(1)

Okvir Unije za sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava („institucije”) uspostavljen je nakon globalne financijske krize 2008. – 2009. i nakon što je Odbor za financijsku stabilnost u listopadu 2011. prvi put objavio publikaciju naslovljenu „Ključna svojstva djelotvornih postupaka sanacije financijskih institucija”. Okvir Unije za sanaciju čine Direktiva 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća (4) i Uredba (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (5). Oba zakonodavna akta primjenjuju se na institucije i druge subjekte obuhvaćene područjem primjene te direktive ili te uredbe („subjekti”). Cilj je okvira Unije za sanaciju uredno upravljati propašću institucija i subjekata očuvanjem njihovih ključnih funkcija i izbjegavanjem prijetnji financijskoj stabilnosti uz istodobnu zaštitu deponenata i javnih sredstava. Osim toga, njegov je cilj potaknuti razvoj unutarnjeg bankarskog tržišta stvaranjem usklađenog sustava za koordinirano rješavanje prekograničnih kriza i izbjegavanjem narušavanja tržišnog natjecanja i rizikâ od nejednakog postupanja.

(2)

Nakon nekoliko godina provedbe okvir Unije za sanaciju ne postiže željene rezultate u pogledu pojedinih ciljeva. Osobito, iako su institucije i subjekti ostvarili znatan napredak u pogledu mogućnosti sanacije, čemu su posvetili znatna sredstva, posebno povećanjem kapaciteta pokrića gubitaka i dokapitalizacije te nadopunom aranžmana financiranja sanacije, okvir Unije za sanaciju rijetko se koristi. Naprotiv, na propast određenih manjih i srednjih institucija i subjekata obično se odgovara neusklađenim nacionalnim mjerama. Umjesto da se primjenjuju sigurnosne mreže koje financira sam sektor, kao što su aranžmani financiranja sanacije, i dalje se troši novac poreznih obveznika. Čini se da su razlog tomu nedostatni poticaji. Ti nedostatni poticaji rezultat su međudjelovanja okvira Unije za sanaciju i nacionalnih pravila, pri čemu se široko diskrecijsko pravo sanacijskih tijela pri provedbi procjene javnog interesa ne provodi uvijek u skladu s planiranom primjenom okvira Unije za sanaciju. Okvirom Unije za sanaciju rijetko se koristilo i zbog rizika da će deponenti institucija koje se financiraju depozitima snositi gubitke kako bi se osiguralo da te institucije mogu pristupiti vanjskom financiranju u sanaciji, osobito ako ne postoje druge obveze prihvatljive za bail-in. Naposljetku, činjenica da su pravila o pristupu financiranju izvan sanacije manje stroga nego pravila o pristupu financiranju u sanaciji odvratila je od primjene okvira Unije za sanaciju u korist drugih rješenja, u okviru kojih se umjesto upotrebe sredstava institucija ili subjekata ili sredstava iz sigurnosnih mreža koje financira sam sektor često troši novac poreznih obveznika. To pak stvara rizike od fragmentacije, rizike od neoptimalnih ishoda u upravljanju propašću institucija i subjekata, posebno manjih i srednjih institucija i subjekata, kao i oportunitetne troškove zbog neiskorištenih financijskih sredstava. Stoga je potrebno osigurati djelotvorniju i dosljedniju primjenu okvira Unije za sanaciju te osigurati da se on može primjenjivati kad god je to u javnom interesu, među ostalim za određene manje i srednje institucije koje se ponajprije financiraju depozitima i nemaju dovoljno drugih obveza prihvatljivih za bail-in.

(3)

Jedan je od glavnih ciljeva preispitivanja Direktive 2014/59/EU bolje zaštititi novac poreznih obveznika osiguravanjem toga da se okvir za sanaciju može primijeniti kad god je to potrebno. Upotreba novca poreznih obveznika trebala bi se znatno smanjiti uvođenjem revidiranog okvira radi osiguravanja češće i djelotvornije upotrebe sigurnosnih mreža koje financira sam sektor, uključujući aranžmane financiranja sanacije.

(4)

Intenzitet i razina detaljnosti potrebnog planiranja sanacije za društva kćeri koja nisu utvrđena kao sanacijski subjekti ovise o veličini dotičnih institucija i subjekata, njihovu profilu rizičnosti, njihovoj ulozi u pružanju ključnih funkcija, njihovim temeljnim linijama poslovanja, njihovoj važnosti za kontinuitet poslovanja grupe nakon sanacije i sanacijskoj strategiji grupe te o važnosti društva kćeri u državi članici u kojoj ima poslovni nastan, uključujući njegovu potencijalnu sistemsku važnost i njegov potencijalni učinak na dostupna financijska sredstva sustava osiguranja depozita u slučaju likvidacije u redovnom postupku u slučaju insolventnosti. Stoga bi sanacijska tijela trebala moći uzeti te čimbenike u obzir pri utvrđivanju mjera koje treba poduzeti u odnosu na takva društva kćeri i prema potrebi primijeniti razmjeran pristup.

(5)

Nakon što se utvrdi da institucija ili subjekt propadaju ili je vjerojatno da će propasti i sanacijsko tijelo zaključi da njihova sanacija nije u javnom interesu, institucija ili subjekt koji se likvidiraju na temelju nacionalnog prava u konačnici će izići s tržišta. U takvim slučajevima plan sanacije te institucije ili subjekta više nije potreban, neovisno o tome je li nadležno tijelo toj instituciji ili subjektu već oduzelo odobrenje za rad. Isto vrijedi i za preostalu instituciju u sanaciji nakon prijenosa imovine, prava i obveza u okviru strategije prijenosa. Stoga je primjereno odrediti da u takvim situacijama nije potrebno donijeti planove sanacije.

(6)

Postupak u skladu s kojim subjekti koji su dio grupe sanacijskim tijelima dostavljaju informacije za izradu planova sanacije trebao bi biti usklađen s postupkom iz Direktive 2014/59/EU za dostavljanje informacija za praćenje minimalnog zahtjeva za regulatorni kapital i prihvatljive obveze (MREL) kako bi se izbjegli nepotrebni troškovi i složenost.

(7)

Sanacijska tijela trenutačno mogu odlučiti zabraniti određene raspodjele ako institucija ili subjekt, neovisno o tome je li sanacijski subjekt, ne ispunjava zahtjev za kombinirani zaštitni sloj kad se on razmatra uz MREL. Međutim, u određenim će situacijama institucija ili subjekt možda biti dužni ispuniti MREL na drukčijoj osnovi od one na kojoj su dužni ispuniti zahtjev za kombinirani zaštitni sloj. Pritom postaje neizvjesno u kojim uvjetima sanacijska tijela mogu izvršavati svoje ovlasti zabrane raspodjele i u kojim se uvjetima može izračunati najveći raspodjeljivi iznos u odnosu na MREL. Stoga bi trebalo utvrditi da bi u tim slučajevima sanacijska tijela trebala izvršavati ovlast zabrane određenih raspodjela na temelju procijenjenog zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj koji proizlazi iz metodologije utvrđene u delegiranom aktu donesenom na temelju članka 45.c stavka 4. Direktive 2014/59/EU. Kako bi se osigurale transparentnost i pravna sigurnost, sanacijska tijela trebala bi o procijenjenom zahtjevu za kombinirani zaštitni sloj obavijestiti instituciju ili subjekt, koji bi potom taj procijenjeni zahtjev za kombinirani zaštitni sloj trebali objaviti.

(8)

Mjere rane intervencije uvedene su kako bi nadležna tijela mogla riješiti problem pogoršanja financijske i ekonomske situacije institucije ili subjekta te što više smanjiti rizik i posljedice moguće sanacije. No, s obzirom na to da nije sigurno koji su okidači za primjenu tih mjera rane intervencije, kao i da se one djelomično preklapaju s nadzornim mjerama, mjere rane intervencije rijetko se koriste. Stoga bi trebalo pojednostavniti i razraditi uvjete za primjenu tih mjera rane intervencije. Da bi se otklonile dvojbe o uvjetima i vremenskom okviru za smjenu upravljačkog tijela institucije ili subjekta i imenovanje privremenih upravitelja, te bi mjere trebalo izričito svrstati u mjere rane intervencije i njihovu primjenu temeljiti na istim okidačima. Pod posebnim uvjetima postupna likvidacija aktivnosti može biti troškovno učinkovito rješenje kojim se instituciji ili subjektu sa slabim poslovnim modelom olakšava izlazak s tržišta, čime se izbjegava dugotrajan pad koji završava propašću institucije ili subjekta. Nadležna tijela trebala bi imati ovlast za ranu intervenciju kako bi zatražila da se podnese plan koji treba provesti u slučaju dobrovoljne likvidacije aktivnosti institucije ili subjekta, a odluku o provedbi takvog plana prepustiti dotičnoj instituciji ili subjektu. Nadležna tijela trebala bi biti obvezna da pri izvršenju ovlasti za ranu intervenciju odaberu odgovarajuće mjere za rješavanje određene situacije u skladu s načelom proporcionalnosti. Kako bi mogla uzeti u obzir reputacijske rizike ili rizike povezane s pranjem novca ili informacijskom i komunikacijskom tehnologijom, nadležna tijela trebala bi uvjete za primjenu mjera rane intervencije ocijeniti ne samo na temelju kvantitativnih pokazatelja, kao što su kapitalni ili likvidnosni zahtjevi, razina financijske poluge, neprihodonosni krediti ili koncentracija izloženosti, nego i na temelju kvalitativnih okidača. Postupak odlučivanja u vezi s mjerama rane intervencije trebao bi omogućiti njihovo brzo razmatranje i, prema potrebi, njihovu primjenu kako bi se izbjeglo daljnje pogoršanje stanja institucije ili subjekta.

(9)

Radi poboljšanja pravne sigurnosti trebalo bi ukloniti mjere rane intervencije iz Direktive 2014/59/EU koje se preklapaju s postojećim ovlastima na temelju bonitetnog okvira utvrđenog u direktivama 2013/36/EU (6) i (EU) 2019/2034 (7) Europskog parlamenta i Vijeća. Osim toga, potrebno je osigurati da se sanacijska tijela mogu pripremiti za moguću sanaciju institucije ili subjekta. Nadležno tijelo stoga bi trebalo dovoljno rano obavijestiti sanacijska tijela o pogoršanju stanja institucije ili subjekta, a sanacijska tijela trebala bi imati ovlasti potrebne za provedbu pripremnih mjera. Kako bi se sanacijskim tijelima omogućilo da što brže odgovore na pogoršanje stanja institucije ili subjekta, važno je napomenuti da prethodna primjena mjera rane intervencije ne bi trebala biti uvjet sanacijskom tijelu da dogovori stavljanje institucije ili subjekta na tržište odnosno da zahtijeva informacije radi ažuriranja plana sanacije i pripreme vrednovanja. Pri stavljanju na tržište institucije koja je član institucionalnog sustava zaštite, sanacijsko tijelo trebalo bi razmotriti mjere koje bi institucionalni sustav zaštite mogao poduzeti prije sanacije kako bi se izbjegao značajan rizik da će institucija propasti ili da je vjerojatno da će propasti. Radi osiguravanja dosljednog, koordiniranog, djelotvornog i pravodobnog odgovora na pogoršanje stanja institucije ili subjekta te radi pravilne pripreme za moguću sanaciju potrebno je poboljšati interakciju i koordinaciju nadležnih tijela i sanacijskih tijela. Čim institucija ili subjekt ispuni uvjete za primjenu mjera rane intervencije, nadležna tijela i sanacijska tijela trebala bi početi intenzivnije razmjenjivati informacije, uključujući privremene informacije, i zajednički pratiti stanje institucije ili subjekta.

(10)

Potrebno je osigurati pravodobno djelovanje i ranu koordinaciju nadležnog tijela i sanacijskog tijela dok institucija ili subjekt i dalje imaju kontinuitet poslovanja, no postoji značajan rizik da bi mogli propasti. Stoga bi nadležno tijelo trebalo što prije obavijestiti sanacijsko tijelo o takvom riziku. U toj bi obavijesti trebalo navesti razloge za procjenu nadležnog tijela te iznijeti pregled nekih od dostupnih alternativnih mjera privatnog sektora, nadzornih mjera ili mjera rane intervencije kojima se može spriječiti propast institucije ili subjekta u razumnom roku. Takva rana obavijest ne utječe na alternativne mjere privatnog sektora, uključujući mjere institucionalnog sustava zaštite, kojima bi se spriječila propast ili vjerojatna propast institucije ili subjekta u razumnom roku, i ne dovodi u pitanje postupke kojima se utvrđuje jesu li ispunjeni uvjeti za sanaciju. Prethodna obavijest koju nadležno tijelo dostavlja sanacijskom tijelu o značajnom riziku od propasti ili vjerojatne propasti institucije ili subjekta ili o isteku određenog roka za provedbu mjera za uklanjanje takvog značajnog rizika ne bi trebala biti uvjet za kasnije utvrđivanje da institucija ili subjekt propada ili je vjerojatno da će propasti niti bi na drugi način nužno trebala podrazumijevati to utvrđivanje. Nadalje, ako se kasnije procijeni da institucija ili subjekt propada ili je vjerojatno da će propasti i da nema alternativnih rješenja za sprečavanje te propasti u razumnom roku, sanacijsko tijelo mora donijeti odluku o tome hoće li poduzeti mjere sanacije. U tom slučaju pravodobnost odluke o primjeni mjere sanacije na instituciju ili subjekt može biti presudna za uspješnu provedbu sanacijske strategije, ponajprije zato što ranija intervencija u instituciji ili subjektu može doprinijeti stvaranju dostatnih razina kapaciteta pokrića gubitaka i likvidnosti za provedbu te strategije. Stoga je primjereno omogućiti sanacijskom tijelu da u bliskoj suradnji s nadležnim tijelom procijeni koji bi bio razuman rok za provedbu alternativnih mjera kako bi se izbjegla propast institucije ili subjekta. Kako bi se osigurao pravodoban ishod i sanacijskom tijelu omogućila pravilna priprema za moguću sanaciju institucije ili subjekta, sanacijsko tijelo i nadležno tijelo trebali bi redovito održavati sastanke, o čijoj bi učestalosti trebalo odlučiti sanacijsko tijelo, uzimajući u obzir okolnosti slučaja.

(11)

Okvir za sanaciju trebao bi se moći primjenjivati na sve institucije ili subjekte neovisno o njihovoj veličini i poslovnom modelu ako instrumenti dostupni u okviru nacionalnog prava nisu primjereni za upravljanje njihovom propašću. Međutim, neke ciljeve okvira potrebno je dodatno definirati kako bi se povećala usklađenost i promicala konvergencija. Cilj sanacije koji se odnosi na osiguravanje kontinuiteta ključnih funkcija usmjeren je na zaštitu financijske stabilnosti i realnoga gospodarstva. Stoga je potrebno osigurati da se ne obustavi pružanje ključnih funkcija. Posebno je potrebno pojasniti da bi, ovisno o konkretnim okolnostima, sanacijska tijela trebala moći zaključiti da se određene funkcije institucije ili subjekta smatraju ključnima čak i ako bi njihova obustava poremetila financijsku stabilnost ili usluge koje su bitne za realno gospodarstvo samo na regionalnoj razini. Kad je riječ o primanju depozita, sanacijska tijela trebaju obratiti dužnu pozornost na rizik od gubitka povjerenja deponenata koji drže depozite koji nisu obuhvaćeni Direktivom 2014/49/EU Europskog parlamenta i Vijeća (8). Javna sredstva trebalo bi zaštititi tako da se na najmanju moguću mjeru svede oslanjanje na izvanredne javne financijske potpore, osobito ako se isplaćuju iz proračuna države članice. Deponente obuhvaćene Direktivom 2014/49/EU, ulagatelje obuhvaćene Direktivom 97/9/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (9), sredstva klijenata i imovinu klijenata također treba zaštititi.

(12)

Tijekom faze planiranja sanacije, pri odlučivanju o tome treba li instituciju odrediti za sanaciju, činjenica da se na instituciju primjenjuju pojednostavnjene obveze trebala bi sanacijskim tijelima općenito služiti kao pokazatelj da njezina sanacija u slučaju propasti ne bi bila u javnom interesu. Suprotno tomu, činjenica da se na instituciju ne primjenjuju pojednostavnjene obveze mogla bi upućivati na to da bi njezina sanacija u slučaju propasti bila u javnom interesu.

(13)

Likvidacija subjekta u redovnom postupku u slučaju insolventnosti mogla bi u nekim slučajevima ugroziti financijsku stabilnost i prekinuti pružanje ključnih funkcija. To bi, na primjer, mogao biti slučaj ako bi insolventnost vjerojatno dovela do gubitaka značajnog udjela depozita ili znatnih poteškoća u kontinuitetu pristupa depozitima te ako sanacijsko tijelo smatra da bi ti gubici ili te poteškoće mogli znatno utjecati na pružanje ključnih funkcija, na financijsku stabilnost zbog širenja štetnih učinaka ili na realno gospodarstvo. U takvim slučajevima vrlo je vjerojatno da bi postojao javni interes za pokretanje sanacije institucije ili subjekta umjesto njihove likvidacije u redovnom postupku u slučaju insolventnosti. Kad se procjenjuje je li sanacija institucije ili subjekta u javnom interesu, trebalo bi što više uzeti u obzir i razliku između financiranja sredstvima iz sigurnosnih mreža koje financira sam sektor, to jest aranžmanâ financiranja sanacije ili sustava osiguranja depozita, s jedne strane, i financiranja sredstvima država članica iz novca poreznih obveznika, s druge strane. Takvo financiranje sredstvima država članica podrazumijeva veću vjerojatnost moralnog rizika i slabiji poticaj za tržišnu disciplinu. Stoga bi sanacijska tijela, pri procjeni cilja smanjenja na najmanju moguću mjeru oslanjanja na izvanredne javne financijske potpore, trebala dati prednost financiranju sredstvima iz aranžmanâ financiranja sanacije ili sustava osiguranja depozita u odnosu na financiranje jednakim iznosom sredstava iz proračuna država članica.

(14)

Pri poduzimanju procjene javnog interesa sanacijska tijela trebala bi procijeniti bi li bilo koji od ciljeva sanacije bio ugrožen u slučaju da se institucija ili subjekt koji propadaju likvidiraju u okviru redovnog postupka u slučaju insolventnosti. Za mjeru sanacije ne bi trebalo smatrati da je potrebna radi javnog interesa ako nijedan od ciljeva sanacije nije ugrožen u slučaju da se institucija ili subjekt likvidira u redovnom postupku u slučaju insolventnosti. Ako sanacijsko tijelo procijeni da je barem jedan cilj sanacije ugrožen u slučaju likvidacije u redovnom postupku u slučaju insolventnosti, ishod procjene javnog interesa trebao bi biti negativan samo ako bi se likvidacijom institucije ili subjekta koji propadaju u redovnom postupku u slučaju insolventnosti ciljevi sanacije ostvarili ne samo u istoj mjeri kao i sanacijom, nego i djelotvornije.

(15)

Ako za instituciju ili subjekt koji propadaju nije pokrenut postupak sanacije, trebalo bi ih likvidirati u skladu s postupcima dostupnima u okviru nacionalnog prava. Takvi se postupci mogu znatno razlikovati među državama članicama. Iako je primjereno omogućiti dovoljno fleksibilnu primjenu postojećih nacionalnih postupaka, trebalo bi pojasniti određene aspekte kako bi se osiguralo da dotične institucije ili subjekti izađu s tržišta.

(16)

Trebalo bi osigurati da nadležno tijelo ili sanacijsko tijelo na temelju nacionalnog prava pokrene ili zatraži pokretanje postupka za likvidaciju institucije ili subjekta za koje je utvrđeno da propadaju ili je vjerojatno da će propasti, ali za koje nije pokrenut postupak sanacije. Ako je u okviru nacionalnog prava na temelju odluke dioničara moguća dobrovoljna likvidacija institucije ili subjekta, takva bi mogućnost trebala i dalje biti dostupna, a relevantno tijelo trebalo bi biti ovlašteno zatražiti pokretanje takvog postupka. Međutim, izostane li brzo djelovanje dioničara, trebalo bi osigurati da relevantno nacionalno tijelo poduzme mjere.

(17)

Također bi trebalo utvrditi da je konačni ishod postupaka likvidacije prekid bankarskih aktivnosti koji dovodi do izlaska s tržišta institucije ili subjekta koji propadaju. Ovisno o primijenjenom nacionalnom pravu, taj se ishod može postići na različite načine. To može uključivati prodaju institucije ili subjekta ili njihovih dijelova, prodaju određene imovine ili obveza ili postupnu likvidaciju, uključujući plaćanja i primanje depozita, s ciljem postupne prodaje njihove imovine radi isplate pogođenim vjerovnicima. Prekid bankarskih aktivnosti može također zahtijevati, među ostalim, ograničenje izdavanja novih obveza kako bi se pokrile samo potrebe za refinanciranjem koje proizlaze iz postojeće imovine tako da se ne produlji dospijeće obveza. Kako bi se povećala predvidljivost postupaka, taj bi se ishod trebao postići u razumnom roku.

(18)

Nadležna tijela trebala bi biti ovlaštena oduzeti odobrenje za rad instituciji ili subjektu isključivo na temelju činjenice da institucija ili subjekt propadaju ili je vjerojatno da će propasti, ali da za njih nije pokrenut postupak sanacije. Nadležna tijela trebala bi moći oduzeti odobrenje za rad radi potpore cilju likvidacije institucije ili subjekta u skladu s nacionalnim pravom, posebno u slučajevima kad se postupci dostupni u okviru nacionalnog prava ne mogu pokrenuti u trenutku kad se utvrdi da institucija ili subjekt propada ili je vjerojatno da će propasti, uključujući slučajeve u kojima institucija ili subjekt još nisu bilančno insolventni. Kako bi se dodatno osiguralo da se cilj likvidacije institucije ili subjekta može ostvariti, države članice trebale bi osigurati da se oduzimanje odobrenja za rad od strane nadležnog tijela također uključi u moguće uvjete za pokretanje barem jednog od postupaka dostupnih u okviru nacionalnog prava i da se ono može primijeniti na institucije ili subjekte koji propadaju ili je vjerojatno da će propasti, ali za koje nije pokrenut postupak sanacije.

(19)

S obzirom na iskustvo stečeno u provedbi Uredbe (EU) br. 806/2014 i direktiva 2014/49/EU i 2014/59/EU, potrebno je dodatno utvrditi uvjete pod kojima se mogu iznimno odobriti mjere opreza koje se smatraju izvanrednim javnim financijskim potporama. Trebalo bi osigurati dovoljno rano poduzimanje mjera opreza. Nadalje, mjerama pomoći za imovinu umanjene vrijednosti, uključujući subjekte za upravljanje imovinom ili sustave osiguranja imovine, mogu se djelotvorno i učinkovito ukloniti uzroci financijskih poteškoća s kojima se mogu suočiti institucije i subjekti te spriječiti njihova propast, pa bi se stoga mogle smatrati relevantnim mjerama opreza. Stoga bi trebalo odrediti da mjere opreza mogu biti u obliku mjera za imovinu umanjene vrijednosti.

(20)

Kako bi se očuvala tržišna disciplina, zaštitila javna sredstva i izbjeglo narušavanje tržišnog natjecanja, mjere opreza trebale bi ostati iznimka i primjenjivati se samo za uklanjanje ozbiljnih poremećaja na tržištu i očuvanje financijske stabilnosti, osobito u slučaju sistemske krize. Nadalje, mjere opreza ne bi se smjele koristiti za nadoknadu gubitaka koji su pretrpljeni ili će vjerojatno biti pretrpljeni. Najpouzdaniji način za kvantifikaciju gubitaka koji su pretrpljeni ili će vjerojatno biti pretrpljeni jest provjera kvalitete imovine koju obave Europska središnja banka (ESB), europsko nadzorno tijelo (Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo, EBA) osnovano Uredbom (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (10) ili nacionalna nadležna tijela. Nadležna tijela trebala bi se poslužiti takvom provjerom ili, prema potrebi, izravnim nadzorima kako bi kvantificirala gubitke koji su pretrpljeni ili će vjerojatno biti pretrpljeni ako se takva provjera ili nadzori mogu provesti u razumnom roku. Ako to nije moguće, nadležna tijela trebala bi gubitke koji su pretrpljeni ili će vjerojatno biti pretrpljeni kvantificirati na najpouzdaniji mogući način s obzirom na postojeće okolnosti, prema potrebi na temelju bilance institucije ili subjekta, pod uvjetom da je bilanca u skladu s primjenjivim računovodstvenim pravilima i standardima, kako je potvrdio neovisni vanjski revizor. Utvrđivanje da su institucija ili subjekt solventni, za potrebe mjera potpore u obliku preventivne dokapitalizacije i državnih jamstava za novoizdane obveze, trebalo bi se temeljiti na procjeni o tome mogu li institucija ili subjekt u budućnosti ispuniti kapitalne zahtjeve utvrđene u Uredbi (EU) br. 575/2013 (11) ili Uredbi (EU) 2019/2033 (12) Europskog parlamenta i Vijeća i dodatni kapitalni zahtjev utvrđen u Direktivi 2013/36/EU ili Direktivi (EU) 2019/2034.

(21)

Cilj je preventivne dokapitalizacije pružiti potporu održivim institucijama i subjektima za koje je utvrđeno da će se u bliskoj budućnosti vjerojatno suočiti s privremenim poteškoćama, kao i spriječiti daljnje pogoršanje njihova stanja. Kako bi se izbjegla dodjela javnih subvencija poduzećima koja su već neprofitabilna, mjere opreza u obliku stjecanja instrumenata regulatornog kapitala ili drugih instrumenata kapitala odnosno mjera za imovinu umanjene vrijednosti ne bi trebalo određivati u iznosu koji premašuje iznos potreban za pokrivanje nedostatka kapitala utvrđenog u nepovoljnom scenariju u testu otpornosti na stres ili jednakovrijednoj ocjeni. Kako bi se osiguralo da se u konačnici obustavi javno financiranje, te mjere opreza trebale bi biti vremenski ograničene i imati jasan rok trajanja („strategija za prestanak korištenja mjere potpore”). Instrumenti bez dospijeća, uključujući redovni osnovni kapital, trebali bi se koristiti samo u izvanrednim okolnostima i podlijegati određenim kvantitativnim ograničenjima jer po svojoj prirodi ne ispunjavaju uvjet da su privremeni. Nadležna tijela trebala bi od institucija i subjekata koji ne poštuju uvjete strategije za prestanak korištenja mjere potpore zatražiti jednokratni plan s korektivnim mjerama. Kako bi se osigurao izlazak s tržišta institucija ili subjekata koji se pokažu neodrživima, relevantno tijelo trebalo bi utvrditi propadaju li institucija ili subjekt ili je vjerojatno da će propasti ako nadležno tijelo nije zadovoljno s planom s korektivnim mjerama ili ako institucija ili subjekt ne poštuju plan s korektivnim mjerama.

(22)

Mjere opreza trebalo bi ograničiti na iznos koji je instituciji ili subjektu potreban za održavanje solventnosti u slučaju događaja iz nepovoljnog scenarija iz testa otpornosti na stres ili jednakovrijedne ocjene. Institucija ili subjekt na koje se primijene mjere opreza u obliku mjera za imovinu umanjene vrijednosti dodijeljeni iznos trebali bi moći iskoristiti za pokrivanje gubitaka od prenesene imovine ili u kombinaciji sa stjecanjem instrumenata kapitala, pod uvjetom da se ne premaši ukupni iznos koji nedostaje. Potrebno je osigurati i da mjere opreza u obliku mjera za imovinu umanjene vrijednosti budu usklađene s postojećim pravilima o državnim potporama i najboljom praksom, da se njima obnovi dugoročna održivost institucije ili subjekta, da državna potpora bude ograničena na najmanji potreban iznos i da se izbjegne narušavanje tržišnog natjecanja. Zbog toga bi, kad su posrijedi mjere opreza u obliku mjera za imovinu umanjene vrijednosti, uključena tijela trebala uzeti u obzir posebne smjernice, uključujući Komisijin plan za osnivanje nacionalnih društava za upravljanje imovinom i komunikaciju Komisije od 16. prosinca 2020. o rješavanju problema neprihodonosnih kredita nakon pandemije bolesti COVID-19. Na mjere opreza u obliku mjera za imovinu umanjene vrijednosti trebao bi se uvijek primjenjivati presudni uvjet da su privremene. Očekuje se da će se državnim jamstvima za imovinu umanjene vrijednosti dotične institucije ili subjekta koja se odobravaju za određeno razdoblje osigurati ispunjavanje tog uvjeta bolje od prijenosa takve imovine na subjekt koji prima javne potpore.

(23)

Kako bi se obuhvatila bitna kršenja bonitetnih zahtjeva, potrebno je dodatno utvrditi uvjete na temelju kojih se utvrđuje propadaju li holdinzi ili je vjerojatno da će propasti. Ako holding prekrši te zahtjeve, to bi kršenje trebalo smatrati značajnim ako je po vrsti i opsegu usporedivo s kršenjem zbog kojeg bi nadležno tijelo, da ga počini kreditna institucija, imalo osnovu za oduzimanje odobrenja za rad u skladu s člankom 18. Direktive 2013/36/EU.

(24)

Države članice mogle bi na temelju nacionalnog prava imati ovlasti suspenzije obveza plaćanja ili isporuke koje mogu obuhvaćati prihvatljive depozite. Ako suspenzija obveza plaćanja ili isporuke nije izravno povezana s financijskim okolnostima kreditne institucije, depoziti možda neće biti nedostupni za potrebe Direktive 2014/49/EU. Zbog toga deponenti možda neće imati pristup svojim depozitima tijekom duljeg razdoblja. Kako bi se zadržalo povjerenje deponenata i njihovo povjerenje u bankarski sektor te održala financijska stabilnost, države članice trebale bi osigurati da deponenti imaju pristup odgovarajućem dnevnom iznosu iz svojih depozita, osobito za pokrivanje troškova života, ako njihovi depoziti budu nedostupni zbog suspenzije plaćanja iz drugih razloga osim onih koji dovode do isplate deponentima. Takav bi postupak trebao ostati iznimka, a države članice trebale bi osigurati da deponenti imaju pristup odgovarajućim dnevnim iznosima.

(25)

Radi veće pravne sigurnosti i s obzirom na potencijalnu važnost obveza koje proiziđu iz budućih neizvjesnih događaja, uključujući ishod sudskih sporova koji su u tijeku u trenutku sanacije, potrebno je utvrditi kako postupati prema tim obvezama pri primjeni bail-in instrumenta. Sanacijska tijela trebala bi razlikovati obveze koje se temelje na sadašnjim obvezama koje proizlaze iz prošlih događaja i koje će dovesti do gubitka, ali čiji su rok dospijeća ili iznos neizvjesni, i obveze koje bi mogle nastati u budućnosti, ali ne bi dovele do gubitka ili bi mogle nastati u budućnosti samo ako dođe do neizvjesnog događaja.

(26)

Isto tako, trebalo bi utvrditi da prema obvezama neizvjesnog roka dospijeća ili iznosa, ako se te obveze temelje na sadašnjim obvezama koje proizlaze iz prošlih događaja i koje će dovesti do gubitka, treba postupati na isti način kao prema drugim obvezama. Takve obveze trebale bi biti prihvatljive za bail-in, osim ako ispunjavaju jedan od posebnih kriterija za isključenje iz područja primjene bail-in instrumenta. S obzirom na moguću važnost tih obveza u sanaciji, a radi osiguranja sigurne primjene bail-in instrumenta, trebalo bi odrediti da su one dio obveza prihvatljivih za bail-in i da bi se stoga bail-in instrument mogao primijeniti i na njih. Kako bi se osigurala djelotvorna primjena bail-in instrumenta na obveze neizvjesnog roka dospijeća ili iznosa, sanacijsko tijelo trebalo bi imati ovlast smanjiti, među ostalim smanjiti na nulu, glavnicu koju treba platiti u vezi s takvim obvezama i pretvoriti takve obveze u dionice ili druge vlasničke instrumente. Međutim, smanjenje ili konverzija mogu se provesti samo ako i kada se za obvezu neizvjesnog roka dospijeća ili iznosa sa sigurnošću utvrde rok dospijeća i iznos.

(27)

Potrebno je osigurati da obveza koja bi u budućnosti mogla proizići iz neizvjesnog događaja ili obveza neizvjesnog roka dospijeća ili iznosa koja se temelji na postojećoj obvezi u trenutku sanacije ne narušava djelotvornost sanacijske strategije, a posebno bail-in instrumenta. Radi postizanja tog cilja procjenitelj bi, u okviru vrednovanja za potrebe sanacije, u skladu sa svojim mogućnostima trebao procijeniti takve obveze i kvantificirati potencijalnu vrijednost tih obveza. Kako bi se osiguralo da nakon postupka sanacije institucija ili subjekt mogu zadržati dostatno povjerenje tržišta tijekom odgovarajućeg razdoblja, procjenitelj bi tu potencijalnu vrijednost trebao uzeti u obzir pri utvrđivanju iznosa za koji se obveze prihvatljive za bail-in trebaju otpisati ili konvertirati da bi se ponovno uspostavili omjeri kapitala institucije u sanaciji. Sanacijsko tijelo svoje bi ovlasti konverzije posebno trebalo primijeniti na obveze prihvatljive za bail-in u mjeri potrebnoj da se osigura dokapitalizacija institucije u sanaciji dostatna za pokrivanje potencijalnih gubitaka koje bi mogla uzrokovati obveza koja bi u budućnosti mogla proizići iz neizvjesnog događaja ili koja se temelji na postojećoj obvezi, ali su njezini rok dospijeća ili iznos neizvjesni. Pri procjeni iznosa otpisa ili konverzije sanacijsko tijelo trebalo bi dobro razmotriti utjecaj potencijalnog gubitka na instituciju u sanaciji na temelju niza čimbenika, uključujući vjerojatnost nastanka događaja, vremenski okvir njegova nastanka i iznos obveze.

(28)

U određenim okolnostima, nakon što se iz aranžmana financiranja sanacije osigura doprinos od najviše 5 % ukupnih obveza institucije ili subjekta, uključujući regulatorni kapital, sanacijska tijela mogu upotrijebiti dodatne izvore financiranja kao dodatnu potporu svojoj mjeri sanacije. Trebalo bi jasnije utvrditi u kojim bi se okolnostima iz aranžmana financiranja sanacije mogla osigurati dodatna potpora ako su sve obveze prihvatljive za bail-in koje nisu prihvatljivi depoziti, a koje imaju niži red prvenstva od neosiguranih depozita fizičkih osoba i mikropoduzeća te malih i srednjih poduzeća i koje nisu diskrecijski isključene iz bail-ina, u cijelosti otpisane ili konvertirane.

(29)

Depoziti koji ispunjavaju uvjete da bi se smatrali prihvatljivim obvezama mogu se upotrijebiti za ispunjavanje MREL-a. Međutim, s obzirom na posebnu prirodu depozita, kao i njihovu ulogu u realnom gospodarstvu i održavanju povjerenja u bankarski sustav, uključivanje depozita u opseg obveza koje se upotrebljavaju za ispunjavanje MREL-a trebalo bi podlijegati strožim zahtjevima jer bi sredstva prihvatljiva za MREL trebala biti u potpunosti upotrebljiva za pokrivanje gubitaka i doprinos dokapitalizaciji kreditne institucije u slučaju njezine propasti. Prvo, kao što je to slučaj prema postojećim pravilima, ne bi trebalo biti moguće da depozite upotrijebljene za MREL drže fizičke osobe ili mikropoduzeća te mala i srednja poduzeća. Drugo, trebalo bi pojasniti da depoziti koji svojem vlasniku daju pravo na prijevremenu isplatu ne mogu biti prihvatljivi za MREL, među ostalim u slučajevima u kojima je ugovornim odredbama predviđeno da prijevremena isplata podliježe plaćanju penala. Treće, kako bi se osigurala transparentnost i na najmanju moguću mjeru sveli rizici neprimjerenog plasiranja takvih depozita, relevantne ugovorne odredbe trebale bi izričito upućivati na namjeru kreditne institucije da upotrijebi te depozite za potrebe ispunjavanja MREL-a, kao i na činjenicu da se oni ne smatraju prihvatljivim depozitima i da stoga sustav osiguranja depozita u slučaju nedostupnosti neće isplatiti nijedan dio tog depozita. Četvrto, upotreba depozita za MREL u pravilu ne bi trebala biti dopuštena, osim ako su sanacijska tijela prethodno odobrila njihovo uključivanje u sredstva prihvatljiva za MREL na temelju procjene da takvi depoziti ne bi trebali biti zaštićeni od pokrivanja gubitaka u slučaju sanacije i da ne bi uzrokovali značajnu prepreku mogućnosti sanacije. Sanacijska tijela trebala bi moći odobriti upotrebu depozita za ispunjavanje MREL-a na općoj osnovi za svaki sanacijski subjekt, bez pojedinačne procjene svakog depozita, te ograničiti uključivanje depozita za ispunjavanje MREL-a na fiksne iznose. Strukturirani depoziti, unatoč tome što su obveze s ugrađenim izvedenicama, također se mogu smatrati prihvatljivim obvezama kreditne institucije ako su ispunjeni svi ostali uvjeti.

(30)

Kako bi se izbjegli učinci litice, potrebno je nastaviti priznavati postojeće depozite koji se smatraju prihvatljivim obvezama. Depozite primljene prije 12. svibnja 2028. trebalo bi izuzeti iz primjene novih kriterija prihvatljivosti. Nastavljanje priznavanja trebalo bi završiti 11. svibnja 2029.

(31)

Uredbama (EU) 2019/876 (13) i (EU) 2019/877 (14) Europskog parlamenta i Vijeća i Direktivom (EU) 2019/879 Europskog parlamenta i Vijeća (15) u pravo Unije uveden je međunarodni standard „Sažeti pregled o ukupnom kapacitetu pokrivanja gubitaka” (TLAC – Total Loss-Absorbing Capacity), koji je 9. studenoga 2015. objavio Odbor za financijsku stabilnost („standard TLAC”) za globalne sistemski važne banke, koje se u pravu Unije nazivaju globalnim sistemski važnim institucijama („GSV institucije”). Uredbom (EU) 2019/877 i Direktivom (EU) 2019/879 izmijenjen je i MREL iz Direktive 2014/59/EU i Uredbe (EU) br. 806/2014. Odredbe o MREL-u iz Direktive 2014/59/EU potrebno je uskladiti s provedbom standarda TLAC za GSV institucije u pogledu određenih obveza koje bi se mogle iskoristiti za ispunjavanje dijela MREL-a koji bi trebalo ispuniti regulatornim kapitalom i drugim podređenim obvezama. Osobito, obveze koje imaju isti red prvenstva kao i određene isključene obveze trebalo bi uključiti u instrumente regulatornog kapitala i podređene prihvatljive instrumente sanacijskih subjekata ako iznos tih isključenih obveza u bilanci sanacijskog subjekta ne premašuje 5 % iznosa regulatornog kapitala i prihvatljivih obveza sanacijskog subjekta te iz tog uključenja ne proizlaze rizici povezani s načelom prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj.

(32)

Za određene sanacijske subjekte preferirana sanacijska strategija utvrđena u planu sanacije ili planu sanacije grupe ponajprije se oslanja na prijenos poslovanja institucije u sanaciji na privatnog kupca ili prijelaznu instituciju. U takvim slučajevima moguće je da se od sustava osiguranja depozita zatraži da doprinese mjerama sanacije, potencijalno kako bi se osigurala zaštita određenih depozita koji nisu pokriveni sustavom osiguranja depozita. Kako bi se moralni rizik sveo na najmanju moguću mjeru, trebalo bi utvrditi da, ako je planom sanacije predviđena primjena instrumenta prodaje poslovanja ili instrumenta prijelazne institucije te izlazak sanacijskog subjekta s tržišta, MREL za dotični sanacijski subjekt ne bi trebalo utvrditi na razini nižoj od određenih pragova. Ako se primjenom pravila za kalibraciju MREL-a dobije iznos koji je viši od tih pragova, prednost bi trebalo dati tom višem iznosu. Ti se pragovi ne bi trebali primjenjivati na MREL utvrđen za sanacijske subjekte čija se preferirana sanacijska strategija sastoji od primjene bail-in instrumenta u svrhu njihove dokapitalizacije u mjeri dostatnoj za ponovnu uspostavu njihove sposobnosti da nastave provoditi aktivnosti za koje su dobili odobrenje za rad, čak i ako je preferiranom sanacijskom strategijom predviđena primjena bail-in instrumenta u kombinaciji s drugim sanacijskim instrumentima, pri čemu se potonji upotrebljavaju kao pomoćni instrumenti.

(33)

Direktiva 2014/59/EU ne sadržava posebna pravila o prijelaznim aranžmanima i prijelaznim ciljnim razinama za ispunjavanje MREL-a nakon 2024. Međutim, postoje situacije u kojima se od institucija ili subjekata ne bi trebalo odmah zahtijevati da se usklade s višim MREL-om koji je odredilo sanacijsko tijelo, uključujući slučajeve u kojima je povećanje MREL-a posljedica značajnih promjena u instituciji ili subjektu, primjerice zbog spajanja ili preuzimanja, ili posljedica promjena preferirane sanacijske strategije. Osobito, ako se preferirana sanacijska strategija promijeni iz likvidacije u redovnom postupku u slučaju insolventnosti u primjenu mjere sanacije, institucija ili subjekt možda neće moći odmah u potpunosti ispuniti MREL kako ga je odredilo sanacijsko tijelo. Sanacijska tijela stoga bi trebala biti ovlaštena odrediti odgovarajuća prijelazna razdoblja za usklađivanje s MREL-om. Nadalje, sanacijska tijela trebala bi imati ovlast da odrede obvezujuće prijelazne ciljne razine za takve institucije ili subjekte kako bi se osiguralo da na odgovarajući način povećaju svoje resurse prihvatljive za MREL. Kako bi se zaštitila legitimna očekivanja, nova pravila ne bi trebala utjecati na prijelazna razdoblja koja su sanacijska tijela prethodno odredila na temelju pravila koja su se primjenjivala na relevantni datum.

(34)

Institucije i subjekti obvezni su ugovorno priznavanje učinaka bail-in instrumenta uključiti u sporazume ili instrumente kojima se stvaraju obveze koje se uređuju zakonodavstvom trećih zemalja, osim ako je to iz pravnih ili drugih razloga neizvedivo. Međutim, iskustvo stečeno primjenom okvira za sanaciju pokazalo je da su zahtjevi za te ugovorne odredbe o priznavanju bail-ina, kao i postupak obavješćivanja i procjene neizvedivosti uključivanja takvih odredaba, nepotrebno široki, složeni i opterećujući da bi se postigao cilj osiguravanja mogućnosti sanacije institucija koje bi mogle biti predmet mjera sanacije. Stoga je primjereno suziti područje primjene zahtjeva na instrumente regulatornog kapitala i obveze prihvatljive za bail-in, čime se osobito isključuju ugovori kojima se stvaraju obveze koje bi u budućnosti mogle proizići iz neizvjesnog događaja. Osim toga, pri određivanju opsega institucija i subjekata koji podliježu zahtjevu trebala bi se uzeti u obzir strategija predviđena u planu sanacije. Zbog toga subjekti planirani za likvidaciju i društva kćeri sanacijskih subjekata koji sami po sebi nisu sanacijski subjekti ne bi trebali biti obvezni u svoje ugovore uključiti odredbe o priznavanju bail-ina, osim ako sanacijsko tijelo od njih zatraži da to učine. Naposljetku, iako nije potrebno prilagoditi razloge zbog kojih se institucije i subjekti mogu pozvati na neizvedivost uključivanja odredaba o priznavanju bail-ina u svoje ugovore, postupak kojim institucije i subjekti izvješćuju sanacijsko tijelo o takvim situacijama trebalo bi pojednostavniti i uključiti u godišnje izvješćivanje za potrebe planiranja sanacije.

(35)

Kako bi se olakšali planiranje sanacije, procjena mogućnosti sanacije i izvršenje ovlasti za rješavanje ili uklanjanje prepreka mogućnosti sanacije te potaknula razmjena informacija, sanacijsko tijelo institucije sa značajnim podružnicama u drugim državama članicama trebalo bi moći osnovati sanacijski kolegij i njime predsjedati.

(36)

Budući da pružanje informacija o agregiranom broju stranaka kojima je institucija ili subjekt jedini ili glavni bankovni partner, a koje se čuvaju u centraliziranim automatiziranim mehanizmima uspostavljenima na temelju Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća (16), može biti nužno i razmjerno za provedbu procjene javnog interesa, sanacijska tijela trebala bi moći dobiti te informacije od slučaja do slučaja. Trebalo bi odrediti i točan trenutak u kojem sanacijska tijela mogu neizravno pristupiti informacijama.

(37)

Između okvira za sanaciju i okvira za sprečavanje zlouporabe tržišta postoje interakcije. Osobito, iako bi se mjere koje se poduzimaju u okviru sanacije ili priprema za sanaciju mogle smatrati povlaštenim informacijama na temelju Uredbe (EU) br. 596/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (17), preuranjenom objavom tih mjera riskira se ugrožavanje postupka sanacije. Ako su takve mjere međukoraci u dugotrajnom procesu, Uredbom (EU) br. 596/2014 ne zahtijeva se trenutačno objavljivanje. U drugim slučajevima institucije ili subjekti mogu poduzeti korake za rješavanje tog pitanja tako da odgode objavljivanje povlaštenih informacija javnosti na temelju članka 17. stavka 4. ili 5. te uredbe. Međutim, u trenutku sanacije ili pripreme za sanaciju možda neće uvijek biti pravih poticaja da institucija ili subjekt na svoju inicijativu odgode to objavljivanje. Kako bi se izbjegle takve situacije, sanacijska tijela trebala bi imati ovlast zahtijevati od institucije ili subjekta da osigura povjerljivost povlaštenih informacija o pripremi za sanaciju i o postupku sanacije ili otpisu i konverziji sve dok to smatraju potrebnim za postizanje ciljeva sanacije. Institucije i subjekti trebali bi biti obvezni objaviti takve povlaštene informacije u skladu s Uredbom (EU) br. 596/2014 tek nakon što ih sanacijsko tijelo obavijesti da osiguravanje povjerljivosti više nije potrebno za postizanje ciljeva sanacije. Međutim, ako povjerljivost više nije osigurana, institucije i subjekti trebali bi biti obvezni što prije objaviti povlaštene informacije javnosti.

(38)

U slučaju sanacije trebalo bi zadržati i odgovarajuću poveznicu između plaće i uspješnosti, posebno ako je vjerojatno da će se gubici prenijeti na aranžmane financiranja sanacije. U takvim bi slučajevima trebalo poništiti sve varijabilne primitke članova upravljačkog tijela i višeg rukovodstva institucije u sanaciji koji nisu isplaćeni ili koji nisu dodijeljeni. Osim ako član upravljačkog tijela ili višeg rukovodstva dokaže da nije sudjelovao u postupanju ili da nije bio odgovoran za postupanje koje je dovelo do propasti institucije u sanaciji ili joj doprinijelo, varijabilne primitke koji su dodijeljeni ili isplaćeni u razdoblju od 24 mjeseca prije odluke o poduzimanju mjere sanacije trebalo bi vratiti ili otplatiti.

(39)

Nakon početnog razdoblja povećanog prikupljanja sredstava za aranžmane financiranja sanacije predviđenog Direktivom 2014/59/EU, dostupna financijska sredstva mogla bi se blago smanjiti na razinu nižu od ciljane razine, pogotovo zbog povećanja broja osiguranih depozita. Stoga je vjerojatno da će se u tim okolnostima pozvati na izvršenje mali iznos ex ante doprinosa. Zato je moguće da nakon nekoliko godina iznos tih ex ante doprinosa više neće biti razmjeran trošku prikupljanja tih doprinosa. Zbog toga bi sanacijska tijela trebala moći odgoditi prikupljanje ex ante doprinosa za najviše tri godine dok iznos koji se treba prikupiti ne postane razmjeran trošku postupka prikupljanja, pod uvjetom da takva odgoda ne utječe bitno na kapacitet sanacijskih tijela za korištenje aranžmana financiranja sanacije.

(40)

Neopozive obveze plaćanja jedan su od oblika dostupnih financijskih sredstava u aranžmanima financiranja sanacije. Stoga je potrebno odrediti okolnosti u kojima se može pozvati na izvršenje tih obveza plaćanja. U slučaju da subjekt više nema obvezu uplaćivati doprinose u aranžman financiranja sanacije nakon odluke o oduzimanju njegova odobrenja za rad, neopozivu obvezu plaćanja trebalo bi poništiti. Kako bi se osiguralo da poništenje neopozive obveze plaćanja ne dovede do situacije u kojoj dostupna financijska sredstva u aranžmanu financiranja sanacije padnu ispod razine koju sanacijsko tijelo smatra primjerenom, sanacijsko tijelo trebalo bi imati ovlast za određivanje doprinosa koji bi relevantni subjekt trebao biti dužan platiti. Sanacijsko tijelo trebalo bi u svojoj odluci na odgovarajući način razmotriti potrebu za održavanjem jednakih uvjeta za sve uključene institucije, uključujući subjekt koji prestaje biti obuhvaćen područjem primjene članka 1. Direktive 2014/59/EU. Sanacijsko tijelo treba detaljno obrazložiti svoju odluku i objaviti je u svojem godišnjem izvješću, uključujući obrazloženje. Osim toga, radi veće transparentnosti i sigurnosti u pogledu udjela neopozivih obveza plaćanja u ukupnom iznosu ex ante doprinosa koje treba prikupiti, sanacijsko tijelo trebalo bi odrediti taj udio na godišnjoj osnovi, podložno primjenjivim ograničenjima. Nadležno tijelo trebalo bi nastojati osigurati ublažavanje svih procikličkih učinaka neopozivih obveza plaćanja, ovisno o njihovu računovodstvenom tretmanu.

(41)

Najveći godišnji iznos izvanrednih ex post doprinosa aranžmanima financiranja sanacije na čije se izvršenje može pozvati trenutačno ne smije premašivati trostruki iznos ex ante doprinosa. Nakon početnog razdoblja povećanog prikupljanja sredstava predviđenog Direktivom 2014/59/EU takvi ex ante doprinosi, u okolnostima koje ne uključuju korištenje aranžmanâ financiranja sanacije, ovisit će samo o promjenama razine osiguranih depozita, pa će vjerojatno biti maleni. Stoga bi utvrđivanje najvećeg iznosa izvanrednih ex post doprinosa na temelju ex ante doprinosa moglo drastično ograničiti mogućnost aranžmana financiranja sanacije za prikupljanje ex post doprinosa i tako smanjiti njihovu mogućnost djelovanja. Da bi se to izbjeglo, trebalo bi predvidjeti drukčije ograničenje i odrediti da najveći iznos izvanrednih ex post doprinosa na čije se izvršenje može pozvati ne bi trebao premašivati iznos triput veći od osmine ciljane razine dotičnog aranžmana financiranja sanacije.

(42)

Direktivom 2014/59/EU djelomično je usklađen red prvenstva depozita u nacionalnim propisima kojima se uređuje redovni postupak u slučaju insolventnosti. Tim pravilima predviđao se trorazinski red prvenstva depozita, pri čemu su osigurani depoziti imali najviši red prvenstva, nakon čega su slijedili prihvatljivi depoziti fizičkih osoba te mikropoduzeća i malih i srednjih poduzeća iznad razine pokrića. Preostali depoziti, odnosno depoziti velikih trgovačkih društava koji premašuju razinu pokrića i depoziti koji nisu prihvatljivi za otplatu od strane sustava osiguranja depozita, morali su imati niži red prvenstva, ali njihov položaj inače nije bio usklađen. Naposljetku, tražbine sustava osiguranja depozita imale su isti, viši red prvenstva kao i osigurani depoziti. Usprkos tomu, to djelomično usklađivanje nije se pokazalo optimalnim za zaštitu deponenata. Djelomično usklađivanje stvorilo je razlike u tretmanu preostalih deponenata među državama članica, osobito zato što je sve više država članica preostalim depozitima odlučilo dati pravnu prednost. Zbog tih razlika nastale su poteškoće pri utvrđivanju hipotetskog scenarija insolventnosti za prekogranične grupe u vrednovanjima za potrebe sanacije. Nadalje, nepostojanje opće prednosti deponenata moglo je dovesti do poteškoća u pogledu usklađenosti s načelom prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj, osobito kad su depoziti čiji red prvenstva nije usklađen s Direktivom 2014/59/EU imali isti red prvenstva kao nadređene tražbine. Stoga bi red prvenstva depozita u sadašnjoj hijerarhiji tražbina trebalo izmijeniti.

(43)

Red prvenstva depozita trebalo bi potpuno uskladiti uvođenjem opće prednosti deponenata, pri čemu svi depoziti imaju viši red prvenstva od redovnih neosiguranih tražbina, uz ograničene iznimke. Opća prednost deponenata doprinijet će jačanju povjerenja deponenata i dodatnom sprečavanju rizika od masovnog povlačenja depozita iz banaka. Poboljšana zaštita deponenata usklađena je i sa središnjom ulogom koju depoziti imaju u realnom gospodarstvu kao primarni instrument štednje i plaćanja, kao i u bankarskoj djelatnosti, u kojoj su depoziti važan izvor financiranja i ključan pokretač povjerenja u bankarski sustav, koje je osobito važno u razdobljima tržišnog stresa. Nadalje, opća prednost deponenata poboljšava mogućnost sanacije kreditnih institucija povećanjem njihove sposobnosti da ispune zahtjeve za pristup aranžmanima financiranja sanacije i smanjenjem iznosa financiranja potrebnog iz tih aranžmana zbog manjeg rizika od kršenja načela prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj ako se bail-inom obuhvati redovni neosigurani dug. Uklanjanjem depozita iz insolvencijske kategorije redovnih neosiguranih tražbina osobito bi se povećala prihvatljivost preostalih redovnih neosiguranih tražbina za bail-in zbog smanjenja na najmanju moguću mjeru rizika od kršenja načela prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj. Zahvaljujući smanjenju vjerojatnosti otpisa ili konverzije depozita kako bi se osigurao pristup aranžmanima financiranja sanacije, opća prednost deponenata doprinijela bi većoj djelotvornosti i vjerodostojnosti bail-in instrumenta te bi dovela do povećanja transparentnosti i pravne sigurnosti okvira za sanaciju. Opća prednost deponenata doprinijela bi i vjerodostojnosti strategija prijenosa u sanaciji jer bi se tako pojednostavnilo uključivanje cijelog ugovora o depozitu u opseg obveza koje treba prenijeti privatnom kupcu ili prijelaznoj instituciji, što bi koristilo odnosu s klijentom i vrijednosti franšize institucije u sanaciji. Naposljetku, potpuno usklađivanje reda prvenstva deponenata u insolvencijskoj hijerarhiji bilo bi korisno u prekograničnom smislu i u smislu ujednačavanja uvjeta.

(44)

Primjereno je da se određene neprihvatljive depozite isključi iz primjene opće prednosti deponenata. Osobito, depoziti koje je kreditna institucija preuzela kako bi se upotrijebili za ispunjavanje MREL-a ne bi trebali imati pravnu prednost jer to ne bi bilo u skladu s općim načelom da bi obveze uključene u MREL trebale snositi gubitke i doprinijeti dokapitalizaciji kreditne institucije u slučaju njezine propasti. Red prvenstva takvih depozita ne bi trebao biti usklađen Direktivom 2014/59/EU te bi se umjesto toga on trebao utvrditi u skladu s primjenjivim zakonskim i ugovornim odredbama. Osim toga, red prvenstva ne bi se trebao mijenjati tijekom trajanja depozita, neovisno o tome je li sanacijsko tijelo odobrilo njegovo uključivanje u sredstva prihvatljiva za MREL ili o njegovu preostalom roku do dospijeća.

(45)

Trebalo bi zadržati postojeći trorazinski red prvenstva depozita jer se njime osigurava snažna zaštita tražbina sustava osiguranja depozita SOD-ova, a time i njihovih sredstava financiranja. Međutim, s obzirom na izmjene Direktive 2014/49/EU uvedene Direktivom (EU) 2026/804 Europskog parlamenta i Vijeća (18) kojima se depoziti određenih javnih tijela uključuju u opseg otplata od strane sustava osiguranja depozita, primjereno je da dio tih depozita koji premašuje razinu pokrića ima isti red prvenstva kao prihvatljivi depoziti fizičkih osoba i mikropoduzeća te malih i srednjih poduzeća iznad razine pokrića.

(46)

Aranžmani financiranja sanacije mogu poslužiti kao potpora primjeni instrumenta prodaje poslovanja ili instrumenta prijelazne institucije, pri čemu se skup imovine, prava i obveza institucije u sanaciji prenosi na primatelja. U takvom bi slučaju aranžman financiranja sanacije mogao imati pravo na potraživanje od preostale institucije ili subjekta u njegovoj kasnijoj likvidaciji u redovnom postupku u slučaju insolventnosti. Do toga može doći ako se aranžman financiranja sanacije koristi u vezi s gubicima koje bi inače snosili vjerovnici, među ostalim u obliku jamstava za imovinu i obveze ili pokrivanja razlike između prenesene imovine i obveza. Da bi se osiguralo da gubitke institucije u sanaciji doista pokrivaju dioničari i vjerovnici koji su ostali u preostaloj instituciji ili subjektu i da bi se povećala mogućnost otplate sigurnosnoj mreži za sanaciju u slučaju insolventnosti, ta potraživanja aranžmana financiranja sanacije od preostale institucije ili subjekta i potraživanja zbog opravdanih, valjano nastalih izdataka trebala bi u insolvencijskoj hijerarhiji imati viši red prvenstva od potraživanja deponenata i sustava osiguranja depozita. Budući da je svrha naknade koja se dioničarima i vjerovnicima isplaćuje iz aranžmanâ financiranja sanacije zbog kršenja načela prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj nadoknada zbog rezultata mjera sanacije, ta naknada ne bi trebala dovesti do potraživanja od tih aranžmana.

(47)

Kako bi se osigurala dovoljna fleksibilnost i sustavima osiguranja depozita olakšale intervencije za potporu korištenju instrumenata sanacije koje dovodi do izlaska institucije u sanaciji s tržišta, trebalo bi odrediti pojedine aspekte korištenja sustava osiguranja depozita u sanaciji. Osobito je potrebno odrediti da se u određenim slučajevima i pod jasnim uvjetima sredstva sustava osiguranja depozita mogu koristiti za potporu transakcijama prijenosa koje obuhvaćaju depozite, uključujući prihvatljive depozite iznad razine pokrića koju omogućuje dotični sustav osiguranja depozita, kao i neprihvatljive depozite uključene u primjenu opće prednosti deponenata. Doprinos sustava osiguranja depozita trebao bi biti usmjeren na pokrivanje manjka vrijednosti imovine koja se prenosi na kupca ili prijelaznu instituciju u odnosu na vrijednost prenesenih depozita. Ako doprinos zahtijeva kupac kako bi se u sklopu transakcije osigurala njegova neutralnost kapitala i očuvala usklađenost s njegovim kapitalnim zahtjevima, sustav osiguranja depozita bi trebao doprinijeti i u tu svrhu. Potpora sustava osiguranja depozita mjeri sanacije trebala bi biti u obliku novca ili drugom obliku kao što su jamstva ili sporazumi o podjeli gubitaka kojima se utjecaj potpore na dostupna financijska sredstva iz tog sustava osiguranja depozita može smanjiti na najmanju moguću mjeru, a doprinos sustava osiguranja depozita istodobno može ispuniti svoju svrhu.

(48)

Na doprinos sustava osiguranja depozita u sanaciji trebala bi se primjenjivati određena ograničenja. Prvo, ukupni iznos doprinosa sustava osiguranja depozita u bilo kojem postupku sanacije ne bi trebao biti veći od iznosa osiguranih depozita u dotičnoj kreditnoj instituciji. Drugo, trebalo bi osigurati da svaka intervencija sustava osiguranja depozita u okviru mjere sanacije koja se ponajprije oslanja na bail-in instrument u svrhu dokapitalizacije institucije u sanaciji i nastavka njezinih aktivnosti ne premašuje gubitak koji bi sustav osiguranja depozita pretrpio u slučaju insolventnosti ako bi isplatio osigurane deponente i subrogacijom preuzeo njihove tražbine nad imovinom institucije. Treće, ako se sustav osiguranja depozita upotrebljava kao potpora mjeri sanacije koja se uglavnom sastoji od prijenosa poslovanja na kupca ili prijelaznu instituciju, iznos doprinosa sustava osiguranja depozita ne bi trebao premašiti 62,5 % njegove ciljne razine, osim ako imenovano tijelo na temelju Direktive 2014/49/EU odluči prestati primjenjivati to ograničenje kako bi se izbjegli štetni učinci na financijsku stabilnost ili očuvao pristup deponenata njihovim depozitima. EBA bi trebala izdati smjernice o uvjetima za neprimjenjivanje tog ograničenja. Četvrto, iznos doprinosa sustava osiguranja depozita ne bi trebao premašiti razliku između prenesene imovine i prenesenih depozita i obveza koji u insolvencijskoj hijerarhiji imaju isti ili viši red prvenstva u odnosu na te depozite. Na taj bi se način osiguralo da se, prema potrebi, doprinos sustava osiguranja depozita koristi samo kako deponenti ne bi pretrpjeli gubitke, a ne za zaštitu vjerovnika koji u insolvencijskoj hijerarhiji imaju niži red prvenstva od depozita. Međutim, ako je to relevantno, doprinos bi mogao uključivati i iznos potreban za osiguravanje neutralnosti kapitala subjekta primatelja.

(49)

Trebalo bi odrediti da bi sustav osiguranja depozita trebao moći doprinijeti prijenosu obveza koje nisu osigurani depoziti u kontekstu sanacije samo ako sanacijsko tijelo na pojedinačnoj osnovi zaključi da se depoziti uključeni u primjenu opće prednosti deponenata koji nisu osigurani depoziti ne mogu obuhvatiti bail-inom niti se mogu ostaviti u preostaloj instituciji u sanaciji koja će biti likvidirana te ako uvjeti za korištenje aranžmanâ financiranja sanacije nisu ispunjeni zahvaljujući doprinosima dioničara i vjerovnika. Sanacijskom tijelu osobito bi se trebalo omogućiti da izbjegne raspodjelu gubitaka na te depozite ako je isključenje nužno i razmjerno kako bi se očuvao kontinuitet ključnih funkcija i temeljnih linija poslovanja ili, prema potrebi, kako bi se izbjeglo opće širenje štetnih učinaka i financijske nestabilnosti koje bi moglo uzrokovati ozbiljnu smetnju u gospodarstvu Unije ili države članice. Isti razlozi trebali bi se primjenjivati na uključivanje drugih obveza prihvatljivih za bail-in koje imaju niži red prvenstva od osiguranih depozita u prijenos na kupca ili prijelaznu instituciju. U tom slučaju prijenos tih obveza prihvatljivih za bail-in ne bi trebalo poduprijeti doprinosom sustava osiguranja depozita. Ako je potrebna ikakva vanjska financijska potpora za prijenos tih obveza prihvatljivih za bail-in, tu potporu trebao bi osigurati aranžman financiranja sanacije.

(50)

S obzirom na mogućnost korištenja sustava osiguranja depozita u sanaciji potrebno je dodatno utvrditi uvjete u kojima se doprinos sustava osiguranja depozita može uračunati u ispunjavanje zahtjevâ za pristup aranžmanima financiranja sanacije. Ta bi mogućnost trebala biti dostupna samo kreditnim institucijama čija je ukupna vrijednost imovine jednaka ili manja od 80 milijardi EUR i u kontekstu mjere sanacije koja se ponajprije oslanja na primjenu instrumenta prodaje poslovanja ili instrumenta prijelazne institucije. Kako bi se osiguralo da se sanacija i dalje ponajprije financira internim sredstvima kreditne institucije, a narušavanje tržišnog natjecanja smanjilo na najmanju moguću mjeru, korištenje doprinosa sustava osiguranja depozita za osiguravanje pristupa aranžmanima financiranja sanacije trebalo bi biti dostupno samo kreditnim institucijama za koje se, u 24 mjeseca koja prethode poduzimanju mjere sanacije, planom sanacije ili planom sanacije grupe ne predviđa njihova uredna likvidacija u slučaju propasti s obzirom na to da je MREL koji su sanacijska tijela odredila za te kreditne institucije utvrđen na razini koja uključuje iznose za pokriće gubitaka i iznose dokapitalizacije. MREL koji je sanacijsko tijelo odredilo za kreditne institucije čija je ukupna vrijednost imovine na pojedinačnoj osnovi veća od 30 milijardi EUR trebao bi biti u skladu s minimalnim razinama MREL-a za institucije i subjekte s preferiranim sanacijskim strategijama kojima se predviđa da se u sanaciji ponajprije primjenjuju instrumenti prijenosa, čak i ako su odgovarajućim planom sanacije ili planom sanacije grupe predviđene različite mjere te se stoga na MREL tih kreditnih institucija nisu primjenjivale te minimalne razine. Nadalje, doprinosu sustava osiguranja depozita trebao bi prethoditi doprinos regulatornog kapitala i prihvatljivih obveza pokriću gubitaka i dokapitalizaciji u što većem opsegu. Naposljetku, države članice trebale bi moći propisati da institucija u sanaciji ne smije prekršiti svoj MREL, uključujući obvezujuće prijelazne ciljeve, u određenom razdoblju koje prethodi mjeri sanacije, ne dovodeći u pitanje kratkoročna tehnička kršenja MREL-a.

(51)

Ako doprinos dioničara i vjerovnika institucije u sanaciji u obliku smanjenja, otpisa ili konverzije njihovih obveza ili putem gubitaka koje očekuju u likvidaciji preostalog subjekta, zajedno s doprinosom sustava osiguranja depozita, iznosi najmanje 8 % ukupnih obveza institucije, uključujući regulatorni kapital, sanacijsko tijelo trebalo bi moći koristiti aranžman financiranja sanacije radi pružanja dodatnog financiranja ako je to potrebno kako bi se osigurala djelotvorna sanacija u skladu s ciljevima sanacije. U takvim slučajevima, doprinos sustava osiguranja depozita trebao bi biti ograničen na iznos koji je potreban kako bi se omogućio pristup aranžmanu financiranja sanacije. Osim toga, za kreditnu instituciju čija je ukupna vrijednost imovine na pojedinačnoj osnovi između 30 milijardi EUR i 80 milijardi EUR, doprinos sustava osiguranja depozita ne bi trebao premašiti 2,5 % ukupnih obveza, uključujući regulatorni kapital kreditne institucije na pojedinačnoj osnovi.

(52)

U izvanrednim okolnostima može se dogoditi da doprinos aranžmana financiranja sanacije od 5 % ukupnih obveza, uključujući regulatorni kapital, nije dovoljan za pokrivanje potreba financiranja određene mjere sanacije. U takvim slučajevima i ako je taj doprinos omogućen intervencijom sustava osiguranja depozita, sustav osiguranja depozita bi pod određenim uvjetima trebao dati dodatni doprinos koji je jednak iznosu gubitaka koje bi pretrpjeli osigurani depoziti da nisu zaštićeni. Trošak tog dodatnog doprinosa ne bi trebao biti veći od gubitaka koje bi sustav osiguranja depozita snosio u hipotetskom scenariju likvidacije u redovnom postupku u slučaju insolventnosti i otplate osiguranih depozita. Osim toga, zbroj početnog doprinosa i dodatnog doprinosa sustava osiguranja depozita ne bi trebao premašiti iznos osiguranih depozita u dotičnoj kreditnoj instituciji. Uz dodatni doprinos sustava osiguranja depozita sanacijsko tijelo trebalo bi moći zatražiti dodatno financiranje iz alternativnih izvora financiranja ako su ispunjeni uvjeti za to financiranje.

(53)

Ako se pri primjeni instrumenta prodaje poslovanja ili instrumenta prijelazne institucije upotrebljavaju sredstva sustava osiguranja depozita, zasebno ili zajedno s doprinosima iz aranžmana financiranja sanacije, preostali subjekt koji preostane nakon prijenosa imovine, prava i obveza trebalo bi likvidirati na uredan način u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom, na temelju članka 37. stavka 6. Direktive 2014/59/EU. Osim toga, ako se sredstva sustava osiguranja depozita upotrebljavaju kao potpora instrumentu prijelazne institucije, djelovanje prijelazne institucije trebalo bi obustaviti u skladu s člankom 41. stavcima 3., 5. i 6. Direktive 2014/59/EU.

(54)

Kako bi se olakšao postupak donošenja izrazito tehničkih aspekata zahtjeva u pogledu izvješćivanja i poboljšala njihova provedba i praćenje koje provode sanacijska tijela, trebalo bi revidirati mandate dodijeljene EBA-i za izradu provedbenih tehničkih standarda kako bi se osigurala dosljednost u području primjene i sadržaju različitih mandata u Direktivi 2014/59/EU. Osim toga, ti bi mandati trebali biti usklađeni s odredbama o izvješćivanju i objavljivanju informacija o nadzoru iz Uredbe (EU) br. 575/2013. Te izmjene postojećih mandata trebale bi olakšati buduće revizije provedbenih tehničkih standarda i ne bi trebale utjecati na obveze u pogledu izvješćivanja i objavljivanja koje se trenutačno primjenjuju. Komisiju bi trebalo ovlastiti za donošenje tih provedbenih tehničkih standarda koje izradi EBA putem provedbenih akata na temelju članka 291. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) i u skladu s člankom 15. Uredbe (EU) br. 1093/2010. Područje primjene postojećih regulatornih tehničkih standarda za procjenu dodatnih kapitalnih zahtjeva i zahtjeva za kombinirani zaštitni sloj sanacijskih subjekata trebalo bi proširiti na subjekte koji nisu utvrđeni kao sanacijski subjekti, ako ti zahtjevi nisu utvrđeni na istoj osnovi kao MREL. Komisiju bi trebalo ovlastiti za dopunu Direktive 2014/59/EU donošenjem tih regulatornih tehničkih standarda koje izradi EBA putem delegiranih akata na temelju članka 290. UFEU-a i u skladu s člancima od 10. do 14. Uredbe (EU) br. 1093/2010.

(55)

Kako bi se omogućila veća integracija izvješćivanja i objavljivanja u vezi s MREL-om, EBA bi informacije institucija i subjekata trebala objavljivati na centraliziran način, istodobno poštujući pravo svih institucija i subjekata na samostalno objavljivanje podataka i informacija. Takvo centralizirano objavljivanje informacija trebalo bi EBA-i omogućiti da objave informacija malih i jednostavnih institucija temelji na informacijama koje su te institucije dostavile nadležnim tijelima i sanacijskim tijelima, čime bi se znatno smanjilo administrativno opterećenje malih i jednostavnih institucija. Istodobno, centralizirano objavljivanje informacija ne bi trebalo utjecati na troškove drugih institucija i subjekata te bi trebalo povećati transparentnost i smanjiti troškove pristupa bonitetnim informacijama za sudionike na tržištu. Takva veća transparentnost trebala bi olakšati usporedivost podataka među institucijama i subjektima te promicati tržišnu disciplinu. Centraliziranim objavljivanjem informacija povezanih sa sanacijom osigurava se usklađenost s postupkom koji se primjenjuje na objavljivanje informacija o nadzoru utvrđenim u Uredbi (EU) br. 575/2013 kako bi se osiguralo da se sa svim obvezama u pogledu objavljivanja postupa na sličan način.

(56)

S obzirom na svoju ulogu u povećanju konvergencije prakse nadležnih tijela, EBA bi pri odlučivanju o tome treba li instituciju ili subjekt odrediti za sanaciju ili likvidaciju u redovnom postupku u slučaju insolventnosti trebala pratiti internu praksu i metodologije koje su donijela sanacijska tijela i o njima izvješćivati, uzimajući u obzir ciljeve sanacije i to bi li sanacija bila u javnom interesu. EBA bi također trebala pratiti napredak koji su sanacijska tijela ostvarila u poboljšanju mogućnosti sanacije institucija i grupa te mjere i pripreme sanacijskih tijela za osiguravanje djelotvorne provedbe instrumenata sanacije i sanacijskih ovlasti, te bi o tome trebala izvješćivati. U tim bi izvješćima EBA trebala procijeniti i razinu transparentnosti mjera koje sanacijska tijela poduzimaju prema relevantnim vanjskim dionicima te opseg njihova doprinosa pripravnosti za sanaciju i mogućnosti sanacije institucija i grupa.

(57)

U kontekstu zadaća kojima doprinosi osiguravanju dosljednog i koordiniranog sustava za upravljanje u kriznim situacijama i rješavanje krize u Uniji EBA bi trebala koordinirati i nadgledati simulacije upravljanja krizama u cijeloj Uniji. Te simulacije trebale bi obuhvatiti koordinaciju i suradnju nadležnih tijela i sanacijskih tijela tijekom pogoršanja financijske situacije institucija i subjekata, uz sveobuhvatno testiranje primjene instrumenata u planiranju oporavka i sanacije, ranoj intervenciji i sanaciji. Pri toj simulaciji kriza trebalo bi osobito uzeti u obzir prekograničnu dimenziju interakcije relevantnih tijela te primjenu dostupnih instrumenata i ovlasti. Isto tako, simulacije kriza trebale bi prema potrebi obuhvatiti donošenje i provedbu sanacijskih programa unutar bankovne unije na temelju Uredbe (EU) br. 806/2014.

(58)

Neovisno o pravilima koja se trenutačno primjenjuju na čuvanje poslovne tajne, trebalo bi poboljšati razmjenu informacija između sanacijskih tijela i poreznih tijela. Takve razmjene trebale bi se odvijati u skladu s nacionalnim pravom. Ako te informacije potječu iz druge države članice, trebale bi se razmjenjivati samo uz izričitu suglasnost relevantnog tijela koje ih je objavilo.

(59)

Direktivom (EU) 2019/879 izmijenjena je Direktiva 2014/59/EU kako bi se uvela posebna pravila kojima se osigurava da mali ulagatelji ne ulažu prekomjerno u instrumente institucija i subjekata koji su prihvatljivi za MREL. Ako mali ulagatelji prekomjerno drže instrumente MREL-a, to može ugroziti mogućnost sanacije institucije ili subjekta i stvoriti probleme za financijsku stabilnost. To može biti posebno problematično ako su mali ulagatelji ujedno i deponenti institucije izdavateljice jer su ti deponenti posebno osjetljivi na neprimjereno plasiranje instrumenata institucije. Tijela bi stoga trebala osigurati da prodavatelji, institucije i subjekti poštuju mjere koje su države članice donijele za prenošenje Direktive (EU) 2019/879 kako bi se osigurala zaštita malih ulagatelja. Ako se te mjere ne primjenjuju na odgovarajući način, nadležna tijela trebala bi izvršiti ta pravila. Stoga je primjereno u Direktivu 2014/59/EU uvesti posebne ovlasti za postupanje u slučaju nepoštovanja posebnih pravila o zaštiti malih ulagatelja, uz postojeće ovlasti iz Direktive 2014/65/EU. Nadalje, na temelju postojećeg izvješćivanja za potrebe planiranja sanacije i MREL-a sanacijska bi tijela pri provedbi procjene mogućnosti sanacije institucija i subjekata trebala procijeniti bazu ulagatelja u instrumente prihvatljive za MREL i, prema potrebi, zahtijevati od institucije ili subjekta da riješi ili ukloni sve utvrđene prepreke. Naposljetku, EBA bi, u koordinaciji s europskim nadzornim tijelom (Europskim nadzornim tijelom za vrijednosne papire i tržišta kapitala) (ESMA) osnovanim Uredbom (EU) br. 1095/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (19), trebala izvješćivati o mjerama koje su države članice donijele za zaštitu malih ulagatelja u pogledu dužničkih instrumenata koji su prihvatljivi za MREL na temelju Direktive 2014/59/EU, uspoređujući i procjenjujući sve moguće učinke na prekogranične operacije. Na temelju toga Komisija bi mogla donijeti zakonodavni prijedlog kako bi se osigurala djelotvornija zaštita malih ulagatelja.

(60)

Visokokvalitetna procjena učinka od presudne je važnosti za izradu pouzdanih zakonodavnih prijedloga koji se temelje na dokazima, a činjenice i dokazi ključni su za donošenje informiranih odluka u zakonodavnom postupku. Stoga bi EBA, Jedinstveni sanacijski odbor i ESB trebali Komisiji na njezin zahtjev dostaviti sve informacije koje su joj potrebne za zadaće povezane s razvojem politika, među ostalim za pripremu procjena učinka i za izradu zakonodavnih prijedloga i pregovore o njima. Ako te informacije nisu dostupne EBA-i, Jedinstvenom sanacijskom odboru ili ESB-u, trebala bi ih dostaviti sanacijska tijela, nadležna tijela i drugi članovi Europskog sustava središnjih banaka.

(61)

S obzirom na potrebu za zaštitom financijske stabilnosti i brzim djelovanjem, na sanacijska tijela ne bi se trebali primjenjivati postupci nabave u vezi s ugovorima o javnoj nabavi za usluge vrednovanja za potrebe sanacije i procjene toga bi li se s dioničarima i vjerovnicima bolje postupalo da je za instituciju u sanaciji pokrenut redovni postupak u slučaju insolventnosti. Stoga bi pružene usluge trebalo isključiti iz područja primjene Direktive 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća (20). Kad je riječ o pravnim uslugama koje bi mogle biti potrebne sanacijskim tijelima, određene pravne usluge već su isključene iz područja primjene te direktive, a druge su uvrštene na popis usluga u Prilogu XIV. toj direktivi na koje se primjenjuju viši pragovi i blaža usklađena pravila.

(62)

S obzirom na to da cilj ove Direktive, to jest poboljšanje djelotvornosti i učinkovitosti okvira za oporavak i sanaciju institucija i subjekata, ne mogu dostatno ostvariti države članice jer bi drukčiji nacionalni pristupi mogli izazvati rizike za cjelovitost unutarnjeg tržišta, nego se oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije izmjenom pravila već utvrđenih na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(63)

Direktive 2014/59/EU i 2014/24/EU trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti,

1.

u članku 2. stavak 1. mijenja se kako slijedi:

2.

u članku 5. stavci 2., 3. i 4. zamjenjuju se sljedećim:

3.

u članku 6. stavku 5. prvi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„Ako nadležno tijelo procijeni da u planu oporavka postoje bitni nedostaci ili bitne prepreke njegovoj provedbi, o svojoj procjeni obavješćuje instituciju ili matično društvo grupe i zahtijeva da institucija u roku od tri mjeseca, s mogućnošću produljenja roka za mjesec dana uz odobrenje tijela, dostavi izmijenjeni plan u kojem se navodi kako će te nedostatke ili prepreke ukloniti.”

4.

u članku 8. stavku 2. treći podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„EBA može na zahtjev nadležnog tijela pomoći nadležnim tijelima da donesu zajedničku odluku u skladu s člankom 31. stavkom 2. točkom (c) Uredbe (EU) br. 1093/2010.”

5.

članak 10. mijenja se kako slijedi:

6.

u članku 11. stavak 3. zamjenjuje se sljedećim:

7.

članak 12. mijenja se kako slijedi:

8.

članak 13. mijenja se kako slijedi:

9.

u članku 15. dodaje se sljedeći stavak:

10.

u članku 16.a dodaje se sljedeći stavak:

11.

članak 17. mijenja se kako slijedi:

12.

članak 18. mijenja se kako slijedi:

13.

članci 27. i 28. zamjenjuju se sljedećim:

(*1)  Uredba (EU) br. 600/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o tržištima financijskih instrumenata i izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 (SL L 173, 12.6.2014., str. 84., ELI: http://data.europa.eu/eli/reg/2014/600/oj).”;"

14.

članak 29. mijenja se kako slijedi:

15.

članak 30. mijenja se kako slijedi:

16.

u glavi III. umeće se sljedeći članak:

17.

u članku 31. stavku 2. točka (c) zamjenjuje se sljedećim:

;

18.

članak 32. mijenja se kako slijedi:

19.

članci 32.a i 32.b zamjenjuju se sljedećim:

20.

umeće se sljedeći članak:

21.

u članku 33. stavak 2. zamjenjuje se sljedećim:

22.

članak 33.a mijenja se kako slijedi:

23.

članak 35. mijenja se kako slijedi:

24.

u članku 36. umeće se sljedeći stavak:

25.

članak 37. mijenja se kako slijedi:

26.

članak 40. mijenja se kako slijedi:

27.

u članku 42. stavku 5. točka (b) zamjenjuje se sljedećim:

;

28.

članak 44. mijenja se kako slijedi:

29.

u članku 44.a dodaje se sljedeći stavak:

30.

u članku 45. stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

31.

članak 45.b mijenja se kako slijedi:

32.

članak 45.c mijenja se kako slijedi:

33.

u članku 45.d stavku 1. uvodni dio zamjenjuje se sljedećim:

„Zahtjev iz članka 45. stavka 1. za sanacijski subjekt koji je GSV subjekt sastoji se od sljedećeg:”

34.

članak 45.f mijenja se kako slijedi:

35.

članak 45.g zamjenjuje se sljedećim:

36.

članak 45.i mijenja se kako slijedi:

37.

u članku 45.j stavak 2. zamjenjuje se sljedećim:

38.

u članku 45.l stavku 3. drugi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„Izvješće iz stavka 2. obuhvaća tri kalendarske godine, a Komisiji se podnosi do 31. prosinca kalendarske godine koja slijedi nakon zadnje godine obuhvaćene izvješćem. Obveza iz stavka 2. prestaje se primjenjivati nakon podnošenja drugog izvješća.”

39.

članak 45.m mijenja se kako slijedi:

40.

u članku 46. stavku 2. prvi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„Procjenom iz stavka 1. ovog članka utvrđuje se iznos za koji se obveze prihvatljive za bail-in trebaju otpisati ili konvertirati u sljedeće svrhe:

41.

u članku 47. stavak 1. mijenja se kako slijedi:

42.

članak 52. mijenja se kako slijedi:

43.

članak 53. mijenja se kako slijedi:

44.

članak 55. mijenja se kako slijedi:

45.

članak 59. mijenja se kako slijedi:

46.

članak 63. mijenja se kako slijedi:

47.

u članku 71.a stavak 3. zamjenjuje se sljedećim:

48.

u članku 74. stavku 2. točka (a) zamjenjuje se sljedećim:

;

49.

članak 75. zamjenjuje se sljedećim:

50.

u članku 84. umeće se sljedeći stavak:

51.

u poglavlju VIII. umeću se sljedeći članci:

(*4)  Direktiva (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ (SL L 141, 5.6.2015., str. 73., ELI: http://data.europa.eu/eli/dir/2015/849/oj).”;"

52.

članak 88. mijenja se kako slijedi:

53.

članak 91. mijenja se kako slijedi:

54.

u članku 92. stavku 3. drugi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„EBA može, na zahtjev sanacijskog tijela, pomoći sanacijskim tijelima da donesu zajedničku odluku u skladu s člankom 31. stavkom 2. točkom (c) Uredbe (EU) br. 1093/2010.”

55.

u članku 96. stavku 3. točka (b) zamjenjuje se sljedećim:

;

56.

u članku 98. stavak 1. mijenja se kako slijedi:

57.

u članku 101. dodaje se sljedeći stavak:

58.

u članku 102. stavku 3. prvi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„Ako dostupna financijska sredstva nisu dovoljna za postizanje ciljne razine navedene u stavku 1. ovog članka, ex ante doprinosi koji se prikupljaju u skladu s člankom 103. nastavljaju se prikupljati dok se ne postigne ciljna razina. Sanacijska tijela mogu odgoditi prikupljanje ex ante doprinosa u skladu s člankom 103. za najviše tri godine kako bi osigurala da iznos koji treba prikupiti dosegne razinu razmjernu troškovima postupka prikupljanja, pod uvjetom da takva odgoda ne utječe bitno na kapacitet sanacijskog tijela za upotrebu aranžmana financiranja sanacije na temelju članka 101. Ako dostupna financijska sredstva čine manje od dvije trećine ciljne razine, doprinosi se utvrđuju na razini koja omogućuje postizanje ciljne razine u razumnom roku, koji ne smije biti dulji od šest godina.”

59.

članak 103. mijenja se kako slijedi:

60.

u članku 104. stavku 1. drugi podstavak zamjenjuje se sljedećim:

„Ukupni iznos izvanrednih ex post doprinosa godišnje ne premašuje iznos koji je triput veći od 12,5 % ciljne razine iz članka 102.”

61.

u članku 107. stavku 3. točka (d) zamjenjuje se sljedećim:

;

62.

članak 108. mijenja se kako slijedi:

63.

članak 109. zamjenjuje se sljedećim:

64.

u članku 111. stavku 1. dodaju se sljedeće točke:

;

65.

članak 128. zamjenjuje se sljedećim:

66.

umeću se sljedeći članci:

(*5)  Uredba (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 225, 30.7.2014., str. 1., ELI: http://data.europa.eu/eli/reg/2014/806/oj)."

(*6)  Direktiva (EU) 2026/806 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. ožujka 2026. o izmjeni Direktive 2014/59/EU u pogledu mjera rane intervencije, uvjeta za sanaciju i financiranja mjera sanacije te Direktive 2014/24/EU u pogledu usluga vrednovanja u sanaciji (SL L, 2026/806, 20.4.2026., ELI: http://data.europa.eu/eli/dir/2026/806/oj).”;"

67.

u odjeljku B Priloga umeće se sljedeća točka:

„(k)

usluge vrednovanja iz članaka 36. i 74. Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća (*7).