ISSN 1977-1088

Službeni list

Europske unije

C 13

European flag  

Hrvatsko izdanje

Informacije i objave

Svezak 59.
15. siječnja 2016.


Obavijest br.

Sadržaj

Stranica

 

I.   Rezolucije, preporuke i mišljenja

 

REZOLUCIJE

 

Europski gospodarski i socijalni odbor

 

510. plenarno zasjedanje EGSO-a održano 16. i 17. Rujna 2015.

2016/C 013/01

Rezolucija Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o aktualnoj izbjegličkoj krizi

1

 

MIŠLJENJA

 

Europski gospodarski i socijalni odbor

 

510. plenarno zasjedanje EGSO-a održano 16. i 17. Rujna 2015.

2016/C 013/02

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora – Iskustva na području zakonodavstva o malom poduzetništvu u SAD-u i EU-u: najbolje prakse za inovativne mjere u pogledu malih i srednjih poduzeća (samoinicijativno mišljenje)

2

2016/C 013/03

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o obiteljskim poduzećima u Europi kao izvoru novog rasta i boljih radnih mjesta (samoinicijativno mišljenje)

8

2016/C 013/04

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Ususret digitalnom zdravstvu – elektronički podaci za sigurno korištenje medicinskih proizvoda (samoinicijativno mišljenje)

14

2016/C 013/05

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Državne potpore poduzećima: Jesu li učinkovite i djelotvorne? (samoinicijativno mišljenje)

19

2016/C 013/06

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi Gospodarstvo za opće dobro: održiv gospodarski model usmjeren na socijalnu koheziju (samoinicijativno mišljenje)

26

2016/C 013/07

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Metoda Zajednice za demokratsku i socijalnu ekonomsku i monetarnu uniju (samoinicijativno mišljenje)

33

2016/C 013/08

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi Načela učinkovitih i pouzdanih sustava socijalne skrbi (samoinicijativno mišljenje)

40

2016/C 013/09

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi Priznavanje vještina i kvalifikacija stečenih neformalnim i informalnim učenjem – praktični doprinos organiziranog civilnog društva (samoinicijativno mišljenje)

49

2016/C 013/10

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi Poboljšanje uspješnosti nacionalnih dvojnih sustava obrazovanja (samoinicijativno mišljenje)

57

2016/C 013/11

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi Prijedlozi za borbu protiv korupcije u EU-u: odgovor na zabrinutost poslovnog svijeta i civilnog društva (samoinicijativno mišljenje)

63

2016/C 013/12

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Izgledi za dugoročan, održiv i pametan razvoj europske odobalne industrije i njezini odnosi s pomorskim sektorima EU-a (samoinicijativno mišljenje)

73

2016/C 013/13

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi Kreativne i kulturne industrije – prednost Europe u svjetskom tržišnom natjecanju (samoinicijativno mišljenje)

83

2016/C 013/14

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi Programi ruralnog razvoja – prva pomoć ili prvi znakovi oporavka? (samoinicijativno mišljenje)

89

2016/C 013/15

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi Važnost poljoprivredne trgovine za budući razvoj poljoprivrede u EU-u u kontekstu globalne sigurnosti opskrbe hranom (samoinicijativno mišljenje)

97

2016/C 013/16

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Socijalne inovacije, mreže i digitalna komunikacija (samoinicijativno mišljenje)

104

2016/C 013/17

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Socijalni damping u sektoru europskog civilnog zrakoplovstva (samoinicijativno mišljenje)

110

2016/C 013/18

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Internetski aktivizam i organizacije civilnog društva (samoinicijativno mišljenje)

116

2016/C 013/19

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o Reviziji Sporazuma o pridruživanju između EU-a i Meksika (samoinicijativno mišljenje)

121

2016/C 013/20

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Poljoprivreda, ruralna područja i održivi razvoj u zemljama Istočnog partnerstva (samoinicijativno mišljenje)

128

2016/C 013/21

Mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora Za konvenciju Međunarodne organizacije rada protiv rodno uvjetovanoga nasilja na radnome mjestu (samoinicijativno mišljenje)

138

2016/C 013/22

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o delegiranim aktima (dodatno mišljenje)

145

2016/C 013/23

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi Izgradnja financijskog ekosustava za socijalna poduzeća (razmatračko mišljenje)

152

2016/C 013/24

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Učinci digitalizacije na uslužne djelatnosti i zapošljavanje u okviru industrijskih promjena (razmatračko mišljenje)

161

2016/C 013/25

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi Integrirana zrakoplovna politika EU-a (razmatračko mišljenje)

169

2016/C 013/26

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi Unutarnje tržište međunarodnog cestovnog prijevoza tereta: socijalni damping i kabotaža (razmatračko mišljenje)

176

2016/C 013/27

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Poboljšanje funkcioniranja Europske unije korištenjem potencijala Ugovora iz Lisabona i Moguće promjene i prilagodbe aktualnog institucionalnog ustroja Europske unije

183


 

III.   Pripremni akti

 

EUROPSKI GOSPODARSKI I SOCIJALNI ODBOR

 

510. plenarno zasjedanje EGSO-a održano 16. i 17. Rujna 2015.

2016/C 013/28

Mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora Komunikacija Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija: Bolja regulativa za bolje rezultate – Agenda EU-a(COM(2015) 215 završna verzija)

192

2016/C 013/29

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o Prijedlogu uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi okvira Unije za prikupljanje, upravljanje i korištenje podataka u sektoru ribarstva i podršci za znanstveno savjetovanje vezano uz zajedničku ribarstvenu politiku (preinaka) (COM(2015) 294 završna verzija – 2015/0133 (COD))

201

2016/C 013/30

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Prijedlog uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1829/2003 u pogledu mogućnosti država članica da ograniče ili zabrane uporabu genetski modificirane hrane i hrane za životinje na svojem državnom području (klizni program) (COM(2015) 177 završna verzija – 2015/0093 (COD))

203


HR

 


I. Rezolucije, preporuke i mišljenja

REZOLUCIJE

Europski gospodarski i socijalni odbor

510. plenarno zasjedanje EGSO-a održano 16. i 17. Rujna 2015.

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/1


Rezolucija Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o aktualnoj izbjegličkoj krizi

(2016/C 013/01)

EGSO poziva na hitne odgovorne i zajedničke europske mjere za rješavanje problema dolaska golemog broja izbjeglica

Postojeća neprihvatljiva situacija u kojoj se nalaze tražitelji azila iziskuje snažnu strategiju na razini EU-a u suradnji s državama članicama, socijalnim partnerima i drugim dionicima kako bi se bez odlaganja riješili brojni problemi s kojima se izbjeglice suočavaju.

Humanitarna kriza u tijeku s kojom se suočavaju brojne izbjeglice uvelike zabrinjava naš Odbor s obzirom na to da muškarci, žene i djeca svakodnevno riskiraju svoje živote kako bi došli do Europe. Aktualna izbjeglička kriza nezapamćenih je razmjera, a nekoliko država članica nesrazmjerno je pogođeno. Zbog tako zahtjevne situacije države članice EU-a moraju pokazati solidarnost, kako prema ljudima koji bježe od rata, progona, sukoba i siromaštva, tako i jedna prema drugoj. Osiguravanje sigurnog ulaza i dobrodošlica odgovornost su svih država članica i dio naših temeljnih europskih vrijednosti.

EGSO izražava solidarnost i duboko žaljenje zbog gubitka života i teških uvjeta s kojima se izbjeglice suočavaju na putu u sigurnost. Pozivamo organizacije civilnog društva, posebice one zastupljene u EGSO-u, da učine sve što je u njihovoj moći da pomognu u pružanju dobrodošlice izbjeglicama i njihovoj integraciji. EGSO cijeni predanost djelatnika lokalne javne uprave, nevladinih organizacija i volontera aktivnih u lokalnim inicijativama diljem EU-a koji pružaju pomoć ljudima u nevolji.

Danas Europska unija mora djelovati kao prava unija i donijeti jedinstveno zakonodavstvo o azilu, počevši s revizijom Dublinske uredbe. Vrijeme je da vlade i političari slijede primjer građana, udruga, kao i mnogih općina koji se mnogo snažnije i brže mobiliziraju nego naše vlade i institucije EU-a. EGSO izražava žaljenje zbog činjenice da Vijeće još nije uspjelo donijeti potrebne odluke u kontekstu humanitarne krize koju je prijeko potrebno riješiti. Stoga EGSO poziva Europsko vijeće da održi izvanredan sastanak na vrhu prije kraja mjeseca kako bi se postigao dogovor o konkretnim mjerama i potezima, uključujući pravedan sustav kvota.

EGSO je vrlo zabrinut zbog aktualnog narušavanja Schengenskog sporazuma i slobodnog kretanja jer je posrijedi jedno od temeljnih postignuća na korist građana EU-a.

Od ključne je važnosti osmisliti hitne mjere i za rješavanje glavnih uzroka priljeva izbjeglica. EU treba sa zemljama podrijetla i tranzita raditi na tim pitanjima te EGSO pozdravlja pristup utemeljen na ljudskim pravima koji Komisija predviđa za tu suradnju. Naposljetku, EGSO naglašava nužnost uključivanja civilnog društva u dijalog s trećim zemljama.


MIŠLJENJA

Europski gospodarski i socijalni odbor

510. plenarno zasjedanje EGSO-a održano 16. i 17. Rujna 2015.

15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/2


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora – Iskustva na području zakonodavstva o malom poduzetništvu u SAD-u i EU-u: „najbolje prakse” za inovativne mjere u pogledu malih i srednjih poduzeća

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/02)

Izvjestitelj:

Ullrich SCHRÖDER

Dana 10. srpnja 2014., sukladno pravilu 29. stavku 2. Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je sastaviti mišljenje o temi:

Iskustva na području zakonodavstva o malom poduzetništvu u SAD-u i EU-u: „najbolje prakse” za inovativne mjere u pogledu malih i srednjih poduzeća (samoinicijativno mišljenje).

Stručna skupina za jedinstveno tržište, proizvodnju i potrošnju, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila 14. srpnja 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 16. rujna), s 207 glasova za i 6 suzdržanih.

1.   Zaključci i preporuke

U EU-u postoji oko 21 milijun malih i srednjih poduzeća (MSP), koja zapošljavaju gotovo 90 milijuna ljudi i stvaraju više od 3 600 bilijuna eura dodane vrijednosti. Drugim riječima, mala i srednja poduzeća predstavljaju 99 % svih poduzeća te zapošljavaju dvije trećine svih zaposlenih osoba i proizvode 58 % dodane vrijednosti. Stoga je potreban snažan „Akt o malom poduzetništvu”.

EGSO želi dati sljedeće preporuke u vezi s nekim važnim poglavljima revizije „Akta o malom poduzetništvu” (Small Business Act, SBA) u EU-u na temelju iskustava Agencije za malo poduzetništvo (Small Business Administration, SBA) u SAD-u (koja ima istu kraticu, ali se koristi potpuno drugačijim pristupom).

1.1.    Nužna je revizija SBA-a

Europska je komisija navela da namjerava objaviti reviziju u prvoj polovini 2015. godine, no sada je to odgodila. Budući da postoje važna područja na kojima je moguće uvesti poboljšanja (vidjeti dalje u tekstu), zajednica MSP-ova očekuje reviziju nakon savjetovanja. Imajući u vidu ključnu važnost MSP-ova, ta bi se revizija trebala objaviti što prije.

1.2.    Pravni položaj i provedba

„Akt o malom poduzetništvu” potrebno je unaprijediti kako bi postao više obvezujući i imao ambiciozniji pristup. EGSO je to zahtijevao i 2008. i 2011. godine, no Europska komisija to nije učinila.

Trebalo bi po potrebi iznijeti više pravnih mehanizama, primjerice na polju javne nabave, načela „počnimo od malih”, procjene učinka i testa za MSP-ove. To bi se trebalo primijeniti i na razini EU-a i na razini država članica te će iziskivati veću ulogu Europskog parlamenta i nacionalnih parlamenata. Načela „počnimo od malih” i „samo jednom” potrebno je uključiti u međuinstitucijski sporazum o boljoj regulativi institucija EU-a.

1.3.    Politički položaj

SBA je u slabijem političkom položaju u EU-u nego u SAD-u. U cilju jačanja njegova položaja u EU-u, EGSO predlaže sljedeće:

organiziranje posebnog godišnjeg vijeća za konkurentnost za MSP-ove i SBA na razini EU-a, kao što je EGSO već preporučio u mišljenju iz 2011. godine (1),

Skupina na visokoj razini za konkurentnost i rast Vijeća trebala bi razmotriti napredak u pogledu nacionalnih mjera za provođenje prioriteta SBA-a te razmisliti o dodatnim mjerama na razini EU-a. Rezultate tog postupka trebalo bi proslijediti godišnjem vijeću za konkurentnost za MSP-ove i SBa,

unapređenje europske mreže izaslanika MSP-ova podizanjem razine sudionika na pomoćnike ministra u ministarstvima gospodarstva. Time bi se osigurala jača i bolja koordinacija između EU-a i država članica.

1.4.    Upravljanje i učinkovitost

1.4.1.

Mora se uvesti godišnje izvješće EU-a o provedbi SBA-a koje će uključivati i činjenično izvješće o načinu na koji Komisija upravlja njime te o funkcioniranju pojedinačnih programa.

1.4.2.

Potrebno je potaknuti Europski revizorski sud da objavljuje redovna izvješća o funkcioniranju relevantnih programa i mjera za MSP-ove, kao što to čini vanjski Vladin ured za reviziju u SAD-u u pogledu SBA-a u SAD-u. Nezavisni ured unutar Komisije trebao bi se baviti unutarnjim upravljanjem po uzoru na „Ured glavnog inspektora” u sklopu Agencije za malo poduzetništvo u SAD-u.

1.4.3.

SBA neće biti uspješan ako se ne uspostavi upravljačko partnerstvo koje uključuje više dionika (socijalne partnere te javne i privatne dionike). Stoga je potrebno uspostaviti savjetodavnu skupinu za SBA (vidjeti točku 4.3.4.), koja je trebala biti osnovana 2011. godine, ali nije bila, te je potrebno savjetovati se s njom u fazi koja prethodi donošenju odluka.

1.4.4.

Sustav nacionalnih i lokalnih planova za provedbu SBA-a (vidjeti točku 4.3.3.) mora se unaprijediti i dopuniti sustavnim korištenjem pokazatelja.

Korištenje ciljeva

Preporučuje se pojačano korištenje okvirnih ciljeva kako bi se povećala uključenost malih i srednjih poduzeća u javnu nabavu te obvezujućih ciljeva u pogledu programa za istraživanje i razvoj (na razini EU-a i na nacionalnoj razini). Korištenjem mehanizma ciljeva te bi se razine u narednim godinama trebale povećati.

Godišnja konferencija dionika malog poduzetništva

SAD i EU bogati su znanjima i iskustvima u pogledu politika i programa koji se tiču MSP-ova, ali ne organiziraju se strukturirane i redovite rasprave u koje bi bili uključeni dionici. Godišnja konferencija o toj temi na kojoj bi se prikazivali najbolji primjeri mogla bi stoga biti korisna, a mogla bi se održavati naizmjenično u SAD-u i EU-u. U nju bi trebali biti uključeni relevantni dionici s obiju strana Atlantika: političari i uprave, mreža izaslanika MSP-ova te organizacije malog poduzetništva. Zbog ograničenosti njihovih financijskih sredstava, organizacijama malog poduzetništva trebalo bi nadoknaditi troškove sudjelovanja. Uz opće rasprave svake bi se godine mogla razraditi posebna tema: financije, inovacije, trgovina (uključujući TTIP), žene u poduzetništvu i drugo.

2.   Uvod i svrha ovog mišljenja

2.1.

Svrha: usporediti opće pristupe i mjere za MSP-ove u pogledu zakonodavstva o malom poduzetništvu: Agencije za malo poduzetništvo u SAD-u i „Akta o malom poduzetništvu” EU-a.

Politička i poslovna klima u SAD-u i Europskoj uniji vrlo su različite i u obje regije, uz mjere SBA-a, postoji mnogo mjera za MSP-ove na nacionalnoj i lokalnoj razini (2).

2.2.

U zaključcima Mišljenja (vidjeti točku 1.) stoga se ne uspoređuju specifični programi dvaju SBA-a, već se usredotočuje na moguća poboljšanja u pogledu pravnog i političkog položaja, upravljanja i korištenja ciljeva u okviru EU-ova „Akta o malom poduzetništvu”.

3.   Agencija za malo poduzetništvo u SAD-u

3.1.

Agencija za malo poduzetništvo u SAD-u nezavisna je vladina agencija koja na saveznoj razini pruža potporu malim poduzetnicima. Osnovao ju je predsjednik Eisenhower 1953. godine nakon usvajanja Zakona o malom poduzetništvu. Njezina je misija savjetovati mala poduzeća, pomagati im i štiti njihove interese. Njezin je proračun za 2013. godinu iznosio približno 1 milijardu USD (ne uključujući proračun za aktivnosti koje nisu vezane uz poduzeća). Neke su mjere pravno obvezujuće. SBA ima urede u svakoj saveznoj državi SAD-a i 1000 lokalnih centara. Predsjednik Obama podigao je status glavnog direktora SBA-a uključivši ga u svoj ured.

3.2.

SBA se služi složenom definicijom malog poduzeća – to je poduzeće koje je u osnovi u samostalnom vlasništvu, kojim se upravlja i koje je organizirano radi profita. Ovisno o industriji, proizvodu ili usluzi, standard veličine temelji se na broju zaposlenika ili obujmu prodaje. Uzimajući u obzir broja zaposlenika, najveća poduzeća imaju između otprilike 100 i 1 500 zaposlenika.

3.3.

Pregled aktivnosti i programa američke SBA-a (3)

3.3.1.

Financije: krediti i poduzetnički kapital

3.3.1.1.

SBA daje jamstva za mala poduzeća koja ne mogu na drugim mjestima dobiti kredit. Te kredite obično daju partneri SBA-a (banke i druge financijske ustanove), a jamstvo osigurava SBA.

Program mikrokreditiranja usmjeren je na nova poduzeća i poduzeća u početnim fazama poslovanja na tržištima sa slabom ponudom. Hitne kredite nastoji se odobriti u roku od 36 sati. Programom kreditiranja u slučaju katastrofe u roku od 45 dana osiguravaju se krediti malim poduzećima pogođenim općim katastrofama.

3.3.1.2.

Trgovačka društva za ulaganja u mala poduzeća (Small Business Investment Company, SBIC) malim poduzetnicima olakšavaju pristup rizičnom kapitalu.

3.3.2.

Programi za sklapanje ugovora s malim poduzećima

3.3.2.1.

Nekoliko programa za ugovaranje poslova omogućuje malim poduzećima (koja su u vlasništvu osoba iz ugroženih skupina ili se nalaze u nedovoljno iskorištenim područjima) da se za važne vladine ugovore natječu samo sa sličnim tvrtkama.

Vladi su postavljeni opći godišnji ciljevi za sklapanje javnih ugovora s malim poduzećima na saveznoj razini, a za pojedina ministarstva i agencije postoje diferencirani podciljevi. Trenutno je opći cilj najmanje 23 % ukupne vrijednosti glavnih ugovora na saveznoj razini. Taj je cilj u EU-u viši i iznosi 29 %, no u njega su uključeni i ugovori s regionalnim i lokalnim vlastima. U SAD-u će se u budućnosti možda postaviti viši cilj.

3.3.3.

Programi za istraživanje i razvoj: strategija za povećanje sudjelovanja MSP-ova postavljanjem viših ciljeva

3.3.3.1.

Programom za istraživanje i inovacije u malim poduzećima (Small Business Innovation Research, SBIR) povećava se sudjelovanje malih visokotehnoloških tvrtki u istraživanju i razvoju na saveznoj razini u okviru saveznih ministarstava koja imaju proračun za istraživanje i razvoj od najmanje 100 milijuna USD. Dio njihova proračuna za istraživanje i razvoj mora se iskoristiti za uključivanje malih poduzeća. Taj je udio prvotno iznosio 0,2 % 1983. godine i stalno je rastao do 2,7 % 2013. godine (novi je cilj 3,2 % za 2017.).

3.3.3.2.

Programom za prijenos tehnologije uz pomoć malih poduzeća (Small Business Technology Transfer, STTR) osiguravaju se sredstva za istraživanje na saveznoj razini kojim se zajednički bave mala poduzeća i neprofitne istraživačke organizacije: 0,35 % 2013. godine, što je poraslo na 0,45 % 2016. godine.

3.3.4.

Programi za razvoj poduzetništva

Tim se programima pruža osposobljavanje za mala poduzeća u 1000 centara. SCORE okuplja 50 nezavisnih neprofitnih organizacija s 13 000 volontera.

3.3.5.

Ured za međunarodnu trgovinu

Taj ured pruža potporu pri izvozu, a njegove aktivnosti uključuju hitne kredite (u roku od 36 sati) i potpore za sudjelovanje na sajmovima u inozemstvu, dokumentaciju i audiovizualni materijal.

3.3.6.

Posebni uredi

Ured glavnog inspektora: misija mu je unaprijediti upravljanje i učinkovitost SBA-a, boriti se protiv prijevara u programima te revidirati postojeće ili razmatrati predloženo zakonodavstvo. To je samostalan ured u okviru SBA-a, a vodi ga glavni inspektor.

Ured za zastupanje: služi za nezavisno izražavanje stavova malih poduzetnika u sklopu savezne vlade. Misija mu je potaknuti politike koje podupiru mala poduzeća sudjelovanjem u regulatornim postupcima saveznih agencija i istraživanjem utjecaja saveznih propisa.

4.   Razvoj u Europskoj uniji – od Povelje o malom poduzetništvu do Akta o malom poduzetništvu  (4)

4.1.    Europska povelja o malom poduzetništvu (2000.)

Tu su povelju usvojili čelnici EU-a 2000. godine. Ona je izražavala predanost država članica unapređenju poslovne klime za mala poduzeća u državama članicama i na razini EU-a, ali nije imala nikakvu pravnu snagu. Povelja je bila namijenjena posebno malim poduzećima s manje od 50 zaposlenika.

4.2.    „Akt o malom poduzetništvu Europske unije” (SBA-EU) (2008.)

4.2.1.

Komisija je proučila pristup SBA-a u SAD-u i objavila komunikaciju „Počnimo od malih, Akt o malom poduzetništvu u Europi” 2008. godine (5). usmjerenu na širu ciljnu skupinu (MSP-ovi s manje od 250 zaposlenika).

Iznesen je samo ograničen broj novih zakonskih prijedloga.

Najveći dio SBA-a odnosi se na novi politički okvir kojim se objedinjuju postojeće politike za poduzetništvo i koji se nadovezuje na Povelju o malom poduzetništvu.

4.2.2.

Uvedeno je deset načela za izradu i provedbu politika za MSP-ove na razini EU-a i na nacionalnoj razini koja se odnose na poslovno okruženje, poduzetništvo, načelo „počnimo od malih”, javnu nabavu, kraće rokove isplate, unaprijeđeno jedinstveno tržište, vještine i inovacije.

4.2.3.

EGSO je 2008. godine predložio ambiciozniji SBA (6). U tom se mišljenju poziva na američki SBA.

4.2.4.

Glavne preporuke Odbora bile su:

obvezujući pravni instrument koji uređuje primjenu načela „počnimo od malih”,

uspostava odbora za SBA koji bi uključivao države članice i europske predstavničke poslovne udruge,

imenovanje nacionalnog izaslanika MSP-ova u svakoj državi članici.

Nažalost, Europska komisija nije provela prve dvije preporuke.

4.3.    Revizija Akta o malom poduzetništvu EU-a (2011.)

4.3.1.

Komisija je 2011. objavila komunikaciju „Revizija SBA-a u Europi” (7). Komisija je zaključila da je ostvaren određeni napredak, ali da je potrebno učiniti još više.

4.3.2.

Komisija je manje pozitivna u pogledu razvoja stanja u državama članicama na sljedećim područjima:

smanjenje administrativnog opterećenja i provedba nacionalnih testova za MSP-ove,

promicanje Europskog kodeksa najboljih praksi,

pojednostavljenje stečajnog postupka.

4.3.3.

U okviru revizije SBA-a predložene su mjere kojima se odgovara na gospodarsku krizu na sljedećim poljima: propisi, financiranje, pristup tržištu, poduzetništvo, otvaranje radnih mjesta i uključiv rast (uključujući žene u poduzetništvu i inicijativu za socijalno poduzetništvo).

4.3.4.

Strateška poboljšanja uključuju jačanje upravljanja:

Komisija će i dalje izdavati opća godišnja izvješća o pojedinim državama članicama u skladu sa strategijom Europa 2020.; napredak u pogledu SBA-a dio je izvješća.

Potrebno je uspostaviti savjetodavnu skupinu za SBA (vidjeti točku 4.3.4.), koja je trebala biti osnovana 2011. godine, ali nije bila, te je potrebno savjetovati se s njom u fazi koja prethodi donošenju odluka.

Uvedena je mreža izaslanika MSP-ova koja se sastoji od izaslanika MSP-ova Komisije i nacionalnih izaslanika. Time bi se trebala uspostaviti izravna veza između Komisije, nacionalnih uprava i nacionalnih poslovnih organizacija.

Izrada nacionalnih planova za provedbu SBA-a, uz podršku jakog nadzornog mehanizma i u suradnji s državama članicama i poslovnim organizacijama. (No, EGSO izražava žaljenje zbog toga što se to ne provodi na učinkovit način.)

4.3.5.

EGSO je 2011. godine uvidio da je MSP-ovima potrebno posvetiti veću pozornost (8).

Glavni zaključci Odbora uključivali su sljedeće:

Odbor smatra da SBA treba postati više obvezujući,

akt o malom poduzetništvu neće biti uspješan ako se ne uspostavi upravljačko partnerstvo više dionika (sa socijalnim partnerima te javnim i privatnim dionicima),

zanemarena je bitna uloga posredničkih organizacija iz javnog i privatnog sektora koje nude prilagođene usluge,

EGSO poziva Vijeće da osnuje posebno godišnje vijeće za konkurentnost za MSP-ove, mikropoduzeća i SBA.

EGSO izražava žaljenje zbog toga što Europska komisija nije provela te preporuke.

4.4.    Javno savjetovanje o SBA-u (2014.)

4.4.1.

U rujnu 2014. Komisija je pokrenula savjetovanje o tome kako revidirati SBA pod nazivom „Snažna europska politika za potporu malim i srednjim poduzećima i poduzetnicima 2015. – 2020.”

4.4.2.

Komisija je zaključila da SBA nije u potpunosti proveden u mnogim državama članicama.

Predložena su sljedeća prioritetna područja:

smanjenje administrativnih opterećenja,

pristup financijskim sredstvima i tržištima,

poduzetnički i inovativni potencijal,

jačanje razvoja vještina (novo).

4.4.3.

Komisija je objavila izvješće o rezultatima u travnju 2015. godine. Iznošenje prijedloga za revidirani SBA prvobitno je planirano za prvu polovinu 2015. godine, no sada je odgođeno do 2016. godine. Europske poslovne organizacije izrazile su svoje nezadovoljstvo tim odgađanjem te pozvale na djelovanje tijekom 2015. godine.

Bruxelles, 16. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospoda rskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  SL C 376, 22.12.2011., str. 51.

(2)  Detaljnija usporedba mjera za MSP-ove bila bi prekompleksna za ovo mišljenje.

(3)  Ovo je opći prikaz zanimljivih aktivnosti. Za više informacija vidjeti internetske stranice www.sba.gov ili izvješće Kongresa SAD-a iz 2013. godine „Agencija za malo poduzetništvo, osnovni priručnik za programe” na internetskim stranicama www.crs.gov. Pregled programa SBA-a daje i Vladin ured za reviziju u izvješću GAO-12-819 „Pomoć za poduzetnike” na www.gao.gov.

(4)  Slijedi sažetak razvoja na području SBA-a. Za detaljniji pregled, vidjeti informativni dokument dostupan na internetskim stranicama EGSO-a.

(5)  COM(2008) 394 završna verzija.

(6)  SL C 182, 4.8.2009., str. 30.

(7)  COM(2011) 78 završna verzija.

(8)  SL C 376, 22.12.2011., str. 51.


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/8


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o obiteljskim poduzećima u Europi kao izvoru novog rasta i boljih radnih mjesta

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/03)

Izvjestitelj:

Jan KLIMEK

Dana 22. siječnja 2015., sukladno pravilu 29. stavku 2. Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je sastaviti samoinicijativno mišljenje o

obiteljskim poduzećima u Europi kao izvoru novog rasta i boljih radnih mjesta

(samoinicijativno mišljenje).

Stručna skupina za jedinstveno tržište, proizvodnju i potrošnju, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila 14. srpnja 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 17. rujna), sa 110 glasova za i 3 suzdržana.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Obiteljska poduzeća predstavljaju okosnicu mnogih gospodarstava u svijetu i bilježe izrazito dinamičan razvoj. Ona su izvor gospodarskog rasta i zapošljavanja, a puno pažnje posvećuju regionalnim i lokalnim okolnostima. Različiti su razlozi pokretanja obiteljskih poduzeća, ali im je svima zajedničko prirodno stvoren sustav vrijednosti, spremnost na potpunu angažiranost i odricanje te osjećaj odgovornosti prema onima koji su ih stvorili i onima koji će ih preuzeti. Obiteljska poduzeća lakše podnose teška razdoblja recesije i stagnacije, a jedan je od glavnih razloga njihove otpornosti osjećaj osobne odgovornosti za imidž poduzeća.

1.2.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) ukazuje na jedinstvenu vrijednost obiteljskih poduzeća te poziva Europsku komisiju da u državama članicama EU-a provede aktivnu strategiju za poticanje dobrih praksi u vezi s obiteljskim poduzećima, u skladu s načelom Akta o malom poduzetništvu da „EU i države članice trebaju stvoriti okružje u kojemu se poduzetnici i obiteljska poduzeća mogu razvijati i u kojemu se poduzetništvo nagrađuje” (1).

1.3.

U kasnijoj bi se fazi mogli razraditi pravni okvir i propisi za obiteljska poduzeća. U njima treba iznijeti definiciju obiteljskog poduzeća te odrediti područja zajedničkog rada Komisije te pravnih, gospodarskih i političkih institucija nadležnih za te mjere.

1.4.

Kada je riječ o konkretnim mjerama, EGSO traži:

uvođenje kategorije obiteljskih poduzeća u statistiku Eurostata te učinkovito prikupljanje podataka o obiteljskim poduzećima od strane nacionalnih statističkih ureda,

poboljšanje pravnih propisa u području međugeneracijskog prijenosa obiteljskih poduzeća, posebice u pogledu poreza, kako bi se smanjilo izlaganje tih poduzeća problemima financijske likvidnosti,

poticanje klime obiteljskog poduzetništva, usmjerene na dugoročno zapošljavanje,

poticanje inovativnosti među obiteljskim poduzećima, između ostalog uz pomoć inovativnih javnih nabava,

proširenje edukativne ponude te promicanje istraživačkih aktivnosti u području obiteljskog poduzetništva,

poticanje obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava te obnavljanje zadružnog poduzetništva, napose zadruga u koje se udružuju obiteljski subjekti,

uvođenje poreznog izuzeća za reinvestiranu dobit te dokapitalizaciju obiteljskih poduzeća bez prijenosa prava glasa,

aktivnu suradnju na razini Europske unije s organizacijama koje zastupaju obiteljska poduzeća, npr. u okviru stalne skupine stručnjaka.

2.   Uvod

2.1.

Obiteljska poduzeća predstavljaju više od 60 % svih europskih poduzeća – kako malih, tako i velikih – te zapošljavaju od 40 do 50 % ukupno zaposlenih (2). U velikoj većini gospodarstava dominiraju poduzeća iz sektora mikro, malih i srednjih poduzeća, tako da većina obiteljskih poduzeća također pripada tom sektoru.

2.2.

U glavne prednosti obiteljskih poduzeća ubrajaju se njihova usmjerenost na dugoročno djelovanje, specifične vrijednosti koje čine jedinstvenu poduzetničku kulturu te angažiranost u korist lokalnih zajednica. Jedinstvena poduzetnička kultura temelji se na vrijednostima koje promiču dionici obiteljskih poduzeća, kao što su visoka razina povjerenja prema poduzeću te visoka kvaliteta proizvoda ili usluga koje pružaju.

2.3.

Usmjerenost obiteljskih poduzeća na dugoročno djelovanje podrazumijeva stvaranje dugoročnih odnosa s dionicima poduzeća (zaposlenicima, klijentima, dobavljačima i lokalnim zajednicama).

2.4.

Obiteljska se poduzeća odlikuju i namjerom prenošenja sljedećoj generaciji te angažmanom i osjećajem odgovornosti prema zaposlenicima. Taj aspekt dodatno potiče odgovornost obiteljskog poduzeća u kojem se odnosi grade na povjerenju.

2.5.

Kad je riječ o ostvarivanju ciljeva, obiteljska poduzeća maksimiziranje dobiti podređuju izgradnji stabilnog, neovisnog i inovativnog poduzeća zasnovanog na vlastitom kapitalu te u prvom redu teže tome da na najmanju moguću mjeru smanje rizike koji bi mogli ugroziti postojanje poduzeća kroz više generacija. Obiteljska poduzeća razvijaju se na uravnoteženiji način te nastoje postići dugoročne (višegeneracijske) ciljeve.

3.   Definicija obiteljskog poduzeća

3.1.

Za definiranje obiteljskog poduzeća u obzir se uglavnom uzimaju tri aspekta: obitelj, poduzeće i vlasnička struktura (3). Utjecaj obitelji na dva druga aspekta ključan je za to hoće li se neko poduzeće definirati kao obiteljsko. Zbog tog utjecaja obiteljska su poduzeća složenija od drugih poduzeća te stoga zahtijevaju odgovarajući tretman.

3.2.

U nekim državama članicama postoje pravni propisi kojima je definiran pojam obiteljskog poduzeća:

u Španjolskoj i Finskoj obiteljska su poduzeća definirana na razini ministarstava (ministarstva gospodarstva odnosno trgovine),

οbiteljska poduzeća pravno su definirana i u Italiji (Građanski zakonik) i u Rumunjskoj,

u Mađarskoj su pravno definirana poljoprivredna obiteljska poduzeća,

dansko se zakonodavstvo bavi zapošljavanjem mladih u obiteljskim poduzećima (Arbejdsmiljølovgivningens anvendelse for elever i erhvervspraktik, VEJ br. 60106, 1. veljače 1998.),

u Austriji je saveznim propisima o radnom vremenu trgovina (Ladenöffnungszeitenverordnung) za obiteljska poduzeća predviđeno fleksibilno radno vrijeme, a obiteljska se poduzeća definiraju u pokrajinskim zakonima o poljoprivredi,

prema odluci Vrhovnog suda Litve, poduzeća osnovana unutar uređene bračne zajednice smatraju se obiteljskim poduzećima,

u Bugarskoj i Slovačkoj se u slučaju samozapošljavanja obitelji daje pravo suvlasništva,

u Malti se trenutačno izrađuje prvi zakon o obiteljskim poduzećima u svijetu (Family Business Act).

3.3.

Odbor smatra da bi sve države članice u registar trgovačkih društava trebale uvesti kategoriju obiteljskog poduzeća.

3.4.

U izvješću Skupine stručnjaka za obiteljska poduzeća preporučuje se usvajanje sljedeće definicije obiteljskog poduzeća:

većina glasova je u rukama jedne ili više fizičkih osoba koje su osnovale poduzeće ili stekle udjele u poduzeću, odnosno u rukama njihovog bračnog druga, roditelja, djece ili izravnih nasljednika djece,

većinsko pravo glasa može biti izravno ili neizravno,

najmanje jedan predstavnik obitelji ili srodnik angažiran je u rukovodstvu ili administraciji poduzeća,

kod poduzeća koja kotiraju na burzi, poduzeće se smatra obiteljskim ako ga je osnovala ili u njemu stekla udjele neka obitelj, odnosno ako potomci posjeduju 25 % glasova koji proizlaze iz vlasničkog kapitala.

3.5.

Ta je definicija ipak preširoka. Trebalo bi je ograničiti tako da se istakne obiteljski karakter poduzeća, a posebice namjera višegeneracijskog upravljanja poduzećem.

3.6.

Usvajanje takve definicije u europskim državama omogućilo bi prikupljanje kvantitativnih podataka koji bi zatim u akumuliranom obliku mogli poslužiti za izradu statistika o toj vrsti poduzeća. Ti bi podaci osobito pomogli u analizi obiteljskih poduzeća u novim državama članicama u kojima ta poduzeća igraju važnu ulogu. Taj bi zadatak mogao preuzeti Eurostat.

3.7.

Na nacionalnoj se razini pokušava kvantificirati broj obiteljskih poduzeća. Takvo iskustvo ima npr. Irska čiji je Središnji statistički ured izdao publikaciju Family Business in Ireland – Services Sector 2005. Savez europskih obiteljskih poduzeća (European Family Businesses) u suradnji s konzultantskom kućom KPMG izdaje pak Europski barometar obiteljskih poduzeća. U Poljskoj je 2008. godine vladina agencija za razvoj poduzetništva (Polska Agencja Rozwoju Przedsiębiorczości) provela složeno kvantitativno-kvalitativno ispitivanje.

3.8.

Uključivanjem Eurostata postigla bi se dva važna cilja: standardizacija definicije obiteljskog poduzeća te – na temelju te definicije – prikupljanje statističkih podataka o toj vrsti poduzeća.

4.   Izazovi za obiteljska poduzeća

4.1.

Izazovi s kojima se suočavaju obiteljska poduzeća mogu se podijeliti u dvije kategorije: izazove s kojima se suočavaju sva poduzeća i specifične izazove za obiteljska poduzeća. U prvu se kategoriju mogu ubrojiti opći čimbenici koji utječu na konjunkturna kretanja dane države, kao što su unutarnja potražnja, demografija te socioekonomska situacija. U ovom se mišljenju obrađuje druga kategorija, dakle izazovi specifični za obiteljska poduzeća koji su ključni za razvoj i rast tih poduzeća.

4.2.

Vlasništvo u obiteljskom poduzeću ne predstavljaju likvidna sredstva, nego nešto što obitelj gradi i razvija generacijama i što obuhvaća vrijednosti, tradiciju i stručna znanja (4). Zbog toga je prenošenje vlasništva poduzeća na sljedeću generaciju najveći izazov pred kojim se takvo poduzeće može naći.

4.2.1.

Složeno planiranje nasljedstva zasigurno je važna aktivnost za obiteljska poduzeća jer je namjera njihovih vlasnika da sljedećoj generaciji prenesu poduzeće u dobrom stanju.

4.2.2.

Svake godine oko 450 tisuća poduzeća koja zapošljavaju oko 2 milijuna radnika stoji pred takvim izazovom. Zbog neuspjelog rješavanja nasljedstva svake se godine zatvori oko 150 tisuća poduzeća, što dovodi do gubitka 600 tisuća radnih mjesta (5).

4.2.3.

Kad je riječ o planiranju nasljeđivanja, trebalo bi razmotriti glavne razloge neuspjeha u tom procesu te podržati olakšavanje prijenosa poduzeća, npr. u pogledu nasljednog prava ili poreznih poticaja koji pogoduju prijenosu.

4.2.4.

Opseg i raspon različitih pristupa nasljeđivanju i porezu na imovinu u EU-u upućuju na zaključak da se u pogledu okvirnih pravnih uvjeta u tom području još dosta toga može popraviti (6).

4.2.5.

Kao primjer rješenja na području prijenosa poslovanja može poslužiti Nizozemska čije je Ministarstvo gospodarstva uvelo tzv. paket smjernica za nasljeđivanje (Overdrachtspakket). Poduzetnik koji je navršio 55. godinu dobiva paket smjernica za nasljeđivanje u kojem ga se podsjeća na važnost planiranja prijenosa poslovanja te mu se predstavlja skup alata koji potpomažu taj proces. Belgijski Institut za obiteljska poduzeća (Instituut voor het Familiebedrijf) uveo je povelju propisa nasljeđivanja na tri jezika: nizozemskom (Scorecard Opvolging), francuskom (Scorecard Transmission) te engleskom (Succession Scorecard). Kao drugi primjer može poslužiti Slovenija čija Obrtničko-poduzetnička komora (Obrtno-podjetniška zbornica Slovenije) nudi seminare i edukacije koje obuhvaćaju cijeli niz pitanja povezanih s nasljeđivanjem. Finska ima vlastiti program nasljeđivanja (ViestinVaihto-ohjelma). U Austriji postoji pravo prema kojemu član obitelji ima pravo nastaviti s djelatnošću poduzeća u slučaju smrti rukovoditelja (Gesamte Rechtsvorschrift für Gewerbeordnung, 1994.). Slično rješenje postoji u Francuskoj (successions et des libéralités) i Luksemburgu. Poljska agencija za razvoj poduzetništva u suradnji s Institutom obiteljskog poslovanja pripremila je paket smjernica za nasljeđivanje namijenjen obiteljskim poduzećima. U okviru tog paketa obiteljska poduzeća dobivaju savjetnika za nasljeđivanje, besplatne alate za potporu tom procesu te besplatne praktične radionice.

4.3.

Obiteljska poduzeća trajno nastoje stvarati radna mjesta, što pridonosi nastanku kulture obiteljskog poduzetništva. Iz tog razloga radna mjesta u obiteljskim poduzećima mogu biti posebno poželjna za npr. majke. Treba poticati kulturu obiteljskog poduzetništva koja može predstavljati konkurentsku prednost.

4.4.

Bračni drugovi ili životni partneri poduzetnika često igraju važnu ulogu u obiteljskim poduzećima premda njihov status iz različitih razloga nije formaliziran. To može dovesti do pravno-financijskih problema npr. u slučaju razvoda braka. Bolja formalizacija statusa tih osoba, kao i drugih članova obitelji neformalno angažiranih u djelatnosti poduzeća, pomogla bi u sprečavanju problematičnih situacija u slučaju obiteljskih problema.

4.5.

Kad je riječ o inovativnosti, obiteljska poduzeća moraju usredotočiti svoju djelatnost ne samo na tradicionalna tržišta i proizvode, nego i na nova inovativna rješenja.

4.5.1.

Inovativnost obiteljskih poduzeća može se poticati inovativnim sustavom javnih nabava, kod kojeg cijena ne mora biti jedini kriterij odabira ponuditelja. Obilježje obiteljskih poduzeća jest da konkuriraju visokom kvalitetom i uslugom za klijente, što, pored ostalog, jamči obiteljski brend (često prezime vlasnika ili osnivačke obitelji). Iz tog razloga obiteljska poduzeća često ne daju ponude na javnim nabavama čiji je jedini kriterij cijena. Predlaže se da se za ocjenu vrijednosti ponude uvede kriterij ekonomski najpovoljnije ponude (MEAT – Most Economically Advantegous Tender) (7) te da se o tome informiraju obiteljska poduzeća.

4.6.

Globalizacija prisiljava poduzeća na otvaranje prema novim tržištima, tehnologijama i kompetencijama. Obiteljska bi poduzeća u svojim razvojnim strategijama trebala voditi računa o tim aspektima. To može značiti i da se moraju otvoriti prema zapošljavanju novih zaposlenika – također i na razini rukovodstva.

4.7.

Na nacionalnoj razini treba uvažiti ulogu obiteljskih poduzeća u gospodarstvima pojedinih zemalja, a zatim razviti povoljne uvjete u području oporezivanja i zakonskih propisa o gospodarskoj djelatnosti (pri čemu se ne smije zaboraviti zakon o obiteljskima poduzećima) ili podupirati edukaciju obiteljskih poduzetnika. Kod tih se edukativnih mjera mora voditi računa o posebnostima obiteljskih poduzeća, npr. u pogledu nasljeđivanja, nadzora od strane obitelji itd.

4.8.

Kao primjeri edukativnih mjera usmjerenih na vlasnike obiteljskih poduzeća mogu poslužiti mjere koje su uveli Cipar (Akademija obiteljskih poduzeća koju organizira Cyprus International Institute of Management), Francuska (Master 2 professionnel: Gouvernance des entreprises familiales et patrimoniales – M2 GEFP, koji organizira Sveučilište u Bordeauxu) i Finska (Omistajuus ja hallitustyöskentely – valmennusohjelma jatkajille – „Vlasnička struktura i uprava poduzeća” – program edukacije za nasljednike) (8). Isto tako, organizacije koje potpomažu obiteljska poduzeća organiziraju tečajeve za obiteljske poduzetnike npr. švedski ogranak FBN-a (Family Business Network) organizira Akademiju FBN-a, a edukacijske programe organizira i španjolski Instituto de la Empresa Familiar.

4.9.

Uvažavanje uloge obiteljskih poduzeća u gospodarstvima država članica i pružanje potpore mogu pridonijeti obnovi obiteljske obrtničke tradicije. Znatan broj malih obiteljskih poduzeća udružen je u obrtničke cehove, koji se brinu o kontinuiranosti obrtništva, zbog čega je važno poticati takav tip subjekata.

4.10.

Manja obiteljska poduzeća izložena su rizicima koji mogu dovesti do njihova nestanka s tržišta. Stoga je potrebno uvesti odgovarajuće pravne i porezne poticaje za podržavanje njihova razvoja. S druge strane, međunarodna obiteljska poduzeća mogu imati koristi od institucionalne podrške i mjera usmjerenih na poticanje lokalnih dobavljača i lokalnog gospodarstva.

4.11.

Posebna vrsta obiteljskih poduzeća su obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Ona se, osim s tipičnim izazovima karakterističnima za sva obiteljska poduzeća, moraju boriti s problemima specifičnima za ruralna područja.

4.11.1.

S tim u vezi posebno je alarmantno pitanje masovnog otkupa poljoprivrednog zemljišta, što dovodi do nepovratnog uništavanja ekonomske strukture u ruralnim područjima i do društveno nepoželjne industrijalizacije poljoprivrede. U mišljenju (9) usvojenom u siječnju 2015. godine Odbor je pozvao na poduzimanje odgovarajućih koraka kako bi se u cijelom EU-u održavao model poljoprivrede zasnovane na obiteljskim gospodarstvima.

4.11.2.

Obiteljska gospodarstva često se povezuju u zadruge u svrhu postizanja učinka ekonomije razmjera i poboljšanja konkurentnosti na tržištu (10). Zadružno poduzetništvo pokazuje slične značajke kao obiteljsko poduzetništvo, tj. usredotočuje se na dugoročno djelovanje, a ne na postizanje kratkoročnih profita. Međutim, u novije su vrijeme zadruge izgubile na dinamici, a neke su čak i obustavile djelatnost, pa je potrebno poduzeti korake kako bi se oživio taj oblik poslovanja.

4.12.

U slučaju dugotrajne akumulacije kapitala za razvoj obiteljskog poduzeća govori se o tzv. strpljivom kapitalu (eng. patient capital) (11). Prenošenjem obiteljskog poduzeća istodobno se prenosi i kapital i njegova socijalna i kulturna dimenzija, a ulagač u poduzeće ili kupac poduzeća stječe i njegovo generacijama akumulirano znanje, (obiteljsku) kulturu te obvezu prema (lokalnoj) zajednici.

4.12.1.

U kontekstu definicije strpljivog kapitala vrijedi razmotriti uvođenje poreznih olakšica na reinvestiranu dobit. Treba razmisliti o olakšicama za obiteljska (i ostala) poduzeća koja reinvestiraju dobit te samim time daju prednost dokapitalizaciji vlastitim, a ne dužničkim kapitalom.

4.12.2.

U slučaju zaduživanja, poduzeća dobivaju dodatni poticaj u obliku otpisivanja kamata od zajma, što znači da je trošak zaduživanja u stvarnosti niži. Kod vlastitog pak kapitala nema takvog poticaja.

4.12.3.

Naravno, porezna pitanja ostaju u nadležnosti pojedinih država članica, ali Europska unija treba promicati dobre prakse prema obiteljskim poduzećima.

4.13.

Bilo bi dobro razmotriti mogućnost dokapitalizacije obiteljskih poduzeća osnivanjem nacionalnih kapitalnih fondova za obiteljska poduzeća. Specifičnost takvih fondova bila bi osiguravanje kapitala za obiteljska poduzeća bez davanja prava glasa ulagačima, po uzoru na Aksjeloven u Norveškoj ili Ley de Sociedades de Responsabilidad Limitada u Španjolskoj.

4.14.

Mjere za poticanje obiteljskog poduzetništva mogu poduzimati i nacionalne i lokalne organizacije za podršku obiteljskim gospodarstvima (npr. vladina tijela poput ministarstava, organizacije poslodavaca, obrtnički cehovi itd.) te nadnacionalne organizacije, među kojima su najvažnije European Family Business, FBN International i Les Hénokiens.

4.14.1.

Te organizacije imaju važnu ulogu u poticanju oporavka sektora obiteljskih poduzeća. Pružaju platforme za razmjenu znanja i iskustava između obiteljskih poduzetnika te objavljuju izvješća o obiteljskim poduzećima u kojima prenose relevantna saznanja o njima. Isto tako, organizacije za podršku obiteljskim poduzećima mogu lobirati u korist konkretnih rješenja.

Bruxelles, 17. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odb ora

Henri MALOSSE


(1)  COM(2008) 394 završna verzija.

(2)  Završno izvješće Skupine stručnjaka: Overview of family-business-relevant issues: research, networks, policy measures and existing studies („Pregled tema relevantnih za obiteljska poduzeća: istraživanje, umrežavanje, političke mjere i postojeće studije”), Europska komisija, studeni 2009.

(3)  Vidjeti: Tagiuri R., Davis J. A., Bivalent Attributes of the Family Firm, radni dokument, Harvard Business School, 1982.

(4)  COM(2012) 795 završna verzija – Akcijski plan 2020. za razvoj poduzetništva: ponovno buđenje poduzetničkog duha u Europi.

(5)  Business Dynamics: Start-ups, Business Transfers and Bankruptcy („Poslovna dinamika: novoosnovana poduzeća, prijenos poslovanja i stečaj”) (2011.).

(6)  COM(2012) 795 završna verzija.

(7)  Guide on dealing with innovative solutions in public procurement – 10 elements of good practice („Savjetnik za inovativna rješenja u javnim nabavama – 10 elemenata dobre prakse”), SEC(2007) 280.

(8)  Irene Mandl, Overview of Family Business Relevant Issues. KMU Forschung Austria, 2008.

(9)  Mišljenje EGSO-a „Otimanje poljoprivrednog zemljišta – upozorenje za Europu i prijetnja obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima” (SL C 242, 23.7.2015., str. 15.).

(10)  Obiteljska poljoprivredna gospodarstva u Europi: izazovi i izgledi – temeljita analiza. Europski parlament, 2014.

(11)  Strpljivi kapital je vlasnički kapital koji je stekao vlasnik obiteljskog poduzeća koji nastoji postići ravnotežu između trenutnog povrata ulaganja i odgovarajuće definirane dugoročne strategije poduzeća te osiguravanja kontinuiteta tradicije i obiteljskog nasljeđa. Izvor: De Visscher F. M., Aronoff C. E., Ward J. L. (2011.), Financing Transitions. Managing Capital and Liquidity in the Family Business, Palgrave Macmillan.


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/14


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora „Ususret digitalnom zdravstvu – elektronički podaci za sigurno korištenje medicinskih proizvoda”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/04)

Izvjestiteljica:

Renate HEINISCH

Dana 22. siječnja 2015. Europski gospodarski i socijalni odbor, sukladno pravilu 29. stavku 2. svog Poslovnika, odlučio je sastaviti samoinicijativno mišljenje o temi

„Ususret digitalnom zdravstvu – elektronički podaci za sigurno korištenje medicinskih proizvoda”

(samoinicijativno mišljenje).

Stručna skupina za jedinstveno tržište, proizvodnju i potrošnju, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila 14. srpnja 2015.

Odbor je Mišljenje usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 16. rujna), s 212 glasova za i 6 suzdržanih.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) podržava nastojanja Europske komisije da se rješenjima digitalnog zdravstva da visoki prioritet u okviru Digitalnog programa.

1.2.

EGSO je utvrdio da osobe koje traže informacije, pacijenti i zdravstveni stručnjaci često naglašavaju potrebu za sveobuhvatnim, točnim i ažuriranim podacima o zdravstvenim proizvodima te jedinstvenom digitalnom tržištu.

1.3.

Prema mišljenju EGSO-a, ti službeno odobreni podaci moraju biti lako pristupačni i davati se bez diskriminacije kako bi se njima mogle koristiti i osobe slabijeg vida, sluha ili osobe s drugim tjelesnim ograničenjima. Potrebno ih je prilagoditi individualnim potrebama građana, pacijenata i zdravstvenih djelatnika kako bi se omogućila najučinkovitija i najsigurnija primjena medicinskih proizvoda.

1.4.

EGSO smatra da će elektronička distribucija informacija o proizvodima koje su odobrile nadležne agencije za lijekove omogućiti dodatno poboljšanje u pogledu pristupa. Elektronička baza podataka s uputama za upotrebu i podacima za zdravstvene stručnjake odobrenim od strane zdravstvenih ustanova (Summary of ProductCharacteristics, SmPC) omogućuje ažurno i ciljano informiranje o medicinskom proizvodu.

1.5

EGSO predlaže da informacije budu dostupne u obliku koji je najprimjereniji osobama slabijeg vida, npr. da budu napisane većim slovima ili da budu u obliku audiozapisa. Na raspolaganje se ujedno mogu staviti i demonstracije ispravnog korištenja pomagala (npr. sprejevi za astmu) u obliku videosnimki, odnosno videosnimki sa znakovnim jezikom za potrebe gluhih osoba. Daljnje uklanjanje prepreka u komunikaciji ostvaruje se u vidu ponuda napisanih „jednostavnim jezikom”. Na taj način osobe s poteškoćama u učenju mogu ravnopravno sudjelovati kao ciljna skupina, a ograničenja povezana sa stupnjem obrazovanja se kompenziraju.

1.6.

EGSO je također utvrdio da se sažimanjem svih informacija na jednom portalu stvara pouzdani i višestruko lako pristupačan izvor za službeno odobrene informacije koje ispunjavaju kriterije za pristupačnost bez prepreka. Na taj je način pacijentima i zdravstvenim djelatnicima omogućeno uspoređivanje informacija koje su prikupili na drugim mjestima s odobrenim osnovnim informacijama.

1.7.

Za osiguravanje sveobuhvatne uporabljivosti takav bi razvoj trebao biti popraćen suradnjom korisnika i web-dizajnera koji imaju iskustva s pristupačnošću bez prepreka. Treba izraditi rješenje koje ne ovisi o obliku faktora, kako bi se samim korisnicima mogao prepustiti odabir krajnjeg uređaja (stolno računalo, tablet, pametni telefon itd.) za pristup informacijama sukladno njihovim potrebama i mogućnostima.

1.8.

EGSO smatra da se baza podataka/portal za službeno odobrene informacije treba razvijati u uskoj suradnji svih važnih dionika, odnosno farmaceutske industrije, udruga pacijenata, predstavnika osoba s invaliditetom i zdravstvenih djelatnika, a financiranje bi trebala preuzeti farmaceutska industrija kako bi se potrebe zadovoljile na najbolji mogući način.

1.9.

EGSO smatra da je važno pronaći rješenja koja su usmjerena na korisnika kako bi se i osobama s minimalnim obrazovanjem kao i osobama koje rijetko koriste internet omogućio pristup tim informacijama.

1.10.

Premda se elektronički pristup informacijama smatra važnim, treba naglasiti da liječnici (posebice liječnici opće prakse) i drugi stručni zdravstveni djelatnici kao što su farmaceuti i medicinske sestre predstavljaju prvi kontakti za pacijente koji posredstvom njih dobivaju preporuke o svojim bolestima i liječenju.

1.11.

EGSO od Europske komisije traži da podrži zahtjev za projekt IMI2 o pružanju elektroničkih informacija o proizvodu. Moli države članice da se priključe inicijativi usklađivanja postojeće baze podataka.

2.   Uvod

2.1.

Europska komisija je 2012. godine objavila akcijski plan u kojem se navode prepreke za potpuno korištenje digitalnih rješenja u europskim zdravstvenim sustavima. Plan se provodi pod nazivom „Akcijski plan za e-zdravstvo 2012.–2020.: inovativna zdravstvena zaštita u 21. stoljeću” (1).

2.2.

Europska komisija objašnjava da je cilj poboljšati zdravstvenu zaštitu u korist pacijenata i pacijentima dati veću kontrolu nad njihovim liječenjem, ali i smanjiti troškove. Dok pacijenti, građani i zdravstveni djelatnici s oduševljenjem koriste telemedicinske aplikacije i dok su milijuni Europljana na svoje pametne telefone preuzeli odgovarajuće aplikacije kojima prate svoje zdravstveno stanje, digitalna zdravstvena zaštita treba tek razviti svoj najveći potencijal, kako bi poboljšala zdravstvene sustave te učinkovitije smanjila troškove. S tim u vezi EGSO napominje da se pritom treba voditi računa i o osobnim potrebama kao i potrebi zaštite podataka.

2.3.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) definira eHealth, uključujući telemedicinu i mHealth, na sljedeći način: eHealth je transfer zdravstvenih resursa i zdravstvene zaštite kroz elektroničke medije. Obuhvaća tri glavna područja:

prijenos zdravstvenih informacija za zdravstvene djelatnike i potrošače internetom i telekomunikacijama,

korištenje IT-a i elektroničke trgovine (eCommerce) za poboljšanje zdravstvenih sustava, npr. obrazovanjem i obukom zdravstvenih djelatnika,

korištenje praksi elektroničke trgovine i elektroničkog poslovanja (eBusiness) u upravljanju zdravstvenim sustavom.

2.4.

Europska komisija izdala je zelenu knjigu o temi mHealth  (2). Mobilno zdravlje (mHealth) segment je eHealtha i odnosi se na medicinske i javne zdravstvene prakse podržane mobilnim uređajima. Posebice obuhvaća korištenje mobilnih komunikacijskih mogućnosti za usluge u području zdravstva i dobrobiti kao i mobilne zdravstvene aplikacije.

2.5.

Povećava se broj ljudi svih dobnih skupina koji koriste sve veći broj zdravstvenih informacija i aplikacija dostupnih elektroničkim putem.

2.6.

Kvaliteta tih informacija nažalost jako varira, a tražilice u pravilu ne razlikuju pouzdane, službeno odobrene izvore od onih manje pouzdanih.

2.7.

Za zdravstvene djelatnike na raspolaganju je niz certificiranih informacijskih sustava. Zdravstveni djelatnici, posebice liječnici obiteljske medicine i farmaceuti, imaju ključnu ulogu u zdravstvenim sustavima te su kvalitetne informacije prijeko potrebne ako želimo imati dobro informirane zdravstvene djelatnike koji uspješno ispunjavaju potrebe zdravstvene skrbi za građane Europske unije.

2.8.

EGSO smatra da i pacijenti u jednakoj mjeri trebaju pristup pouzdanim informacijama kako bi mogli bolje organizirati svoju zdravstvenu skrb i u njoj sudjelovati, što će se ujedno odraziti u vidu veće spremnosti na liječenje. Detalji o potrebi za naobrazbom i uključivanjem svih skupina (uključujući starije dobne skupine i osobe s ograničenjima) opisani su već u prethodnim mišljenjima (3).

2.9.

Povećana količina posla za zdravstvene djelatnike i različite mogućnosti za pacijente, odnosno građane da se angažiraju u zdravstvenim organizacijama, npr. u nacionalnim ustanovama za izdavanje dozvola, odborima Europske agencije za lijekove (EMA) i povjerenstvima za etiku, iziskuje širok spektar znanja.

2.10.

Mogućnost obrazovanja pacijenata nudi Europska akademija pacijenata za terapeutske inovacije (EUPATI). Taj se konzorcij financira kroz Inicijativu inovativne medicine, javno-privatnog partnerstva Europske komisije i Europskog udruženja inovativnih farmaceutskih kompanija (EFPIA).

2.11.

EUPATI je konzorcij koji se sastoji od 29 organizacija, a predvodi ga Europski forum pacijenata EPF. On u jedinstvenom obliku obuhvaća organizacije pacijenata iz cijele Europe te akademske i neprofitne organizacije, koje se ističu kao stručnjaci u angažmanu oko pacijenata i javnom angažmanu, te poduzeća koja su članice EFPIA-e. Pruža informacije pacijentima kao laicima u zdravstvenom sustavu te teško dostupnim grupama pacijenata na način da stvara javnu svijest za razvoj novih terapija. EUPATI ujedno omogućuje organiziranje obuka koje pomažu u razumijevanju informacija o medicinskim proizvodima, odnosno stvaranje odgovarajućeg obrazovnog programa.

2.12.

Neke države članice već imaju informacije o medicinskim proizvodima u elektroničkom obliku. Najjače razvijena baza podataka je FASS (4), kojom upravlja švedski farmaceutski savez LIF. Baze podataka postoje npr. još u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Finskoj i Danskoj. One nisu u potpunosti pristupačne osobama slabijeg vida ili ne obuhvaćaju sav asortiman medicinskih proizvoda.

2.13.

Osim toga, neke se ne ažuriraju redovito.

2.14.

Agencije za lijekove i medicinske proizvode također su dopustile da se na upute o lijeku umetnu kodovi (QR kodovi) koji vode do uputa o lijeku na web-stranici poduzeća. Pristup bez ograničenja u brojnim slučajevima ni ovdje nije moguć.

2.15.

Spomenute inicijative pokazuju da je za osiguravanje pristupa informacijama putem novih tehnologija za sve društvene skupine i dalje neophodna usklađenost.

3.   Opće napomene

3.1.    Infrastruktura

3.1.1.

EGSO smatra da je farmaceutska industrija odgovorna za precizne i aktualne informacije o svojim proizvodima. Svako tehnološko rješenje trebalo bi biti rezultat uske suradnje s industrijom, čime se omogućuje korištenje već postojećih tehničkih rješenja te njihov nadzor od strane agencija za lijekove i medicinske proizvode.

3.1.2.

EGSO naglašava da se način na koji se službeno odobrene informacije iznose te mogućnosti pristupa moraju uskladiti s relevantnim dionicima (agencijama za lijekove, organizacijama pacijenata, zdravstvenim djelatnicima).

3.1.3.

Konzorcij zadužen za koordinaciju razvoja baze podataka/portala mogao bi se formirati i financirati u okviru inicijative IMI.

3.1.4.

Kod uspostavljanja predloženog portala u obzir će se uzeti postojeće baze podataka (npr. EMA).

3.2.    Potreba za daljnjim istraživanjem

3.2.1.   Tehničko istraživanje i tehnički razvoj

Dizajni nacionalnih baza podataka stoje na raspolaganju. Osim toga, zbog potreba demonstriranja lako pristupačne baze podataka prilagođene korisnicima razvijen je dodatni prototip koji sadrži i mogućnost pohranjivanja audio i videodatoteka. Neophodno je izraditi rješenje sa slobodnim pristupom, koje će najučinkovitije koristiti postojeće izvore.

Kod tog tehničkog rješenja mora se voditi računa o tome da građani/pacijenti ne žele koristiti prevelik broj aplikacija za skeniranje na svojim pametnim telefonima. Stoga bi baza podataka/portal trebao biti dostupan posredstvom uobičajenih tehnologija za skeniranje.

Treba težiti rješenjima koja nisu uvjetovana čimbenikom oblika kako bi se povećala njihova prihvatljivost. Pretraživanje i uvid u informacije treba se omogućiti sa svih uređaja (stolnih računala, tableta, pametnih telefona itd.).

Tehnička rješenja treba usporediti, pri čemu treba uzeti u obzir i sektore zdravstvenih sustava (npr. inicijative država članica o kontaktiranju osoba putem TV priključaka ili bankomata, inicijative koje je predložila Europska komisija (5)).

U Italiji ljekarne imaju zakonsku obvezu ispisa ažuriranih uputa o lijeku koje farmaceutska industrija učitava u bazu podataka. Ispis u ljekarnama od strane ljekarnika ili pacijenta (na terminalima koji nalikuju bankomatima) jedna je od dodatnih mogućnosti koja može uključiti osobe bez pristupa internetu.

3.2.2.   Ispitivanje sadržaja i njihovo predstavljanje

Treba ispitivati prihvaćenost različitih rješenja u javnosti, a tehnička se rješenja trebaju podvrgavati ispitivanju od strane korisnika radi provjere funkcionalnosti razvijenih rješenja.

Istraživanje treba sadržavati strukturalna pitanja o neophodnoj kontroli tehničkih rješenja kako bi se povećala njihova prihvaćenost.

Na koji način agencije za lijekove kontroliraju sadržaje?

Sadržaji se moraju prezentirati na način koji omogućuje njihovo prilagođavanje individualnim potrebama pacijenata/građana te istodobno obuhvaćati sve informacije koje su propisane pravilima za izdavanje odobrenja, odnosno zakonom.

Za osiguravanje brzih povratnih informacija svim sudionicima, moglo bi se integrirati mogućnost ocjenjivanja informacija (prije svega njihove razumljivosti) od strane korisnika. Za prezentaciju, distribuciju i razmjenu informacija mogle bi se koristiti komponente socijalnih medija.

3.2.3.   Obrazovanje i obuka

Korištenje interneta snažno varira u različitim društvenim skupinama. Mnogi koriste socijalne mreže, ali ne i njihove informativne ponude. Mali dio stanovništva (10 % prema procjenama njemačkog Saveznog zavoda za statistiku) uopće ne koristi internet. Trebalo bi razmotriti sljedeće teme:

Kako potaknuti aktivno učenje s ciljem korištenja postojećih izvora informacija o zdravstvenim temama (uključujući digitalne informacije)?

Naučiti kako se uči (cjeloživotno učenje) jedna je od osam ključnih komponenti sadržanih u preporuci Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. (6), kojom se države članice pozivaju na provedbu nacionalnih mjera. U Europskom programu za obrazovanje odraslih državama članicama predlažu se mjere za aktivno učenje odraslih. Digitalna zdravstvena pismenost mogla bi biti uključena u kriterije PIAAC za vrednovanje obrazovanja odraslih.

Koju ulogu mogu imati različite obrazovne ustanove (sveučilišta, centri za obrazovanje odraslih itd.) i zdravstvene ustanove u jačanju raznoraznih vještina potrebnih npr. za rad s novim tehnologijama, dobrotvorni rad i prosljeđivanje tehničke stručnosti?

Zdravstveni djelatnici moraju proći adekvatnu obuku tijekom svog znanstvenog obrazovanja. Centri za obrazovanje odraslih mogli bi osmisliti privlačne tečajeve prilagođene potrebama sistemskih korisnika. Mogli bi djelovati u suradnji sa zdravstvenim djelatnicima (posebice liječnicima), lokalnim ljekarnicima i lokalnim zdravstvenim i socijalnim ustanovama kako bi doprli do ciljne skupine. To je od posebne važnosti u ruralnim područjima, gdje ljudi žive izolirano. Osobito međugeneracijsko učenje moglo bi pomoći u razmjeni znanja o sadržajima i tehničkim vještinama.

Bruxelles, 16. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  COM(2012) 736 završna verzija.

(2)  COM(2014) 219 završna verzija, http://eur-lex.europa.eu/legal-content/DE/TXT/PDF/?uri=CELEX:52014DC0219&from=EN

(3)  Mišljenje EGSO-a „Digitalno društvo: pristup, obrazovanje, izobrazba, zapošljavanje i instrumenti za ravnopravnost” (SL C 451 od 16.12.2014., str. 25.).

(4)  http://www.fass.se/LIF/startpage?userType=2

(5)  http://www.mobilehealthglobal.com/in-the-news/interviews/46/interview-with-peteris-zilgalvis

(6)  SL L 394 od 30.12.2006., str. 10.


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/19


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora „Državne potpore poduzećima: Jesu li učinkovite i djelotvorne?”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/05)

Izvjestitelj:

Edgardo Maria IOZIA

Dana 19. veljače 2015. godine, sukladno članku 29. stavku 2. Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je izraditi samoinicijativno mišljenje o temi

„Državne potpore poduzećima: Jesu li učinkovite i djelotvorne?”

(samoinicijativno mišljenje)

Stručna skupina za jedinstveno tržište, proizvodnju i potrošnju, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila 14. srpnja 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 16. rujna 2015.), sa 198 glasova za, 3 protiv i 9 suzdržanih.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) smatra da je ocjena učinka državnih potpora ključan alat za provjeru dosljednosti između rezultata i predloženih ciljeva, čime se omogućuje učinkovitija dodjela resursa te poboljšava transparentnost i potvrđivanje postupaka upravljanja.

1.2.

Mnoge su države članice već razvile kompleksne i strukturirane sustave vrednovanja. Ti se sustavi razvijaju paralelno s rastućim interesom akademskih krugova, što je omogućilo poboljšanje tehnika ocjenjivanja te uvođenje mjernih instrumenata na raspolaganje tijelima za odobrenje.

1.3.

Europska komisija zajedno s državama članicama uspostavila je forum na visokoj razini za državne potpore poduzećima, koji se bavi i ocjenama.

1.4.

U svom govoru na forumu na visokoj razini iz prosinca prošle godine, povjerenica za zaštitu tržišnog natjecanja Margrethe Vestager rekla je sljedeće: „Postoje dva ključna elementa u programu modernizacije državnih potpora (MDP) koji su vrlo važni: transparentnost, koja omogućuje građanima da znaju kamo je otišao njihov novac, i ocjena, koja ih informira o tome je li dobro utrošen”. EGSO se potpuno slaže s tom porukom.

1.5.

EGSO pozdravlja raspravu o ocjeni učinka politika za poslovne potpore i potiče Komisiju da nastavi s pristupom kojeg provodi već nekoliko godina.

1.6.

Međutim, bitno je napomenuti da danas mnogo programa potpora nije podložno ocjenama učinka, uz iznimku ocjena utvrđenih europskim propisima. U mnogo slučajeva, propisima se zahtijeva samo potvrda da se pojedinačne operacije formalno pridržavaju pravnih zahtjeva – stoga ne omogućuju sveobuhvatnu, dugoročnu ocjenu učinkovitosti svih ulaganja u potporu poduzećima. EGSO se zalaže za to da se ocjene učinka uopće i, ako je to moguće, za smanjenje praga od 150 milijuna EUR, definiranog Uredbom o općem skupnom izuzeću kao prag za srednji godišnji proračun iznad kojeg su programi pomoći dužni izraditi ex ante ocjenu, što bi inače isključilo mnoge države članice, osobito kada je potpora u pitanju velika i u odnosu na veličinu države.

1.7.

EGSO naglašava kako cjelokupni zakonodavni okvir o državnim potporama postupno mijenja ulogu Komisije i odmiče je od pretežno administrativne kulture koja je nekad dominirala k novom obliku suradnje s državama članicama, čiji je cilj optimizirati rezultate državnih potpora usmjeravajući se na njihovu učinkovitost. Usvajanje „modernizacije” bio je važan korak naprijed.

1.8.

Države članice moraju uspostaviti odgovarajuće mehanizme za ocjenu, koju bi provodila neovisna tijela. EGSO smatra nužnim sudjelovanje socijalnih partnera u definiranju modela ocjene, bez da se pritom žrtvuje stručnost koju su stekli zaposlenici tijela javne vlasti. Oni također trebaju imati ulogu u razvoju postupaka procjene i sudjelovati u nacrtima finalnog izvješća, čime bi se širila kultura ocjene u sklopu njihovih organizacija i postupno poboljšao postupak istrage. Europska komisija mora doprinijeti harmoniziranju kriterija ocjene u državama članicama. Uspostava usporedivih kriterija ocjene omogućit će sveukupnu ocjenu učinkovitosti državne potpore koju je potrebno provesti.

1.9.

Potrebno je posebno obratiti pozornost na specifične uvjete u regijama koje su uključene u sustav državne potpore. Komisijina hvalevrijedna odluka o izuzećima od prethodne obavijesti, koja pokriva približno 80 % državnih potpora (1), omogućuje hitno odobravanje sredstava, ali i značajno povećava odgovornost i troškove lokalnih tijela, a samim time i javnu potrošnju. Stoga će se države članice morati koncentrirati na davanje potrebnih sredstava za pokretanje specifičnih tečajeva osposobljavanja i razmjenu najboljih praksi između lokalnih vlasti. Potrebno je razviti kulturu partnerstva na svim razinama.

1.10.

EGSO smatra da novi sustav kojim se državama članicama daje odgovornost ex ante ocjene za sobom povlači sveukupni porast troškova za tijela javne vlasti i za poduzeća koji zahtijeva pažljivo planiranje kojim se mogu ukloniti bespotrebne obveze i pojednostavniti postupci. Također napominje da bi razdoblje od šest mjeseci za postupke odobravanja planova za ocjenu veoma složenih programa moglo biti prekratko te da bi izrada protučinjeničnog modela mogla malim državama donijeti znatne probleme.

1.11.

EGSO preporučuje žurno usvajanje komunikacije o konceptu državne pomoći kako bi se pomoglo osobito lokalnim upravama na koje je zbog masovnih izuzeća od obveze dostavljanja prethodne obavijesti prenesen velik teret prepoznavanja državnih potpora i njegovog provođenja na način koji je kompatibilan tržištu. Na primjer, u slučaju javnog financiranja kulture i očuvanja baštine, zbog ustrajne pravne nesigurnosti o tome kada se radi o državnim potporama, javnu upravu prisiljava da svaku intervenciju smatra podložnom pravilima o državnim potporama i svim iz njih proizlazećim administrativnim i proceduralnim opterećenjima. Ista pravna nesigurnost karakterizira i javno financiranje svih infrastruktura, osobito nakon presude u slučaju zračne luke u Leipzigu. Potrebno je jasno razlučivanje između javnih potpora poduzećima koje nisu državne i onih koje su državne prema definiciji iz članka 107. stavka 1. UFEU-a.

1.12.

Iako pozdravlja dosadašnje napore, EGSO smatra da je ključno da se kultura ocjene proširi na sve razine vlasti, kako na regionalnu, tako i na nacionalnu, te se ne smije ograničavati na gore navedene slučajeve. U tom cilju Odbor poziva na ponovno ulaganje napora Komisije i država članica.

1.13.

Provedena analiza upućuje na to da tijela jave vlasti nemaju podatke o upravljanju troškovima koji nastanu zbog nadzora državnih potpora za poduzeća. Nije moguće provesti temeljitu ocjenu učinkovitosti tih sredstava bez da se uzme u obzir koliko troše tijela javne vlasti, osim mjerenja same potpore na temelju dobivenih rezultata. Transparentnost tog sustava ovisi o objavi tih podataka. Iz dostupnih podataka sveukupni administrativni troškovi iznose otprilike 5 %, a tome se još pridaju troškovi usklađivanja od dodatnih 5 % i daljnji troškovi ocjene koji prema procjenama Komisije iznose nešto manje od 1 %. Navedena količina resursa, koja je vjerojatno objektivno manja, čini se pretjeranom.

1.14.

EGSO traži od Komisije da izbjegne stvaranje nepredviđenih daljnjih opterećenja za poduzeća i da se pobrine da cijeli sustav ocjene postane učinkovitiji.

1.15.

Iznimno je važno da se pri ocjeni u obzir uzme i učinkovitost administrativnih troškova i troškova koji proizlaze iz modela ocjene.

1.16.

Potrebno je osigurati usporedivost različitih modela te fleksibilnost u pogledu dimenzija, vrste i pokazatelja kako bi se pojednostavnila ex ante procjena i uskladili kriteriji ex post ocjene.

1.17.

EGSO poziva na integriranu viziju Komisijinog djelovanja u različitim područjima gospodarske politike: strukturnim fondovima, državnim potporama i partnerskim trgovinskim sporazumima, u cilju osiguranja jedinstvenog programa europske gospodarske politike temeljenog na razvoju i rastu.

1.18.

EGSO preporučuje korištenje kriterije analognih onima iz Delegirane Uredbe Komisije (EU) br. 240/2014 (2) od 7. siječnja 2014. o europskom Kodeksu ponašanja za partnerstvo u okviru europskih strukturnih i investicijskih fondova kojima se propisuje obavezno savjetovanje sa svim potencijalno zainteresiranim stranama pri izradi uredbe o ocjeni učinkovitosti državnih potpora.

1.19.

Transparentnost provedenih ocjena mora biti zajamčena i što je više moguće javna, kao što je već na snazi u nekim državama članicama u odnosu na poduzeća i iznos odobrenih potpora.

1.20.

EGSO preporučuje da planovi za ocjenu predviđaju:

ispunjenje cilja politike,

učinak na konkurenciju i razmjenu,

djelotvornost/učinkovitost instrumenta,

provjeru ex ante preduvjeta za nastavak programa ili za slične programe na mikrorazini (specifikacije potpora),

učinak poticaja.

1.21.

EGSO zahtijeva da bude uključen u postupak ocjene sveukupne djelotvornosti i učinkovitosti sustava državnih potpora na kraju razdoblja 2014. – 2020.

2.   Uvod

2.1.

Potpore poduzećima mogu narušiti tržišno natjecanje i fragmentirati unutarnje tržište, čime su kontradiktorne odredbama i duhu ugovora, ako nisu: postavljene unutar jasnog regulatornog okvira; usmjerene na proizvodne djelatnosti i poduzeća koja posebno ulažu u inovacije, istraživanje i razvoj te donose gospodarske i socijalne dobitke; ako nisu ograničene ili kontrolirane.

2.2.

S druge strane, negativne gospodarske prilike koje postoje već nekoliko godina, uključujući ozbiljne nacionalne krize koje nedvojbeno utječu na poduzeća, radnike i građane, zahtijevaju relativno fleksibilan pristup, poput onog što provode glavni konkurenti EU-a na međunarodnim tržištima (koji nisu podložni jedinstvenoj skupini pravila o državnoj potpori). Konkurentnost europskih poduzeća mora biti važno mjerilo. Prioritet je nedostatak radnih mjesta u Europi. Ulaganja su pala za 15 % od njihovog vrhunca u 2007. i 25 milijuna Europljana i dalje je nezaposleno, među kojima je 5 milijuna mladih. Većina njih su žene (3).

2.3.

Zanimljiva studija Europskog parlamenta (4) naglašava značajne razlike između sadašnjih programa u Europskoj uniji i SAD-u. „Politika tržišnog natjecanja Europske unije ima stroga pravila o državnoj potpori, dok zakonodavstvo SAD-a nema nikakve odredbe u tom području.” Prijedlog EU-a za reguliranje državnih potpora, na zahtjev tadašnjeg povjerenika Joaquína ALMUNIJE, uključen je u sadašnje pregovore između EU-a i SAD-a o Partnerstvu za transatlantsku trgovinu i ulaganja (TTIP) (5).

2.4.

Prijedlog se čini slabim i nedosljednim (6). Europa će i dalje imati najrestriktivnije zakonodavstvo na svijetu. Dok to s jedne strane pomaže dovršiti jedinstveno tržište, s druge strane stavlja naše tvrtke u nepovoljan položaj. Europska tvrtka koja proizvodi u SAD-u ima pravo dobiti državnu potporu koja nije dopuštena u EU-u. To će se pojednostaviti usvajanjem sporazuma. EGSO izdaje ozbiljno upozorenje Komisiji da ne daje prednost američkim tvrtkama u sporazumu o slobodnoj trgovini.

2.5.

Dosadašnje je iskustvo pokazalo da postoji potreba za detaljnim pregledom europskog programa državnih potpora.

2.6.

Zbog gospodarske i financijske krize zadnjih nekoliko godina bio je potreban radikalan pregled kriterija potrošnje koji se koriste za definiranje politike javnih ulaganja i politike potpore poduzećima na svim razinama vlasti. Točnije, prioritet je postala potreba da se pronađe bolji način racionalizacije podrške i davanja potpora samo gdje postoji adekvatan poticaj (koji će poboljšati kvalitetu potpore i istodobno omogućiti pravilan nadzor učinkovitosti te potpore), u svjetlu oskudice i ograničene raspoloživosti resursa.

2.7.

EGSO smatra da je primjereno otkriti koji utjecaj imaju politike potpore poduzećima, jesu li identificirani instrumenti za podršku odgovarajući i jesu li administrativni troškovi i troškovi upravljanja proporcionalni dobivenim rezultatima. Moramo stalno imati na umu da se ono što se ne može izmjeriti ne može ni identificirati ili unaprijediti. Mjere koje su dosad usvojene pokrenule su ovaj proces

2.8.

„Procjena se može činiti kao tehnička tema od interesa samo maloj akademskoj istraživačkoj zajednici, dok je provode veće, profesionalne zajednice konzultanata specijaliziranih u financijskoj reviziji ili u ocjenama projekata i programa. Međutim, kako je ocjena zadobila središnje mjesto na dnevnom redu o pametnom zakonodavstvu Europske komisije, postala je ključna tema regulatorne politike, postavljajući važna pitanja o upravljanju i institucionalnim aspektima izvan područja programa rashoda (7).”

2.9.

Od 2008. godine Glavna uprava za regionalnu i urbanu politiku razvila je programe protučinjenične ocjene koji se koriste uz postojeće ocjene (ex ante i ex post) koje se provode u okviru planiranja strukturnih fondova.

2.10.

Od svibnja 2012., u sklopu svojeg postupka modernizacije državnih potpora (State Aid Modernization, SAM), Glavna uprava za tržišno natjecanje uvela je uporabu ocjene učinka koja koristi tehniku protučinjenične analize za neke programe potpora (8). Točnije, novom Uredbom o skupnom izuzeću ocjena programa velikih potpora (godišnjeg budžeta većeg od 150 milijuna eura) postaje obvezna u specifičnim sektorima, kao što su: politika regionalnog razvoja, potpora malim i srednjim poduzećima (MSP-ovi), potpora za istraživanje, razvoj i inovacije, za zaštitu okoliša i energetiku te za širokopojasnu infrastrukturu. Neki su nacionalni planovi već predani (njih četiri), a neki se razmatraju u području istraživanja, razvoja i inovacija te širokopojasne infrastrukture (približno deset).

2.11.

Europski revizorski sud nedavno je intervenirao u slučaju sustava ocjene rezultata koje je koristio EuropeAid, i proglasio ih je neprikladnim (9). Trenutno se pregledavaju sustavi procjene koji se koriste u svim aktivnostima Komisije.

2.12.

Ključna je bolja usklađenost između metodologija ocjene koje se koriste za ocjenu državnih potpora i rezultata korištenja strukturnih fondova, kao i detaljan pregled svih politika rashoda Unije.

2.13.

Svrha protučinjeničnog pristupa ocjeni učinaka javnih politika jest provjeriti sposobnost politike da utječe na željenu promjenu u ponašanju ili na stanje određene ciljne populacije ili korisnika. Zapravo definira u kojoj će mjeri potpora, a ne drugi čimbenici, doprinijeti ostvarivanju određenog rezultata. To se ponekad naziva učinak poticaja.

2.14.

Cilj je postupka ocjene identificirati posljedični utjecaj usvojene politike, uključujući samo izravan učinak te politike. Drugim riječima, uklanja sve moguće distorzije zbog općih makroekonomskih prilika ili raznovrsne prirode poduzeća.

2.15.

Posljedični utjecaj je razlika između promatranih varijabli ishoda nakon provedbe politike (činjenično stanje) i onog što bi se dogodilo da ta politika nije usvojena (protučinjenična situacija).

2.16.

Ta vrsta analize odgovor je na zahtjeve kojima se traži uspostavljanje dokaza o neto učinku podrške i opsegu tog učinka. Na primjer, bavi se pitanjima imaju li potpore pozitivne ili negativne učinke i u kojoj mjeri, mogu li se uočene promjene pripisati usvojenoj politici, variraju li rezultati ovisno o korisniku (velika ili mala poduzeća), regiji ili vremenu, te jesu li administrativni i upravljački troškovi proporcionalni i održivi.

2.17.

Iako je ova tema opsežno zastupljena u ekonomskoj literaturi, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, postoji samo nekoliko slučajeva u kojima tijela javne vlasti u država članicama EU-a nastavljaju i proširuju uporabu ocjena utjecaja kako bi nadzirali i poboljšali svoje politike potpora poduzećima.

2.18.

Najzanimljiviji slučajevi uključuju napore Ujedinjene Kraljevine koja od 2001. redovno ocjenjuje regionalne programe pomoći uporabom kvazi-eksperimentalnih tehnika vrednovanja te Nizozemske koje je 2012. osnovala Stručnu radnu skupinu za procjenu učinka. Slično tome, Finska je uspostavila finsku agenciju za inovacije – TEKES, a Slovenija je odobrila Zakon o nadzoru državnih potpora u 2001.

2.19.

Ovim mišljenjem EGSO želi doprinijeti raspravi koju vode Europska komisija i države članice o učinkovitosti mjera potpora za poduzeća te o potrebi proširenja uporabe ocjena učinka.

3.   Čemu procjena? Lekcije iz literature

3.1.

Ne temelju empirijskih dokaza iz protučinjeničnih analiza, cilj je ovog mišljenja pokazati važnost ocjene. Ocjenu više ne treba smatrati akademskom aktivnošću, već ključnom, institucionaliziranom praksom u sklopu političkog ciklusa koji se odvija u sljedećim fazama: provedba, nadzor, ocjena, preoblikovanje.

3.2.

Stoga će se proučiti nekoliko studija koje su provedene u različitim državama članicama EU-a i istaknuti osnovne naučene lekcije, posebice implikacije politike vezano uz učinak na porast ulaganja, produktivnost, zapošljavanje, inovacije i trošak programa. Zahvaljujući tim pokazateljima možemo razumjeti učinak na rast i trebaju naglasiti potrebu za ciljnim, visokokvalitetnim potporama.

3.3.

Iako se u literaturi naglašava postojanje pozitivne korelacije između javne podrške poduzećima i rasta proizvodnje (ulaganja, zapošljavanje, novi proizvodi), potrebno je napomenuti da se učinak poticanja potpore ne smije uzimati zdravo za gotovo. Postoji još nekoliko čimbenika koji utječu na uspjeh politike, kao što su opći gospodarski trend, funkcioniranje tržišta te ukupna razina oporezivanja.

3.4.

U studiji kojom je analiziran utjecaj Zakona 488. u Italiji, MARTINI i BONDONIO (2012.) pokazali su da su u prosjeku poduzeća koja su dobila izravnu potporu smanjila privatna ulaganja. Čini se da je u tom slučaju izravna državna potpora za poduzeća dovela do smanjenja izdataka privatnog ulaganja, čime se smanjuje potreba za privatnim resursima. Državne potpore treba pridodati ulaganju, a ne zamijeniti ga.

3.5.

U literaturi se također naglašavaju neki važni problemi u odnosu na utjecaj potpora na produktivnost. U studiji ocjene o britanskim poduzećima koja su dobila potporu u sklopu selektivnih programa za regionalnu pomoć (RSA), CRISCUOLO (2012.) objašnjava kako porast produktivnosti nije statistički značajan (10).

3.6.

Čini se da su ti rezultati u skladu s drugim empirijskim dokazima koji pokazuju kako izravna potpora često ima pozitivan učinak na opseg proizvodnje, ali nema nikakvog učinka na produktivnost. Drugim riječima, poduzeća koja dobiju potporu rastu bez povećanja učinkovitosti. Time se ugrožavaju nekonkurentna poduzeća na tržištu.

3.7.

Statističko-ekonometrijski modeli koji otkrivaju utjecaj podrške pomoću protučinjeničnog pristupa također omogućuju prikaz neto učinaka određenih mjera potpore na zapošljavanje. To omogućuje da se izmjeri trošak po novoj radnoj jedinici.

3.8.

Često postoji diskrepancija između broja novih radnih jedinica koje se mogu izravno pripisati potpori i statističkih podataka koji su zabilježeni u ex-post nadzoru. U studiji koja je bila usredotočena na mjere pomoći MSP-ovima u Poljskoj, TRZCIŃSKI (2011.) pokazuje da se od 25 000 novih radnih mjesta „stvorenih” potporom, samo 10 550 uistinu može pripisati usvojenoj politici (11). BONDONIO i MARTINI (2012.) došli su do istog zaključka. Od 89 000 novih radnih mjesta u ex-post nadzoru Zakona 488., uspješno je stvoreno samo 12 500, uz trošak od 232 000 eura po radnoj jedinici (12). Zato je potrebno razmotriti učinak koji državna potpora ima na postojeće poslove te zaštititi lokalnu, regionalnu ili nacionalnu ekonomiju.

3.9.

Potpora poduzećima ima različite učinke ovisno o iznosu dodijeljene potpore, veličini poduzeća, geografskom području gdje se nalazi te vrsti dobivene potpore. Empirijski dokazi iz takvih analiza trebaju biti dostupni javnim donositeljima odluka, voditi ih pri njihovim odabirima i pomoći im da razumiju koja je vrsta potpore i u kojem kontekstu najprikladnija. Kao što je dosad jasno pokazano, važno je formulirati ciljne mjere potpore kako bi se povećala učinkovitost politika.

4.   Napomene

4.1.

Europska komisija mora nastaviti svoj rad na povećanju svijesti o najčešćim načelima i metodama koje se koriste u području ocjene utjecaja. Točnije, EGSO vjeruje da je potrebno održavati radionice o tehnikama procjene i dostupnim metodologijama u raznim državama članicama, u suradnji sa sveučilištima, istraživačkim ustanovama i drugim dionicima. To će iskustvo pomoći Komisiji da bolje razumije prepreke u primjeni propisa te kako bi mogla brzo reagirati po tom pitanju.

4.2.

Iako je potrebno pohvaliti napore Komisije, važno je da se više programa potpore ocjenjuje, osobito kada se radi o velikim iznosima potpore. Također je ključno promicati raspravu o metodologiji čiji je cilj upotpuniti tehnike protučinjenične ocjene novim instrumentima za ocjenu koji mogu obuhvatiti i učinke drugih oblika potpore poduzećima (financijska potpora, neizravna potpora, industrijska politika razmotrena per se).

4.3.

EGSO insistira na nužnosti razvoja prikladne pluralističke metodologije koja bi u obzir uzimala pokazatelje ocjene. Komisija potvrđuje sljedeće (13): „jamči se da javna potpora potiče inovacije, zelene tehnologije i razvoj ljudskog kapitala, izbjegava štetu za okoliš i, naposljetku, omogućuje rast, zapošljavanje i europsku konkurentnost”. Svaki od ovih elemenata, neovisno o samoj ocjeni troška, pridonosi ocjeni učinka državnih potpora. Europski parlament traži da ga se uključi u definiranje metodologije ocjenjivanja, kao i u pogledu europskog zakona o državnim potporama, jer on uvelike utječe na odluke političke ekonomije država članica. EGSO također ističe da bi u cilju istraživanja trebao imati slobodan pristup podacima ocjenjivanja, kako bi poboljšali metodologiju.

4.4.

Bilo bi korisno za Komisiju da zajedno s nacionalnim i europskim statističkim organizacijama raspravi o mogućnosti izrade pouzdane baze podataka o državnim potporama za poduzeća u sklopu jednog metodološkog okvira. Time bi se jamčila transparentnost postupaka donošenja odluka, ali i poticalo istraživačke i ocjenjivačke aktivnosti uključenih javnih tijela i istraživača.

4.5.

Sveučilišta i istraživački centri mogli bi igrati odlučujuću ulogu u pomicanju svijesti prema kulturi ocjenjivanja i u cirkuliranju novih i naprednijih instrumenata za ocjenu javne politike. Nadalje, Europska komisija mogla bi koristiti neovisne istraživačke institute za provođenje studija slučaja s ciljem ocjene učinkovitosti potpore u određenim sektorima kao što su potpore za istraživanje, razvoj i inovacije, potpore za MSP-ove te potpore za energetski sektor i infrastrukturu.

4.6.

S obzirom na to da ocjene koje su obvezne u skladu s novim propisima Zajednice ne uzimaju u obzir učinke koje politika poslovnih potpora ima na europsko gospodarstvo u cijelosti, preporučljivo je da Komisija pokrene pilot studiju o toj temi na kraju sadašnjeg razdoblja izrade programa (2014. – 2020.). Studija bi trebala istražiti tri glavna čimbenika koji utječu na to kako se potpora troši, definirati odnos između potpore za poduzeća i ekonomskog potencijala tijela koje je odobrava, te razumjeti postojeću vezu između politike kohezije i politike konkurentnosti.

4.7.

Ovo je mišljenje prvi korak u radu EGSO-a u mjerenju učinka država na poduzeća. Također odgovara na i podržava aktivnosti Komisije u tom području. Međutim, EGSO smatra da je ključno poboljšati i proširiti debatu. Nastavit će pozorno pratiti rad Komisije u tom području i promicati kulturu djelotvorne i učinkovite ocjene gdje god je to moguće.

Bruxelles, 16. rujna 2015.

Predsjednik Europskog go spodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  Govor Margrethe Vestager, povjerenice za tržišno natjecanje, na forumu na visokoj razini država članica 18. prosinca 2014.

(2)  SL L 74, 14.3.2014., str. 1.

(3)  http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode=teilm020&language=en.

(4)  http://www.europarl.europa.eu/RegData/bibliotheque/briefing/2014/140779/LDM_BRI%282014%29140779_REV1_EN.pdf

(5)  http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2015/january/tradoc_153019.6%20Competition%20SoE%20Subsidies%20merged.pdf

(6)  http://trade.ec.europa.eu/doclib/docs/2015/january/tradoc_153031.pdf

(7)  http://www.lexxion.de/pdf/ejrr/ejrr_2015_01-005.pdf

(8)  Uredba Komisije (EU) br. 651/2014 od 17. lipnja 2014. kojom su definirane određene kategorije potpore kompatibilne s unutarnjim tržištem u primjeni članaka 107. i 108. Ugovora (SL L 187, 26.6.2014., str.1.).

(9)  http://www.eca.europa.eu/Lists/ECADocuments/INSR14_18/INSR14_18_hr.pdf

(10)  Criscuolo, C., Martin, R., Overman H. i Van Reenen, J. (2012.), The causal effects of an industrial policy (Uzročno-posljedični učinci industrijske politike), CEPR Discussion Papers 8818.

(11)  Trzciński, R. (2011), Towards Innovative Economy – Effects of Grants to Enterprises in Poland (Prema inovativnom gospodarstvu – učinci bespovratnih sredstava na poduzeća u Poljskoj), uredio Jacek Pokorski.

(12)  Martini, A. i D. Bondonio (2012.), Counterfactual impact evaluation of cohesion policy: impact and cost effectiveness of investment subsidies in Italy (Ocjena protučinjeničnog učinka kohezijske politike: učinak i isplativost bespovratnih sredstava za ulaganja u Italiji), izvješće za Europsku komisiju, GU Regio.

(13)  COM(2012) 209 završna verzija.


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/26


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Gospodarstvo za opće dobro: održiv gospodarski model usmjeren na socijalnu koheziju”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/06)

Izvjestitelj:

Carlos TRIAS PINTÓ

Suizvjestitelj:

Stefano PALMIERI

Dana 19. veljače 2015., sukladno pravilu 29. stavku 2. svog Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je sastaviti samoinicijativno mišljenje o temi

„Gospodarstvo za opće dobro: održiv gospodarski model usmjeren na socijalnu koheziju”

(samoinicijativno mišljenje).

Stručna skupina za ekonomsku i monetarnu uniju te ekonomsku i socijalnu koheziju, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila 10. srpnja 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 17. rujna), sa 144 glasa za, 13 protiv i 11 suzdržanih.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

EGSO smatra da je model gospodarstva za opće dobro (1) zamišljen radi uključivanja kako u europski tako i u domaći pravni okvir kako bi se napravio pomak prema jedinstvenom europskom tržištu s pomoću gospodarstva utemeljenog na većoj etičnosti i na europskim vrijednostima i postignućima politika društvene odgovornosti, uz uspostavu sinergija za njihovo jačanje.

1.2.

Gospodarstvo za opće dobro predstavlja cjelovit pristup čiji su koncepti bliski temeljnim vrijednostima socijalne ekonomije, kružnog gospodarstva, ekonomije dijeljenja, funkcionalnog gospodarstva, gospodarstva utemeljenog na resursima i plavog gospodarstva.

1.3.

Gospodarstvo za opće dobro podržavaju organizacije civilnog društva, poduzeća i akademski krugovi, a smatra se izvedivim modelom koji jača europske vrijednosti i socijalnu koheziju te promiče odgovoran gospodarski sustav. Zapravo, gospodarstvu za opće dobro potporu je dalo više od stotinu lokalnih skupina te gotovo 2 000 trgovačkih društava (2) i razne socijalne organizacije.

1.4.

U skladu sa strategijom Europa 2020. predlaže se prijelaz na „europsko etično tržište” u okviru kojeg će se poticati socijalne inovacije i povećati stopa zaposlenosti te od kojeg će okoliš imati koristi. „Europsko etično tržište” može se izgraditi provedbom nekoliko strategija, a to su:

1.4.1.

mjerenje pokazatelja blagostanja i društvenog razvoja izvan okvira BDP-a (3), poput proizvoda općeg dobra i bilance općeg dobra;

1.4.2.

donošenje politika u cilju prepoznavanja onih trgovačkih društava koja u većoj mjeri doprinose općem dobru, poput etične javne nabave i promicanja etične unutarnje trgovine;

1.4.3.

promicanje etične vanjske trgovine pod zaštitnim znakom „Europa”. Na taj će način Europa osigurati da bude prepoznata kao etično tržište, a europska trgovačka društva predvodit će svjetsko etično tržište i pridonositi unapređenju ljudskih prava, radnih standarda i zaštite okoliša diljem svijeta;

1.4.4.

poticanje svih vrsta poduzetnika koji osnivaju organizacije usmjerene na pridonošenje općem dobru;

1.4.5.

poticanje etične potrošnje i podizanje svijesti među europskim potrošačima;

1.4.6.

povećanje raznolikosti financijskog ekosustava promicanjem mreža etičnih banaka i burzi diljem EU-a.

1.5.

EGSO traži od Europske komisije da u okviru obnovljene strategije za društvenu odgovornost poduzeća učini važan korak u smjeru nagrađivanja (u pogledu javne nabave, pristupa vanjskim tržištima, poreznih olakšica itd.) onih poduzeća koja mogu dokazati bolje etičke poslovne rezultate.

2.   Uvod

2.1.

Gospodarstvo, a shodno tomu i gospodarska politika imaju ključnu ulogu u današnjem društvu te o njima ovisi uspjeh ili neuspjeh drugih osnovnih politika za dobrobit građana – na području obrazovanja, zdravstva, socijalnih usluga, kulture, okoliša, tehnologije i inovacija. Sve te politike u velikoj mjeri ovise o gospodarskom stanju u kojem se nalaze različite lokalne i regionalne razine.

2.2.

Kriza, koja i dalje ima negativan učinak na gospodarstva država članica i kvalitetu života europskih građana, razotkrila je slabu otpornost socijalnog i gospodarskog sustava EU-a.

2.3.

S druge strane, u skladu s Globalnom anketom Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC) za 2014. godinu (4), ne postoji nijedna zemlja u kojoj većina stanovnika vjeruje da je gospodarski sustav pravedan. Četiri od pet ispitanika (78 %) smatra da gospodarski sustav pogoduje bogatima. Isto tako, 88 % Nijemaca i 90 % Austrijanaca želi „novi gospodarski poredak” (istraživanje Zaklade Bertelsmann) (5), a to nedvojbeno vrijedi i za zemlje koje su najviše pretrpjele zbog gospodarske krize poput Grčke, Portugala, Irske, Španjolske i Italije.

2.4.

Uzimajući u obzir napredak koji je Komisija ostvarila na području socijalnih inovacija te mišljenje EGSO-a SC/39 „Provjera napretka strategije Europa 2020.”, Izvješće o reviziji tijekom provedbe strategije Europa 2020. i inicijativu Upravljačkog odbora strategije Europa 2020. pod nazivom „Razgovarajmo o sreći – izvan okvira BDP-a”, očito je da, želimo li na učinkovit način poduprijeti gospodarsku konkurentnost i socijalnu koheziju, potrebna je promjena obrasca kako bi gospodarski, ekološki i socijalni ciljevi postali istinski međuovisni te kako bi se uspostavila veća ravnoteža između kvalitativnih i kvantitativnih aspekata razvoja zahvaljujući cjelovitom pristupu.

2.5.

Gospodarstvo za opće dobro predstavlja odgovarajući dopunski model koji uživa potporu europskog društva. Njegovi ciljevi i vrijednosti nadilaze konvencionalne modele društvene odgovornosti, a zbog svoje cjelovite vizije ima kapacitet za okupljanje najrazličitijih društvenih aktera.

2.6.

U samo četiri godine gospodarstvo za opće dobro preraslo je u društveni pokret koji podržava više od stotinu lokalnih skupina, gotovo 2 000 trgovačkih društava i socijalnih organizacija te sve veći broj sveučilišta u zemljama poput Austrije, Njemačke, Švicarske, Italije i Španjolske. Osim toga, regija Južni Tirol u Italiji i nekoliko lokalnih vlada u različitim europskim zemljama usvojile su model gospodarstva za opće dobro na svojim područjima.

3.   Gospodarstvo za opće dobro: ciljevi, vrijednosti, strategija i pokazatelji

3.1.

Cilj društva mora biti dobrobit svakog pojedinog člana, u skladu s ustavnim odredbama.

3.2.

Sukladno smjernicama iz članka 3. stavka 1., 2. i 3. Ugovora o Europskoj uniji (6), modelom gospodarstva za opće dobro prvenstveno se predlaže da gospodarstvo mora služiti ljudima , odnosno općem dobru. Ostvarivanje tog cilja mora se zasnivati na polazištu da su novac i kapital važni instrumenti razmjene i ulaganja, ali nikad nisu sami sebi svrha.

3.3.

Gospodarski model za opće dobro temeljio bi se na vrijednostima koje su općenito prihvaćene kao univerzalne: ljudskom dostojanstvu, solidarnosti, ekološkoj održivosti, socijalnoj pravdi, transparentnosti i demokratskom sudjelovanju.

3.4.

Priznavanje općeg dobra kao glavnog cilja gospodarstva iziskuje poseban način mjerenja gospodarskog uspjeha u skladu s ciljem, a ne samo u skladu sa sredstvima: proizvod općeg dobra, bilancu općeg dobra i procjenu kreditne sposobnosti s obzirom na opće dobro, koji dopunjuju BDP, financijsku bilancu i financijsku dobit.

3.5.

Gospodarstvo za opće dobro cjelovit je model kojim se gospodarstvo nastoji uključiti u socijalnu, kulturnu i ekološku dimenziju europskog društva. Kao što je vidljivo iz priložene tablice, model gospodarstva za opće dobro odražava temeljne vrijednosti raznih gospodarskih modela:

VRIJEDNOSTI GOSPODARSTVA ZA OPĆE DOBRO/MODELI

Ljudsko dostojanstvo

Solidarnost/ suradnja

Ekološka održivost

Socijalna pravda

Demokracija

Socijalna ekonomija

X

X

X

X

X

Kružno gospodarstvo

 

 

X

 

 

Ekonomija suradnje

 

X

 

 

X

Funkcionalno gospodarstvo

 

X

X

 

 

Gospodarstvo utemeljeno na resursima

 

 

X

X

 

Plavo gospodarstvo

 

 

X

 

 

Izvor: vlastiti rad.

3.6.

Gospodarstvo za opće dobro predstavlja gospodarski model koji može doprinijeti uspjehu strategije Europa 2020., posebice:

povećanjem stope zaposlenosti i unapređenjem kvalitete postojećih radnih mjesta (vrijednosti „ljudsko dostojanstvo” i „socijalna pravda”),

poticanjem socijalnih inovacija u civilnom društvu te poslovnoj i političkoj domeni (vrijednosti „sudjelovanje i demokracija”),

smanjivanjem emisija CO2, promicanjem obnovljivih izvora energije, unapređenjem energetske učinkovitosti i smanjenjem potrošnje energije (vrijednost „ekološka održivost”),

smanjivanjem broja građana izloženih riziku od siromaštva ili socijalnoj isključenosti (vrijednosti „solidarnost” i „socijalna pravda”).

3.6.1.

Gospodarstvo za opće dobro predstavlja postupak „socijalnih inovacija” i pozitivnog pothvata za promicanje i podupiranje novih zamisli kojima se istodobno zadovoljavaju društvene potrebe, stvaraju novi društveni odnosi i jača stvaranje gospodarske vrijednosti. U tom smislu „inovacije” se odnose na sposobnost stvaranja i provođenja zamisli s kapacitetom za stvaranje vrijednosti; „socijalno” se odnosi na pitanja poput kvalitete života, solidarnosti, sreće i dobrobiti.

3.7.

Gospodarstvo za opće dobro predstavlja instrument za izgradnju snažnih socijalnih i gospodarskih sustava koji europskom civilnom društvu mogu osigurati „zaštitu i razvoj”, koji doprinose iznalaženju rješenja i, u mjeri u kojoj je to izvedivo, sprečavanju kriza te koji osim toga pridonose gospodarskim i društvenim promjenama. S pomoću gospodarstva za opće dobro otpornost dobiva središnju ulogu u podupiranju prijelaza iz faze krize u fazu oporavka i razvoja.

3.7.1.

Otpornost je čimbenik koji utječe na sposobnost civilnog društva da reagira na velika previranja i odgovori na neočekivane napetosti i krize. Sredstva kojima bi se civilno društvo pripremilo za sprečavanje i rješavanje kriza postoje, no nedostaju učinkovitije upravljanje i tješnja suradnja na svim razinama koje zastupaju institucionalne, gospodarske i društvene interese.

3.8.

Povećanje sposobnosti gospodarskih i socijalnih partnera da apsorbiraju učinke kriza i strukturne promjene, upravljaju njima te ih spriječe predstavlja ključan element za civilno društvo u pogledu potpore postizanju životnog standarda koji odgovara ljudskim potrebama. Time se također podupire gospodarska konkurentnost EU-a glede socijalne kohezije i održivosti, s ciljem da se ne ograniče mogućnosti za buduće naraštaje.

3.9.

Kako bi se te zamisli ostvarile, model gospodarstva za opće dobro temelji se na neposrednom sudjelovanju građana kako u poslovnoj tako i u političkoj domeni. Instrumenti poput izvješća o općem dobru, bilance općeg dobra i, posebice, općinskog indeksa općeg dobra temelje se na aktivnom sudjelovanju svih interesnih skupina.

4.   Prijelaz na izgradnju europskog etičnog tržišta

4.1.

Zbog štetnih učinaka nedavne gospodarske i financijske krize europski građani pokazuju manju toleranciju po pitanju gubitka prihoda, rezova na području socijalne skrbi i usluga, ekološke štete, ekonomske neizvjesnosti i nesigurnosti zaposlenja te umanjivanja njihovih socijalnih prava, kao i njihovih potrošačkih i korisničkih prava.

4.2.

Istodobno dobrovoljnim i nedovoljno ambicioznim politikama društvene odgovornosti poduzeća, koje ne iznose dovoljno relevantnih informacija, potreban je nov zamah jer se u mnogim velikim trgovačkim društvima povećavaju razlike u plaćama, žene su u manjini u postupcima odlučivanja, a slabi i angažman na području razvoja karijere mladih zaposlenika.

4.3.

Poduzetnike i MSP-ove pak ugrožavaju nepoštena konkurencija i nemoralne prakse, čime se opstanak mnogih takvih poduzeća dovodi u pitanje. Građani općenito pozivaju na gospodarstvo zasnovano na vrijednostima koje su, u teoriji, ugrađene u nacionalne ustave.

4.4.

Klima društvene nezainteresiranosti odražava se u gubitku povjerenja javnosti u institucije i njihove predstavnike. Želi li ponovno pridobiti nužno povjerenje te ojačati socijalnu i teritorijalnu koheziju, Europska unija morat će preoblikovati svoje politike i izraditi novu strategiju u skladu sa zahtjevima i vrijednostima građana.

4.5.

U tom smislu EGSO u Mišljenju o Godišnjem pregledu rasta za 2014. godinu poziva na proaktivno uključivanje ljestvice socijalnih pokazatelja u europski semestar na ravnopravnoj osnovi s makroekonomskim i proračunskim pokazateljima. Nadalje, ciljevi, metode i instrumenti europskog semestra trebali bi nastaviti uključivati „ozelenjivanje” postojećih industrijskih postupaka u svakom sektoru kao i cjelokupnog gospodarstva kako bi se osigurao izlazak iz krize na temelju održivijeg modela razvoja.

4.6.

Zato se u okviru modela gospodarstva za opće dobro predlaže prijelaz na „europsko etično tržište” u sklopu kojeg su gospodarska i trgovinska politika usklađene s kulturom i vrijednostima koje građani doživljavaju univerzalnima. S pomoću te strategije europsko gospodarstvo i trgovačka društva povratili bi svoj ugled i međunarodni „zaštitni znak” kao organizacije koje se ističu primjerom na području zaštite i promicanja ljudskih prava, kvalitete i značenja rada te očuvanja okoliša.

4.7.

Treba stoga prepoznati one organizacije koje plasiraju proizvode i usluge u skladu s etičkim kriterijima te koje doprinose općem dobru. Točnije, proizvodi i usluge koji ne jamče etički minimum u cijelom vrijednosnom lancu prestali bi biti profitabilni.

4.8.

Ukratko, model gospodarstva za opće dobro podudara se s modelima tradicionalne društvene odgovornosti poduzeća u pogledu vrijednosti, ali ide korak dalje u pogledu ciljeva i metoda. Društvena odgovornost poduzeća u Europi uglavnom se zasniva na načelu „vraćanja društvu dijela dobiti dobivene od društva”, a ne usmjerava se na cilj „stvaranja što veće zajedničke vrijednosti za vlasnike/dioničare te za druge dionike i šire društvo” (7). Zbog toga je, nažalost, velik broj trgovačkih društava sveo svoju društvenu odgovornost na puko filantropsko djelovanje ili marketinške aktivnosti.

5.   Buduće strategije za izgradnju europskog etičnog tržišta

5.1.

Predlaže se nekoliko strategija za izgradnju europskog etičnog tržišta. Plan će započeti mjerenjem doprinosa trgovačkih društava općem dobru i približavanjem europskom nefinancijskom izvješćivanju. Zatim će se europsko civilno društvo izvijestiti o rezultatima društava s pomoću razvoja etičkog označivanja. U okviru donošenja politika prepoznavat će se društva koja u većoj mjeri doprinose općem dobru s pomoću politika etične javne nabave i politika usmjerenih na izgradnju etičnog unutarnjeg i međunarodnog tržišta. Naposljetku, poduzetništvo, potrošnja i bankovne politike uskladit će se s načelima općeg dobra. Sve navedeno ostvarit će se uz izbjegavanje prekomjernog administrativnog opterećenja i uz primjenu tržišnih mehanizama.

5.2.

Mjerenje doprinosa trgovačkih društava općem dobru ispunjavanjem bilance općeg dobra. Bilancom općeg dobra mjeri se nefinancijska dimenzija uspjeha trgovačkog društva: njegov etički uspjeh i doprinos općem dobru. U okviru postojeće verzije bilance općeg dobra mjere se najvažnije ustavne vrijednosti: dostojanstvo, solidarnost, održivost, pravda i demokratsko sudjelovanje – „etički poslovni rezultati” u odnosu na sve kontaktne skupine.

5.3.

Kako bi se otišlo korak dalje od klasične društvene odgovornosti poduzeća, pokret za gospodarstvo za opće dobro predlaže osam „metakriterija” koje bilanca treba zadovoljavati. Bilanca treba biti: 1. univerzalna, 2. mjerljiva u neutralnim bodovima, 3. usporediva između trgovačkih društava, 4. razumljiva dionicima, 5. javna, 6. podložna vanjskoj reviziji, 7. obavezna, 8. s pravnim posljedicama: bolji rezultati donose niže poreze, carinske tarife, kamate itd., u skladu s geslom „etikom do uspjeha”.

5.4.

U okviru pokreta za gospodarstvo za opće dobro više od 200 MSP-ova provelo je bilancu općeg dobra do posljednje faze: ocjene kolega ili vanjske revizije. Prijelaz na obaveznu bilancu može biti postupan. EU je nedavno poduzeo prvi korak usvajanjem direktive o nefinancijskom izvješćivanju. Drugi korak mogao bi biti da se u direktivu uključe samo oni standardi koji zadovoljavaju sve gore navedene metakriterije i dovode do pravnih pogodnosti u skladu s rezultatom. Preostali standardi mogli bi se potom objediniti u nefinancijski dio obavezne bilance stanja trgovačkog društva. „Univerzalna” (financijska i nefinancijska) bilanca postala bi ulaznica za buduće zajedničko etično tržište.

5.5.

Etičko označivanje. U okviru gospodarstva za opće dobro traži se informiranje o etičkom ponašanju na svim proizvodima koji se prodaju na europskom zajedničkom tržištu uz pomoć zajedničkog sustava etičkog označivanja kojim bi se označavao doprinos trgovačkog društva općem dobru. Označivanjem se može vizualno rangirati rezultat bilance općeg dobra, primjerice u pet različitih boja. S pomoću koda za brzi odgovor (QR) potrošači bi mogli pristupiti detaljnoj bilanci stanja.

5.6.

Etična javna nabava. U okviru javne nabave prednost bi se davala organizacijama koje u svojoj bilanci općeg dobra pokažu najveći doprinos općem dobru. Javna nabava u Europi može poslužiti kao pokretač za razvoj „europskog etičnog tržišta” na način da se usvoje kriteriji povezani s doprinosom općem dobru i kvalitetom socijalnog i ekološkog otiska, sukladno Direktivi 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća (8), te da se donesu odgovarajuće socijalne odredbe.

5.7.

Etična unutarnja trgovina. Slobodna unutarnja trgovina poticala bi se među onim organizacijama koje u svojoj bilanci općeg dobra pokažu najveći doprinos općem dobru. Prvo bi se onim europskim trgovačkim društvima koja mogu dokazati da ispunjavaju minimalne etičke standarde u okviru „europskog etičnog tržišta” olakšalo slobodno plasiranje i kretanje proizvoda i usluga. Zatim bi se olakšali uvoz proizvoda, ulaganja i pružanje usluga za ona trgovačka društva iz trećih zemalja koja također mogu dokazati da ispunjavaju minimalne etičke standarde u okviru „europskog etičnog tržišta”. Na taj bi se način politika uvoznih carina i porezna politika povezane s unutarnjom trgovinom i uvozom oblikovale u skladu s etičkim ponašanjem trgovačkih društava.

5.8.

Etična međunarodna trgovina. Etičko ponašanje i doprinos općem dobru moraju postati osobine europskog gospodarstva – odnosno dio zaštitnog znaka „Europa”. Europska trgovačka društva, kao ambasadori europskog društva, kulture i vrijednosti, moraju jamčiti etično ponašanje te to dokazati s pomoću bilance. Politike Europske unije za promicanje vanjske trgovine (programi potpore vanjskoj trgovini, etički standardi za trgovinska pravila itd.) trebale bi stoga u prvom redu podupirati ona trgovačka društva koja pokažu najveći doprinos općem dobru.

5.9.

Poduzetništvo za opće dobro. Poticanje poduzetništva ključno je za osiguravanje gospodarske održivosti Europske unije. Isto tako, po definiciji socijalne inovacije moraju biti usmjerene na pružanje proizvoda i usluga koji doprinose općem dobru društva. Iz tog će se razloga politikama za promicanje poduzetništva na „europskom etičnom tržištu” poticati osnivanje poduzeća i obuka poduzetnika na temelju vrijednosti poput ljudskog dostojanstva, solidarnosti, ekološke održivosti, socijalne pravde i demokratskog sudjelovanja. U svim se gradovima (općeg dobra) mogu ustrojiti centri općeg dobra zaslužni za nastanak poduzeća koja će ili od početka primjenjivati bilancu ili će odmah nastati kao „poduzeća općeg dobra”.

5.10.

Potrošači i poticanje etične potrošnje. Uspjeh „europskog etičnog tržišta” ovisit će o potražnji europskih potrošača za proizvodima i uslugama koji doprinose općem dobru. Bit će potrebno osmisliti i promicati strategije i programe za poticanje etične potrošnje. Tim bi se programima pružale informacije o svojstvima „europskog etičnog tržišta” s pomoću obrazovnih programa, programa za podizanje svijesti i komunikacijskih planova. Spoj bilance općeg dobra i označivanja pružio bi idealan instrument za ostvarivanje tog cilja.

5.11.

Etične banke i proširenje sporazuma iz Basela uključivanjem etičkih kriterija kvalitete na području bankarskih propisa. Od financijske krize 2008. godine i negativnih događaja u bankarskom i financijskom sektoru europski građani postupno gube povjerenje ne samo u europski bankarski sustav, već i u nacionalna i europska regulatorna tijela. Takvo stanje predstavlja ozbiljan rizik za gospodarsku stabilnost europodručja.

5.11.1.

Zbog toga je potrebno unaprijediti etičke standarde u financijskom sektoru te istodobno povećati raznolikost financijskog ekosustava jačanjem mreža etičnih banaka iz cijelog EU-a (zadruga, štedionica, novih etičnih banaka) koje doprinose općem dobru. To može pridonijeti promicanju bankarstva u Europi u okviru kojeg se: (a) pružaju samo osnovne usluge (štednja, plaćanja, zajmovi); (b) ne isplaćuju dividende ili su one ograničene; (c) provodi revizija općeg dobra za svaki kreditni zahtjev. Etička procjena kreditne sposobnosti ove vrste (ethical creditworthiness assessment) predstavljala bi proširenje sporazuma iz Basela na etičke kriterije. Njome bi se mjerila etička dodana vrijednost ulaganja.

5.11.2.

Prvi prototip takve provjere općeg dobra trenutačno se razvija u okviru projekta „banke općeg dobra” u Austriji. Kreditni uvjeti mogli bi se uskladiti s rezultatom procjene. Na taj bi način financijsko tržište postalo instrument održivog društvenog i ekološkog razvoja.

5.12.

„(Regionalna) burza općeg dobra”. Sve etične banke koje rade za opće dobro moći će zajednički ustanoviti regionalnu burzu općeg dobra koja će zaprimati kreditne zahtjeve koji su zadovoljili etičku provjeru kreditne sposobnosti, ali ne i financijsku. Za razliku od svojih konvencionalnih pandana te burze neće biti forum za trgovanje dionicama društava ni ostvarivanje financijske dobiti – to stoga ne bi bio razlog za ulaganje u trgovačko društvo. Financijski bi ulagači svoju korist vidjeli u drugim aspektima: značenju, korisnosti i vrijednostima („trostruki obzor”, eng. triple skyline). Na taj bi način europski građani i trgovačka društva imali priliku ulagati na etičan način u skladu s vrijednostima iz ustava država članica i Ugovora same Europske unije.

Bruxelles, 17. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  Vidjeti internetske stranice „Gospodarstvo za opće dobro”.

(2)  Neka od njih djeluju na vrlo konkurentnim tržištima.

(3)  Radi uzimanja u obzir BDP-a i drugih dopunskih pokazatelja.

(4)  Globalna anketa ITUC-a 2014.

(5)  Zaklada Bertelsmann „Bürger wollen kein Wachstum um jeden Preis” („Građani ne žele rast po svaku cijenu”).

(6)  SL C 83, 30.3.2010.

(7)  COM(2011) 681 završna verzija.

(8)  SL L 94, 28.3.2014., str. 65.


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/33


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora „Metoda Zajednice za demokratsku i socijalnu ekonomsku i monetarnu uniju”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/07)

Izvjestiteljica:

Gabriele BISCHOFF

Dana 19. veljače 2015., sukladno članku 29. stavku 2. svog Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je sastaviti samoinicijativno mišljenje

„Metoda Zajednice za demokratsku i socijalnu ekonomsku i monetarnu uniju”

(samoinicijativno mišljenje).

Stručna skupina za ekonomsku i monetarnu uniju te ekonomsku i socijalnu koheziju, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila 10. srpnja 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 17. rujna), sa 161 glasom za, 6 protiv i 10 suzdržanih.

„EU mora biti zajednica građana, a ne banaka. Njegov je operativni sustav demokracija, a njegova budućnost socijalna pravda (1).”

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Stabilizacija ekonomske i monetarne unije (EMU) može biti uspješna samo ako se uklone deficiti u arhitekturi EMU-a i radi toga poduzmu velike reforme; to iziskuje izmjenu ugovorâ u okviru konvencije. Budući da baš nije realistično očekivati da će se to dogoditi prije 2018., do tada je potrebno poduzimati druge mjere kako bi ekonomska i monetarna unija u okviru postojećih ugovora postala demokratičnija i socijalno osjetljivija te pobrinuti se za to da se usvojeni propisi zaista poštuju.

1.2.

Osim toga, što dulje traje sadašnja politika štednje koja je usmjerena na rezanje izdataka, a ne sadrži učinkovit plan ulaganja za stvaranje prihoda uz pomoć rasta, socijalne kohezije i solidarnosti, sve je jasnije da povećanje socijalne nejednakosti ugrožava gospodarsku integraciju i blagostanje Europe.

1.3.

Nastavak u tom smjeru stoga se ne može podržati. Umjesto toga treba jačati socijalnu, političku i ekonomsku koheziju kako bi se izbjegao raspad europodručja. EGSO se slaže da makroekonomskim razlikama u članicama EMU-a treba pridavati veću pozornost te da u njima moraju uslijediti uravnotežene strukturne reforme u skladu sa zahtjevima monetarne unije i nacionalnim potrebama, kako bi se osigurala potrebna konvergencija. Osim toga, EGSO smatra da je prijeko potrebno kratkoročno upravljanje potražnjom.

1.4.

EGSO se zalaže za jaču „parlamentarizaciju” europodručja, s velikim odborom koji bi obuhvaćao sve zastupnike u EP-u iz europodručja i iz zemalja koje mu žele pristupiti (26 država članica), u kombinaciji s boljom koordinacijom parlamentarnih zastupnika iz europodručja u vezi s pitanjima u pogledu EMU-a (COSAC+). To se može početi događati u relativno kratkom roku.

1.5.

EGSO upozorava na to da neke ciljeve koji su u zadnjih nekoliko godina postavljeni u okviru politike gospodarskog upravljanja treba bolje uskladiti s ciljevima socijalne politike EU-a iz članka 4. stavka 2. UFEU-a te da se mora spriječiti potencijalni sukob gospodarskih i socijalnih ciljeva. Sve aktivnosti u okviru europskog semestra – u skladu s horizontalnom socijalnom klauzulom – moraju biti podvrgnute procjeni socijalnog učinka, a njezine rezultate treba objaviti i o njima javno raspravljati i na nacionalnoj i na europskoj razini. EGSO to može podržati u okviru svojih nadležnosti.

1.6.

Prevladavanje razlika u funkcioniranju tržišta rada, sustava za određivanje plaća i sustava socijalne skrbi ima važnu ulogu u demokratskom i socijalnom EMU-u.

1.7.

EGSO je uvjeren da makroekonomski dijalog u europodručju (MED-EURO) može dati presudan doprinos demokratskom i društvenom razvoju EMU-a, a njegovi rezultati i zaključci trebaju biti uzeti u obzir kako pri sastavljanju godišnjeg pregleda rasta, tako i u ljestvici pokazatelja i u preporukama za pojedine države.

2.   Izazovi i kriteriji za demokratski i socijalni EMU

2.1.

EGSO je objavio nekoliko mišljenja s konkretnim prijedlozima o tome kako bolje osmisliti EMU. Dok se u nekima od njih iznose scenariji za budućnost, u ovom se mišljenju predlažu načini za što brži daljnji razvitak demokratskog i socijalnog upravljanja EMU-om primjenom metode Zajednice radi unapređenja demokratske otpornosti i ispunjavanja socijalnih obveza koje proizlaze iz ugovorâ. Jer malo je vjerojatno da će se prije 2018. godine zaista poduzeti koraci za opsežnije izmjene ugovorâ. Istodobno i dalje postoji zabrinutost da međuvladini instrumenti, posebno Fiskalni pakt, narušavaju metodu Zajednice i potiču podjelu Europe (2). Osim toga, što dulje traje politika štednje koja je u prvom redu usmjerena na rezanje izdataka, a ne sadrži čak ni plan ulaganja i mjere za poticanje rasta, socijalne kohezije i solidarnosti, to je jasnije da povećanje socijalne nejednakosti ugrožava gospodarsku integraciju i blagostanje Europe.

2.2.

Kriza u europodručju razotkrila je konstrukcijsku pogrešku ekonomske i monetarne unije. Budući da već na samom početku nisu međusobno prilagođene razne nacionalne gospodarske politike, članovi monetarne unije razvili su se u mnogim aspektima na različit način (3).

2.3.

Međuvladini postupci smatrali su se u vrijeme krize jedinim načinom brzog dovršenja važnih instrumenata EMU-a, kao što je Fiskalni pakt, jer pojedine države članice ne bi pristale na izmjenu ugovorâ. Neki su instrumenti s jedne strane tijekom krize unaprijeđeni, ali s druge strane vlada konsenzus da parlamenti dosad nisu u dovoljnoj mjeri osmišljavali i nadzirali EMU. To se sada mora promijeniti u skladu s integracijskom politikom. Skupina ministara vanjskih poslova (4) već je 2012. godine stoga preporučila da se kod svih mjera osigura „potpuna demokratska legitimnost i odgovornost” i u tom cilju pojača suradnja između EP-a i nacionalnih parlamenata (5). Europska komisija u svom se konceptualnom dokumentu za povezaniju ekonomsku i monetarnu uniju zalagala za to da kao osnovica pritom posluži institucionalni i pravni okvir ugovorâ. Euroskupina može poduzimati konkretne mjere nakon što takve mjere budu otvorene svim državama članicama.

2.4.

Međutim, u europskoj se političkoj praksi sve više kao „paralelni međunarodnopravni sustav” nameću međudržavna rješenja poput Fiskalnog pakta. U Van Rompuyevom izvješću iz prosinca 2012. ukazuje se na važnost zajedničke interpretacije kod provedbe većih reformi. Također se ističe nužnost veće socijalne kohezije, veće uključenosti Europskog parlamenta i nacionalnih parlamenata te obnova dijaloga sa socijalnim partnerima. Treba poboljšati i situaciju u vezi sa sviješću država članica o odgovornosti (eng. ownership). Tadašnji predsjednik Europskog vijeća (6) time je u raspravu – koja je do tada uglavnom bila usmjerena na gospodarska i fiskalna pitanja te na pitanje manjkavosti demokratske legitimnosti – uveo teme socijalne dimenzije i posebne uloge socijalnih partnera.

2.5.

Nakon izbora za EP 2014. godine te nakon što je tim demokratskim izborima osnažen položaj novog predsjednika Komisije, došlo je do novih prijedloga za raspravu:

(a)

analitička obavijest Priprema sljedećih koraka za bolje gospodarsko upravljanje u europodručju, koju su 12. veljače 2015. objavila četvorica predsjednika (7);

(b)

izvješće petorice predsjednika Dovršenje europske ekonomske i monetarne unije od 22. lipnja 2015. (8).

2.6.

EGSO prima na znanje te prijedloge, a ocjenjivat će ih prema tome u kojoj mjeri njihov koncept daljnjeg razvoja gospodarskog upravljanja pridonosi socijalnoj, demokratskoj, solidarnoj i političkoj Uniji koja jamči primjereni stupanj sudjelovanja građana EU-a i socijalnih partnera.

2.7.

EGSO smatra da EMU iziskuje istinsko jačanje suradnje unutar Zajednice, a ne natjecanje svih protiv svih, što je naznačeno i u nacrtu Komisije. Proširenjem a ne gušenjem potražnje postiglo bi se da gospodarski učinci različitih zemalja u kontekstu rastućeg i uspješnog gospodarstva postanu međusobno sličniji. To podrazumijeva usklađivanje socijalnih normi i prava radnika na putu prema napretku.

2.8.

Supostojanje metode Zajednice, međuvladinih inicijativa (kao što je Fiskalni pakt) i novih „međuoblika” nadzornih funkcija Komisije i Suda Europske unije pri provedbi međudržavnih dogovora ponovno je dovelo do nepreglednog stanja u pogledu aktera, njihove legitimnosti i odgovornosti. Na taj način nije moguće osigurati transparentnost i demokratsku kontrolu. To je izazvalo brojne kritike. Tijekom krize prednost se morala davati brzim rješenjima, ali deklarirani cilj bio je da pojedini međunarodnopravni dogovori kasnije postanu dijelom metode Zajednice. Sudeći po stajalištu petorice predsjednika, stanje se neće promijeniti do 2018. godine. Prema njihovom vremenskom planu, potpuna demokratizacija EMU-a opet će se odgoditi, a pitanju političke unije u njihovom se izvješću posvećuje nedovoljno pažnje. U međuvremenu bi dijalog koji u okviru europskog semestra vode EP, Vijeće i Euroskupina te nacionalni parlamenti i Komisija odnosno nacionalni parlamenti i zastupnici u EP-u (COSAC) trebao dovesti do više povjerenja i zajedničkog djelovanja. EGSO s tim u vezi ističe da pojačani dijalog ne može nadomjestiti politiku integracije. Metoda Zajednice treba biti ponovno pojačana te, umjesto niza različitih međunarodnopravnih režima, poslužiti kao osnova za funkcionirajući EMU.

3.   Bolje upravljanje EMU-om uz pomoć pojačanog sudjelovanja, transparentnosti i odgovornosti

3.1.

Veća uključenost socijalnih partnera može pridonijeti boljem upravljanju EMU-om, a strukturirani dijalog s civilnim društvom pomaže jačanju demokratske otpornosti. EGSO je spreman igrati posebnu ulogu u tome te na raspolaganje staviti svoje iskustvo i resurse, što je, primjerice, već učinio u pogledu strategije Europa 2020. (9).

3.2.

Kao što je napomenuo predsjednik Van Rompuy, problem „svijesti o odgovornosti”, osobito u slučaju socijalnih partnera, bit će mnogo teži, pogotovo s obzirom na to da su socijalni partneri – za razliku od vlada – dosad bili samo nedostatno uključeni u utvrđivanje ciljeva/instrumenata gospodarskog upravljanja. Kako ih se može potaknuti na sudjelovanje u politici na čije su pojedinosti imali samo neznatan utjecaj? Kao socijalni partneri i gospodarski subjekti oni uvelike utječu na razinu i stabilnost cijena, a EMU predstavlja sveobuhvatan okvir za njihove različite sustave određivanja plaća i osmišljavanja politike tržišta rada i socijalne politike.

3.3.

Komisija je 2013. godine predstavila komunikaciju o socijalnoj dimenziji EMU-a (10), u kojoj se posvetila zabrinutosti dionika civilnog društva. „Problematična” gospodarska kretanja moraju se prepoznavati i suzbijati već u ranoj fazi jer bi postojane socijalne nejednakosti mogle ugroziti financijsku i gospodarsku stabilnost EMU-a. U diskusiji koja je uslijedila pokazalo se da postoje dvije škole mišljenja. Jedna kreće od pretpostavke da je socijalna dimenzija EMU-a dodatan neobvezatni stup koji je, za razliku od obvezujućeg proračunskog i gospodarskog upravljanja postupcima, dobrovoljnog karaktera. Drugi, poput EGSO-a, ukazuju na to da su neki od ciljeva gospodarske politike u proturječju s ciljevima socijalne politike EU-a iz članka 4. stavka 2. UFEU-a te da taj sukob ciljeva treba prepoznati i riješiti.

3.4.

Komisija namjerava jače uključiti socijalne partnere i razmjenjivati mišljenja o razvoju plaća i kolektivnim pregovorima. Već je poduzela nekoliko koraka u tom smjeru. Također želi razgovarati sa socijalnim partnerima o europskom semestru i poziva na veće uključivanje socijalnih partnera u državama članicama. I sam EGSO je već iznio vrlo konkretne prijedloge za bolje uključivanje socijalnih partnera u upravljanje gospodarskom politikom (SOC/507) (11). U svakom slučaju, nova raspodjela dužnosti u Komisiji, posebno veće nadležnosti potpredsjednika Dombrovskisa, može se uzeti kao pokazatelj da se sudjelovanju socijalnih partnera poklanja veća pozornost.

4.   Prijedlozi i ocjena

4.1.    Izvješće predsjednika

4.1.1.

EGSO polazi od pretpostavke da će izvješće petorice predsjednika (12) Dovršenje europske ekonomske i monetarne unije  (13) predstavljeno 22. lipnja 2015. poslužiti kao vodič za budući razvoj struktura upravljanja gospodarskom politikom u Europi. EGSO smatra da je zbog dugotrajnih neravnoteža te radi izgradnje povjerenja potrebno učinkovitije i demokratskije upravljanje gospodarskom politikom, osobito u europodručju (14). Nasuprot tome, u analizi se polazi od sadržajno dijelom pogrešnih pretpostavki, što unatoč nekim ispravnim tezama dovodi do problematičnih zaključaka: bez promjene smjera nastavit će se politika štednje, a samim time i smanjivanje plaća i socijalni rezovi. Premda se priznaje da još nisu ostvareni minimalni preduvjeti za dugoročnu održivost ekonomske i monetarne unije, ipak se i dalje ustraje na preporučenom jačanju i trajnoj institucionalizaciji dosadašnje politike borbe protiv krize. EGSO to smatra proturječnim.

4.1.2.

Sadašnja katastrofalna gospodarska situacija u europodručju (također u odnosu na SAD i Japan) ne pripisuje se dugotrajnoj politici borbe protiv krize, već nedostatku konkurentnosti u pojedinim državama članicama koji proizlazi iz razlika u kretanju plaća i državnom deficitu. EGSO izražava žaljenje što se zanemaruju kratkoročni izazovi za makroekonomsku politiku, poput inflacije i deflacije, nedostatka protuciklične politike nakon 2010. te preslabe potražnje, a želi se nastaviti s politikom pretežno asimetrične prilagodbe. Nažalost, petorica predsjednika potpuno zanemaruju osnovni problem koji je postao očit tijekom krize – naime da europodručje u cjelini, za razliku od SAD-a, Japana i Ujedinjene Kraljevine, nema „vjerovnika u zadnjoj instanci”.

4.1.3.

U potpunosti se zanemaruju i različiti pristupi središnjih banaka, koji su u SAD-u i Ujedinjenoj Kraljevini doveli do razmjerno brzog oporavka, a u Europi na početku do pogoršanja stanja. Umjesto politike protuciklične stabilizacije treba – primjerice posredstvom nacionalnih tijela za konkurentnost – jačati postojeće instrumente gospodarskog upravljanja usmjerene na smanjenje duga (eng. deleveraging) i na kretanje plaća koje pogoduje produktivnosti. EGSO izražava žaljenje što nije iskorištena prilika za preispitivanje dugoročne održivosti temelja postojećeg zakonodavstva i za njegovu nadogradnju perspektivom koja bi bila jače usmjerena na cijelu Europu.

4.1.4.

EGSO izražava žaljenje što uzrok gospodarskog razvoja – koji je znatno lošiji od očekivanog – predsjednici vide isključivo u tome što se novi mehanizmi gospodarskog upravljanja i programi prilagodbe u državama pogođenima krizom nisu u dovoljnoj mjeri primjenjivali i razvijali. Prenaglašavanjem strukturnih reformi i cjenovne konkurentnosti država članica za potrebe dovršenja gospodarske unije (prvo poglavlje) previđa se činjenica da su strukturne reforme i određivanje plaća predmetom neprestanih pregovora i rješavanja problema na lokalnoj razini, što su procesi koji slijede demokratska načela. Time se petorica predsjednika pozicioniraju kao vanjski akteri koji države članice nastoje približiti proizvoljno definiranim referentnim vrijednostima, bez jačanja demokratske legitimnosti i svijesti o odgovornosti.

4.1.5.

EGSO stoga izražava bojazan da će to što se u izvješću ne iznosi plan za istinsku fiskalnu uniju dodatno delegitimirati europodručje u državama članicama, pogotovo zato što „povećavanje doze istog lijeka” neće pridonijeti gospodarskom blagostanju svih građana te zato što i dalje prevladava nacionalna perspektiva. EGSO smatra da predložene mjere za integraciju tržišta rada i socijalnih sustava nisu nipošto dostatne, između ostalog zato što im se pridaje drugorazredni značaj – unatoč retorici predsjednika o nastojanjima da se postigne „socijalni AAA rejting” za europodručje. Razvoj socijalne unije EGSO smatra sastavnim dijelom demokratske i socijalne ekonomske i monetarne unije, a ne njezinim privjeskom.

4.2.    Analiza centra Bruegel i prijedlozi  (15)

4.2.1.

Europski centar za strateško promišljanje Bruegel došao je do zaključka da je EMU od samog početka obilježen znatnim razlikama u gospodarskim, socijalnim i političkim uvjetima, koje su odgovorne za greške u politici država članica i neadekvatan europski mehanizam gospodarskog upravljanja. Taj centar predlaže reformu upravljanja gospodarskom politikom u području bankovne unije i makrobonitetnog nadzora financijskoga sektora, sprečavanje jakih odstupanja jediničnih troškova plaća te upravljanje fiskalnom politikom koje može osigurati održive proračune pojedinačnih članica i staviti na raspolaganje resurse u slučaju bankovne krize ili dužničke krize država. EGSO je u nedavnoj prošlosti u svojim mišljenjima izložio slične prijedloge (16).

4.2.2.

Tokovi kapitala iz zemalja sa suficitom pridonijeli su „pregrijavanju” stanja u zemljama s deficitom, a samim time i nominalnom povećanju plaća. Financijskim neravnotežama dosad se posvećivalo premalo pažnje. To je u suprotnosti s namjerom dublje integracije financijskih tržišta.

4.2.3.

Prociklička fiskalna politika za razdoblje 2011. – 2013. i izostanak anticikličke fiskalne politike za 2014. godinu nepotrebno su dodatno zaoštrili socijalnu situaciju (17). Politika bi stoga trebala, uz neophodne strukturne reforme, građanima pružiti prilike, primjerice uz pomoć okvirnih uvjeta pogodnih za privatna ulaganja, kako bi se ponovno stvorila dugoročna zaposlenost. Stoga bi politika trebala poduzeti mjere za jačanje konkurentnosti radi generiranja prihoda i blagostanja, što će svima jamčiti socijalnu stabilnost. EGSO je stoga izričito suglasan sa zaključkom da je prijeko potrebno u kratkom roku povećati ukupnu gospodarsku potražnju i inflaciju. Štoviše, ESB treba rasteretiti i lišiti zadaća fiskalne politike i prilagodbe jediničnih troškova plaća, koje nisu u okviru njegova mandata, a koje on de facto obavlja zbog političke inertnosti drugih institucija.

4.2.4.

EGSO smatra da treba pojačati napore za rješavanje fundamentalnog pitanja demokratskog legitimiteta. EGSO se energično zalaže za potpunu „parlamentarizaciju” europodručja (s velikim odborom koji bi obuhvaćao sve zastupnike u EP-u iz EMU-a i iz zemalja koje žele pristupiti europodručju). Ujedno (u okviru COSAC-a) treba poboljšati koordinaciju parlamentarnih zastupnika iz europodručja u vezi s pitanjima u pogledu EMU-a (18).

4.2.5.

Sam COSAC ukazao je 2014. godine na to da mnogi parlamenti još uvijek nisu dovoljno uključeni te je iskazao zabrinutost da je zbog toga narušena povezanost između građana i EU. Poziva Komisiju i Vijeće da zajedno s parlamentarnim zastupnicima pridonesu rješavanju problema iznošenjem konkretnih prijedloga (19). Oblici sudjelovanja predviđeni člankom 13. Fiskalnog pakta idu u pravom smjeru, ali su za istinsku parlamentarizaciju nedostatni.

4.3.    Veća odgovornosti svih gospodarskih aktera

4.3.1.

Svladavanje razlika u načinu funkcioniranja tržišta rada, sustava za određivanje plaća i socijalnih sustava važno je za demokratsku i socijalnu ekonomsku i monetarnu uniju. Federalni sustav s jedinstvenim europskim tržištem rada u kombinaciji s usklađenim institucijama i socijalnim sustavima kao u SAD-u po svoj prilici kratkoročno nije ostvariv. Povrh toga, taj se proces u slučaju makroekonomske neravnoteže (MIP) treba simetrično osnažiti uz sudjelovanje socijalnih partnera.

4.3.2.

EGSO upozorava na to da neke ciljeve koji su u zadnjih nekoliko godina postavljeni u okviru politike gospodarskog upravljanja treba bolje uskladiti s ciljevima socijalne politike EU-a iz članka 4. stavka 2. UFEU-a te da se mora spriječiti potencijalni sukob gospodarskih i socijalnih ciljeva. Sve aktivnosti u okviru europskog semestra – u skladu s horizontalnom socijalnom klauzulom – moraju biti podvrgnute procjeni socijalnog učinka, a njezine rezultate treba objaviti i o njima javno raspravljati i na nacionalnoj i na europskoj razini. EGSO to može podržati u okviru svojih nadležnosti.

4.3.3.

U izvješću petorice predsjednika spominju se financijska, fiskalna i politička unija, ali ne i socijalna unija. Kaže se da treba osnažiti jedinstveni europski model, ali se više ne spominje jedinstveni europski socijalni model. Iako se teži „socijalnom AAA rejtingu”, ostaje nedorečeno na koji bi se način on mogao postići u okviru povezanijeg EMU-a. Socijalna se pitanja eventualno tematiziraju kao nadopuna ili u kontekstu snažnije propusnosti tržišta rada u državama članicama. Ključni su elementi minimalna razina socijalne zaštite, učinkoviti socijalni sustavi u državama članicama kao i nove inicijative u području radnog prava – inicijative za fleksigurnost – ali se ne ulazi u detalje.

4.3.4.

Vlade država članica snose veliku odgovornost za daljnji razvoj demokratske i socijalne ekonomske i monetarne unije. Isto to vrijedi i za socijalne partnere, na nacionalnoj i europskoj razini, za koje EMU predstavlja nadređeni okvir za njihove različite sustave određivanja plaća i oblikovanje tržišta rada i socijalne politike. Kao gospodarski i društveni akteri u velikoj su mjeri odgovorni za poštovanje zajedničkog cilja stabilnosti EMU-a.

4.3.5.

EGSO ponovo konstatira da monetarna unija s različitim kretanjima cijena i plaća u državama članicama nužno mora rezultirati neravnotežom između regija istog monetarnog područja, pri čemu vanjski šokovi uzrokuju socijalnu i političku krizu te mogu dodatno pojačati razlike (20). EGSO stoga smatra da je ozbiljna rasprava o solidnoj arhitekturi EMU-a neizostavna, što obuhvaća i konsenzus o gospodarskim i socijalnim ciljevima kao i dogovoreni način upravljanja (21). EGSO zaključuje da makroekonomski dijalog EU-a iziskuje osnaživanje i čvršće povezivanje europodručja.

4.3.6.

Makroekonomski dijalog pokrenulo je Europsko vijeće u Kölnu (u lipnju 1999.) kako bi se ostvarila trajna mješavina makroekonomskih politika usmjerenih na rast i stabilnost, odnosno nesmetana interakcija kretanja plaća, monetarne i fiskalne politike. Njegovi su ciljevi i danas jednako aktualni: veći rast i stopa zaposlenosti uz očuvanje stabilnosti cijena, iskorištavanje potencijala proizvodnje i povećanje rasta potencijala (22). EGSO izražava žaljenje što je taj instrument tijekom godina oslabljen te se od izbijanja krize ne koristi za demokratizaciju instrumenata gospodarskog upravljanja i jačanje svijesti o odgovornosti za zajedničko monetarno područje, EMU.

4.3.7.

EGSO je uvjeren da makroekonomski dijalog u europodručju (MED-EURO) može dati presudan doprinos demokratskom i društvenom razvoju EMU-a, ako krug sudionika u dijalogu zadovolji njegove zahtjeve. Međutim, kako bi se makroekonomski dijalog u europodručju uopće mogao voditi, nužno je ograničiti broj sudionika. U njemu bi pored zastupnika socijalnih partnera, Europske središnje banke, Euroskupine i Komisije (uz potpuno očuvanje njihove autonomije i neovisnosti) ravnopravno trebalo sudjelovati i predsjedništvo Odbora za ekonomsku i monetarnu politiku Europskog parlamenta.

4.3.8.

EGSO smatra da bi se MED-EURO trebao održavati barem dva puta godišnje te postati sastavnim dijelom upravljanja gospodarskom politikom EMU-a. Njegovi rezultati i zaključci trebaju se stoga uzeti u obzir kako pri sastavljanju godišnjeg pregleda rasta, tako i u ljestvici pokazatelja i u preporukama za pojedine države. U općem kontekstu monetarne i fiskalne politike te politike plaća u EMU-u može se izgraditi povjerenje i postići veća konvergencija, bez ugrožavanja autonomije kolektivnog pregovaranja. To može, po analogiji s „Paktom o stabilnosti i rastu”, dovesti do višeg stupnja transparentnosti (samo)obvezivanja svih gospodarskih subjekata i imati isti učinak kao i „Pakt o stabilnosti i zapošljavanju”. EGSO u tom kontekstu naglašava da je nesmetana interakcija monetarne i proračunske politike i politike određivanja plaća od velike važnosti za povećanje rasta i zaposlenosti, što pak jača povjerenje u monetarnu uniju.

4.3.9.

Time se odabire pristup koji se razlikuje od prijedloga petorice predsjednika – analogno prijedlogu centra Bruegel – o osnivanju tijela nadležnih za konkurentnost, kako bi se popratili procesi određivanja plaća na nacionalnoj razini. Sukladno prijedlogu petorice predsjednika, nacionalna tijela nadležna za konkurentnost trebaju se koordinirati na europskoj razini. Pravovremeno savjetovanje sa socijalnim partnerima prije izrade izvješća imalo bi smisla jer prijedlog predsjednika u ovom obliku nema velikih izgleda za uspjeh.

4.3.10.

Perspektiva: EMU nikad neće postati stabilan ako se ne poduzmu dalekosežne institucionalne i političke reforme. Odbor je vrlo zabrinut za stabilnost EU-a jer se neophodne reforme, sa ili bez izmjene ugovorâ, uvijek provode u zadnji čas i pod velikim pritiskom. Kao temelj za dobro funkcioniranje EMU-a treba ponovno ojačati socijalnu, političku i gospodarsku koheziju u EU-u te provoditi dosljednu ekonomsku i monetarnu integraciju. EMU ne može funkcionirati bez odvažnih parlamentaraca, političara i socijalnih partnera koji na nacionalnoj i europskoj razini održavaju dijalog s civilnim društvom te nastoje pronaći najbolja rješenja.

Bruxelles, 17. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  Heribert Prantl, „Europa – san ili noćna mora”, predavanje u Ludwigsburgu 14.7.2013.

(2)  The EP, the Fiscal compact and the EU-institutions: a „critical engagement” („EP, Fiskalni pakt i institucije EU-a: ‚kritični angažman’”) – Elmar Brok (EVP, DE), Roberto Gualtieri (S&D, IT) i Guy Verhofstadt (ALDE, BE).

(3)  Europska komisija: Zaposlenost i socijalna kretanja u Europi 2014., 15. siječnja 2015., http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=738&langId=en&pubId=7736

(4)  Završno izvješće Skupine za budućnost Europe od 17.9.2012., koju čine ministri vanjskih poslova Belgije, Danske, Njemačke, Francuske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Austrije, Poljske, Portugala i Španjolske.

(5)  Idem, str. 2ff.

(6)  U bliskoj suradnji s predsjednicima Junckerom, Barrosom i Draghijem.

(7)  Priprema sljedećih koraka za bolje gospodarsko upravljanje u europodručju, analitička obavijest Jean-Claudea Junckera u bliskoj suradnji s Donaldom Tuskom, Jeroenom Dijsselbloemom i Mariom Draghijem, neslužbeni sastanak Europskog vijeća od 12. veljače 2015.

(8)  Izvješće petorice predsjednika Dovršenje europske ekonomske i monetarne unije, http://ec.europa.eu/priorities/economic-monetary-union/docs/5-presidents-report_de.pdf

(9)  Mišljenje EGSO-a „Provjera napretka strategije Europa 2020.” (SL C 12, 15.1.2015., str. 105.).

(10)  COM(2013) 690 završna verzija, Jačanje socijalne dimenzije ekonomske i monetarne unije.

(11)  Mišljenje EGSO-a „Struktura i organizacija socijalnog dijaloga u kontekstu istinske ekonomske i monetarne unije (EMU)” (SL C 458, 19.12.2014., str. 1.).

(12)  Predsjednika Europske komisije, predsjednika Europskog vijeća, predsjednika Europskog parlamenta, predsjednika Euroskupine i predsjednika Europske središnje banke.

(13)  Vidjeti bilješku 8. U nastavku će se razmatrati samo one teme izvješća koje su relevantne za ovo mišljenje.

(14)  Mišljenje EGSO-a „Dovršenje ekonomske i monetarne unije: politički stup” (SL C 332, 8.10.2015., str. 8.).

(15)  André Sapir, Guntram Wolff: Euro-area governance: what to reform and how to do it („Upravljanje europodručjem: što i kako reformirati”), 27. veljače 2015., http://www.bruegel.org/publications/publication-detail/publication/870-euro-area-governance-what-to-reform-and-how-to-do-it/

(16)  Mišljenja EGSO-a „Dovršenje EMU-a – Prijedlozi Europskog gospodarskog i socijalnog odbora za nadolazeće zakonodavno razdoblje EU-a” (SL C 451, 16.12.2014., str. 10.) i „Dovršenje ekonomske i monetarne unije (EMU): politički stup” (SL C 332, 8.10.2015., str. 8.).

(17)  Zsolt Darvas i Olga Tschekassin, Poor and under pressure: the social impact of Europe’s fiscal consolidation („Siromašni i pod pritiskom: socijalne posljedice fiskalne konsolidacije Europe”), Bruegel Policy Contribution 2015/04, ožujak 2015.

(18)  Vidjeti bilješku 14.

(19)  Contribution of the XLIX COSAC (Doprinos XLIX. zasjedanja COSAC-a), Dublin, lipanj 2014.

(20)  EGSO, „Socijalni učinci novog zakonodavstva o gospodarskom upravljanju”, 2012. (SL C 143, 22.5.2012., str. 23.).

(21)  Vidjeti bilješku 14.

(22)  Odluka Europskog vijeća o Europskom paktu za zapošljavanje, Europsko vijeće u Kölnu, 3. – 4. lipnja 1999.


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/40


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Načela učinkovitih i pouzdanih sustava socijalne skrbi”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/08)

Izvjestitelj:

Bernd SCHLÜTER

Dana 22. siječnja 2015., sukladno pravilu 29. stavku 2. svog Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je sastaviti samoinicijativno mišljenje o temi

„Načela učinkovitih i pouzdanih sustava socijalne skrbi”

(samoinicijativno mišljenje).

Stručna skupina za zapošljavanje, socijalna pitanja i građanstvo, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila 1. rujna 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 17. rujna 2015.), sa 130 glasova za, 46 protiv i 10 suzdržanih.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

EGSO se zalaže za jasniju stratešku opredijeljenost socijalne politike Unije, u kojoj treba voditi računa i o posljedicama krize i politike u kriznim situacijama te gubitku povjerenja među stanovništvom.

1.2.

Odbor poziva Komisiju da, u okviru sveobuhvatnog programa rada, utvrdi opća načela socijalne politike. EGSO u točki 4. navodi svoje prijedloge tih načela, koja bi se mogla utvrditi u okviru vodeće inicijative, pravila upravljanja ili bijele knjige te na temelju boljeg usporednog prikupljanja podataka na razini EU-a i država članica. Za ocjenjivanje kvalitete sustava socijalne zaštite nije dovoljno raspolagati samo ulaznim pokazateljima (koliko se novca u pojedinoj državi članici utroši na pojedini oblik socijalne skrbi).

1.3.

Pri utvrđivanju načela socijalne politike u smislu podjednako visoke razine socijalnih standarda, potrebno je voditi računa o nadležnostima država članica i o političkim i kulturnim različitostima socijalnih sustava te težiti postizanju konsenzusa između država članica gdje god je to moguće.

1.4.

Načela socijalne politike trebala bi biti sadržajna osnova za, između ostaloga, buduće preporuke državama članicama u okviru učinkovitije oblikovanog Europskog semestra (1). Načela se trebaju primjenjivati i na strukturne fondove, otvorenu metodu koordinacije (OMK) i ocjenu socijalnog učinka u skladu s člankom 9. UFEU-a. Jedna od mjera kojoj treba težiti je i obvezujuća najmanja razina socijalne zaštite (engl. Minimum Social Protection Floor) na temelju postojeće pravne osnove.

1.5.

Načela socijalne politike trebaju biti i temelj djelovanja institucija EU-a, posebice gospodarsko-političkog upravljanja, nadzora proračuna i upravljanja krizama.

1.6.

Socijalni partneri imaju najvažniju ulogu, naročito u paritetnim sustavima socijalne zaštite i u drugim sustavima uspostavljenima na temelju pregovora između socijalnih partnera te moraju sudjelovati u utvrđivanju načela socijalne politike. Sudjelovati moraju, u okviru svojih nadležnosti, i akteri civilnog društva, udruženja centara za socijalnu skrb, socijalna poduzeća, lokalne vlasti, državne socijalne ustanove, socijalna osiguranja, korisnici i potrošači.

1.7.

EGSO ovom prilikom daje konkretne prijedloge za načela socijalne politike na području sustava socijalne skrbi. Cilj je poboljšati učinkovitost i pouzdanost skrbi i socijalne zaštite te socijalne sigurnosti i zdravstvenih sustava, neovisno o prirodi pružatelja skrbi i vrsti same skrbi. EGSO se posebice zalaže za socijalno-pravnu i financijsku potporu suvremenim socijalnim uslugama u cilju općeg dobra u svim državama članicama EU-a.

1.8.

Odbor uviđa raznolikost sustava u pogledu, između ostalog, ciljeva, prirode i sadržaja socijalne skrbi, solidarnog odnosa i preuzimanja vlastite odgovornosti, pravnog jamstva, financiranja i kvalitete. Također analizira položaj korisnika i socijalnih službi. Odbor smatra da je potrebno jamčiti osnovnu socijalnu skrb na temelju zajedničkih odredbi na razini Unije.

2.   Uvod: kontekst i sadašnja situacija

2.1.

Temelje europske socijalne politike predstavljaju, između ostaloga, ljudska prava, pouke iz dva svjetska rata (2), načelo socijalnog tržišnog gospodarstva zajamčeno ugovorima, ciljevi strategije Europa 2020., potreba za produktivnim nacionalnim gospodarstvima, obveza suzbijanja siromaštva, poglavlja Ugovora o socijalnoj i zdravstvenoj politici te politici zapošljavanja, cilj socijalne kohezije i opća pravila o tržišnom natjecanju iz članka 3. UEU-a. Članak 151. UFEU-a propisuje da socijalna politika ima za cilj promicanje zapošljavanja, poboljšanje životnih uvjeta, odgovarajuću socijalnu zaštitu i borbu protiv isključenosti. Europski socijalni model izraz je jedinstvenog vrijednosnog i kulturnog zajedništva (3), u kojem se demokracija i vladavina prava stapaju s društvenom odgovornošću i solidarnošću. EGSO želi ojačati ovaj model i osigurati njegovu održivost u budućnosti.

2.2.

EGSO je uvjeren da bi socijalna politika trebala biti jedan od stupova politike EU-a, kako sama po sebi tako i kao sredstvo za održivo promicanje rasta i zapošljavanja  (4). Odbor pohvaljuje napredak koji je već postignut u politici zapošljavanja, nekim područjima usklađivanja i zaštiti na radu. EGSO naglašava investicijski aspekt (5) učinkovitih sustava socijalne skrbi i ukazuje na moralnu, društvenu i materijalnu cijenu zanemarivanja socijalne politike. EGSO je uvjeren da se uspješna, inovativna gospodarstva i pouzdana, učinkovita i djelotvorna socijalna skrb međusobno podupiru. Moderni socijalni sustavi mogu postići da gospodarstvo bude otpornije na krize, omogućavaju zapošljavanje te pokazuju visok potencijal za stvaranje radnih mjesta čak i u manje razvijenim regijama (6). Smanjeni izdaci za, na primjer, aktivno uključivanje, jačanje položaja nezaposlenih i povećanje mogućnosti za djecu i mlade nisu elementi održive konkurentske prednosti u kontekstu modernog tehnološkog i informacijskog društva, demografskih promjena (7) i imigracije. Daljnji razvoj sustava na temelju zajedničkih načela može pridonijeti promicanju jednakih mogućnosti i pravednog natjecanja u EU-u.

2.3.

Sustavi socijalne skrbi i zdravstveni sustavi kao i slični sustavi doprinose, između ostaloga, nužnoj socijalnoj ravnoteži, smanjenju siromaštva, jamčenju supsidijarnih sredstava za uzdržavanje i društvenoj stabilnosti. Gotovo svaki državljanin EU-a u nekom je trenutku svog života prisiljen zatražiti pomoć u okviru socijalne skrbi. Socijalni sustavi jamče, na primjer, odgovarajuću mirovinsku zaštitu i stručnu pomoć, primjerice osobama kojima su potrebne briga i podrška.

2.4.

Poslodavci i radnici pokazuju zanimanje za, između ostaloga, usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života, unaprjeđivanje zdravlja i osnaživanje. Stručne socijalne službe promiču komunikacijske vještine i vještine potrebne u svakodnevnom životu, poboljšanje izobrazbe te pružaju podršku, na primjer, u slučaju ovisnosti ili kriza odnosno za njegu i odgoj u obitelji.

2.5.

EGSO je svjestan velikih razlika u pogledu djelotvornosti, pouzdanosti i učinkovitosti socijalnih sustava  (8). Iako u mnogim državama članicama sustavi funkcioniraju dobro, zajednički dijalog o socijalnoj politici u svim državama članicama bio bi ipak od koristi. Sredstva za uzdržavanje (minimum income) iz socijalne skrbi, stručne socijalne usluge i učinkovito uključenje na tržište rada i u društvo nisu svugdje zajamčeni. Posebice zdravstvena skrb često nije dostupna svima. Primjerice, ako korisnici ne mogu podmiriti službena ili neslužbena dodatna plaćanja, nije im u svim regijama ni državama članicama dostupna stručna skrb poput ambulantne njege, pomoći osobama s invaliditetom ili pomoći radi poteškoća u odgoju i obrazovanju. Odbor je svjestan potrebe da se poboljšaju solidarno financiranje i pravna zaštita.

2.6.

Naposljetku, istraživanje zaklade Bertelsmann (9) ukazalo je na značajne razlike u kapacitetima socijalnih sustava, ustanovilo alarmantnu promjenu stanja u pogledu siromaštva i bogatstva u EU-u i svim zemljama članicama i pozvalo EU da uloži veće napore na području socijalne politike. Studija je pokazala da su učinkoviti socijalni sustavi mogući i tamo gdje je BDP relativno nizak, ali i da mogu biti manjkavi čak i tamo gdje je BDP relativno visok. Sve veće siromaštvo ugrožava društvenu stabilnost i gospodarski razvoj (10). Sve većim razlikama između država članica i zabrinjavajućim političkim tendencijama potrebno je suprotstaviti se prijedlozima za socijalnu politiku.

2.7.

Potrebno je poboljšati sadržajni temelj preporuka državama članicama i politike za hitne slučajeve. Umjesto da naknadno udovoljava zahtjevima za humanitarnu pomoć, Unija bi trebala slijediti dosljedna načela socijalne politike. Upitno izravnavanje rizičnog poslovanja banaka, koje se financira novcem poreznih obveznika, mora biti u razumnom odnosu s ulaganjima u učinkovito funkcioniranje socijalnih sustava. Pravila unutarnjeg tržišta, na primjer na području državnih potpora i javne nabave, već danas imaju značajan utjecaj na socijalne sustave i socijalne usluge iako je očigledno da ih se ne ocjenjuje na temelju kriterija socijalne politike.

2.8.

Uzimajući u obzir socijalnu tržišnu privredu  (11) kao novi cilj Ugovora, politiku unutarnjeg tržišta trebalo bi obogatiti aspektima socijalne politike (12). EGSO je svjestan trenutnih potreba (13) i ohrabruje Komisiju i Europsko vijeće da utvrde i provode načela socijalne politike (14).

2.9.

Nova etapa europske socijalne politike mogla bi se izgraditi na, primjerice, sljedećim temeljima: Vijeće je već 1992. godine pozvalo na uvođenje minimalnog dohotka (15), a 2000. je pripremilo socijalni program. U skladu s člankom 12. Europske socijalne povelje, države članice dužne su osigurati sustave socijalne sigurnosti. U ciljeve ugovora EU-a također spadaju socijalna kohezija i zaštita usluga od općeg interesa (16). MOR (17) je objavio osnovne standarde za socijalne sustave. Važeća Bijela knjiga o socijalnoj politici EU-a objavljena je 1994. Na razini EU-a zajamčeno je pravo na sredstva za uzdržavanje  (18). Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom postavlja važne standarde.

2.10.

U svom mišljenju SOC/482 EGSO, jednako kao i Parlament (19), Odbor regija (20) i različite organizacije, poziva na uvođenje odgovarajućeg minimalnog dohotka (21). Odbor se aktivno bavio temama kao što su, između ostalog, socijalne službe, socijalna poduzeća, socijalna ulaganja, zapošljavanje, članak 9. UFEU-a, inicijativa za mlade, gospodarsko upravljanje i usluge od općeg interesa. Ovo mišljenje je u mnogim drugim aspektima povezano s dokumentima EGSO-a i EU-a, koje ovdje ne možemo pojedinačno navoditi.

3.   Opće napomene: ciljevi i sadržaj Mišljenja

3.1.

EGSO je u ovom mišljenju usredotočen na važan aspekt programa socijalne politike, naime na poboljšanje učinkovitosti i pouzdanosti kako skrbi tako i socijalne zaštite, socijalne sigurnosti i zdravstvenih sustava. Mišljenje se bavi „socijalnom skrbi” koja se u cijelosti ili djelomično financira iz poreza ili sustava socijalnog osiguranja te spada u područje javne socijalne politike na temelju socijalnog zakonodavstva ili paritetnih ugovora koji su podložni kontroli, pri čemu nije odlučujuća priroda pružatelja usluge. „Socijalnu skrb” u smislu ovog mišljenja mogu pružati javna i lokalna uprava, socijalna osiguranja, neovisna socijalna poduzeća, dobrotvorne organizacije i poduzeća različitog pravnog oblika. Sve njih se u ovom mišljenju smatra „socijalnim službama” ako socijalnu skrb pružaju sami. Pojam „socijalna skrb” obuhvaća sve vrste skrbi, između ostaloga usluge i novčane naknade u socijalnom i zdravstvenom sektoru. Pod socijalnim osiguranjem podrazumijevaju se paritetna i/ili obvezna socijalna osiguranja i/ili uzajamna osiguranja, koja ispunjavaju određenu funkciju u sustavima socijalne sigurnosti uspostavljenima na temelju socijalnog prava ili paritetnih sporazuma.

3.2.

Različitost socijalnih sustava, skrbi, pojmova i njihovog sadržaja iziskuje oprez u raspravama o socijalnoj politici i u prijevodima. Sustavi država članica odgovaraju njihovim pojedinačnim socijalnim politikama, kulturi i povijesti, te bi se trebali nastaviti razvijati u duhu europskog socijalnog modela. Potrebno je naći razumnu ravnotežu (22) između raznolikosti sustava i potrebnih zajedničkih načela.

3.3.

Unija bi trebala stvoriti zajednički prostor za raspravu o socijalnoj politici, izraditi suvremene standarde i razviti vlastite inicijative te poticati usklađeni daljnji razvoj socijalnih sustava. Načela socijalne politike mogu biti sadržajna osnova za prijedloge Komisije, posebice u okviru Europskog semestra, strategije Europa 2020. i otvorene metode koordinacije, kao i za provedbu ocjene socijalnog učinka u skladu s člankom 9. UFEU-a (23). Ta bi načela trebala ponuditi i sadržajnu osnovu za obveznu minimalnu razinu socijalne zaštite (engl. Minimum Social Protection Floor), rad i upravljanje (24) tijela EU-a, naročito u kriznim situacijama, nadzoru proračuna i gospodarskom upravljanju.

3.4.

Trebalo bi provjeriti jesu li sustavi socijalne skrbi održivi u budućnosti. Socijalne službe trebale bi poštovati demokratski legitimne ciljeve za opće dobro pri čemu trebaju sačuvati svoju svojstvenu samostalnost.

3.5.

O pružanju socijalne skrbi građanima u načelu odlučuju javne ustanove za socijalnu skrb, socijalna osiguranja ili pak netko treći poput pružatelja usluga, primjerice liječnici, koji propisuju određenu terapiju. Potrebno je razlikovati odluku o pružanju socijalne skrbi od pružanja skrbi i njegova financiranja; ponekad se, na primjer, korisniku uruči novčana potpora uz ili bez obveze da koristi određenu stručnu pomoć. Neke socijalne usluge pružaju izravno lokalne uprave, druge ustanove za socijalnu skrb ili socijalna osiguranja. Ako ih, međutim, pružaju neovisne socijalne ustanove, za pravni odnos i financiranje mogu vrijediti vrlo različita pravila. Postoje, na primjer, sustavi javne nabave, dogovori o pružanju usluga i naknadi između socijalnih službi i onih koji skrb financiraju, naknadno plaćanje troškova, sustavi na temelju vaučera ili izravno financiranje socijalnih službi za nespecifične slučajeve, naročito za savjetovanje i prevenciju. U sustavima ugovora i vaučera, javna ustanova nadležna za financiranje plaća socijalnu službu izravno na temelju broja slučajeva. Trebalo bi se zapitati postoje li dovoljna pravna sigurnost i dostatne mogućnosti izbora i sudjelovanja korisnika u svakom od sustava.

3.6.

Socijalni partneri imaju središnju ulogu posebice u sustavima socijalnog osiguranja te bi stoga trebali biti najvažniji sudionici u utvrđivanju načela socijalne politike. Nacionalne i lokalne socijalne ustanove, socijalna osiguranja i neovisne socijalne ustanove imaju središnju ulogu u, na primjer, pružanju socijalne skrbi. Stoga njihovi predstavnici trebaju i dosljedno sudjelovati u okviru svojih nadležnosti.

3.7.

Imajući na umu da je potrebno naći razumnu ravnotežu između nadležnosti država članica, zajedničkih europskih vrijednosti i poštenog tržišnog natjecanja unutar EU-a, sljedeća načela trebaju dati sadržajni poticaj daljnjim koracima na području socijalne politike EU-a.

4.   Načela za sustave socijalne skrbi

4.1.

Načelo minimalne zaštite: jamčenje osnovne, supsidijarne socijalne skrbi, između ostalog, sredstava za uzdržavanje (engl. minimum income) za osobe koje nemaju dovoljno prihoda u vidu osobnog dohotka, mirovine ili drugih oblika socijalnih primanja. Ono obuhvaća i razvoj zajedničkih pokazatelja za osnovnu socijalnu skrb (25). Financijska sredstva za uzdržavanje trebala bi pokrivati barem stvarne troškove hrane, smještaja, odjeće, vode, energije i osnovne zdravstvene skrbi.

4.2.

Načelo nužnosti: razvoj i pružanje suvremene i stručne socijalne skrbi i zdravstvenih usluga u različitim problematičnim situacijama u kojima se nalaze, primjerice, obitelji, osobe s invaliditetom, bolesni, nezaposleni, samohrani roditelji, djeca, njegovatelji članova obitelji, izbjeglice, mladi (26) s poteškoćama u razvoju, roditelji s problemima u odgoju, pružatelji kućne njege ili druge skrbi u kućanstvu (27), osobe koje imaju probleme s prezaduženjem (28), ovisnosti i psihosocijalnih problema. Učinkovita socijalna skrb obuhvaća također savjetovanje, skrbništvo, usmjeravanje, praćenje, njegu, obrazovanje i odgoj, liječenje i terapiju (29). S obzirom na to da su razlozi nezaposlenosti raznoliki i da je potrebno spriječiti pad u siromaštvo, korisno je uz pomoć pravno zajamčenih, aktivnih mjera na tržištu rada poticati brzu reintegraciju na tržište rada, a do tada svim tražiteljima zaposlenja – naročito mladim ljudima koji su u potrazi za prvim zaposlenjem ili ženama koje, nakon dužeg prekida, žele ponovno raditi – pružiti odgovarajuću skrb.

4.3.

Načelo određenosti: razvoj jasnih ciljeva socijalne politike na području socijalne skrbi, poput jednakih mogućnosti i jednakosti među generacijama, aktivnog uključenja, nadoknada za teškoće, usklađivanja profesionalnog i obiteljskog života, zaštite od životnih rizika, prevencija, mjera za krizne situacije, sudjelovanja u zapošljavanju i u društvu, skrbi za starije osobe, obrazovanja itd. Uz to, potrebno je na odgovarajući način s pravno-socijalnog gledišta odrediti vrstu skrbi poput, na primjer, novca i/ili usluga, ambulantnog ili stacionarnog liječenja i sl. Pritom bi trebalo težiti ravnoteži između prava korisnika na vlastitu odluku i učinkovitosti socijalne skrbi.

4.4.

Načelo dostupnosti: jamčenje lokalne, vremenske i financijske dostupnosti socijalne skrbi i, posebice, socijalnih usluga bez diskriminacije. Dostupnost omogućuju solidarno i održivo financiranje, transparentnost ponude usluga i konkretno pravno jamstvo koje uključuje mogućnost tužbe i žalbe. Obvezna participacija, ako postoji, treba biti socijalno uravnotežena i ne smije predstavljati prepreku. Administrativna kontrola nužnosti specifične vrste pomoći može biti kontraproduktivna kod određenih usluga, poput pomoći kod ovisnosti ili psihosocijalnih problema. Korisnicima posebice treba aktivno nuditi savjetovanja i prevenciju.

4.5.

Načelo proporcionalnosti: usluge trebaju biti potrebne i primjerene u svom obliku i dosegu. Diskrecijske odluke i socijalno zakonodavstvo trebaju se temeljiti na načelu proporcionalnosti. Trošak resursa i očekivani učinak nekog oblika socijalne skrbi trebaju biti u razumnom razmjeru. Načelo proporcionalnosti treba primjenjivati i na pravne obveze građana u pogledu korištenja socijalne skrbi ili sličnih postupaka te na odnos prava i obveza.

4.6.

Načelo solidarnosti: financiranje socijalne skrbi treba temeljiti prije svega na solidarnim sustavima socijalnog osiguranja i pravednim i solidarnim poreznim sustavima. Solidarno financiranje trebalo bi po mogućnosti obuhvatiti sve društvene skupine i slojeve. Time bi se doprinijelo pouzdanosti, prihvatljivosti i održivosti financiranja. Neprijavljeni rad (30) i izbjegavanje plaćanja poreza potkopavaju socijalni sustav. Zbog demografskog i gospodarskog razvoja moglo bi biti potrebno proširiti oporezivanje na sve vrste prihoda, uključujući prihode od kapitala. Bolja koordinacija europskih poreznih sustava i sustava za financiranje može poboljšati osnove za financiranje. Privatna ulaganja, donacije, građanski i vjerski angažman te korištenje fondova zaklada dobrodošla su nadopuna redovitog financiranja, ali ne mogu jamčiti ostvarenje prava niti infrastrukturu.

4.7.

Načelo individualne odgovornosti: tražiteljima zaposlenja i osobama s teškoćama pri uključivanju na tržište rada i sl. socijalna skrb i sustavi poticaja trebali bi pružati podršku s ciljem da prihode za život ostvaruju vlastitim snagama, bilo u cijelosti ili djelomično. Građanima bi trebalo pružiti mogućnost dodatnog osiguranja u okviru paritetnih sporazuma koji nadopunjuju državni sustav i o kojima se pregovara i upravlja na neprofitnoj osnovi. Profesionalna pomoć u razvoju stručnih kvalifikacija i osobnih vještina, poput komunikacije ili socijalnih i ostalih kompetencija potrebnih u svakodnevnom životu, često je preduvjet razvoja odgovarajuće vlastite i društvene odgovornosti. U cilju očuvanja zdravlja pojedinca, sustavi socijalnog osiguranja mogli bi promicati zdrav način života uz pomoć prevencije, poticajnih mjera i više razine zaštite potrošača.

4.8.

Načelo sudjelovanja: sve vrste skrbi, pojedinačno ili u kombinaciji s drugima, trebaju pridonijeti tome da građani budu sastavni dio društva, što obuhvaća stručno, kulturno i političko sudjelovanje kao i sudjelovanje u društvenom blagostanju.

4.9.

Načelo ustroja: odgovarajuće oblikovanje pravnih i financijskih odnosa među korisnicima, ovisno o tome radi li se o sustavu javnih ili neovisnih socijalnih službi, javne socijalne uprave ili socijalnog osiguranja. Ako su neovisne socijalne službe dio sustava javne socijalne skrbi na temelju, primjerice, socijalnog zakonodavstva i financiranja, njihovo djelovanje i, posebice, njihovo financiranje i dostupnost trebaju poštovati načela koja se ovdje navode. Takve socijalne službe trebale bi se financirati solidarno te bi ih trebalo regulirati u okviru socijalnog prava kako bi mogle pružati visokokvalitetnu skrb svim građanima.

4.10.

Načelo vlastitog odabira korisnika: korisnici nisu pasivni primatelji nego supružatelji pomoći i građani s pravom na uslugu. Građani bi trebali imati mogućnost da, unutar određenog raspona troškova, izaberu između različitih oblika skrbi, na primjer ambulantnu, stacionarnu ili neku drugu skrb, poput organiziranog stanovanja. Odgovarajuća vrsta pomoći ovisi o osobnoj situaciji, specifičnim potrebama za stručnom pomoći koje utvrđuju osposobljeni stručnjaci, željama pojedinca i lokalnoj situaciji. Ako su neovisne socijalne službe dio sustava javne socijalne skrbi na temelju, primjerice, socijalnog zakonodavstva i financiranja, korisnicima bi trebalo omogućiti da izaberu između različitih usluga.

4.11.

Načelo pravne sigurnosti: pravno jamčenje skrbi, primjerice na temelju socijalnog zakonodavstva ili sličnih demokratski utemeljenih pravnih instrumenata država članica. Odredbe takvog socijalnog zakonodavstva trebale bi regulirati: zakonska prava, diskrecijske odluke, obvezu suradnje korisnika, opis uvjeta za pružanje skrbi, mogućnosti žalbe i tužbe odnosno javnog nadzora privatnih pružatelja javnih usluga, kvalitativne standarde, jamstvo dostupnosti, obveze u pogledu infrastrukture, vrste financiranja itd. Osiguranje prava odnosno zakonska prava korisnika trebala bi biti zajamčena barem prilikom pružanja temeljne socijalne ili zdravstvene skrbi. Kod nekih oblika skrbi, diskrecijsko pravo može bolje odgovoriti na okolnosti. Osobito je nužno pravno zaštititi dobrobit osoba koje trebaju zaštitu (31). Neovisne socijalne službe trebaju imati zaštićeni pravni položaj i nediskriminirajući pristup pružanju usluga osim kad se radi o monopolskim sustavima. U nekim državama članicama načelo socijalne države, kao sastavni dio ustavnih prava, podržava stajalište socijalne politike i jamči osnovnu socijalnu skrb čak i u vrijeme krize.

4.12.

Načelo općeg dobra: naročito bi poduzeća i organizacije čiji je cilj opće dobro i koje omogućuju sudjelovanje  (32), poput neprofitnih organizacija, socijalnih poduzeća, javnih službi, udruga, pojedinih oblika zaklada i zadruga, udruga potrošača, i drugih aktera civilnog društva trebali imati pravo na odgovarajuće financijske i pravne uvjete. Financiranje profitnih organizacija koje se bave socijalnom djelatnošću iz poreza ili doprinosa socijalnom osiguranju zahtijeva dubinsku socijalno-političku raspravu, odgovarajuće kontrole i barem postojanje okvira za raspodjelu dobiti.

4.13.

Načelo transparentnosti: korištenje javnih sredstava službi za socijalnu skrb i javne uprave trebalo bi biti transparentno. Građanima bi trebali biti dostupni podaci o pravnoj osnovi, razlozima za odluke o skrbi i odobrenju itd.

4.14.

Načelo umreženosti: svakodnevica, promjena načina života, novi oblici obitelji, starenje i imigracija zahtijevaju integrirane i umrežene usluge  (33). Treba izbjegavati razdvajanje, isključenost i diskriminaciju.

4.15.

Načelo jednakosti: korisnici, socijalne ustanove i socijalne službe trebaju imati zakonski regulirana i izvršiva prava i obveze. Ako su predviđene kazne ili odštete u slučaju kršenja zakona, one trebaju biti primjenjive ne samo na korisnika nego i na javne socijalne ustanove.

4.16.

Načelo kvalitete: za socijalne usluge trebaju postojati mjere osiguranja kvalitete. Procjenu potreba te planiranje i provedbu mjera trebalo bi temeljiti na dostignućima socijalnih znanosti i stručnom znanju; usluge svakom pojedincu treba poboljšati na temelju mjera za obuku, profesionalizacije kao i pristojnih plaća i radnih uvjeta u okviru slobodnog kolektivnog pregovaranja. Okvir za kvalitetu usluga od općeg interesa u Europi (COM(2011) 900 završna verzija (34) može biti vodilja za preporuke EU-a za socijalne službe. Trebalo bi poticati mobilizaciju i obuku volontera u uvjetima kad je to korisna dopunska mogućnost.

4.17.

Načelo koordinacije: rješavanje prekograničnih slučajeva pružanja socijalne skrbi i socijalne zaštite treba biti poboljšano. U takvim slučajevima potrebno je poštovati kapacitete nositelja financiranja, poreznih obveznika i uplatitelja doprinosa kao i načelo socijalne solidarnosti i proporcionalnosti. Potrebno je izbjegavati jednostrano opterećenje, naročito učinkovitih nacionalnih sustava.

Bruxelles, 17. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  Primjerice, pomnijim nadzorom i ocjenjivanjem provedbe preporuka te povezivanjem sa strukturnim fondovima (SL C 170, 5.6.2014., str. 23.).

(2)  Govor Winstona Churchilla u Zürichu, 1946.: „Moramo izgraditi Sjedinjene Države Europe”.

(3)  Povelja temeljnih prava EU-a; Europska socijalna povelja.

(4)  SL C 143, 22.5.2012., str. 102.

(5)  Vidjeti COM(2013) 83, 20.2.2013.; SL C 226, 16.7.2014., str. 21.

(6)  SL C 143, 22.5.2012., str. 23.; SL C 271, 19.9.2013., str. 91.; SL C 226, 16.7.2014., str. 21.

(7)  SL C 161, 6.6.2013., str. 27.

(8)  Dokumenti Europskog semestra, Caritas Europa: Budućnost države blagostanja (The Future of the Welfare State), 2012., dokumenti Platforme za socijalnu zaštitu.

(9)  Social Inclusion Monitor Europe (SIM) – Index Report Social Justice in the EUA Cross-national Comparison, 2014.

(10)  Izvješće OECD-a In It Together (Zajedno u istom brodu), 2015.: Jaz između bogatih i siromašnih u većini je zemalja veći nego ikad u posljednjih 30 godina. Deset posto najbogatijih u zemljama OECD-a danas zarađuje 9,6 puta više od deset posto najsiromašnijih. U 80-ima taj je omjer iznosio 7,1.

(11)  Čl. 3. stavak 3. UEU-a.

(12)  Npr. izvješće think-tanka Prijatelji Europe, Social Union (Socijalna unija), 23.3.2015.

(13)  Vidjeti Paket mjera EU-a za socijalno ulaganje; Katoličko sveučilište Leuven, Social Protection at the Top of the international Agenda (Socijalna skrb na vrhu međunarodnog dnevnog reda), 2014.; EGSO, Vers une Europe 2020 plus efficace: les propositions de la societé civile pour renforcer l’inclusion sociale et la competitivité en Europe (Za učinkovitiju strategiju Europa 2020.: prijedlozi civilnog društva za promicanje socijalnog uključivanja i konkurentnosti u Europi), 4.12.2014.; EGSO, Akcijski plan za Europu, travanj 2014.

(14)  Vidjeti npr. COM(2014) 902 završna verzija, 28.11.2014.; Pismo povjereniku Thyssenu od 1.11.2014.; Prioriteti predsjednika Junckera, 12.9.2014.; luksemburško predsjedništvo Vijeća i sastanak ministara za socijalna pitanja 16. i 17.7.2015. o jačanju socijalne dimenzije; izvješća Odbora za socijalnu zaštitu.

(15)  Preporuka Vijeća od 24.6.1992. (SL L 245 od 26.8.1992., str. 46.).

(16)  Između ostalog članak 2. i članak 3. stavak 3. UEU-a te članak 2. stavak 3., članci 14., 56., 107., 162. i sljedeći, 168., 174. i članak 175. stavak 3. UFEU-a i Protokol broj 26. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU).

(17)  Preporuke MOR-a iz 2012. godine; MOR 2014.-2015.: World Social Protection Report (Svjetsko izvješće o socijalnoj zaštiti).

(18)  Povelja o temeljnim pravima EU-a, članak 1. u vezi s člankom 34. stavkom 3.

(19)  Rezolucija od 20.10.2010. (2010/2039(INI)) (SL C 70 E, 8.3.2012., str. 8); Rezolucija od 15.11.2011. (2010/2039(INI)) (SL C 153 E, 31.5.2013., str. 57.).

(20)  http://toad.cor.europa.eu/corwipdetail.aspx?folderpath=ECOS-V%2f012&id=20923

(21)  SL C 170, 5.6.2014., str. 23.

(22)  U tom smislu, potrebno je voditi računa o pravu država članica da utvrde temeljna načela svojih sustava socijalne sigurnosti iz čl. 153. stavka 4. UFEU-a.

(23)  Konferencija o suverenoj dužničkoj krizi, EU-u i reformi socijalne države (The sovereign debt crisis, the EU and welfare state reform) u organizaciji Europskog sindikalnog instituta, 3.2.2015.

(24)  U srpnju 2015. predsjedništvo Vijeća uputilo je ministrima za socijalna pitanja prijedloge u vezi sa socijalnim aspektima okvira za upravljanje.

(25)  SL C 170, 5.6.2014., str. 23.

(26)  AGJ: Die europäische Dimension der Kinder- und Jugendwohlfahrt (Europska dimenzija skrbi o djeci i mladeži), 2015.

(27)  SL C 12, 15.1.2015., str. 16.; SL C 21, 21.1.2011., str. 39.

(28)  SL C 311, 12.9.2014., str. 38.

(29)  Vidjeti Dahme/Wohlfahrt, 2015.

(30)  SL C 458, 19.12.2014., str. 43.

(31)  Na primjer, djeca i mladi, trudnice te ranjive i poslovno nesposobne osobe.

(32)  EGSO-ova inicijativa za socijalno poduzetništvo.

(33)  Kocher/Welti, 2010.

(34)  Vidjeti Komunikaciju „Okvir za kvalitetu usluga od općeg interesa u Europi (COM(2011) 900 završna verzija)”, njem. Ein Qualitätsrahmen für Dienstleistungen von allgemeinem Interesse in Europa (COM(2011) 900final).


PRILOG

Sljedeće točke iz mišljenja Stručne skupine za zapošljavanje, socijalna pitanja i građanstvo odbačene su u korist amandmana, ali su dobile najmanje četvrtinu glasova:

Točka 1.3.

Pri utvrđivanju načela socijalne politike u cilju usklađenog razvoja socijalnih sustava, potrebno je voditi računa o nadležnosti država članica i o političkim i kulturnim različitostima socijalnih sustava te težiti postizanju konsenzusa između država članica gdje god je to moguće.

Rezultat glasovanja za amandman 1.:

Glasova za:

105

Glasova protiv:

51

Suzdržanih:

15

Točka 4.2.

Načelo nužnosti: razvoj i pružanje suvremene i stručne socijalne skrbi i zdravstvenih usluga u različitim problematičnim situacijama u kojima se nalaze, primjerice, obitelji, osobe s invaliditetom, bolesni, nezaposleni, samohrani roditelji, djeca, njegovatelji članova obitelji, izbjeglice, mladi (1) s poteškoćama u razvoju, roditelji s problemima u odgoju, pružatelji kućne njege ili druge skrbi u kućanstvu (2), osobe koje imaju probleme s prezaduženjem (3), ovisnosti i psihosocijalnih problema. Učinkovita socijalna skrb obuhvaća između ostalog savjetovanje, skrbništvo, usmjeravanje, praćenje, njegu, obrazovanje i odgoj, liječenje i terapiju (4). S obzirom na to da su uzroci nezaposlenosti višestruki te da treba spriječiti sve veće siromaštvo, potrebno je poticati brzu reintegraciju na tržište rada na temelju pravno zajamčenih aktivnih mjera za tržište rada i pružati financijsku pomoć dok se ne ostvari reintegracija koja će ovisiti o, između ostalog, dotadašnjem životnom standardu ili doprinosima.

Rezultat glasovanja za amandman 3.:

Glasova za:

119

Glasova protiv:

53

Suzdržanih:

9

Točka 4.4.

Načelo dostupnosti: jamčenje lokalne, vremenske i financijske dostupnosti socijalne skrbi i, posebice, socijalnih usluga bez diskriminacije. Dostupnost omogućuju solidarno i održivo financiranje, transparentnost ponude usluga i konkretno pravno jamstvo koje uključuje mogućnost tužbe i žalbe. Obvezna participacija može biti koristan instrument, ali treba biti socijalno uravnotežena i ne smije predstavljati prepreku. Administrativna kontrola nužnosti specifične vrste pomoći može biti kontraproduktivna kod određenih usluga, poput pomoći kod ovisnosti ili psihosocijalnih problema. Korisnicima posebice treba aktivno nuditi savjetovanja i prevenciju.

Rezultat glasovanja za amandman 4.:

Glasova za:

114

Glasova protiv:

59

Suzdržanih:

13

Točka 4.7.

Načelo individualne odgovornosti: tražiteljima zaposlenja i osobama s teškoćama pri uključivanju na tržište rada i sl. socijalna skrb i sustavi poticaja trebali bi pružati podršku s ciljem da prihode za život ostvaruju vlastitim snagama, bilo u cijelosti ili djelomično. Građanima bi trebalo davati poticaj i priliku za ostvarenje dodatnih vlastitih prihoda na praktičan način i bez rizika. Profesionalna pomoć u razvoju stručnih kvalifikacija i osobnih vještina, poput komunikacije ili socijalnih i životnih kompetencija, često je preduvjet razvoja odgovarajuće vlastite i društvene odgovornosti. Briga za vlastito zdravlje također je djelomice odgovornost pojedinca. Sustavi socijalnog osiguranja mogli bi promicati zdrav način života uz pomoć prevencije, poticajnih mjera i više razine zaštite potrošača.

Rezultat glasovanja za amandman 5.:

Glasova za:

117

Glasova protiv:

62

Suzdržanih:

11


(1)  AGJ: Die europäische Dimension der Kinder- und Jugendwohlfahrt (Europska dimenzija skrbi o djeci i mladeži), 2015.

(2)  SL C 12, 15.1.2015., str. 16.; SL C 21, 21.1.2011., str. 39.

(3)  SL C 311, 12.9.2014., str. 38.

(4)  Vidjeti Dahme/Wohlfahrt, 2015.


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/49


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Priznavanje vještina i kvalifikacija stečenih neformalnim i informalnim učenjem – praktični doprinos organiziranog civilnog društva”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/09)

Izvjestitelj:

g. Pavel TRANTINA

Suizvjestiteljica:

gđa Marie ZVOLSKÁ

Dana 22. siječnja 2015., sukladno pravilu 29. stavku 2. svog Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je sastaviti samoinicijativno mišljenje

„Priznavanje vještina i kvalifikacija stečenih neformalnim i informalnim učenjem – praktični doprinos organiziranog civilnog društva”

(samoinicijativno mišljenje).

Stručna skupina za zapošljavanje, socijalna pitanja i građanstvo, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila dana 17. lipnja 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 16. rujna 2015.), s 212 glasova za i 8 suzdržanih.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

EGSO smatra da je potrebno staviti naglasak na identifikaciju, evidentiranje, provjeravanje i vrednovanje neformalnog i informalnog učenja, po mogućnosti uz primjenu poredbene metode razumljive svim dionicima, posebice poslodavcima i obrazovnim ustanovama.

1.2.

Države članice trebale bi građanima raznih dobnih skupina i stupnjeva obrazovanja omogućiti priznavanje rezultata neformalnog i informalnog učenja. To može iziskivati dodatnu suradnju pružatelja usluga neformalnog obrazovanja, javnih tijela i drugih dionika, primjerice u pogledu financiranja i priznavanja.

1.3.

EGSO poziva da se svim dionicima, posebno socijalnim partnerima i drugim organizacijama civilnog društva, pruži potpora kako bi postali svjesni prednosti priznavanja i mogli aktivno sudjelovati u osmišljavanju nacionalnih kvalifikacijskih okvira i formuliranju stručnih kvalifikacija.

1.4.

Građanima treba pružiti relevantne informacije o prednostima, mogućnostima i mehanizmima za priznavanje sposobnosti. EGSO preporučuje državama članicama da povećaju broj institucija zaduženih za takvo usmjeravanje i savjetovanje te da u taj rad posebice uključe službe za zapošljavanje, ali i informativne centre za mlade, obrazovne ustanove, poslodavce, sindikate, centre za profesionalno savjetovanje, organizacije za mlade, za žene te za potporu migrantima i osobama s invaliditetom kao i javna tijela.

1.5.

Preduvjet je za to kvalitetni pravni okvir na nacionalnoj razini kojim će se osigurati jednakovrijednost potvrda dobivenih po završetku formalnog obrazovanja i neformalnog ili informalnog učenja. To iziskuje visoku kvalitetu procesa priznavanja, koji treba podupirati i financijski, primjerice sredstvima Europskog socijalnog fonda.

1.6.

EGSO poziva obrazovne ustanove, posebno srednje i više stručne škole, da jače promiču priznavanje znanja i vještina stečenih na neformalan način. S tim u vezi u EU-u postoji niz primjera dobrih praksi koje treba širiti.

1.7.

EGSO je uvjeren da kolektivno pregovaranje i socijalni dijalog između sindikata i poslodavaca mogu igrati važnu ulogu u priznavanju rezultata neformalnog obrazovanja i cjeloživotnog učenja. Uz njihovu pomoć treba raditi na priznavanju neformalnog učenja, što bi bio važan doprinos raspravi o operabilnosti i instrumentima za poticanje operabilnosti.

1.8.

U kontekstu visoke nezaposlenosti mladih poželjno je promicati mogućnosti za interakciju između javnih i privatnih zavoda za zapošljavanje, dobrovoljnih organizacija, posebno organizacija mladih ljudi, i poslodavaca. Time se može promicati vidljivost i podizati svijest o važnosti i vrijednosti neformalnog obrazovanja i informalnog učenja u volonterskim organizacijama te istodobno jačati uzajamno povjerenje.

1.9.

Stoga je važno poticati razvoj i primjenu instrumenata za samovrednovanje koji pojedincima pomažu utvrditi i opisati rezultate učenja koji se temelje na iskustvu stečenom u organizacijama civilnog društva. EGSO je već podržao stvaranje Europske mape vještina, a nakon toga i Europske mape iskustva (Europass Experience). Stoga je razočaran time što je Europska komisija obustavila rad na Europskoj mapi iskustva, te je poziva da nastavi i uspješno previde kraju uvođenje tog instrumenta.

2.   Uvodne napomene o neformalnom i informalnom učenju

2.1.

Unatoč sadašnjoj nepovoljnoj gospodarskoj i socijalnoj situaciji u mnogim državama članicama EU-a, u kojoj ni formalno obrazovanje nije jamstvo mogućnosti uključivanja na tržište rada, EGSO smatra da EU ne smije zapostaviti skriveno bogatstvo sadržano u iskustvu i vještinama stečenima na neformalan ili informalan način.

2.2.

Takvim se priznavanjem osobito može pružiti prilika određenim skupinama u nepovoljnom položaju (ženama, migrantima, mladima, starijim radnicima). Međutim, time se ne bi smjelo stvarati lažna očekivanja o njegovoj brzoj isplativosti na tržištu rada. Za to je potrebna gospodarska i socijalna politika usmjerena na povećanje ulaganja, stvaranje kvalitetnih radnih mjesta te borbu protiv siromaštva i opasnosti od socijalne isključenosti. Tom se politikom također mora jačati i promicati obrazovanje, osposobljavanje i prekvalifikaciju.

2.3.

EGSO se pritom poziva na važan dokument: Preporuku Vijeća o priznavanju neformalnog i informalnog učenja od 20. prosinca 2012. (1). U njemu se naglašava da priznavanje rezultata učenja (znanja, vještina i sposobnosti) postignutih na neformalan ili informalan način može igrati važnu ulogu u povećanju operabilnosti i mobilnosti te dati dodatnu motivaciju za cjeloživotno učenje, posebice socioekonomski prikraćenim osobama ili osobama s niskim kvalifikacijama. Priznavanje relevantnih znanja, vještina i sposobnosti može pridonijeti poboljšanju funkcioniranja tržišta rada, promicanju mobilnosti i jačanju konkurentnosti i gospodarskog rasta.

2.4.

Prema mišljenju Vijeća, glavni dionici koji igraju važnu ulogu u pružanju mogućnosti za neformalno i informalno učenje te u povezanim postupcima priznavanja jesu udruge poslodavaca, pojedinačni poslodavci, sindikati, industrijske, trgovačke i obrtničke komore, nacionalna tijela uključena u postupak priznavanja stručnih kvalifikacija i ocjenjivanja i potvrđivanja rezultata učenja, zavodi za zapošljavanje, organizacije za mlade i radnici s mladima, pružatelji usluga obrazovanja i osposobljavanja te druge organizacije civilnog društva.

2.5.

Prema Preporuci Vijeća iz 2012. godine, države bi članice najkasnije do 2018. godine, a u skladu s nacionalnim okolnostima i posebnostima te na način koji smatraju primjerenim, trebale uvesti sustav priznavanja neformalnog i informalnog učenja kako bi se građanima omogućilo:

priznavanje znanja, vještina i sposobnosti stečenih neformalnim i informalnim učenjem, uključujući, eventualno, i otvorene obrazovne resurse,

priznavanje pune ili, eventualno, djelomične kvalifikacije, na temelju potvrđenoga iskustva stečeno neformalnim i informalnim učenjem […].

2.6.

Prema Preporuci Vijeća, u sustav priznavanja neformalnog i informalnog učenja trebalo bi na odgovarajući način uključiti sljedeće elemente, pri čemu bi svim pojedincima trebalo omogućiti da iskoriste svaki od njih, pojedinačno ili u kombinaciji, u skladu s vlastitim potrebama:

IDENTIFIKACIJU rezultata neformalnog i informalnog učenja,

EVIDENTIRANJE rezultata neformalnog i informalnog učenja,

PROVJERAVANJE rezultata neformalnog i informalnog učenja,

CERTIFICIRANJE ishoda takvog provjeravanja rezultata neformalnog i informalnog učenja u obliku kvalifikacije ili bodova koji vode do kvalifikacije ili u nekom drugom prikladnom obliku.

Europske smjernice za priznavanje neformalnog i informalnog učenja iz 2009. godine (2) (odnosno inačica iz 2015.) sastavljene su za potrebe pojedinaca i subjekata odgovornih za pokretanje, razvoj, primjenu i provedbu postupka priznavanja. Ti akteri djeluju na raznim razinama (europskoj, nacionalnoj, sektorskoj i lokalnoj) i u raznim domenama (u javnoj ili u privatnoj sferi, kao volonteri, u području obrazovanja i osposobljavanja, u oblasti usluga tržišta rada). Svrha je smjernica objasniti uvjete za provedbu postupka ovjeravanja te ukazati na mogućnosti koje dionicima stoje na raspolaganju u pojedinim fazama procesa.

2.7.

EGSO je u više navrata istaknuo doprinos neformalnog obrazovanja i važnost njegova priznanja. Međutim, to stajalište sada prvi put obrađuje na sveobuhvatan način. Cilj mu je sažeto opisati stavove predstavnika poslodavaca, radnika i drugih organizacija civilnog društva u vezi s praktičnim postupcima priznavanja te iznijeti njihove prijedloge za praktična rješenja.

3.   Vještine i znanja stečeni neformalnim i informalnim učenjem

3.1.

Smanjenje specijalizirane proizvodnje zasnovane na obrtu te tehnološke promjene i, s druge strane, rast uslužnih djelatnosti doveli su do toga da poslodavci u 21. stoljeću daju veću važnost „osobnosti” radnika te „interdisciplinarnim” ili „prenosivim” vještinama. Na značenju sve više dobiva cjeloživotno učenje i priznavanje vještina i znanja stečenih izvan škole.

3.2.

Sveučilište u Bathu i GHK Consulting izradili su 2012. godine po narudžbi Europskog foruma mladih studiju o utjecaju neformalnog učenja u organizacijama za mlade na zapošljivost mladih (3). Organizacije za mlade važni su pružatelji neformalnog obrazovanja. Taj tip obrazovanja u gore navedenim organizacijama nije u prvom redu usmjeren na povećanje operabilnosti, ali vještine koje pojedinci stječu u tom kontekstu mogu doprinijeti njihovoj operabilnosti, a baš se tim aspektom bavi ova analiza.

3.3.

U studiji se dolazi do općenitog zaključka da postoji jasno preklapanje između vještina koje traži poslodavac i onih koje se stječu neformalnim učenjem. Pet od šest najtraženijih „mekih” vještina spada u vještine koje uglavnom razvijaju organizacije za mlade – s iznimkom matematičke pismenosti. „Meke” vještine koje poslodavci najčešće traže jesu: sposobnost komuniciranja, organiziranja ili planiranja, donošenja odluka, timskog rada, pouzdanost ili samostalnost i matematička pismenost. Te „meke” vještine slove kao ključni element koji pojedincima omogućava uspješno obavljanje posla. Razvijaju se i neke karakterne osobine, poput osobne motiviranosti, smisla za preuzimanje inicijative i kreativnosti – osobne kvalitete povezane s pouzdanošću ili samostalnošću i poduzetnošću.

3.4.

Svi građani u procesu cjeloživotnog učenja povremeno uče na neformalan i informalan način. Na primjer, žene (i muškarci) koji vode obiteljske poslove razvijaju vještine koje se mogu prenijeti na radno mjesto, posebno u području socijalnih usluga. Ako moraju promijeniti radno mjesto zbog otpuštanja ili obiteljske situacije, te osobe mogu iskoristiti ta znanja i na novom radnom mjestu, odnosno, u slučaju migrantica, za pronalaženje prvog radnog mjesta. EGSO je već pozvao države članice (4) da „ubrzaju postupak priznavanja kvalifikacija i iskustava stečenih u inozemstvu kako bi se omogućilo da žene pronađu posao koji odgovara njihovim sposobnostima i težnjama” te da „uzmu u obzir činjenicu da rad u određenim djelatnostima (čišćenje, čuvanje djece, briga za starije osobe, hotelijersko-ugostiteljski sektor, poljoprivreda itd.) može predstavljati dobru priliku za slabije kvalificirane imigrantice ako se u tim djelatnostima iskorijeni rad na crno, profesionalizira ih se i uvaži njihova vrijednost, ako se žene za ta zanimanja osposobe i omogući im se da napreduju u karijeri”. Socijalne se partnere pozvalo da „u okviru kolektivnih ugovora migranticama olakšaju priznavanje kvalifikacija”.

3.5.

Za uspjeh priznavanja neformalnog i informalnog učenja važno je staviti veći naglasak na rezultate učenja. Osim toga, ta se vrsta učenja od 2004. godine izričito i sustavno potiče u politikama EU-a za obrazovanje, osposobljavanje i zapošljavanje. Nedavna studija Cedefopa (izrađena na temelju istraživanja provedenog u razdoblju 2013.–2015.) pokazuje da prebacivanje naglaska na rezultate učenja sada dobiva na tempu diljem Europe: u razvoju nacionalnih kvalifikacijskih okvira, pri definiranju i popisivanju stručnih kvalifikacija, pri primjeni rezultata učenja u obrazovnim programima i vrednovanju te u vidu referentnih točaka za potrebe priznavanja. Time bi se trebala povećati transparentnost, relevantnost i kvaliteta obrazovanja i otvorenost prema neformalnom i informalnom učenju. Na praktičnoj je razini važno zacrtati jasne ciljeve za učenike ili studente, što povećava motivaciju, omogućuje određen stupanj fleksibilnost u procesu obrazovanja te određuje izbor studija ovisno o procjeni znanja. Istodobno je za postizanje dobrog rezultata nužno unaprijediti i metode te pojedine procese obrazovanja i osposobljavanja.

3.6.

Iz toga proizlazi da naglasak treba biti na ocjenjivanju i određivanju rezultata postignutih neformalnim učenjem, na način koji je razumljiv svim dionicima, a posebno poslodavcima i obrazovnim ustanovama. Ako to dotična osoba želi i ako su ispunjeni odgovarajući uvjeti, ti rezultati mogu biti priznati kao prave stručne kvalifikacije, jednakovrijedne formalnim obrazovnim programima.

4.   Praktični aspekti priznavanja vještina i kvalifikacija

4.1.    Usmjeravanje, savjetovanje i informiranje

4.1.1.

Države bi članice u okviru postupka priznavanja trebale osigurati da se pojedincima i organizacijama stave na raspolaganje informacije i smjernice o mogućnostima i prednostima priznavanja i odgovarajućih postupaka te da priznavanje neformalnog i informalnog učenja bude popraćeno odgovarajućim usmjeravanjem i savjetovanjem i da bude lako dostupno.

4.1.2.

Sustavi priznavanja neformalnog i informalnog učenja moraju biti osmišljeni na odgovarajući način, s obzirom na nacionalne, regionalne i lokalne te sektorske potrebe i okolnosti.

4.1.3.

Potrebno je omogućiti uključenost građana raznih dobnih skupina i stupnjeva obrazovanja. To može iziskivati dodatnu suradnju između neprofitnog sektora, tijela javne vlasti i drugih dionika, primjerice u pogledu financiranja i priznavanja.

4.1.4.

Građani bi trebali biti informirani o drugim pogodnostima stalnog sudjelovanja u volonterskim organizacijama. Već i kratko razdoblje uključenosti u volonterske aktivnosti može imati znatan učinak u pogledu razvijanja vještina i povećanja operabilnosti.

4.1.5.

S građanima bi trebalo razgovarati na koordiniran način i dostavljati im relevantne informacije o prednostima, mogućnostima i mehanizmima potvrđivanja vještina. Državama članicama preporučuje se da povećaju broj institucija zaduženih za takvo usmjeravanje i savjetovanje te da u taj rad posebice uključe službe za zapošljavanje, ali i informativne centre za mlade, obrazovne ustanove, poslodavce, sindikate, centre za profesionalno savjetovanje, organizacije za dobrovoljni rad i za mlade te javna tijela.

4.1.6.

Savjetovanje je u postupku priznavanja vještina ključno i korisno, osobito za mlade, i to na svim razinama – od identifikacije sve do potvrđivanja. Ono bi trebalo:

pomoći građanima da utvrde svoje potrebe i motivaciju za sudjelovanje u procesu,

stvoriti sigurno okruženje prikladno za izgradnju povjerenja sa savjetnikom/savjetnicom (okruženje koje nije previše institucionalizirano, kako bi se građani osjećali ugodno),

sadržavati prikladne informacije o potvrđivanju kao priznatoj metodi usmjerenoj prema sudionicima obrazovnih tečajeva koji su se služili postojećim strukturama za informiranje i savjetovanje – drugim riječima, ukazati na mogućnost potvrđivanja, ali bez poticanja nerealnih očekivanja.

4.2.    Koordinacija dionika

4.2.1.

Prema mišljenju Vijeća, države članice trebale bi promicati koordinaciju i sudjelovanje svih relevantnih dionika u razvoju i provedbi elemenata i načela priznavanja. Radi poticanja sudjelovanja u tom procesu:

poslodavci, organizacije za mlade i organizacije civilnog društva trebali bi promicati i omogućavati identificiranje i dokumentiranje rezultata učenja na radnom mjestu ili učenja kroz volonterske aktivnosti, i to uz pomoć odgovarajućih instrumenata Unije za transparentnost, poput onih razvijenih u okviru Europassa i Youthpassa,

pružatelji usluga obrazovanja i osposobljavanja trebali bi olakšati pristup formalnom obrazovanju i osposobljavanju na temelju rezultata učenja u neformalnom i informalnom okruženju te, ako je primjereno i moguće, dodjeljivati izuzeća i/ili bodove za relevantne rezultate učenja u takvim okruženjima.

4.2.2.

EGSO stoga smatra važnim da se svim dionicima, posebno socijalnim partnerima i drugim organizacijama civilnog društva, pruži potpora kako bi postali svjesni prednosti priznavanja i mogli aktivno sudjelovati u osmišljavanju nacionalnih kvalifikacijskih okvira i formuliranju stručnih kvalifikacija. Rad na „stvarnim” promjenama načina razmišljanja dionika može biti vrlo težak, posebno u onim državama članicama koje to područje ne smatraju prioritetom ili u slučaju kad pristup vrednovanju neformalnog i informalnog učenja nema istinsku potporu građana. Bilo bi korisno osigurati platformu za potporu onima koji su već ostvarili napredak u tom području (npr. pilot-projektima) u njihovim naporima na nacionalnoj razini.

4.3.    Priznavanje nacionalnih kvalifikacijskih okvira i sustava

4.3.1.

Države članice trebale bi pojedincima omogućiti dobivanje pune ili, eventualno, djelomične kvalifikacije, na temelju potvrđenoga iskustva stečeno neformalnim i informalnim učenjem. Trebale bi osigurati da postupci priznavanja budu povezani s nacionalnim kvalifikacijskim okvirima i u skladu s Europskim kvalifikacijskim okvirom te da nastanu sinergije između sustava priznavanja i bodovanja koji se primjenjuju u sustavima formalnog obrazovanja i osposobljavanja, kao što su ECTS i ECVET.

4.3.2.

U razvoj nacionalnih sustava kvalifikacija trebali bi u najvećoj mogućoj mjeri biti uključeni (i na odgovarajući način motivirani) među ostalima socijalni partneri i druge organizacije civilnog društva. Iskustvo u nekim državama članicama pokazalo je da za provedbu postupka priznavanja na razini sektora treba uspostaviti i dobro kadrovski popuniti odbore i jedinice za vještine u određenom sektoru. Dakle, na tako definiranim područjima može se provesti osmišljavanje kvalitetnih nacionalnih normi za razna zanimanja i stručne kvalifikacije.

4.4.    Osiguravanje kvalitete priznavanja

4.4.1.

Države članice trebale bi osigurati transparentne mjere za osiguravanje kvalitete u skladu s postojećim okvirom jamčenja kvalitete, jer takve mjere podupiru pouzdane, korisne i vjerodostojne metode i alate za procjenu. To posebno podrazumijeva odgovarajuće zakonodavstvo – regulatorni okvir za priznavanje i za jamstva u pogledu potvrđivanja u skladu s nacionalnim kvalifikacijskim okvirima zasnovanim na Europskom kvalifikacijskom okviru.

4.4.2.

Za EGSO to obavezno podrazumijeva potrebu za osiguravanjem jednakovrijednosti potvrda dobivenih u okviru formalnog obrazovanja i rezultata neformalnog obrazovanja ili informalnog učenja. To iziskuje visoku kvalitetu procesa priznavanja, koji treba podupirati i financijski, primjerice sredstvima Europskog socijalnog fonda.

4.5.    Priznavanje od strane obrazovnih ustanova

4.5.1.

Ključnu ulogu u priznavanju imaju obrazovne ustanove. Prema mišljenju Vijeća, pružatelji usluga obrazovanja i osposobljavanja trebali bi olakšati pristup formalnom obrazovanju i osposobljavanju na temelju rezultata učenja u neformalnom i informalnom okruženju te, ako je primjereno i moguće, dodjeljivati izuzeća i/ili bodove za relevantne rezultate učenja u takvim okruženjima.

4.5.2.

EGSO poziva sveučilišta na pružanje veće podrške priznavanju vještina i znanja stečenih na neformalan i informalan način. Kao primjer može poslužiti Irska. U njezinoj Nacionalnoj strategiji za visoko obrazovanje do 2030. godine izražava se podrška društvenoj misiji visokog obrazovanja i njegovoj „isprepletenosti sa širom zajednicom” kao „jednoj od triju međusobno povezanih glavnih uloga visokog obrazovanja”. Ta se isprepletenost definira kao „suradnja s poduzećima, civilnim društvom, javnom politikom te s umjetničkim, kulturnim i sportskim životom kao i s ostalim pružateljima usluga obrazovanja u općinama i regijama, pri čemu se sve veći naglasak stavlja na međunarodnu suradnju” (5).

4.5.3.

Međutim, nisu samo sveučilišta ta koja mogu priznati rezultat neformalnog i informalnog učenja. Na primjer, malteškom se srednjoškolskom potvrdom i profilom, predstavljenima u rujnu 2010. godine, priznaju svi oblici učenja stečeni tijekom pet godina srednje škole. Također se dodjeljuju bodovi kako za formalno, tako i za neformalno obrazovanje, čime se učenici potiču na daljnje i visoko obrazovanje.

4.6.    Priznavanje povezano s tržištem rada

4.6.1.

U Preporuci Vijeća naglašava se važnost provedbe priznavanja na radnom mjestu te stoga preporučuje da države članice promiču sudjelovanje svih važnih dionika, kao što su poslodavci, sindikati, gospodarske, industrijske i obrtničke komore te nacionalni subjekti uključeni u postupak priznavanja stručnih kvalifikacija. Pored toga, poslodavci su pozvani promicati i omogućavati identificiranje i evidentiranje rezultata učenja u okviru radnih aktivnosti.

4.6.2.

Priznavanje neformalnog i informalnog učenja može biti sastavni dio kolektivnih ugovora (što je slučaj u Nizozemskoj). Ta je mjera izvrstan primjer za to kako zaposlenicima omogućiti pristup priznavanju, a pridonosi i učinkovitom upravljanju ljudskim resursima u poduzećima. Poslodavci bi trebali biti aktivno uključeni u ocjenjivanje znanja, vještina i kompetencija kako na radnom mjestu, tako i prilikom osmišljavanja planova za obrazovanje i osposobljavanje, čime bi se povećala vrijednost priznavanja i pridonijelo jačanju povjerenja u njega.

4.6.3.

Kolektivno pregovaranje i socijalni dijalog između sindikata i poslodavaca mogu imati važnu ulogu u postupku vrednovanja neformalnog obrazovanja i cjeloživotnog učenja. Konkretan primjer na europskoj razini predstavlja Europska federacija radnika u metalnoj industriji (EMF) koja radi na priznavanju neformalnog učenja kao važnog doprinosa raspravi o operabilnosti i instrumentima za njega.

4.6.4.

U nekim zemljama sindikalni aktivisti preuzimaju novu ulogu: tijekom radnog vremena pružaju usluge savjetovanja i pregovaranja s poslodavcima o slobodnom pristupu mogućnostima obrazovanja na radnom mjestu. U Austriji, Danskoj, Finskoj, Norveškoj, Švedskoj i Ujedinjenoj Kraljevini predstavnici sindikata djeluju kao „veleposlanici obrazovanja”, podupirući zaposlenike u daljnjem obrazovanju i popunjavanju praznina u pogledu njihovih vještina te savjetujući poduzeća o njihovim obrazovnim potrebama (6).

4.6.5.

Budući da poslodavci prilikom zapošljavanja mladih s malo ili bez radnog iskustva vrlo cijene sudjelovanje u radu organizacija za mlade, taj bi angažman trebalo poticati kao jednu od mjera pomoći za mlade pri prelasku iz škole na tržište rada (7).

4.6.6.

Povrh toga, svim osobama zainteresiranima za priznavanje treba omogućiti bolje usmjeravanje i edukaciju kako bi prilikom prijavljivanja za određeno radno mjesto mogli uspješno predstaviti svoje vještine i kompetencije stečene neformalnim i informalnim putem te kako bi bolje razumjeli na koji način te vještine mogu primjenjivati u radnom okruženju i pridonositi obavljanju konkretnih zadaća na radnom mjestu. Doprinos tom procesu mogu dati profesionalne službe za savjetovanje, savjetnici u školama i na sveučilištima, sektor za mlade i zavodi za zapošljavanje te poslodavci i međunarodne organizacije. U tom bi se pogledu mladima moglo pomoći pružanjem informacija i „dobrih savjeta”.

4.7.    Priznavanje u volonterskom sektoru

4.7.1.

Vijeće u Preporuci ukazuje na važnost aktivnog uključivanja volonterskog sektora u postupak priznavanja; organizacije za mlade i organizacije civilnog društva trebale bi promicati i olakšavati identifikaciju i evidentiranje rezultata učenja na radnom mjestu ili u okviru dobrovoljnih aktivnosti, i to uz pomoć odgovarajućih alata za priznavanje radi jamčenja transparentnosti, poput alata osmišljenih u okviru Europassa i Youthpassa.

4.7.2.

Građani bi trebali biti svjesniji važnosti koju poslodavci pridaju vještinama i kompetencijama stečenima na neformalan ili informalan način, primjerice u okviru volonterskog rada. To se posebno odnosi na osobe s nižom razinom obrazovanja, koje su nerijetko manje svjesne važnosti te vrste aktivnosti za poslodavca i manje osposobljene za predstavljanje tih vještina.

4.7.3.

U kontekstu visoke nezaposlenosti mladih poželjno je promicati mogućnosti interakcije između javnih i privatnih zavoda za zapošljavanje, volonterskih organizacija (posebno za mlade) i poslodavaca. Time se može povećati vidljivost neformalnog obrazovanja u volonterskim organizacijama te podići svijest o važnosti i vrijednosti koju ono ima. Time se također može pojačati uzajamno povjerenje.

4.7.4.

Potrebno je poticati razvoj programa volonterskih organizacija za ocjenjivanje i osposobljavanje jer je njihov opstanak povezan s višom razinom razvoja vještina. S tim u vezi također treba podsjetiti na znatne razlike u aktivnostima volonterskih organizacija, a samim time i u mjerilima koja one primjenjuju za procjenu vještina razvijenih kroz svoje aktivnosti. U tom pogledu treba promicati veću dosljednost u pogledu terminologije i metoda ocjenjivanja na području volontiranja. Usklađivanje mjerila moglo bi, primjerice, pridonijeti tomu da više volontera postane svjesno vještina koje razvijaju svojim sudjelovanjem u društvenom radu volonterskih organizacija.

4.8.    Instrumenti za priznavanje

4.8.1.

Radi osiguravanja transparentnosti Vijeće u Preporuci stavlja naglasak na zajedničke europske alate za priznavanje, kao što je okvir Europass i Youthpass. Države članice trebale bi osigurati sinergije između sustava priznavanja i bodovanja koji se primjenjuju u sustavima formalnog obrazovanja i osposobljavanja, kao što su ECTS i ECVET.

4.8.2.

Znanja i vještine razvijeni radom u organizacijama civilnog društva imaju vrijednost i na tržištu rada, ali često nisu evidentirani i dostatno vidljivi. Stoga je važno poticati razvoj i primjenu instrumenata za samovrednovanje koji građanima pomažu utvrditi i opisati prirodu iskustva stečenog učenjem u organizacijama civilnog društva. Na primjer, izrada osobnog portfelja kompetencija može predstavljati dodanu vrijednost za pojedinca u njegovu daljnjem obrazovanju i nastojanjima u poslovnom životu.

4.8.3.

Potvrde i portfelji važna su sastavnica priznavanja neformalno stečenih kompetencija i kvalifikacija. Pružatelji usluga neformalnog obrazovanja trebali bi nastojati izdavati potvrde/dokumente u kojima su detaljno opisani priroda i rezultat sudjelovanja u njihovim obrazovnim aktivnostima te informirati građane o tome zašto su te aktivnosti korisne. Tu je prije svega posrijedi obrazovna vrijednost tih dokumenata (poboljšanje informiranosti pojedinaca o vještinama i kompetencijama koje su stekli u organizacijama civilnog društva te o tome kako te vještine iskoristiti pri zapošljavanju ili daljnjem obrazovanju), a ne toliko dokazivanje uspjeha.

4.8.4.

EGSO je već podržao stvaranje Europske mape vještina, a nakon toga i Europske mape iskustva (Europass Experience). Stoga je razočaran što je Europska komisija obustavila rad na Europskoj mapi iskustva.

Bruxelles, 16. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:C:2012:398:0001:0005:FR:PDF

(2)  http://www.cedefop.europa.eu/en/publications-and-resources/publications/4054

(3)  http://issuu.com/yomag/docs/reportnfe_print

(4)  Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora „Uključivanje migrantica na tržište rada” (SL C 242, 23.7.2015., str. 9.).

(5)  Vidjeti National Strategy for Higher Education to 2030 (Nacionalna strategija za visoko obrazovanje do 2030. godine), http://www.hea.ie/

(6)  Vidjeti „Učiti uz rad. Učiti u radnom okruženju: uspješni primjeri u Europi”, Cedefop, 2012., str. 59.

(7)  http://issuu.com/yomag/docs/reportnfe_print


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/57


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Poboljšanje uspješnosti nacionalnih dvojnih sustava obrazovanja”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/10)

Izvjestiteljica:

Dorthe ANDERSEN

Dana 19. veljače 2015., sukladno pravilu 29. stavku 2. svojeg Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je sastaviti samoinicijativno mišljenje o temi:

„Poboljšanje uspješnosti nacionalnih dvojnih sustava obrazovanja”

(samoinicijativno mišljenje).

Stručna skupina za zapošljavanje, socijalna pitanja i građanstvo, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila 1. rujna 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 16. rujna 2015.), sa 206 glasova za, 1 protiv i 8 suzdržanih.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Kriza je teško pogodila mlade Europljane u više država članica, uzrokujući goleme ljudske, društvene i gospodarske troškove. Međutim, viša stopa nezaposlenosti mladih nije ništa novo i upućuje na neke strukturne probleme koji otežavaju prijelaz iz škole u profesionalni život.

1.2.

Uspješni sustavi naukovanja i drugih kvalitetnih oblika učenja kroz rad mogu olakšati prijelaz mladih muškaraca i žena iz škole u profesionalni život.

1.3.

EGSO naglašava da ne postoji „jedinstveni najbolji model” dvojnog obrazovanja; potrebno je promicati visokokvalitetno dvojno obrazovanje koje je učinkovito.

1.4.    Europska razina

1.4.1.

EGSO smatra da je potreban europski instrument za ocjenjivanje kvalitete koji bi bilježio napredak i učinke reformi koje države članice provode kako bi poboljšale uspješnost sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja te dvojnog obrazovanja.

1.4.2.

EGSO preporučuje da Komisija – zajedno s relevantnim partnerima – razvije instrumente za praćenje i prikupljanje podataka, ocijeni što je djelotvorno u državama članicama i utvrdi ključne elemente sustava dvojnog obrazovanja koji dobro funkcioniraju. Cilj je mjeriti i ocjenjivati što je učinkovito kako bi se zajamčila kvaliteta sustava obuke i istaknula povezanost između dvojnog obrazovanja i zapošljavanja.

1.4.3.

Visokokvalitetne strukovne vještine i kvalifikacije primjerene tržištu rada u budućnosti će također predstavljati ključni segment tržišta rada i europske konkurentnosti. EGSO stoga predlaže da EU odredi konkretan cilj za SOO i dvojno obrazovanje koji bi predstavljao korak prema boljim mogućnostima zapošljavanja mladih. On bi mogao biti dio obnovljene strategije Europa 2020. te EGSO stoga poziva Komisiju da ispita mogućnosti s tim u vezi.

1.4.4.

EGSO smatra da bi cilj EU-a za strukovno obrazovanje i osposobljavanje, kao i prikupljanje podataka mogli pomoći državama članicama da unaprijede razinu obrazovanja i osiguraju da iskustvo mladih ljudi u obrazovnom sustavu bude pozitivno te da po završetku školovanja posjeduju vještine koje su na tržištu rada potrebne.

1.5.    Države članice i socijalni partneri

1.5.1.

EGSO preporučuje da države članice koje ne posjeduju učinkovite dvojne sustave obrazovanja istraže koliki bi bili troškovi razvijanja takvih sustava, uzimajući u obzir koristi koje bi to imalo za konkurentnost poduzeća i mogućnosti zapošljavanja mladih.

1.5.2.

EGSO ističe važnost partnerstava između škola, centara za osposobljavanje, sindikata i poslovne zajednice. Socijalni partneri igraju odlučujuću ulogu u svim fazama uspješnih dvojnih sustava obrazovanja (osmišljavanje, provedba, praćenje, ocjenjivanje itd.). Jačanje i bolja upotreba socijalnog dijaloga na svim razinama može biti učinkovit instrument za poboljšanje kvalitete dvojnog obrazovanja te ga može učiniti privlačnijim.

1.5.3.

EGSO poziva države članice da uvedu ili redovito revidiraju profesionalni razvoj učitelja, mentora i instruktora na području SOO-a, posebice instruktora obuke u poduzećima, s obzirom na to da su oni ključni za poboljšanje uspješnosti sustava SOO-a.

1.5.4.

EGSO ističe važnost koju imaju poslodavci te vjeruje da će poslodavci, uključujući MSP-e, u većoj mjeri sudjelovati u programima naukovanja kada oni budu istinski odgovarali njihovim potrebama i kada bude postojala dobra povezanost sa školama. Narednih bi se godina trebalo usredotočiti na uspostavu dvojnih sustava obrazovanja koji poslodavcima omogućuju da u njima sudjeluju na troškovno učinkovit način te da za njih preuzmu veću odgovornost.

1.5.5.

EGSO preporučuje da europski socijalni partneri nastave sa svojim radom na tom području u okviru svog autonomnog programa rada.

2.   Uvod – trenutna situacija u Europi

2.1.

Ekonomska kriza u Europi jako je pogodila mlade. Bez posla je 4,5 milijuna mladih u dobi od 15 do 24 godine (1), iako za neke države EU-a visoka nezaposlenost mladih nije ništa novo, već se samo pogoršala uslijed krize. Stopa nezaposlenosti mladih u EU-u je više nego dvostruko veća od stope nezaposlenosti odraslih – 20,9 % naspram 9,8 %. Otprilike sedam milijuna mladih Europljana nije zaposleno, niti je uključeno u programe obrazovanja ili osposobljavanja (engl.: NEET) (2). Uz vrlo slabe kratkoročne gospodarske izglede, nezaposlenost mladih je u nekim državama članicama dosegla ekstremne razine, uzrokujući goleme ljudske, društvene i ekonomske troškove.

2.2.

Nezaposlenost mladih je i prije krize bila viša nego nezaposlenost odraslih osoba. To upućuje na strukturni problem u uspostavljanju boljih poveznica između sustava obrazovanja i osposobljavanja i tržišta rada. U prilog tome govori i činjenica da mnoge zemlje imaju visoku nezaposlenost mladih, dok istodobno poslodavci imaju poteškoća u pronalaženju zaposlenika s odgovarajućim vještinama.

2.3.

Ta situacija iziskuje nov pristup kojim bi se poboljšale osnove zapošljavanja i rasta s ciljem razvijanja visokokvalitetnih strukovnih vještina i kvalifikacija primjerenih tržištu rada te tržišta rada koja dobro funkcioniraju.

2.4.

Međutim, postoje značajne razlike među državama članicama EU-a s obzirom na njihova iskustva u uključivanju mladih u tržište rada.

2.5.

U mnogim zemljama osobe sa strukovnim obrazovanjem čine većinu zaposlenika u privatnom sektoru, ali također igraju značajnu ulogu u dijelovima javnog sektora. Danas je otprilike polovica učenika srednjih škola diljem Europe uključena u programe SOO-a, a približno četvrtina njih uključena je u programe koji kombiniraju učenje u školi i učenje kroz rad (3). Ipak, ključni izazov je da se strukovno obrazovanje i osposobljavanje učini privlačnijim zahvaljujući povećanju njegove kvalitete i značaja.

2.6.

EGSO je u nizu mišljenja (4) već istaknuo važnost stvaranja odgovarajućih uvjeta za mlade, s ciljem da se prijelaz iz obrazovanja u profesionalni život olakša povećanjem prilika za različite oblike dvojnog obrazovanja u sklopu visokokvalitetnoga SOO-a.

2.7.

EGSO smatra da je važno održati dinamičnost i osigurati da države članice, zajedno sa socijalnim partnerima, prilagode svoje sustave SOO-a uključujući u njih komponente dvojnog učenja.

3.   Razumijevanje definicija – dvojni sustavi obrazovanja u Europi

3.1.

U fokusu ovog mišljenja su dvojni sustavi obrazovanja u području SOO-a. Dvojno obrazovanje vrlo je općenit pojam koji obuhvaća različite nacionalne modele. U skladu s definicijom Europskog centra za razvoj strukovnog obrazovanja (Cedefop), dvojno obrazovanje obuhvaća obrazovanje ili osposobljavanje u sklopu kojeg se dio obuke provodi u školi ili centru za osposobljavanje, a dio na radnom mjestu. Dvojnost se odnosi na metode učenja (škole ili pružatelji SOO-a i poduzeća koja provode osposobljavanje zajedno su dužni osigurati teorijsku i praktičnu obuku) i na dvojnost aktera (javni i privatni).

3.2.

Sve države članice imaju sustave koji obuhvaćaju komponentu obuke na radnom mjestu, no njihova se kvaliteta, rezultat i opseg razlikuju (5). Primjerice, koliko se vremena provodi na radnom mjestu? Postoji li ugovor između učenika i poslodavca? Je li učenik plaćen? Koja je uloga socijalnih partnera?

3.3.

Ne postoji jedinstveni ili „najbolji” model, a razvijanje dvojnih sustava ovisi o brojnim gospodarskim i društvenim okolnostima.

3.4.

Danas postoje tri glavna pristupa na području strukovnog obrazovanja i osposobljavanja:

naukovanje naizmjence kombinira osposobljavanje u poduzeću i školsku nastavu te se njime stječu nacionalno priznate kvalifikacije. Obično između poslodavca i naučnika postoji ugovorni odnos, pri čemu je naučnik plaćen (npr. u Austriji, Danskoj i Njemačkoj),

školsko strukovno obrazovanje i osposobljavanje koje uključuje osposobljavanje na radnom mjestu. To obuhvaća kraća razdoblja osposobljavanja na poslu (npr. pripravništvo i stručnu praksu) kao obavezan ili izborni dio programa SOO-a. Programom se stječu formalne kvalifikacije,

školski programi.

3.5.

Ključni element je uska povezanost između radnog mjesta i sinergija koje se razvijaju između učenika, teorijskog temelja te praktičnog učenja i razvoja na radnom mjestu.

4.   Pozadina europske politike

4.1.

Europsko vijeće se na zasjedanju 27. i 28. lipnja 2013 (6). dogovorilo o novoj strategiji za borbu protiv nezaposlenosti mladih koja uključuje i cilj promicanja „visokokvalitetnog naukovanja i učenja temeljenog na radu”. Dvadeset dvije države članice primile su specifične preporuke kako bi prilagodile svoje sustave strukovnog obrazovanja i osposobljavanja, stavljajući veći naglasak na komponentu osposobljavanja temeljenog na radu i visokokvalitetno naukovanje za mlade.

4.2.

Na razini EU-a poduzet je niz mjera. Na primjer, usvojeno je Jamstvo za mlade, sredstva Europskog socijalnog fonda dodijeljena su za razvoj naukovanja na nacionalnoj razini, uključujući dvojne sustave obrazovanja, te je osnovan Europski savez za naukovanje.

4.3.

U svom Okviru djelovanja za zapošljavanje mladih (7) iz lipnja 2013. europski socijalni partneri su također istaknuli važnost modela učenja temeljenog na radu, poput dvojnih sustava učenja.

4.4.

Latvijsko predsjedništvo je u okviru revizije Izvješća iz Brugesa podržalo pet ciljeva. Prvi od njih bit će promicanje učenja temeljenog na radu, s posebnim naglaskom na osposobljavanju u vidu naukovanja (8).

5.   Dvojno obrazovanje kao most prema profesionalnom životu

5.1.

Studije koje su proveli Europski centar za razvoj strukovnog obrazovanja (Cedefop) i Europska komisija, primjerice, ukazuju na pozitivnu vezu između sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja temeljenih na dvojnom obrazovanju i zapošljavanju mladih (9).

5.2.

Iskustvo i brojke su jasni. Zemlje koje imaju relevantne i privlačne sustave strukovnog osposobljavanja temeljene na načelima dvojnog obrazovanja imaju bolje rezultate kad je riječ o integraciji mladih na tržište rada. Neke zemlje, poput Austrije, također pružaju dobre primjere mogućnosti obrazovanja za mlade u nepovoljnom položaju, kao što je pomoć pri zapošljavanju ili sigurnosna mreža za naučnike.

5.3.

Uspješan dvojni sustav obrazovanja mladima pruža početno radno iskustvo te oni zahvaljujući tome postaju zanimljiviji poduzećima i budućim poslodavcima. U Njemačkoj više od dvije trećine naučnika po završetku naukovanja ostaje kod istog poslodavca (10). U Danskoj brojke (11) pokazuju da su osobe koje završe program strukovnog obrazovanja i osposobljavanja među onima koji u slučaju otkaza najbrže nalaze novi posao, a velik broj njih osniva i vlastita poduzeća.

5.4.

Ipak, mnogi mladi ljudi i njihovi roditelji SOO i naukovanje ne smatraju tako privlačnim kao akademsko obrazovanje, ili ih vide samo kao pripremu za tradicionalne radničke poslove. Ono što zaboravljaju je „konkurentno znanje” koje se može steći dvojnim obrazovanjem te zahvaljujući kojem mladi nemaju samo jednu moguću karijeru, već stječu i konkurentno znanje koje mogu dalje razvijati.

5.5.

Trebalo bi razmotriti uvođenje cilja EU-a za udio učenika u SOO-u i dvojnom obrazovanju u sklopu revidirane strategije Europa 2020. Time bi se omogućilo da se više pozornosti posveti velikoj zapošljivosti i komponenti uključivosti dvojnog obrazovanja i naukovanja. Time bi se omogućilo da se više pozornosti posveti velikoj zapošljivosti i komponenti uključivosti dvojnog obrazovanja i naukovanja.

5.6.

Taj cilj treba biti ambiciozan, s obzirom na to da je pozitivna veza sa zapošljavanjem dokazana, te treba uzeti u obzir buduću potražnju na tržištu rada za srednje kvalificiranim radnicima.

5.7.

Škole, centri za osposobljavanje, poduzeća, socijalni partneri i političari trebaju poduzeti zajedničke napore kako bi se povećala privlačnost i poboljšao imidž te vrste obrazovanja. Škole za strukovno obrazovanje i osposobljavanje trebaju se brže prilagođavati promjenjivim potrebama tržišta rada i gospodarstva. Trebalo bi poticati natjecanja u vještinama i uzore kako bi se predstavile vještine ili škole te pobudilo zanimanje mladih. Povezivanjem s visokoškolskim obrazovanjem – kako učenici i njihovi roditelji naukovanje ne bi vidjeli kao slijepu ulicu – ili jačanjem programa EU-a za unutarnju mobilnost, kao što je Erasmus+, mogla bi se povećati privlačnost tih oblika obrazovanja.

5.8.

Kvalitetne i pravovremene usluge profesionalnog usmjeravanja i savjetovanja ključne su za bolje razumijevanje i bolji imidž dvojnih sustava obrazovanja.

5.9.

Učitelji također doprinose većoj privlačnosti dvojnih sustava obrazovanja te imaju izravan utjecaj na predodžbu mladih o SOO-u. Posao učitelja u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju također bi trebao biti viđen kao privlačna mogućnost. Jedan od načina da se to postigne je da se zajamči stalno ažuriranje profesionalnih i pedagoških vještina učitelja u SOO-u te bolja suradnja između škola i poduzeća zahvaljujući kojoj bi učitelji bili u toku s potrebama poduzeća, aktualnim poslovnim praksama, novim tehnologijama itd.

5.10.

U dvojnom bi sustavu nazočnost kvalificiranog i motiviranog zaposlenika koji bi imao ulogu mentora ili instruktora unutar poduzeća trebalo predstavljati osnovni zahtjev u pogledu jamčenja kvalitete. Veću pažnju treba posvetiti odgovornosti instruktora unutar poduzeća. Jasniji i detaljniji opisi vještina koje se programom stječu mogu doprinijeti većoj kvaliteti učenja kroz rad.

6.   Kontinuirano praćenje i ocjenjivanje sustava i politika strukovnog obrazovanja i osposobljavanja temeljeno na konkretnim podacima

6.1.

Provedeno je već više studija koje pokazuju da su, primjerice, njemački, švicarski i austrijski dvojni sustavi obrazovanja uspješni jer mladima pružaju odgovarajuću obuku i dobru polazišnu poziciju za ulazak u profesionalni život. Međutim, ne postoji „jedinstveni najbolji model” – cilj je utvrditi uspješne strukture i prakse.

6.2.

Transparentnije informacije o uzrocima, sadržaju i rezultatima mogle bi biti korisne za utvrđivanje ključnih elemenata svojstvenih uspješnim dvojnim sustavima obrazovanja. Iako većina država članica i Cedefop prikupljaju podatke o zapošljivosti osoba koje završe program SOO-a, te bi informacije trebalo više koristiti kako bi se sustavi, uključujući dvojne sustave obrazovanja, poboljšali.

6.3.

Primjerice, udio učenja kroz rad mogao bi poslužiti kao varijabla za EU-ovu referentnu vrijednost za zapošljivost. Europskom referentnom vrijednosti za dvojno obrazovanje mogla bi se istaknuti povezanost dvojnih sustava obrazovanja i zapošljavanja mladih. Podaci za takvu referentnu vrijednost mogli bi se prikupljati svake godine anketom o radnoj snazi.

6.4.

U suradnji sa Cedefopom, Eurostat (Eurobarometar) bi mogao provesti sustavniju studiju o mladima koji su završili program strukovnog obrazovanja i osposobljavanja te posjeduju vještine koje se traže, kao i o tome kako im je dvojno osposobljavanje u poduzećima pomoglo da te vještine steknu.

6.5.

Prikupljanje usporedivih nacionalnih podataka na temelju kojih bi se mogla ocijeniti uspješnost zemalja u pogledu provedbe i rezultata različitih dvojnih sustava obrazovanja u Europi također bi moglo biti korisno. Cedefop, Eurostat i Komisija već prikupljaju podatke u sklopu strategije ET 2020. i Kopenhaške strategije, no EU-u je potreban dosljedan instrument koji će bilježiti napredak kao i učinke reformi koje brojne države članice trenutno provode kako bi povećale uspješnost i kvalitetu nacionalnih sustava SOO-a.

EGSO predlaže da instrument za ocjenjivanje kvalitete bude usmjeren barem na sljedeća pitanja u pogledu politike:

Kako i zašto dvojno obrazovanje dovodi do većeg zapošljavanja?

Dovodi li dvojno obrazovanje do smanjenja napetosti na tržištu rada, u vidu kraćih razdoblja nezaposlenosti i bolje usklađenosti vještina i radnih mjesta?

Na koji način dvojno obrazovanje može dovesti do povećanja mobilnosti, unutar sektora i među različitim sektorima?

6.6.

Niz razmjerno jednostavnih kronoloških parametara mogao bi poslužiti kao ishodište za kvalitativnije analize te bi se njime istodobno mogao pratiti napredak koji svaka zemlja postiže u procesu prilagođavanja sustava SOO-a načelima i prednostima dvojnog obrazovanja. Platforma podataka te vrste mogla bi doprinositi i radu Europskog saveza za naukovanje, kao i radu na referentnom okviru EQAVET (Europski referentni okvir za osiguranje kvalitete strukovnog obrazovanja i osposobljavanja).

7.   Poboljšanje uspješnosti nacionalnih dvojnih sustava obrazovanja i uključivanje poduzeća u taj proces

7.1.

Mnogo se pitanja još uvijek ne shvaća ozbiljno, na primjer u vezi s kvalitetom osposobljavanja i njegovom primjerenošću potrebama poduzeća.

7.2.

Naukovanja igraju važnu ulogu u zadovoljavanju potreba poduzeća u pogledu vještina, a istodobno pomažu mladim ljudima da se uključe na tržište rada. Poslodavcima pružaju brojne prednosti, kao što su bolja usklađenost vještina zahvaljujući osposobljavanju unutar poduzeća te nova znanja i perspektive. Punopravno naukovanje podrazumijeva niz prava i obveza svih uključenih.

7.3.

Poduzeća na to trebaju gledati kao na ulaganje u buduće kvalificirane ljudske resurse i preuzeti odgovornost da uistinu obuče mladu osobu. Međutim, da bi poduzeća, uključujući MSP-e, na naukovanja gledala kao na ulaganje, potrebno im je omogućiti da u većoj mjeri sudjeluju u programima, uključujući i izradu kurikuluma.

7.4.

Neki se poslodavci boje da će trošak osposobljavanja naučnika biti veći od koristi, no takav stav treba promijeniti. Analiza troškova i koristi za Švicarsku pokazuje da je produktivni doprinos naučnika veći od troškova osposobljavanja (uključujući naučničku plaću) za više od 6 000 eura po naukovanju (12), a studiju troškova i koristi naukovanja trenutno provodi i BUSINESSEUROPE.

7.5.

U nekim su zemljama uspostavljeni fondovi za podjelu troškova, pri čemu poduzeća u fond uplaćuju izvjesnu svotu kao nadoknadu za vrijeme provedeno u školi ili troškove prijevoza (u Danskoj, Arbejdsgivernes uddannelsesbidrag). Poduzeća u Austriji dobivaju bonus za obučene naučnike koji dobiju dobru ocjenu. U Austriji postoji model podjele troškova (Vorarlberg) u okviru kojeg poduzeća uplaćuju 0,2 ‰ naučničke plaće u fond za osposobljavanje. Nakon 18 mjeseci obuka se ocjenjuje i poduzeća koja nude dobro naukovanje primaju naknadu u obliku bonusa.

7.6.

Međutim, odnos između troškova i koristi može varirati ovisno o sektoru i sustavu SOO-a. Nacionalne sustave obrazovanja stoga treba stalno ocjenjivati i, po potrebi, prilagođavati kako bi se osiguralo da oni doprinose konkurentnosti Europe. U tome državama članicama također može pomoći više usporedivih i kvalitetnih alata za procjenu.

7.7.

Jednako je važno pouzdano jamstvo kvalitete i ocjenjivanje naukovanja i dvojnih programa osposobljavanja, a u tome socijalni partneri mogu imati važnu ulogu. Socijalni partneri moraju prije svega biti uključeni u izradu nacionalnih odredbi u pogledu dvojnog obrazovanja te koristeći tradicionalne oblike kolektivnih pregovora mogu doprinijeti jamčenju kvalitete naukovanja i drugih sustava temeljenih na radu. Sindikati i njihovi predstavnici također mogu u većoj mjeri doprinijeti osposobljavanju mladih i njihovoj dobrobiti unutar poduzeća.

Bruxelles, 16. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  Eurostat, ožujak 2015.: Podaci o nezaposlenosti mladih.

(2)  Eurostat [tesem150], 2014.

(3)  Europska komisija, Izvješće o obrazovanju i osposobljavanju, studeni 2014.

(4)  Na primjer:

Mišljenje EGSO-a „Kako visokoškolsko strukovno obrazovanje i osposobljavanje učiniti privlačnijim” (SL C 68, 6.3.2012., str. 1.),

Mišljenje EGSO-a „Kvalitativni okvir za pripravništvo” (SL C 214, 8.7.2014., str. 36.),

Mišljenje EGSO-a „Zapošljivost mladih – prilagođavanje osposobljavanja potrebama industrije u doba štednje” (SL C 311, 12.9.2014., str. 7.),

Mišljenje EGSO-a „Mjere zapošljavanja mladih – najbolje prakse” (SL C 424, 26.11.2014., str. 1.).

(5)  Studija Europskog parlamenta, Dvojno obrazovanje: moguće rješenje problema, lipanj 2014.

(6)  http://data.consilium.europa.eu/doc/document/ST-104-2013-EXT-1/hr/pdf

(7)  https://www.etuc.org/sites/www.etuc.org/files/201306_Framework_of_Actions_Youth_Employment_1.pdf

(8)  Zaključci latvijskog predsjedništva, Riga, 22. lipnja 2015.

(9)  Na primjer: Učinci strukovnog obrazovanja i osposobljavanja na tržište rada u Europi (Labour market outcomes of VET in Europe), Cedefop, 2013.; Pregled obrazovanja i osposobljavanja (Education and training Monitor), Europska komisija, 2014.; Učenje za posao – pregled strukovnog obrazovanja i osposobljavanja (Learning for Jobs, reviews of VET), OECD, 2010.

(10)  Germany trade & invest, Njemačka industrijska i trgovinska komora (DIHK), Savezno ministarstvo obrazovanja i istraživanja, Institut za istraživanje tržišta rada i zapošljavanja (IAB), Savezni statistički ured, 2013.

(11)  http://www.da.dk/bilag/AMR09%2CArbejdsmarkedsrapport%202009.pdf

(12)  Izvješće organizacije EENEE o politici 3/2012, studeni 2012., „Naukovanje može biti profitabilno i za poduzeća i za naučnike” (Apprenticeship Training Can Be Profitable for Firms and Apprentices Alike), Stefan C. Wolter, Sveučilište u Bernu


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/63


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Prijedlozi za borbu protiv korupcije u EU-u: odgovor na zabrinutost poslovnog svijeta i civilnog društva”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/11)

Izvjestitelj:

Filip HAMRO-DROTZ

Suizvjestitelj:

Pierre GENDRE

Dana 16. listopada 2014. Europski gospodarski i socijalni odbor, sukladno pravilu 29. stavku 2. svog Poslovnika, odlučio je sastaviti samoinicijativno mišljenje o temi

„Borba protiv korupcije u EU-u: odgovor na zabrinutost poslovnog svijeta i civilnog društva”

Savjetodavno povjerenstvo za industrijske promjene (CCMI), odgovorno za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojilo 15. srpnja 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor usvojio je sljedeće Mišljenje na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 16. rujna 2015.), sa 184 glasova za i 1 suzdržanim.

1.   Preporuke

1.1.

EU treba bez odgode razviti koherentnu i sveobuhvatnu petogodišnju strategiju za borbu protiv korupcije i popratni akcijski plan, koje bi usvojili predsjednici Europske komisije, Europskog parlamenta i Europskog vijeća. Predsjedništva i institucije EU-a trebaju se u svojim programima i u međuinstitucijskoj suradnji obvezati na jasne antikorupcijske ciljeve. Trebaju imati proaktivan program i usredotočiti se na transverzalna pitanja vezana uz borbu protiv korupcije, kako unutar EU-a, tako i u vanjskim odnosima EU-a, ali i na bolju podršku državama članicama i veću transnacionalnu suradnju kao i na poboljšanje integriteta institucija te zaštitu financijskih interesa EU-a. Promicanje transparentnosti i sprečavanje korupcije trebaju biti osnovni ciljevi svih politika EU-a. Strategijom se trebaju uzeti u obzir preporuke iz ovog mišljenja.

1.1.1.

Prvi prioritet treba biti podrška državama članicama u njihovim nastojanjima da uvedu i provedu postojeće nacionalne, europske i međunarodne instrumente.

1.1.2.

Napredak postignut primjenom strategije treba se razmatrati u sklopu aktivnosti Europskog semestra, uzimajući u obzir izvješća Komisije o borbi protiv korupcije i redovna istraživanja. Raširenost korupcije također treba uzeti u obzir kada EU prati na koji način države članice poštuju vladavinu prava, i time se posebno treba pozabaviti u sklopu uvjeta za programe ekonomske pomoći koji su dogovoreni s državama članicama i trećim zemljama.

1.2.

Poboljšana i inkluzivna transnacionalna suradnja u borbi protiv korupcije treba biti ključan koncept strategije.

1.2.1.

Europska komisija i države članice EU-a trebaju ojačati transnacionalnu suradnju u borbi protiv korupcije u kontekstu obnovljene Strategije EU-a za unutarnju sigurnost 2015. – 2020., COM(2015)185, pojačati suradnju između relevantnih tijela (OLAF, Eurojust, Europol, ombudsman, Revizorski sud) i osigurati djelotvorno upravljanje Europskom antikorupcijskom mrežom (EACN). Trebale bi proširiti razmjenu najboljih praksi i povećati koordiniranost i suradnju između nacionalnih javnih tužitelja u prekograničnim kaznenim slučajevima, primjerice pri povratu i repatrijaciji nezakonito stečene imovine.

1.2.2.

Europsko vijeće ima ključnu vodeću ulogu i može potaknuti borbu protiv korupcije na sljedeće načine:

pokretanjem programa za podizanje svijesti i obrazovanosti u državama članicama o vrijednosti integriteta u gospodarstvu i društvu: priroda i razmjer korupcije u politici, pravosuđu i javnoj upravi; uloga korupcije u represiji medijskih sloboda, širenju organiziranog kriminala i uništavanju konkurentnosti, te za pokretanje važne rasprave o budućnosti demokratskog upravljanja u Europi,

poticanjem i uvođenjem pojačanih mjera za sprečavanje korupcije; poduzimajući u tom kontekstu radnje koje se odnose na pregled i promicanje provedbe UNCAC-a unutar EU-a (u skladu s UNCAC-om/članak 63. i Rezolucija 3/1),

poduzimanjem većih napora u usklađivanju nacionalnih kaznenih zakona u slučajevima gdje su oni predstavljali prepreku učinkovitoj istrazi korupcijskih slučajeva i kaznenom progonu. Posebno treba obratiti pozornost na usklađivanje definicija korupcije i sukoba interesa. To bi se po mogućnosti moglo postići kroz zakonodavstvo EU-a ili uz pomoć okvira kao što je „otvorena metoda koordinacije”u cilju pronalaženja zakonodavnih okvirnih planova koji mogu poslužiti kao smjernice državama članicama.

pristajanjem, bez odgode, na uredbu o osnivanju Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO) i obnovljene uredbe o Eurojustu.

1.2.3.

Na trostranom socijalnom samitu trebalo bi se na temelju članaka 152. – 155. Ugovora o funkcioniranju Europske unije razmotriti kako bi socijalni dijalog na horizontalnim i sektorskim razinama mogao doprinijeti naporima u sprečavanju korupcije i borbi protiv nje.

1.2.4.

Potrebno je unaprijediti savjetovanje i poticanje civilnog društva, na temelju članka 11. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, kao i Europskog gospodarskog i socijalnog odbora i Europskog odbora regija vezano uz angažman u antikorupcijskim inicijativama EU-a.

1.2.5.

Institucije EU-a i relevantna tijela trebaju u suradnji s državama članicama pojačati mjere osvješćivanje javnosti o tome kako se građani mogu uključiti u borbu protiv korupcije, naglašavajući prava i mogućnosti pravne zaštite koje im stoje na raspolaganju prema zakonima EU-a. Bila bi potrebna informativna kampanja usmjerena na masovne medije kako bi se, primjerice, pojasnilo koji su kanali dostupni građanima za prijavu sumnji na korupciju i zlouporabe sredstava EU-a. To bi trebalo biti popraćeno većom transparentnošću o trošenju sredstava EU-a.

1.3.

Osim zakonskih mjera, Europska unija treba pokrenuti i podržati alternativne mjere kojima bi se u trgovačkim društvima promicalo usvajanje i provedba kodeksa ponašanja i standarda za usklađenost pravila i borbu protiv mita i korupcije, u skladu s međunarodnim, sektorskim i europskim instrumentima i smjernicama. Primjena etičkog kodeksa (koji također uključuje odredbe o zviždanju) u trgovačkim društvima treba uključivati koncept transparentnog i uključivog sudjelovanja relevantnih dionika, uključujući zaposlenike. Od trgovačkih društava u cijelom svijetu trebalo bi zahtijevati da imaju uspostavljeni antikorupcijski sustav upravljanja ako žele biti odabrana za projekte koji dobivaju sredstva EU-a.

1.3.1.

EU također treba iskoristiti obnovu Strategije EU-a o društvenoj odgovornosti poduzeća kako bi uz pomoć poslovnih subjekata, socijalnih partnera i komercijalnih udruga preispitao na koji se način mogu raširiti najbolje prakse u korporativnom upravljanju i etici.

1.3.2.

Pozdravlja se nedavna direktiva o nefinancijskom izvještavanju kojom je propisano da velika trgovačka društva u EU-u moraju izvještavati o standardima sukladnosti i etičkim standardima. Njome treba potaknuti trgovačka društva da osiguraju poštovanje antikorupcijskih standarda uključujući i odgovarajuće mehanizme upozoravanja, u čitavom svom opskrbnom lancu, a mala i srednja poduzeća da također usvoje razmjerne mjere.

1.3.2.1.

To se posebno odnosi na opskrbu prirodnim resursima u kojoj se često javlja korupcija. EU se može osloniti na najbolje prakse u šumarskom sektoru i na regulatorne pristupe konfliktnim mineralima u SAD-u. Europska komisija treba u ovom kontekstu osigurati dosljedan pristup tijekom preispitivanja svoje strategije za sirovine. Također treba surađivati s predstavnicima trgovačkih društava na europskoj razini kako bi se razvio koherentan i dosljedan pristup iskorjenjivanju korupcije u opskrbnom lancu.

1.4.

Europska komisija treba ponovno pregledati direktive o javnoj nabavi, posebno stoga da bi razmotrila na koji se način mogu unaprijediti transparentnost i ispravnost postupaka. Potrebno je proaktivno nadzirati kako države članice provode postojeće odredbe o sprečavanju sukoba interesa i protekcije (i na regionalnim i lokalnim razinama) te dati detaljnije smjernice ako je potrebno. Pravila javne nabave trebaju obuhvaćati sva trgovačka društva, neovisno o porijeklu.

1.4.1.

Europska komisija treba se pobrinuti za to da postoje odgovarajući kanali za prijavu korupcije u postupcima javne nabave na nacionalnoj i lokalnoj razini, te omogućiti bolje mogućnosti za pravnu zaštitu – ne samo za one koji su izravno pogođeni, već i za sudionike. EU i države članice trebaju promicati visok stupanj transparentnosti u tim postupcima. Cijenimo to što će e-nabava postati standard. Treba podići svijest o činjenici da su informacije o postupku javnog nadmetanja i izabranim ugovorima dostupne na elektroničkoj platformi EU-a TED (Tenders Electronic Daily) u formatima kojima se lako pristupa i koje je lako analizirati.

1.4.2.

Društva koja se natječu za ugovore o javnoj nabavi trebaju navesti informacije o vlasništvu, uključujući i stvarnog vlasnika društva. Velika trgovačka društva koja se natječu za ugovore trebaju imati strog kodeks ponašanja kojim se zabranjuje podmićivanje i korupcija (u skladu s međunarodnim, sektorskim i europskim instrumentima/smjernicama). Kod otkrivanja informacija treba se poštovati zaštita poslovnih tajni (vidjeti Mišljenje EGSO-a INT/145) pri čemu razlike u nacionalnim zakonima o zaštiti podataka ne bi trebale predstavljati prepreku.

1.4.3.

Kao sredstvo za odvraćanje od korupcije, Europska unija treba poticati uporabu sankcija (s isključenjem iz natječaja javne nabave u razmjernom vremenskom razdoblju kao krajnjom sankcijom) i primjenu istovjetnih mjera za osobe u javnom sektoru. Europska komisija, Europska investicijska banka i države članice EU-a trebaju stvoriti sveeuropski sustav za isključivanje koji bi povezao sustave za isključenje na europskoj i nacionalnoj razini i osigurao da korumpiranim osobama bude zabranjeno sudjelovanje u javnim nadmetanjima u EU-u, kao što se predviđa novim direktivama EU-a o javnoj nabavi (2014/24 i 25). Osobe zaposlene u javnom sektoru trebale bi snositi jednake posljedice. Takvo se isključenje posebice treba razmotriti u slučajevima kada je trgovačko društvo osuđeno za protupravna djela i kada ono nije uspostavilo preventivne i antikorupcijske mjere. Sustav treba osigurati prostor za trgovačka društva koja su provela reforme i poduzela potrebne korake kako bi spriječila korupciju („samočišćenje”). Potrebno je promicati uporabu „paktova o integritetu” u okviru kojih se javnih tijela i poduzeća obvezuju na više standarde transparentnosti i integriteta u javnoj nabavi. Potrebno je strože nadzirati etičko ponašanje i poslušnost u državnim poduzećima i javnoj upravi kako na nacionalnoj, tako i na regionalnoj/lokalnoj razini.

1.5.

EU treba poboljšati transparentnost financijskih tokova diljem EU-a. Noviji zakoni za unapređenje transparentnosti korporativnog vlasništva u sklopu četvrte direktive protiv pranja novca su dobrodošli, ali postoji potreba za javnim informacijama o stvarnim vlasnicima zaklada i drugih korporativnih subjekata. Transparentnost međunarodnih financijskih tokova prvenstveno bi se unaprijedila poboljšanjem korporativnog izvještavanja, na temelju međunarodnih sektorskih smjernica i relevantnih smjernica EU-a koje bi zahtijevale od multinacionalnih trgovačkih društava da izvještavaju o ključnim financijskim podacima u državama u kojima posluju.

1.5.1.

Potrebno je poboljšati usklađenost banaka s važećim zakonima EU-a. U tom kontekstu, Europska komisija i Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA) moraju preuzeti aktivniju ulogu i osigurati da slabosti pri uvođenju pravila u jednoj državi članici ne oslabe cjelokupni sustav. Europska komisija također treba koristiti svoje kompetencije da uskladi kaznene sankcije u tom području kako bi osigurala da odgovarajuće demotivirajuće sankcije postoje u svim zakonodavstvima EU-a. Države članice također treba usmjeriti na uvođenje kaznenog djela namjernog nezakonitog bogaćenja koje je počinio javni dužnosnik, kao što je navedeno u članku 20. UNCAC-a.

1.6.

U mnogim slučajevima, razotkrivanje korupcije ovisi o želji zviždača da istupe, pod uvjetom da to naprave u dobroj vjeri i na razumnim osnovama. Europska komisija treba pronaći alternativne načine za promicanje zaštite zviždača, te provesti istraživanje o izvedivosti instrumenata na razini EU-a, po mogućnosti u obliku uredbe ili direktive, uzimajući pritom u obzir međunarodne i sektorske smjernice te relevantne odluke Europskog parlamenta. Poštovanje privatnosti i poslovnih tajni ne bi smjelo sprečavati razotkrivanje korupcije (Direktiva 2013/36 (CRD IV)). Potrebno je uvesti odgovarajuće zaštitne odredbe radi zaštite uključenih strana od nekorektnog zviždanja.

1.7.

Raspodjela i trošenje novca poreznih obveznika EU-a kroz strukturne i investicijske fondove EU-a (uključujući Europski fond za strateška ulaganja) nose rizike zlouporabe, o čemu svjedoče iskustva i istraživanja. Prijevara se često povezuje s korupcijom, ali istragu sprječavaju slabosti u suradnji između EU-a i nacionalnih tijela. EU treba preuzeti aktivniju ulogu u praćenju/reviziji korištenja sredstava oslanjajući se na načelo netoleriranja korupcije i prijevare. Potrebno je osnovati Ured europskog javnog tužitelja (EPPO) kao neovisan i učinkovit europski ured koji ima odgovarajuće resurse za istragu i kazneni progon ne samo zločina koji utječu na financije EU-a, već i ozbiljnih prekograničnih prekršaja poput korupcije, kako je navedeno u Ugovoru iz Lisabona. Nadalje, potrebno je ojačati kapacitete Eurojusta jer su ponekad uključene treće zemlje koje nisu pod nadležnosti EPPO-a.

1.8.

EU treba pojačati svoje sudjelovanje u antikorupcijskim naporima na globalnoj razini. Treba uključiti snažne antikorupcijske odredbe u ugovore s trećim državama. Trebaju postojati stroge odredbe uvjetovanosti za programe financiranja (pretpristup, susjedstvo, fondovi za razvojnu suradnju i inozemna pomoć itd.) vezano uz borbu protiv korupcije i njezino sprečavanje (također kako bi se zaštitili i sami fondovi). Potrebno je uvesti snažne mehanizme za nadzor uvođenja i učinkovitosti.

1.8.1.

Potrebno je poduzeti mjere za učinkovitu zaštitu, kako na unutarnjem tržištu tako i na međunarodnoj razini, trgovačka društva EU-a koja se pridržavaju etičkih standarda od konkurenata iz trećih zemalja koji zanemaruju te odredbe. Kao jedan od elemenata zaštite trebalo bi uključiti sljedeće: „Uvjeti ugovora trebali bi se sastavljati na način da se odrede rizici povezani s ugovorom” (uvodna izjava 65. CEF-ove Uredbe 1316/2013). To bi načelo trebalo uključiti u tekst svih instrumenata EU-a koji imaju veze s financijskim sredstvima EU-a.

1.8.2.

EU također treba ulagati više napora kako bi spriječio da njegov financijski sustav postane sigurna luka za prljav novac. Događaji, primjerice, u Africi, na Bliskom istoku i u Ukrajini u posljednjih nekoliko godina ukazali su na slabosti bilateralnih pristupa povratu i repatrijaciji ukradene imovine. Europska komisija treba preuzeti aktivniju ulogu u davanju pomoći i koordiniranju povrata ukradene imovine tim zemljama.

1.9.

Same institucije EU-a moraju pružati primjer transparentnosti, cjelovitosti i dobrog upravljanja i time postaviti standarde svojim državama članicama. Samo će na taj način institucije EU-a imati autoritet i vjerodostojnost za pokretanje, vođenje i provedbu prethodno navedenih mjera. U tom smislu, institucije trebaju težiti maksimalnoj odgovornosti i transparentnosti postupka donošenja odluka, što bi uključivalo izradu „zakonodavnog otiska” za zakonodavstvo i politike EU-a (tj. javnog i pravovremenog zapisa interakcije između institucija EU-a, država članica i lobista) kao i zakonodavstva o obaveznoj prijavi lobiranja u EU-u.

1.9.1.

EU također treba biti dosljedna i proaktivna u nadzoru i sprečavanju sukoba interesa jer oni utječu na donošenje odluka. Potrebno je uspostaviti neovisna etička povjerenstva ovlaštena za izdavanje obvezujućih preporuka i sankcija. Daljnje je reforme potrebno navesti u petogodišnjem akcijskom planu iz preporuke 1. uzimajući u obzir zaključke iz antikorupcijskih izvješća Komisije i OLAF-a.—

1.10.

EGSO treba poduzeti svrhovite korake koji će doprinijeti borbi protiv korupcije u EU-u:

osvješćivanje civilnog društva, kao nastavak na Mišljenje,

uključivanje u odgovarajući javno-privatni dijalog o korupciji, kao što to želi Komisija,

razmatranje borbe protiv korupcije i prijevare u narednim mišljenjima i uzimanje u obzir mogućnosti podnošenja dodatnih mišljenja, uključujući mišljenja o korupciji u pojedinim sektorima,

pokretanje tog pitanja u suradnji s nacionalnim gospodarskim i socijalnim odborima te u kontaktu s dionicima, kao i u sklopu vanjskih aktivnosti EGSO-a,

ocjenjivanje revizije internog EGSO-vog Kodeksa dobrog administrativnog postupanja i Kodeksa ponašanja za članove EGSO-a, uključujući uvođenje internih pravila o zviždačima,

promicanje redovite suradnje s institucijama EU-a (Europskim vijećem, Europskom komisijom, Europskim parlamentom), relevantnim agencijama i Odborom regija u nastojanjima protiv korupcije,

uspostavljanje skupine za antikorupcijski nadzor.

2.   Opis korupcije

2.1.

Korupcija se obično, po uzoru na UNCAC, definira kao „svaka zlouporaba ovlasti za privatnu korist”. U Mišljenju se ta definicija uzima kao polazna točka.

2.2.

Korupcija je rasprostranjena po cijelom svijetu. Procjenjuje se da korupcija u Europi porezne obveznike EU-a stoji približno 120 milijardi eura godišnje (isključujući prijevare počinjene korištenjem javnih sredstava EU-a) što je gotovo jednako kao ukupan godišnji proračun EU-a i čini jedan posto njegovog BDP-a. Postoje velike razlike u korupciji među državama članicama. U mnogim državama korupcija je prisutna na svim razinama javnog i privatnog života. U uvodu Izvješća o borbi protiv korupcije u EU-u iz 2014. g. Europska komisija navodi: „Korupcija ozbiljno šteti gospodarstvu i cjelokupnom društvu …. Države članice EU-a nisu otporne na tu stvarnost. Korupcija … škodi dobrom upravljanju, razumnom upravljanju javnim novcem i konkurentnim tržištima. U krajnjim slučajevima, ona potkopava povjerenje građana u demokratske institucije i postupke.”

2.3.

Korupcija ima mnogo lica. Može se klasificirati kao korupcija u javnom sektoru, korupcija u privatnom sektoru i politička korupcija, ovisno o sektoru u kojem se javlja. Korupcija uvijek uključuje barem dva voljna igrača u protuzakonitom činu.

2.3.1.

Uobičajeni primjeri korupcije su djela podmićivanja, kako u svom aktivnom tako i u svom pasivnom obliku, uključujući nuđenje, davanje i prihvaćanje ili traženje neke pogodnosti kao poticaja na zakonitu, nezakonitu ili neetičnu radnju, što može biti u obliku darova, posudbi, naknada, neslužbenih plaćanja javnim službenicima za obavljanje posla („plaćanja sa strane”), nagrada („provizije”) i drugih pogodnosti kao što su smanjenje poreza, vize, usluge, pokroviteljstva i donacije. Korupcija je u mnogim slučajevima povezana s ostalim nezakonitim radnjama, kao što su namještanje cijena, manipuliranje ponudama na javnom natječaju, pranje novca, nezakonito bogaćenje, ucjene i prijevare. Također je prisutna i u manje konkretnim radnjama kao što su favoriziranje i nepotizam prilikom imenovanja javnih dužnosnika, zlouporaba položaja i trgovanje uslugama, klijentelizam, neetično davanje imuniteta, amnestija i privatizacijske radnje, podmićivanje pravosudnih i policijskih vlasti, financiranje političkih stranaka, namještanje izbornih kampanja. Nereguliranje ili loše vođenje sukoba interesa može dovesti do nekih oblika korupcije, poput, na primjer, unosnih položaja u trgovačkim društvima koji se nude bivšim javnim dužnosnicima bez razdoblja „mirovanja funkcije”(„pokretna vrata”).

2.3.2.

Postoji niz čimbenika koji olakšavaju sve to neetično i nezakonito djelovanje. Oni uključuju zakonske prepreke (imunitete izabranih dužnosnika i zastare); nepostojanje međunarodnih standarda, kodeksa ponašanja, etičkih smjernica i odgovarajućih mehanizama upozoravanja; nedostatak transparentnosti u javnom odlučivanju i kako na to utječe, primjerice, neotkrivanje informacija izabranih ili imenovanih javnih dužnosnika o vanjskom prihodu i aktivnostima ili o netransparentnim sastancima s osobama koje žele utjecati na te odluke.

2.3.3.

Korupcija se često povezuje sa sivim gospodarstvom i organiziranim kriminalom. U Procjeni prijetnje koju predstavlja teški i organizirani kriminal iz 2013. (SOCTA), Europol navodi procjenu prema kojoj 3 600 organiziranih kriminalnih skupina i mreža trenutno djeluje na području EU-a i sve više se probija u sve aspekte gospodarstva.

2.4.

Korupciju se smatra glavnim i sve većim transnacionalnim problemom u EU-u i u svijetu. Korupcija se ne zaustavlja na nacionalnim granicama.

2.5.

U lipnju 2011. Europska komisija napravila je važan korak u borbi protiv korupcije u Europi usvajanjem sveobuhvatnog antikorupcijskog paketa. Uspostavila je antikorupcijski mehanizam izvještavanja u EU-u. U veljači 2014. objavljeno je prvo izvješće EU-a o borbi protiv korupcije – COM(2014) 38 završna verzija. Daljnja izvješća trebala bi se izdavati svake dvije godine. Cilj je prvog izvješća bio pokrenuti raspravu dionika, uključujući civilno društvo kako bi se podržali napori u borbi protiv korupcije i otkrili načini na koje europske institucije mogu pomoći u borbi protiv korupcije. Koncept „sudjelovanja društva” nadahnut je člankom 13. UNCAC-a.

2.5.1.

Izvješće se bavi problemima korupcije koji su specifični za pojedine države članice i općenito naglašava da države članice trebaju poboljšati svoje napore u borbi protiv korupcije jer nedovoljno transponiraju, primjenjuju i provode odredbe relevantnih međunarodnih i europskih instrumenata.

2.5.2.

Uz izvješće su objavljena u dva Eurobarometrova istraživanja o stavovima: (a) Posebni Barometar o korupciji i (b) „Brza anketa” (eng. Flash Survey) usmjerena na poslovanje.

2.5.2.1.

Ukratko, ankete su pokazale sljedeće (omjeri se odnose na broj građana/trgovačkih društava EU-a koji su odgovorili na pitanja iz ankete:

tri četvrtine građana EU-a smatra da je korupcija rasprostranjena u njihovoj zemlji. U deset država članica taj je broj veći od 90 %,

više od polovice Europljana smatra da je razina korupcije porasla u zadnje tri godine,

tri četvrtine Europljana misli da su mito i korištenje veza najčešće najjednostavniji načini za dobivanje određene javne usluge (na primjer u zdravstvenim uslugama i skrbi) u njihovim zemljama,

više od dvije trećine Europljana smatra da korupcija postoji u institucijama EU-a, a više od polovice njih misli da institucije ne pomažu u smanjenju korupcije u Europi,

približno polovica trgovačkih društava smatra da korupcija predstavlja problem za poslovanje. Čini se da su posebno osjetljiva državna poduzeća i javni sektor, uključujući porezna i carinska tijela,

više od polovice trgovačkih društava primjećuje da je korupcija rasprostranjena u javnoj nabavi zbog sukoba interesa, netransparentnih praksi i protekcije. Javna nabava za projekte i ugovore u urbanom razvoju, infrastrukturi, građevinarstvu i zdravstvu posebno je izložena korupciji na svim razinama.

2.6.

OECD-ovo izvješće iz prosinca 2014. pokazuje da je razmjer davanja mita stranim dužnosnicima ostao neprihvatljivo visok. Opisuje više od 400 slučajeva podmićivanja stranih javnih dužnosnika u razdoblju 2009. – 2014. Prosječno mito iznosilo je 11 % ukupne vrijednosti transakcije i u mnogim je slučajevima bilo vezano uz javnu nabavu. Dvije trećine slučajeva dogodilo se u četiri sektora: ekstraktivnoj industriji, građevinskoj industriji, prijevozu i skladištenju, informacijskom i komunikacijskom sektoru.

2.7.

Kad je riječ o nastojanjima da se zaštite financijski interesi EU-a (novac poreznih obveznika kojima upravlja EU), 2013. g. bilo je 16 000prijavljenih slučajeva nepravilnosti (približno 2 milijarde eura) u korištenju sredstava EU-a, od čega 1 600 slučajeva (350 milijuna eura) prijevare. Broj prijavljenih nepravilnosti od 2009. povećao se za 22 %, a vrijednost za 48 %. Glavni izvor tog ponašanja je krivotvorenje dokumenata (vjerojatno često povezano s korupcijom). Europski revizorski sud u svojem Godišnjem izvješću za 2013. navodi zlouporabu ili greške u približno 5 % dodijeljenih sredstava EU-a, prije svega u regionalnoj politici, energetici i prometu, poljoprivredi, zaštiti okoliša, ribarstvu i zdravstvu.

3.   Međunarodni instrumenti za borbu protiv korupcije i mita

3.1.

Osim vlastitih nacionalnih zakona za borbu protiv korupcije i mita, države članice EU-a sklopile su nekoliko međunarodnih konvencija i ugovora, te se pridržavaju relevantnih zakona EU-a. Svaka ta konvencija ima vlastite postupke nadzora koji obično uključuju neki oblik stručne provjere.

3.2.

Najvažniji međunarodni instrumenti i mehanizmi za borbu protiv korupcije su:

Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije (UNCAC),

Konvencija OECD-a o borbi protiv podmićivanja stranih dužnosnika u međunarodnim poslovnim transakcijama,

Vijeće Europe – Kaznenopravna konvencija o korupciji iz 1999.; Građanskopravna konvencija o korupciji.

3.3.

Najvažniji pravni instrumenti EU-a u borbi protiv korupcije su:

članak 83. stavak 1. UFEU-a kojim se EU-u daje mandat za rješavanje teških kaznenih djela (među kojima je i korupcija) s europskim ili prekograničnim elementima,

članak 325. stavak 4. UFEU-a kojim se utvrđuje pravna osnova za sve potrebne mjere za borbu protiv prijevara usmjerenih protiv financijskih interesa EU-a,

Konvencija iz 1997. o borbi protiv korupcije koja uključuje dužnosnike EU-a i države članice EU-a,

Okvirna odluka (2003/568/JHA) o borbi protiv korupcije u privatnom sektoru.

3.4.

UNCAC je najopsežnija međunarodna konvencija i sve su je države članice EU-a ratificirale, a Europska unija je i potpisnica.

3.5.

EU je usvojio direktive, komunikacije i okvirne odluke u kojima se većinom određuju minimalni standardi i bavi pitanjima povezanima s borbom protiv korupcije i prijevare kao što su: porezna prijevara i utaja poreza, pranje novca, društvena odgovornost poduzeća, izvještavanje o nefinancijskim transakcijama, korporativno upravljanje, javna nabava i revizija. EGSO redovito izdaje mišljenja o tim inicijativama EU-a.

3.6.

EU je također uvela odredbe za borbu protiv korupcije i prijevare u svoje programe financiranja – i unutarnje i vanjske (uključujući politike vezane uz koheziju, regije, poljoprivredu, proširenje, susjedstvo i razvoj).

3.7.

Kao prvu mjeru zaštite društava EU-a koja se pridržavaju zakona i posluju na tržištima trećih zemalja, u tekst svih instrumenata EU-a koji se odnose na financijska sredstva EU-a treba uključiti načela sadržana u uvodnoj izjavi 65. Uredbe o Instrumentu za povezivanje Europe (CEF) br. 1316/2013 i članku 3.24 „Smjernica i propisa o javnoj nabavi” EBRD-a, a kojima se traži pravedna raspodjela rizika vezana uz ugovor.

3.8.

Na temelju članka 325. Ugovora o funkcioniranju Europske unije Europska komisija je od 2011. uvela sveobuhvatnu strategiju za borbu protiv prijevare CAFS (COM(2011) 376) kako bi poboljšala cijeli ciklus borbe protiv prijevare – sprečavanje, otkrivanje i uvjete za istragu prijevare te ostvarila odgovarajuću repatrijaciju i suzbijanje kriminala, s demotivirajućim sankcijama. Službe Komisije razvile su sektorske strategije za borbu protiv prijevare. Za financijske interese EU-a važan je i nacrt direktive (COM(2012)363 o primjeni kaznenog prava u borbi protiv prijevare koja šteti financijskim interesima EU-a (PIF).

4.   Samoregulacija – etički kodeksi vezani uz korupciju i podmićivanje

4.1.

Samoregulacija ima važnu ulogu u borbi protiv korupcije i mita. Trgovačka društva sve više uključuju korporativnu odgovornost, sukladnost s propisima i sprečavanje korupcije u svoju cjelokupnu politiku i upravljanje. Etički kodeksi pojedinih trgovačkih društava većinom su utemeljeni na međunarodnim, sektorskim smjernicama i trebali bi provoditi odgovarajuće standarde EU-a (izvještavanje o nefinancijskim informacijama, korporativna društvena odgovornost itd.). Osnovni je cilj kodeksa društava promicati etičko ponašanje u svim aktivnostima društva, obvezati sve dionike te ga provoditi na transparentan i inkluzivan način, razmatrajući ga i u kontekstu socijalnog dijaloga.

4.2.

Osnovne međunarodne smjernice i mehanizmi koji opisuju načela koja trgovačka društva moraju poštovati u cilju izbjegavanja korupcije i podmićivanja te poticanja etičkog ponašanja i transparentnosti su:

pravila Međunarodne gospodarske komore (ICC) o borbi protiv korupcije, Smjernice o zviždačima, priručnici itd.,

Globalni sporazum UN-a; 10 načela protiv korupcije i odgovarajuće smjernice o izvještavanju,

Smjernice OECD-a za višenacionalna trgovačka društva: Preporuka 7. o borbi protiv podmićivanja, poticanja na mito i iznude,

Standard ISO 37001 o sustavima upravljanja za borbu protiv podmićivanja (u izradi, ISO PC/278),

Antikorupcijske smjernice grupacije Svjetske banke,

Globalna inicijativa za izvještavanje (GRI, GR4),

poslovna načela Transparency Internationala za suzbijanje podmićivanja.

Smjernice po industrijama na razini EU-a – na primjer, u europskoj građevinskoj industriji (www.fiec.org, uključujući relevantne smjernice i zajedničke izjave) i ekstraktivnoj industriji (www.eiti.org) – ključne su u dotičnim sektorima. Isto vrijedi i za nacionalne smjernice (na primjer, njemački kodeks održivosti, smjernice danske industrije) za koje se smatra da imaju važnu ulogu u određivanju ponašanja društava.

4.3.

Europski parlament i Komisija usvojili su vlastite interne etičke smjernice kako bi dopunili obveze državnih službenika koje proizlaze iz Pravilnika o osoblju EU-a, uključujući kodeks ponašanja za europske povjerenike i kodeks ponašanja za zastupnike u Europskom parlamentu u kojima se daju smjernice o tome kako se ponašati u pogledu darova i donacija, ostalih financijskih interesa i sukoba interesa. EGSO je usvojio slične kodekse.

5.   Opažanja koja se odnose na zabrinutost trgovačkih društava i civilnog društva

5.1.

Situacija s korupcijom i prijevarama vezanim uz javna sredstva unutar EU-a je neprihvatljiva. Posljedice itekako osjećaju civilno društvo i trgovačka društva. Korupcija donosi dodatne troškove za potrošače i stvara nesigurnu okolinu za trgovačka društva koja se pridržavaju etičkih standarda. EGSO je s negodovanjem primijetio rasprostranjenu korupciju i prijevare u državama članicama EU-a kao i slabu političku posvećenost vlada i lokalnih vlasti učinkovitoj borbi protiv korupcije, uključujući nedostatnu primjenu i provedbu postojećih međunarodnih, europskih i nacionalnih instrumenata.

5.1.1.

Građani, socijalni i gospodarski akteri, neovisno o tome gdje žive u Europi, imaju pravo živjeti u transparentnom društvu kojim se pošteno upravlja na temelju vladavine prava. Financijska kriza i kriza eura dovele su do sve oštrijih kritika među građanima zbog očite korupcije te do slabljenja povjerenja i gubitka vjere građana u demokratsko upravljanje na razini EU-a, a tako i do širenja euroskepticizma. Civilno društvo očekuje da EU i države članice povećaju napore u borbi protiv korupcije i prijevare. Donositelji odluka moraju nas uvjeriti da djeluju u javnom interesu.

5.2.

Zbog tih se razloga EGSO uključuje u napore kako bi se riješio taj problem. On odgovara na želju Europske komisije da se civilno društvo uključi u borbu protiv korupcije; glavni je cilj Mišljenja pridonijeti sljedećem antikorupcijskom izvješću Komisije (2016.) te sudjelovati u podizanju svijesti, širenju informacija i promicanju transparentnosti.

5.3.

Korupcija nije samo pitanje integriteta i etičnosti, već i ekonomije jer štetno djeluje na zakonito gospodarstvo – poštene okolnosti i uvjete trgovanja, ulaganja i konkurencije – i time utječe na rast i konkurentnost. Podaci Svjetske banke i Svjetskog ekonomskog foruma pokazuju da je ekonomska konkurentnost blisko povezana sa sposobnošću vlade da kontrolira korupciju. Istraživanja su pokazala da je kontrola korupcije u EU-u snažno povezana s lakoćom poslovanja, kao i s negativnim utjecajem korupcije na privatna ulaganja.

5.3.1.

Korupcija stvara dodatne troškove trgovačkim društvima jer „čista” trgovačka društva snose rizik od gubitka ugovora u korumpiranom okruženju. Time koči učinkovitost unutarnjeg tržišta i stoga može štetno utjecati na napore za postizanje ciljeva strategije rasta 2020. te na poboljšanje europske globalne konkurentnosti, slabeći na taj način mogućnosti za unapređenje zapošljavanja i blagostanja u Europi, kao i konkurentnost tvrtki iz EU-a koje posluju u inozemstvu.

5.3.2.

Trgovačka društva koja su postigle dobre rezultate a području borbe protiv korupcije privlače ulagače. Slika poslovnog svijeta je ugrožena kada se trgovačko društvo proglasi krivim za podmićivanje i korupciju. To ne samo da šteti vlastitom ugledu, već i baca negativno svjetlo na sva trgovačka društva. Međutim, u odredbama koje se odnose na usklađenost s antikorupcijskim zakonima i zahtjevima za izvještavanje u obzir treba uzeti i administrativno i financijsko opterećenje koje to predstavlja za poduzeća, a osobito za MSP-ove.

5.4.

Mediji redovno izvještavaju o korupciji na najvišim razinama u mnogim državama članicama kao i na drugim mjestima u svijetu. Političku korupciju (primjerice, povezanu s imenovanjima, mitom, financiranjem političkih stranaka i izbornih kampanja te namještanjem sportskih događaja), prije svega kada su u nju uključena pravosudna tijela i policija, građani smatraju najštetnijom za društvo. Potrebno je prekinuti tu praksu kao i rasprostranjenu praksu plaćanja „ispod stola” u mnogim državama članicama koja utječe na svakodnevni život građana. Čini se da se te društvene pojave temelje na promjeni u percepciji zakonitosti. Na tome treba raditi. Građani imaju pravo na vladavinu prava, dobro upravljanje i javne službe u kojima nema korupcije. Potrebno je promijeniti stavove, a kultura transparentnosti treba zamijeniti kulturu korupcije na mjestima gdje ona postoji. To trebaju riješiti zakoni te odgoj i obrazovanje.

5.5.

EGSO podržava antikorupcijske mjere i preporuke Europske komisije, napore koje EU poduzima u borbi protiv prijevare kao i mjere Europskog parlamenta, točnije Akcijski plan 2014. – 2019. za borbu protiv organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca. Nadalje, preporuke iz izvještaja Skupine država protiv korupcije (GRECO) Vijeća Europe, UN-a, OECD-a i ICC-a prijeko su potrebne i treba ih ozbiljno razmotriti pri jačanju antikorupcijskih politika i djelovanja EU-a i njezinih država članica.

5.6.

Tijesna isprepletenost gospodarstava država članica i porast količine i brzine prekograničnih novčanih tokova utječe na rizik širenja korupcije u EU-u. Korupcija je postala transnacionalni fenomen i više se ne može smatrati samo pitanjem nacionalnog kaznenog prava. Može se usporediti sa zaraznom bolešću na koju nitko nije automatski otporan već je potrebno namjensko liječenje. Sadašnji fragmentirani pristup treba zamijeniti koherentnijim pristupom kako bi se ostvario važan napredak. Izvješća Komisije trebaju se na odgovarajući način pozabaviti tom dimenzijom: Antikorupcijske mjere moraju se osmisliti i provoditi u kontekstu sve integriranije Europe i globaliziranog gospodarstva.

5.6.1.

Stoga borbu protiv korupcije treba staviti na vrh dnevnog reda EU-a; on treba preuzeti veću ulogu u promicanju transparentnosti i zaštiti integriteta unutarnjeg tržišta, vanjskih odnosa i institucija EU-a te potrošnje. Treba se jače usredotočiti na borbu protiv korupcije i prijevare u svim relevantnim politikama EU-a, kako u unutarnjima, tako i vanjskim. Poslovni subjekti i civilno društvo očekuju ovakav razvoj i u Mišljenju se skreće pažnja na potrebu za učinkovitim vodstvom i koordiniranošću EU-a. EU ima potencijal da svoj politički utjecaj iskoristi za promicanje područja EU-a koje se temelji na integritetu i visokim antikorupcijskim standardima.

5.7.

Potrebno je ništa manje nego preuzeti jasnu obvezu – europski antikorupcijski pakt kako bi se ostvarila vjerodostojna i sveobuhvatna strategija. Njime se mora upravljati „s vrha”, a za taj je napor potreban i angažman svih relevantnih dionika na razini EU-a kao i na nacionalnim i lokalnim razinama.

5.8.

Države članice na prvoj su crti u borbi protiv korupcije i prijevare. Provedba snažnih antikorupcijskih mjera njihova je odgovornost (prije svega strogih zakona i funkcionalnog antikorupcijskog tijela za borbu protiv korupcije u politici i pravosuđu te organiziranog kriminala), kao i njihovo proaktivno sudjelovanje u transnacionalnoj suradnji i podizanju javne svijesti o borbi protiv korupcije i prijevara.

5.8.1.

Angažiranje civilnog društva, uključujući trgovačka društva, poslovne udruge i socijalne partnere, u nacionalne antikorupcijske napore bilo bi važno, prvenstveno u cilju podizanja svijesti i davanja smjernica o tome kako izbjeći korupciju, prijevare i podmićivanje. Ponašanje pojedinih društava i tijela od ključne je važnosti u tom kontekstu. Nacionalni forumi, primjerice, OECD-ove nacionalne kontakt točke i centri za zastupanje i pravne savjete Transparency Internationala (ALAC-ovi) također bi imali važnu ulogu u nacionalnim antikorupcijskim nastojanjima. Mediji bi također trebali prepoznati svoju ulogu i odgovornost u podizanju javne svijesti o korupciji i antikorupcijskim nastojanjima u državama članicama.

Bruxelles, 16. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/73


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora „Izgledi za dugoročan, održiv i pametan razvoj europske odobalne industrije i njezini odnosi s pomorskim sektorima EU-a”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/12)

Izvjestitelj:

Marian KRZAKLEWSKI

Suizvjestitelj:

José Custódio LEIRIÃO

Dana 22. siječnja 2015. Europski gospodarski i socijalni odbor, sukladno članku 29. stavku 2. svojeg Poslovnika, odlučio je sastaviti samoinicijativno mišljenje o temi

„Izgledi za dugoročan, pametan i održiv razvoj europske odobalne industrije i njezin odnos s pomorskim sektorima EU-a”

(samoinicijativno mišljenje).

Savjetodavno povjerenstvo za industrijske promjene (CCMI), odgovorno za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojilo 15. srpnja 2015. Izvjestitelj je bio Marian Krzaklewski, a suizvjestitelj José Leiriao Custodio.

Odbor je Mišljenje je usvojio na svojem 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 16. rujna), sa 132 glasa za, 1 protiv i 3 suzdržana.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Odobalna industrija obuhvaća proizvodnju električne energije te vađenje plina, nafte i minerala iz mora. EGSO smatra da se tržišta povezana s tim sektorima razvijaju posebno dinamično te nude mogućnosti za dugotrajan, održiv i pametan rast.

1.2.

EGSO je uvjeren da je za održiv razvoj odobalne industrije prijeko potreban okvir za koherentnu europsku stratešku viziju koji bi osigurao napredne tehnologije i inovativna rješenja za tu industriju. U jezgri takvog strateškog okvira trebaju biti tehnologije.

1.3.

Odbor smatra da trenutačno ne postoji sveobuhvatna europska strategija za cijelu odobalnu industriju i njezine sektore. Komisija i Vijeće postupno su, doduše, proširile opseg propisa za tu industrijsku granu, posebice za sektor odobalne eksploatacije nafte i plina, ali tim mjerama nedostaje dosljedan i sveobuhvatan koncept.

1.4.

EGSO je mišljenja da je nedostatak strateškog okvira za odobalnu industriju pored ostalog i posljedica nedovoljne suradnje između te industrije, institucija EU-a, država članica i organizacija civilnog društva. Stoga Odbor smatra da će izrada i provedba europske strateške vizije za odobalnu industriju dovesti do učinkovitog stupnja suradnje u korist dionika, uključujući i druge sektore koji koriste odobalne resurse (npr. turizam).

1.5.

Upućujući na svoja ranija mišljenja, EGSO izražava zabrinutosti zbog toga što predstavnici Komisije nisu bili ni na dvama sastancima Studijske skupine ni na javnom savjetovanju u Aberdeenu, koji su poslužili kao priprema za izradu ovog samoinicijativnog mišljenja.

1.6.

Temeljitom analizom odnosa između odobalne industrije i europske pomorske industrije EGSO je došao do zaključka da odobalna industrija predstavlja vrlo snažnu, često „zelenu” pokretačku snagu za europsku pomorsku industriju, posebice za brodogradnju te remont i opremanje brodova. Gubitak kritične mase, koji je još donedavno prijetio brodogradilištima, nesumnjivo je izbjegnut zahvaljujući potražnji iz odobalne industrije.

1.7.

Odbor smatra da u kontekstu tekuće provedbe Direktive o sigurnosti odobalnih naftnih i plinskih djelatnosti Europska komisija u suradnji s državama članicama treba osmisliti sustav provjere te ukazati na mogućnosti jačanja financijskog potencijala poduzeća u tom sektoru u svrhu saniranja štete nakon nesreća.

1.7.1.

Potrebno je pripremiti i provesti program „kulture sigurnosti” te poduzeti mjere za promicanje i potporu akreditiranja obrazovnih institucija od strane odobalnih industrijskih poduzeća radi realizacije obuhvatnije obuke u području sigurnosti i zaštite okoliša. EGSO napominje da postizanje visoke razine sigurnosti u odobalnoj industriji također ovisi o osiguravanju dobrih uvjeta rada na moru.

1.8.

EGSO predlaže da Komisija i zainteresirane države članice, u suradnji s MOR-om i socijalnim partnerima, ispitaju bi li se Konvencijom o radu pomoraca (KRP) moglo obuhvatiti i radnike zaposlene u sektoru odobalne eksploatacije nafte i plina i sektoru odobalne vjetroenergetike na teritoriju EU-a i EGP-a.

1.9.

Odbor smatra da Komisija i socijalni partneri koji predstavljaju sektore europske odobalne industrije trebaju iskoristiti dobar primjer Direktive iz 2009. o provedbi Sporazuma koji su sklopili Udruženje brodovlasnika Europske zajednice (ECSA) i Europski savez transportnih radnika (ETF) o Konvenciji o radu pomoraca.

1.10.

EGSO smatra da problem predviđenog manjka kvalificiranih radnika i vještina u odobalnoj industriji EU-a i EGP-a treba rješavati osiguravanjem dobrih uvjeta rada (provedbom odredbi KRP-a), primjenom strategije prilagođavanja kvalifikacija i mogućnosti strukovnog osposobljavanja te poticanjem mladih na rad na moru.

1.11.

Komisija i države članice trebale bi u području odobalne industrije poticati suradnju i javno-privatno partnerstvo (JPP), pored ostalog uz pomoć zajedničkih pothvata, jamstava, odredbi o podjeli proizvodnje i koncesija. Koordinacija je potrebna u pogledu pravnog okvira, prostornog planiranja i zaštite okoliša, kao i geoloških ispitivanja u vezi s pitanjem održivog iskorištavanja izvora energije.

1.12.

EGSO smatra da bi jedan od aspekata europske regulacije u području odobalnog eksploatiranja trebalo biti sudjelovanje Komisije u sveobuhvatnom programu geološkog ispitivanja uz primjenu IKT-a. Svrha tog programa trebalo bi biti pripremanje podataka za potrebe jačanja održivosti pri sadašnjem i budućem korištenju morskih resursa.

1.13.

EGSO smatra da sljedeći aspekti predstavljaju najveće izazove za odobalnu industriju s obzirom na globalnu i europsku konkurenciju te regulatorne zahtjeve:

eksploatacija u dubokim vodama te – na području vjetroenergetike – postavljanje instalacija na veće udaljenosti od obale i veće dubine,

postupci za horizontalno bušenje i hidrauličko frakturiranje u podmorskom rudarstvu,

upravljanje starom infrastrukturom odobalnih pogona,

otkrivanje, inventarizacija i eksploatacija resursa na arktičkom području,

odgovor na zelene poticaje iz konvencije MARPOL, Konvencije o balastnim vodama te Direktive o recikliranju brodova.

1.14.

EGSO potiče na umrežavanje odobalnih sektora, priobalnih područja i poduzeća u lancu opskrbe s istraživačkim centrima i sveučilištima u okviru programa „Obzor 2020.” i projekata u područja inteligentne specijalizacije. U okviru te suradnje veću pozornost treba posvetiti inovacijama i zaštiti okoliša te koristi mogućnosti koje pruža Europski fond za strateška ulaganja (EFSU).

1.14.1.

EGSO od Komisije traži da razmotri mogućnost izmjene strukturnih fondova odnosno Junckerova plana kako bi se njima poticala i ulaganja u inovacije u odobalnoj industriji.

1.15.

Odbor smatra da treba aktualizirati (revidirati) strategiju „Europa 2020.” kako bi se ispunili uvjeti EU-a koji se odnose na pomorske aktivnosti, projekte, resurse, kvalificiranu radnu snagu, financiranje i promicanje održivog razvoja. Pritom treba imati na umu veliki opseg i raznovrsnost poslova i kvalifikacija potrebnih za odobalne djelatnosti.

1.16.

EGSO od Komisije traži da potakne raspravu o potencijalu zasebne strategije za Sjeverno more koja bi vodila računa o izazovima za održivu i konkurentnu odobalnu industriju u Europi.

2.   Kontekst

2.1.

Odobalnu industriju uglavnom čine sektori proizvodnje energije te eksploatacije plina, nafte i minerala iz mora. S obzirom na opskrbni lanac i usluge, odobalna industrija povezana je sa sljedećim sektorima pomorske industrije: brodogradnjom, remontom, održavanjem i prenamjenom brodova i brodske opreme te opremanjem brodova kao i sa sektorom pomorskih industrijskih pogona.

2.2.

Osim toga, europska industrija povezana s odobalnim sektorima raspolaže kako stručnim znanjima, tako i odgovarajućim ljudskim potencijalom, što joj omogućava da učinkovito iskorištava prednosti koje proizlaze iz sudjelovanja na tržištima povezanima s odobalnim sektorima.

2.3.

U kontekstu pregleda stanja europske odobalne industrije i procjene njezinih izgleda za dugoročan i održiv razvoj, u Mišljenju se razmatraju sljedeći aspekti:

stanje odobalne industrije nafte i plina u globalnom kontekstu te izazovi i pokretačke snage,

opće značajke sektora odobalne vjetroenergetike u EU-u,

odnosi između europske pomorske industrije i odobalne industrije,

potreba za inovacijama i održivim razvojem u kontekstu aktualnih izazova i potencijalnih područja razvoja europske odobalne industrije,

prijedlog za osiguravanje socijalne dimenzije održivog razvoja odobalne industrije u području radnog prava,

regulatorni okvir EU-a za europsku odobalnu industriju,

zamisao poticanja europske strategije za područje Sjevernog mora koja obuhvaća izazove za održivu i konkurentnu odobalnu industriju.

3.   Europska odobalna industrija nafte i plina: aktualno stanje

3.1.

Udio naftnih derivata i plina u europskoj energetskoj mješavini iznosio je 2012. godine 26 %; najveći je udio imala nuklearna energija (29 %), a udio obnovljivih energenata, uključujući hidroenergiju, iznosio je 22 %.

3.1.1.

EU je najveći uvoznik energije u svijetu: uvozi 53 % svoje energije za ukupno 400 milijardi eura godišnje. Iz uvoza dolazi 88 % nafte i 66 % plina, uglavnom iz Rusije.

3.2.

Najveći problem za odobalni sektor nafte i plina u Europi predstavlja pitanje hoće li tradicionalna europska industrija nafte i plina rasti s obzirom na svoju diversifikaciju, izazove koji proizlaze iz razvoja obnovljivih izvora energije te učinkovitost svladavanja tih promjena u sektoru.

3.3.

Karakteristike europske odobalne industrije nafte i plina jesu:

visoki operativni troškovi,

veliki ekološki rizik te visoka razina regulacije,

potreba za premještanjem aktivnosti na veće dubine,

fiskalni rizici – niske cijene koje uzrokuju veći rizik ulaganja,

potencijalni problemi s jeftinijim proizvodima iz SAD-a.

3.4.

Aktualni izazovi koje europska odobalna industrija nafte i plina mora svladati jesu:

potreba za seizmičkim istraživanjima u svrhu aktualizacije karata geoloških nalazišta,

nedostatno uspoređivanje i razmjenjivanje podataka, što usporava brzinu razvoja,

pritisak zemalja proizvođača u pogledu otkrivanja novih nalazišta,

problemi s natječajima za eksploatiranje uz sudjelovanje nacionalnih i međunarodnih poduzeća za eksploataciju,

upravljanje radnim ciklusom sektora u uzastopnim fazama: istraživanje/otkrivanje/FEED (1)/proizvodnja/demontaža.

3.4.1.

Novi izazovi za tu industriju jesu:

smanjenje raspoloživih resursa,

pad cijene nafte te konkurencija novih jeftinijih srodnih sirovina,

pitanja koja se odnose na poduzetništvo te državne potpore za nove tvrtke,

poticanje rasta inovacijama i internacionalizacijom industrije,

poticanje rasta „zelenom ekonomijom”.

3.5.

Europsku odobalnu industriju nafte i plina zaslužuje da je se podrži jer:

ima obilježja održive industrije i u skladu je s propisima EU-a,

izravno i neizravno osigurava gotovo 600 tisuća radnih mjesta (zajedno s Norveškom),

predstavlja jednu od najvažnijih pokretačkih snaga pomorske industrije u EU-u,

pridonosi korisnim socijalnim transformacijama u regijama,

znatno pridonosi proračunskim prihodima država članica,

prednjači u inovacijskom i tehničkom napretku u inženjerstvu,

se odlikuje znatnim, sve većim izvozom poduzeća u lancu opskrbe, što nadoknađuje eventualni pad prihoda iz proizvodnje goriva.

3.6.

Tijekom savjetovanja u Aberdeenu (2) predstavljeni su rezultati SWOT analize odobalne industrije nafte i plina, koji se zajedno s prijedlozima iznesenima u raspravi nalaze u Prilogu.

4.   Odobalno tržište energije vjetra u EU-u – opće značajke i trendovi

4.1.

U morima EU-a, u 11 zemalja, trenutačno je montirano i na mrežu spojeno otprilike 2 500 vjetroturbina ukupne snage od preko 8 GW. Udio EU-a u globalnoj proizvodnju iznosi gotovo 90 %. Po završetku 12 projekata koji su u izgradnji, snaga pogona instaliranih u vodama EU-a porast će na 10,9 GW. Udio energije vjetra u ukupnoj energiji u EU-u trenutačno iznosi 7 %, pri čemu otprilike 1/7 dolazi iz odobalnih vjetroelektrana.

4.2.

Aktualni razvojni i inovacijski trendovi u tom sektoru odnose se na: turbine, temelje i instalacije na većim dubinama i na većim udaljenostima od obale.

4.3.

Financijsko planiranje postaje sve važnije u razvoju odobalnih vjetroelektrana. Godine 2014. ta je industrija dobila neregresne zajmove u iznosu od 3,14 milijardi eura (3), što je najveći iznos u njezinoj povijesti. Financijska partnerstva sve su važnija za uspjeh.

4.4.

U idućih će nekoliko godina instalirani kapacitet vjerojatno i dalje rasti. Što se tiče dalje budućnosti, Europska udruga za energiju vjetra (EWEA) procjenjuje da će ukupni kapacitet novih vjetroelektrana za čiju su izgradnju već izdane dozvole iznositi 26,4 GW, a u dugoročnim se planovima predviđa rast aktualnog kapaciteta za 98 GW.

4.5.

Prema podacima EWEA-e, krajem 2011. godine u europskom sektoru energije vjetra bilo je zaposleno 192 tisuće ljudi, od čega 30 – 40 tisuća ljudi u sektoru odobalne vjetroenergetike.

4.6.

Instalirani kapacitet energije mora u EU-u iznosi oko 1,5 GW (1/6 iznosa odobalne vjetroenergije), ali predviđa se da će taj iznos do 2020. godine porasti na 3,6 GW. Važno je još spomenuti pogone za iskorištavanje energije valova, plime i oseke i morskih struja kao i energije gradijenta saliniteta te pogone za pretvorbu toplinske energije mora u struju.

5.   Gospodarski odnosi između europske pomorske industrije i odobalne industrije

5.1.

Ukupna vrijednost narudžbi brodova iznosila je 2014. godine 370 milijardi USD, od se čega 170 milijardi USD odnosi na odobalne pogone. Procjenjuje se da će globalna potražnja odobalnih brodova raznih vrsta između 2014. i 2025. godine iznositi 1 230 do 1 970 jedinica. Potražnja za industrijskim ronilicama povećat će se za 180 %, a potražnja za brodovima za instalaciju ili upravljanje vjetroagregatima kao i za plutajućim odobalnim pogonima za 50 do 60 %.

5.2.

Procjenjuje se da će se vrijednost narudžbi za sve vrste brodova do 2025. godine povećati za 3,7 %. Znatno veće prognoze za odobalne brodove jasno pokazuju da odobalna industrija predstavlja snažnu pokretačku snagu za brodogradnju te da će to ostati i ubuduće. Udio odobalnih brodova u ukupnoj proizvodnji europskih brodogradilišta iznosio je 2014. godine 30 %.

5.3.

Jednako usko povezana s odobalnom industrijom jest europska industrija brodske opreme, koja je globalni predvodnik u proizvodnji modula za bušenje, motora, vitala, kranova i elektroničkih uređaja za odobalnu industriju.

5.4.

Dobivanje energije iz mora predstavlja „zelenu” pokretačku snagu za pomorsko gospodarstvo. Procjenjuje se da će njezin ukupni potencijal u razdoblju 2012. – 2022. iznositi više od 19 milijardi eura (oko dvije milijarde godišnje). Te procjene se temelje na broju brodova i uređaja potrebnih za izgradnju i pogon planiranih vjetroelektrana.

5.5.

Nova vrsta potražnje za proizvodima i uslugama europske pomorske industrije uzrokovana je također premještanjem aktivnosti u dublje vode; to se osobito tiče odobalne industrije nafte i plina, ali i dobivanja energije iz mora.

5.6.

Otapanjem leda u arktičkom prostoru stvaraju se nove perspektive za eksploataciju tamošnjih sirovina i plovidbu (iako to ne predstavlja potpuno „zelenu” pokretačku snagu). U vezi s tom tendencijom očekuje se, pored ostalog, jača potražnja za ledolomcima te transportnim i servisnim plovilima s ojačanjem protiv leda.

5.7.

Razmjerno novi sektor energije mora sve više postaje zelenom pokretačkom snagom europske pomorske industrije, posebice industrijskih grana okupljenih u SEA Europe.

5.8.

Proizvodna paleta brodogradilišta za odobalni sektor nafte i plina povezana je s radnim ciklusom te gospodarske grane na sljedeći način:

istraživanje i pronalazak izvora sirovina dovodi do potražnje za brodovima za pomoć,

za bušenje su potrebni odobalni brodovi i jedinice za bušenje,

eksploatacija izvora sirovina dovodi do potražnje za posebnim plovilima za građevinske radove,

za eksploataciju sirovina potrebni su brodovi ili plutajuće platforme za vađenje i skladištenje,

kod zatvaranja lokacija za skladištenje potrebna su plovila za instaliranje vjetroturbina i odobalnih pogona.

5.9.

Kako bi se osigurala dostava nafte i plina u budućnosti, bit će potrebno obavljati odobalna bušenja u znatno većoj mjeri. S tim je povezana velika potražnja za tehnički suvremenim modulima za platforme te za remontom i rekonstrukcijom različitih vrsta instalacija i tornjeva za bušenje na otvorenom moru. Te usluge predstavljaju važan izvor zarade za brodogradnju i remont brodova u EU-u.

5.10.

Zanimljive perspektive proizlaze iz novog, posebnog proizvoda brodogradnje: brodova koji nisu konstruirani samo za prijevoz ukapljenog prirodnog plina, nego i za pružanje različitih usluga za odobalnu industriju nafte i plina, te tako uz pomoć mobilnih terminala zamjenjuju kopnene terminale za ukapljeni zemni plin. Tu se radi o inačicama plovila FPSO (za podršku u proizvodnji, skladištenju i istovaru ukapljenog plina) i plovila FSRU (za prijevoz, skladištenje i uplinjavanje).

5.11.

I europske luke mogu imati koristi od pokretačke snage odobalne industrije. To se odnosi na usluge u vezi s teretom u komadu i pretovarom komponenata za vjetroturbine: dijelova stupova, generatora i krila rotora te ostalih elemenata koje naruči odobalna industrija.

6.   Potreba za inovacijama i održivim razvojem u kontekstu aktualnih izazova i potencijalnih područja evolucije europske odobalne industrije

6.1.

I tijekom posljednjeg desetljeća ulaganja u inovacije u Europi zaostajala su u odnosu na veće konkurente (SAD). To utječe na sve industrijske sektore, uključujući odobalnu industriju nafte i plina.

6.2.

Jedan od glavnih izazova u sektoru nafte i plina jest osiguravanje sigurnog korištenja objekata koji stare. Prosječno 30 % platformi na svijetu u pogonu je već više od 20 godina i mnoge od njih premašile su planirani životni vijek.

6.3.

Najvažnije mjere koje treba poduzimati zbog starenja objekata u odobalnoj industriji nafte i plina su sljedeće:

kontrola stanja materijala i jačanje svijesti u vezi s tim,

razumijevanje pitanja korozije ispod izolacije,

pitanja pregleda, popravaka i održavanja u kontekstu upravljanja starenjem,

iskorištavanje starih strojeva.

6.4.

Rast sektora ovisi o inovativnim tehnologijama kojima je cilj poticanje istraživanja i koje omogućuju što veće iskorištavanje zastarjelih instalacija i produljivanje razdoblja eksploatacije nekih proizvodnih polja.

6.4.1.

Nove tehnologije također igraju ključnu ulogu u istraživanjima u dubokom moru i u proizvodnji, što iziskuje ulaganja koja se računaju u milijardama. Cilj razvoja novih tehnologija jest smanjivanje operativnih troškova i rizika te eksploatacija bušotina pri višim temperaturama i višem tlaku.

6.5.

EGSO smatra da Komisija treba razmotriti mogućnost prilagodbe strukturnih fondova ili Junckerova plana u cilju potpore ulaganjima u inovacije u odobalnoj industriji, osobito u područjima:

starenja infrastrukture i osiguravanja kontinuiteta proizvodnje,

novih tehnologija koje služe za iskorištavanje starih naftnih i plinskih polja,

sve veće složenosti proizvodnih bušotina.

Nova područja razvoja

6.6.

Razvoj plina iz škriljevca uz poštovanje ekoloških zahtjeva sve je atraktivnija mogućnost i za odobalnu industriju nafte i plina. To proizlazi iz značajnog poboljšanja hidrauličkog frakturiranja podvodnih stijena. Sekvestracija CO2 na moru još je jedan potencijalni čimbenik rasta za odobalnu industriju u kontekstu razvoja gospodarstva s niskim udjelom ugljika.

6.7.

Daljnja područja razvoja predstavljaju izgradnja višenamjenskih industrijskih platformi po isteku pilot-projekata (7. okvirni program) te postavljanje kompletnih pogona i uvođenje instalacija za iskorištavanje energije valova i plime i oseke.

6.8.

Zadaća kreatora politika u EU-u jest da što učinkovitije provedu program Obzor 2020. radi pružanja potpore istraživanju i inovacijama (4) u europskoj odobalnoj industriji.

7.   Regulatorni okvir EU-a za europsku odobalnu industriju

7.1.

Regulatorni okvir za djelatnosti europskog odobalnog industrijskog sektora sve je širi. Na tu industriju najviše utječu sljedeće odredbe:

direktiva EU-a o industrijskim emisijama (IED) odnosno o integriranom sprečavanju i kontroli onečišćenja (IPPC), kao i direktiva o ograničenju emisija određenih onečišćujućih tvari u zrak iz velikih uređaja za loženje (LCP),

direktiva o ograničenju emisija određenih onečišćivača u zrak iz srednje velikih postrojenja za izgaranje (MCP), koja utječe na proizvodnju nafte i plina,

Europski sustav trgovanja emisijskim jedinicama (EU ETS),

Direktiva o sigurnosti na moru.

7.2.

Direktiva o sigurnosti odobalnih naftnih i plinskih djelatnosti stupila je na snagu 2013. godine, a u nacionalne pravne sustave bit će prenesena do srpnja 2015. godine, dok će se industrija novim standardima morati prilagoditi do srpnja 2016. godine.

7.2.1.

Kako bi se postigao globalni učinak i ostvarila mogućnost nadzora nad nesrećama većih razmjera u Europi i drugdje, potrebna je suradnja između Komisije, država članica i specijaliziranih tvrtki na sljedećim područjima:

izdavanje vodiča o utjecaju na rizik,

stvaranje „kulture sigurnosti” u tom području,

akreditacija obrazovnih ustanova od strane rudarskih poduzeća radi povećanja edukativnih ponuda,

stvaranje kodeksa najboljih praksi,

promicanje partnerstva između ulagača i država članica,

suradnja između država članica i ulagača na osjetljivim strateškim područjima te na odobalnim projektima koji promiču JPP-e radi održivog razvoja i radi utjecaja odobalne industrije na druge sektore poput turizma ili ribarstva,

suradnja u zaštiti strateški važne odobalne infrastrukture od terorizma i gusarstva.

7.3.

Predstavnici industrije smatraju trenutačni rad na referentnom dokumentu (BREF) o istraživanju i proizvodnji ugljikovodika u EU-u korištenjem intenzivnog hidrauličkog frakturiranja osjetljivim regulatornim pitanjem.

7.4.

Pored toga, u kontekstu regulatornog utjecaja na razvoj svih sektora odobalne industrije, obvezno je pridržavati se najnovije Direktive o uspostavi okvira za prostorno planiranje morskog područja (srpanj 2014.).

7.5.

Neizravan utjecaj na sektor odobalnog rudarstva treba imati i Komunikacija COM(2008) 699 o politici sirovina, u kojoj se iznose upute za veću međunarodnu suradnju u području geološkog istraživanja u pojedinim državama u svrhu povećanja baze znanja EU-a.

7.6.

Ne manje važna regulatorna i politička pitanja koja utječu na cijelu europsku odobalnu industriju jesu:

utjecaj Konvencije o radu pomoraca,

utjecaj konvencije MARPOL (granične vrijednosti SO2 i NO2) i Konvencije o balastnim vodama.

8.   Svladavanje poteškoća u očuvanju socijalne dimenzije održivog razvoja u odobalnoj industriji u području radnog prava

8.1.

Velika raznolikost europske odobalne industrije i značajan utjecaj globalizacije na to područje gospodarstva, kao i još uvijek neriješeni problemi koji se odnose na stvaranje jednakih uvjeta igre i socijalni damping u toj industriji doveli su do zamršene situacije u pogledu radnih odnosa. Povrh toga postoje problemi u području socijalnog dijaloga, kolektivnih radnih odnosa i socijalnih standarda.

8.1.1.

Ta se pitanja mogu rješavati na temelju Konvencije o radu pomoraca (KRP) iz 2006. godine koja upravo stupa na snagu te na temelju odgovarajuće Uredbe EU-a.

8.1.2.

Nažalost, mogućnost široke primjene te konvencije u odobalnoj industriji i dalje je ograničena, kako uslijed nedostatka preciznih odredbi u KRP-u o radnicima u odobalnoj industriji, tako i zbog stavova vlada, operatera, vlasnika i poslodavaca. Takvo stanje dodatno pogoršava postojeće probleme s registrom brodova i plutajućih industrijskih pogona u EU-u.

8.2.

EGSO smatra da Komisija i socijalni partneri koji predstavljaju europsku odobalnu industriju trebaju iskoristiti dobar primjer Direktive iz 2008. o provedbi Sporazuma koji su sklopili Udruženje brodovlasnika Europske zajednice (ECSA) i Europski savez transportnih radnika (ETF) o Konvenciji o radu pomoraca.

8.2.1.

Takav bi se sporazum za odobalnu industriju mogao sklopiti po uzoru na kolektivni ugovor Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF). Trenutačno je njegova provedba ograničena zbog neaktivnosti nacionalnih vlasti, situacije s registrima brodova, nezadovoljavajućeg stanja socijalnog dijaloga te visokog udjela zaposlenika s nepovoljnim ugovorima i lažno samozaposlenih.

9.   Europska strategija za Sjeverno more

9.1.

Industrija nafte i plina razvija se već 50 godina, a procjenjuje se da će postojati još sljedećih 50. Pred njom su velike promjene u pogledu energije:

sve veći udio energije dolazi iz obnovljivih izvora,

sve veći udio lokalno proizvedene energije i energije proizvedene iz kombinacije lokalnih energenata,

poteškoće usklađivanja ponude i potražnje zbog postojećeg sustava prijenosa,

ciljevi EU-a za smanjenje emisija CO2 do 2030. godine.

Pritom se postavlja pitanje je li tradicionalna industrija nafte i plina dorasla velikim izazovima diversifikacije prema obnovljivoj energiji te može li ostvariti tu tranziciju.

9.2.

Povjerenstvo za Sjeverno more surađivat će s Gornjim domom britanskog Parlamenta kako bi u osmišljavanje cjelovitog koncepta pomorskog prostornog planiranja uključio vladu Ujedinjene Kraljevine; pored toga izradit će se komunikacija i osmisliti strategija na temelju kojih će se građanima pojasniti prednosti energetske mreže na području Sjevernog mora.

9.3.

EGSO od Komisije traži da potakne raspravu o potencijalu zasebne strategije za Sjeverno more koja bi vodila računa o sljedećim izazovima za održivu i konkurentnu odobalnu industriju u Europi:

proizvodu i dizajnu,

društvenim pitanjima,

proizvodnji,

pravnim propisima,

financiranju.

Bruxelles, 16. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  FEED (front-end engineering design) – predizvedbeni inženjering.

(2)  Liam Smyth – Aberdeen & Grampian Chamber of Commerce.

(3)  The European offshore wind industry – key trends and statistics 2014. („Europska odobalna vjetroenergetika – glavne tendencije i statistički podaci 2014.”).

(4)  Komunikacija Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija – Inovacije u plavom gospodarstvu: korištenje potencijala naših mora i oceana za radna mjesta i rast COM(2014) 254 završna verzija (SL C 12, 15.1.2015., str. 93.).


PRILOG

Rezultati SWOT analize odobalne industrije nafte i plina u Europi

S – prednosti

W – nedostaci

iskustvo s teškim uvjetima rada i u dubokim vodama

međunarodno priznata znanja

visokokvalificirana i iskusna radna snaga

industrija ima karakter klastera

visoki troškovi proizvodnje

razočaravajuća proizvodna učinkovitost

nedostatak sigurnosti u pogledu oporezivanja

starenje infrastrukture

nedostatak suradnje

O – mogućnosti

T – rizici

otkrivanje novih nalazišta s nižim troškovima rada i razvoja

izvoz proizvoda, opreme i znanja na nova tržišta

suradnja u pogledu zajedničkog projektiranja/normizacije, korištenja infrastrukture i razmjene znanja

postizanje sporazuma o realističnoj prilagodbi razine plaća

korištenje programa reindustrijalizacije EU-a

globalni pad cijena nafte

gubitak radnih mjesta u naftnom sektoru uslijed velikog pada cijena krajem 2014./početkom 2015. godine

umirovljenje mnogih kvalificiranih radnika u sljedećih deset godina

pad cijena uzrokovan eksploatacijom iz katranskog pijeska i škriljevca u SAD-u

usporavanje gospodarskog rasta u Aziji

pristup OPEC-a ograničavanju proizvodnje


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/83


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Kreativne i kulturne industrije – prednost Europe u svjetskom tržišnom natjecanju”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/13)

Izvjestiteljica:

gđa Emmanuelle BUTAUD-STUBBS

Suizvjestitelj:

g. Nicola KONSTANTINOU

Dana 22. siječnja 2015. godine, sukladno članku 29. stavku 2. svoga Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je donijeti samoinicijativno mišljenje o temi:

„Kreativne i kulturne industrije – prednost Europe u svjetskom tržišnom natjecanju”

(samoinicijativno mišljenje).

Savjetodavno povjerenstvo za industrijske promjene (CCMI), zaduženo za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojilo 15. srpnja 2015.

Na svojem 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 16. rujna 2015.), Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio s 215 glasova za, nijednim protiv i 2 suzdržana.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Uzimajući u obzir važnost udjela kreativnih i kulturnih industrija (KKI) u BDP-u Europske unije, EGSO poziva Komisiju da izradi višegodišnju strategiju razvoja tih industrija.

1.2.

EGSO posebno smatra da se one industrije koje doprinose međunarodnoj važnosti Europske unije moraju uključiti u sadašnja razmatranja Europske komisije o komunikaciji o novoj trgovinskoj politici koja se očekuje u jesen 2015.

1.3.

S obzirom na kretanja na tržištima rada u nekim državama članicama, treba voditi više računa o potrebama netipičnih radnika u pogledu radnih uvjeta i zaštite zdravlja i sigurnosti na radu. EGSO zagovara intenziviranje kolektivnih pregovora, posebice u medijskom i kulturnom sektoru u okviru nacionalnih tradicija.

1.4.

Još nekoliko tema zaslužuje posebnu pažnju: prilagođavanje novim potrebama tržišta, jačanje mobilnosti stručnjaka u tom sektoru, jačanje alata i politika izobrazbe i obrazovanja te razvoj grupnog financiranja (platformi za crowdfunding).

1.5.

Zadaća promicanja vrijednosti EU-a – poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti prava, zaštite manjina itd. – trebala bi se djelomično povjeriti „kreativcima” koji će lakše doprijeti do mlade publike zahvaljujući aplikacijama, video sadržajima, igricama, stripovima itd.

1.6.

Za te industrije od kojih ne uspijevaju baš sve iskoristiti stvorenu vrijednost ključno je pitanje financijskog vrednovanja njihove nematerijalne imovine – portfelja klijenata, razvikanosti i ugleda, brendova, znanja i iskustva – koji su održivi i predstavljaju izvore buduće dobiti.

2.   Uvod

2.1.

Europski gospodarski i socijalni odbor više od 11 godina podržava razvoj kulturnih i kreativnih industrija (KKI). Još prije nego što je Europska komisija 2012. izradila svoju komunikaciju naslovljenu „Promicanje sektora kulturnih i kreativnih djelatnosti u korist rasta i zapošljavanja u Europskoj uniji” (1), između 2004. i 2014. usvojeno je nekoliko mišljenja (2).

2.2.

Unutar europskog društva kulturne i kreativne industrije zauzimaju strateški položaj koji im omogućuje promicanje pametnog, održivog i uključivog rasta („Europa 2020.”) s obzirom na to da se pokazalo (3) kako je inovacijska sposobnost KKI-ja jedna od njihovih značajki koja je jača nego u drugim gospodarskim sektorima.

2.3.

Povrh toga, treba naglasiti da unutar europskog društva KKI imaju posebnu ulogu u promicanju pluralizma i kulturne raznolikosti kao i europskog identiteta (4).

2.4.

U siječnju 2015. Predsjedništvo EGSO-a odlučilo je odobriti izradu novog samoinicijativnog mišljenja o kulturnim i kreativnim industrijama s obzirom na to da one Europi osiguravaju prednost u svjetskom tržišnom natjecanju. Na primjer, SAD, Kanada i Koreja zaista razvijaju učinkovite strategije „meke sile” (soft power) kako bi promicale svoju kulturu i način života i podržale gospodarski razvoj svojih poduzeća koja se bave osmišljavanjem, proizvodnjom i distribucijom robe i usluga kulturnog sadržaja.

2.5.

Koji su ključni čimbenici zbog kojih se EGSO namjerava ponovno usredotočiti na razvoj tih industrija?

2.5.1.

Kao prvo, njihova važnost u europskom gospodarstvu. S obzirom na različite postojeće definicije i posljednje raspoložive statističke podatke, KKI čine jedan od najdinamičnijih sektora europskog gospodarstva. U istraživanju konzultantske kuće Tera za razdoblje 2008.–2011 (5). ističe se da je doprinos takvih industrija europskom BDP-u između 4,4 % (samo za čiste kreativne industrije ili core industries) i 6,8 % (dodavanjem industrija koje uvelike ovise o čistim kreativnim industrijama ili non-core industries). Njihov doprinos zapošljavanju predstavlja 8,3 milijuna radnih mjesta, odnosno 3,8 % ukupnog aktivnog stanovništva EU-a za čiste kreativne industrije (core industries) i 14 milijuna radnih mjesta ako se dodaju sve snažno ovisne industrije (non-core industries), odnosno 6,5 % ukupnog aktivnog stanovništva EU-a. To ih stoga čini trećim najvećim poslodavcem u EU-u nakon građevinskog sektora i sektora pića.

2.5.2.

Visina javnih dugova potaknula je vlade te lokalne i regionalne vlasti da smanje iznos subvencija koje se dodjeljuju kulturnim i glazbenim udrugama, kazalištima, art-kinima i orkestrima. Radijski i televizijski mediji financirani iz javnih sredstava u više su država članica zapali u teškoće, kao i tiskani mediji čiji je gospodarski model u krizi zbog digitalne revolucije.

2.5.3.

Pregovori o transatlantskom partnerstvu počeli su u lipnju 2013. i već je zaključeno 9 krugova pregovora. Kulturi se od samog početka priznaje izniman položaj i EGSO podržava stajalište Europskog parlamenta koji u svojoj rezoluciji od 23. svibnja 2013. o pregovorima između EU-a i SAD-a o sporazumu o trgovini i ulaganjima (6) zahtijeva da se „isključenje kulturnih i audiovizualnih usluga, uključujući internetske usluge, jasno naznači u pregovaračkom mandatu”.

2.5.4.

Program „Kreativna Europa”, o kojemu se Odbor već imao priliku očitovati (7), upravo je stupio na snagu i dodijeljen mu je proračun u iznosu od 1,46 milijardi eura za razdoblje 2014.–2020.

3.   Opće napomene

3.1.    Pitanja o gospodarskom razvoju sektora

3.1.1.

Mnoga prepoznatljiva područja europske kulture i stvaralaštva oslabljena su krizom:

koncerti i orkestri klasične glazbe,

operni i kazališni festivali,

europski sektor stripa trpi zbog piratstva,

audiovizualnoj produkciji za kanale javne televizije u nekim se slučajevima znatno smanjio proračun.

3.1.2.

Statistički podaci Eurostata za razdoblje 2009.–2013. potvrđuju smanjenje radnih mjesta u sektorima kao što je izdavaštvo u Francuskoj (146 000 zaposlenika 2009. i 112 000 zaposlenika 2013.) ili programiranje i snimanje u Poljskoj (25 000 zaposlenika 2009. i 19 600 zaposlenika 2013.).

3.1.3.

Nasuprot tomu, prema izvješću Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta iz Dublina „Umjetnost, zabava i razonoda: radni uvjeti i kvaliteta zaposlenja” (Arts, Entertainement and Recreation: working conditions and job quality) (8), zapošljavanje u sektoru umjetnosti, zabave i razonode u Europskoj uniji između 2010. i 2012. lagano je poraslo za 2 %. U određenim državama članicama udio radnika u tim sektorima znatno je iznad europskog prosjeka (1,6 % aktivnog stanovništva): u Ujedinjenoj Kraljevini i u Estoniji iznosi 2,6 %, u Švedskoj 2,5 % (14 % poduzeća i 8 % BDP-a) te u Latviji 2,3 %.

3.2.    Struktura programa „Kreativna Europa 2014.–2020.” u kojem se postavljaju pitanja financiranja i lokalnog zastupanja

3.2.1.

Poduzeća u kreativnim industrijama prisiljena su tražiti financijska sredstva zbog toga što imaju poteškoća s osmišljavanjem modela prihoda koji bi im omogućavali iskorištavanje vrijednosti. Usmjeravanje MSP-ova u osmišljavanju poslovnih modela i modela prihoda kojima se istodobno omogućava stvaranje i iskorištavanje vrijednosti učinilo bi ih manje ovisnima o državnim potporama.

3.2.2.

EGSO je u prošlosti izrazio sumnju u pogledu novog financijskog mehanizma osmišljenog kako bi MSP-ovi i drugi subjekti mogli lakše doći do financijskih sredstava. Istaknut je nedostatak stručnog znanja u Europskom investicijskom fondu (EIF) na području kulture (9). Međutim, upravo je to tijelo odgovorno za davanje sektorskog jamstva u iznosu od 121 milijuna eura.

3.2.3.

Prema programu „Kreativna Europa”, ovo jamstvo mora imati učinak poluge od 5,7 %, što bi dovelo do toga da se za postupak poziva na podnošenje ponuda na raspolaganje stavi 700 milijuna eura i omogući odabir tijela nadležnog za jačanje administrativnih kapaciteta za mehanizam jamstva.

3.2.4.

Jednako bi tako bilo zanimljivo diversificirati načine financiranja. Crowdfunding, uključujući i njegovu prekograničnu dimenziju, omogućuje lakši pristup financiranju projekata i smanjuje rizik za ulagače („La Tribune”, 11. veljače 2014.).

3.2.5.

Time se općenito postavlja pitanje ocjenjivanja nematerijalne imovine. Europska komisija prepoznaje važnost te nematerijalne imovine, ali ne predlaže nikakvu zajedničku metodu financijskog vrednovanja nematerijalne imovine.

3.2.6.

Nedostatak lokalne zastupljenosti: postoji 1 do 4 ureda „Kreativna Europa” po državi članici, u glavnim ili velikim gradovima. Ovakva mreža sigurno nije dostatna da bi se osiguralo promicanje programa u svim regijama koje su snažno usmjerene na kreativne i kulturne industrije.

3.3.    Prilagođavanje prava intelektualnog vlasništva digitalnoj revoluciji

3.3.1.

O reformi Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (10) o autorskom pravu trenutačno se raspravlja na temelju komunikacije od 19. svibnja 2010. (COM(2010) 245 završna verzija „Digitalni program za Europu”), uz osjetljiva pitanja koja se moraju riješiti:

Treba li uspostaviti jedinstveno europsko autorsko pravo?

Kako autorsko pravo, koje na nacionalnoj razini postoji u vrlo različitim i složenim oblicima, prilagoditi novim oblicima kulturnog izražavanja?

Je li u EU-u poželjno uskladiti trajanje zaštite autorskog prava?

Je li zakonodavac predvidio revoluciju koju predstavljaju 3D pisači?

3.3.2.

Druga osjetljiva tema odnosi se na naknade autorima i umjetnicima/izvođačima od prihoda koji nastaju korištenjem njihovih djela i izvedbi na internetu.

3.3.3.

EGSO naglašava potrebu uravnoteženog sustava kojim bi se osigurala poštena i pravedna naknada za sve nositelje prava, posebno za stvaratelje sadržaja, umjetnike izvođače i producente.

3.3.4.

Također je važno pomoći MSP-ovima, vrlo malim poduzećima i mikropoduzećima u kreativnim i kulturnim industrijama da zaštite svoja prava intelektualnog vlasništva (11), posebno u sektoru mode i dizajna.

3.3.5.

EGSO također poziva Europsku komisiju da pokaže dosljednost te da revidira i Direktivu 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (12) o elektroničkoj trgovini kako bi sve uključene strane (dionici/nositelji prava, pružatelji usluga smještaja internetskih stranica, tražilice, pružatelji platnih usluga itd.) postale svjesne svoje odgovornosti u borbi protiv piratstva.

4.   Posebne primjedbe

4.1.    Hitna potreba za teritorijalnim poticajima

4.1.1.

EGSO naglašava da će se oblici suradnje uspostaviti – ili neće – upravo na lokalnoj razini. Treba ustrajati na ključnoj ulozi kulturnih klastera, područja za kreativne industrije, dostupnih i besplatnih mjesta susreta koje gradovi i regije stavljaju na raspolaganje, kao što je pokazano u nekoliko izjava (Valonija, Rhône-Alpes) na saslušanju od 15. lipnja 2015. Stručnjaci Europske mreže u svojem izvješću o otpornosti kreativnih i kulturnih industrija (13) smatraju da „se čini kako javne politike za promicanje kulture i kreativnosti imaju veći utjecaj na podnacionalnoj razini”.

4.1.2.

Godišnjim programom za provedbu inicijative „Kreativna Europa” predviđa se izdvajanje 4,9 milijuna eura za urede programa „Kreativna Europa”. Tih je ureda premalo i nalaze se u glavnim ili velikim gradovima što im nužno ne jamči najbolji položaj u odnosu na to gdje se nalaze dionici.

4.2.    Nužan odgovor na ponekad nesigurnu situaciju netipičnih radnika u kreativnim i kulturnim industrijama (isključujući industriju luksuznih proizvoda)

4.2.1.

Prema izvješću Međunarodne organizacije rada (ILO) iz svibnja 2014., posvećenog radnim odnosima u medijskom sektoru i sektoru kulturnih industrija (14):

2,3 milijuna zaposlenika radi u izdavačkoj, video i televizijskoj industriji,

1,2 milijuna osoba zaposleno je u grafičkom sektoru i medijskom izdavaštvu,

od 1 milijuna umjetnika, polovica je samozaposlenih.

4.2.2.

U većini tih zanimanja, a posebno u medijskom i kulturnom sektoru, takozvano netipično zapošljavanje tijekom posljednjih desetljeća bilježi rast, uz sve više ugovora sa skraćenim radnim vremenom i na određeno vrijeme, privremenog rada, samozapošljavanja i gospodarski ovisnog samozapošljavanja.

4.2.3.

EGSO podržava točke konsenzusa koje je ILO usvojio u svibnju 2014 (15). potvrđujući da se „temeljna načela i prava na radnom mjestu trebaju primjenjivati na sve radnike u medijskom i kulturnom sektoru, bez obzira na narav njihovog radnog odnosa”. Primjećuje da određeni radnici u medijskom i kulturnom sektoru nemaju dostatnu socijalnu zaštitu (naknada za nezaposlene, mirovine, socijalna sigurnost…) i da ponekad učestalo korištenje usluga podizvođača i postojanje različitih zaposleničkih odnosa među netipičnim radnicima u kreativnim i kulturnim industrijama može povećati rizike za sigurnost i zdravlje.

4.2.4.

EGSO zagovara jačanje kolektivnih pregovora u ovim različitim granama u svrhu poboljšanja uvjeta rada.

4.2.5.

EGSO zahtijeva od Europske komisije da predstavi ambiciozni zakonski „paket” o mobilnosti kojim bi se omogućilo primjereno rješavanje problema mobilnosti unutar EU-a za zaposlenike u kulturnim i kreativnim industrijama i jednostavnije izdavanje viza u okviru razmjena s trećim zemljama.

4.3    Promjene koje se očekuje u pogledu obrazovnih pomagala i alata za obuku u sektoru KKI

4.3.1.

EGSO je već skrenuo pozornost na potrebu jačanja znanja o kreativnim industrijama u nastavnim programima i strukovnom obrazovanju, u skladu s Međunarodnom poveljom o umjetničkim obrtima (16).

4.3.2.

Treba naglasiti važnu ulogu javne radiotelevizije kao primarnog prenositelja kulturnog obrazovanja i mjesta na kojem se emitiraju književni, povijesni ili umjetnički sadržaji.

4.3.3.

EGSO također smatra da je u razdoblju kada se gospodarski modeli, posebno oni vezani uz promjene navika potrošača, naglo razvijaju, u programima osposobljavanja za zanimanja u kreativnim i kulturnim industrijama potrebno učiti o ekonomiji, upravljanju i strategiji. Menadžeri i poduzetnici u tim kreativnim i kulturnim industrijama moraju imati pristup takvim vrstama osposobljavanja kao nastavku stručnog osposobljavanja.

4.3.4.

EGSO je u više mišljenja naglašavao važnost osposobljavanja kako bi obrtnici prenosili svoja znanja i vještine No ono što u nekoliko država članica postaje sve očitije jest rastući jaz između sadržaja nastavnih programa i potreba tržišta, zbog čega su se određeni pripadnici civilnog društva angažirali na području izobrazbe i osnovali privatne ustanove ili pokrenuli vrlo praktične kratke (četverotjedne) tečajeve osposobljavanja u okviru javno-privatnog partnerstva, usredotočene na jedno zanimanje kako bi se mladi ljudi s diplomom ili bez nje u najkraćem mogućem roku osposobili za rad.

4.3.5.

Europsko vijeće za kompetencije u audiovizualnom sektoru i sektoru zabave uživo započelo je svoj rad u studenom 2014. EGSO je zainteresiran za njegov rad koji bi trebao dovesti do boljeg predviđanja potreba vezanih uz početno i trajno osposobljavanje.

4.3.6.

EGSO smatra važnim da u tom kontekstu socijalni partneri i Europsko vijeće kompetencija budu snažno uključeni u rad ESCO-a (17) (Višejezična europska klasifikacija vještina, kompetencija, kvalifikacija i zanimanja).

4.3.7.

EGSO bi želio svjedočiti većoj sinergiji između sektora „Saveza znanja” programa Erasmus+ i programa „Kreativna Europa”.

4.4.    Opreznost u odnosu na strategije naših globalnih konkurenata

4.4.1.

EGSO zahtijeva da se u obzir uzmu sve dimenzije ovog sektora: zapošljavanje, kompetencije, osposobljavanje, intelektualno vlasništvo, i to zbog njegove važnosti za gospodarstvo. Vanjsku dimenziju treba uključiti u tekuće bilateralne i multilateralne pregovore. Naime, roba i usluge kreativnog i kulturnog sadržaja čine dio koji bilježi rast u izvozu EU-a. Prema ECCIA-i, luksuzni proizvodi predstavljaju oko 17 % ukupnog izvoza EU-a u 2013.

4.4.2.

Uzimanje u obzir posebnosti tih industrija u odnosu na njihov sadržaj podrazumijeva posvećivanje veće pažnje pravima intelektualnog vlasništva i regulaciji elektroničke trgovine.

4.5.    Osmišljavanje privlačne slike o vrijednostima Europske unije

4.5.1.

Vrijednosti EU-a treba promicati i širiti korištenjem privlačnih formata na društvenim mrežama.

4.5.2.

Poziv za podnošenje projekata, upućen video umjetnicima, grafičkim dizajnerima, ilustratorima, glazbenicima i ostalima omogućio bi proizvodnju maštovitih, dinamičnih sadržaja koji bi se mogli viralno širiti među mladom publikom.

4.6.    Poticanje uzajamnog obogaćivanja

4.6.1.

Taj cilj, kojim se nastoji uspostaviti i razviti sinergija između različitih kulturnih i kreativnih industrija, dio je konceptualnog okvira Europske komisije u programu „Kreativna Europa” (18).

4.6.2.

Ima vrlo ohrabrujućih jednokratnih iskustava, primjerice između gastronomije, digitalne industrije i turizma, između umjetnosti i luksuza, kulture i turizma.

4.6.3.

Ta iskustva uzajamnog obogaćivanja između grana KKI-ja te KKI-ja i drugih industrija često nisu prenosiva na razini industrije jer se temelje na poznavanju obilježja svojstvenih svakom pojedinom sektoru.

4.6.4.

Nadalje, prakse uzajamnog obogaćivanja koje se razvijaju u sektoru KKI-ja zahvaljujući tehnološkom napretku (3D tisak, digitalni tisak) omogućuju poticanje razvoja profila stručnjaka usmjerenih na stvaranje i inovacije, a koji su pokretači budućeg zapošljavanja.

4.7.    Gospodarsko vrednovanje arhitektonske baštine

4.7.1.

EU pripada dijelu svijeta s najvećom gustoćom kulturnih znamenitosti, s 363 od 981 UNESCO-ovih mjesta svjetske kulturne i prirodne baštine. Zaista, pokazalo se da se priljev indijskih, kineskih, japanskih ili američkih turista uglavnom može objasniti bogatstvom ovog nasljeđa (19). Treba poticati svako poboljšanje politike na području viza u okvirima sigurnosnih ograničenja koja odrede države članice i treće zemlje o kojima je riječ.

4.7.2.

Međutim, zbog visoke razine zaduženosti nekoliko država članica koje su posebno bogate arhitektonskim spomenicima – Grčka, (17), Francuska (39), Italija (47) ili Španjolska (44) – utvrđene su teškoće u pogledu očuvanja i održavanja tog nasljeđa. Budući da to europsko kulturno i arhitektonsko bogatstvo predstavlja važnu prednost za daljnji razvoj kulturnog turizma, tražimo od Europske komisije da napravi pregled trenutačnog stanja održavanja mjesta pod zaštitom UNESCO-a u Europskoj uniji.

4.8.    Uspostava europskog foruma koji čini više aktera

4.8.1.

EGSO je već podnio taj zahtjev (20). Odbor regija ga podržava i traži osnivanje europskog foruma o kreativnosti (21). Taj bi forum „okupio javne i privatne skupine, te skupine dobrovoljaca u svrhu analiziranja načina na koje bi Europa kreativna rješenja mogla primjenjivati na goruće lokalne i europske probleme”.

Bruxelles, 16. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  COM(2012) 537 i radni dokumenti o modnoj industriji i industriji luksuznih proizvoda: SWD(2012) 286 i SWD(2012) 284 (SL C 198, 10.7.2013., str. 39.).

(2)  Vidjeti horizontalna i tematska mišljenja EGSO-a, na primjer: SL C 110, 9.5.2006., str. 34.; SL C 108, 30.4.2004., str. 68.; SL C 51, 17.2.2011., str. 43.; SL C 181, 21.6.2012., str. 35.; SL C 44, 11.2.2011.; SL C 198, 10.7.2013., str. 14.; SL C 110, 9.5.2006., str. 1.; SL C 44, 11.2.2011., str. 75.; SL C 451, 16.12.2014., str. 64.; SL C 191, 29.6.2012., str. 18.; SL C 230, 14.7.2015., str. 47.

(3)  Vidjeti studiju British Councila: „Prikaz kreativnih industrija: priručnik”Mapping the creative industries: a toolkit, http://creativeconomy.britishcouncil.org/media/uploads/resources/mapping_the_creative_industries_a_toolkit_2-2.pdf

(4)  SL C 51, 17.2.2011., str. 43.

(5)  Konzultantska kuća TERA „The Economic doprinos of the Creative Industries to EU BDP and employment”, 2014.

(6)  P7_TA (2013)0227, točka 11.

(7)  SL C 198, 10.7.2013., str. 39.

(8)  http://www.eurofound.europa.eu/sites/default/files/ef_publication/field_ef_document/ef1384en14.pdf

(9)  SL C 181, 21.6.2012., str. 35.

(10)  OJ L 167, 22.6.2001., str. 10.

(11)  Vidjeti mišljenje EGSO-a „Prema novom konsenzusu o zaštiti prava intelektualnog vlasništva: Akcijski plan EU-a” (SL C 230, 14.7.2015., str. 72.).

(12)  OJ L 178, 17.7.2000., str. 1.

(13)  http://www.eenc.info/fr/eencdocs-fr/rapports/la-resilience-de-lemploi-dans-les-secteurs-culturels-et-creatifs-sccs-pendant-la-crise/

(14)  „Radni odnosi u medijskim i kulturnim industrijama” (svibanj 2014.) http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/---ed_dialogue/---sector/documents/publication/wcms_240701.pdf

(15)  Međunarodna organizacija rada (ILO) GDFMCS/2014/7, forum za dijalog o radnim odnosima u medijskom i kulturnom sektoru, Ženeva. 14.–15. svibnja 2014., točke konsenzusa.

(16)  Vidjeti bilješku br. 4.

(17)  Klasifikaciju ESCO-a pokrenula je Europska komisija 2010. ESCO je dio strategije Europa 2020.

(18)  Uredba (EU) br. 1295/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o uvođenju programa „Kreativna Europa” (2014. – 2020.) (SL L 347, 20.12.2013., str. 221.).

(19)  SL C 44, 11.2.2011., str. 75.

(20)  SL C 198, 10.7.2013., str. 39.

(21)  SL C 218, 30.7.2013., str. 7.


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/89


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Programi ruralnog razvoja – prva pomoć ili prvi znakovi oporavka?”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/14)

Izvjestitelj:

Tom JONES

Suizvjestitelj:

Joana AGUDO I BATALLER

Dana 22. siječnja 2015., sukladno članku 29. stavku 2. Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je izraditi samoinicijativno mišljenje o temi:

„Programi ruralnog razvoja – prva pomoć ili prvi znakovi oporavka?”

(samoinicijativno mišljenje).

Stručna skupina za poljoprivredu, ruralni razvoj i zaštitu okoliša, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila dana 13. srpnja 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 17. rujna), sa 192 glasa za, 3 protiv i 10 suzdržanih.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

EGSO pozdravlja stalnu predanost EU-a, država članica i regija rješavanju nekih od problema s kojima se suočavaju ruralna područja kroz Program ruralnog razvoja vrlo široke primjene. Priznaje napore Komisije i vladinog osoblja u izradi novog programa. Međutim, zbog činjenice da se mnoge zapostavljene regije suočavaju s ozbiljnom krizom, postoji nezadovoljstvo u vezi s kašnjenjem u podnošenju, odobravanju i pokretanju programa u brojnim državama i regijama. Stoga preporučujemo Komisiji da zajedno s državnim i regionalnim vlastima zatraži neovisnu reviziju ovog procesa kako bi se izbjegla buduća kašnjenja novog programa.

1.2.

Program ruralnog razvoja ovisi o učinkovitosti načela partnerstva. Ključna je zajednička odgovornost dionika iz javnog i privatnog sektora, socijalnih partnera i nevladinih organizacija za program, u skladu s obvezama iz Ugovora i drugim obvezama. EGSO napominje da je postignut napredak u vezi s preuzimanjem odgovornosti u odnosu na prošle programe, ali da diljem EU-a partnerstvo i dalje nije na jednakoj razini.

1.3.

Uloga nadzornih odbora mora biti transparentna. Članovi moraju iskazati odlučnost pri nadziranju ciljeva i imati pristup financijskim smjernicama. Članstvo bi trebalo obuhvatiti sva područja, s mogućnošću predstavljanja interesnih skupina kada je to potrebno.

1.4.

U skladu s Uredbom (EU) br. 1303/2013, a posebno njezinim člankom 5. o partnerstvu i upravljanju, EGSO vjeruje da bi Komisija trebala pratiti njezinu primjenu tijekom pripreme Sporazuma o partnerstvu i provedbe programa, sudjelujući i u odborima za praćenje.

1.5.

Odbor pozdravlja raznolikost programa koji se temelje na lokalnim potrebama i prioritetima kao i rastuću primjenu modela lokalnog razvoja kojim upravlja zajednica (CLLD) radi poticanja što većeg uključivanja zajednice. Treba širiti najbolje prakse učinkovitog korištenja modela.

1.6.

Proračunska ograničenja podrazumijevaju komplementarnu ulogu, bez preklapanja, ostatka proračuna za ZPP. Preporučujemo maksimalno korištenje vladinih, privatnih i dobrovoljnih izvora sufinanciranja te vođenih postupaka za podnositelje zahtjeva. Upravljačka tijela trebala bi olakšati pristup kohezijskoj politici i drugim europskim investicijskim fondovima u kojima projekti ispunjavaju šire kriterije.

1.7.

Kao što je EGSO već primijetio (1), 15 država članica prenosilo je sredstva iz izravnih plaćanja u programe ruralnog razvoja, dok su u još pet država članica sredstva prenošena iz drugog u prvi stup. Obje su mogućnosti legitimne – budući da su ih dopustili suzakonodavci – ali nemaju istu vrijednost: programi ruralnog razvoja za cilj imaju uravnoteženiji teritorijalni razvoj u svakoj od regija EU-a. Preporučuje se izrada studije o dosljednosti i učinkovitosti takve fleksibilnosti, uključujući i njezin učinak na tržišno natjecanje u okviru jedinstvenog tržišta.

1.8.

Određivanje prioriteta u potrošnji znatno će se razlikovati diljem država i regija. U ovom Mišljenju ističe se važnost održivog razvoja gospodarskih aktivnosti, okoliša i socijalne pravde, s velikim naglaskom na davanje dodane vrijednosti zemljišnim resursima. Preporučujemo da Komisija napravi srednjoročnu analizu napretka prema ciljevima za gore navedene prioritete, uz istodobno ispunjavanje postojećih obveza. Vlasti bi trebale biti u stanju napraviti prilagodbe kako bi omogućile nove projekte u svrhu uspješnog dovršavanja programa i kako bi se izvukle pouke za sve naknadne politike regionalnog okvira.

1.9.

Postoji ozbiljna zabrinutost da se programima ruralnog razvoja neće uspjeti postići bolja teritorijalna kohezija. Što su područja udaljenija i gospodarski zapostavljenija, kako unutar država i regija tako i među njima, to im više nedostaje strukturna sposobnost kapitaliziranja dostupnih fondova i potpore. Nužna su daljnja ciljana sredstva za duža razdoblja, uključujući ona za prekogranično mentorstvo, projekte bratimljenja, izgradnju kapaciteta savjetodavnih struktura i inovativne zajmove i investicije za privatna poduzeća i poduzeća socijalne ekonomije.

1.10.

Odbor priznaje afirmirani model LEADER i potiče mreže za ruralni razvoj koje financira Komisija u svrhu daljnjeg širenja dobrih praksi.

1.11.

U svim programima jasno je istaknuto očuvanje radnih mjesta i stvaranje novih mogućnosti zapošljavanja u ruralnim područjima, kao i važnost ulaganja, razmjene znanja, osposobljavanja, mentorstva i stvaranja čvršćih veza s istraživačkim ustanovama. Važne su i mjere kojima se mlade potiče na to da svoju budućnost potraže u ruralnim područjima, kao i mjere za olakšavanje integracije svih ljudi s posebnim potrebama ili s tjelesnim ili mentalnim oštećenjima. Financijski poticaji kojima se podupire generacijska obnova od presudne su važnosti. Povrh toga, osnovne i srednje škole u ruralnim sredinama moraju biti svjesnije tradicionalnih i promjenjivih potreba za vještinama u svojim područjima.

1.12.

Treba riješiti pitanje planiranja sukcesije i uskladiti mogućnosti koje programi ruralnog razvoja nude za testiranje poslovnih modela s nacionalnim ili regionalnim pravilima o prijenosu sredstava. Mobilnost radne snage se potiče ako se pritom pruža kvalitetno osposobljavanje i poštovanje prava u pogledu zapošljavanja.

1.13.

Doprinos žena uspjehu ovog programa treba odrediti kao poseban cilj te ga podržati. Njihova uloga u tome da ljudi ostanu živjeti u ruralnim područjima od presudne je važnosti, ne samo u smislu diversifikacije i prerade poljoprivrednih proizvoda, nego i u smislu doprinosa koji daju lokalnom teritorijalnom razvoju stvaranjem prilika za obrtničke djelatnosti i ruralni turizam te kao glavna pokretačka snaga za inovacije.

1.14.

Mjere za poboljšanje okoliša, ekosustava i kulturnog krajolika su dobrodošle. Podrška lokalnim proizvodima i njihovom ispravnom etiketiranju, aktivnostima ruralnog turizma i lokalnim programima malog opsega za obnovljive energije trebala bi donijeti održivu korist gospodarstvu i zajednici. Ruralna obnova moguća je samo ako je podupiru učinkovita i profitabilna poljoprivredna, šumarska i ruralna poduzeća. Bit će potreban dodatan napor za poboljšanje razumijevanja između poljoprivrednika i vlasnika šuma koji proizvode hranu ili obnovljive sirovine, ekološke proizvode i proizvode za rekreaciju, i sve heterogenijih europskih korisnika.

1.15.

Rješavanje učinaka klimatskih promjena na poljoprivredu i šumarstvo i obrnuto, prioriteti su u programima. Projekti hvatanja ugljika, poboljšanja kvalitete vode i tla, smanjenja emisija, obogaćivanja ekosustava i razvoja kružne ekonomije su dobrodošli. Poboljšanja moraju biti dugoročna i znanstveno izmjerena u više različitih agroekoloških i drugih programa te integrirana u proizvodnju.

1.16.

Otklanjanje socijalne nepravde ovisi o širim vladinim i europskim fondovima i politikama, uključujući pružanje bolje internetske veze i usluga prijevoza i obrazovanja.

1.17.

Gospodarska obnova seoskih zajednica je ključna te bi uključenost svih stanovnika ruralnih područja u programe ruralnog razvoja trebala biti ispitana. Sudjelovanje civilnog društva i poduzetništva ključni su za održivost ruralnih područja.

2.   Uvod

2.1.

Ruralna je Europa žila kucavica svih europskih građana, a ne samo onih koji u njoj žive i rade. Ona Europi pruža sigurne zalihe hrane, drvne građe, minerala i vode. Uz to pruža i raznolikost staništa, energiju iz obnovljivih izvora, prostor za rekreaciju, povijesne krajolike, obrte i prije svega ljude iz mnoštva kultura i s nizom vještina. Otprilike 115 milijuna (23 %) građana Europske unije ulazi u kategoriju onih koji žive u ruralnim područjima.

2.2.

Međutim, ruralna se područja uvelike razlikuju u pogledu gospodarskog napretka i društvene kohezije. Neka su imućna i dinamična, dok su druga krhka, izlomljena i okarakterizirana smanjenjem broja stanovništva. Mnoga su bogata resursima, no financijski siromašna te ih odlikuju rijetka naselja s ograničenim pristupom javnim službama. To se posebice odnosi na udaljenije i planinske regije i otoke. Neumoljivo je gravitacijsko stremljenje moderne gospodarske i socijalne djelatnosti prema gradovima. Iz tog je razloga vladama teško osigurati održivost ruralnih zajednica, posebice ako provode neprikladna urbana rješenja. Mobilnost i slobodno kretanje osoba temeljna su načela Europske unije. Međutim, ta načela imaju neželjene posljedice za najsiromašnije ruralne regije jer ih napušta previše ljudi, posebice mladih, očekujući bolje izglede za život bez povratka u te regije.

2.3.

Europi je potrebna vizija za obnovu povjerenja u ruralno blagostanje koja će biti utemeljena na zelenom rastu, promicanju kružnog gospodarstva, boljem razumijevanju potreba zajednice i pametnijim uslugama podrške. U ovom Mišljenju nastoji se riješiti pitanje zašto su stope uspjeha različite te kakvi su izgledi za stvarna poboljšanja tijekom novog programa financiranja. Izvlače li se lekcije za tri stupa održivog razvoja, gospodarstva, okoliša i socijalne pravde? Postoji li među svim dionicima stvarni osjećaj odgovornosti i partnerstva?

3.   Opće napomene

3.1.

Države članice i regije provode niz mjera za ponovno uspostavljanje ravnoteže ruralno-urbanih gospodarskih prilika i stabilizaciju društvene kohezije, dok Europska unija, uz pomoć prvog (Uredba (EU) br. 1307/2013) i drugog stupa (Uredba (EU) br. 1305/2013) Zajedničke poljoprivredne politike te strukturnih i kohezijskih fondova, ulaže kontinuirane napore kako bi zaustavila pad, iako s ograničenim i promjenjivim uspjehom. Trenutna podrška EU-a ruralnom razvoju, financirana iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) koji je osnovan Uredbom (EU) br. 1306/2013, procjenjuje se na 95,6 milijardi eura prije prijenosa između stupova, što predstavlja 23 % proračuna Zajedničke poljoprivredne politike.

3.2.

Programi Unije u financijskom razdoblju 2014. – 2020. utemeljeni su na godinama iskustva u tome što funkcionira, a što ne. Komisija podržava Europsku mrežu za ruralni razvoj (ENRD) i Europsko inovacijsko partnerstvo za poljoprivrednu produktivnosti i održivost (EIP-AGRI) u promicanju dobrih praksi i inovativnih rješenja, a EGSO preporučuje jačanje tih napora na svim razinama. Određene se lekcije mogu naučiti i iz najboljih praksi drugih pružatelja financijskih sredstava.

3.3.

Iako su proračuni manji od nekih drugih proračuna Europske unije moguće je pametno djelovati i povećati ih pomoću sufinanciranja iz vlade ili nekih drugih izvora. Programi trebaju biti komplementarni resursima prvog stupa i povezani s drugim izvorima financiranja, kad je to prikladno, na način da čine skladnu birokratsku infrastrukturu koja podnositeljima zahtjeva omogućuje brzo reagiranje te mentorsku podršku savjetodavnih agencija i lokalnih tijela nadležnih za planiranje.

3.4.

Sastavnice programa fleksibilne su i dovoljno lokalne da mogu djelovati u skladu sa stvarnim potrebama zajednica. Model LEADER uvodi zajedničku odgovornost i pozitivne rezultate tamo gdje su najučinkovitiji i najuspješniji. Tehnička podrška za sve dionike u kombinaciji s mentorstvom i obukom od ključne je važnosti za sve projekte i inicijative.

3.5.

Međutim, najugroženija područja imaju problema s ostvarivanjem stvarnih poboljšanja pomoću kratkoročnih programa zbog manjka poslovnih resursa, loše infrastrukture, manjka iskustva s vodstvom u zajednici te ograničenog pristupa drugim ulaganjima. Za bolju teritorijalnu koheziju potrebno je posvetiti više pažnje tim područjima na način na koji je to učinjeno u sklopu prethodnog 1. cilja strukturnih i kohezijskih programa financiranja.

3.6.

Komisija je izdala nove financijske uredbe za razdoblje 2014. – 2020. koje bi upravljačka tijela i nadzorni odbori trebali jasno razumjeti i provesti bez povećanja birokratskog opterećenja za podnositelje zahtjeva u projektu. U tom je pogledu Europski revizorski sud u svojim izvješćima (2) u vezi s programskim razdobljem 2007. – 2013. i zakonodavnim okvirom za razdoblje 2014. – 2020. dao prijedloge za osiguravanje veće vrijednosti za novac.

3.7.

U postupku pripreme i odobravanja brojnih novih programa bilo je ozbiljnih kašnjenja unatoč obećanjima o pojednostavljivanju. To je veoma žalosno s obzirom na opasno stanje u mnogima od najsiromašnijih ruralnih područja i na želju da ovi programi hitno doprinesu rješavanju problema niskih prihoda, nezaposlenosti mladih, loših javnih službi i utjecaja klimatskih promjena. U svibnju 2015. godine otprilike 57 % (3) regionalnih i nacionalnih programa još uvijek je čekalo odobrenje iako postoji nada da će se postupak dovršiti do kraja godine.

4.   Savjetovanje i sudjelovanje dionika

4.1.

EGSO naglašava važnost provedbe Uredbe (EU) br. 1303/2013 kojom se uspostavljaju opće odredbe o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu, Europskom poljoprivrednom fondu za ruralni razvoj i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo. Ističe posebnu važnost članka 5. o partnerstvu i upravljanju na više razina kojim je predviđeno da druga javna tijela te gospodarski i socijalni partneri koji predstavljaju civilno društvo budu uključeni. Stoga bi Komisija trebala nadzirati kako se Uredba primjenjuje u pripremi sporazuma o partnerstvu i u provedbi programa, između ostaloga i sudjelovanjem u nadzornim odborima za programe.

4.2.

U ovom Mišljenju ispituje se razina uključenosti tijekom pripreme programa ruralnog razvoja iako su zaključci iz Mišljenja ograničeni zbog nedovoljnog broja i malog geografskog raspona odobrenih programa. Održala su se i tri savjetovanja (4), a široko je distribuiran i upitnik. Prvi odgovori pokazali su teritorijalno različito, no općenito bolje i zrelije zajedničko djelovanje vlada i nevladinih organizacija u odnosu na prethodne programe. Međutim, potrebno je uložiti više napora u širenje dobrih praksi zajedničkog djelovanja, uključujući izraženije korištenje komunikacijskih tehnologija za kontinuirani dijalog. Dijalog se u velikoj mjeri razlikuje između država i regija. Sporazumi o partnerstvu mogu biti simbolični, metodologija CLLD-a usvojena je samo u određenim područjima, dok istinsko uključivo savjetovanje završava na točki koja je bliže početku nego kraju postupka (5). Ima i primjera dobre prakse, i to obično tamo gdje je sličan angažman doveo do boljih rezultata u drugim političkim inicijativama (6).

4.3.

Vlade ne mogu same ostvariti stvarnu promjenu koja je potrebna za jačanje ruralnih područja. One mogu pružiti zakonodavni okvir i okvir za planiranje, demokratsku odgovornost i bolje javne službe te biti pokretač financiranja. Međutim, oni koji stvaraju stvarnu promjenu za ljude i okoliš privatne su tvrtke, kvalificirani zaposlenici te poduzeća socijalne ekonomije i lokalne zajednice. Kako bi bili spremni uložiti vrijeme i resurse, ljudi moraju biti sigurni da zajednička vizija za bolju budućnost ruralnih područja može biti ostvarena, a ne otežana dugotrajnim birokratskim postupcima.

4.4.

Kako bi bili uspješni, ekonomski i socijalni partneri trebaju resurse za kontinuirani angažman i suradnju sa svojim članovima i vladama. S obzirom da s vremenom planovi variraju i evoluiraju, mora postojati veći osjećaj zajedničke odgovornosti nad politikama i provedbom. Nadzorni odbori trebaju imati široko članstvo koje je informirano i sposobno učinkovito analizirati. EGSO je predan poticanju razvoja boljih modela partnerstva s civilnim i socijalnim partnerima (7).

5.   Pružanje kratkotrajne pomoći ili programi za dugoročni opravak?

5.1.

Naša savjetovanja (8) u Bruxellesu i Sjevernom Walesu potvrdila su da programi uključuju ciljeve za postizanje rezultata. Njih bi u pogledu stvarnog napretka i vrijednosti za novac periodički trebali ocijeniti Komisija, nadzorni odbori i dionici. Također bi trebalo ocijeniti je li prijenos sredstava između stupova bio učinkovit ili je pridonio većem geografskom i konkurentskom narušavanju.

5.2.

Identificirane su tri probne teme za održivi razvoj: poduzetništvo i zapošljavanje, okoliš i socijalna uključenost.

Poduzetništvo i zapošljavanje

5.3.

Iako se proračun za ZZP smanjuje, dodatni zahtjevi za usklađenost plaćanja u prvom stupu koje upućuje Komisija rastu. Stoga je nužno da se programima ruralnog razvoja podupiru ulaganja u svrhu stvaranja konkurentnog poljoprivrednog i šumarskog sektora, također uz pomoć proizvoda s većom dodanom vrijednošću, boljeg marketinga, ojačanih kratkih lanaca opskrbe, brendiranja i razmjene znanja. Sveučilišta i visoke škole trebaju imati važnu ulogu u svojim regijama i u podupiranju regija u najnepovoljnijem položaju uz pomoć twinninga i mentorstava. Trebali bi surađivati s postojećim savjetodavnim službama za poljoprivrednike i ruralna područja u svrhu iskorištavanja fondova EU-a za istraživanje kako bi se odgovorilo na posebne lokalne potrebe. Programi ruralnog razvoja trebaju biti mostovi između podnositelja zahtjeva i Europskog investicijskog fonda te programa Obzor 2020., potičući primjenu znanosti na poljoprivredi i ruralnim pitanjima. Iako nisu izravno financirane iz programa ruralnog razvoja, škole imaju jasnu ulogu, posebice u ruralnim područjima, u rješavanju poslovnih potreba budućih generacija. Dani otvorenih vrata na poljoprivrednim dobrima, radno iskustvo i naukovanje, koji se financiraju iz drugih programa, ključni su za motiviranje školovane radne snage (9). Formalna i neformalna obuka mora biti stručna, vezana uz poslovanje i odvijati se u lokalnoj zajednici kad god je moguće (10).

5.4.

Industrije poljoprivrede i šumarstva postoje u dinamičnom gospodarskom okruženju koje odlikuje globalizacija, brzi tehnološki napredak i rastući društvenih zahtjevi. Inovacije su ključni faktor za održavanje učinkovitosti i konkurentnosti poljoprivrednika i vlasnika šuma. Novoosnovano Europsko partnerstvo za inovacije (EIP-AGRI) vrijedan je alat koji je potrebno naširoko i brzo provesti. Potrebni su moderniji uvjeti financiranja kako bi se pokrenule i olakšale inovacije.

5.5.

Jamstvo za mlade i slični programi u ruralnim područjima trebaju biti povezani s inicijativama programa ruralnog razvoja za izgradnju nade u napredovanje i ambiciju. Pružanje podrške mladim i novim poljoprivrednicima u vidu ulaganja i osposobljavanja je ključno. Glavni prioritet moraju biti projekti za podršku i zadržavanje mladih u ruralnim područjima. Mlade treba potaknuti da preuzmu odgovornost za mjere kako bi si pomogli. Ruralna područja trebaju bolji okvir za planiranje sukcesije (11) koji je zakonski pravedan, pristupačan te potiče međugeneracijske prijenose koji su održivi prilikom spajanja mladosti s iskustvom.

5.6.

Uloga žena u poljoprivredi potpuno je priznata. Njihov je doprinos osmišljavanju i provedbi projekata neprocjenjiv i kao što pokazuje primjer Finske, ciljana savjetodavna podrška vodi do oslobađanja poduzetničkog potencijala (12).

5.7.

Ruralni turizam, obrtnička proizvodnja i poboljšanje inicijativa za zdravlje i rekreaciju zaslužuju podršku, kao i promidžbeni napori festivala, događaja poput Royal Welsh Showa i Zelenog tjedna u Berlinu. Ponovno povezivanje grada i sela u promjenjivoj pluralističkoj Europi, kao i bolji pristup širokopojasnom internetu, nužni su za ruralna poduzeća i potrošače. Stvaranje regionalnih vrijednosnih lanaca predstavlja važnu priliku za obrte, poljoprivredu, turizam i trgovini, te ruralna područja (13). EGSO podržava predloženi Europski fond za strateška ulaganja (EFSU) te njegovu predanost pružanju podrške ruralnim projektima.

Okoliš

5.8.

Utjecaj klimatskih promjena na poljoprivredu i šumarstvo istražen je u jednom od mišljenja (14). Jedno od rješenja za povećanje proizvodnje korištenjem manje resursa i povećavanjem otpornosti na klimatske promjene jest podupiranje održivog jačanja poljoprivrede i šumarskog sektora. Potiče se moderno korištenje zemljišta kako bi se razvile aktivnosti za ublažavanje i suzbijanje posljedica klimatskih promjena i povećanje biološke raznolikosti, posebice poljoprivredno-okolišnim programima (15). Potrebno je poticati recikliranje i kružnu ekonomiju (16), dok je energija iz obnovljivih izvora (17) dragocjeno ruralno dobro koje će, bude li se u njega mudro ulagalo, sve više doprinositi na gospodarskom, društvenom i ekološkom planu. Postoji istinski prostor za zajedničko vlasništvo i ulaganje zajednice ako se tehnološki poboljšaju skladištenje, logistika i infrastruktura.

5.9.

EGSO naglašava važnost poljoprivredno-okolišnih klimatskih mjera koje su nadopuna ekologizaciji prvog stupa. Korisno je usmjeravati potporu na određene kriterije kao što su rizik od erozije tla, koncentriranje kopnenih staništa, vodeni slivovi i podrška za vrste koje zahtijevaju posebne postupke upravljanja. Međutim, zahtjevi za usklađenost ne smiju postati dodatna opterećenja. Mjerenje napretka zahtijeva pouzdan znanstveni temelj, uz istodobno shvaćanje da je za istinska poboljšanja potrebno duže razdoblje (18).

5.10.

Krajolik ruralne Europe prvenstveno je rezultat ljudskih aktivnosti i oblikovale su ga generacije ljudi koje su aktivno radile na proizvodnji hrane, drvne građe i izgradnji domova. Europski građani cijene njegovu raznolikost. Programi ruralnog razvoja trebaju imati ulogu u osiguravanju održivosti takvih kulturnih krajolika osiguravanjem prijenosa vještina i transparentno financiranih ruralnih aktivnosti koji pridonose takvom vrijednom mozaiku.

Socijalna uključenost.

5.11.

Teško je definirati i precizirati nepravdu u ruralnom kontekstu. Kao što je ranije navedeno, karakteriziraju je razasuta naselja, mali broj stanovnika, dobna nejednakost, loše javne službe prijevoza i loša zdravstvena i socijalna skrb. Problem su niski prihodi, izolacija te loša kvaliteta stanovanja i tehnoloških usluga. U nekim područjima postoji poseban problem lošeg postupanja prema radnicima i njihovog iskorištavanja (19); to osobito vrijedi za migrante i zahtijeva ulaganje većih napora da im se pomogne u integraciji i omogući pristup prikladnom strukovnom osposobljavanju.

5.12.

Člankom 39. UFEU-a utvrđuje se pravedni životni standard za poljoprivrednu zajednicu kao jedan od najvažnijih ciljeva ZPP-a koji se postiže povećanjem produktivnosti, poticanjem tehnološkog napretka i osiguravanjem održivog razvoja poljoprivredne proizvodnje te optimalnim iskorištavanjem proizvodnih čimbenika. Prilikom oblikovanja Zajedničke poljoprivredne politike, UFEU priprema teren za razmatranje određenih karakteristika poljoprivredne aktivnosti, koje proizlaze iz društvene strukture poljoprivrede i iz strukturnih i fizičkih razlika između različitih poljoprivrednih regija.

5.13.

Programi ruralnog razvoja pomažu stvoriti i učvrstiti izravne i neizravne poslove i u poljoprivrednom i u poljoprivredno-prehrambenom sektoru te također u manjoj mjeri pridonose gospodarskoj različitosti ruralnih područja. Međutim, programi regionalnog razvoja realno mogu samo u ograničenoj mjeri pridonijeti rješavanju strukturnih problema i nedostataka u javnim službama u ruralnim područjima.

5.14.

Potrebni su druga državna sredstva i politike koje uključuju ruralna područja ili, još bolje, koje su posebno osmišljene za ruralna pitanja, uključujući programe za prijevoz unutar zajednice, energetsku učinkovitost u domovima te mogućnosti ponovnog osposobljavanja u svrhu poticanja inovacija. Ipak, programe ruralnog razvoja također treba ocijeniti s obzirom na njihov doprinos socijalnoj pravdi pomoću pokazatelja predviđenih zakonodavstvom EU-a i drugih pokazatelja koje je potrebno uključiti za učinkovitiju ocjenu, poput onih za poticanje poduzeća socijalne ekonomije i projekata socijalne poljoprivrede koji rješavaju invalidnost, stvaraju radna mjesta i koriste višak poljoprivrednog zemljišta i građevina. Mnogo je više napora potrebno za pružanje potpore i poticanje uključivanja ljudi s hendikepom iz ruralnih područja da igraju veću ulogu u njihovim zajednicama.

5.15.

Sela su ključna središta solidarnosti u zajednici. Obnova sela poticanjem malih poduzeća i poduzeća socijalne ekonomije, uz filantropsko djelovanje i volontiranje, trebala bi biti glavni prioritet za potrebe jačanja zajednica (20), što se pokazalo u Finskoj, a određeno je kao prioritet u programu ruralnog razvoja Walesa (21).

Bruxelles, 17. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  Informativno izvješće o provedbenim mjerama ZPP-a, EESC-2015-01409.

(2)  Posebna izvješća 22/2014, 23/2014, 4/2015, 5/2015.

(3)  Europska komisija, priopćenje za medije od 26. svibnja 2015., Usvajanje dodatna 24 programa ruralnog razvoja za poticanje poljoprivrednog sektora Europske unije i naših seoskih zajednica.

(4)  Dana 13. travnja u Bruxellesu, 21. svibnja u Bangoru u sjevernom Walesu i 9. lipnja 2015. u Helsinkiju.

(5)  Mišljenje „Ocjena savjetovanja Europske komisije s dionicima” (SL C 383, 17.11.2015., str. 57.).

(6)  Wales posjeduje zrelost koju stalno razvija u svojim postupcima savjetovanja. Ti postupci proizlaze iz ustavne obveze određene njihovim zakonom o decentraliziranoj vladi koji promiče održivi razvoj i partnerski odnos s volonterskim sektorom.

(7)  Članak 11. Ugovora iz Lisabona i Deklaracija iz Rige o socijalnoj platformi iz ožujka 2015.

(8)  Vidjeti bilješku 4.

(9)  Velška poljoprivredna akademija (Welsh Agri-Academy) dobar je primjer osposobljavanja za vodstvo.

(10)  Mišljenje „Profesionalni razvoj i obuka u ruralnim područjima”, NAT/650 (još nije objavljeno u Službenom listu).

(11)  Malcolm Thomas Review, Wales.

(12)  Mišljenje „Uloga žena kao pokretača razvojnog i inovacijskog modela u poljoprivrednim i ruralnim područjima” (SL C 299, 4.10.2012., str. 29.).

(13)  Mišljenje „Poljoprivreda i obrti” (SL C 143, 22.5.2012., str. 35.).

(14)  Mišljenje „Posljedice klimatske i energetske politike na poljoprivredni sektor i šumarstvo” (SL C 291, 4.9.2015., str. 1.).

(15)  Glastir (Wales), Stewardship (Engleska), Glas (Irska), Kulep (Bavarska).

(16)  Mišljenje „Zeleno gospodarstvo” (SL C 230, 14.7.2015., str. 99.) i mišljenje „Poticanje kreativnosti, poduzetništva i mobilnosti u obrazovanju i osposobljavanju” (SL C 332, 8.10.2015., str. 20.).

(17)  Studija EGSO-a o ulozi civilnog društva u provedbi Direktive EU-a o energiji iz obnovljivih izvora – Završno izvješće, EESC-2014-04780.

(18)  Vidjeti dokaze Sveučilišta Bangor – savjetovanja u Bangoru 21. svibnja 2015.

(19)  Mišljenje „Prekogranični rad u poljoprivredi” (SL C 120, 16.5.2008., str. 19.).

(20)  Vijeće Walesa za dobrovoljni rad (Wales Council for Voluntary Action, WCVA) – Fond za aktivno uključivanje i SOS selo – Velika lutrija – Wales, WCVA.

(21)  Program ruralnog razvoja Walesa (MO7).


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/97


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Važnost poljoprivredne trgovine za budući razvoj poljoprivrede u EU-u u kontekstu globalne sigurnosti opskrbe hranom”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/15)

Izvjestitelj:

Volker PETERSEN

Dana 19. veljače 2015., sukladno pravilu 29. stavku 2. svog Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je sastaviti samonicijativno mišljenje o

„Važnosti poljoprivredne trgovine za budući razvoj poljoprivrede u EU-u u kontekstu globalne sigurnosti opskrbe hranom”

(samoinicijativno mišljenje).

Stručna skupina za poljoprivredu, ruralni razvoj i zaštitu okoliša, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila 13. srpnja 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 16. rujna), sa 179 glasova za, 1 protiv i 7 suzdržanih.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) u velikoj je mjeri liberalizirana u pogledu tržišne politike i politike cijena. Poljoprivredno tržište EU-a otvoreno je te je sastavni dio globalnih tržišnih aktivnosti koje se odvijaju na temelju ponude i potražnje. Zahvaljujući otvaranju tržišta, poljoprivredna trgovina EU-a s trećim zemljama u proteklih je 10 godina doživjela vrlo dinamičan razvoj.

1.2.

S obzirom na spomenuti razvoj, EGSO smatra da je poljoprivredna trgovina od ključne gospodarske važnosti za poljoprivredu i prehrambenu industriju te za ruralna područja. EGSO izražava zabrinutost jer se društvo dosada prema poljoprivrednoj trgovini uvijek odnosilo kritički, za razliku od drugih gospodarskih grana poput npr. automobilske ili kemijske industrije.

1.3.

Nema sumnje da poljoprivredna trgovina snosi osobitu vrstu odgovornosti u svijetu u kojem vladaju glad ili neishranjenost, kako u pogledu kvantitete tako i kvalitete. EGSO je svjestan te odgovornosti. U svijetu u kojem je broj stanovnika u porastu, u kojem u nekim zemljama rastu prihodi dok se u drugima produbljuje siromaštvo, cilj je s jedne strane zadovoljiti potražnju stanovništva visoke kupovne moći, a s druge strane pružiti pomoć i podršku tamo gdje nije moguće vlastitim snagama suzbiti glad i nestašicu.

1.4.

EGSO pozdravlja sve veću usklađenost poljoprivredne i razvojne politike EU-a. Odbor smatra da je to preduvjet za održivo određivanje smjera i uloge poljoprivredne trgovine i razvoja.

1.5.

EGSO se zalaže za to da se poljoprivrednu i prehrambenu industriju EU-a kontinuirano podržava u cilju uspješnog sudjelovanja u sve većoj svjetskoj poljoprivrednoj trgovini. Poljoprivredna trgovina važan je doprinos osiguravanju gospodarskih infrastruktura u ruralnim područjima EU-a. Poljoprivredna trgovina istodobno osigurava 40 milijuna kvalificiranih radnih mjesta u različitim fazama lanca opskrbe hranom u Europskoj uniji, koja su manje podložna krizi nego radna mjesta u drugim sektorima.

1.6.

Bilateralni sporazumi EU-a o slobodnoj trgovini mogu ostvariti važan doprinos prevladavanju necarinskih trgovinskih prepreka. Pritom će uvijek s obje strane postojati propisi o kojima se ne može pregovarati. Stoga je potrebno donijeti propise za olakšavanje trgovine izvan okvira usklađivanja.

1.7.

Mala i srednja poduzeća značajno doprinose poljoprivrednoj trgovini EU-a. U međunarodnom okruženju posebice su ovisna o kontinuiranoj administrativnoj podršci za širenje na tržišta trećih zemalja, koju trebaju osigurati odgovarajuće službe EU-a.

1.8.

EGSO pozdravlja daljnje sklapanje partnerskih sporazuma sa zemljama u razvoju, na temelju kojih te zemlje mogu iskoristiti prednosti koje donose pozitivni učinci otvorene i poštene trgovine. Cilj takvih sporazuma trebalo bi biti pružanje podrške određenoj razini samodostatnosti tih zemalja u pogledu poljoprivrednih proizvoda, pri čemu bi uloga poljoprivredne trgovine mogla biti osiguravanje dopune lokalnoj proizvodnji.

2.   Kontekst

2.1.

Trgovina poljoprivrednim proizvodima i prerađenim prehrambenim proizvodima oduvijek je imala poseban značaj. U 20. stoljeću, obilježenom s dva svjetska rata, međunarodna poljoprivredna trgovina dugo je vođena vrlo dirigiranim pristupom. U Općem sporazumu o carinama i trgovini (GATT) sklopljenom nakon 2. svjetskog rata, poljoprivredna je trgovina imala poseban status, na temelju kojeg je bila izuzeta od liberalizacije trgovine. Tek od urugvajskog kruga pregovora o GATT-u završenog 1993. godine poljoprivredna trgovina je u većoj mjeri obuhvaćena pravilima i propisima GATT-a. EU je tada preuzeo obveze kao što su smanjivanje državne potpore te ukidanje carina i subvencija za izvoz. Tako je poljoprivredna proizvodnja EU-a, otkad su ukinute carinske prepreke uvozu i potpore za izvoz, uz rijetke iznimke uvelike liberalizirana. Međunarodna poljoprivredna trgovina ipak je još uvijek relativno snažno regulirana, prije svega kroz necarinske mjere.

2.2.

EGSO je usvojio brojna mišljenja o općim pitanjima u vezi s trgovinom (1) u kojima je naglašavao njezinu važnost u promicanju stalnog rasta, a time i u uspješnom razvoju socijalne tržišne ekonomije. EGSO se oduvijek zalagao za otvorenu i pravednu trgovinu. Samo će na taj način stalni proces globalizacije i internacionalizacije tržišta stvoriti prednosti i mogućnosti za zemlje širom svijeta sukladno njihovom gospodarskom potencijalu, zaključuje Odbor.

2.3.

EGSO je u svojim dosadašnjim mišljenjima o trgovinskim pitanjima također vodio računa o potrebama zemalja u razvoju te isticao njihove probleme. Odbor se uvijek zalagao za to da trgovina i trgovinska politika u globaliziranom svijetu moraju pružati doprinos rastu i razvoju u zemljama na različitim stupnjevima razvoja.

2.4.

Rasprava o ulozi poljoprivredne trgovine izaziva posebno velike napetosti. Posljednjih se godina u cijelom svijetu pozitivno razvijala potražnja potrošača visoke kupovne moći za poljoprivrednim proizvodima i namirnicama, npr. u zemljama u usponu u kojima su stanovništvo i prihodi u porastu. Poljoprivredna trgovina nije bila u mogućnosti nadoknaditi sav nedostatak hrane. Gotovo 800 milijuna ljudi diljem svijeta gladuje prije svega zbog nedostatka kupovne moći.

2.5.

U ovom mišljenju EGSO želi istražiti mogućnosti koje rastuća svjetska poljoprivredna trgovina nudi poljoprivredi EU-a. Pritom se ne može zanemariti odgovornost koju EU treba preuzeti prema zemljama u razvoju.

3.   Poljoprivredna trgovina EU-a u cjelokupnom gospodarskom kontekstu

Značaj poljoprivredne trgovine za vanjsku trgovinu EU-a

3.1.

Izvoz poljoprivrednih proizvoda EU-a iznosio je 2014. godine oko 125 milijardi eura, čime je dosegao udio od 7 % sveukupnog izvoza EU-a. S obzirom na porast od 2,2 % u odnosu na prethodnu godinu te s obzirom na godišnji porast od 8 % između 2005. i 2014. godine, dinamika izvoza poljoprivrednih proizvoda znatno je jače izražena od dinamike ukupnog izvoza, koji je 2014. u odnosu na 2013. čak i pao za 2 % (godišnji porast od 2005. do 2014. iznosio je 5,5 %).

Situacija je slična i kod uvoza poljoprivrednih proizvoda, koji je 2014. iznosio 104 milijarde eura i sačinjavao 6,2 % uvoza EU-a (vidjeti tablice A-1 do A-3 u Dodatku).

3.2.

Izvoz poljoprivrednih proizvoda EU-a jedan je od stupova njegove vanjske trgovine, tj. na četvrtom je mjestu nakon izvoza strojeva, kemijskih proizvoda i farmaceutskih proizvoda. Zbog provedene liberalizacije trgovine EU je od neto uvoznika postao neto izvoznik te od 2010. godine postiže pozitivan saldo u bilanci poljoprivredne trgovine. Taj trgovinski višak u 2014. je iznosio oko 21 milijardu eura.

Struktura poljoprivredne trgovine – značaj za stvaranje vrijednosti, zapošljavanje i ruralna područja

3.3.

Za ovo samoinicijativno mišljenje od posebnog je značaja činjenica da je udio poljoprivredne trgovine u ukupnoj vanjskoj trgovini Europske unije 2014. godine sa 7 % bio znatno viši od udjela cijelog poljoprivredno-prehrambenog sektora u BDP-u, koji je iznosio 3,5 %.

3.4.

Ova značajna razlika između ukupnog gospodarskog značaja sektora i značaja poljoprivredne trgovine za vanjsku trgovinu naglašava porast njezinog značaja proteklih godina. Rast poljoprivredno-prehrambenog sektora sve se više temelji na izvozu.

3.5.

Ukupan gospodarski značaj vrijednosnog lanca prehrambenih proizvoda:

Poljoprivredna trgovina EU-a ne tiče se samo poljoprivrede, što je percepcija koja prevladava u javnosti, iako je točno da čak i danas više od četvrtine prihoda poljoprivrednika potječe iz izvoza poljoprivrednih proizvoda. Izvoz time već sada, a to će se nastaviti i u budućnosti, predstavlja sve važniji potporanj za održavanje gospodarskih temelja u ruralnim područjima EU-a, koji se suočavaju s problemima izazvanima urbanizacijom i demografskim promjenama.

Dvije trećine izvoza poljoprivrednih proizvoda sastoje se od gotovih proizvoda proizvedenih od sirovina te podvrgnutih brojnim fazama obrade i postupcima stvaranja dodane vrijednosti. Rezultat su djelovanja višeslojnih, učinkovitih i međunarodno izrazito konkurentnih vrijednosnih lanaca. Oni obuhvaćaju sve od industrije opskrbe za poljoprivredu, preko poljoprivrednika do industrije prehrambenih proizvoda i trgovačkih poduzeća. U poduzećima EU-a koja su uključena u ovaj vrijednosni lanac zaposleno je oko 40 milijuna ljudi. Radi se o radnim mjestima koja su relativno stabilna i manje podložna krizi u usporedbi s onima u drugim sektorima.

Poljoprivredna trgovina na unutarnjem tržištu EU-a

3.6.

Glavna je tema ovog mišljenja poljoprivredna trgovina Europske unije s trećim zemljama. Odbor se kratko osvrnuo i na poljoprivrednu trgovinu unutar EU-a. Trgovina unutar EU-a i dalje je znatno važnija za države članice od vanjske trgovine – gotovo 73 % izvoza svih poljoprivrednih proizvoda u 2014. godini bilo je namijenjeno drugim državama članicama EU-a. To znači da je zajedničko tržište doprinijelo intenziviranju trgovine i time povećanju blagostanja u Europskoj uniji. Ono što vrijedi za trgovinu unutar zajednice može se u liberaliziranom međunarodnom okruženju prenijeti i na trgovinu s trećim zemljama.

Položaj Europske unije u svjetskoj poljoprivrednoj trgovini

3.7.

Europska unija od 2013. zauzima prvo mjesto u svjetskoj poljoprivrednoj trgovini te je proteklih desetljeća u velikoj mjeri doprinijela njezinom rastu. Od 2000. godine izvoz iz Europske unije u treće zemlje godišnje bilježi porast od oko 8 %. No, ovaj rast europskog poljoprivrednog izvoza druge su zemlje uspjele premašiti svojim izvozom. Stoga je udio EU-a u svjetskoj poljoprivrednoj trgovini pao s gotovo 13 % u 2000. godini na 10,3 % u 2012. godini (vidjeti tablicu A-4 u Dodatku).

4.   Uvjeti koji utječu na razvoj poljoprivredne trgovine EU-a: vanjska dimenzija ZPP-a

4.1.

U prošlosti je EU zbog izvoza poljoprivrednih proizvoda bio izložen međunarodnoj kritici, npr. u pregovaračkim krugovima u okviru GATT-a i WTO-a. Ta se situacija od prijelaza u novo tisućljeće u potpunosti promijenila.

4.2.

Nakon nekoliko reformi ZPP-a, cijene organizacije tržišta Europske unije znatno su smanjene. Tržišne cijene u EU-u određuju se na temelju svjetskog odnosa ponude i potražnje te stoga uglavnom prate cijene na svjetskom tržištu. Zajednička organizacija tržišta u EU-u poljoprivrednicima nudi sigurnosnu mrežu koja bi se aktivirala samo u slučaju masovnog međunarodnog pada cijena. Potpore za izvoz, koje su još 1992. iznosile 3 milijarde eura, danas više nemaju nikakav značaj.

4.3.

EU, kao najveći izvoznik poljoprivrednih proizvoda, ispred SAD-a, Brazila, Kine i Kanade, i kao najveći uvoznik poljoprivrednih proizvoda ispred SAD-a, Kine, Japana i Rusije, ima dvostruku i sve veću odgovornost za svjetsku prehranu i sigurnost opskrbe hranom. Imajući u vidu tu odgovornost, potrebno je znatno osnažiti vanjsku dimenziju ZPP-a te je jače poticati u okviru prioriteta te politike.

4.4.

EGSO smatra da je već postignut velik napredak u usklađenosti ZPP-a i razvojne politike. Poljoprivredni se proizvodi izvoze bez subvencija i to ne narušava tržište; u pogledu uvoza EU je u međuvremenu postao jedno od najotvorenijih tržišta, posebice za zemlje u razvoju. Uvoz iz najslabije razvijenijih zemalja – njih 48 – iznosio je u prosjeku gotovo 3 % poljoprivrednog uvoza EU-a od 2011. do 2013. godine; to je četiri puta više od vrijednosti koju su Kanada, SAD, Australija i Novi Zeland zajedno uvezli iz tih zemalja.

5.   Trgovina i sigurnost opskrbe hranom

Učinci trgovine na sigurnost opskrbe hranom i razvoj

5.1.

U svijetu u kojem još uvijek zbog gladi pati više od 800 milijuna ljudi u mnogim zemljama, posebice u Africi i Aziji, poboljšanje prehrane u kvantitativnom i kvalitativnom pogledu mora biti jedno od glavnih ciljeva poljoprivredne i trgovinske politike.

5.2.

S obzirom na spomenute izazove, poljoprivredna trgovina je zbog svoje posebne odgovornosti za sigurnost opskrbe hranom često predmetom kontroverznih rasprava civilnog društva. To je djelomično stoga što poljoprivredna trgovina može imati različite učinke: može pomoći u rješavanju problema nestašice hrane, ali i stvoriti neželjene ovisnosti.

5.3.

To je za EGSO bio povod da pobliže istraži postignuća poljoprivredne trgovine, ali i zahtjeve koje ona treba ispuniti. Izazovi su globalizacija, liberalizacija poljoprivrednog tržišta EU-a, rastuća svjetska poljoprivredna trgovina, porast svjetskog stanovništva, promjene prehrambenih navika i promjene u potražnji zbog gospodarskog rasta.

Sigurnost opskrbe hranom i prehrambena samodostatnost

5.4.

Pri osiguravanju sigurnosti opskrbe hranom i dalje je poželjna određena razina prehrambene samodostatnosti, osobito u vrlo siromašnim zemljama. Međutim, potpuna samodostatnost svake zemlje ili regije ne bi smio biti jedini relevantan čimbenik. Ni u zemljama koje su samodostatne preko 100 % nije zajamčeno da će njezini stanovnici biti u dovoljnoj mjeri opskrbljeni te imati dovoljan pristup hrani. Može se stoga primijetiti da i u zemljama s poljoprivrednim viškovima mnogi ljudi pate od neishranjenosti ili pothranjenosti.

5.5.

Pothranjenost prije treba promatrati, shvaćati i rješavati kao posljedicu siromaštva nego problema s opskrbom. Sigurnost opskrbe hranom stoga više treba zajamčiti osiguranjem prihoda, a u manjoj je mjeri određeno pojedinačnim stupnjem samodostatnosti i/ili trgovine. U vrlo siromašnim zemljama velik dio stanovništva živi od onoga što proizvede i rijetko ima druge prihode. Stoga uz stvaranje prihoda i odgovarajuću raspodjelu prihoda, pri poboljšanju sigurnosti opskrbe hranom u središtu pozornosti moraju biti posebice kriteriji raspoloživosti, dostupnosti, pristupa te stabilnosti pristupa prehrambenim proizvodima.

5.6.

Poljoprivredna trgovina može doprinijeti porastu prihoda i na strani izvoza (stvaranje prihoda i rada) kao i na strani uvoza (kupovina jeftinijih prehrambenih proizvoda na međunarodnim tržištima i izvoz drugih dobara). Međutim, ovoj strategiji treba prethoditi pristup međunarodnim tržištima za poljoprivredne i industrijske proizvode.

6.   Problemi i izazovi

Trgovina poljoprivrednim proizvodima doprinosi smanjenju fluktuacija količina i cijena

6.1.

Posebna karakteristika poljoprivredne proizvodnje u usporedbi s industrijskom proizvodnjom jest ovisnost o prirodnim uvjetima. Proizvodnja i ponuda ovise o varijablama koje se teško mogu predvidjeti ili kontrolirati. To se odnosi na vremenske uvjete ili bolesti biljaka i životinja. Klimatske promjene u svijetu dodatno pojačavaju nepredvidljivost prirodnih utjecaja. To će puno dramatičnije pogoditi druge dijelove svijeta i druge zemlje nego samu Europsku uniju.

6.2.

To znači da će EU nakon velikog otvaranja svojih poljoprivrednih tržišta znatno jače osjetiti učinke fluktuacija količina i cijena na svim svjetskim tržištima. S obzirom na povoljne i stabilne uvjete proizvodnje EU-a, raste njegova odgovornost glede globalne sigurnosti opskrbe hranom.

6.3.

Poljoprivredna trgovina dio je rješenja problema te velike nestabilnosti, a ne njegov uzrok. Svjetska poljoprivredna trgovina omogućuje neutralizaciju fluktuacije količina i doprinosi ograničavanju fluktuacija cijena. Iskustvo je pokazalo da izolirane tržišne intervencije pojedinih zemalja, poput zabrane izvoza, poreza na izvoz ili ograničenja uvoza dodatno zaoštravaju problem, umjesto da ga ublaže.

Geopolitički utjecaji

6.4.

Osim toga, ukupni politički razvoj, kao što je ruska zabrana uvoza od kolovoza 2014., remete poljoprivrednu trgovinu, što se EU-u osjetilo 2014. i 2015. godine. Ovakvi geopolitički utjecaji mogu u poljoprivredi i prehrambenoj industriji izazvati znatne smetnje na tržištu, gubitke i druge gospodarske štete. Poljoprivredna trgovina tako postaje igračkom svjetske politike. U takvim situacijama, poljoprivrednicima i poduzećima potrebna je politička podrška kako bi nadoknadili nedostatke u pogođenim trgovačkim odnosima.

Daljnje smjernice i preporuke za usmjerenje poljoprivredne trgovine EU-a

6.5.

S obzirom na sve veći značaj poljoprivredne trgovine na svjetskoj i europskoj razini, EGSO smatra da treba znatno osnažiti vanjsku dimenziju ZPP-a. Osnaživanje se može postići na nekoliko načina.

6.5.1.

Postojeće zakonodavstvo u svjetskoj poljoprivrednoj trgovini prije svega proizlazi iz različitih pristupa osiguravanju potrošačke i zdravstvene zaštite u različitim zemljama. Institucije Europske unije, posebice Komisija, pozvane su da zemlje u kojima postoje takve tehničke zakonske prepreke trgovini potiču na što brže otvaranje tržišta i, ako je potrebno, započnu odgovarajuće pregovore.

6.5.2.

EGSO smatra da je žurno potrebno da Komisija na tom području jasno i izričito preuzme odgovornost za čitavu Europsku uniju. Samo na taj način moguće je učinkovito i izražajno braniti stajališta EU-a pred trgovačkim partnerima. Istodobno je za pravednu konkurenciju između zemalja članica štetno ako postoje različiti sporazumi s trećim zemljama. Samo ako postoje opravdana specifična ograničenja za regije ili zemlje usmjerena prema zemljama članicama, treba donijeti specijalne propise.

6.5.3.

EGSO se zalaže za to da EU na sve otvorenijim poljoprivrednim tržištima s globalnom konkurencijom poduzme sve mjere za osnaživanje međunarodne konkurentnosti poljoprivrednog i prehrambenog sektora EU-a te za daljnje jačanje trgovine poljoprivrednim proizvodima. Cilj smanjivanja birokracije koji je objavila nova Komisija korak je u pravom smjeru. Istodobno treba osigurati učinkovitije administrativne strukture.

6.5.4.

Kod uvoza u EU temelj za certifikate trebaju predstavljati EU standardi. Uvjete proizvodnje i ostala pravila trebalo bi temeljiti na minimalnim uvjetima za uvoz, pri čemu bi trebalo voditi računa o situaciji u EU-u i ne stavljati europska poduzeća u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju.

6.5.5.

EGSO ukazuje na činjenicu da priču o uspjehu trgovine poljoprivrednim proizvodima EU-a na uvelike liberaliziranim tržištima pretežito ostvaruju mala i srednja poduzeća. EGSO od Komisije zahtijeva da osnaži administrativnu podršku kod širenja na međunarodna poljoprivredna tržišta na način koji se već koristi u trećim zemljama. Tako se, primjerice, mala i srednja poduzeća kod planiranja trebaju moći pouzdati u provjerene tržišne informacije.

6.6.

Globalna tržišta iziskuju globalnu tržišnu transparentnost. To podrazumijeva utemeljena predviđanja i informacije o razvoju količina, cijena, tečajeva, vremenskih uvjeta, bolesti itd. EGSO odobrava aktivno sudjelovanje EU-a u izgradnji Sustava informiranja o poljoprivrednom tržištu (AMIS) Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO). Međutim, napore treba usmjeriti na osiguravanje dostupnosti informacija prikupljenih u okviru AMIS-a sudionicima na tržištu, kako bi iz njih mogli izvući neposrednu korist.

6.7.

Sporazumi o slobodnoj trgovini EU-a imaju poseban značaj. Kada nije moguće uspješno zaključiti multilateralne pregovore u okviru Svjetske trgovinske organizacije, potrebno je potražiti rješenje na bilateralnoj razini kako bi se osvojila nova tržišta. Međutim, sporazumi moraju biti uravnoteženi s obzirom na razlike u dotičnim sektorima. Jednostrano opterećivanje trgovine poljoprivrednim proizvodima EU-a u korist drugih gospodarskih sektora nije prihvatljivo.

6.8.

EGSO ukazuje na poseban značaj sporazuma o partnerstvu sa zemljama u razvoju. Kroz dodatno sklapanje preferencijalnih sporazuma te bi države mogle iskoristiti pozitivne učinke trgovačkih veza na temelju otvorene i poštene trgovine, temeljem poboljšanog pristupa tržištima EU-a.

Bruxelles, 16. rujna 2015.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Henri MALOSSE


(1)  SL C 43, 15.2.2012, str. 73; SL C 351, 15.11.2012, str. 77; SL C 255, 22.9.2010, str. 1; SL C 100, 30.4.2009, str. 44.


PRILOG

http://www.eesc.europa.eu/resources/docs/agricultural-trade-statistics_en.docx


15.1.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 13/104


Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora „Socijalne inovacije, mreže i digitalna komunikacija”

(samoinicijativno mišljenje)

(2016/C 013/16)

Izvjestitelj:

Bernardo HERNÁNDEZ BATALLER

Dana 10. srpnja 2014., sukladno članku 29. stavku 2. svog Poslovnika, Europski gospodarski i socijalni odbor odlučio je sastaviti samoinicijativno mišljenje

„Socijalne inovacije, mreže i digitalna komunikacija”.

Stručna skupina za promet, energiju, infrastrukturu i informacijsko društvo, zadužena za pripremu rada Odbora o toj temi, Mišljenje je usvojila 31. kolovoza 2015.

Europski gospodarski i socijalni odbor Mišljenje je usvojio na svom 510. plenarnom zasjedanju održanom 16. i 17. rujna 2015. (sjednica od 16. rujna 2015.), sa 204 glasa za, 1 protiv i 11 suzdržanih.

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Socijalne inovacije kao i mreže za suradnju treba u potpunosti koristiti za poticanje i jačanje sudjelovanja građana te, općenito, civilnog društva, u upravljanju politikama Unije i njihovu oblikovanju, putem distribuiranih i skupnih projekata od baze prema vrhu kojima se jača izravna demokracija.

1.2.

Nadalje, opća dostupnost novih tehnologija općenito, a posebice širokopojasnog interneta, mora i dalje biti prioritetni cilj Europske unije te bi je trebalo smatrati uslugom od općeg interesa koja treba ublažiti digitalni jaz i socijalnu isključenost koju on izaziva.

1.3.

Nove informacijske i komunikacijske tehnologije, potpomognute socijalnim inovacijama i korištenjem mreža za suradnju, trebale bi igrati značajnu ulogu u otvaranju kvalitetnih kvalificiranih radnih mjesta pomoću projekata namijenjenih otvaranju inovativnih poduzeća i pokretanju inicijativa koje omogućuju snižavanje sadašnjih stopa nezaposlenosti.

1.4.

EGSO smatra ključnim jačanje kvalitetne digitalne izobrazbe koja uključuje odgovarajuće učenje u okviru obrazovnog sustava i mlade ljude osposobljuje za suočavanje s budućim izazovima, stalnu izobrazbu radnika koja će ih osposobiti za korištenje novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija na tržištu rada te izobrazbu koja omogućuje cjeloživotno učenje i sprečava isključenost najosjetljivijih sektora.

1.5.

EGSO podržava ciljeve strategije Europa 2020. i Strategije za jednakost muškaraca i žena. Podržava njene vodeće inicijative „Unija inovacija” i „Digitalni program”, kao i mjere potrebne za ostvarivanje njihove sinergije koja će omogućiti napredak na području socijalnih inovacija. Smatra stoga važnim unošenje tih ciljeva u Nacionalne programe reformi (NPR) i njihovo daljnje provođenje u okviru Europskog semestra. Uz sudjelovanje socijalnih partnera, ključnim smatra i sudjelovanje civilnog društva na europskoj, nacionalnoj i regionalnoj razini u provedbi, praćenju i ocjenjivanju mjera koje u svrhu postizanja tih ciljeva financira Europska unija.

1.6.

EGSO se zalaže za to da socijalne inovacije zajedno s novim tehnologijama, zasnovanima na društvenim mrežama i suradničkom radu, omoguće razvoj tehničkih rješenja koja će doprinijeti boljoj integraciji osoba s invaliditetom omogućujući im najveću moguću samostalnost i sudjelovanje, kao i svladavanje specifičnih teškoća, a time i uklanjanje svih prepreka koje su uzrok njihove diskriminacije.

1.7.

EGSO poziva institucije na poticanje izgradnje kapaciteta i uporabu ključnih digitalnih okruženja kao i na potporu u stvaranju prostora za inovativno horizontalno povezivanje da bi se omogućio njihov održivi razvoj te tako ostvarila formula „socijalne inovacije + suradnički rad + digitalna komunikacija” te omogućio i promicao brz i siguran pristup u stvarnom vremenu.

1.8.

Poziva Europsku uniju da u okviru svog programa za zapošljavanje i socijalne inovacije (EaSI) financira pripremu i provedbu projekata koji su inicijative civilnog društva i razvijaju se putem društvenih mreža i suradničkog rada, pod uvjetom da su njihovi ciljevi u općem interesu i da koriste svoj potencijal za zapošljavanje i integraciju.

1.9.

Točnije,