(1)

Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu („Čikaška konvencija”), kojom se uređuje međunarodni zračni prijevoz, stupila je na snagu 4. travnja 1947. Njome je osnovana Međunarodna organizacija civilnog zrakoplovstva (ICAO).

(2)

Sve države članice su države ugovornice Čikaške konvencije („države ugovornice”) i članice ICAO-a, a Unija ima status promatrača u određenim tijelima ICAO-a. Šest država članica ima predstavnike u Vijeću ICAO-a.

(3)

Na temelju članka 54. točke (l) Čikaške konvencije Vijeće ICAO-a može donositi međunarodne standarde i preporučene prakse i označivati ih kao priloge Čikaškoj konvenciji.

(4)

Vijeće ICAO-a na svojoj 237. sjednici treba donijeti izmjenu 20. Priloga 13. „Istraga zrakoplovnih nesreća i nezgoda” Čikaškoj konvenciji („izmjena 20.”).

(5)

Glavna je svrha izmjene 20. poboljšati sigurnost zračnog prometa osiguravanjem visoke razine učinkovitosti, žurnosti i kvalitete istraga koje se odnose na sigurnost civilnog zrakoplovstva.

(6)

Europska mreža tijela odgovornih za istrage koje se odnose na sigurnost civilnog zrakoplovstva (ENCASIA), uspostavljena na temelju članka 7. Uredbe (EU) br. 996/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (1), odgovorna je, između ostalog, za savjetovanje institucija Unije o svim aspektima razvoja i provedbe politika i pravila Unije u vezi s istragama koje se odnose na sigurnost te u vezi sa sprečavanjem nesreća i nezgoda. ENCASIA je doprinijela izradi prijedloga izmjene 20.

(7)

Primjereno je utvrditi stajalište koje treba zauzeti u ime Unije u okviru Vijeća ICAO-a jer će izmjena 20. nakon donošenja biti obvezujuća na temelju međunarodnog prava u skladu s člankom 90. točkom (a) Čikaške konvencije i može presudno utjecati na sadržaj prava Unije, posebno na Uredbu (EU) br. 996/2010. Područje primjene ove Odluke trebalo bi biti ograničeno na sadržaj izmjene 20. u mjeri u kojoj je taj sadržaj unutar područja koje je već u velikoj mjeri obuhvaćeno zajedničkim pravilima EU-a. Ova Odluka ne bi trebala utjecati na raspodjelu nadležnosti između Unije i država članica u području zrakoplovstva.

(8)

Stajalište koje treba zauzeti u ime Unije na 237. sjednici Vijeća ICAO-a ili na bilo kojoj sljedećoj sjednici u pogledu donošenja izmjene 20. trebalo bi biti da se podrži donošenje izmjene 20. Stajalište Unije trebale bi izraziti države članice koje su članice Vijeća ICAO-a, djelujući zajednički u interesu Unije.

(9)

Na temelju članka 38. Čikaške konvencije svaka država ugovornica koja smatra da se ne može u cijelosti pridržavati međunarodnog standarda ili postupka ili da ne može potpuno uskladiti svoje propise ili praksu s bilo kojim takvim međunarodnim standardom ili postupkom nakon njegove izmjene, ili koja smatra da je potrebno donijeti propise ili prakse koji se na bilo koji način razlikuju od onih uspostavljenih međunarodnim standardom, odmah obavješćuje ICAO o razlikama između svoje prakse i prakse utvrđene međunarodnim standardom.

(10)

Na temelju članka 90. Čikaške konvencije svaki prilog naveden u članku 54. Čikaške konvencije ili svaka izmjena priloga počinju proizvoditi učinke u roku od tri mjeseca nakon njihova podnošenja državama ugovornicama ili nakon isteka duljeg razdoblja koje utvrdi Vijeće ICAO-a, osim ako je u međuvremenu većina država ugovornica izrazila svoje neslaganje s Vijećem ICAO-a.

(11)

Stajalište Unije nakon što Vijeće ICAO-a donese izmjenu 20., koju glavni tajnik ICAO-a treba najaviti putem ICAO-ova postupkom slanja dopisa državama članicama, u mjeri u kojoj je taj sadržaj unutar područja koje je već u velikoj mjeri obuhvaćeno zajedničkim pravilima EU-a, trebalo bi biti da se ne izrazi neslaganje i da se uskladi s izmjenom 20. Ako bi pravo Unije odstupalo od novodonesenih međunarodnih standarda i preporučenih praksi nakon predviđenog datuma početka primjene tih međunarodnih standarda i preporučenih praksi, o razlici u odnosu na te konkretne međunarodne standarde i preporučene prakse trebalo bi obavijestiti ICAO. Stajalište Unije u pogledu takve razlike trebalo bi se temeljiti na dokumentu koji Komisija podnosi Vijeću na raspravu i odobrenje. To stajalište trebale bi izraziti sve države članice Unije, djelujući zajednički u interesu Unije,