganja u poduzeća digitalnog doba. Jedna od mogućnosti bila bi uključivanje starijih građana kao e-seniora u aktivnosti energetske proizvodnje, primjerice putem zadružnih elektrana smještenih u stambenim naseljima ili zgradama.

5.1.

Posebnost modernog kapitalizma bila je definicija koncepta potrošnje u odnosu na postupak proizvodnje i marketinga, prema kojem potrošnja više nije bila privilegij bogate elite, nego masovni fenomen.

5.2.

Pojam „proizvođač-potrošač” (prosumer) prvi je 1980. uveo pisac i futurist Alvin Toffler. U knjizi „Treći val” on je „proizvodnju-potrošnju” definirao kao pojavu koja briše razlike između proizvodnje i potrošnje na tržištu. Treći val bio je postupak koji podrazumijeva sudjelovanje pojedinaca ili organiziranih skupina proizvođača-potrošača u proizvodnji proizvoda namijenjenih za osobnu uporabu, što je pomaknulo granice između proizvođača i potrošača.

5.3.

Koncept tržišta u kojemu se potrošače, uključujući kućanstva, smatra isključivo pasivnim sudionicima na tržištu nije bio u skladu s izazovima koje je donio tehnološki razvoj. Još 1972. godine Marshall McLuhan i Barrington Nevitt predvidjeli su da će razvojem električne tehnologije potrošač moći postati proizvođač.

5.4.

Okosnica modernog gospodarstva sigurna je i cjenovno dostupna opskrba potrošača energijom, pri čemu se u obzir uzima i potreba da se u okviru borbe protiv energetskog siromaštva zaštite ranjive socijalne skupine.

5.5.

Proizvođači-potrošači su pojedinci, skupine pojedinaca, kućanstva ili poljoprivredna gospodarstva koji mogu organizirano djelovati, npr. putem udruga, zaklada ili zadruga, a koji su istodobno proizvođači i potrošači energije proizvedene decentralizirano, u malim instalacijama smještenima nedaleko od kuća ili u stambenim ili poslovnim zgradama (npr. minijaturni vjetroagregati, fotonaponski paneli, solarni kolektori i toplinske pumpe). U proizvođače-potrošače mogu se ubrojiti i mala poduzeća, uključujući socijalna poduzeća i lokalna tijela vlasti.

5.6.

Osim proizvodnje struje, koncept proizvodnje-potrošnje uključuje grijanje i hlađenje.

5.7.

U načelu, proizvođači-potrošači proizvode energiju za svoju vlastitu uporabu. Oni postaju suproizvođači dobara koja se troše. Pojedinci koji proizvode količinu energije sličnu onoj koju troše također se smatraju proizvođačima-potrošačima, čak i kad ta dva postupka nisu istodobna. Na primjer, to je slučaj kada energiju proizvode uglavnom tijekom dana, ali troše relativno malo za svoje potrebe te višak prodaju drugim potrošačima i većinu svoje energije troše onda kada je proizvode mnogo manje.

5.8.

Pojedinačna proizvodnja-potrošnja zahtijeva drukčiju organizaciju stila života. Ona u velikoj mjeri može biti povezana s nezadovoljstvom zbog masovne i standardizirane proizvodnje. Moderni potrošači u digitalnom dobu žele da se prema njima odnosi kao prema pojedincima te vide mogućnost za ispunjavanje svojih individualnih potreba i želja. Svjesno se uključuju u projekte povezane sa zaštitom okoliša i borbom protiv emisije stakleničkih plinova.

5.9.

Proizvođači-potrošači povezuju prijelaz na moderni energetski sustav s razvojem, potrebom za kreativnošću i neovisnošću. Najaktivnija skupina proizvođača-potrošača na ovom tržištu je internetska generacija. Ona je posebna po tome što na svijet ne gleda iz perspektive potrošnje, nego proizvodnje. Teži tome da zadovolji potrebe u vezi sa slobodom, društvenom vjerodostojnošću, užurbanim životom i inovativnošću.

5.10.

Prvi djelatni postupci proizvođača-potrošača razvili su se iz jednostavnih djelatnosti samoposluživanja u uslužnom sektoru i e-trgovini, dakle iz djelatnosti potrošača koje su u manjoj mjeri usmjerene na tržište. Drugi su uzroci proizvodnje-potrošnje promjene na tržištu rada, kompjutorizacija svakodnevnih aktivnosti, mogućnost rada iz vlastitog doma, veća količina slobodnog vremena i potreba da se ono iskoristi na najbolji mogući način.

5.11.

Tržišni razlozi porasta proizvodnje-potrošnje, ne samo u energetskom sektoru, jesu: pad prihoda u kućanstvu tijekom krize, porast cijena dobara i usluga, svakodnevna potreba za štednjom te dobra i usluge za osobnu upotrebu koje pojedinci proizvode iz gospodarskih razloga.

5.12.

Mnoge države uviđaju koristi koje im pruža istodobni razvoj distribuiranih izvora energije, uključujući i mikroinstalacija. Gornja granica njihove snage uglavnom je 50 – 100 kW. To se posebice odnosi na instalacije proizvođača-potrošača.

5.13.

Energija proizvođača-potrošača može se smatrati neophodnim elementom prelaska na distribuiranu proizvodnju, odnosno rješenjem koje je, općenito govoreći, poželjno s aspekta energetske sigurnosti, imajući pritom na umu zaštitu okoliša i socijalnu zaštitu.

5.14.

Šira provedba proizvodnje-potrošnje trebala bi u znatnoj mjeri olakšati postizanje zadataka proisteklih iz konferencije COP 21 u Parizu.

5.15.

EU je potrošače stavio u samo središte svoje energetske politike i omogućuje aktivno korištenje novih tehnologija. Posljednjih godina su se na području obnovljivih izvora energije pojavile nove tehnologije, kako za velike industrijske instalacije tako i za manje projekte. To je dovelo do znatnog smanjenja troškova temeljnih ulaganja. Na primjer, cijena fotonaponskih modula smanjila se između 2008. i 2012. godine za 80 %. Zahvaljujući tomu poduzeća i kućanstva mogla su početi s proizvodnjom i potrošnjom vlastite električne energije uz profit.

5.16.

Imamo li na umu prednosti koje pruža razvoj energije proizvođača-potrošača, logično je poticati potencijalne proizvođače-potrošače da se aktiviraju na ovom području. Ta bi podrška mogla uključivati uklanjanje prepreka i pojednostavljenje administrativnih postupaka, lakše mrežno povezivanje te uvjete koji pogoduju prodaji viška električne energije.

6.1.

Energetske zadruge proizvođača-potrošača dobrovoljna su udruženja neograničenog broja osoba s pravnom osobnošću, čija je svrha zajedničko zadovoljavanje energetskih potreba njezinih članova.

6.2.

Proizvođač-potrošač može djelovati samostalno ili zajedno sa susjedima u stambenoj zgradi u kojoj živi nekoliko obitelji. O zadrugama govorimo kad u instalacije investira nekoliko ljudi. One se mogu sastojati od svih stanovnika na određenoj lokaciji. Zamisao je proizvesti električnu energiju ili toplinu koristeći se obnovljivim izvorima energije kako bi se zadovoljile osobne potrebe i, po mogućnosti, višak prodao mreži. Za to su u Njemačkoj potrebne tri fizičke osobe, a u Poljskoj deset fizičkih ili tri pravne osobe.

6.3.

Iskustvo stečeno posljednjih godina u Njemačkoj pokazuje da zadrugama nije cilj izvući što veći profit već, iznad svega, svojim članovima osigurati gospodarsku pomoć i podršku. Svaka četvrta zadruga od gotovo tisuću financirala se isključivo doprinosima svojih članova. U preostalim slučajevima dvije trećine financirale su zadružne banke. Bez obzira na svoj financijski doprinos svaki član ima po jedan glas. Iznos obično nije velik i utvrđen je statutom zadruge. Ako zadruga ostvari gubitke, članovi za njih odgovaraju iznosom svojeg uloga.

6.3.1.

Kao svako drugo poduzeće, zadruge moraju biti gospodarski učinkovite. Njihova je prednost zanemarivi broj stečaja u ovom sektoru (oko 0,1 % svih stečaja u Njemačkoj). Isplaćivane dividende u početku su iznosile u prosjeku 5 – 6 %, a danas iznose 2 – 3 %.

6.3.2.

U Njemačkoj općine predstavljaju izuzetno važne partnere energetskih zadruga, i to ne samo zbog toga što grade krovove i općinske zgrade u koje se može ulagati. Gradonačelnici često pokreću inicijative za osnivanje energetskih zadruga i pokušavaju pridobiti lokalno stanovništvo.

6.4.

Jedna od prednosti osnivanja energetskih zadruga koju valja napomenuti jest to da energiju mogu pribaviti po cijeni nižoj od one po kojoj je mogu pribaviti pojedinci.

6.5.

Za razliku od velikih igrača na energetskom tržištu, energetske zadruge znatno jačaju položaj proizvođača-potrošača.

6.6.

One također izravno uključuju lokalno stanovništvo u proces povećanja energetske sigurnosti u svojem području. To je od ključne važnosti za optimiranje rješenja prilagođenih potrebama lokalnih zajednica.

6.7.

Zadružni je pokret, osobito u starim zemljama EU-a, imao značajnu ulogu u poticanju rasta i gospodarske konkurentnosti, kao i europskih vrijednosti poput solidarnosti, autonomije i demokracije. Gospodarski potencijal zadruga u tim zemljama i dalje je velik. U nekoć socijalističkim zemljama središnje i istočne Europe socijalističko podrijetlo zadružnog pokreta, kao i tadašnja politika stavljanja zadruga pod nadzor središnjih i regionalnih vlasti, sprečavaju razvoj zadruga proizvođača-potrošača te negativno utječu na njihovu reputaciju.

6.8.

Proizvodnja za vlastite potrebe omogućuje smanjenje energetskih troškova, posebice za MSP-ove kojima visoke cijene električne energije predstavljaju ozbiljan teret. Novi modeli pojavili su se i među potrošačima u stambenim zgradama, od fotonaponskih panela na krovovima vlastitih zgrada ili zgrada trećih strana do projekata zadruga građana koje proizvode energiju iz obnovljivih izvora.

2.2.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 34/53

Izvjestitelj:

Stéphane BUFFETAUT

1.1.

Znanstvenici i inženjeri već godinama rade na istraživanju energije oceana. Morske struje, plime i snaga valova predstavljaju beskonačno obnovljive izvore energije. U Francuskoj, plimna hidroelektrana La Rance EDF-a, koju je 1966. utemeljio general de Gaulle, razvija snagu od 240 MW, s 24 turbine od kojih svaka razvija snagu od 10 MW. Vjetroelektrane posljednje generacije u najboljem slučaju razvijaju snagu od 8 MW. Dakle, ova je tehnologija učinkovita, mada je brana na rijeci La Rance dugo vremena bila jedini primjer takve opreme u svijetu. Danas postoji drugi sličan primjer na jezeru Sihwa u Južnoj Koreji, snage do 254 MW. Bilo je i projekata u Velikoj Britaniji, ali su zaustavljeni ili ukinuti zbog protivljenja iz ekoloških razloga.

1.2.

Činjenica je da su ovakva ulaganja relevantna kada se nalaze na geografski povoljnim položajima s visokim plimnim koeficijentima i moralo bi ih se više uzimati u obzir za nacionalne energetske mikseve.

1.3.

Te su tehnike već upotrebljene u industrijske svrhe, što pokazuje da ih se ne treba smatrati riskantnim eksperimentalnim tehnikama, već pravim izvorima energije koje je potrebno razviti.

1.4.

EGSO smatra da je zanimljivo razvijati ovu vrstu proizvodnje obnovljive električne energije, a ne se samo usredotočiti na tehnologije koje pokreću vjetar ili sunčeva energija. Naravno, energija mora ne može se upotrebljavati svugdje, no bilo bi šteta zanemariti obnovljivi i predvidljivi izvor energije čiji je utjecaj na okoliš malen ili se njime lako upravlja. Svi znamo da će se energetska budućnost temeljiti na raznolikosti izvora opskrbe.

1.5.

Belgija, Danska, Francuska, Irska, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Njemačka i Švedska odlučile su 6. lipnja 2016. pojačati međusobnu suradnju u pogledu energije vjetra na moru. Naime, s europskim povjerenicima zaduženima za energetsku uniju i klimu te su države potpisale poseban akcijski plan za mora na sjeveru kontinenta. Ova će se suradnja prije svega očitovati usklađivanjem propisa i sustava potpore za energiju vjetra na moru i u međusobnoj povezanosti električnih mreža.

1.5.1.

EGSO snažno preporučuje da se slično postupi i u pogledu energije mora, bez obzira na to je li riječ o hidroturbinama ili plimnim branama, i to kroz suradnju među državama članicama ili zemljama u susjedstvu Europske unije koje imaju lokacije prikladne za ovakva postrojenja, a to su prije svega zemlje koje imaju izlaz na Atlantski ocean i na Sjeverno more.

1.6.

Smatra da se ne smiju zanemariti niti tehnike koje još nisu usavršene, poput energije valova ili termalne energije mora, ali da u vrijeme kada su javna sredstva mala, ona se moraju dodjeljivati prema kriterijima učinkovitosti, a prednost valja dati tehnologijama koje najbrže mogu dati rezultate.

1.7.

Naglašava da bi se ulaganjima u ovo područje Europska unija u konačnici mogla nametnuti kao predvodnik u novim izvorima obnovljive energije. Europska poduzeća već posjeduju 40 % patenata na području obnovljive energije. EGSO preporučuje da se nastavi ulagati napore u istraživanje i razvoj na području energije mora, kao i na području skladištenja energije proizvedene iz nepostojanih izvora kako bi se riješili problemi proizvodnje obnovljive energije.

1.8.

Upozorava na iskušenje da se potpore ograniče samo na klasične obnovljive energije, čime bi se smanjile mogućnosti i narušila ekonomija obnovljive energije u korist tehnika koje promiče učinkovit lobi.

2.1.

Naš planet većim dijelom prekrivaju oceani i bilo bi točnije nazvati ga planetom morem nego planetom Zemljom. Ljudi su se oduvijek služili ribljim resursima da bi se prehranili. U novija vremena uspjeli su iskoristiti resurse koji leže na morskom dnu ili ispod njega (polimetalni grumeni, nafta itd.). Kada je riječ o energiji oceana, ona se upotrebljava stoljećima, ali samo tradicionalno, u plimnim mlinovima koje nalazimo na nekim obalama.

2.2.

Danas, kada se moramo boriti s raznim vrstama zagađenja i smanjiti emisije stakleničkih plinova, morali bismo pokazati više zanimanja za energetski potencijal mora. Uostalom, kako bi Europska unija i država članice koje imaju izlaz na more mogle zanemariti mogućnosti koje im oceani mogu pružiti u području energije?

2.3.

Naime, Europa raspolaže velikim pomorskim područjem, a opet, uporaba resursa obnovljivih energija ovih velikih prostranstava i dalje je tek u začetku. Međutim, Europska unija i države članice mogle bi pridonijeti promicanju uvođenja novih tehnika iskorištavanja energije mora preko inovativnih poduzeća i industrijskih grupacija iz energetskoga sektora. To je ambicija foruma za energiju mora.

2.4.

Razni su izvori obnovljive energije u moru: uzburkano more, valovi, struje, plima i oseka, razlika u temperaturi između površinskih voda, vjetrovi. Svaka tehnika i metoda imaju svoje geografske i ekološke zahtjeve, što znači da se o razvoju ovih inovativnih tehnika može razmišljati samo ako se uzmu u obzir ta ograničenja i posljedice koje su s njima povezane.

3.1.

Svatko tko je promatrao ocean, bilo u stanju mirovanja, bilo uzburkano, zna da se to prostranstvo neprestano kreće i da sile koje su u njemu uvijek djeluju. Prema tome, prirodno je pitati se je li moguće iskoristiti ili upregnuti energiju koju more stvara.

3.2.

Koje su tehnike proučene ili primijenjene u praksi?

3.3.

U praksi je uglavnom riječ o iskorištavanju morskih struja za koje se čini da daje najbolje rezultate. Međutim, potencijal ovih tehnika velikim dijelom ovisi o mjestu na kojem se primjenjuju. Naime, područja Atlantskog oceana i Sjevernog mora, na kojima su plimni koeficijenti najviši, ujedno su i najzanimljivija. Zapravo, najveća učinkovitost postiže se u područjima jake amplitude plime. Ogromna prednost ove vrste stvaranja energije jest što osigurava predvidljivu i redovitu energiju s obzirom na to da su plima i oseka stalne, a njihov amplituda unaprijed poznata.

Prema EDF-u, potencijal koji bi mogla iskoristiti Europska unija iznosi otprilike 5 GW (od čega 2,5 na francuskim obalama), što je jednako energiji koju proizvede 12 nuklearnih reaktora snage 10 800 MW. Međutim, korištenje strujanja mora još je uvijek u fazi tehnološkog istraživanja i nije operativno, osim brane na rijeci La Rance.

3.4.

Koje se tehnologije hidroturbina ispituju?

4.1.

Postoji široka lepeza rješenja pomoću energije valova, određeni su prototipovi pod vodom, drugi su postavljeni na površini, na obali ili na pučini. Sustavi hvatanja energije razlikuju se ovisno o prototipu: hvatanje mehaničke energije na površini (ljuljanje) ili pod vodom (prijenos ili kružno kretanje), hvatanje razlika u tlaku prilikom prolaska valova (razlike u visini vode) ili fizičko hvatanje vodene mase zahvaljujući ustavi.

4.2.

Glavni nedostatak je taj što, za razliku od plime i oseke, energija vala nije predvidljiva. Danas je iskorištavanje energije uzburkanog mora i valova u fazi tehnološkog istraživanja te se još ne može primjenjivati. Međutim, ispituje se šest različitih tehnika:

5.1.

U ovom slučaju iskorištava se razlika u temperaturi između površinske i dubinske vode oceana. Često se upotrebljava kratica „OTEC”, što znači ocean thermal energy conversion. U tekstovima Europske unije upotrebljava se pojam hidrotermalne energije za „energiju pohranjenu u obliku topline u površinskim vodama”.

5.2.

Zahvaljujući sunčevoj energiji na površini je temperatura vode viša i može prijeći 25 C u intertropskom području, dok je u dubini, bez sunčevih zraka, voda hladna, između 2 i 4 oC, osim u zatvorenim morima poput Sredozemnog mora. Usto, hladni slojevi ne miješaju se s toplim slojevima. Ovu razliku u temperaturi može iskoristiti toplinski uređaj. Njemu je potreban hladan izvor i topli izvor kako bi proizvodio energiju i kao izvore upotrebljava vodu koja dolazi iz dubina i površinsku vodu.

5.3.

No, da bi ova vrsta termalnog iskorištavanja mora bila optimalna i isplativa, mora biti postavljena u posebnim područjima čije površinske i dubinske vode moraju biti određene temperature. Naime, potrebne cijevi mogu se spustiti do tisuću metara dubine, uz razumne troškove i postojeću tehnologiju. Bilo bi dakle besmisleno udaljiti postrojenje za termalno iskorištavanje mora kilometrima od obala, što bi zahtijevalo dulje cijevi i dodatne troškove. U praksi, najbolje je područje između tropskog pojasa Rakove obratnice i Jarčeve obratnice, odnosno između + 30 i – 30o zemljopisne širine, što za Europsku uniju znači njezina takozvana periferna područja.

6.1.

Iako nije riječ o energiji mora u strogom smislu, valja spomenuti i vjetroelektrane pričvršćene na dno ili plutajuće vjetroelektrane (očigledno usidrene), koje se najviše upotrebljavaju na moru i gotovo su uobičajene u usporedbi s prethodno izloženim tehnikama. Međutim, one imaju određeni utjecaj na okoliš i na izgled okruženja u kojem se nalaze. Često se postavlja pitanje sukoba u korištenju s ribarima. Mjesta na kojima se nalaze vjetroelektrane pričvršćene na dno mora zapravo predstavljaju prave morske rezervate u kojima se ribe razmnožavaju. Na taj način takve vjetroelektrane neizravno djeluju u interesu ribara jer omogućuju obogaćivanje fonda riba u tim područjima koja su zabranjena za ribolov, a u kojima temelji stupova služe kao umjetni greben.

6.2.

Ova se metoda najčešće primjenjuje u Europi i u punom je zamahu. Trenutačno je postavljeno gotovo stotinu farmi vjetroelektrana, ponajprije u Sjevernom moru, Atlantskom oceanu (Velika Britanija) i u Baltičkom moru. U Sredozemnom moru ima malo postrojenja i projekata jer je ono duboko i ima malo ili uopće nema epikontinentskog pojasa.

6.3.

Velike faze primjene ovih tehnika mogu se sažeti na sljedeći način:

6.4.

Postoje i dva velika projekta na pučini francuskih obala, jedan u Bretanji, a drugi između Noirmoutiera i otoka Yeu. Objavljeni su natječaji i odabrani konzorciji operatora.

6.5.

Ekonomska isplativost farmi vjetroelektrana na moru ovisi o lokaciji, a osobito o snazi i redovitosti vjetra, tako da se vrijednost može podvostručiti ili prepoloviti. Ponekad, u razdobljima slabe potražnje, događa se da se višak energije koju proizvodi vjetroelektrana prodaje po negativnim cijenama na promptnim tržištima. Dakle, veći uzlet ove vrste proizvodnje električne energije možda bi doveo do viškova koji bi se teško mogli iskoristiti jer su vezani uz povremena i slučajna vremenska događanja (vidjeti mišljenje profesora Wolfa o nepostojanim energijama).

6.6.

Razvoj ove metode i tehnološki napredak u pogledu uporabe vjetroelektrana posljednjih je 20 godina doveo do smanjenja troška ulaganja i iskorištavanja. Početkom 2000-tih proizvedeni trošak megavatsata (MWh) iznosio je 190 EUR, a trenutačno iznosi od 140 do 160 EUR. Za usporedbu, nuklearni reaktor EPR tipa proizvodi megavatsat po cijeni od 130 EUR, ali proizvodnja je stabilna i predvidljiva.

6.7.

Jasno je da druge tehnike stvaranja energije na moru moraju biti takve da mogu konkurirati vjetroelektranama na moru kako bi se mogle razviti na industrijskoj razini i dokazati da pružaju više konkurentskih prednosti u odnosu na vjetroelektrane koje zahtijevaju troškove održavanja i nadzora koji nisu zanemarivi. Čini se da su danas hidroturbine i brane na estuariju najučinkovitiji i najisplativiji sustavi. Jedna od njihovih prednosti je što pružaju predvidljivu i redovitu energiju.

7.1.

Kada je riječ o zelenim izvorima energije, one su prihvatljive za različite europske ili međunarodne sustave potpore, osobito preferencijalnu nabavnu cijenu. Međutim, osim pučinskih vjetroelektrana, ove se tehnologije još moraju ispitati u „prirodnoj veličini”, osobito hidroturbine. Ostaje nada da određeni ekološki konzervatizam neće spriječiti nove tehnologije koje se testiraju. Zna se da se brane na estuariju nisu mogle razviti osobito zbog žestokog protivljenja ekologa i ribara. Svaka oprema utječe na okoliš. Stoga taj utjecaj valja što točnije izmjeriti kako bi se mogao ocijeniti stvarni razmjer između troškova i prednosti.

7.2.

Između Paimpola i otoka Bréhat nedavno je pokrenuta prva farma hidroturbina. Plima i oseka mora pokreću lopatice turbina; svaki uređaj može razviti snagu od 1 MW, a ove hidroelektrane moći će odgovoriti na potrebe za električnom energijom 3 000 kućanstava.

7.3.

Napokon, učinkovitost svih tehnika iskorištavanja energije mora ovise o mjestu na kojem se nalaze. Stoga ne predstavljaju univerzalno učinkovit izvor energije. Prema tome, u ovom području trebat će pružiti više dokaza za opravdanost nego za neke druge subvencionirane obnovljive energije poput, primjerice, solarnih ploča, koje se ponekad postavljaju više zbog poreznih olakšica nego zbog učinkovitosti. Također je potrebno naglasiti da će oporezivanje CO2 doprinijeti ekonomskoj privlačnosti tehnika za proizvodnju obnovljive energije koje su danas u povojima.

2.2.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 34/58

Izvjestitelj:

Ioannis VARDAKASTANIS

1.1.

EGSO pozdravlja Program za razdoblje do 2030. jer uključuje ambiciozne ciljeve i zadatke za promjenu svijeta te označava povijesni pomak u načinu rješavanja gospodarskih, socijalnih i okolišnih razlika diljem svijeta. Budući da Europska unija (EU) ima važnu međunarodnu ulogu u pogledu diplomacije, promicanja ljudskih prava, trgovine, razvoja i humanitarne pomoći, kao i u radu s multilateralnim organizacijama te bilateralno s trećim zemljama, može imati velik utjecaj na postupak ostvarivanja ciljeva održivog razvoja na svjetskoj razini. Međutim, dobrovoljnim izvješćivanjem može se narušiti usklađena, učinkovita i mjerljiva provedba Programa za razdoblje do 2030. EGSO poziva EU da provedbi Programa za razdoblje do 2030. pristupi kao obvezi i prilici za oblikovanje budućih politika i programa EU-a. EGSO jednako tako ističe da EU treba prigrliti Program za razdoblje do 2030. jer on nudi i pruža novu perspektivu usmjerenu na budućnost na temelju koje EU može postati unija održivog razvoja, te u skladu s time građanima EU-a i ostatku svijeta predstavlja novu viziju za uključivi ljudski razvoj.

1.2.

Program za razdoblje do 2030. u potpunosti odražava europske vrijednosti napretka za sve, ljudskih prava, socijalne pravde, demokratskog upravljanja i socijalnog tržišnog gospodarstva te zaštite okoliša. Stoga se od EU-a očekuje da u provedbi Programa za razdoblje do 2030. ima vodeću ulogu te da doprinese postizanju ciljeva održivog razvoja na svjetskoj razini. EU će time biti priznat kao vodeći sudionik u promicanju okolišno, socijalno i gospodarski odgovornog i održivog razvoja, kao i poštovanja ljudskih prava, jednakosti spolova, nediskriminacije i potpore ugroženim skupinama. Iskorjenjivanje siromaštva trebalo bi biti glavni prioritet u politikama i programima EU-a. Nadalje, načela klimatske pravde i „pravednog prijelaza” trebala bi biti potpuno i učinkovito uvedena i integrirana u sveobuhvatnu strategiju EU-a za provedbu Programa za razdoblje do 2030.

1.3.

EGSO ističe da će EU moći ispuniti svoje obveze u pogledu održivog razvoja na svjetskoj razini te u znatnoj mjeri i učinkovito promicati provedbu Programa za razdoblje do 2030. jedino ako učini potrebne promjene kako bi na uravnotežen i uključiv način svoje politike i programe prilagodio trima stupovima ciljeva održivog razvoja. EU i države članice imaju moralnu i političku odgovornost prema građanima EU-a i ostatku svijeta da na politički dosljedan i usklađen način pristupe provedbi Programa za razdoblje do 2030. Institucije EU-a i države članice hitno se moraju dogovoriti o daljnjim koracima na najvišoj političkoj razini međuinstitucionalnim sporazumom između Komisije, Vijeća i Parlamenta kako bi se uspostavio snažan temelj za daljnje političko djelovanje (1). Taj sporazum o provedbi ciljeva održivog razvoja treba biti temelj sveobuhvatne strategije za uvođenje Programa za razdoblje do 2030. kako bi Europska unija postala unija održivog razvoja.

1.4.

Kao i u ranijem mišljenju (2), EGSO poziva na uspostavu Foruma europskog civilnog društva za održivi razvoj kako bi se promicala i nadzirala provedba Programa za razdoblje do 2030. radi osiguravanja dosljednosti unutarnjih i vanjskih politika i programa EU-a. U tom Forumu svi dionici, uključujući i Vijeće, Komisiju, Parlament i civilno društvo, trebaju u potpunosti sudjelovati kao ključni akteri kako bi europskim građanima rad Foruma postao transparentniji, a njegova odgovornost jasnija. EGSO je spreman pružiti potporu tom postupku.

1.5.

Sam EU trebao bi na sjednici Političkog foruma UN-a na visokoj razini proaktivno predstaviti dobrovoljnu periodičnu reviziju o svojim unutarnjim i vanjskim politikama i programima, počevši od 2017. godine. EU će biti prva regionalna organizacija koja je to učinila. Osim toga, EU bi trebao pripremiti godišnja tematska izvješća u skladu s godišnjim tematskim revizijama Političkog foruma UN-a na visokoj razini. U taj postupak izvješćivanja trebalo bi u potpunosti uključiti civilno društvo putem Europskog foruma o održivom razvoju. EGSO je spreman pružiti potporu tom postupku (3).

1.6.

Obveza je EU-a da u potpunosti poštuje međunarodne i europske ugovore i sporazume kojima se štite okoliš, ljudska prava i gospodarska, socijalna i kulturna prava. Stoga se međunarodnim i europskim zakonodavstvom treba poduprijeti pristup EU-a provedbi, nadzoru i reviziji Programa za razdoblje do 2030. Dobrovoljni karakter Programa za razdoblje do 2030. ne bi smio umanjiti obvezu da se u sveobuhvatnu strategiju EU-a za provedbu ciljeva održivog razvoja u potpunosti i učinkovito uvede i integrira obveza poštovanja međunarodnog i europskog prava. Međunarodne obveze EU-a trebale bi biti primjenjive na sve politike i programe EU-a.

1.7.

Europska komisija treba razmotriti na koji način instrumenti vanjskog djelovanja doprinose Programu za razdoblje do 2030. Prvi je korak aktivnost pregleda vanjskih politika, što nije dovoljno te se isto treba dopuniti detaljnom i sveobuhvatnom analizom razlika i procjenom kako bi se odredile stvarne razlike koje postoje između postojećih vanjskih politika i programa i onih budućih koji bi trebali u potpunosti, na uravnotežen i pravedan način, uvesti i integrirati gospodarske, socijalne i okolišne stupove Programa za razdoblje do 2030. Stoga EGSO poziva Komisiju da poduzme posebne mjere kako bi se to uključilo u predstojeću komunikaciju o provedbi ciljeva održivog razvoja.

1.8.

Europska komisija trebala bi potpuno integrirati i uvesti Program za razdoblje do 2030. u vanjsko djelovanje Europske unije. EU je jedan od glavnih subjekata u svijetu koji svojim vanjskim djelovanjem i instrumentima ostvaruje interakciju s drugim dionicima (javnost, međuvladini dionici, privatni sektor, nevladini dionici). Stoga bi Europska komisija trebala u potpunosti iskoristiti ključna područja, kao što su trgovina i politika razvoja, politika susjedstva, politika u području zaštite okoliša i djelovanja protiv klimatskih promjena, vanjska i sigurnosna politika, socijalno i solidarno gospodarstvo, promicanje ljudskih prava, humanitarna pomoć, smanjenje rizika od katastrofa i prijenos tehnologija, kako bi proaktivno pogurala provedbu Programa za razdoblje do 2030. Europska komisija trebala bi u potpunosti integrirati i iskoristiti Program za razdoblje do 2030. u Europskom konsenzusu o razvoju, a EGSO žali što to nije dostatno uključeno u globalnu strategiju EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku (4). Europska komisija trebala bi u dugo očekivanu i odgađanu Komunikaciju o programu za razdoblje do 2030. uključiti smislen program kako bi se ostvarila dosljednost i usklađenost politika u vanjskim djelovanjima i programima radi osiguranja pristupa održivog razvoja koji se uvodi u sve vanjske politike.

1.9.

Europska komisija te osobito Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku trebali bi uspostaviti učinkovite mehanizme za dosljednu koordinaciju službene razvojne pomoći i Akcijskog plana iz Adis Abebe kako bi se osiguralo da službena razvojna pomoć odlazi partnerstvima i posebnim programima i projektima koji su razvijeni u skladu s trima stupovima Programa za razdoblje do 2030., u potpunosti uzimajući u obzir načela iskorjenjivanja siromaštva, „nitko nije zapostavljen”, klimatske pravde, pravednog prijelaza, uključivog rasta i razvoja, promicanja modernizacije, razvoja infrastrukture i održivog poslovanja, borbe protiv nejednakosti i osiguranja poštovanja ljudskih prava.

1.10.

EGSO preporučuje da Europska komisija tijekom postupka uključivanja Programa za razdoblje do 2030. u instrumente za vanjsko djelovanje upotrijebi pristup uvjetovanosti europskih strukturnih i investicijskih fondova, a sličan bi se pristup uvjetovanosti trebao primjenjivati na sve politike i programe koji se tiču ciljeva održivog razvoja.

1.11.

Delegacije EU-a u trećim zemljama trebale bi provesti istraživanja u svrhu mjerenja osviještenosti javnosti i razumijevanja ciljeva održivog razvoja. Europska komisija trebala bi organizirati i provesti aktivnosti podizanja svijesti i kampanje kojima bi Program za održivi razvoj za razdoblje do 2030. postao europski program. Europska komisija trebala bi provesti periodična istraživanja Eurobarometra u svrhu mjerenja osviještenosti javnosti i razumijevanja ciljeva održivog razvoja među građanima EU-a. Organizacije civilnog društva u tom postupku imaju ključnu ulogu.

1.12.

EGSO poziva Europsku komisiju da izda godišnje izvješće o provedbi vanjskog djelovanja i sredstava u pogledu Programa za razdoblje do 2030. To bi trebalo biti dijelom planiranih godišnjih izvješća EU-a o provedbi ciljeva održivog razvoja. Europska komisija također bi trebala utvrditi i u svoje vanjske politike i programe uključiti pokazatelje i referentne vrijednosti Programa za razdoblje do 2030. kako bi se olakšali ocjenjivanje, procjena i izvješćivanje o tome koliko učinkovito vanjski instrumenti EU-a usmjeravaju financiranje na projekte i programe povezane s ciljevima održivog razvoja te, konkretno, o tome kako su u instrumentima vanjskog djelovanja EU-a usvojeni gospodarski, socijalni i okolišni stupovi Programa za razdoblje do 2030.

1.13.

Europska komisija trebala bi u svojim vanjskim politikama i programima promicati model upravljanja više dionika, čime bi organizacije civilnog društva u trećim zemljama postale stvarni partneri u provedbi ciljeva održivog razvoja. Transparentnost, odgovornost i partnerstvo trebaju poduprijeti taj novi pristup savjetovanju i participativnom donošenju odluka. Demokratska provedba Programa za razdoblje do 2030. zahtijeva potpuno uključivanje organizacija civilnog društva na svim razinama, uključujući nadzor i reviziju.

1.14.

EGSO poziva Europsku komisiju da u svoje instrumente financiranja i svoje vanjske politike i programe uključi izgradnju kapaciteta organizacija civilnog društva. Komisija bi trebala uspostaviti poseban program i liniju financiranja za potporu izgradnji kapaciteta organizacija civilnog društva tako da u potpunosti mogu sudjelovati u ovom postupku. Postojeći programi izgradnje kapaciteta moraju biti otvoreniji za organizacije civilnog društva koje predstavljaju vezu između lokalnih izazova i izazova upravljanja (5).

1.15.

Budući da EGSO uzajamno djeluje s različitim partnerima u brojnim zemljama diljem svijeta, spreman je omogućiti stvarno i značajno uključivanje svih partnera (pretežno iz civilnog društva) u provedbu i nadzor ciljeva održivog razvoja te se u tu svrhu obvezuje omogućiti sudjelovanje civilnog društva u provedbi na nacionalnoj razini.

2.1.

EGSO pozdravlja predanost koju su pod parolom „Promijeniti svijet” svjetski čelnici 25. rujna 2015. pokazali u pogledu Programa održivog razvoja za razdoblje do 2030., kojim se uspostavlja skup ciljeva kako bi se okončalo siromaštvo, zaštitio planet i osiguralo blagostanje za sve. Svaki cilj obuhvaća konkretne zadatke koje je potrebno ostvariti tijekom sljedećih 15 godina. Stoga se od Programa za razdoblje do 2030. očekuje promicanje stvaranja i uspostave snažnih i uključivih partnerstava između svih dionika te snažna potpora provođenju novog modela upravljanja na svjetskoj razini.

2.2.

Program za razdoblje do 2030. obilježava njegov univerzalan, nedjeljiv i integrirani pristup gospodarskim, socijalnim i okolišnim stupovima, čime se postiže jedinstvena ravnoteža između triju dimenzija održivog razvoja. Zbog toga Program za razdoblje do 2030. čini povijesnu promjenu u načinu na koji se rješavaju gospodarske, socijalne i okolišne razlike diljem svijeta.

2.3.

Program za razdoblje do 2030. akcijski je plan za ljude, planet i blagostanje. Njime se utvrđuje 17 ciljeva održivog razvoja i 169 zadataka koji jednako rješavaju gospodarske, okolišne i socijalne dimenzije održivog razvoja kako bi se osiguralo blagostanje za sve, nastavio razvoj na postignućima milenijskih razvojnih ciljeva, riješili deficiti i nedostatci milenijskih razvojnih ciljeva te svijetu ponudila nova vizija za održivi razvoj i uključivi rast koji će biti od koristi svim dijelovima stanovništva. Cilj je programa za razdoblje do 2030. zaštititi, promicati i ostvariti ljudska prava te jednakost za sve, uz veći naglasak na ravnopravnost spolova (Cilj 5).

2.4.

EGSO obuhvaća i u potpunosti podržava važnost načela „nitko nije zapostavljen” koje se primjenjuje na sve ciljeve i zadatke održivog razvoja te koje bi stoga trebalo u potpunosti uključiti pri razvijanju partnerstava, politika i djelovanja radi provedbe i nadzora Programa za razdoblje do 2030.

2.5.

Programom za razdoblje do 2030. na visokoj je razini uspostavljena struktura upravljanja na razini UN-a pod nazivom Politički forum na visokoj razini, platforma s više dionika koja ima zadaću provoditi sustavne revizije i praćenje provedbe Programa za razdoblje do 2030. Prvi sastanak Političkog foruma na visokoj razini, nakon potpisivanja Programa za razdoblje do 2030., održan je u srpnju 2016., a 22 vlade, uključujući četiri države članice EU-a, po prvi puta dostavile su dobrovoljne nacionalne revizije u kojima se izvješćuje o nastojanjima na području provedbe Programa za održivi razvoj za razdoblje do 2030. u njihovim zemljama (zemlje su bile Estonija, Finska, Francuska i Njemačka, a također i Crna Gora, Egipat, Filipini, Gruzija, Kina, Kolumbija, Madagaskar, Meksiko, Maroko, Norveška, Republika Koreja, Samoa, Sijera Leone, Švicarska, Togo, Turska, Uganda i Venezuela).

2.6.

Tijekom provedbe Programa za razdoblje do 2030. trebalo bi se više usmjeriti na djelovanje, politike, programe i ostvarivanje transparentnih i participativnih partnerstava s više dionika kojima se nastoje iskorijeniti gospodarske, socijalne i okolišne razlike diljem svijeta na temelju načela univerzalnosti, nedjeljivosti, transparentnosti, odgovornosti i ljudskih prava.

2.7.

Univerzalna i nedjeljiva priroda Programa za razdoblje do 2030. jednako se primjenjuje na zemlje u razvoju i razvijene zemlje, a provedbom se zahtijevaju korjenite gospodarske, socijalne i okolišne promjene na svim stranama. Budući da se od EU-a očekuje da bude uzor za provedbu Programa za razdoblje do 2030., EU i države članice trebali bi uskladiti sve politike i programe kako bi se ostvarili ciljevi borbe protiv siromaštva i nejednakosti, očuvanja planeta i ostvarenja uključivog gospodarskog razvoja na uravnotežen i usklađen način, od kojeg će svi dijelovi stanovništva imati jednaku korist te koji će integrirati i uključiti tri stupa ciljeva održivog razvoja.

2.8.

Institucije EU-a trebat će pokrenuti postupke na visokoj razini koji će dovesti do političkih odluka na visokoj razini da bi EU postao unija održivog razvoja. Stoga je od iznimne važnosti da se izradi sveobuhvatna strategija za provedbu ciljeva održivog razvoja u svrhu promicanja, ostvarenja i uključivanja dosljednosti i usklađenosti u politike i programe EU-a na uravnotežen način, uzimajući u jednakoj mjeri u obzir tri stupa Programa za razdoblje do 2030.

3.1.

Najveći izazov provedbe Programa za razdoblje do 2030. jest iskorijeniti siromaštvo u svim oblicima, uključujući i ekstremno siromaštvo. To je jednako tako i ključno transverzalno načelo i vrijednost sadržana u Ugovorima Europske unije te je preduvjet za ostvarenje održivog razvoja (Cilj 1.). EU ima jaku globalnu prisutnost te je time doista postao jedan od glavnih aktera s velikom utjecajem na politike gospodarskog rasta i razvoja diljem svijeta. Stoga ima jedinstvenu mogućnost usmjeriti svoje vanjske politike i programe na provedbu Programa za razdoblje do 2030. na svjetskoj razini osiguranjem uključivanja triju stupova Programa za razdoblje do 2030. u sve instrumente vanjskog djelovanja EU-a na uravnotežen način. S obzirom na univerzalnost i nedjeljivost Programa za razdoblje do 2030., EU treba biti spreman na to da će privući veliku pozornost, prije svega s obzirom na to koliko se uspješno suočava s tim izazovom.

3.2.

EU bi trebao pronaći mehanizme za raspodjelu tereta i prednosti klimatskih promjena zato što one imaju utjecaja na ljudska prava, siromaštvo i jednakost. Jedan takav mehanizam jest „klimatska pravda” koji se primjenjuje kako bi se globalno zagrijavanje oblikovalo kao etičko i političko pitanje, a ne samo kao okolišno ili fizičko pitanje. To se ostvaruje povezivanjem učinaka klimatske promjene s konceptima pravde, osobito pravde u pogledu okoliša i socijalne pravde te ispitivanjem problema kao što su jednakost, ljudska prava, kolektivna prava i povijesne odgovornosti za klimatske promjene. Temeljna je pretpostavka klimatske pravde da su oni s najmanjom odgovornosti za klimatske promjene njima najviše pogođeni.

3.3.

Jednako je važno u vanjske i unutarnje politike i programe EU-a uključiti i integrirati koncept „pravedni prijelaz” koji doprinosi očuvanju ljudskih i radničkih prava (npr. dostojanstveni rad) te koji putem vanjskih instrumenata EU-a modernizira i čini nacionalna gospodarstva i poslovne subjekte ekološki prihvatljivima i društveno odgovornima.

3.4

U pravednu provedbu gospodarskog, socijalnog i ekološkog stupa Programa za razdoblje do 2030. putem vanjskog djelovanja EU-a treba uključiti strategije za promicanje niskougljičnih, kružnih i suradničkih gospodarstava, održivu proizvodnju i potrošnju hrane, ulaganje u inovacije i dugoročnu modernizaciju infrastrukture i poticanje održivih poslovanja (6).

3.5.

Program za razdoblje do 2030. temelji se na načelu i pristupu volontiranja, a to može ugroziti njegovu potpunu i brzu provedbu. Međutim, EU bi trebao provedbu Programa za razdoblje do 2030. učiniti obveznim postupkom na unutarnjoj i vanjskoj razini; njegovih 17 ciljeva u potpunosti je u skladu s načelima i vrijednostima EU-a jer su sadržani u njegovim Ugovorima te ih je potrebno uključiti i provesti u politikama i programima EU-a. Vanjsko djelovanje EU-a treba se temeljiti na tim načelima i vrijednostima.

3.6.

Da bi EU potpuno proveo Program za razdoblje do 2030. nužna je stvarna predanost institucija EU-a i država članica na najvišoj političkoj razini kako bi se ciljevi održivog razvoja učinkovito i brzo uveli, integrirali i uključili u sve politike i programe EU-a.

3.7.

Univerzalna priroda Programa za razdoblje do 2030. i predanost zemalja diljem svijeta, neovisno o njihovoj razini gospodarskog i socijalnog razvoja i njihovim životnim standardima, postavljaju pred EU vrlo značajan izazov da pruži vodstvo i primjer za postupnu provedbu Programa za razdoblje do 2030. na svjetskoj razini. Međutim, kako bi se to ostvarilo i kako bi EU to omogućio za razdoblje do 2030., treba donijeti potrebne odluke te učiniti potrebne promjene u svojim politikama i programima.

3.8.

Treba napomenuti da je prošla jedna godina od prihvaćanja Programa za razdoblje do 2030. te da se Europska komisija provedbom ovoga Programa bavi na vrlo nedosljedan i neusklađen način. Prva sjednica Političkog foruma na visokoj razini održana je u srpnju 2016. u prostorijama UN-a, gdje su četiri države članice (Estonija, Finska, Francuska i Njemačka) predstavile svoje dobrovoljne revizije. EGSO žali što Europska komisija nije predstavila dosljednu i usklađenu strategiju na prvoj sjednici Političkog foruma na visokoj razini kako bi se omogućili bolja koordinacija i ostvarivanje sinergija među državama članicama EU-a te između država članica i samog EU-a.

3.9.

Ovaj nedostatak koordinacije jednako se tako odražava u dokumentima za savjetovanje za globalnu strategiju za vanjsku i sigurnosnu politiku i za novi Konsenzus o razvoju čime se odražava ograničena integracija i uvođenje Programa za razdoblje do 2030. Na početku godine Europska komisija pokrenula je raspravu o europskom stupu ljudskih prava bez osvrtanja na Program za razdoblje do 2030. te, konkretnije, na njegov socijalni stup. Treba napomenuti da EGSO trenutačno priprema mišljenje o europskom stupu socijalnih prava kojim se utvrđuju gledišta Odbora. EGSO snažno naglašava da EU ne može i ne smije bez suradnje provoditi Program za održivi razvoj za razdoblje do 2030.

3.10.

Razvojna pomoć iz EU-a i država članica odlazi u otprilike 150 zemalja; oni su najveći donatori službene razvojne pomoći koja iznosi više od 50 % ukupne svjetske službene razvojne pomoći koja se svake godine donira. Preliminarni podaci pokazuju da je 2015. godine službena razvojna pomoć EU-a (institucije EU-a i države članice) porasla na 68 milijardi EUR – rastući treću godinu uzastopno, s povećanjem od 15 % od 2014. godine te dostizanjem svoje najviše razine dosad. EGSO poziva EU i države članice da povećaju ukupnu službenu razvojnu pomoć: ona je 2015. iznosila 0,47 % bruto nacionalnog dohotka EU-a, a potrebno je ostvariti cilj od 0,7 %.

3.11.

Istraživanje Eurobarometra pokazuje da gotovo 90 % građana EU-a podupire razvojnu pomoć (89 % – porast od četiri postotna boda od 2014.). Više od polovice izjavilo je da bi obećane razine pomoći trebale biti ostvarene putem EU-a (7). Europski građani od EU-a očekuju da ispuni svoje obveze u pogledu ciljeva održivog razvoja, pružanjem nove vizije za održivu Europu te da ispuni svoje provedbene obveze.

3.12.

Europska komisija trebala bi provesti reviziju politika i programa usmjerenih na treće zemlje kako bi se osigurala njihova usklađenost s Programom za razdoblje do 2030. Aktivnost pregleda koju provodi Europska komisija trebalo bi dopuniti detaljnom i sveobuhvatnom analizom razlika kako bi se odredili nedostaci i nedosljednosti između politika i programa EU-a usmjerenih na treće zemlje te u odnosu na ciljeve održivog razvoja.

3.13.

Postoji nedostatak pouzdanih i raščlanjenih podataka o situaciji ugroženih skupina na svijetu. Stoga bi Europska komisija trebala poduprijeti rad međuagencijske i stručne skupine za pokazatelje ciljeva održivog razvoja. Eurostat treba poboljšati svoj kapacitet za mjerenje utjecaja koji Program za razdoblje do 2030. ima na ugrožene skupine unutar EU-a. EGSO poziva na objavljivanje godišnjeg izvješća o provedbi djelovanja i primjeni sredstava u pogledu Programa za razdoblje do 2030. To bi trebalo biti dijelom planiranih godišnjih izvješća Eurostat-a o provedbi ciljeva održivog razvoja za Europu.

3.14.

Institucije EU-a trebale bi poduzeti potrebne korake kako bi mogle odgovoriti na izazov primjene načela „nitko nije zapostavljen” te to načelo u potpunosti integrirati u svoje politike i programe. Kako bi se to ostvarilo potrebna je znatna razina raščlanjenih, pouzdanih i dostupnih podataka.

3.15.

Europska komisija trebala bi uvijek uključiti civilno društvo te se s njime savjetovati pri provođenju sveobuhvatne revizije ili uspostavi postupaka za nadzor provedbe Programa za razdoblje do 2030. Međutim, EGSO smatra da bi Europska komisija u sve svoje politike i programe trebala uvesti aktivnosti izgradnje kapaciteta za civilno društvo te time civilno društvo učiniti stvarnim partnerom provedbe ciljeva održivog razvoja pružanjem sredstava za međunarodnu suradnju za civilno društvo EU-a i druge regionalne organizacije civilnog društva. U tu svrhu EGSO poziva Europsku komisiju da podrži uspostavu Europskog foruma za održivi razvoj kao što je preporučeno u mišljenju EGSO-a „Forum europskog civilnog društva za održivi razvoj” (8).

3.16.

Institucije EU-a trebale bi uspostaviti međuinstitucijski koordinacijski mehanizam za učinkovito, brzo i usklađeno uvođenje i integraciju ciljeva i zadataka Programa za razdoblje do 2030. u sve vanjske politike i djelovanja EU-a. Sveobuhvatno uključivanje EU-a u provedbu ciljeva održivog razvoja na svjetskoj razini zahtijeva strateško planiranje za budućnost vanjskih politika i programa EU-a. Stoga EGSO poziva:

3.16.1.

Europsku komisiju da u predstojećoj Komunikaciji o Programu za razdoblje do 2030. predstavi konstruktivan program za postizanje dosljednosti i usklađenosti politika u svojim vanjskim djelovanjima i programima. Komunikacijom bez konstruktivnog plana za preoblikovanje vanjskih politika EU-a u politike utemeljene na Programu za razdoblje do 2030. neće se ispuniti očekivanja ljudi diljem svijeta. Taj bi plan trebao biti dijelom sveobuhvatne strategije EU-a koja bi obuhvaćala neophodne mjere i promjene potrebne za dosljednu provedbu Programa za razdoblje do 2030. u politikama i programima EU-a na svjetskoj razini. Pristup kojim upravlja više dionika treba biti osnovni dio sveobuhvatne strategije, osiguravajući potpunu uključenost organizacija civilnog društva u provedbu ciljeva održivog razvoja (9);

3.16.2.

Europsku komisiju da Globalnu strategiju EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku učini širim mehanizmom kako bi Program za razdoblje do 2030. bio prihvaćen u područjima kao što su trgovina, razvoj, demokracija, ljudska prava, humanitarna pomoć, smanjenje rizika od katastrofa, prijenosi tehnologija i djelovanje protiv klimatskih promjena;

3.16.3.

Europsku komisiju da osigura da se prijedlogom za budući Konsenzus o razvoju uspostavi stvarna koordinacija između institucija EU-a i država članica u pružanju pomoći trećim zemljama. U tu bi koordinaciju trebalo uključiti udruživanje sredstava. U Konsenzus bi trebalo uključiti učinkovitu bilateralnu koordinaciju između EU-a i država članica u pogledu njihovih nacionalnih prioriteta, partnerstava s EU-om i uključivanja ostalih javnih i privatnih donatora. Očekuje se da će to imati multiplikacijski učinak za ostvarivanje Programa za razdoblje do 2030. te da će se smanjiti negativni utjecaj rascjepkanosti i preklapanja pomoći, kao što je trenutačno slučaj;

3.16.4.

Europsku komisiju da svojim vanjskim politikama i programima promiče socijalno i solidarno gospodarstvo. EGSO smatra da je socijalno i solidarno gospodarstvo u potpunosti usklađeno s ostvarivanjem ciljeva održivog razvoja te time taj sektor gospodarstva može biti ključan za uravnoteženu provedbu gospodarskih, socijalnih i okolišnih stupova Programa za razdoblje do 2030.

3.16.5.

Europsku komisiju da pojasni i odredi sredstva koja će se primjenjivati u provedbi Programa za razdoblje do 2030., uz nastojanje da se ostvare snažnije sinergije s Akcijskim planom iz Adis Abebe i Forumom za financiranje za razvoj.

3.17.

Novim cjelovitim pristupom Programa za razdoblje do 2030., s univerzalnom i nedjeljivom prirodom triju međusobno povezanih stupova, ističe se obuhvatniji model ljudskog razvoja te se stoga rezultati provedbe programa za razdoblje do 2030. ne mogu mjeriti na tradicionalan način, primjenom isključivo BDP-a kako bi se izmjerili gospodarski rast i uključivi razvoj.

3.18.

Europska unija trebala bi osmisliti i provesti posebne politike i programe u cilju potpune provedbe Programa za razdoblje do 2030., s posebnim naglaskom na promicanje demokracije, ljudskih prava, politike zaštite okoliša, vladavine prava i uključivog rasta uz stvarno poboljšanje životnih uvjeta ugroženih skupina. To bi trebali biti osnovni dijelovi vanjskog djelovanja, politika i programa EU-a s naglaskom na promicanje uravnotežene provedbe triju stupova Programa za razdoblje do 2030.

3.19.

Europska služba za vanjsko djelovanje jednako bi tako trebala osmisliti i provesti dosljedan plan za uključivanje mjerljivog djelovanja i inicijativa. Cilj bi trebao biti da vodećom ulogom u dosljednom uvođenju Programa za razdoblje do 2030. u svoje djelovanje, politike i programe EU za ostatak svijeta postane uzor koji utire put prema uravnoteženoj i pravednoj provedbi Programa za razdoblje do 2030.

3.20.

Europska komisija trebala bi uspostaviti uvjete za Program za razdoblje do 2030. na temelju 17. ciljeva, a te bi uvjete trebalo uključiti u sve politike i programe koje EU financira svojim vanjskim djelovanjem. Korisnici tih programa pri njihovu provođenju trebaju biti odgovorni za ispunjavanje tih uvjeta. Uvjeti Programa za razdoblje do 2030. trebaju biti jednako i potpuno primjenjivi na sve politike i programe EU-a. Načelo uvjetovanosti već je uključeno u regulatorni okvir strukturnih i investicijskih fondova EU-a (10).

3.21.

Opće je prihvaćeno da se Programom za razdoblje do 2030. ostvaruje promjena paradigme prema programu razvoja te da se isto treba u potpunosti odražavati u programima razvojne suradnje EU-a. Stoga je Program razvojne suradnje EU-a potrebno u potpunosti uvesti, integrirati i uključiti 17 ciljeva Programa za razdoblje do 2030. EU bi trebala pri ostvarivanju i provođenju vanjskog djelovanja jednako tako poštovati i uzeti u obzir međunarodne ugovore, uključujući ugovore o zaštiti okoliša i ljudskih prava (11).

3.22.

Europska komisija trebala bi u svoje vanjske politike i programe uključiti mjere za procjenu ljudskog razumijevanja i poimanja utjecaja provedbe Programa za razdoblje do 2030. Stoga bi Europska komisija trebala provesti istraživanja Eurobarometra u državama članicama EU-a te odgovarajuća istraživanja u zemljama partnericama. Treba napomenuti i istaknuti da je prema Eurobarometru samo „jedna trećina Europljana čula ili čitala o ciljevima održivog razvoja (36 %)”.

4.1.

Programom za 2030. svijet se poziva na usmjeravanje prema pristupu kojim upravlja više dionika, većom ulogom civilnog društva. Time se podrazumijeva novi, uključivi način rada koji uključuje više suradnje, a izgrađen je oko participativnog odlučivanja.

4.2.

Postupak pregovaranja Programa za razdoblje do 2030. mobilizirao je i privukao nove aktere iz civilnog društva te je stoga to uključivanje civilnog društva potrebno iskoristiti, osnažiti i formalizirati tijekom provedbenog postupka. Ustvari, pozitivni i učinkoviti doprinosi organizacija civilnog društva za vrijeme pregovora o Programu za razdoblje do 2030. učinili su ulogu civilnog društva neophodnom u provedbi ovog Programa, čime je civilno društvo doista postalo partner u ovome postupku.

4.3.

Civilno društvo mora imati ključnu ulogu u provedbi Programa za razdoblje do 2030. na svjetskoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Civilno društvo jednako tako mora imati učinkovitu ulogu na nacionalnoj razini u državama članicama EU-a te u zemljama partnericama. Kako bi to sudjelovanje i partnerstvo postali stvarnost, EGSO poziva Europsku komisiju da u svoje politike i programe uvede, integrira i uključi aktivnosti izgradnje kapaciteta civilnog društva.

4.4.

EGSO je svjestan ograničenja, prepreka i smetnji s kojima se organizacije civilnog društva u mnogim dijelovima svijeta suočavaju te da ta nezahvalna situacija koči njihovo stvarno i učinkovito sudjelovanje u ovome postupku. Stoga poziva Europsku komisiju da obveže zemlje partnerice da olakšaju stvarno sudjelovanje civilnog društva sustavnim savjetovanjem i uključivanjem u planiranje, provedbu i nadzor Programa za razdoblje do 2030. u vezi s projektima i programima, osobito onima koje financira EU. Kako bi se to ostvarilo delegacije EU-a u zemljama partnericama trebaju pozorno nadzirati i izvješćivati Europsku komisiju i Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Delegacije UN-a u zemljama partnericama trebale bi jednako tako organizirati sastanke s organizacijama civilnog društva koje se odnose na programe EU-a za financiranje.

4.5.

Međutim, civilno društvo trebalo bi proaktivno tražiti prilagodbu zahtjevima Programa za razdoblje do 2030. kako bi se učinkovito utjecalo na njegovu provedbu. Očito je da se Programom za razdoblje do 2030. pozivaju organizacije civilnog društva da postanu stvarna pokretačka snaga za njegovu provedbu, a to znači da civilno društvo ovom postupku treba pristupiti promjenom paradigme u načinu svoje organizacije i rada. To se može ostvariti samo ako se civilno društvo pripremi i restrukturira kako bi bilo u mogućnosti potpuno sudjelovati u postupku odlučivanja. Organizacije civilnog društva trebale bi biti reprezentativne, demokratske, transparentne i odgovorne.

4.6.

Buduća uspostava Foruma za održivi razvoj u EU-u dobar je model platforme koji se može ponoviti u drugim regijama i zemljama svijeta, prilagođen lokalnim uvjetima (12).