(1)

Kako je navedeno u članku 2. Ugovora o Europskoj uniji (UEU), Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, kako je utvrđeno u Povelji Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”). Te temeljne vrijednosti koje su nadahnule stvaranje Unije, kao i univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava te poštovanje načela Povelje Ujedinjenih naroda (UN) i međunarodnog prava, trebali bi usmjeravati djelovanje Unije na međunarodnoj sceni. Takvo djelovanje uključuje poticanje održivoga gospodarskog i socijalnog razvoja te razvoja zaštite okoliša u zemljama u razvoju.

(2)

U skladu s člankom 191. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), visok stupanj zaštite okoliša, poboljšanje kvalitete okoliša i promicanje temeljnih europskih vrijednosti među prioritetima su Unije, kako je utvrđeno u komunikaciji Komisije od 11. prosinca 2019. naslovljenoj „Europski zeleni plan”. Ostvarenje tih ciljeva uvjetovano je sudjelovanjem ne samo javnih tijela nego i privatnih subjekata, posebno poduzeća.

(3)

U komunikaciji od 14. siječnja 2020. naslovljenoj „Jaka socijalna Europa za pravednu tranziciju” Komisija se obvezala da će unaprijediti europsko socijalno tržišno gospodarstvo kako bi se postigla pravedna tranzicija prema održivosti, a da pritom nitko ne bude zapostavljen. Ovom Direktivom doprinijet će se i europskom stupu socijalnih prava, kojim se promiču prava kojima se osiguravaju pravedni radni uvjeti. Dio je politika i strategija Unije koje se odnose na promicanje dostojanstvenog rada diljem svijeta, među ostalim u globalnim lancima vrijednosti, kako je navedeno u Komunikaciji Komisije od 23. veljače 2022. o dostojanstvenom radu u cijelom svijetu.

(4)

Ponašanje poduzeća u svim sektorima gospodarstva ključno je za uspjeh Unijinih ciljeva održivosti jer se poduzeća iz Unije, posebno velika, oslanjaju na globalne lance vrijednosti. Zaštita ljudskih prava i okoliša jednako je tako u interesu poduzeća, posebno s obzirom na sve veću zabrinutost potrošača i ulagača u vezi s tim temama. Na razini Unije i na nacionalnoj razini već postoji nekoliko inicijativa kojima se potiču poduzeća koja podupiru preobrazbu usmjerenu na vrijednosti.

(5)

U postojećim međunarodnim standardima odgovornog poslovnog ponašanja navodi se da bi poduzeća trebala štititi ljudska prava i utvrditi kako bi se trebala baviti pitanjem zaštite okoliša u svim segmentima svojeg poslovanja i svim lancima vrijednosti. U Vodećim načelima UN-a o poslovanju i ljudskim pravima („Vodeća načela UN-a”) prepoznaje se odgovornost poduzeća za postupanje s dužnom pažnjom u pogledu ljudskih prava utvrđivanjem, sprečavanjem i ublažavanjem negativnih učinaka svojeg poslovanja na ljudska prava te snošenjem odgovornosti za način na koji nastoje otkloniti te učinke. U Vodećim načelima UN-a navodi se da bi poduzeća trebala izbjegavati kršenje ljudskih prava i otkloniti negativne učinke na ljudska prava koje su prouzročila, kojima su pridonijela ili s kojima su povezana u svojem poslovanju, svojim društvima kćerima te putem svojih izravnih i neizravnih poslovnih odnosa.

(6)

Koncept dužne pažnje u pogledu ljudskih prava utvrđen je i dodatno razrađen u Smjernicama Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) za multinacionalna poduzeća kojima je primjena dužne pažnje proširena na teme povezane s okolišem i upravljanjem. Smjernice OECD-a o postupanju s dužnom pažnjom za odgovorno poslovno ponašanje (Smjernice o odgovornom poslovnom ponašanju) i sektorske smjernice međunarodno su priznati okviri kojima se utvrđuju praktični koraci dužne pažnje kako bi se poduzećima pomoglo u utvrđivanju, sprečavanju i ublažavanju stvarnih i potencijalnih učinaka te odgovaranju za načine na koje nastoje otkloniti te učinke u svojem poslovanju, lancima opskrbe i drugim poslovnim odnosima. Koncept dužne pažnje ugrađen je i u preporuke Tripartitne deklaracije Međunarodne organizacije rada (MOR) o načelima koja se odnose na multinacionalna poduzeća i socijalnu politiku.

(7)

Sva poduzeća dužna su poštovati ljudska prava, koja su univerzalna, nedjeljiva, međuovisna i međusobno povezana.

(8)

Ciljevi održivog razvoja UN-a, koje su 2015. prihvatile sve države članice UN-a, uključuju ciljeve promicanja kontinuiranog, uključivog i održivoga gospodarskog rasta. Unija si je kao cilj postavila ostvarenje UN-ovih ciljeva održivog razvoja. Privatni sektor doprinosi tim ciljevima.

(9)

Na globalne lance vrijednosti, a posebno na lance vrijednosti kritičnih sirovina, utječu štetni učinci prirodnih opasnosti ili opasnosti uzrokovanih ljudskim djelovanjem. Izgledno je da će se učestalost i učinak šokova koji uključuju rizike za kritične lance vrijednosti u budućnosti povećati. Privatni sektor mogao bi imati važnu ulogu u promicanju kontinuiranog, uključivog i održivoga gospodarskog rasta, izbjegavajući pritom stvaranje neravnoteža na unutarnjem tržištu. To naglašava važnost jačanja otpornosti poduzeća na nepovoljne scenarije povezane s njihovim lancima vrijednosti, uzimajući u obzir vanjske čimbenike te socijalne, okolišne i upravljačke rizike.

(10)

Međunarodnim sporazumima u sklopu Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama, čije su stranke Unija i države članice, kao što su Pariški sporazum u sklopu Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama donesen 12. prosinca 2015. („Pariški sporazum”) (3) i nedavno sklopljeni Klimatski pakt iz Glasgowa, utvrđeni su precizni načini za rješavanje problema klimatskih promjena i zadržavanje globalnog zagrijavanja unutar 1,5 oC. Osim konkretnih mjera koje se očekuju od svih potpisnica, uloga privatnog sektora, a posebno njegovih strategija ulaganja, također se smatra ključnom za postizanje tih ciljeva.

(11)

U Uredbi (EU) 2021/1119 Europskog parlamenta i Vijeća (4) Unija se pravno obvezala i da će do 2050. postati klimatski neutralna, a do 2030. smanjiti emisije za najmanje 55 %. Obje te obveze uvjetovane su promjenom načina proizvodnje i nabave od strane poduzeća. U radnom dokumentu službi Komisije priloženom komunikaciji Komisije od 17. rujna 2020. naslovljenoj „Povećanje klimatskih ambicija Europe za 2030. Ulaganje u klimatski neutralnu budućnost za dobrobit naših građana” („Plan za postizanje klimatskog cilja do 2030.”) razrađeni su modeli za postizanje različitih stupnjeva smanjenja emisija koje je potrebno ostvariti u različitim gospodarskim sektorima, međutim znatna se smanjenja moraju postići u svim scenarijima kako bi Unija ostvarila svoje klimatske ciljeve. U tom se planu naglašava i da će „zbog promjena u pravilima i praksama korporativnog upravljanja, među ostalim u pogledu održivog financiranja, vlasnici i upravitelji poduzeća u svojim djelovanjima i strategijama dati prednost ciljevima održivosti”. Komunikacijom Komisije naslovljenom „Europski zeleni plan” utvrđuje se da bi se sva djelovanja i politike Unije trebali ujediniti kako bi Unija postigla uspješnu i pravednu tranziciju prema održivoj budućnosti. Također se utvrđuje da bi održivost trebala biti dodatno ugrađena u okvir korporativnog upravljanja. Okvirom za djelovanje Unije u području okoliša i klime uspostavljenim Odlukom (EU) 2022/591 Europskog parlamenta i Vijeća (5), na pošten se, pravičan i uključiv način nastoji ubrzati zelenu tranziciju na klimatski neutralno, održivo, netoksično, resursno učinkovito, otporno i konkurentno kružno gospodarstvo utemeljeno na obnovljivoj energiji te se nastoji zaštititi, obnoviti i unaprijediti stanje okoliša, među ostalim zaustavljanjem i preokretanjem trenda gubitka bioraznolikosti.

(12)

U skladu s komunikacijom Komisije od 24. veljače 2021. naslovljenoj „Stvaranje Europe otporne na klimatske promjene”, u kojoj se predstavlja strategija Unije za prilagodbu klimatskim promjenama, nove odluke o ulaganjima i politikama trebale bi biti utemeljene na informacijama o klimi i otporne na buduće promjene, a to uključuje veća poduzeća koja upravljaju lancima vrijednosti. Ova bi Direktiva trebala biti usklađena s tom strategijom. Slično tome, trebala bi postojati dosljednost s Direktivom (EU) 2024/1619 Europskog parlamenta i Vijeća (6), kojom se utvrđuju jasni zahtjevi za pravila upravljanja banaka, uključujući znanje o okolišnim, socijalnim i upravljačkim rizicima na razini upravnih odbora.

(13)

U komunikaciji Komisije od 11. ožujka 2020. naslovljenoj „Novi akcijski plan za kružno gospodarstvo – Za čišću i konkurentniju Europu” („Akcijski plan za kružno gospodarstvo”), komunikaciji Komisije od 20. ožujka 2020. naslovljenoj „Strategija EU-a za bioraznolikost do 2030. – Vraćanje prirode u naše živote” („Strategija za bioraznolikost”), komunikaciji Komisije od 20. ožujka 2020. naslovljenoj „Strategija ‚od polja do stola’ za pravedan, zdrav i ekološki prihvatljiv prehrambeni sustav” („Strategija ‚od polja do stola’”), komunikaciji Komisije od 14. listopada 2020. naslovljenoj „Strategija održivosti u području kemikalija – Prelazak na netoksični okoliš” („Strategija za kemikalije”), komunikaciji Komisije od 12. svibnja 2021. naslovljenoj „Akcijski plan EU-a: Prema postizanju nulte stope onečišćenja zraka, vode i tla”, komunikaciji Komisije od 5. svibnja 2021. naslovljenoj „Ažuriranje nove industrijske strategije za 2020.: izgradnja snažnijeg jedinstvenog tržišta za oporavak Europe”, pristupu Komisije pod nazivom „Industrija 5.0”, komunikaciji Komisije od 4. ožujka 2021. naslovljenoj „Akcijski plan za provedbu europskog stupa socijalnih prava” i komunikaciji Komisije od 18. veljače 2021. naslovljenoj „Revizija trgovinske politike – otvorena, održiva i odlučna trgovinska politika” kao jedan od elemenata navodi se inicijativa o održivom korporativnom upravljanju. Obveze dužne pažnje na temelju ove Direktive trebale bi doprinositi ostvarivanju ciljeva iz Akcijskog plana EU-a za postizanje nulte stope onečišćenja zraka, vode i tla, a to su stvaranje netoksičnog okoliša i zaštita zdravlja i dobrobiti ljudi, životinja i ekosustava od rizika i negativnih učinaka povezanih s okolišem.

(14)

Ova je Direktiva u skladu sa zajedničkom komunikacijom Komisije naslovljenom „Akcijski plan EU-a za ljudska prava i demokraciju za razdoblje 2020. – 2024.”. Tim se akcijskim planom kao prioritet definira jačanje angažmana Unije na aktivnom promicanju globalne provedbe Vodećih načela UN-a i drugih relevantnih međunarodnih smjernica, kao što su Smjernice za multinacionalna poduzeća, među ostalim unapređenjem relevantnih standarda dužne pažnje.

(15)

U svojoj Rezoluciji od 10. ožujka 2021. s preporukama Komisiji o korporativnoj dužnoj pažnji i korporativnoj odgovornosti Europski parlament pozvao je Komisiju da predloži pravila Unije za sveobuhvatne obveze korporativne dužne pažnje, u sklopu kojih bi posljedice uključivale građanskopravnu odgovornost za poduzeća koja zbog neprovođenja dužne pažnje nanesu ili zajednički nanesu štetu. U Zaključcima Vijeća od 1. prosinca 2020. o ljudskim pravima i dostojanstvenom radu u globalnim lancima opskrbe Komisija je pozvana da podnese prijedlog pravnog okvira Unije o održivom korporativnom upravljanju, uključujući obveze međusektorske korporativne dužne pažnje duž globalnih lanaca opskrbe. Europski parlament u izvješću o održivom korporativnom upravljanju, koje je donio na vlastitu inicijativu 2. prosinca 2020., poziva i na pojašnjenje dužnosti direktorâ. U Zajedničkoj izjavi od 21. prosinca 2021. o zakonodavnim prioritetima EU-a za 2022. Europski parlament, Vijeće Europske unije i Komisija obvezali su se razviti gospodarstvo u interesu građana i poboljšati regulatorni okvir za održivo korporativno upravljanje.

(16)

Cilj je ove Direktive osigurati da poduzeća koja posluju na unutarnjem tržištu doprinose održivom razvoju i tranziciji prema održivosti gospodarstava i društava utvrđivanjem, i prema potrebi, rangiranjem po prioritetu, sprečavanjem i ublažavanjem, okončanjem, svođenjem na najmanju moguću razinu i otklanjanjem štete stvarnih ili potencijalnih negativnih učinaka na ljudska prava i okoliš povezanih s njihovim poslovanjem, poslovanjem njihovih društava kćeri i njihovih poslovnih partnera u lancima aktivnosti poduzećâ te osiguravanjem da oni kojima je nanesena šteta zbog nepoštovanja te dužnosti imaju pristup pravosuđu i pravnim lijekovima. Ovom Direktivom ne dovodi se u pitanje odgovornost država članica da poštuju i štite ljudska prava i okoliš ne temelju međunarodnog prava.

(17)

Ovom se Direktivom ne dovode u pitanje obveze u području ljudskih, radnih i socijalnih prava, zaštite okoliša i klimatskih promjena na temelju drugih zakonodavnih akata Unije. Ako su odredbe ove Direktive u suprotnosti s odredbama nekog drugog zakonodavnog akta Unije kojima se nastoje postići isti ciljevi i predviđaju sveobuhvatnije ili konkretnije obveze, odredbe tog drugog zakonodavnog akta Unije trebale bi imati prednost u mjeri u kojoj postoji suprotnost i primjenjivati se na te posebne obveze. Primjeri takvih obveza u zakonodavnim aktima Unije uključuju obveze utvrđene u Uredbi (EU) 2017/821 Europskog parlamenta i Vijeća (7), Uredbi (EU) 2023/1542 Europskog parlamenta i Vijeća (8) i Uredbi (EU) 2023/1115 Europskog parlamenta i Vijeća (9).

(18)

Ova se Direktiva ne primjenjuje na mirovinske institucije koje upravljaju sustavima socijalne sigurnosti na temelju prava Unije. Ako je država članica odlučila da neće primjenjivati Direktivu (EU) 2016/2341 Europskog parlamenta i Vijeća (10), u cijelosti ili djelomično, na određenu instituciju za strukovno mirovinsko osiguranje u skladu s člankom 5. te direktive, ova se Direktiva ne primjenjuje na tu instituciju.

(19)

Poduzeća bi trebala poduzeti odgovarajuće korake kako bi uspostavila i provodila mjere dužne pažnje u pogledu vlastita poslovanja, poslovanja svojih društava kćeri te poslovanja svojih izravnih i neizravnih poslovnih partnera duž svojih lanaca aktivnosti u skladu s ovom Direktivom. Ovom se Direktivom od poduzeća ne bi trebalo zahtijevati da u svim okolnostima jamče da do negativnih učinaka nikada neće doći ili da će se zaustaviti. Na primjer, kad je riječ o poslovnim partnerima kod kojih je negativan učinak posljedica državne intervencije, poduzeće možda nije u mogućnosti postići takve rezultate. Stoga bi glavne obveze iz ove Direktive trebale biti obveze u pogledu sredstava. Poduzeće bi trebalo poduzeti odgovarajuće mjere kojima se mogu ostvariti ciljevi dužne pažnje učinkovitim otklanjanjem negativnih učinaka, na način razmjeran stupnju ozbiljnosti i izglednosti nastanka negativnog učinka. U obzir bi trebalo uzeti okolnosti konkretnog slučaja, prirodu i razmjere negativnog učinka i relevantne čimbenike rizika, među ostalim pri sprečavanju negativnih učinaka i njihovu svođenju na najmanju moguću razinu, posebnosti poslovanja poduzeća i njegova lanca aktivnosti, sektor ili zemljopisno područje u kojem posluju njegovi poslovni partneri, sposobnost poduzeća da utječe na svoje izravne i neizravne poslovne partnere te mogućnost poduzeća da poveća svoju moć utjecaja.

(20)

Postupkom dužne pažnje utvrđenim u ovoj Direktivi trebalo bi obuhvatiti šest koraka definiranih u Smjernicama OECD-a za odgovorno poslovno ponašanje, koji uključuju mjere dužne pažnje za poduzeća kako bi se utvrdili i uklonili negativni učinci na ljudska prava i okoliš. Taj proces obuhvaća sljedeće korake: (1) integriranje dužne pažnje u politike i sustave upravljanja, (2) utvrđivanje i procjenu negativnih učinaka na ljudska prava i okoliš, (3) sprečavanje ili prestanak stvarnih i potencijalnih negativnih učinaka na ljudska prava i okoliš ili njihovo svođenje na najmanju moguću razinu, (4) praćenje i procjenu djelotvornosti mjera, (5) komunikaciju i (6) otklanjanje štete.

(21)

Kako bi se povećala učinkovitost dužne pažnje i smanjilo opterećenje za poduzeća, ona bi trebala imati pravo dijeliti resurse i informacije unutar svojih grupa poduzeća i s drugim pravnim subjektima. Osim toga, matična društva obuhvaćena područjem primjene ove Direktive trebala bi smjeti ispuniti neke od obveza dužne pažnje i u ime svojih društava kćeri koja su obuhvaćena područjem primjene ove Direktive, ako se time osigurava učinkovita usklađenost. Time se ne bi trebala dovoditi u pitanje činjenica da društva kćeri podliježu izvršavanju ovlasti nadzornog tijela, kao ni činjenica da podliježu građanskopravnoj odgovornosti na temelju ove Direktive. Ako matično društvo ispunjava obveze u pogledu borbe protiv klimatskih promjena u ime društva kćeri, društvo kći trebalo bi poštovati te obveze u skladu s planom matičnog društva za ublažavanje klimatskih promjena, koji je na odgovarajući način prilagođen njegovu poslovnom modelu i strategiji. Ako društvo kći nije obuhvaćeno područjem primjene ove Direktive, budući da društvo kći nije obvezno provoditi dužnu pažnju, matično društvo trebalo bi obuhvatiti poslovanje društva kćeri u sklopu vlastitih obveza dužne pažnje. Ako su društva kćeri obuhvaćena područjem primjene ove Direktive, ali matično društvo nije, i dalje bi im trebalo dopustiti dijeljenje resursa i informacija unutar grupe poduzeća. Međutim, društva kćeri trebala bi biti odgovorna za ispunjavanje obveza dužne pažnje iz ove Direktive.

(22)

Ispunjavanjem određenih obveza dužne pažnje na razini grupe ne bi se trebala dovoditi u pitanje građanskopravna odgovornost društava kćeri na temelju ove Direktive u odnosu na žrtve kojima je nanesena šteta. Ako su uvjeti za građanskopravnu odgovornost ispunjeni, društvo kći moglo bi se smatrati odgovornim za nastalu štetu, neovisno o tome je li obveze dužne pažnje izvršilo društvo kći ili matično društvo u ime društva kćeri.

(23)

Poslovni partneri ne bi trebali biti obvezni poduzeću koje ispunjava obveze koje proizlaze iz ove Direktive otkrivati informacije koje su poslovna tajna kako je definirana u Direktivi (EU) 2016/943 Europskog parlamenta i Vijeća (11), ne dovodeći u pitanje otkrivanje identiteta izravnih i neizravnih poslovnih partnera, ni ključne informacije potrebne za utvrđivanje stvarnih ili potencijalnih negativnih učinaka, ako je to potrebno i propisno opravdano radi usklađenosti poduzeća s obvezama dužne pažnje. Time se ne bi smjelo dovoditi u pitanje mogućnost poslovnih partnera da zaštite svoje poslovne tajne putem mehanizama uspostavljenih Direktivom (EU) 2016/943. Poslovni partneri nikada ne bi trebali biti obvezni otkrivati klasificirane podatke ili druge informacije čije bi otkrivanje ugrozilo osnovne interese državne sigurnosti.

(24)

Negativni učinci na ljudska prava i okoliš mogu nastati u poslovanju samog poduzeća, kao i u poslovanju njegovih društava kćeri i njegovih poslovnih partnera u lancima aktivnosti poduzeća, posebno na razini nabave sirovina i proizvodnje. Kako bi dužna pažnja imala smislen učinak, trebala bi obuhvaćati negativne učinke na ljudska prava i okoliš nastale tijekom većine životnog ciklusa proizvodnje, distribucije, prijevoza i skladištenja proizvoda ili pružanja usluga, na razini poslovanja samog poduzeća, kao i poslovanja njegovih društava kćeri i njegovih poslovnih partnera u lancima aktivnosti.

(25)

Lanac aktivnosti trebao bi obuhvaćati aktivnosti poslovnih partnera poduzeća na početku lanca povezane s proizvodnjom robe ili pružanjem usluga poduzeća, uključujući projektiranje, vađenje, nabavu, proizvodnju, prijevoz, skladištenje i isporuku sirovina, proizvoda ili dijelova proizvoda te razvoj proizvoda ili usluge, kao i aktivnosti poslovnih partnera poduzeća na kraju lanca povezane s distribucijom, prijevozom i skladištenjem proizvoda, ako poslovni partneri obavljaju te aktivnosti za poduzeće ili u ime poduzeća. Ova Direktiva ne bi trebala obuhvaćati odlaganje proizvoda. Osim toga, u okviru ove Direktive lanac aktivnosti ne bi trebao obuhvaćati distribuciju, prijevoz, skladištenje i odlaganje proizvoda koji podliježu kontroli izvoza od strane države članice, što znači ili kontroli izvoza na temelju Uredbe (EU) 2021/821 Europskog parlamenta i Vijeća (12) ili kontroli izvoza oružja, streljiva ili ratnog materijala na temelju nacionalnih kontrola izvoza, nakon što se izvoz proizvoda odobri. Ovu Direktivu dopunjuju drugi zakonodavni akti koji se, među ostalim, odnose na negativne štetne učinke u području ljudskih prava ili zaštite okoliša. Konkretno, Uredbom (EU) 2021/821 uspostavlja se režim za kontrolu izvoza, brokeringa, tehničke pomoći, provoza i prijenosa robe s dvojnom namjenom, koji, među ostalim, obuhvaća softver i tehnologije koji se mogu upotrebljavati za kibernetički nadzor. U okviru tog režima države članice trebale bi posebno voditi računa o riziku od toga da se takva roba upotrijebi u kontekstu unutarnje represije ili teških kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Osim toga, Uredbom (EU) 2019/125 Europskog parlamenta i Vijeća (13) zabranjuje se ili uređuje, ovisno o slučaju, izvoz robe, kao što su kemijske tvari, koja se upotrebljava ili bi se mogla upotrijebiti za izvršenje smrtne kazne ili za mučenje ili drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Nadalje, nekoliko drugih zakonodavnih inicijativa za cilj ima ublažavanje učinaka proizvoda na okoliš tijekom njihova cijelog životnog ciklusa, među ostalim utvrđivanjem zahtjevâ za ekološki dizajn na temelju aspekata održivosti i kružnosti proizvoda. Usklađenost s ovom Direktivom trebala bi olakšati usklađenost s odredbama i ciljevima tih drugih zakonodavnih akata te s uvjetima primjenjivih odobrenja koja se provode na temelju njih. Izvoznici bi u okviru svoje usklađenosti s tim drugim zakonodavnim aktima trebali uzeti u obzir rezultate svojih nalaza o dužnoj pažnji na temelju ove Direktive. Pojmom „lanac aktivnosti” kako je definiran u ovoj Direktivi ne dovode se u pitanje pojmovi „lanac vrijednosti” ili „lanac opskrbe” kako su definirani u drugom zakonodavstvu Unije ili u smislu tog zakonodavstva.

(26)

Definicija pojma „lanac aktivnosti” ne bi trebala uključivati aktivnosti poslovnih partnera poduzeća na kraju lanca povezane s uslugama poduzeća. Za regulirana financijska društva definicija pojma „lanac aktivnosti” ne bi trebala uključivati poslovne partnere na kraju lanca koji primaju njihove usluge i proizvode. Stoga, kad je riječ o reguliranim financijskim društvima, ovom bi Direktivom trebao biti obuhvaćen samo početni dio njihovih lanaca aktivnosti, ali ne i njihov krajnji dio.

(27)

Na temelju ove Direktive poduzeća osnovana u skladu s pravom države članice trebala bi podlijegati obvezama dužne pažnje kada ispunjavaju određene uvjete, koji uključuju promet i, u određenim slučajevima, pragove za broj zaposlenika. Iako su ti uvjeti izraženi za pojedinačne financijske godine, ova bi se Direktiva trebala primjenjivati samo ako ih je poduzeće ispunilo u svakoj od posljednje dvije uzastopne financijske godine i više se ne bi trebala primjenjivati ako ih poduzeće nije ispunilo u svakoj od posljednje dvije relevantne financijske godine. To vrijedi i za poduzeća osnovana u skladu s pravom treće zemlje, koja bi trebala ispuniti relevantni kriterij prometa u Uniji za svaku od posljednje dvije financijske godine. Radi jasnoće i uzimajući u obzir postupnu primjenu ove Direktive, i poduzeća iz Unije i poduzeća iz trećih zemalja trebaju ispunjavati kriterije tijekom dviju uzastopnih financijskih godina koje prethode relevantnim datumima primjene utvrđenima u skladu s pravilima o prenošenju ove Direktive. Kad je riječ o pragovima za broj zaposlenika, radnici zaposleni putem poduzeća za privremeno zapošljavanje i radnici koji su upućeni na temelju članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (14), trebali bi biti uključeni u izračun broja zaposlenika u poduzeću korisniku. Upućeni radnici u skladu s člankom 1. stavkom 3. točkama (a) i (b) Direktive 96/71/EZ trebali bi biti uključeni samo u izračun broja radnika poduzeća koje ih upućuje. U izračun broja zaposlenika trebalo bi uključiti i ostale radnike u nestandardnim oblicima zaposlenja ako ispunjavaju kriterije za utvrđivanje statusa radnika koje je utvrdio Sud Europske unije. Sezonske radnike trebalo bi uključiti u izračun broja zaposlenika razmjerno broju mjeseci tijekom kojih su zaposleni. Izračun pragova predviđenih ovom Direktivom trebao bi uključivati broj zaposlenika i promet podružnica poduzeća, koje su mjesta poslovanja različita od sjedišta i koje o njemu pravno ovise te se stoga smatraju dijelom poduzeća, u skladu s pravom Unije i nacionalnim pravom. To bi se trebalo odnositi i na grupu poduzeća ako se pragovi izračunavaju na konsolidiranoj osnovi. Osim ako je izričito navedeno drukčije, pragove koje treba zadovoljiti kako bi poduzeće bilo obuhvaćeno ovom Direktivom trebalo bi tumačiti kao pragove izračunane na pojedinačnoj osnovi.

(28)

Od poduzeća s poslovnim nastanom u Uniji s prosječno više od 1 000 zaposlenika i neto prometom na svjetskoj razini većim od 450 000 000 EUR u posljednjoj financijskoj godini za koju su godišnji financijski izvještaji doneseni ili su trebali biti doneseni, trebalo bi zahtijevati da se pridržavaju obveza dužne pažnje predviđenih ovom Direktivom. Ispunjavanje obveza dužne pažnje predviđenih ovom Direktivom trebalo bi se zahtijevati i od poduzeća koja su s neovisnim trećim poduzećima sklopila sporazume o franšizi ili licenciranju u Uniji u zamjenu za naknade za licenciju, ako se tim sporazumima osigurava zajednički identitet, zajednički poslovni koncept i primjena jedinstvenih poslovnih metoda i ako te naknade za licenciju iznose više od 22 500 000 EUR u posljednjoj financijskoj godini za koju su godišnji financijski izvještaji doneseni ili su trebali biti doneseni te pod uvjetom da je poduzeće imalo neto promet na svjetskoj razini veći od 80 000 000 EUR u posljednjoj financijskoj godini za koju su godišnji financijski izvještaji doneseni ili su trebali biti doneseni. Isto vrijedi i za krajnja matična društva grupâ poduzeća koja zajedno ispunjavaju te uvjete. U pogledu takvih krajnjih matičnih društava, obveze iz ove Direktive trebalo bi ispuniti krajnje matično društvo ili, ako je glavna djelatnost potonjeg držanje udjela u operativnim društvima kćerima i ne sudjeluje u donošenju upravljačkih, operativnih ili financijskih odluka koje utječu na grupu ili jedno ili više njezinih društava kćeri, umjesto toga krajnjeg matičnog društva jedno operativno društvo kći s poslovnim nastanom u Uniji, u skladu s uvjetima predviđenima u ovoj Direktivi.

(29)

Kako bi se u potpunosti ostvarili ciljevi ove Direktive koji se odnose na negativne učinke na ljudska prava i okoliš koje mogu uzrokovati poslovanje poduzeća te poslovanje njihovih društava kćeri i njihovih poslovnih partnera u lancima aktivnosti poduzećâ, njome bi trebalo obuhvatiti i poduzeća iz trećih zemalja sa znatnim poslovanjem u Uniji. Konkretnije, ova bi se Direktiva trebala primjenjivati na poduzeća iz trećih zemalja koja su ostvarila neto promet od najmanje 450 000 000 EUR u Uniji u financijskoj godini koja prethodi posljednjoj financijskoj godini. Ispunjavanje obveza dužne pažnje predviđenih ovom Direktivom trebalo bi se zahtijevati i od poduzeća koja su s neovisnim trećim poduzećima sklopila sporazume o franšizi ili licenciranju u Uniji u zamjenu za naknade za licenciju, ako se tim sporazumima osigurava zajednički identitet, zajednički poslovni koncept i primjena jedinstvenih poslovnih metoda i ako te naknade za licenciju iznose više od 22 500 000 EUR u Uniji u financijskoj godini koja prethodi posljednjoj financijskoj godini te pod uvjetom da je poduzeće imalo neto promet u Uniji veći od 80 000 000 EUR u financijskoj godini koja prethodi posljednjoj financijskoj godini. Isto vrijedi i za krajnja matična društva grupâ poduzeća koja zajedno ispunjavaju te uvjete. U pogledu takvih krajnjih matičnih društava, obveze iz ove Direktive trebalo bi ispuniti krajnje matično društvo ili, ako je glavna djelatnost potonjeg držanje udjela u operativnim društvima kćerima i ne sudjeluje u donošenju upravljačkih, operativnih ili financijskih odluka koje utječu na grupu ili jedno ili više njezinih društava kćeri, umjesto toga krajnjeg matičnog društva jedno operativno društvo kći s poslovnim nastanom u Uniji, u skladu s uvjetima predviđenima u ovoj Direktivi.

(30)

Za potrebe definiranja područja primjene ove Direktive u odnosu na poduzeća iz trećih zemalja trebalo bi odabrati opisani kriterij prometa jer se njime stvara teritorijalna veza između poduzećâ iz trećih zemalja i onih s područja Unije. Promet je zamjenska vrijednost za učinke koje bi aktivnosti tih poduzeća mogle imati na unutarnje tržište. U skladu s međunarodnim pravom, zbog takvih učinaka opravdana je primjena prava Unije na poduzeća iz trećih zemalja. Kako bi se osiguralo da se odredi relevantan promet dotičnih poduzeća, za poduzeća iz trećih zemalja trebalo bi primjenjivati metode za izračun neto prometa utvrđene u Direktivi 2013/34/EU Europskog parlamenta i Vijeća (15). Kako bi se osigurala učinkovita provedba ove Direktive, prag za broj zaposlenika ne bi se pak trebao primjenjivati kako bi se utvrdilo koja su poduzeća iz trećih zemalja obuhvaćena ovom Direktivom, jer se pojam „zaposlenici”, zadržan za potrebe ove Direktive, temelji na pravu Unije i ne može se lako prenijeti izvan Unije. U nedostatku jasne i dosljedne metodologije za utvrđivanje zaposlenika u poduzećima iz trećih zemalja, među ostalim u računovodstvenim okvirima, takav prag za broj zaposlenika stoga bi uzrokovao pravnu nesigurnost i nadzornim tijelima bilo bi teško primijeniti ga. Definicija pojma „promet” trebala bi se temeljiti na Direktivi 2013/34/EU kojom su već utvrđene metode za izračun neto prometa za poduzeća iz trećih zemalja, jer su definicije prometa i prihoda slične u međunarodnim računovodstvenim okvirima. Kako bi se osiguralo da nadzorno tijelo zna koja poduzeća iz trećih zemalja ostvaruju razinu prometa u Uniji koja je potrebna da budu obuhvaćena područjem primjene ove Direktive, ovom bi se Direktivom trebalo zahtijevati da ovlašteni predstavnik poduzeća iz treće zemlje ili samo poduzeće obavijesti nadzorno tijelo države članice u kojoj ovlašteni predstavnik poduzeća iz treće zemlje ima prebivalište ili poslovni nastan i, ako nije riječ o istoj državi, nadzorno tijelo države članice u kojoj je poduzeće ostvarilo većinu svojeg neto prometa u Uniji u financijskoj godini koja prethodi posljednjoj financijskoj godini, da je riječ o poduzeću obuhvaćenom područjem primjene ove Direktive. Ako je to potrebno za utvrđivanje države članice u kojoj je poduzeće iz treće zemlje ostvarilo većinu svojeg neto prometa u Uniji, država članica trebala bi moći od Komisije zatražiti da obavijesti državu članicu o neto prometu poduzeća iz treće zemlje ostvarenom u Uniji. Komisija bi trebala uspostaviti sustav za osiguravanje takve razmjene informacija.

(31)

Od ključne je važnosti da se uspostavi okvir Unije za odgovoran i održiv pristup globalnim lancima vrijednosti, s obzirom na to da su poduzeća važna okosnica u izgradnji održivog društva i gospodarstva. Zbog donošenja obvezujućeg prava u nekoliko država članica postalo je potrebno osigurati jednake uvjete za poduzeća kako bi se izbjegla fragmentacija i pružila pravna sigurnost poduzećima koja posluju na unutarnjem tržištu. Ipak, ovom se Direktivom ne bi trebalo spriječiti države članice da uvedu strože odredbe nacionalnog prava koje se razlikuju od odredaba utvrđenih u članku 8. stavcima 1. i 2., članku 10. stavku 1. i članku 11. stavku 1., među ostalim ako se takvim odredbama može neizravno povećati razina zaštite iz članka 8. stavaka 1. i 2., članka 10. stavka 1. i članka 11. stavka 1., kao što su odredbe o području primjene, definicijama, odgovarajućim mjerama za otklanjanje štete nastale zbog stvarnih negativnih učinaka, o provođenju smislene suradnje s dionicima i građanskopravnoj odgovornosti, kao ni da uvedu odredbe nacionalnog prava koje su specifičnije u smislu cilja ili obuhvaćenog područja, kao što su odredbe nacionalnog prava kojima se uređuju određeni negativni učinci ili određeni sektori djelatnosti, kako bi se postigla različita razina zaštite ljudskih, radnih i socijalnih prava, okoliša ili klime.

(32)

Ovom Direktivom žele se u potpunosti obuhvatiti ljudska prava, uključujući svih pet temeljnih načela i prava na radu kako su definirana u Deklaraciji MOR-a o temeljnim načelima i pravima na radu iz 1998. Kako bi se ostvario smislen doprinos tranziciji prema održivosti, dužnu pažnju na temelju ove Direktive trebalo bi provoditi u odnosu na negativne učinke na ljudska prava pojedinaca koji proizlaze iz zlouporabe nekog od prava sadržanih u međunarodnim instrumentima navedenima u dijelu I. odjeljku 1. priloga ovoj Direktivi. Pojam „zlouporaba” trebalo bi tumačiti u skladu s međunarodnim pravom o ljudskim pravima. Kako bi se osiguralo potpuno obuhvaćanje ljudskih prava, zlouporaba ljudskog prava koje nije izričito navedeno u dijelu I. odjeljku 1. priloga ovoj Direktivi, a koje poduzeće ili pravni subjekt mogu zloupotrijebiti, kojom se izravno narušava pravni interes zaštićen instrumentima ljudskih prava navedenima u dijelu I. odjeljku 2. priloga ovoj Direktivi također bi trebala biti dio negativnih učinaka na ljudska prava obuhvaćenih ovom Direktivom, pod uvjetom da je dotično poduzeće moglo razumno predvidjeti rizik od takve zlouporabe ljudskog prava, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, uključujući prirodu i opseg poslovanja poduzeća i njegova lanca aktivnosti, gospodarski sektor te zemljopisni i operativni kontekst. Osim toga. dužna pažnja trebala bi obuhvaćati negativne učinke na okoliš koji su posljedica kršenja neke od zabrana i obveza iz dijela II. priloga ovoj Direktivi, kao i negativne učinke koji su posljedica kršenja neke od zabrana iz dijela I. točaka 15. i 16. priloga ovoj Direktivi, uzimajući u obzir nacionalno zakonodavstvo povezano s odredbama instrumenata navedenih u prilogu. Te zabrane i obveze trebalo bi tumačiti i primjenjivati u skladu s međunarodnim pravom i općim načelima prava Unije u području okoliša na međunarodnoj razini i razini Unije, kako je utvrđeno u članku 191. UFEU-a. Te zabrane uključuju zabranu uzrokovanja mjerljive degradacije okoliša, kao što su štetna promjena tla, onečišćenje vode ili zraka, štetne emisije, prekomjerna potrošnja vode, degradacija zemljišta ili bilo koji drugi utjecaj na prirodne resurse, kao što je deforestacija, kojim se znatno narušavaju prirodni temelji za očuvanje i proizvodnju hrane, ili kojim se osobama uskraćuje pristup sigurnoj i čistoj vodi za piće, ili kojim se osobama otežava pristup sanitarnim objektima ili se sanitarni objekti uništavaju, ili kojim se šteti zdravlju, sigurnosti, uobičajenoj uporabi zemljišta ili zakonito stečenom posjedu osoba, ili koji znatno negativno utječe na usluge ekosustava putem kojih ekosustav izravno ili neizravno doprinosi dobrobiti ljudi. Kako bi se procijenilo je li šteta nanesena uslugama ekosustava znatna, u obzir bi, prema potrebi, trebalo uzeti sljedeće elemente: početno stanje zahvaćenog okoliša, je li šteta dugotrajna, srednjoročna ili kratkoročna, širenje štete i reverzibilnost štete. Obveze u pogledu dužne pažnje na temelju ove Direktive trebale bi stoga doprinijeti očuvanju i obnovi bioraznolikosti te poboljšanju stanja okoliša, posebno zraka, vode i tla, a među ostalim i boljoj zaštiti ljudskih prava. Komisija bi trebala biti ovlaštena za donošenje delegiranih akata radi izmjene priloga ovoj Direktivi za potrebe utvrđene u članku 3. stavku 2., među ostalim dodavanjem upućivanja na Konvenciju MOR-a o sigurnosti i zdravlju na radu iz 1981. (br. 155), nakon što je ratificiraju sve države članice, i na Konvenciju MOR-a o promicanju okvira za sigurnost i zdravlje na radu iz 2006. (br. 187), koje su dio temeljnih instrumenata MOR-a.

(33)

Ovisno o okolnostima, poduzeća će možda morati razmotriti dodatne standarde. Uzimajući u obzir, na primjer, posebne kontekste ili intersekcijske čimbenike, među ostalim rod, dob, rasu, etničku pripadnost, stalež, kastu, obrazovanje, migracijski status, invaliditet i socioekonomski status, u sklopu rodno i kulturno osjetljivog pristupa dužnoj pažnji poduzeća bi posebnu pozornost trebala posvetiti svim specifičnim negativnim učincima na pojedince koji bi, pojedinačno ili kao članovi određenih skupina ili zajednica, mogli biti izloženi povećanom riziku zbog marginalizacije, ranjivosti ili drugih okolnosti, što uključuje autohtone narode, kako su zaštićeni Deklaracijom UN-a o pravima autohtonih naroda, među ostalim kad je posrijedi dobrovoljan, prethodni i informirani pristanak. Poduzeća će pritom možda morati uzeti u obzir, prema potrebi, međunarodne instrumente, kao što su Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena i Konvencija o pravima osoba s invaliditetom.

(34)

Poduzeća bi također trebala biti dužna koristiti se svojim utjecajem kako bi doprinijela primjerenom životnom standardu u lancima aktivnosti. To se tumači tako da obuhvaća plaću za zaposlenike koja je dostatna za život odnosno dohodak za samozaposlene radnike i maloposjednike koji je dostatan za život, koji zarađuju u zamjenu za rad i proizvodnju.

(35)

U ovoj se Direktivi pristup „Jedno zdravlje”, kako ga tumači Svjetska zdravstvena organizacija, prepoznaje kao integrirani i ujedinjavajući pristup čiji je cilj održiva ravnoteža i optimizacija zdravlja ljudi, životinja i ekosustava. Pristupom „Jedno zdravlje” prepoznaje se da su zdravlje ljudi, domaćih i divljih životinja, biljaka i okoliša u širem smislu, uključujući ekosustave, usko povezani i međuovisni. Stoga je primjereno predvidjeti da bi dužna pažnja u području okoliša trebala obuhvaćati izbjegavanje degradacije okoliša koja dovodi do negativnih učinaka na zdravlje, kao što su epidemije, te bi se njome trebalo poštovati pravo na čist, zdrav i održiv okoliš.

(36)

Negativni učinci na ljudska prava i okoliš mogu biti isprepleteni s čimbenicima kao što su korupcija i podmićivanje ili pospješeni njima. Stoga će pri provedbi dužne pažnje u pogledu ljudskih prava i okoliša poduzeća možda morati uzeti u obzir te čimbenike, na način koji je u skladu s Konvencijom UN-a protiv korupcije.

(37)

Pri procjeni negativnih učinaka na ljudska prava poduzeća na raspolaganju imaju smjernice koje prikazuju kako njihove aktivnosti mogu utjecati na ljudska prava i koje je korporativno postupanje zabranjeno u skladu s međunarodno priznatim ljudskim pravima. Takve su smjernice, na primjer, uključene u Okvir UN-a za izvješćivanje o Vodećim načelima i vodič za tumačenje naslovljen „Korporativna odgovornost za poštovanje ljudskih prava”.

(38)

Kako bi postupala s odgovarajućom dužnom pažnjom u pogledu ljudskih prava i okoliša u odnosu na svoje poslovanje, poslovanje svojih društava kćeri i poslovanje svojih poslovnih partnera u svojim lancima aktivnosti, poduzeća obuhvaćena ovom Direktivom trebala bi integrirati dužnu pažnju u svoje politike i sustave upravljanja rizicima, utvrditi, ocijeniti, spriječiti, ublažiti i okončati stvarne i potencijalne negativne učinke na ljudska prava i okoliš te njihov razmjer svesti na najmanju moguću razinu i, prema potrebi, rangirati po prioritetu, osigurati otklanjanje štete povezane sa stvarnim negativnim učincima, provoditi smislenu suradnju s dionicima, uspostaviti i održavati mehanizam za prijavu i postupak za podnošenje pritužbi, pratiti djelotvornost mjera poduzetih u skladu sa zahtjevima predviđenima u ovoj Direktivi i javno izvješćivati o svojoj dužnoj pažnji. Radi veće jasnoće za poduzeća, u ovoj bi Direktivi trebalo jasno razlikovati posebno mjere sprečavanja i ublažavanja potencijalnih negativnih učinaka od mjera okončanja stvarnih negativnih učinaka ili, ako to nije moguće, svođenja njihovih razmjera na najmanju moguću razinu.

(39)

Kako bi se osiguralo da je dužna pažnja dio politika i sustava upravljanja rizicima poduzećâ i u skladu s relevantnim međunarodnim okvirom, poduzeća bi trebala integrirati dužnu pažnju u svoje relevantne politike i sustave upravljanja rizicima, na svim razinama poslovanja, te imati uspostavljenu politiku dužne pažnje. Politika dužne pažnje trebala bi se oblikovati uz prethodno savjetovanje sa zaposlenicima poduzeća i njihovim predstavnicima te bi trebala sadržavati opis pristupa koji poduzeće primjenjuje na dužnu pažnju, među ostalim i dugoročno, kodeks ponašanja u kojem se opisuju pravila i načela kojih se treba pridržavati u cijelom poduzeću, njegovim društvima kćerima i, prema potrebi, njegovim izravnim i neizravnim poslovnim partnerima te opis postupaka uspostavljenih radi integriranja dužne pažnje u relevantne politike i radi provedbe dužne pažnje, što uključuje mjere poduzete za provjeru usklađenosti s kodeksom ponašanja i za proširenje njegove primjene na poslovne partnere. U okviru politike dužne pažnje trebala bi se osigurati dužna pažnja na temelju procjene rizika. Kodeks ponašanja trebao bi se primjenjivati u svim relevantnim korporativnim funkcijama i poslovanju, što uključuje odluke o nabavi, zapošljavanju i kupnji. Za potrebe ove Direktive pojam zaposlenika trebalo bi tumačiti tako da uključuje radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje i ostale radnike u nestandardnim oblicima zaposlenja, pod uvjetom da ispunjavaju kriterije za utvrđivanje statusa radnika koje je utvrdio Sud Europske unije.

(40)

Kako bi ispunila svoje obveze dužne pažnje, poduzeća trebaju poduzeti odgovarajuće mjere u vezi s utvrđivanjem, sprečavanjem i okončavanjem negativnih učinaka te njihovim svođenjem na najmanju moguću razinu i otklanjanjem štete, kao i u vezi s provedbom smislene suradnje s dionicima tijekom cijelog postupka dužne pažnje. Pojam „odgovarajuće mjere” trebalo bi tumačiti kao mjere kojima se mogu postići ciljevi dužne pažnje učinkovitim otklanjanjem negativnih učinaka na način koji je razmjeran stupnju ozbiljnosti i izglednosti nastanka negativnog učinka i koje su poduzeću dostupne uz razumne napore, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, uključujući prirodu i razmjere negativnog učinka i relevantne čimbenike rizika. Ako se potrebne informacije, uključujući informacije koje se smatraju poslovnom tajnom, ne mogu dobiti uz razumne napore zbog činjeničnih ili pravnih prepreka, na primjer zato što poslovni partner odbija dostaviti informacije i ne postoji pravna osnova da ga se na to primora, za takve okolnosti ne može biti odgovorno poduzeće, ali bi ono trebalo moći objasniti zašto nije moglo dobiti takve informacije te bi trebalo poduzeti potrebne i razumne korake kako bi ih što prije dobilo.

(41)

U skladu s obvezama dužne pažnje predviđenima u ovoj Direktivi, poduzeće bi trebalo utvrditi i procijeniti stvarne ili potencijalne negativne učinke na ljudska prava i okoliš. Kako bi se omogućili sveobuhvatno utvrđivanje i procjena negativnih učinaka, takvo utvrđivanje i procjena trebali bi se temeljiti na kvantitativnim i kvalitativnim informacijama, među ostalim na relevantnim raščlanjenim podacima koje poduzeće može dobiti uz razumne napore. Poduzeća bi se trebala koristiti odgovarajućim metodama i resursima, što uključuje javna izvješća. Na primjer, kad je riječ o negativnim učincima na okoliš, poduzeće bi trebalo prikupiti informacije o početnim uvjetima na rizičnijim lokacijama ili u rizičnijim postrojenjima u njegovu lancu aktivnosti. U sklopu obveze utvrđivanja negativnih učinaka poduzeća bi trebala poduzeti odgovarajuće mjere u cilju mapiranja vlastita poslovanja, poslovanja svojih društava kćeri i, ako je to povezano s njihovim lancima aktivnosti, poslovanja svojih poslovnih partnera kako bi utvrdila opća područja u kojima je najizglednije da bi se negativni učinci mogli pojaviti i biti najozbiljniji. Na temelju rezultata takva mapiranja poduzeća bi trebala provesti dubinsku procjenu vlastita poslovanja, poslovanja svojih društava kćeri i, ako je to povezano s njihovim lancima aktivnosti, poslovanja svojih poslovnih partnera u područjima za koja je utvrđeno da je najizglednije da bi se u njima negativni učinci mogli pojaviti i biti najozbiljniji. Pri utvrđivanju i procjeni negativnih učinaka poduzeće bi na temelju ukupne procjene trebalo uzeti u obzir moguće relevantne čimbenike rizika, uključujući čimbenike rizika na razini poduzeća, kao na primjer: činjenicu je li poslovni partner poduzeće obuhvaćeno ovom Direktivom, čimbenike rizika povezane s poslovanjem, zemljopisne i kontekstualne čimbenike rizika, kao što je razina izvršavanja zakonodavstva s obzirom na vrstu negativnih učinaka, čimbenike rizika povezane s proizvodima i uslugama i sektorske čimbenike rizika. Pri utvrđivanju i procjeni negativnih učinaka poduzeća bi isto tako trebala utvrditi i procijeniti učinak poslovnog modela i strategija poslovnog partnera, što uključuje prakse trgovanja, nabave i određivanja cijena. Kako bi se ograničilo opterećenje manjih poduzeća uzrokovano zahtjevima za informacijama, ako se informacije koje su potrebne za utvrđivanje negativnih učinaka mogu dobiti od poslovnih partnera na različitim razinama njihovih lanaca aktivnosti, poduzeća bi trebala biti suzdržana kad je riječ o poslovnim partnerima koji sami ne predstavljaju rizik od negativnih učinaka i, ako je to razumno, dati prednost izravnom traženju detaljnijih informacija od poslovnih partnera na razinama u njihovim lancima aktivnosti za koje je mapiranje pokazalo da je najizglednije da će se na njima pojaviti stvarni ili potencijalni negativni učinci. Utvrđivanje negativnih učinaka trebalo bi obuhvaćati procjenu ljudskih prava i okolišnog konteksta na dinamičan način i u redovitim vremenskim razmacima: bez nepotrebne odgode nakon što dođe do znatne promjene, ali najmanje svakih 12 mjeseci, tijekom cijelog životnog ciklusa aktivnosti ili odnosa i kad god postoje opravdani razlozi za sumnju da bi se mogli pojaviti novi rizici. Znatnu promjenu trebalo bi tumačiti kao promjenu statusa quo u poslovanju samog poduzeća ili poslovanju njegovih društava kćeri ili poslovnih partnera, u pravnom ili poslovnom okružju ili bilo koji drugi bitan pomak u odnosu na situaciju poduzeća i kontekst njegova poslovanja. Primjeri znatne promjene mogli bi biti slučajevi kad poduzeće počne poslovati u novom gospodarskom sektoru ili na novom zemljopisnom području, počne proizvoditi nove proizvode ili izmijeni način proizvodnje postojećih proizvoda primjenom tehnologije s potencijalno većim negativnim učincima, ili promijeni svoju korporativnu strukturu restrukturiranjem ili spajanjem ili preuzimanjem. Opravdani razlozi za sumnju da postoje novi rizici mogu se pojaviti na različite načine, među ostalim saznanjem o negativnom učinku preko javno dostupnih informacija, suradnje s dionicima ili prijave. Ako poduzeća nemaju sve potrebne informacije o svojim lancima aktivnosti iako su poduzela odgovarajuće mjere kako bi utvrdila negativne učinke, trebala bi moći objasniti zašto nisu mogla dobiti te informacije i trebala bi poduzeti potrebne i razumne korake kako bi ih što prije dobila.

(42)

Izglednije je da će se kršenja ljudskih prava pojaviti na sukobima pogođenim i visokorizičnim područjima, kako su definirana u skladu s Uredbom (EU) 2017/821, i da će biti ozbiljna. Poduzeća bi to trebala uzeti u obzir pri integriranju dužne pažnje u svoje politike i sustave upravljanja rizicima kako bi osigurala da kodeksi ponašanja i postupci uspostavljeni radi provedbe dužne pažnje budu prilagođeni sukobima pogođenim i visokorizičnim područjima, na način koji je u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom, kako je utvrđeno u Ženevskim konvencijama iz 1949. i njihovim dodatnim protokolima. Poduzeća bi trebala imati u vidu da takve situacije predstavljaju posebne zemljopisne i kontekstualne čimbenike rizika pri provedbi dubinskih procjena u okviru postupka utvrđivanja i procjene, pri poduzimanju odgovarajućih mjera za sprečavanje, ublažavanje, okončanje i svođenje utvrđenih negativnih učinaka na najmanju moguću razinu te u okviru suradnje s dionicima. U tu se svrhu poduzeća mogu poslužiti Komisijinim smjernicama o procjeni čimbenika rizika povezanih sa sukobima pogođenim i visokorizičnim područjima, u kojima bi trebale biti uzete u obzir smjernice Programa UN-a za razvoj naslovljene „Pojačana dužna pažnja u pogledu ljudskih prava za poduzeća u područjima zahvaćenima sukobima. Vodič”.

(43)

Ovom Direktivom ne bi se trebala dovoditi u pitanje pravila o poslovnoj tajni koja se primjenjuju na odvjetnike ili druge certificirane stručnjake koji su u skladu s pravom Unije i nacionalnim pravom ovlašteni da zastupaju svoje stranke u sudskim postupcima.

(44)

Ako poduzeće ne može istodobno i u potpunosti spriječiti, ublažiti, okončati ili svesti na najmanju moguću razinu sve utvrđene stvarne i potencijalne negativne učinke, trebalo bi rangirati negativne učinke prema prioritetu na temelju njihove ozbiljnosti i vjerojatnosti da će nastati. Ozbiljnost negativnog učinka trebalo bi procijeniti na temelju njegova opsega, razmjera ili nepopravljivosti, pri čemu bi u obzir trebalo uzeti težinu učinka, uključujući broj osoba koje su pogođene ili će biti pogođene, mjeru u kojoj je okoliš oštećen ili bi mogao biti oštećen ili na drugi način pogođen, nepovratnost učinka i ograničenja u pogledu mogućnosti da se u razumnom roku ponovno uspostavi situacija ekvivalentna situaciji u kojoj su se pogođene osobe ili okoliš nalazili prije učinka. Nakon što se u razumnom roku otklone najozbiljniji i najvjerojatniji negativni učinci, poduzeće bi trebalo otkloniti manje ozbiljne i manje vjerojatne negativne učinke. S druge strane, stvarni ili potencijalni utjecaj poduzeća na njegove poslovne partnere, razina uključenosti poduzeća u negativni učinak, blizina društva kćeri ili poslovnog partnera ili njegova potencijalna odgovornost ne bi se trebali smatrati relevantnim čimbenicima za rangiranje negativnih učinaka prema prioritetu.

(45)

U skladu s obvezama dužne pažnje utvrđenima ovom Direktivom, ako poduzeće utvrdi potencijalne negativne učinke na ljudska prava ili okoliš, trebalo bi poduzeti odgovarajuće mjere kako bi ih spriječilo ili na odgovarajući način ublažilo. Kako bi se poduzećima osigurala pravna jasnoća i sigurnost, ovom bi se Direktivom trebale utvrditi mjere koje bi se trebale očekivati od poduzeća radi sprečavanja i ublažavanja potencijalnih negativnih učinaka, ako je to relevantno ovisno o okolnostima. Pri procjeni odgovarajućih mjera za sprečavanje ili primjereno ublažavanje negativnih učinaka u obzir bi trebalo uzeti takozvanu „razinu uključenosti poduzeća u negativni učinak”, u skladu s međunarodnim okvirima i sposobnosti poduzeća da utječe na poslovnog partnera koji uzrokuje ili zajednički uzrokuje negativni učinak. Poduzeća bi trebala poduzeti odgovarajuće mjere kako bi spriječila ili ublažila negativne učinke koje uzrokuju sama (takozvano „uzrokovanje” negativnog učinka, kako se navodi u međunarodnom okviru) ili zajednički sa svojim društvima kćerima ili poslovnim partnerima (takozvano „doprinošenje” negativnom učinku, kako se navodi u međunarodnom okviru). To vrijedi neovisno o tome uzrokuju li negativni učinak i treće strane izvan lanca aktivnosti poduzeća. Zajedničko uzrokovanje negativnog učinka nije ograničeno na slučajeve kad su poduzeće i njegovo društvo kći ili poslovni partner jednako uključeni u negativni učinak, već bi trebalo obuhvaćati sve radnje ili propuste poduzeća koji uzrokuju negativni učinak u kombinaciji s radnjama ili propustima društava kćeri ili poslovnih partnera, što uključuje i slučajeve kad poduzeće znatno olakšava uzrokovanje negativnog učinka ili potiče poslovnog partnera na njegovo uzrokovanje, isključujući male ili beznačajne doprinose. Ako negativne učinke u lancima aktivnosti poduzeća nisu uzrokovala poduzeća, sama ili zajednički s drugim pravnim subjektima, već je negativni učinak uzrokovao samo njihov poslovni partner u lancima aktivnosti poduzeća (takozvana „izravna povezanost s” negativnim učinkom, kako se navodi u međunarodnom okviru), ona bi ipak trebala nastojati iskoristiti svoj utjecaj kako bi spriječila ili ublažila negativne učinke koje su uzrokovali njihovi poslovni partneri ili povećati svoj utjecaj da to učine. Upotrebom samo pojma „uzrokovanja” negativnih učinaka umjesto navedenih pojmova koji se upotrebljavaju u međunarodnim okvirima izbjegava se zabuna s postojećim pravnim pojmovima u nacionalnim pravnim sustavima, a istodobno se obuhvaćaju isti uzročni odnosi opisani u tim okvirima. U tom kontekstu, u skladu s međunarodnim okvirima, utjecaj poduzeća na poslovnog partnera s jedne bi strane trebao uključivati njegovu sposobnost da uvjeri poslovnog partnera da spriječi negativne učinke (na primjer tržišnom moći, pretkvalifikacijskim zahtjevima, povezivanjem poslovnih poticaja s ljudskim pravima i ekološkom djelotvornošću), a s druge strane stupanj utjecaja ili učinka poluge koje bi poduzeće moglo razumno ostvariti, na primjer suradnjom s predmetnim poslovnim partnerom ili suradnjom s drugim poduzećem koje je izravni poslovni partner poslovnog partnera povezanoga s negativnim učinkom.

(46)

Kako bi ispunila obvezu sprečavanja i ublažavanja iz ove Direktive, od poduzeća bi trebalo zahtijevati da prema potrebi poduzmu odgovarajuće mjere navedene u nastavku. Ako je potrebno, zbog složenosti preventivnih mjera, poduzeća bi trebala izraditi i provesti plan preventivnih mjera. Poduzeća bi trebala tražiti ugovorna jamstva od izravnog poslovnog partnera da će osigurati usklađenost s kodeksom ponašanja i po potrebi planom preventivnih mjera, među ostalim traženjem odgovarajućih ugovornih jamstava od svojih partnera u onoj mjeri u kojoj su njihove aktivnosti dio lanaca aktivnosti poduzećâ. Ugovorna jamstva trebala bi biti osmišljena tako da se osigura primjerena podjela odgovornosti između poduzeća i poslovnog partnera. Ugovorna jamstva trebala bi biti popraćena odgovarajućim mjerama za provjeru usklađenosti. Međutim, poduzeće bi trebalo biti obvezno samo zatražiti ugovorna jamstva jer njihovo dobivanje može ovisiti o okolnostima. Kako bi sveobuhvatno spriječila potencijalne negativne učinke, poduzeća bi trebala provoditi i financijska ili nefinancijska ulaganja, prilagodbe ili nadogradnje radi sprečavanja negativnih učinaka te surađivati s drugim poduzećima, u skladu s pravom Unije. Ako je to relevantno, poduzeća bi trebala prilagoditi svoje poslovne planove, opće strategije i poslovanje, uključujući prakse nabave, te razviti i provoditi politike nabave kojima se doprinosi tome da njihovi dobavljači primaju plaće i ostvaruju prihode dostatne za život kojima se ne potiču potencijalni negativni učinci na ljudska prava ili okoliš. Kako bi djelotvorno i učinkovito postupala s dužnom pažnjom, poduzeća bi ujedno trebala provesti potrebne izmjene ili poboljšanja svoje prakse projektiranja i distribucije kako bi otklonila negativne učinke koji nastaju na početku i na kraju njihova lanaca aktivnosti, prije i nakon proizvodnje proizvoda. Uvođenje i prilagodba takvih praksi, ovisno o slučaju, mogli bi biti posebno relevantni za poduzeće kako bi se izbjegao negativan učinak u prvom stupnju. Takve bi mjere mogle biti relevantne i za otklanjanje negativnih učinaka koje su zajednički uzrokovali poduzeće i njegovi poslovni partneri, primjerice zbog rokova ili specifikacija koje je odredilo poduzeće. Osim toga, zahvaljujući boljem dijeljenju vrijednosti duž lanca aktivnosti prakse odgovorne nabave ili distribucije doprinose borbi protiv dječjeg rada, koji je česta pojava u zemljama ili na područjima s visokom stopom siromaštva. Poduzeća bi također trebala pružati ciljanu i razmjernu potporu malom i srednjem poduzeću (MSP) koji je poslovni partner poduzeća, ako je to potrebno s obzirom na resurse, znanje i ograničenja MSP-a, među ostalim pružanjem ili omogućivanjem izgradnje kapaciteta, osposobljavanja ili nadogradnje upravljačkih sustava te, ako bi se usklađenošću s kodeksom ponašanja ili planom preventivnih mjera ugrozila održivost MSP-a, pružanjem ciljane i razmjerne financijske potpore, kao što su izravno financiranje, zajmovi s niskim kamatama, jamstva za nastavak nabave ili pomoć u osiguravanju financiranja. Pojam „ugrožavanje održivosti MSP-a” trebalo bi tumačiti tako da bi moglo dovesti do stečaja MSP-a ili taj MSP dovesti u neizbježnu situaciju stečaja.

(47)

Suzbijanje štetnih praksi nabave i cjenovnih pritisaka na proizvođače, osobito na manje gospodarske subjekte, posebno je važno u pogledu prodaje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Kako bi se riješio problem neravnoteže moći u poljoprivrednom sektoru i osigurale pravedne cijene u svim karikama lanca opskrbe hranom te ojačao položaj poljoprivrednika, veliki prerađivači hrane i trgovci na malo trebali bi prilagoditi svoje prakse nabave te razviti i primjenjivati politike nabave kojima se doprinosi plaćama i dohocima dostatnima za život njihovih dobavljača. Primjenom samo na poslovno ponašanje najvećih subjekata, to jest na one s neto prometom na svjetskoj razini većim od 450 milijuna EUR, ova bi Direktiva trebala koristiti poljoprivrednim proizvođačima čija je pregovaračka moć manja. Usto, s obzirom na to da poduzeća osnovana u skladu s pravom treće zemlje jednako podliježu ovoj Direktivi, poljoprivredni proizvođači u Uniji zaštitili bi se od nepoštenog tržišnog natjecanja i štetnih praksi subjekata s poslovnim nastanom i u Uniji i izvan nje.

(48)

Kako bi se odrazio puni raspon mogućnosti za poduzeće u slučajevima u kojima se potencijalni negativni učinci nisu mogli otkloniti opisanim preventivnim mjerama niti mjerama ublažavanja, ova bi Direktiva trebala obuhvaćati i mogućnost poduzeća da zatraži ugovorna jamstva od neizravnog poslovnog partnera radi postizanja usklađenosti s kodeksom ponašanja poduzeća ili planom preventivnih mjera te da provede odgovarajuće mjere radi provjere usklađenosti neizravnog poslovnog partnera s ugovornim jamstvima.

(49)

Moguće je da bi za sprečavanje potencijalnih negativnih učinaka bila potrebna suradnja s nekim drugim poduzećem, na primjer na razini neizravnog poslovnog partnera poduzeća, koje ima izravan ugovorni odnos s predmetnim neizravnim poslovnim partnerom. U nekim slučajevima suradnja s drugim subjektima mogla bi biti jedini realističan način za sprečavanje potencijalnih negativnih učinaka koje uzrokuju čak i izravni poslovni partneri, ako utjecaj poduzeća nije dovoljan. Poduzeće bi trebalo surađivati sa subjektom koji samostalno ili zajedno s poduzećem može najučinkovitije spriječiti ili ublažiti potencijalne negativne učinke ili s drugim pravnim subjektima, pri čemu treba poštovati primjenjivo pravo, posebno u području tržišnog natjecanja.

(50)

Kako bi se osiguralo da odgovarajuće mjere za sprečavanje i ublažavanje potencijalnih negativnih učinaka budu djelotvorne, poduzeća bi, kao krajnju mjeru nakon pokušaja sprečavanja i ublažavanja potencijalnih negativnih učinaka, trebala dati prednost suradnji s poslovnim partnerima u svojim lancima aktivnosti umjesto raskida poslovnog odnosa. Međutim, u slučajevima u kojima se potencijalni negativni učinci nisu mogli otkloniti takvim odgovarajućim mjerama, ova Direktiva trebala bi obuhvaćati i obvezu poduzećâ da, kao krajnju mjeru, s predmetnim partnerom ne uspostavljaju nove odnose i ne produljuju postojeće te da, ako postoji razumna mogućnost promjene, upotrebom ili povećanjem utjecaja poduzeća u vidu privremene suspenzije poslovnog odnosa u vezi s predmetnim aktivnostima bez nepotrebne odgode donesu i provedu plan pojačanih preventivnih mjera za predmetni negativni učinak, što uključuje poseban i primjeren vremenski okvir za donošenje i provedbu svih mjera iz tog plana, tijekom kojeg poduzeće može tražiti i alternativne poslovne partnere. Čimbenici za određivanje primjerenosti vremenskog okvira za donošenje i provedbu takvih mjera mogli bi uključivati ozbiljnost negativnog učinka, potrebu za utvrđivanjem eventualnih dodatnih negativnih učinaka i poduzimanjem koraka za njihovo sprečavanje ili ublažavanje, uključujući učinke na MSP-ove ili maloposjednike. Poduzeća bi trebala suspendirati poslovne odnose s tim poslovnim partnerom, čime se povećava njihov utjecaj i izgledi za otklanjanje predmetnog učinka. Ako se ne može razumno očekivati da bi ta nastojanja bila uspješna, na primjer ako je država nametnula prisilni rad ili ako se provedbom plana pojačanih preventivnih mjera negativni učinak nije spriječio ili ublažio, od poduzeća bi trebalo zahtijevati da raskine poslovni odnos povezan s predmetnim aktivnostima ako je potencijalni negativni učinak ozbiljan. Kako bi poduzećima omogućile da ispune tu obvezu, države članice trebale bi osigurati mogućnost raskida poslovnog odnosa u ugovorima koji su uređeni njihovim zakonima. Pri donošenju odluke o raskidu ili suspenziji poslovnog odnosa poduzeće bi trebalo procijeniti bi li se moglo razumno očekivati da će negativni učinci tog postupka biti naočigled ozbiljniji od negativnog učinka koji se nije mogao spriječiti ili na odgovarajući način ublažiti. Ako poduzeća privremeno suspendiraju ili raskinu poslovni odnos, trebala bi poduzeti korake za sprečavanje, ublažavanje ili okončavanje učinaka suspenzije ili raskida, o tome u razumnom roku obavijestiti poslovnog partnera i nastaviti preispitivati tu odluku. Moguće je da je za sprečavanje negativnih učinaka na razini neizravnih poslovnih odnosa potrebna suradnja s nekim drugim subjektom. U nekim bi slučajevima suradnja s drugim poduzećem mogla biti jedini realističan način za sprečavanje negativnih učinaka na razini neizravnih poslovnih odnosa, posebno ako neizravni poslovni partner nije spreman sklopiti ugovor s predmetnim poduzećem.

(51)

Iako regulirana financijska društva podliježu obvezama dužne pažnje samo za početni dio svojih lanaca aktivnosti, iz posebnosti financijskih usluga i iz Smjernica za multinacionalna poduzeća proizlazi koje su vrste mjera primjerene i učinkovite za sudjelovanje financijskih poduzeća u postupcima dužne pažnje. Kako je istaknuto i u Smjernicama za multinacionalna poduzeća, potrebno je uzeti u obzir posebnosti financijskih usluga. Od reguliranih financijskih društava očekuje se da uzmu u obzir negativne učinke i da iskoriste takozvana sredstva utjecaja kako bi utjecala na poduzeća. Jedan od načina za izvršavanje utjecaja može biti ostvarivanje prava dioničara.

(52)

Kad je riječ o izravnim i neizravnim poslovnim partnerima, industrijske i višedioničke inicijative mogu pomoći u stvaranju dodatnih sredstava utjecaja kako bi se utvrdili, ublažili i spriječili negativni učinci. Stoga bi poduzeća trebala moći sudjelovati u takvim inicijativama kako bi poduprla provedbu obveza utvrđenih u člancima od 7. do 16. ove Direktive u onoj mjeri u kojoj su takvi programi i inicijative primjereni za potporu ispunjavanju tih obveza. Pojam „inicijative” ima široko značenje i obuhvaća kombinaciju dobrovoljnih postupaka, alata i mehanizama dužne pažnje koje razvijaju i nadziru vlade, industrijska udruženja, zainteresirane organizacije, uključujući organizacije civilnog društva, ili skupine ili njihove kombinacije, u kojima bi poduzeća mogla sudjelovati kako bi poduprla provedbu obveza dužne pažnje. Nakon što procijene njihovu primjerenost, poduzeća bi mogla iskoristiti relevantne analize rizika koje su provedene u okviru industrijskih ili višedioničkih inicijativa ili koju su proveli članovi tih inicijativa ili bi se mogla pridružiti tim analizama te bi mogla poduzeti učinkovite odgovarajuće mjere u okviru takvih inicijativa ili se pridružiti tim mjerama. Pritom bi poduzeća trebala pratiti učinkovitost takvih mjera i nastaviti poduzimati odgovarajuće mjere ako je to potrebno kako bi osigurala ispunjavanje svojih obveza. Kako bi se osigurala potpunost informacija o takvim inicijativama, Direktiva bi trebala upućivati i na mogućnost da Komisija i države članice olakšaju širenje informacija o takvim programima ili inicijativama i njihovim ishodima. Komisija bi u suradnji s državama članicama trebala izdati smjernice u kojima se utvrđuju kriteriji prikladnosti i metodologija koju poduzeća trebaju primjenjivati kako bi procijenila prikladnost industrijskih i višedioničkih inicijativa. Poduzeća bi također mogla iskoristiti verifikaciju koju provodi neovisna treća strana za poduzeća u svojim lancima aktivnosti i od njih kako bi poduprla provedbu obveza dužne pažnje, u mjeri u kojoj je takva verifikacija primjerena za potporu ispunjavanju relevantnih obveza. Verifikaciju koju provodi neovisna treća strana mogla bi provoditi druga poduzeća ili bi se ona mogla provoditi u okviru industrijskih ili višedioničkih inicijativa. Neovisni verifikatori treće strane trebali bi postupati objektivno i potpuno neovisno o poduzeću, biti bez ikakvog sukoba interesa i ne podlijegati izravnom ili neizravnom vanjskom utjecaju te ne bi trebali poduzimati ništa što nije u skladu s njihovom neovisnošću. Trebali bi biti iskusni i stručni za pitanja okoliša ili ljudskih prava, ovisno o prirodi negativnog učinka, te odgovarati za kvalitetu i pouzdanost verifikacije. Komisija bi u suradnji s državama članicama trebala izdati smjernice u kojima se određuju kriteriji prikladnosti i metodologija koju poduzeća trebaju primjenjivati kako bi procijenila prikladnost verifikatora treće strane, kao i smjernice za praćenje točnosti, učinkovitosti i cjelovitosti verifikacije koju provodi treća strana. Te su smjernice ključne kako bi se otklonili nedostaci neučinkovitih revizija. Poduzeća koja sudjeluju u industrijskim ili višedioničkim inicijativama ili koja se za potporu provedbi obveza dužne pažnje koriste verifikacijom koju provodi treća strana ili ugovornim klauzulama i dalje se trebaju moći sankcionirati ili smatrati odgovornima za kršenja ove Direktive i štetu koju su zbog toga pretrpjele žrtve.

(53)

U skladu s obvezama dužne pažnje utvrđenima ovom Direktivom, ako poduzeće utvrdi stvarne negativne učinke na ljudska prava ili okoliš, trebalo bi poduzeti odgovarajuće mjere kako bi ih okončalo. Može se očekivati da je poduzeće u stanju okončati stvarne negativne učinke u vlastitom poslovanju i u poslovanju svojih društava kćeri. Međutim, trebalo bi pojasniti da bi u slučajevima u kojima se negativni učinci ne mogu okončati poduzeća trebala svesti njihov razmjer na najmanju moguću razinu. Kako bi se negativni učinci sveli na najmanju moguću mjeru, trebalo bi zahtijevati ishod koji je najbliži okončanju negativnog učinka. Stoga bi poduzeće periodično trebalo ponovno procijeniti okolnosti koje su ga spriječile u tome da okonča negativni učinak te preispitati može li se on okončati u tom trenutku. Kako bi se poduzećima pružila pravna jasnoća i sigurnost, ovom bi Direktivom trebalo utvrditi koje bi se mjere trebale zahtijevati od poduzeća kako bi se okončali stvarni negativni učinci na ljudska prava i okoliš, odnosno kako bi se sveli na najmanju moguću mjeru, prema potrebi ovisno o okolnostima. Pri procjeni odgovarajućih mjera za okončanje negativnih učinaka ili svođenje njihovih razmjera na najmanju moguću razinu u obzir bi trebalo uzeti takozvanu „razinu uključenosti poduzeća u negativni učinak”, u skladu s međunarodnim okvirima i sposobnosti poduzeća da utječe na poslovnog partnera koji uzrokuje ili zajednički uzrokuje negativni učinak. Poduzeća bi trebala poduzeti odgovarajuće mjere kako bi okončala negativne učinke ili svela njihove razmjere na najmanju moguću mjeru, što se odnosi na negativne učinke koje uzrokuju sama (takozvano „uzrokovanje” negativnog učinka, kako se navodi u međunarodnom okviru) ili zajednički sa svojim društvima kćerima ili poslovnim partnerima (takozvano „doprinošenje” negativnom učinku, kako se navodi u međunarodnom okviru). To vrijedi neovisno o tome uzrokuju li negativni učinak i treće strane izvan lanca aktivnosti poduzeća. Zajedničko uzrokovanje negativnog učinka nije ograničeno na slučajeve kad su poduzeće i njegovo društvo kći ili poslovni partner jednako uključeni u negativni učinak, već bi trebalo obuhvaćati sve radnje ili propuste poduzeća koji uzrokuju negativni učinak u kombinaciji s radnjama ili propustima društava kćeri ili poslovnih partnera, što uključuje i slučajeve kad poduzeće znatno olakšava uzrokovanje negativnog učinka ili potiče poslovnog partnera na njegovo uzrokovanje, isključujući male ili beznačajne doprinose. Ako negativne učinke u lancima aktivnosti poduzeća nisu uzrokovala poduzeća, sama ili zajednički s drugim pravnim subjektima, već je negativni učinak uzrokovao samo njihov poslovni partner u lancima aktivnosti poduzećâ (takozvana „izravna povezanost s” negativnim učinkom, kako se navodi u međunarodnom okviru), ona bi ipak trebala nastojati iskoristiti svoj utjecaj kako bi okončala negativne učinke koje su uzrokovali njihovi poslovni partneri ili svela njihove razmjere na najmanju moguću mjeru ili bi trebala povećati svoj utjecaj da to učine. Upotrebom samo pojma „uzrokovanja” negativnih učinaka umjesto navedenih pojmova koji se upotrebljavaju u međunarodnim okvirima izbjegava se zabuna s postojećim pravnim pojmovima u nacionalnim pravnim sustavima, a istodobno se obuhvaćaju isti uzročni odnosi opisani u tim okvirima. U tom kontekstu, u skladu s međunarodnim okvirima, utjecaj poduzeća na poslovnog partnera s jedne bi strane trebao uključivati njegovu sposobnost da uvjeri poslovnog partnera u to da okonča negativne učinke ili svede njihove razmjere na najmanju moguću mjeru (na primjer tržišnom snagom, pretkvalifikacijskim zahtjevima, povezivanjem poslovnih poticaja s ljudskim pravima i ekološkom djelotvornošću), a s druge strane stupanj utjecaja koji bi poduzeće moglo razumno ostvariti, na primjer suradnjom s predmetnim poslovnim partnerom ili suradnjom s drugim poduzećem koje je izravni poslovni partner poslovnog partnera povezanoga s negativnim učinkom.

(54)

Kako bi ispunila obvezu da okončaju stvarne negativne učinke ili njihove razmjere svedu na najmanju moguću mjeru na temelju ove Direktive, od poduzeća bi trebalo zahtijevati da prema potrebi poduzmu odgovarajuće mjere navedene u nastavku. Ako je to potrebno zbog činjenice da se negativni učinak ne može odmah okončati, poduzeća bi trebala izraditi i provesti plan korektivnih mjera. Poduzeća bi trebala tražiti ugovorna jamstva od izravnog poslovnog partnera da će osigurati usklađenost s kodeksom ponašanja i po potrebi planom korektivnih mjera, među ostalim traženjem odgovarajućih ugovornih jamstava od svojih partnera u onoj mjeri u kojoj su njihove aktivnosti dio lanaca aktivnosti poduzećâ. Ugovorna jamstva trebala bi biti osmišljena tako da se osigura primjerena podjela odgovornosti između poduzeća i poslovnog partnera. Ugovorna jamstva trebala bi biti popraćena odgovarajućim mjerama za provjeru usklađenosti. Međutim, poduzeće bi trebalo biti obvezno samo zatražiti ugovorna jamstva jer njihovo dobivanje može ovisiti o okolnostima. Poduzeća bi također trebala izvršavati financijska ili nefinancijska ulaganja, prilagodbe ili nadogradnje u cilju okončanja negativnih učinaka ili svođenja njihovih razmjera na najmanju moguću mjeru te surađivati s drugim poduzećima, u skladu s pravom Unije. Ako je to relevantno, poduzeća bi trebala prilagoditi svoje poslovne planove, opće strategije i poslovanje, uključujući prakse nabave, te razviti i provoditi politike nabave kojima se doprinosi tome da njihovi dobavljači primaju plaće i ostvaruju prihode dostatne za život kojima se ne potiču stvarni negativni učinci na ljudska prava ili okoliš. Kako bi djelotvorno i učinkovito postupala s dužnom pažnjom, poduzeća bi ujedno trebala provesti potrebne izmjene ili poboljšanja svoje prakse projektiranja i distribucije kako bi otklonila negativne učinke koji nastaju na početku i na kraju njihova lanaca aktivnosti, prije i nakon proizvodnje proizvoda. Uvođenje i prilagodba takvih praksi, ovisno o slučaju, mogli bi biti posebno relevantni za poduzeće kako bi se izbjegao negativan učinak u prvom stupnju. Takve bi mjere mogle biti relevantne i za otklanjanje negativnih učinaka koje su zajednički uzrokovali poduzeće i njegovi poslovni partneri, primjerice zbog rokova ili specifikacija koje je odredilo poduzeće. Osim toga, zahvaljujući boljem dijeljenju vrijednosti duž lanca aktivnosti prakse odgovorne nabave ili distribucije doprinose borbi protiv dječjeg rada, koji je česta pojava u zemljama ili na područjima s visokom stopom siromaštva. Poduzeća bi također trebala pružati ciljanu i razmjernu potporu MSP-u koji je poslovni partner poduzeća, ako je to potrebno s obzirom na resurse, znanje i ograničenja MSP-a, među ostalim pružanjem ili omogućavanjem izgradnje kapaciteta, osposobljavanja ili nadogradnje upravljačkih sustava te, ako bi se usklađenošću s kodeksom ponašanja ili planom korektivnih mjera ugrozila održivost MSP-a, pružanjem ciljane i razmjerne financijske potpore, kao što su izravno financiranje, zajmovi s niskim kamatama, jamstva za nastavak nabave ili pomoć u osiguravanju financiranja. Pojam „ugrožavanje održivosti MSP-a” trebalo bi tumačiti tako da bi moglo dovesti do stečaja MSP-a ili taj MSP dovesti u neizbježnu situaciju stečaja.

(55)

Kako bi se odrazio puni raspon mogućnosti za poduzeće u slučajevima u kojima se stvarni negativni učinci nisu mogli otkloniti opisanim mjerama niti mjerama ublažavanja, ova bi Direktiva trebala obuhvaćati i mogućnost poduzeća da zatraži ugovorna jamstva od neizravnog poslovnog partnera radi postizanja usklađenosti s kodeksom ponašanja poduzeća ili planom korektivnih mjera te da provede odgovarajuće mjere radi provjere usklađenosti neizravnog poslovnog partnera s ugovornim jamstvima.

(56)

Ako se ugovorna jamstva dobiju od MSP-a koji je neizravni poslovni partner, poduzeća bi trebala procijeniti trebaju li ugovorna jamstva biti popraćena odgovarajućim mjerama za MSP-ove. Ako MSP zatraži plaćanje dijela troška ili u dogovoru s poduzećem, MSP bi trebao moći podijeliti rezultate verifikacije s drugim poduzećima.

(57)

Kako bi se osiguralo da odgovarajuće mjere za okončanje stvarnih negativnih učinaka ili njihovo svođenje na najmanju moguću mjeru budu djelotvorne, poduzeća bi, kao krajnju mjeru nakon pokušaja okončavanja stvarnih negativnih učinaka ili svođenja njihova razmjera na najmanju moguću mjeru, trebala dati prednost suradnji s poslovnim partnerima u svojim lancima aktivnosti umjesto raskida poslovnog odnosa. Međutim, u slučajevima u kojima se stvarni negativni učinci nisu mogli okončati ili čiji se razmjer nije mogao prikladno svesti na najmanju moguću mjeru takvim odgovarajućim mjerama, ova Direktiva trebala bi obuhvaćati i obvezu poduzećâ da, kao krajnju mjeru, s predmetnim partnerom ne uspostavljaju nove odnose i ne produljuju postojeće te da, ako postoji razumna mogućnost promjene, upotrebom ili povećanjem utjecaja poduzeća u vidu privremene suspenzije poslovnog odnosa u vezi s predmetnim aktivnostima bez nepotrebne odgode donesu i provedu plan pojačanih korektivnih mjera za predmetni negativni učinak, što uključuje poseban i primjeren vremenski okvir za donošenje i provedbu svih mjera iz tog plana, tijekom kojeg poduzeće može tražiti i alternativne poslovne partnere. Čimbenici za određivanje primjerenosti vremenskog okvira za donošenje i provedbu tih mjera mogli bi uključivati ozbiljnost negativnog učinka, potrebu za utvrđivanjem eventualnih dodatnih negativnih učinaka i poduzimanjem koraka za njihovo okončanje ili svođenje njihovih razmjera na najmanju moguću razinu, kao i učinke na MSP-ove ili maloposjednike. Poduzeća bi trebala suspendirati poslovne odnose s tim poslovnim partnerom, čime se povećava njihov utjecaj i izgledi za otklanjanje predmetnog učinka. Ako se ne može razumno očekivati da bi ta nastojanja bila uspješna, na primjer ako je država nametnula prisilni rad ili ako se provedbom plana pojačanih korektivnih mjera negativni učinak nije okončao ili se njegov razmjer nije sveo na najmanju moguću mjeru, od poduzeća bi trebalo zahtijevati da raskine poslovni odnos u vezi s predmetnim aktivnostima ako je stvarni negativni učinak ozbiljan. Kako bi poduzećima omogućile da ispune tu obvezu, države članice trebale bi osigurati mogućnost raskida poslovnog odnosa u ugovorima koji su uređeni njihovim zakonima. Pri donošenju odluke o raskidu ili suspenziji poslovnog odnosa poduzeće bi trebalo procijeniti bi li se moglo razumno očekivati da će negativni učinci tog postupka biti naočigled ozbiljniji od negativnog učinka koji se nije mogao okončati ili se njegov razmjer nije mogao primjereno svesti na najmanju moguću mjeru. Ako poduzeća privremeno suspendiraju ili raskinu poslovni odnos, trebala bi poduzeti korake za sprečavanje, ublažavanje ili okončavanje učinaka suspenzije ili raskida, o tome u razumnom roku obavijestiti poslovnog partnera i nastaviti preispitivati tu odluku. Moguće je da je za okončanje negativnih učinaka na razini neizravnih poslovnih odnosa potrebna suradnja s nekim drugim subjektom. U nekim bi slučajevima suradnja s drugim poduzećem mogla biti jedini realističan način za okončanje stvarnih negativnih učinaka na razini neizravnih poslovnih odnosa, posebno ako neizravni poslovni partner nije spreman sklopiti ugovor s predmetnim poduzećem.

(58)

Ako je poduzeće uzrokovalo ili zajednički uzrokovalo stvarni negativni učinak, poduzeće bi trebalo osigurati otklanjanje njegove štete. Pojam „otklanjanje štete” znači vraćanje pogođene osobe ili osoba, zajednice ili okoliša u situaciju koja je ekvivalentna ili što sličnija situaciji u kojoj bi bili da nije došlo do stvarnog negativnog učinka, razmjerno uključenosti poduzeća u taj negativni učinak, među ostalim financijskom ili nefinancijskom naknadom koju poduzeće pruža osobama pogođenima stvarnim negativnim učinkom i, ako je primjenjivo, nadoknadom troškova javnim tijelima za eventualne potrebne korektivne mjere. Države članice trebale bi osigurati da se od dionika pogođenih negativnim učinkom ne zahtijeva da traže otklanjanje štete prije podnošenja zahtjeva sudu. Države članice trebale bi osigurati da, ako poduzeće ne osigura otklanjanje štete u slučaju da je uzrokovalo ili zajednički uzrokovalo stvarni negativni učinak, nadležno nadzorno tijelo bude ovlašteno da, na vlastitu inicijativu ili slijedom potkrijepljenih sumnji o kojima je obaviješteno u skladu s ovom Direktivom, naloži poduzeću da osigura odgovarajuće otklanjanje štete. Time se u takvoj situaciji ne dovodi u pitanje izricanje sankcija za kršenje odredaba nacionalnog prava donesenih na temelju ove Direktive ni građanskopravna odgovornost koja se traži pred nacionalnim sudom. Ako je stvarni negativni učinak uzrokovao samo poslovni partner poduzeća, poduzeće može dobrovoljno osigurati otklanjanje štete. Poduzeće može i iskoristiti svoju moć utjecaja na poslovnog partnera koji uzrokuje ili zajednički uzrokuje negativni učinak kako bi se osiguralo otklanjanje štete.

(59)

Poduzeća bi trebala omogućiti osobama i organizacijama da im izravno podnesu pritužbe u slučaju opravdane zabrinutosti u pogledu stvarnih ili potencijalnih negativnih učinaka na ljudska prava i okoliš. Osobe i organizacije koje bi mogle podnijeti takve pritužbe trebale bi uključivati osobe koje su pogođene ili imaju opravdane sumnje vjerovati da bi mogle biti pogođene te legitimne predstavnike takvih osoba, kao što su organizacije civilnog društva i borci za ljudska prava, sindikate i ostale predstavnike radnika koji predstavljaju pojedince koji rade u predmetnom lancu aktivnosti te organizacije civilnog društva aktivne i iskusne u područjima povezanima s negativnim učinkom na okoliš koji je predmet pritužbe. Poduzeća bi trebala uspostaviti pravedan, javno dostupan, pristupačan, predvidljiv i transparentan postupak za rješavanje tih pritužbi i obavijestiti relevantne radnike, sindikate i ostale predstavnike radnika o takvim postupcima. Poduzeća bi trebala uspostaviti i pristupačan mehanizam namijenjen osobama i organizacijama za podnošenje prijava ako imaju informacije ili zabrinutosti u pogledu stvarnih ili potencijalnih negativnih učinaka. Kako bi se smanjilo opterećenje poduzeća, ona bi trebala moći sudjelovati u suradničkim postupcima podnošenja pritužbi i mehanizmima za prijave, kao što su oni koje su zajednički uspostavila poduzeća (na primjer grupa poduzeća), preko industrijskih udruženja, višedioničkih inicijativa ili globalnih okvirnih sporazuma. Podnošenje prijave ili pritužbe ne bi trebalo biti preduvjet niti sprečavati osobe koje ih podnose da imaju pristup postupku u vezi s potkrijepljenim sumnjama, kao ni sudskim ili drugim nepravosudnim mehanizmima, kao što su nacionalne kontaktne točke OECD-a ako postoje. Odredbe o postupku za podnošenje pritužbi i mehanizmu za prijave iz ove Direktive trebale bi biti takve da se njima izbjegne da pristup predstavnika poduzeća dovede do nerazumnih molbi. U skladu s međunarodnim standardima osobe koje podnose pritužbe, ako ih ne podnesu anonimno, trebale bi imati pravo od poduzeća zatražiti pravodobno i odgovarajuće daljnje postupanje te sastanak s predstavnicima poduzeća na odgovarajućoj razini kako bi razgovarali o stvarnim ili potencijalnim ozbiljnim negativnim učincima koji su predmet pritužbe i o potencijalnom otklanjanju štete, kako bi im se objasnilo zašto se pritužba smatra utemeljenom ili neutemeljenom te, ako se smatra utemeljenom, kako bi se obavijestili o koracima i mjerama koje je poduzeće poduzelo ili treba poduzeti. Poduzeća bi usto trebala poduzeti razumno dostupne mjere kako bi spriječila sve oblike osvete, i to tako da osiguraju povjerljivost identiteta osobe ili organizacije koja je podnijela pritužbu ili prijavu, u skladu s nacionalnim pravom. Pojmove „pravedan, javno dostupan, pristupačan, predvidljiv i transparentan” trebalo bi tumačiti u skladu s 31. načelom Vodećih načela UN-a u skladu s kojim postupci moraju biti legitimni, pristupačni, predvidljivi, pravedni, transparentni i usklađeni s pravima te služiti kao izvor kontinuiranog učenja, kako je navedeno i u 16. općem komentaru Odbora UN-a za prava djeteta. Radnici i njihovi predstavnici također bi trebali biti propisno zaštićeni, a naporima za izvansudsko otklanjanje štete ne bi trebalo dovoditi u pitanje poticanje kolektivnog pregovaranja i priznavanja sindikata te oni ni na koji način ne bi trebali ugroziti ulogu zakonitih sindikata ili predstavnika radnika u rješavanju radnih sporova. Poduzeća bi trebala osigurati da mehanizmi za prijave i postupci za podnošenje pritužbi budu pristupačni dionicima, uzimajući u obzir relevantne prepreke.

(60)

Zbog šireg popisa osoba ili organizacija koje imaju pravo podnijeti pritužbu i šireg opsega predmeta pritužbi, postupak za podnošenje pritužbi u skladu s ovom Direktivom trebalo bi pravno smatrati mehanizmom zasebnim od postupka za unutarnje prijavljivanje koji su poduzeća uspostavila u skladu s Direktivom (EU) 2019/1937 Europskog parlamenta i Vijeća (16). Ako se povreda prava Unije ili nacionalnog prava uključenog u materijalno područje primjene te direktive može smatrati negativnim učinkom, a osoba koja prijavljuje povredu zaposlenik je poduzeća na koje taj negativni učinak izravno utječe, osoba bi mogla upotrijebiti oba postupka – mehanizam za podnošenje pritužbi u skladu s ovom Direktivom ili postupak za unutarnje prijavljivanje utvrđen u skladu s Direktivom (EU) 2019/1937. Međutim, ako jedan od navedenih uvjeta nije ispunjen, osoba bi trebala moći postupiti samo u okviru jednog od postupaka.

(61)

Poduzeća bi trebala pratiti provedbu i djelotvornost svojih mjera dužne pažnje. Trebala bi provoditi periodične procjene svojeg poslovanja, poslovanja svojih društava kćeri i, ako je ono povezano s lancima aktivnosti poduzeća, poslovanja svojih poslovnih partnera kako bi ocijenila provedbu i pratila primjerenost i djelotvornost utvrđivanja, sprečavanja, ublažavanja i okončavanja negativnih učinaka te njihova svođenja na najmanju moguću mjeru. Takvim bi procjenama trebalo provjeriti jesu li štetni učinci pravilno utvrđeni, provode li se mjere dužne pažnje i jesu li negativni učinci stvarno spriječeni ili okončani. Kako bi se osiguralo da takve procjene budu ažurne, trebalo bi ih provoditi bez nepotrebne odgode nakon što nastupi znatna promjena, ali najmanje svakih 12 mjeseci, te ih u međuvremenu revidirati ako postoje opravdani razlozi za sumnju da je moglo doći do novih rizika od negativnih učinaka. Znatnu promjenu trebalo bi tumačiti kao promjenu statusa quo u poslovanju samog poduzeća ili poslovanju njegovih društava kćeri ili poslovnih partnera, u pravnom ili poslovnom okružju ili bilo koji drugi bitan pomak u odnosu na situaciju poduzeća i kontekst njegova poslovanja. Primjeri znatne promjene mogli bi biti slučajevi kad poduzeće počne poslovati u novom gospodarskom sektoru ili na novom zemljopisnom području, počne proizvoditi nove proizvode ili izmijeni način proizvodnje postojećih proizvoda primjenom tehnologije s potencijalno većim negativnim učinkom, ili promijeni svoju korporativnu strukturu restrukturiranjem ili spajanjem ili preuzimanjem. Opravdani razlozi za sumnju da postoje novi rizici mogu se pojaviti na različite načine, među ostalim saznanjem o negativnom učinku preko javno dostupnih informacija, suradnje s dionicima ili prijave. Poduzeća bi trebala čuvati dokumentaciju kojom dokazuju svoju usklađenost s ovim zahtjevom najmanje pet godina. Takva dokumentacija trebala bi uključivati barem, prema potrebi, utvrđene učinke i detaljne procjene iz članka 8., plan preventivnih i/ili korektivnih mjera iz članka 10. stavka 2. točke (a) i članka 11. stavka 3. točke (b), ugovorne odredbe ishođene ili ugovore sklopljene na temelju članka 10. stavka 2. točke (b), članka 10. stavka 4., članka 11. stavka 3. točke (c) i članka 11. stavka 5., verifikacije iz članka 10. stavka 5. i članka 11. stavka 6., mjere otklanjanja štete, periodične procjene u okviru obveze poduzeća u pogledu praćenja te prijave i pritužbe. Financijska društva trebala bi provoditi periodičnu procjenu samo vlastitog poslovanja te poslovanja svojih društava kćeri i svojih poslovnih partnera na početku lanca.

(62)

Kao i u postojećim međunarodnim standardima utvrđenima u Vodećim načelima UN-a i okviru OECD-a, to je dio zahtjeva za postupanje s dužnom pažnjom koji se odnosi na vanjsko priopćavanje relevantnih informacija o politikama, postupcima i aktivnostima dužne pažnje koji se provode radi utvrđivanja i uklanjanja stvarnih ili sprečavanja potencijalnih negativnih učinaka, uključujući zaključke i ishode tih aktivnosti. Direktivom 2013/34/EU utvrđuju se relevantne obveze izvješćivanja za poduzeća obuhvaćena ovom Direktivom. Osim toga, Uredbom (EU) 2019/2088 Europskog parlamenta i Vijeća (17) utvrđuju se dodatne obveze izvješćivanja o objavama povezanima s održivosti u sektoru financijskih usluga za financijska društva. Kako bi se izbjeglo udvostručavanje obveza izvještavanja, ovom se Direktivom stoga ne bi trebale uvoditi nove obveze izvještavanja osim onih iz Direktive 2013/34/EU za poduzeća obuhvaćena Direktivom 2013/34/EU, kao ni standardi izvještavanja koji bi se trebali razviti u skladu s njom. Kako bi ispunila svoju obvezu priopćavanja u okviru dužne pažnje na temelju ove Direktive, poduzeća bi na svojim internetskim stranicama trebala objavljivati godišnji izvještaj na barem jednom službenom jeziku Unije u razumnom roku, a najkasnije 12 mjeseci od datuma bilance za financijsku godinu za koju je izvještaj sastavljen, osim ako poduzeće podliježe zahtjevima za izvješćivanje o održivosti utvrđenima u Direktivi 2013/34/EU. Ako poduzeće nije obvezno izvješćivati u skladu s člankom 19.a ili člankom 29.a Direktive 2013/34/EU, izvještaj bi se trebao objaviti do datuma objavljivanja godišnjih financijskih izvještaja. Godišnji izvještaj trebalo bi podnijeti imenovanom tijelu za prikupljanje kako bi ga ono objavilo na jedinstvenoj europskoj pristupnoj točki (ESAP) uspostavljenoj Uredbom (EU) 2023/2859 Europskog parlamenta i Vijeća (18). Radi osiguravanja jedinstvenih uvjeta za provedbu pravila o dostupnosti informacija iz ESAP-a Komisiji bi trebalo dodijeliti provedbene ovlasti. Kako bi se povećala pravna sigurnost, Prilog Uredbi (EU) 2023/2859 trebalo bi izmijeniti unošenjem upućivanja na ovu Direktivu.

(63)

Zahtjev za poduzeća koja su obuhvaćena područjem primjene ove Direktive i koja istodobno podliježu zahtjevima za izvješćivanje iz članaka 19.a, 29.a i 40.a Direktive 2013/34/EU te bi stoga trebala izvješćivati o svojem postupku dužne pažnje kako je utvrđeno u člancima 19.a, 29.a i 40.a Direktive 2013/34/EU trebalo bi tumačiti kao zahtjev da poduzeća opišu kako provode dužnu pažnju kako je predviđeno u ovoj Direktivi.

(64)

Cilj ove Direktive nije zahtijevati od poduzeća javno otkrivanje intelektualnog kapitala, intelektualnog vlasništva, znanja i iskustva ili rezultata inovacija koji bi se smatrali poslovnom tajnom kako je definirana u Direktivi (EU) 2016/943. Zahtjevima za izvješćivanje predviđenima ovom Direktivom stoga se ne bi trebala dovoditi u pitanje Direktiva (EU) 2016/943. Ova bi se Direktiva trebala primjenjivati ne dovodeći u pitanje Uredbu (EU) br. 596/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (19).

(65)

Kako bi se provela smislena dužna pažnja u pogledu ljudskih prava i okoliša, poduzeća bi trebala poduzimati odgovarajuće mjere za djelotvornu suradnju s dionicima tijekom cijelog procesa provedbe radnji dužne pažnje. Ne dovodeći u pitanje Direktivu (EU) 2016/943, djelotvorna suradnja trebala bi obuhvaćati dostavljanje relevantnih i sveobuhvatnih informacija dionicima s kojima je provedeno savjetovanje, kao i kontinuirano savjetovanje koje omogućuje stvarnu interakciju i dijalog na odgovarajućoj razini, kao što je razina projekta ili lokacije, i uz odgovarajuću učestalost. Pri smislenoj suradnji s dionicima s kojima je provedeno savjetovanje trebalo bi uzeti u obzir prepreke za suradnju i osigurati da dionici nisu izloženi odmazdi i osveti, među ostalim čuvanjem povjerljivosti i anonimnosti, a posebnu pozornost trebalo bi posvetiti potrebama ranjivih dionika te preklapanju ranjivosti i intersekcijskim čimbenicima, među ostalim vodeći računa o skupinama i zajednicama koje bi mogle biti pogođene, kao što su skupine i zajednice zaštićene Deklaracijom UN-a o pravima autohtonih naroda i obuhvaćene Deklaracijom UN-a o borcima za ljudska prava. Postoje situacije u kojima neće biti moguće provesti smislenu suradnju s dionicima s kojima je provedeno savjetovanje ili u kojima je korisno zatražiti dodatno stručno mišljenje kako bi se poduzeću omogućilo da u potpunosti ispuni zahtjeve iz ove Direktive. U takvim bi se slučajevima poduzeća trebala savjetovati i sa stručnjacima, kao što su organizacije civilnog društva ili fizičke ili pravne osobe koje se bore za ljudska prava ili okoliš, kako bi stekla vjerodostojan uvid u stvarne ili potencijalne negativne učinke. Savjetovanje sa zaposlenicima i njihovim predstavnicima trebalo bi se provoditi u skladu s relevantnim pravom Unije te, ako je primjenjivo, nacionalnim pravom i kolektivnim ugovorima te ne dovodeći u pitanje njihova primjenjiva prava na informacije, savjetovanje i sudjelovanje, a posebno prava obuhvaćena relevantnim zakonodavstvom Unije u području zapošljavanja i socijalnih prava, što uključuje Direktivu Vijeća 2001/86/EZ (20) te direktive 2002/14/EZ (21) i 2009/38/EZ (22) Europskog parlamenta i Vijeća. Za potrebe ove Direktive pojam zaposlenika trebalo bi tumačiti tako da uključuje radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje i ostale radnike u nestandardnim oblicima zaposlenja, pod uvjetom da ispunjavaju kriterije za utvrđivanje statusa radnika koje je utvrdio Sud Europske unije. Pri provedbi savjetovanja poduzeća bi se trebala moći osloniti na industrijske inicijative u mjeri u kojoj su one primjerene za potporu učinkovitoj suradnji. Služenje industrijskim ili višedioničkim inicijativama nije samo po sebi dovoljno za ispunjavanje obveze savjetovanja s radnicima i njihovim predstavnicima.

(66)

Kako bi se poduzećima pružili alati za usklađivanje sa zahtjevima u pogledu dužne pažnje duž njihovih lanaca aktivnosti, Komisija bi, uz savjetovanje s državama članicama i dionicima, trebala pružiti smjernice o oglednim ugovornim klauzulama koje poduzeća mogu dobrovoljno upotrebljavati kao alat za pomoć u ispunjavanju obveza iz članaka 10. i 11. Tim smjernicama trebale bi se olakšati jasna raspodjela zadaća između ugovornih stranaka i kontinuirana suradnja, a da se pritom izbjegavaju prijenos obveza iz ove Direktive na poslovnog partnera i automatsko poništavanje ugovora u slučaju kršenja. Smjernice bi trebale odražavati načelo da puka upotreba ugovornih jamstava sama po sebi nije dovoljna da bi se zadovoljili standardi dužne pažnje iz ove Direktive.

(67)

Kako bi se poduzećima ili nadležnim tijelima država članica osigurali potpora i praktični alati povezani s načinom na koji bi poduzeća trebala ispunjavati svoje obveze dužne pažnje u praktičnom smislu te kako bi se pružila potpora dionicima, Komisija bi, s pomoću relevantnih međunarodnih smjernica i normi kao referentnih točaka te uz savjetovanje s državama članicama i dionicima, Agencijom Europske unije za temeljna prava, Europskom agencijom za okoliš, Europskim nadzornim tijelom za rad i, prema potrebi, međunarodnim organizacijama i ostalim tijelima stručnima za pitanja dužne pažnje, trebala izdati smjernice, među ostalim opće smjernice i smjernice za određene sektore ili određene negativne učinke te smjernice o međudjelovanju ove Direktive i ostalih zakonodavnih akata kojima se nastoje postići isti ciljevi i kojima se propisuju sveobuhvatnije ili konkretnije obveze.

(68)

Digitalnim alatima i tehnologijama, kao što su oni koji služe za praćenje, nadzor ili lociranje sirovina, robe i proizvoda duž lanaca vrijednosti, na primjer sateliti, bespilotne letjelice, radari ili rješenja koja se temelje na platformama, moglo bi se poduprijeti prikupljanje podataka za upravljanje lancem vrijednosti i smanjiti troškove tog prikupljanja, što uključuje utvrđivanje i procjenu negativnih učinaka, njihovo sprečavanje i ublažavanje te praćenje djelotvornosti mjera dužne pažnje. Kako bi se poduzećima pomoglo u ispunjavanju obveza dužne pažnje duž njihova lanca vrijednosti, trebalo bi poticati i promicati upotrebu takvih alata i tehnologija. Komisija bi u tu svrhu trebala izdati smjernice s korisnim informacijama i upućivanjima na odgovarajuće resurse. Pri upotrebi digitalnih alata i tehnologija poduzeća bi trebala uzeti u obzir moguće rizike povezane s njima i na odgovarajući način odgovoriti na njih te bi trebala uspostaviti mehanizme za provjeru primjerenosti dobivenih informacija.

(69)

Iako MSP-ovi nisu uključeni u područje primjene ove Direktive, na njih bi mogle utjecati njezine odredbe kao na ugovaratelje ili podugovaratelje poduzeća obuhvaćenih područjem primjene. Međutim, cilj je ublažiti financijsko ili administrativno opterećenje MSP-ova, od kojih se mnogi već suočavaju s poteškoćama u kontekstu globalne gospodarske i sanitarne krize. Kako bi poduprle MSP-ove, države članice trebale bi, uz potporu Komisije, pojedinačno ili zajednički uspostaviti namjenske internetske stranice, portale ili platforme koji su jednostavni za upotrebu radi pružanja informacija i potpore poduzećima te upravljati njima, a države članice mogle bi i financijski podupirati MSP-ove te im pomagati u izgradnji kapaciteta. Takva bi potpora isto tako mogla biti dostupna i, prema potrebi, prilagođena i proširena na gospodarske subjekte u trećim zemljama koji su na početku lanca. Poduzeća čiji je poslovni partner MSP također se potiču na to da MSP-ovima pruže potporu u usklađivanju s mjerama dužne pažnje te da imaju poštene, razumne, nediskriminirajuće i razmjerne zahtjeve u odnosu na MSP-ove.

(70)

Komisija bi trebala uspostaviti jedinstvenu službu za pomoć u vezi s dužnom pažnjom za održivo poslovanje. Ta jedinstvena služba za pomoć trebala bi moći surađivati s relevantnim nacionalnim tijelima u svakoj državi članici, pa tako i nacionalnim službama za pomoć, ako postoje, i tražiti informacije od njih, na primjer kako bi joj pomogla u prilagođavanju informacija i smjernica nacionalnim kontekstima i njihovu širenju, ne dovodeći u pitanje raspodjelu funkcija i ovlasti među tijelima unutar nacionalnih sustava. Osim toga, jedinstvena služba za pomoć i relevantna nacionalna tijela trebali bi biti u kontaktu kako bi se osigurala prekogranična suradnja.

(71)

Kako bi dopunila potporu država članica poduzećima, među ostalim MSP-ovima, pri ispunjavanju obveza dužne pažnje, Komisija se može osloniti na postojeće alate, projekte i ostale mjere Unije kojima se pomaže u provedbi dužne pažnje u Uniji i trećim zemljama. Može uspostaviti nove mjere potpore kojima se poduzećima, među ostalim MSP-ovima, pomaže u pogledu zahtjeva povezanih s dužnom pažnjom, uključujući promatračku skupinu za transparentnost lanca aktivnosti i olakšavanje zajedničkih inicijativa dionika.

(72)

Komisija bi mogla dopuniti mjere potpore država članica koje se temelje na postojećem djelovanju Unije radi podupiranja gospodarskih subjekata na početku lanca u izgradnji kapaciteta za učinkovito sprečavanje i ublažavanje negativnih učinaka njihova poslovanja i poslovnih odnosa na ljudska prava i okoliš, pri čemu posebnu pozornost treba pridati izazovima s kojima se suočavaju maloposjednici. Unija i države članice u okviru svojih nadležnosti potiču se na to da iskoriste instrumente za susjedstvo, razvoj i međunarodnu suradnju, uključujući trgovinske sporazume, kako bi pružile potporu vladama trećih zemalja i gospodarskim subjektima na početku lanca u trećim zemljama radi otklanjanja negativnih učinaka njihova poslovanja i poslovnih odnosa na početku lanca na ljudska prava i okoliš. To bi moglo uključivati suradnju s vladama partnerskih zemalja, lokalnim privatnim sektorom i dionicima na uklanjanju temeljnih uzroka negativnih učinaka na ljudska prava i okoliš.

(73)

Ova je Direktiva važan zakonodavni alat kojim se osigurava prelazak poduzećâ na održivo gospodarstvo, među ostalim smanjenje egzistencijalnih šteta i troškova klimatskih promjena, osiguravanje usklađenosti s globalnom nultom neto stopom emisija do 2050., izbjegavanje svih neistinitih tvrdnji o takvoj usklađenosti i zaustavljanje manipulativnog zelenog marketinga, dezinformacija i širenja upotrebe fosilnih goriva u cijelom svijetu kako bi se postigli međunarodni i europski klimatski ciljevi. Kako bi se osiguralo da se ovom Direktivom učinkovito doprinosi borbi protiv klimatskih promjena, poduzeća bi trebala donijeti i provesti plan tranzicije za ublažavanje klimatskih promjena, kojim se, ulaganjem najboljih napora, nastoji osigurati da poslovni model i strategija poduzeća budu kompatibilni s prelaskom na održivo gospodarstvo i ograničavanjem globalnog zagrijavanja na 1,5 oC, u skladu s Pariškim sporazumom i ciljem postizanja klimatske neutralnosti kako je utvrđen u Uredbi (EU) 2021/1119, uključujući prijelazne ciljeve i ciljeve klimatske neutralnosti do 2050. Plan bi, ako je to relevantno, trebao obuhvaćati izloženost poduzeća djelatnostima povezanima s ugljenom, naftom i plinom. Takve zahtjeve trebalo bi tumačiti kao obvezu djelovanja razumnim sredstvima, a ne obvezu rezultata. Budući da je riječ o obvezi djelovanja razumnim sredstvima, u obzir bi trebalo uzeti napredak koji poduzeća ostvare te složenost i promjenjivu prirodu klimatske tranzicije. Iako bi poduzeća trebala nastojati postići ciljeve smanjenja emisija stakleničkih plinova iz svojih planova, posebne okolnosti mogu dovesti do toga da ih poduzeća ne mogu ostvariti i da to više nije razumno za očekivati. Plan bi trebao uključivati rokove za podciljeve povezane s klimatskim promjenama za 2030. i podciljeve za petogodišnja razdoblja do 2050. utemeljene na nepobitnim znanstvenim dokazima te, prema potrebi, apsolutne ciljeve smanjenja emisija stakleničkih plinova iz opsega 1., opsega 2. i opsega 3. U planu bi se trebale izraditi provedbene mjere za postizanje klimatskih ciljeva poduzeća, a trebao bi se temeljiti na nepobitnim znanstvenim dokazima, tj. dokazima koji podliježu neovisnoj znanstvenoj validaciji i koji su u skladu s ograničavanjem globalnog zagrijavanja na 1,5 oC prema definiciji Međuvladina panela o klimatskim promjenama (IPCC) i uzimajući u obzir preporuke Europskog znanstvenog savjetodavnog odbora za klimatske promjene. Od nadzornih tijela trebalo bi se zahtijevati da nadziru barem donošenje, izradu i ažuriranja plana, u skladu sa zahtjevima utvrđenima u ovoj Direktivi. Budući da bi sadržaj plana tranzicije za ublažavanje klimatskih promjena trebao biti u skladu sa zahtjevima za izvješćivanje iz Direktive 2013/34/EU u pogledu korporativnog izvješćivanja o održivosti, trebalo bi smatrati da su poduzeća koja dostavljaju takav plan na temelju Direktive 2013/34/EU ispunila specifičnu obvezu donošenja plana na temelju ove Direktive. Iako će se smatrati da je obveza donošenja plana ispunjena, poduzeća bi se i dalje trebala pridržavati svoje obveze provedbe tog plana tranzicije za ublažavanje klimatskih promjena i njegova ažuriranja svakih 12 mjeseci kako bi procijenila napredak u ostvarenju ciljeva.

(74)

Kako bi se omogućio učinkovit nadzor i, prema potrebi, provedba ove Direktive u odnosu na poduzeća iz trećih zemalja, ta bi poduzeća trebala imenovati dostatno ovlaštenog predstavnika u Uniji i dostaviti informacije o svojim ovlaštenim predstavnicima. Ovlaštenom predstavniku trebalo bi omogućiti da djeluje i kao osoba za kontakt, pod uvjetom da su ispunjeni odgovarajući zahtjevi ove Direktive. Ako poduzeće iz treće zemlje ne imenuje ovlaštenog predstavnika, sve države članice u kojima to poduzeće posluje trebale bi biti nadležne za izvršavanje ispunjenja te obveze, posebno za imenovanje fizičke ili pravne osobe u jednoj od država članica u kojima posluje, u skladu s okvirom za provedbu utvrđenim u nacionalnom pravu. Države članice koje pokrenu takvo izvršavanje trebale bi o tome obavijestiti nadzorna tijela drugih država članica putem europske mreže nadzornih tijela kako druge države članice ne bi to učinile.

(75)

U cilju osiguranja praćenja pravilne provedbe obveza poduzeća u pogledu dužne pažnje i pravilne provedbe ove Direktive, države članice trebale bi imenovati jedno ili više nacionalnih nadzornih tijela. Ta nadzorna tijela trebala bi biti javne naravi, neovisna o poduzećima obuhvaćenima područjem primjene ove Direktive ili drugim tržišnim interesima te ne bi trebala biti u sukobu interesa niti podlijegati izravnim ili neizravnim vanjskim utjecajima. Kako bi izvršavala svoje ovlasti nepristrano, ta nadzorna tijela ne bi trebala ni od koga tražiti niti primati upute. U skladu s nacionalnim pravom, države članice trebale bi osigurati da svako nadzorno tijelo ima ljudske i financijske resurse potrebne za učinkovito obavljanje zadaća i izvršavanje ovlasti. Nadzorna tijela trebala bi biti ovlaštena za provođenje istraga, na vlastitu inicijativu ili na temelju potkrijepljenih sumnji prijavljenih na temelju ove Direktive. Te istrage mogle bi uključivati, prema potrebi, inspekcije na licu mjesta i saslušanje relevantnih dionika. Ako postoje nadležna tijela u okviru sektorskog zakonodavstva, države članice mogle bi ih imenovati odgovornima za primjenu ove Direktive u svojim područjima nadležnosti. Nadzorna tijela trebala bi objaviti godišnje izvješće o svojim prošlim aktivnostima, koje uključuje najozbiljnija kršenja koja su otkrila, i staviti ga na raspolaganje na internetskim stranicama. Države članice trebale bi uspostaviti pristupačan mehanizam za primanje potkrijepljenih sumnji, besplatno ili uz naknadu koja je ograničena isključivo na pokrivanje administrativnih troškova, te osigurati da javnosti budu dostupne praktične informacije o tome kako ostvariti to pravo.

(76)

Kako bi se osiguralo učinkovito izvršenje odredbi nacionalnog prava za prijenos ove Direktive, države članice trebale bi predvidjeti odvraćajuće, razmjerne i djelotvorne sankcije za kršenje tih mjera. Kako bi takav sustav sankcija bio učinkovit, sankcije koje izriču nacionalna nadzorna tijela trebale bi uključivati novčane kazne i javnu izjavu u kojoj se navodi odgovorno poduzeće i priroda kršenja ako poduzeće u primjenjivom roku ne postupi u skladu s odlukom kojom se izriče novčana kazna. Tim sustavom sankcija ne dovodi se u pitanje ovlast povlačenja i zabrane stavljanja na tržište, stavljanja na raspolaganje na tržištu i izvoza proizvoda obuhvaćenih drugim zakonodavnim aktima Unije kojima se predviđaju sveobuhvatnije ili konkretnije obveze dužne pažnje, kao što je Uredba (EU) 2023/1115. Pri izricanju novčane kazne države članice trebale bi osigurati da je ona razmjerna neto prometu poduzeća na svjetskoj razini. Međutim, time se države članice ne bi trebalo obvezivati da novčanu kaznu u svakom slučaju temelje isključivo na neto prometu poduzeća. Države članice trebale bi u skladu s nacionalnim pravom odlučiti izriču li sankcije izravno nadzorna tijela ili se one izriču u suradnji s drugim tijelima ili podnošenjem zahtjeva nadležnim pravosudnim tijelima. Kako bi se osigurao javni nadzor nad primjenom pravila utvrđenih u ovoj Direktivi, odluke nadzornih tijela kojima se poduzećima izriču sankcije zbog nepoštovanja odredaba nacionalnog prava kojima se prenosi ova Direktiva trebale bi biti objavljene, poslane europskoj mreži nadzornih tijela i javno dostupne najmanje tri godine. Objavljena odluka ne bi trebala sadržavati nikakve osobne podatke u skladu s Uredbom (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (23). Objava naziva poduzeća dopuštena je čak i ako sadržava ime fizičke osobe.

(77)

Kako bi se spriječilo umjetno smanjivanje potencijalnih administrativnih novčanih kazni, države članice trebale bi osigurati da se, pri izricanju novčane kazne poduzeću koje pripada grupi, te sankcije računaju uzimajući u obzir konsolidirani promet izračunan na razini krajnjeg matičnog društva.

(78)

Kako bi se osigurali dosljedna primjena i izvršenje nacionalnog prava donesenog na temelju ove Direktive, nacionalna nadzorna tijela trebala bi surađivati i koordinirati svoje djelovanje. U tu svrhu Komisija bi trebala uspostaviti Europsku mrežu nadzornih tijela, a nadzorna tijela trebala bi pomagati jedna drugima u obavljanju zadaća i pružati uzajamnu pomoć.

(79)

Kako bi se osiguralo da žrtve negativnih učinaka imaju učinkovit pristup pravosuđu i naknadi, od država članica trebalo bi zahtijevati da utvrde pravila kojima se uređuje građanskopravna odgovornost poduzeća za štete nanesene fizičkoj ili pravnoj osobi, pod uvjetom da poduzeće namjerno ili nepažnjom nije spriječilo ili ublažilo potencijalne negativne učinke ili okončalo stvarne učinke ili svelo njihov razmjer na najmanju moguću razinu te je zbog tog propusta fizičkoj ili pravnoj osobi nanesena šteta. Pojam „šteta nanesena zaštićenim pravnim interesima osobe” trebalo bi tumačiti u skladu s nacionalnim pravom, na primjer tako da se odnosi na smrt, tjelesnu ili psihičku ozljedu, lišavanje osobne slobode, gubitak ljudskog dostojanstva ili oštećenje imovine osobe. Uvjet da šteta mora biti nanesena osobi zbog toga što poduzeće nije poštovalo obvezu otklanjanja negativnog učinka, ako je do negativnog učinka koji je trebalo otkloniti došlo zbog zlouporabe ili povrede prava, zabrane ili obveze iz Priloga ovoj Direktivi, za cilj ima zaštitu fizičke ili pravne osobe kojoj je šteta nanesena, što bi trebalo tumačiti na način da izvedena šteta (koja je neizravno nanesena drugim osobama koje nisu žrtve negativnih učinaka i koje nisu zaštićene pravima, zabranama ili obvezama iz Priloga ovoj Direktivi) nije obuhvaćena. Na primjer, ako je zaposlenik poduzeća pretrpio štetu zbog toga što je poduzeće prekršilo sigurnosne standarde na radnome mjestu, najmodavcu tog zaposlenika ne bi trebalo dopustiti da podnese tužbu protiv poduzeća jer je pretrpio ekonomski gubitak zbog toga što zaposlenik ne može platiti najamninu. Ovom Direktivom nije uređena uzročno-posljedična veza u smislu građanskopravne odgovornosti, uz iznimku da se poduzeća ne bi trebala smatrati odgovornima na temelju ove Direktive ako su štetu uzrokovali samo poslovni partneri u lancima aktivnosti poduzeća (takozvana „izravna povezanost s”, kako se navodi u međunarodnom okviru). Žrtve bi trebale imati pravo na punu naknadu nanesene štete, u skladu s nacionalnim pravom i takvim zajedničkim načelom. U cilju odvraćanja trebalo bi zabraniti odštetu (kaznenu odštetu) ili bilo koji drugi oblik prekomjerne naknade.

(80)

Budući da bi negativne učinke trebalo rangirati po prioritetu na temelju njihove ozbiljnosti i izglednosti te da bi ih se trebalo postupno otklanjati, ako nije moguće u isto vrijeme u potpunosti otkloniti sve utvrđene negativne učinke, poduzeće ne bi trebalo biti odgovorno na temelju ove Direktive za štetu koja proiziđe iz manje značajnih negativnih učinaka koji još nisu otklonjeni. Međutim, pri utvrđivanju ispunjavanja uvjeta za odgovornost poduzeća, u sklopu procjene je li poduzeće prekršilo svoju obvezu primjerenog otklanjanja negativnih učinaka koje je utvrdilo, trebalo bi procijeniti je li poduzeće ispravno rangiralo negativne učinke po prioritetu.

(81)

U okviru sustava odgovornosti nije uređeno pitanje tko bi trebao dokazati ispunjavanje uvjeta za odgovornost s obzirom na okolnosti dotičnog slučaja niti pod kojim se uvjetima može pokrenuti građanski postupak te su stoga ta pitanja prepuštena nacionalnom pravu.

(82)

Kako bi se osiguralo pravo na djelotvoran pravni lijek, kako je sadržano u članku 2. stavku 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članku 8. Opće deklaracije o ljudskim pravima i članku 9. stavku 3. Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (Aarhuška konvencija), ovom se Direktivom nastoje otkloniti određene praktične i postupovne prepreke pravosuđu za žrtve negativnih učinaka, među kojima su poteškoće u pristupanju dokazima, ograničeni rokovi zastare, nepostojanje odgovarajućih mehanizama za udružne tužbe i previsoki troškovi postupaka za utvrđivanje građanskopravne odgovornosti.

(83)

Ako podnositelj tužbe podnese utemeljeno obrazloženje koje sadržava razumno dostupne činjenice i dokaze dostatne da se potkrijepi vjerodostojnost njegova zahtjeva za naknadu štete te navede da su dodatni dokazi u posjedu poduzeća, države članice trebale bi osigurati da sudovi mogu naložiti poduzeću da otkrije takve dokaze u skladu s nacionalnim postupovnim pravom, pri čemu bi to otkrivanje trebalo biti ograničeno na ono što je nužno i razmjerno. U tu bi svrhu nacionalni sudovi trebali razmotriti u kojoj su mjeri zahtjev ili obrana potkrijepljeni dostupnim činjenicama i dokazima kojima se opravdava zahtjev za otkrivanjem, opseg i trošak otkrivanja, kao i legitimne interese svih uključenih strana, što uključuje sprečavanje nespecifičnih traženja informacija za koje su mali izgledi da će biti relevantne strankama u postupku. Ako takvi dokazi sadržavaju povjerljive informacije, nacionalni sudovi trebali bi moći naložiti njihovo otkrivanje samo ako ih smatraju relevantnima za zahtjev za naknadu štete i trebali bi uspostaviti učinkovite mjere za zaštitu takvih informacija.

(84)

Države članice trebale bi predvidjeti razumne uvjete pod kojima bi svaka navodno oštećena strana trebala moći ovlastiti sindikat, nevladinu organizaciju za ljudska prava ili zaštitu okoliša ili neku drugu nevladinu organizaciju te, u skladu s nacionalnim pravom, nacionalne institucije za ljudska prava sa sjedištem u bilo kojoj državi članici da pokrenu postupke za utvrđivanje građanskopravne odgovornosti radi izvršenja prava žrtava, ako ti subjekti ispunjavaju zahtjeve utvrđene nacionalnim pravom, na primjer ako imaju vlastitu stalnu prisutnost i, u skladu sa svojim statutom, ne bave se ostvarivanjem prava zaštićenih na temelju ove Direktive ili odgovarajućih prava u okviru nacionalnog prava, komercijalno ili samo privremeno. To bi se moglo postići odredbama nacionalnoga građanskog postupka o ovlaštenju za zastupanje žrtve u kontekstu intervencije treće strane, na temelju izričitog pristanka navodno oštećene strane, i ne bi se trebalo tumačiti kao zahtjev državama članicama da u svojemu nacionalnom pravu prošire odredbe o udružnim tužbama kako su definirane u Direktivi (EU) 2020/1828 Europskog parlamenta i Vijeća (24).

(85)

Rokovi zastare za pokretanje postupka za utvrđivanje građanskopravne odgovornosti radi naknade štete trebali bi iznositi najmanje pet godina i ni u kojem slučaju ne bi trebali biti kraći od roka zastare utvrđenog u općim nacionalnim sustavima građanskopravne odgovornosti. Nacionalna pravila o početku, trajanju, suspenziji ili prekidu rokova zastare ne bi trebala neopravdano ometati pokretanje postupaka za naknadu štete i ni u kojem slučaju biti restriktivnija od pravila o nacionalnim općim sustavima građanskopravne odgovornosti.

(86)

Nadalje, kako bi se osigurala dostupnost pravnih lijekova, podnositelji tužbe trebali bi moći tražiti mjere zabrane u obliku konačne ili privremene mjere kojom se nalaže prestanak kršenja odredaba nacionalnog prava donesenih na temelju ove Direktive poduzimanjem određene radnje ili prestankom određenog postupanja.

(87)

Kad je riječ o pravilima o građanskopravnoj odgovornosti, građanskopravna odgovornost poduzeća za štetu nastalu zbog toga što ono nije provelo odgovarajuću dužnu pažnju ne bi trebala dovoditi u pitanje građanskopravnu odgovornost njegovih društava kćeri odnosno građanskopravnu odgovornost izravnih i neizravnih poslovnih partnera u njegovu lancu aktivnosti. Ako je poduzeće uzrokovalo štetu zajednički sa svojim društvom kćeri ili poslovnim partnerom, trebalo bi biti solidarno odgovorno s tim društvom kćeri ili poslovnim partnerom. To bi trebalo biti u skladu s nacionalnim pravom o uvjetima solidarne odgovornosti, i ne dovodeći u pitanje bilo koje zakonodavstvo Unije ili nacionalno zakonodavstvo o solidarnoj odgovornosti, kao i o pravu regresa za punu naknadu štete koju isplaćuje jedna solidarno odgovorna stranka.

(88)

Pravilima o građanskopravnoj odgovornosti u skladu s ovom Direktivom ne bi se trebala dovoditi u pitanje pravila Unije ili nacionalna pravila o građanskopravnoj odgovornosti povezana s negativnim učincima na ljudska prava ili okoliš kojima se predviđa odgovornost u situacijama koje nisu obuhvaćene ovom Direktivom ili kojima se predviđa stroža odgovornost od one predviđene ovom Direktivom. Stroži sustav odgovornosti trebalo bi tumačiti kao sustav građanskopravne odgovornosti kojim se predviđa odgovornost i u slučajevima kada primjena pravila o odgovornosti na temelju ove Direktive ne bi dovela do utvrđivanja odgovornosti poduzeća.

(89)

U pogledu građanskopravne odgovornosti koja proizlazi iz negativnih učinaka na okoliš, osobe koje pretrpe štetu mogu tražiti naknadu na temelju ove Direktive čak i ako se ti zahtjevi preklapaju s tužbama za ljudska prava.

(90)

Kako bi se osiguralo da žrtve štete u području ljudskih prava i okoliša mogu pokrenuti postupak za naknadu štete i zahtijevati naknadu štete koju je poduzeće namjerno ili nepažnjom prouzročilo tako što nije ispunilo obveze dužne pažnje koje proizlaze iz ove Direktive, ovom bi se Direktivom od država članica trebalo zahtijevati da osiguraju da odredbe nacionalnog prava kojima se prenosi sustav građanskopravne odgovornosti predviđen ovom Direktivom imaju prevladavajuću obveznu primjenu u slučajevima u kojima pravo koje se primjenjuje na te zahtjeve nije pravo države članice, kao što bi mogao biti slučaj u skladu s pravilima međunarodnog privatnog prava kada šteta nastane u trećoj zemlji. To znači da bi države članice trebale osigurati i da zahtjevi u pogledu pitanja koje fizičke ili pravne osobe mogu podnijeti tužbu te pitanja zastare i otkrivanja dokaza imaju prevladavajuću obveznu primjenu. Pri prenošenju sustava građanskopravne odgovornosti predviđenog ovom Direktivom i odabiru metoda za postizanje takvih rezultata države članice trebale bi također moći uzeti u obzir i sva povezana nacionalna pravila u mjeri u kojoj su ona potrebna za zaštitu žrtava i ključna za zaštitu javnih interesa država članica, kao što je njihov politički, društveni ili gospodarski ustroj.

(91)

Sustavom građanskopravne odgovornosti na temelju ove Direktive ne bi se trebala dovoditi u pitanje Direktiva 2004/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (25). Ova Direktiva ne bi trebala sprečavati države članice da poduzećima nametnu dodatne, strože obveze ili da poduzmu neke druge mjere s istim ciljevima koje ima Direktiva 2004/35/EZ.

(92)

Države članice trebale bi osigurati da se ispunjavanje obveza koje proizlaze iz odredbi nacionalnog prava kojima se prenosi ova Direktiva ili njihova dobrovoljna provedba smatra okolišnim i/ili socijalnim aspektom ili elementom koji javni naručitelji mogu uzeti u obzir u sklopu kriterija za dodjelu ugovora o javnoj nabavi i ugovora o koncesiji ili odrediti u vezi s izvršenjem takvih ugovora, u skladu s direktivama 2014/23/EU (26), 2014/24/EU (27) i 2014/25/EU (28) Europskog parlamenta i Vijeća. Javni naručitelji i naručitelji iz sudjelovanja u postupku nabave, među ostalim i iz postupka za dodjelu koncesije, ako je primjenjivo, mogu isključiti, ili države članice od njih mogu zahtijevati da isključe, bilo koji gospodarski subjekt ako na bilo koji odgovarajući način mogu dokazati kršenje primjenjivih obveza u području prava zaštite okoliša te socijalnog i radnog prava, što uključuje obveze koje proizlaze iz određenih međunarodnih sporazuma koje su ratificirale sve države članice i koji su navedeni u tim direktivama, ili ako mogu dokazati da je gospodarski subjekt kriv za tešku povredu dužnosti koja dovodi u pitanje njegov integritet. Kako bi se osigurala dosljednost zakonodavstva Unije i podržala provedba, Komisija bi trebala razmotriti bi li neku od tih direktiva trebalo ažurirati, posebno što se tiče zahtjeva i mjera koje države članice trebaju donijeti kako bi se osigurala usklađenost s obvezama održivosti i dužne pažnje tijekom čitavog postupka nabave i dodjele koncesija.

(93)

Osobe koje su zaposlene u poduzećima koja podliježu obvezama dužne pažnje iz ove Direktive ili koje su u kontaktu s takvim poduzećima u okviru svojih poslovnih aktivnosti mogu imati ključnu ulogu u otkrivanju kršenja odredbi nacionalnog prava kojima se prenosi ova Direktiva. Tako mogu doprinijeti sprečavanju i suzbijanju takvih povreda te jačanju provedbe ove Direktive. Direktiva (EU) 2019/1937 trebala bi se stoga primjenjivati na prijave svih kršenja odredbi nacionalnog prava kojima se prenosi ova Direktiva i zaštitu osoba koje prijavljuju takva kršenja.

(94)

Kako bi se povećala pravna sigurnost, primjenjivost Direktive (EU) 2019/1937 na prijave kršenja odredbi nacionalnog prava kojima se prenosi ova Direktiva i na zaštitu osoba koje prijavljuju takva kršenja, na temelju ove Direktive, trebala bi se odraziti u Direktivi (EU) 2019/1937. Prilog Direktivi (EU) 2019/1937 trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti. Države članice trebaju se pobrinuti da se ta izmjena odražava u njihovim mjerama za prenošenje donesenima u skladu s Direktivom (EU) 2019/1937.

(95)

Kako bi se pobliže odredile informacije koje bi poduzeća koja ne podliježu obvezi izvješćivanja u skladu s odredbama o korporativnom izvještavanju o održivosti u skladu s Direktivom 2013/34/EU trebala dostavljati o pitanjima obuhvaćenima ovom Direktivom, Komisiji bi trebalo dodijeliti ovlasti za donošenje akata u skladu s člankom 290. UFEU-a u pogledu utvrđivanja dodatnih pravila o sadržaju i kriterijima takvog izvješćivanja, navodeći informacije o opisu dužne pažnje, stvarnim i potencijalnim učincima i radnjama poduzetima na temelju njih. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (29). Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće primaju sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koji se odnose na pripremu delegiranih akata.

(96)

Ova Direktiva trebala bi se primjenjivati u skladu s pravom Unije o zaštiti podataka i pravom na zaštitu privatnosti i osobnih podataka, kako je utvrđeno člancima 7. i 8. Povelje. Svaka obrada osobnih podataka na temelju ove Direktive treba se provoditi u skladu s Uredbom (EU) 2016/679, što uključuje zahtjeve u pogledu ograničavanja svrhe, smanjenja količine podataka i ograničenja pohrane.

(97)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 28. stavkom 2. Uredbe (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća (30) te je dao mišljenje 17. ožujka 2022.

(98)

Komisija bi trebala periodično izvješćivati Europski parlament i Vijeće o provedbi ove Direktive i njezinoj učinkovitosti u postizanju ciljeva, posebno u otklanjanju negativnih učinaka. Prvo takvo izvješće trebalo bi obuhvatiti, među ostalim, utjecaj Direktive na MSP-ove, područje primjene Direktive u smislu obuhvaćenih poduzeća, treba li revidirati definiciju pojma „lanac aktivnosti”, treba li izmijeniti Prilog i popis relevantnih međunarodnih konvencija navedenih u Direktivi, posebno s obzirom na razvoj međunarodnih događaja, treba li revidirati pravila o borbi protiv klimatskih promjena i ovlasti nadzornih tijela povezane s tim pravilima, učinkovitost izvršnih mehanizama uspostavljenih na nacionalnoj razini, učinkovitost sankcija i pravila o građanskopravnoj odgovornosti te treba li izmijeniti razinu usklađenosti ove Direktive kako bi se osigurali jednaki uvjeti za poduzeća na unutarnjem tržištu. Komisija bi što prije nakon datuma stupanja na snagu ove Direktive, a najkasnije dvije godine nakon tog datuma, trebala podnijeti i izvješće Europskom parlamentu i Vijeću o potrebi za utvrđivanjem dodatnih zahtjeva dužne pažnje za održivost koji bi bili prilagođeni reguliranim financijskim poduzećima u pogledu pružanja financijskih usluga i investicijskih aktivnosti te o mogućnostima za takve zahtjeve dužne pažnje i njihovim učincima, u skladu s ciljevima ove Direktive, uzimajući pritom u obzir druge zakonodavne akte Unije koji se primjenjuju na regulirana financijska poduzeća. Tom bi izvješću, prema potrebi, trebalo priložiti zakonodavni prijedlog.

(99)

S obzirom na to da cilj ove Direktive, odnosno bolje iskorištavanje potencijala jedinstvenog tržišta kako bi se doprinijelo prelasku na održivo gospodarstvo i doprinos održivom razvoju sprečavanjem i ublažavanjem potencijalnih ili stvarnih negativnih učinaka na ljudska prava i okoliš u lancima aktivnosti poduzeća, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog opsega ili učinaka djelovanja, prije svega činjenice da problemi koji se rješavaju i njihovi uzroci imaju transnacionalnu dimenziju jer mnoga poduzeća posluju na razini Unije ili na globalnoj razini, a njihovi lanci vrijednosti šire se na druge države članice i treće zemlje, te činjenice da postoji rizik da će mjere pojedinačnih država članica biti neučinkovite i dovesti do rascjepkanosti unutarnjeg tržišta, on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti iz članka 5. Ugovora o Europskoj uniji U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva,

„vii.

Direktiva (EU) 2024/1760 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. svibnja 2024. o dužnoj pažnji za održivo poslovanje i izmjeni Direktive (EU) 2019/1937 i Uredbe (EU) 2023/2859 (SL L, 2024/1760, 5.7.2024., ELI: http://data.europa.eu/eli/dir/2024/1760/oj).”.