(1)

Svrha je ove Direktive osigurati sveobuhvatan okvir za učinkovito sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u cijeloj Uniji. To se postiže jačanjem i uvođenjem mjera u odnosu na sljedeća područja: definicija relevantnih kaznenih djela i kazni, zaštita žrtava i pristup pravosuđu, potpora žrtvama, poboljšano prikupljanje podataka, prevencija, koordinacija i suradnja.

(2)

Ravnopravnost žena i muškaraca i nediskriminacija temeljne su vrijednosti Unije i temeljna prava utvrđena u članku 2. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) odnosno u člancima 21. i 23. Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”). Nasilje nad ženama i nasilje u obitelji ugrožavaju upravo te vrijednosti i prava, narušavaju prava žena i djevojčica na ravnopravnost u svim područjima života i ometaju njihovo ravnopravno sudjelovanje u društvenom i poslovnom životu.

(3)

Nasilje nad ženama i nasilje u obitelji kršenje je temeljnih prava, kao što su pravo na ljudsko dostojanstvo, pravo na život i integritet osobe, zabrana nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na zaštitu osobnih podataka, pravo na nediskriminaciju, među ostalim na temelju spola, i prava djeteta, kako su sadržana u Povelji i Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima djeteta.

(4)

Ovom se Direktivom podupiru međunarodne obveze koje su države članice preuzele u cilju suzbijanja i sprečavanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, posebno Konvencija Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, i, gdje je to relevantno, Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te Konvencija o iskorjenjivanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada Međunarodne organizacije rada, potpisana 21. lipnja 2019. u Ženevi.

(5)

S obzirom na posebnosti povezane s kaznenim djelima nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, potrebno je utvrditi sveobuhvatan skup pravila kojima se ciljano rješava trajni problem nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te se uzimaju u obzir posebne potrebe žrtava takvog nasilja. Postojeće odredbe na razini Unije i na nacionalnoj razini pokazale su se nedovoljnima za djelotvorno suzbijanje i sprečavanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Iako direktive 2011/36/EU (3) i 2011/93/EU (4) Europskog parlamenta i Vijeća, koje su osobito usmjerene na posebne oblike takvog nasilja, i Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća (5) koja utvrđuje opći okvir za žrtve kaznenih djela, pružaju određene zaštitne mjere za žrtve, što za potrebe ove Direktive znači žrtve nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, njima se ne rješavaju njihove posebne potrebe.

(6)

Nasilje nad ženama i nasilje u obitelji mogu se pogoršati ako se isprepliću s diskriminacijom na temelju kombinacije spola i bilo koje druge osnove diskriminacije kako su navedene u članku 21. Povelje, odnosno rase, boje kože, etničkog ili socijalnog podrijetla, genetskih osobina, jezika, religije ili uvjerenja, političkog ili bilo kakvog drugog mišljenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja, invaliditeta, dobi ili seksualne orijentacije („intersekcijska diskriminacija”). Stoga bi države članice trebale posvećivati dužnu pažnju žrtvama pogođenima takvom intersekcijskom diskriminacijom, i to poduzimanjem posebnih mjera. Osobe pogođene intersekcijskom diskriminacijom izložene su povećanom riziku od rodno uvjetovanog nasilja. Posljedično, države članice trebale bi tu povećanu razinu rizika uzeti u obzir pri provedbi mjera predviđenih ovom Direktivom, posebno u pogledu pojedinačne procjene za utvrđivanje potreba žrtava za zaštitom, specijalističke potpore žrtvama te osposobljavanja i informiranja stručnjaka za koje je vjerojatno da će doći u kontakt sa žrtvama.

(7)

Žrtve su izložene povećanom riziku od zastrašivanja, osvete te sekundarne i ponovljene viktimizacije. Države članice trebale bi osigurati posvećivanje posebne pozornosti tim rizicima i potrebi za zaštitom dostojanstva i tjelesnog integriteta takvih žrtava. Prethodno poznavanje počinitelja ili prethodni odnos s počiniteljem čimbenik je koji treba uzeti u obzir pri procjeni rizika od osvete.

(8)

Žrtve bi trebale moći ostvariti pristup svojim pravima prije, tijekom i u odgovarajućem razdoblju nakon kaznenog postupka u skladu s vlastitim potrebama i pod uvjetima utvrđenima u ovoj Direktivi.

(9)

Odredbe ove Direktive koje se odnose na prava žrtava trebale bi se primjenjivati na sve žrtve kažnjivog postupanja koje predstavlja nasilje nad ženama ili nasilje u obitelji, kako je kriminalizirano na temelju prava Unije ili nacionalnog prava. To uključuje kaznena djela definirana u ovoj Direktivi, konkretno sakaćenje ženskih spolnih organa, prisila na sklapanje braka, dijeljenje intimnog ili manipuliranog materijala bez pristanka, uhođenje na internetu, uznemiravanje na internetu, nezatraženo slanje seksualno eksplicitnog materijala (engl. cyberflashing), poticanje na nasilje ili mržnju na internetu i kažnjivo postupanje obuhvaćeno drugim pravnim aktima Unije, posebno direktivama 2011/36/EU i 2011/93/EU. Naposljetku, određena su kaznena djela prema nacionalnom pravu obuhvaćena definicijom nasilja nad ženama. Ona uključuju kaznena djela kao što su femicid, silovanje, seksualno uznemiravanje, seksualno zlostavljanje, uhođenje, rani brak, prisila na prekid trudnoće, prisilna sterilizacija i različiti oblici nasilja na internetu, kao što su seksualno uznemiravanje na internetu i zlostavljanje na internetu. Nasilje u obitelji oblik je nasilja koje bi se moglo zasebno kriminalizirati na temelju nacionalnog prava ili biti obuhvaćeno kaznenim djelima počinjenima unutar obitelji ili kućanstva ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, bez obzira na to dijele li kućanstvo. Pojedine država članica može imati šire tumačenje onoga što predstavlja nasilje nad ženama u skladu s nacionalnim kaznenim pravom. Treba napomenuti da ova Direktiva ne obuhvaća puni spektar kažnjivog postupanja koje predstavlja nasilje nad ženama.

(10)

Nasilje nad ženama trajna je manifestacija strukturne diskriminacije žena, koja proizlazi iz povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca. To je oblik rodno uvjetovanog nasilja, koje prvenstveno provode muškarci nad ženama i djevojčicama. Njegovi korijeni leže u društveno oblikovanim ulogama, ponašanju, aktivnostima i značajkama koje određeno društvo smatra primjerenima za žene i muškarce. Posljedično, pri provedbi ove Direktive trebalo bi u obzir uzeti rodno osjetljivu perspektivu.

(11)

Nasilje u obitelji ozbiljan je društveni problem koji često ostaje skriven. Može dovesti do teške psihološke i tjelesne traume s teškim posljedicama za osobni i profesionalni život žrtve jer je počinitelj obično osoba koja je žrtvi poznata i za koju bi žrtva očekivala da u nju može imati povjerenja. Takvo nasilje može poprimiti različite oblike, uključujući tjelesni, seksualni, psihološki i ekonomski oblik, te se može dogoditi u raznim vrstama odnosa. Nasilje u obitelji često uključuje prisilnu kontrolu i može se dogoditi bez obzira na to dijeli li počinitelj ili je dijelio kućanstvo sa žrtvom.

(12)

Mjere u okviru ove Direktive osmišljene su kako bi se odgovorilo na posebne potrebe žena i djevojčica, s obzirom na to da su, što potvrđuju podaci i studije, nerazmjerno pogođene oblicima nasilja obuhvaćenima ovom Direktivom, odnosno nasiljem nad ženama i nasiljem u obitelji. Međutim, i druge su osobe žrtve tih oblika nasilja i stoga bi i one trebale ostvarivati korist od istih mjera za žrtve predviđenih ovom Direktivom. Stoga bi se pojam „žrtva” trebao odnositi na sve osobe, bez obzira na njihov rod, a sve bi žrtve, ako u ovoj Direktivi nije navedeno drugačije, trebale uživati prava povezana sa zaštitom žrtava i pristupom pravosuđu, potporom žrtvama i preventivnim mjerama.

(13)

Svjedočenje nasilju u obitelji može biti pogubno za djecu zbog njihove ranjivosti. Djeca koja svjedoče nasilju u obitelji, u obitelji ili kućanstvu, obično trpe izravnu psihološku i emocionalnu štetu koja utječe na njihov razvoj te su izložena povećanom riziku od tjelesnih i mentalnih bolesti u kratkoročnom i dugoročnom razdoblju. Priznanje da su djeca koja su pretrpjela štetu izravno prouzročenu time što su svjedočila nasilju u obitelji sama po sebi žrtve predstavlja važan korak u zaštiti te djece koja trpe zbog nasilja u obitelji.

(14)

Za potrebe ove Direktive „nadležna tijela” trebalo bi tumačiti kao tijelo ili tijela koja su na temelju nacionalnog prava određena nadležnima za obavljanje dužnosti kako je predviđeno ovom Direktivom. Svaka država članica trebala bi odrediti koja će tijela biti nadležna za svaku od tih dužnosti.

(15)

U skladu s člankom 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), direktiva je obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima. Međutim, s obzirom na posebnu prirodu kaznenog djela sakaćenja ženskih spolnih organa i potrebu da se osigura zaštita žrtava koje zbog toga trpe posebnu štetu, na to bi kazneno djelo trebalo posebno odgovoriti u kaznenim zakonima država članica. Sakaćenje ženskih spolnih organa zlostavljačka je i izrabljivačka praksa koja se odnosi na spolne organe žene ili djevojčice i koja se provodi u svrhu očuvanja i nametanja dominacije nad ženama i djevojčicama te provođenja društvene kontrole nad seksualnošću žena i djevojčica. Ponekad se provodi u kontekstu prisile djeteta na sklapanje braka ili nasilja u obitelji. Sakaćenje ženskih spolnih organa može se pojavljivati kao tradicionalna praksa koju neke zajednice provode nad svojim pripadnicama. Njime bi trebale biti obuhvaćene prakse sakaćenja koje se provode iz nemedicinskih razloga, a žrtvama uzrokuju nepopravljivu i cjeloživotnu štetu. Sakaćenje ženskih spolnih organa uzrokuje psihološku i društvenu štetu, što ozbiljno utječe na kvalitetu života žrtve. Pojam „odstranjivanje” trebao bi se odnositi na djelomično ili potpuno uklanjanje klitorisa i velikih stidnih usana. Pojam „infibulacija” trebao bi se odnositi na spajanje velikih stidnih usana djelomičnim šivanjem vanjskih usana stidnice kako bi se suzio vaginalni otvor. Pojam „svako drugo sakaćenje” trebao bi se odnositi na sve druge fizičke izmjene ženskih spolnih organa.

(16)

Prisila na sklapanje braka oblik je nasilja koji obuhvaća ozbiljna kršenja temeljnih prava, a osobito prava žena i djevojčica na tjelesni integritet, slobodu, autonomiju, tjelesno i mentalno zdravlje, seksualno i reproduktivno zdravlje, obrazovanje i privatni život. Siromaštvo, nezaposlenost, običaji i sukobi čimbenici su koji potiču prisilu na sklapanje brakova. Fizičko i seksualno nasilje te prijetnje nasiljem česti su oblici prisile koji se koriste kako bi se žene ili djevojčice prisililo na sklapanje braka. Prisila na sklapanje braka često je praćena i drugim oblicima tjelesnog i psihološkog iskorištavanja i nasilja, kao što je seksualno iskorištavanje. Stoga je potrebno da sve države članice kriminaliziraju prisilu na sklapanje braka i da počinitelji podliježu odgovarajućim kaznama. Ovom se Direktivom ne dovode u pitanje definicije „braka” predviđene nacionalnim ili međunarodnim pravom. Države članice trebale bi poduzeti potrebne mjere kako bi predvidjele rok zastare kojim se omogućuju istraga, kazneni progon, sudski postupak i donošenje presude kad je riječ o prisili na sklapanje braka. S obzirom na to da su žrtve prisile na sklapanje braka često maloljetnici, rokovi zastare trebali bi biti dovoljno dugi i odgovarati težini predmetnog kaznenog djela kako bi se omogućilo učinkovito pokretanje postupka nakon što žrtva napuni 18 godina.

(17)

Potrebno je uskladiti definicije kaznenih djela i kazni za određene oblike nasilja na internetu ako je nasilje neodvojivo povezano s upotrebom informacijskih i komunikacijskih tehnologija, a te se tehnologije upotrebljavaju za znatno povećanje težine štetnog učinka kaznenog djela, čime se mijenjaju obilježja kaznenog djela. Nasilje na internetu posebno je usmjereno i utječe na političarke, novinarke i borkinje za ljudska prava. Borci za ljudska prava jesu pojedinci, skupine ili organizacije koji promiču i štite općepriznata ljudska prava i temeljne slobode. Nasilje na internetu može imati učinak ušutkavanja žena i ometanja njihova društvenog sudjelovanja na ravnopravnoj osnovi s muškarcima. Nasilje na internetu također nerazmjerno pogađa žene i djevojčice u obrazovnom okruženju, kao što su škole i sveučilišta, ima štetne posljedice za njihovo daljnje obrazovanje i mentalno zdravlje, uzrokuje socijalnu isključenost, tjeskobu i poriv za samoozljeđivanjem te, u ekstremnim slučajevima, može dovesti do samoubojstva.

(18)

Upotreba informacijskih i komunikacijskih tehnologija nosi rizik od jednostavnog, brzog i rasprostranjenog povećanja pojavnosti određenih oblika nasilja na internetu s jasnim rizikom od stvaranja ili pojačavanja duboke i dugotrajne štete za žrtvu. Potencijal za takvo povećanje, što je preduvjet za počinjenje nekoliko kaznenih djela nasilja na internetu definiranih u ovoj Direktivi, trebao bi se odražavati u elementu stavljanja određenih materijala „na raspolaganje javnosti” putem informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Pojmove „na raspolaganje javnosti” i „dostupno javnosti” trebalo bi tumačiti kao da se odnose na potencijalno dopiranje do više osoba. Te bi pojmove trebalo tumačiti i primjenjivati uzimajući u obzir relevantne okolnosti, uključujući tehnologiju upotrijebljenu kako bi se taj materijal učinio dostupnim. Nadalje, kako bi se utvrdila samo minimalna pravila za najteže oblike nasilja na internetu, relevantna kaznena djela definirana u ovoj Direktivi ograničena su na postupanje za koje je vjerojatno da će žrtvi prouzročiti ozbiljnu štetu ili ozbiljnu psihološku štetu ili na postupanje za koje je vjerojatno da će kod žrtve prouzročiti ozbiljan strah za vlastitu sigurnost ili sigurnost uzdržavanika. U svakom slučaju, pri procjeni vjerojatnosti da će postupanje prouzročiti ozbiljnu štetu, trebalo bi uzeti u obzir posebne okolnosti slučaja, ne dovodeći u pitanje neovisnost sudstva. Vjerojatnost uzrokovanja ozbiljne štete može se izvesti iz objektivnih činjeničnih okolnosti. Ovom Direktivom uspostavlja se minimalni pravni okvir u tom pogledu, a države članice mogu donijeti ili zadržati stroža kaznena pravila.

(19)

Posebno zbog u pravilu jednostavne, brze i široke distribucije i počinjenja, kao i zbog intimne prirode djela, stavljanje slika, videozapisa ili sličnog materijala koji prikazuju seksualno eksplicitne radnje ili intimne dijelove tijela osobe na raspolaganje javnosti putem informacijskih i komunikacijskih tehnologija bez pristanka te osobe može biti vrlo štetno za žrtve. Relevantno kazneno djelo definirano u ovoj Direktivi trebalo bi obuhvaćati sve vrste takvih materijala, kao što su slike, fotografije i videozapisi, uključujući seksualizirane slike, audioisječke i videoisječke. To bi trebalo obuhvaćati situacije u kojima se materijal stavlja na raspolaganje javnosti putem informacijskih i komunikacijskih tehnologija bez pristanka žrtve, bez obzira je li žrtva pristala na izradu tog materijala ili ga je možda poslala određenoj osobi. Kazneno bi djelo trebalo uključivati i proizvodnju, manipulaciju ili izmjenu materijala bez pristanka, na primjer obradom slika, među ostalim s pomoću umjetne inteligencije, tako da izgleda kao da je osoba uključena u seksualne radnje, ako se taj materijal naknadno stavlja na raspolaganje javnosti putem informacijskih i komunikacijskih tehnologija bez pristanka te osobe. Takva proizvodnja, manipulacija ili izmjena trebala bi uključivati izradu uvjerljivo krivotvorenog materijala (engl. deepfake), kod kojeg materijal znatno nalikuje nekoj postojećoj osobi, predmetima, mjestima ili drugim subjektima ili događajima, prikazuje seksualne radnje osobe, a drugim bi osobama ostavljao lažan dojam da je autentičan ili istinit. U interesu djelotvorne zaštite žrtava od takvog postupanja, trebalo bi obuhvatiti i prijetnju takvim postupanjem.

(20)

Širenje u javnosti slika, videozapisa ili drugih materijala koji prikazuju seksualno eksplicitne radnje ili intimne dijelove tijela osobe putem informacijskih i komunikacijskih tehnologija bez pristanka te osobe ne bi trebalo kriminalizirati ako je takvo nekriminaliziranje potrebno za zaštitu temeljnih prava zaštićenih Poveljom, a posebno slobode izražavanja, uključujući slobodu primanja i širenja informacija i ideja u otvorenom i demokratskom društvu, kao i slobode umjetnosti i znanosti, uključujući akademsku slobodu. Nadalje, to kazneno djelo ne bi trebalo obuhvaćati postupanje javnih tijela s tim materijalom, posebno radi vođenja kaznenih postupaka ili sprečavanja, otkrivanja ili istrage kaznenih djela, a države članice trebale bi moći osobu izuzeti od odgovornosti u posebnim okolnostima, na primjer ako telefonske ili internetske linije za pomoć postupaju s materijalom kako bi prijavile kazneno djelo nadležnim tijelima.

(21)

Uhođenje na internetu moderan je oblik nasilja koji se često provodi nad članovima obitelji ili osobama koje žive u istom kućanstvu kao i počinitelj, ali ga provode i bivši partneri ili poznanici. Počinitelj obično zloupotrebljava tehnologiju kako bi intenzivirao prisilu i kontrolirajuće ponašanje, manipulaciju i nadzor, čime se povećava strah, tjeskoba i postupna izolacija žrtve od prijatelja, obitelji i posla. Stoga bi trebalo utvrditi minimalna pravila o uhođenju na internetu. Kazneno djelo uhođenja na internetu trebalo bi obuhvaćati opetovani ili stalni nadzor žrtve s pomoću informacijskih i komunikacijskih tehnologija bez pristanka žrtve ili zakonskog odobrenja. Takav nadzor mogao bi postati moguć obradom osobnih podataka žrtve, na primjer krađom identiteta, krađom lozinki, hakiranjem uređaja žrtve, tajnim aktiviranjem softvera za praćenje unosa znakova preko tipkovnice kako bi se pristupilo privatnim prostorima žrtve, instalacijom aplikacija za geolokalizaciju, uključujući softver za uhođenje, ili krađom žrtvinih uređaja. Nadalje, kazneno djelo uhođenja na internetu trebalo bi obuhvaćati praćenje žrtava bez njihova pristanka ili odobrenja putem tehnoloških uređaja povezanih kroz internet stvari, kao što su pametni kućanski uređaji. Međutim, mogu postojati situacije u kojima se nadzor provodi iz opravdanih razloga, na primjer kada roditelji prate lokaciju svoje djece i njihove aktivnosti na internetu, kada rođaci prate zdravlje bolesnih, starijih ili ranjivih osoba ili osoba s invaliditetom, ili u kontekstu praćenja medija i obavještajnih podataka iz otvorenih izvora.

(22)

Kaznenu odgovornost trebalo bi ograničiti na situacije u kojima je vjerojatno da će praćenje žrtvi prouzročiti ozbiljnu štetu. Pri procjeni je li vjerojatno da će radnja prouzročiti ozbiljnu štetu trebalo bi se usredotočiti na to bi li ta radnja obično prouzročila štetu žrtvi.

(23)

U definiciji kaznenog djela uhođenja na internetu pojam „praćenje” trebao bi se odnositi na pronalaženje lokacije osobe i slijeđenje kretanja te osobe, dok bi se pojam „motrenje” trebao odnositi na općenitije nadgledanje osobe, uključujući promatranje aktivnosti te osobe. U kontekstu uhođenja na internetu obje radnje u konačnici imaju za cilj kontrolu nad osobom.

(24)

Trebalo bi utvrditi minimalna pravila o kaznenom djelu uznemiravanja na internetu kako bi se obuhvatili najteži oblici uznemiravanja na internetu. To bi trebalo uključivati opetovano ili stalno prijeteće postupanje usmjereno protiv osobe, barem ako takvo postupanje uključuje prijetnje, putem informacijskih i komunikacijskih tehnologija, počinjenjem kaznenih djela i ako vjerojatno da će takvo postupanje prouzročiti ozbiljan strah osobe za vlastitu sigurnost ili za sigurnost uzdržavanika. To bi trebalo uključivati i javno dostupno prijeteće ili uvredljivo postupanje, u suradnji s drugim osobama te s pomoću informacijskih i komunikacijskih tehnologija, usmjereno protiv osobe, ako je vjerojatno da će takvo postupanje toj osobi prouzročiti ozbiljnu psihološku štetu. Takvi sveobuhvatni napadi, uključujući koordinirane napade nasilne svjetine na internetu, mogu se pretvoriti u napad izvan interneta ili prouzročiti znatnu psihološku ozljedu, a u ekstremnim slučajevima dovesti do samoubojstva žrtve. Takvi su napadi često usmjereni na istaknute političarke, novinarke i borkinje za ljudska prava ili druge poznate žene, ali mogu se pojaviti i u različitim kontekstima, primjerice u kampusima, u školama i na poslu. Na takvo nasilje na internetu trebalo bi odgovoriti osobito ako su ti napadi širokih razmjera, na primjer u obliku grupnog uznemiravanja (engl. pile-on) koje provodi znatan broj ljudi. Minimalna pravila o kaznenom djelu uznemiravanja na internetu trebala bi uključivati i nezatraženo slanje slike, videozapisa ili drugog sličnog materijala koji prikazuje spolne organe (engl. cyberflashing) osobi ako je vjerojatno da će takvo postupanje toj osobi prouzročiti ozbiljnu psihološku štetu. Nezatraženo slanje seksualno eksplicitnih materijala (engl. cyberflashing) čest je oblik zastrašivanja i ušutkavanja žena. Minimalna pravila o kaznenom djelu uznemiravanja na internetu trebala bi uključivati i pravila o situacijama u kojima se osobni podaci žrtve stavljaju na raspolaganje javnosti putem informacijskih i komunikacijskih tehnologija bez pristanka žrtve kako bi se druge osobe potaknulo da žrtvi prouzroče tjelesnu ili ozbiljnu psihološku štetu (engl. doxing).

(25)

Posljednjih je godina porast korištenja interneta i društvenih medija doveo do naglog porasta javnog poticanja na nasilje i mržnju, među ostalim na temelju roda. Jednostavno, brzo i široko dijeljenje govora mržnje u digitalnom svijetu pojačava učinak dezinhibicije na internetu jer pretpostavljena anonimnost na internetu i osjećaj nekažnjivosti smanjuju inhibicije ljudi da sudjeluju u takvom govoru. Žene su često meta seksističke i mizogine mržnje na internetu, što može eskalirati u zločin iz mržnje izvan interneta. To postupanje treba spriječiti ili zaustaviti u ranoj fazi. Jezik koji se upotrebljava u toj vrsti poticanja ne odnosi se uvijek izravno na rod osobe na koju je usmjereno, ali iz općeg sadržaja ili konteksta poticanja može se zaključiti da je motiviran predrasudama.

(26)

Kazneno djelo poticanja na nasilje ili mržnju na internetu pretpostavlja da se poticanje ne izražava u isključivo privatnom kontekstu, nego javno upotrebom informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Stoga bi moralo zahtijevati širenje u javnosti, što bi trebalo tumačiti tako da podrazumijeva stavljanje određenog materijala kojim se potiče na nasilje ili mržnju na raspolaganje, putem informacijskih i komunikacijskih tehnologija, potencijalno neograničenom broju osoba, odnosno da se taj materijal učini lako dostupnim korisnicima općenito a da se ne zahtijeva dodatno djelovanje osobe koja je materijal pružila, bez obzira na to hoće li te osobe uistinu pristupiti tim informacijama. Stoga, ako pristup materijalu zahtijeva registraciju ili prijam u grupu korisnika, trebalo bi se smatrati da se te informacije šire u javnosti samo kad su korisnici koji žele pristupiti materijalu automatski registrirani ili primljeni bez ljudske odluke ili odabira kome se odobrava pristup. Pri procjeni toga smatra li se materijal poticanjem na mržnju ili nasilje, nadležna tijela trebala bi uzeti u obzir temeljno pravo na slobodu izražavanja sadržano u članku 11. Povelje.

(27)

Kako bi se osigurala pravedna ravnoteža između slobode izražavanja i kaznenog progona kaznenog djela poticanja na nasilje ili mržnju na internetu, države članice trebale bi moći odlučiti kazniti samo postupanje koje je izvršeno na način koji će vjerojatno remetiti javni red ili koje je prijeteće, zlostavljačko ili uvredljivo. Primjena tih uvjeta, ako se to zahtijeva nacionalnim pravom, ne bi trebala dovesti u pitanje djelotvornost odredbe kojom se definira kazneno djelo poticanja na nasilje ili mržnju na internetu.

(28)

Kazne za kaznena djela definirana u ovoj Direktivi trebale bi biti učinkovite, odvraćajuće i proporcionalne. U tu svrhu trebalo bi utvrditi minimalne razine maksimalnog trajanja kazne zatvora za fizičke osobe. Najdulje kazne zatvora predviđene u ovoj Direktivi za kaznena djela koja su počinile fizičke osobe trebale bi se primjenjivati barem na najteže oblike takvih kaznenih djela.

(29)

Žrtve bi trebale moći lako prijaviti kaznena djela nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji i lako pružiti dokaze bez izlaganja sekundarnoj ili ponovljenoj viktimizaciji. Iznimno je važno da se žrtve pri prijavljivanju kaznenih djela upućuju specijaliziranoj kontaktnoj točki kad god je to moguće, bez obzira na to je li podnesena kaznena prijava. Ta kontaktna točka mogla bi biti osposobljeni policijski službenik ili bilo koji stručnjak osposobljen za pružanje pomoći žrtvama.

(30)

Države članice trebale bi, osim osobnog podnošenja prijave, pružiti mogućnost podnošenja pritužbi na internetu ili putem drugih dostupnih i sigurnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija za prijavljivanje nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji, barem u pogledu kaznenih djela na internetu, i to dijeljenja intimnog ili manipuliranog materijala bez pristanka, uhođenja na internetu, uznemiravanja na internetu i poticanja na nasilje ili mržnju na internetu, kako su definirana u ovoj Direktivi. Žrtve bi trebale moći učitati materijal koji se odnosi na njihovu prijavu, kao što su snimke zaslona navodnog nasilnog ponašanja.

(31)

S obzirom na posebnosti nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te povećani rizik da bi žrtve mogle povući svoju prijavu unatoč tome što su bile žrtve kaznenog djela, važno je što prije prikupiti relevantne dokaze na sveobuhvatan način, u skladu s primjenjivim nacionalnim postupovnim pravilima.

(32)

Države članice mogu žrtvama pružiti pravnu pomoć, uključujući besplatnu pravnu pomoć, pri prijavljivanju kaznenih djela ako je to predviđeno nacionalnim pravom. Pri procjeni sredstava žrtve u svrhu odlučivanja o odobravanju pravne pomoći, države članice trebale bi razmotriti stvarni pristup žrtve njezinim financijskim sredstvima. Nasilje u obitelji može dovesti do vršenja ekonomske kontrole od strane počinitelja, a žrtve možda nemaju stvarni pristup vlastitim financijskim sredstvima.

(33)

U slučaju nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, posebno ako su ih počinili članovi uže obitelji ili intimni partneri, žrtve bi mogle biti pod takvom prisilom počinitelja da se boje obratiti nadležnim tijelima, čak i ako im je život u opasnosti. Stoga bi države članice trebale osigurati da njihova pravila o povjerljivosti ne predstavljaju prepreku tome da zdravstveni djelatnici prijave nadležnim tijelima ako imaju opravdane razloge vjerovati da postoji neposredan rizik od teške tjelesne štete. Takvo prijavljivanje je opravdano jer takve radnje možda neće prijaviti osobe na čiju je štetu učinjena ili koje im izravno svjedoče. Slično tome, slučajeve nasilja u obitelji ili nasilja nad ženama koji pogađaju djecu često prekidaju tek treće strane koje primijete neuobičajeno ponašanje ili tjelesnu štetu nanesenu djetetu. Djecu je potrebno djelotvorno zaštititi od takvih oblika nasilja te je potrebno odmah poduzeti odgovarajuće mjere. Stoga stručno osoblje koje dolazi u kontakt s djecom žrtvama, uključujući zdravstvene djelatnike, djelatnike sustava socijalne skrbi ili djelatnike odgojno-obrazovnog sustava, ne bi trebalo biti ograničeno pravilima povjerljivosti kad postoje opravdani razlozi vjerovati da je djetetu nanesena teška tjelesna šteta. Kad stručno osoblje prijavi takve slučajeve nasilja, države članice trebale bi osigurati da ga se ne smatra odgovornim za povredu povjerljivosti. Međutim, odvjetničku tajnu trebalo bi zaštititi u skladu s člankom 7. Povelje, što je opravdano temeljnom ulogom dodijeljenom odvjetnicima u demokratskom društvu. Ako je to predviđeno nacionalnim pravom, također bi trebalo zaštititi ispovjednu tajnu ili istovrijedna načela primjenjiva radi zaštite slobode vjeroispovijesti. Osim toga, mogućnošću da stručno osoblje prijavi takve slučajeve nasilja ne dovode se u pitanje nacionalna pravila o povjerljivosti izvora koja se primjenjuju u kontekstu medija.

(34)

Kako bi se riješio problem nedovoljnog prijavljivanja u slučajevima u kojima je žrtva dijete, trebalo bi uspostaviti sigurne postupke prijave prilagođene djeci. To može uključivati upotrebu jednostavnog i pristupačnog jezika u ispitivanjima koja provode nadležna tijela. Države članice trebale bi, u mjeri u kojoj je to moguće, osigurati dostupnost stručnog osoblja specijaliziranog za skrb i potporu djeci koje pomaže u postupcima prijavljivanja. Mogle bi postojati okolnosti u kojima takva pomoć možda nije relevantna, na primjer zbog zrelosti djeteta ili u slučaju internetskog prijavljivanja, ili u kojima bi se takva pomoć mogla pokazati teško izvedivom, na primjer u rijetko naseljenim područjima.

(35)

Važno je da države članice osiguraju da žrtve koje su državljani trećih zemalja, bez obzira na njihov boravišni status, ne budu obeshrabrene od prijavljivanja slučajeva nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji te da se prema njima postupa na nediskriminirajući način u pogledu njihova boravišnog statusa u skladu s ciljevima Direktive 2012/29/EU. Kako bi se sve žrtve zaštitile od ponovljenog nasilja, važno je primijeniti pristup usmjeren na žrtve. Posebno bi trebalo osigurati da izvršenje postupka vraćanja na temelju Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (6) ne sprečava žrtve da ostvare svoje pravo na saslušanje u skladu s Direktivom 2012/29/EU. Države članice mogu, u skladu s Direktivom 2008/115/EZ, odlučiti izdati neovisnu boravišnu dozvolu ili drugo odobrenje kojim se omogućuje pravo na boravak zbog suosjećanja, humanitarnih ili drugih razloga državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi na njihovu državnom području i trebaju ispuniti obvezu iz te direktive da se u najvećoj mogućoj mjeri uzmu u obzir posebne potrebe ranjivih osoba tijekom vremena određenog za dobrovoljni odlazak, ako je to vrijeme odobreno u skladu s tom direktivom.

(36)

Odugovlačenje u obradi prijava nasilja nad ženama i nasilja u obitelji može stvoriti poseban rizik za žrtve nasilja s obzirom na to da bi one i dalje mogle biti u neposrednoj opasnosti i da počinitelji često mogu biti članovi uže obitelji ili bračni drugovi. Stoga bi nadležna tijela trebala biti primjereno osposobljena te imati odgovarajuće stručno znanje i djelotvorne istražne alate za istragu i kazneni progon takvih radnji, bez potrebe za osnivanjem specijaliziranih službi ili jedinica.

(37)

Istrage ili kazneni progon radnji silovanja ne bi trebali ovisiti o žrtvi ili zastupniku žrtve koji prijavljuje takve radnje, kao ni o kaznenoj prijavi koju je podnijela žrtva ili njezin zastupnik. Isto tako, kazneni postupak trebao bi se nastaviti čak i ako žrtva povuče kaznenu prijavu. Time se ne dovodi u pitanje diskrecijsko pravo tijela kaznenog progona da obustave kazneni postupak iz drugih razloga, primjerice ako zaključe da nema dovoljno dokaza za nastavak kaznenog postupka.

(38)

Žrtvama nasilja u obitelji i seksualnog nasilja obično je potrebna trenutna zaštita i posebna potpora, na primjer u slučaju nasilja koje vrše intimni partneri, gdje je stopa recidivizma obično visoka. Stoga bi se individualna procjena potreba žrtve trebala pokrenuti u najranijoj mogućoj fazi, na primjer u trenutku kada žrtva prvi put stupi u kontakt s nadležnim tijelima, što je prije moguće nakon što žrtva prvi put stupi u kontakt s nadležnim tijelima ili čim se pojavi sumnja da je osoba žrtva nasilja u obitelji ili seksualnog nasilja. To se može učiniti prije nego što žrtva službeno prijavi kazneno djelo ili na inicijativu nadležnog tijela ako treća strana prijavi kazneno djelo.

(39)

Pri procjeni potreba za zaštitom i potporom žrtve glavna briga trebala bi biti osiguravanje sigurnosti žrtve i pružanje prilagođene potpore, uzimajući u obzir, među ostalim, individualne okolnosti žrtve. Okolnosti koje iziskuju posebnu pozornost mogle bi uključivati, primjerice, činjenicu da je žrtva trudna, ovisnost žrtve o počinitelju ili osumnjičeniku ili njezin odnos s počiniteljem ili osumnjičenikom, rizik od povratka žrtve počinitelju ili osumnjičeniku, nedavna rastava od počinitelja ili osumnjičenika, potencijalni rizik da se djeca koriste za kontrolu nad žrtvom, rizike za žrtve s invaliditetom te korištenje kućnih ljubimaca za vršenje pritiska na žrtvu. Trebalo bi uzeti u obzir i stupanj kontrole, psihološke ili ekonomske, počinitelja ili osumnjičenika nad žrtvom.

(40)

Kako bi se žrtvama osigurala sveobuhvatna potpora i zaštita, sva nadležna i relevantna tijela, koja nisu ograničena na tijela kaznenog progona i pravosudna tijela, trebala bi biti uključena u procjenu rizika za žrtve i odgovarajuće mjere potpore na temelju jasnih smjernica koje izdaju države članice. Takve smjernice trebale bi uključivati čimbenike koji se uzimaju u obzir pri procjeni rizika koji dolazi od počinitelja ili okrivljenika, uključujući činjenicu da okrivljenici optuženi za lakša kaznena djela mogu biti jednako opasni kao oni optuženi za teža kaznena djela, posebno u slučajevima nasilja u obitelji i uhođenja. Nadležna tijela trebala bi preispitati pojedinačnu procjenu u redovitim vremenskim razmacima kako bi osigurala da nijedna nova potreba žrtve u pogledu zaštite ili potpore ne ostane nezadovoljena. Primjerice, takvo preispitivanje moglo bi se provoditi u važnim trenucima u procesu, kao što su početak sudskog postupka, izricanje presude ili naloga, ili u kontekstu postupka za preispitivanje dogovora o skrbništvu ili prava pristupa.

(41)

Kako bi se izbjegli sekundarna i ponovljena viktimizacija, zastrašivanje i odmazda, uzdržavanici bi trebali uživati iste zaštitne mjere kao i one koje se pružaju žrtvi, osim ako postoje naznake da uzdržavanici nemaju posebne potrebe. Nadležna tijela trebala bi procijeniti postoje li naznake da uzdržavanik nema posebne potrebe za zaštitom jer bi, ako se može utvrditi da ne postoje posebne potrebe za zaštitom, svaka mjera koja se temelji na pogrešnoj pretpostavci posebnih potreba za zaštitom bila nerazmjerna. Uzdržavanici mlađi od 18 godina zbog svoje ranjivosti posebno su izloženi riziku od trpljenja emocionalne štete koja dovodi u pitanje njihov razvoj. Ako je tako predviđeno nacionalnim pravom, može se smatrati i da su ostali uzdržavanici izloženi sličnom riziku.

(42)

Žrtvama je često potrebna posebna potpora. Kako bi se osiguralo da djelotvorno dobivaju ponude za potporu, nadležna tijela trebala bi žrtve uputiti odgovarajućim službama za potporu. Tako bi se trebalo postupiti osobito kad se individualnom procjenom utvrdi da žrtva ima određene potrebe za potporom. Pri utvrđivanju treba li djecu žrtve uputiti službama za potporu prvenstveno bi se trebali uzimati u obzir najbolji interesi tih žrtava, kako je utvrđeno u članku 24. Povelje. Države članice trebale bi osigurati da nadležna tijela obrađuju povezane osobne podatke na temelju prava, u skladu s relevantnim odredbama o zakonitosti obrade utvrđenima u Uredbi (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (7) te u skladu s Direktivom (EU) 2016/680 Europskog parlamenta i Vijeća (8). Takvo pravo trebalo bi uključivati odgovarajuće zaštitne mjere za osobne podatke kojima se poštuje bit prava na zaštitu podataka i predvidjeti odgovarajuće i posebne mjere za zaštitu temeljnih prava i interesa pojedinaca. Kad nadležna tijela prenose osobne podatke žrtava službama za potporu u svrhu upućivanja žrtava, trebala bi osigurati da proslijeđeni podaci budu ograničeni na ono što je potrebno za obavještavanje službi za potporu o okolnostima slučaja, kako bi žrtve dobile odgovarajuću potporu i zaštitu. Služba za potporu trebala bi osobne podatke pohranjivati samo onoliko dugo koliko je potrebno, a u svakom slučaju ne dulje od 5 godina nakon posljednjeg kontakta između službe za potporu i žrtve, ili kraće ako je tako utvrđeno u nacionalnom pravu.

(43)

Države članice trebale bi poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale raspoloživost hitnih naloga za udaljavanje, naloga o zabrani približavanja i naloga o zaštiti, kako bi se osigurala djelotvorna zaštita žrtava i uzdržavanika.

(44)

Bez da to predstavlja zamjenu za uhićenje i zadržavanje osumnjičenika i počinitelja kaznenih djela, koji i dalje podliježu nacionalnom pravu, države članice trebale bi osigurati da se hitni nalozi za udaljavanje, nalozi o zabrani pristupa ili zaštiti mogu izdavati u situacijama neposredne opasnosti, na primjer ako je izvjesno da će šteta ubrzo nastati ili je već nastala i ako je vjerojatno da će biti ponovno nanesena, te da u takvim relevantnim situacijama i ako su, u skladu s nacionalnim pravom, takvi nalozi podložni zahtjevu žrtve, žrtve budu obaviještene o mogućnosti podnošenja zahtjeva za takve naloge.

(45)

Nalozi za zaštitu mogu uključivati zabranu počinitelju ili osumnjičeniku da pristupi određenim mjestima, da se približi žrtvi ili uzdržavanicima bliže od propisane udaljenosti ili da ih kontaktira, među ostalim upotrebom internetskih sučelja. Ako je to potrebno, nalozi za zaštitu također mogu uključivati zabranu posjedovanja vatrenog ili smrtonosnog oružja. Hitni nalozi za udaljavanje, nalozi o zabrani približavanja ili nalozi o zaštiti trebali bi se izdavati na određeno razdoblje ili dok se ne izmijene ili obustave.

(46)

Elektroničkim praćenjem omogućuje se, ako je relevantno, osiguravanje poštovanja hitnih naloga za udaljavanje, naloga o zabrani približavanja i naloga o zaštiti, bilježenje dokaza o kršenju takvih naloga i poboljšanje nadzora nad počiniteljima. Ako je to dostupno, primjereno i relevantno, uzimajući u obzir okolnosti slučaja i pravnu prirodu postupka, trebalo bi razmotriti elektroničko praćenje kako bi se osiguralo izvršenje hitnih naloga za udaljavanje, naloga o zabrani približavanja i naloga o zaštiti. Ako se koristi elektroničko praćenje, žrtve bi uvijek trebalo informirati o njegovim mogućnostima i ograničenjima.

(47)

Kako bi se zaštitila djelotvornost hitnih naloga zao udaljavanje, naloga o zabrani približavanja i naloga o zaštiti, kršenja takvih naloga trebala bi podlijegati kaznama. Te kazne mogu biti kaznene ili nekaznene prirode i mogu uključivati kazne zatvora, novčane kazne ili svaku kaznu koja je učinkovita, proporcionalna i odvraćajuća. Ključno je da žrtve imaju mogućnost biti obaviještene o kršenju hitnih naloga za udaljavanje, naloga o zabrani približavanja ili naloga o zaštiti ako bi takvo kršenje moglo utjecati na njihovu sigurnost. S obzirom na to da se kršenjem hitnih naloga za udaljavanje, naloga o zabrani približavanja ili naloga o zaštiti mogu povećati rizici i da se zbog toga zahtijeva uspostava dodatne zaštite, nakon prijavljenog kršenja prema potrebi bi se trebalo razmotriti revidiranje pojedinačne procjene.

(48)

Predstavljanje dokaza o seksualnom ponašanju u prošlosti, seksualnim sklonostima žrtve i odjeći žrtve kako bi se dovelo u pitanje vjerodostojnost i nepostojanje pristanka žrtava u slučajevima seksualnog nasilja, posebno u slučajevima silovanja, može pojačati perpetuiranje štetnih stereotipa o žrtvama i dovesti do ponovne ili sekundarne viktimizacije. Stoga bi države članice trebale osigurati da su dokazi o seksualnom ponašanju žrtve u prošlosti ili drugim aspektima privatnog života žrtve koji su s njim povezani dopušteni samo ako je to potrebno za procjenu određenog pitanja u predmetnom slučaju ili za ostvarivanje prava na obranu.

(49)

S obzirom na jedinstvene posebnosti i okolnosti povezane s kaznenim djelima nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, smjernice za tijela za izvršavanje zakonodavstva i tijela tužiteljstva imaju inherentnu vrijednost. Zbog osobite ranjivosti žrtava smjernice o tome kako bi se s njima trebalo postupati u svakoj fazi postupka ključne su za podizanje svijesti i izbjegavanje ponovne viktimizacije u obradi tih vrsta kaznenih djela. Smjernice za tijela tužiteljstva mogu se tumačiti i kao postupovni priručnik i kao upućivanje na najbolju praksu. Specijalističke službe za žene mogu ponuditi stručne savjete i smjernice na temelju svoje svakodnevne interakcije sa žrtvama, posebno kad je riječ o tome kako pristupiti žrtvama i kako postupati prema njima u skladu s njihovim jedinstvenim okolnostima i iskustvom. Države članice potiču se da se savjetuju sa specijalističkim službama za žene i surađuju s njima u izradi i reviziji svih takvih smjernica. Države članice trebale bi preispitati svoje smjernice za tijela za izvršavanje zakonodavstva i tijela tužiteljstva kada dođe do važnih promjena u njihovim pravnim okvirima ili društvu u cjelini. To bi moglo uključivati slučajeve u kojima postoje znatne promjene postojećih zakona ili ustaljene sudske prakse ili u kojima se pojavljuju novi trendovi ili oblici nasilja, posebno ako tehnološki razvoj dovede do novih oblika nasilja na internetu.

(50)

S obzirom na složenost i težinu kaznenih djela nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te posebne potrebe žrtava za potporom, države članice trebale bi osigurati da tijela koja su određena pružaju dodatnu potporu i sprečavaju takva kaznena djela. S obzirom na svoju stručnost u pitanjima diskriminacije na temelju spola, nacionalna tijela za ravnopravnost, osnovana u skladu s Direktivom Vijeća 2004/113/EZ (9) te direktivama 2006/54/EZ (10) i 2010/41/EU (11) Europskog parlamenta i Vijeća u dobrom su položaju da obavljaju te zadaće. Kako bi se tim tijelima omogućilo djelotvorno obavljanje zadaća, države članice trebale bi im osigurati dostatne ljudske i financijske resurse.

(51)

Određena kaznena djela obuhvaćena ovom Direktivom uključuju povećani rizik od ponovljene, produljene ili čak kontinuirane viktimizacije. Taj se rizik posebno javlja u vezi s kaznenim djelima koja uključuju stavljanje materijala koji proizlazi iz određenih kaznenih djela nasilja na internetu na raspolaganje putem informacijskih i komunikacijskih tehnologija, s obzirom na lakoću i brzinu kojom se takav materijal može distribuirati u velikim razmjerima i poteškoće koje često postoje kad je riječ o uklanjanju takvog materijala. Ta opasnost obično i dalje postoji čak i nakon osude. Stoga, kako bi se djelotvorno zaštitila prava žrtava tih kaznenih djela, države članice trebale bi poduzeti odgovarajuće mjere u cilju brzog uklanjanja predmetnog materijala. S obzirom na to da uklanjanje na izvoru možda nije uvijek izvedivo, na primjer zbog pravnih ili praktičnih poteškoća povezanih s izvršenjem ili prisilnim izvršenjem naloga za uklanjanje, državama članicama trebalo bi dopustiti i da predvide mjere za brzo onemogućavanje pristupa takvom materijalu.

(52)

Odredbe ove Direktive o nalozima i drugim mjerama za uklanjanje relevantnih materijala i onemogućavanje pristupa relevantnim materijalima ne bi smjele utjecati na relevantna pravila utvrđena u Uredbi (EU) 2022/2065 Europskog parlamenta i Vijeća (12). Takvi bi nalozi osobito trebali biti u skladu sa zabranom nametanja općih obveza praćenja ili aktivnog utvrđivanja činjenica i s posebnim zahtjevima iz te uredbe koji se odnose na naloge za uklanjanje nezakonitog sadržaja na internetu.

(53)

Mjere usmjerene na brzo uklanjanje materijala ili onemogućavanje pristupa materijalu trebale bi uključivati davanje ovlasti nacionalnim tijelima za izdavanje naloga pružateljima usluga smještaja informacija na poslužitelju za uklanjanje ili za onemogućavanje pristupa jednoj ili više određenih stavki predmetnog materijala. Nacionalna tijela također bi trebala moći uputiti naloge za onemogućavanje pristupa drugim relevantnim pružateljima usluga posredovanja.

(54)

Sve mjere uklanjanja ili onemogućavanja pristupa, posebno uključujući naloge za uklanjanje ili onemogućavanje pristupa, mogu utjecati na prava i interese drugih strana osim žrtava, kao što su pružatelji sadržaja, pružatelji usluga smještaja informacija na poslužitelju čije bi se usluge mogle koristiti i krajnji korisnici tih usluga, kao i na opći interes. Stoga bi trebalo osigurati da se takvi nalozi i druge mjere mogu donositi samo na transparentan način i da budu predviđene odgovarajuće zaštitne mjere kako bi se osiguralo da ostanu ograničeni na ono što je nužno i razmjerno, da bude osigurana pravna sigurnost, da pružatelji usluga smještaja informacija na poslužitelju, drugi relevantni pružatelji usluga posredovanja i pružatelji sadržaja mogu ostvariti svoje pravo na djelotvoran pravni lijek u skladu s nacionalnim pravom te da se uspostavi pravedna ravnoteža između svih uključenih prava i interesa, uključujući temeljna prava svih uključenih strana u skladu s Poveljom. Važno je pažljivo odvagivanje svih predmetnih prava i interesa za svaki pojedini slučaj.

(55)

S obzirom na potencijalnu važnost materijala koji bi mogao biti predmet naloga ili drugih mjera poduzetih na temelju ove Direktive radi uklanjanja tog materijala ili onemogućavanja pristupa tom materijalu za istragu ili kazneni progon relevantnih kaznenih djela u skladu s kaznenim pravom, trebalo bi poduzeti potrebne mjere kako bi se nadležnim tijelima omogućilo pribavljanje ili osiguravanje takvog materijala ako je to potrebno. Te bi se mjere, na primjer, mogle sastojati od toga da se od relevantnih pružatelja usluga smještaja informacija na poslužitelju ili drugih relevantnih pružatelja usluga posredovanja zatraži da taj materijal pošalju tim tijelima ili da ga čuvaju tijekom ograničenog razdoblja koje nije dulje nego što je potrebno. Sve takve mjere trebale bi osigurati sigurnost materijala, ostati ograničene na ono što je razumno i razmjerno i biti u skladu s primjenjivim pravilima o zaštiti osobnih podataka.

(56)

Kako bi se izbjegla sekundarna viktimizacija, žrtve bi trebale moći dobiti naknadu tijekom kaznenog postupka.

(57)

Specijalističke službe za potporu trebale bi pružati potporu žrtvama svih oblika nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, uključujući seksualno nasilje, sakaćenje ženskih spolnih organa, prisila na sklapanje braka, prisila na prekid trudnoće i sterilizaciju, seksualno uznemiravanje i različite oblike nasilja na internetu. Žrtvama bi trebalo ponuditi usluge specijalističke potpore neovisno o tome jesu li podnijele službenu pritužbu.

(58)

Specijalističke službe za potporu žrtvama bi trebale žrtvama pružati potporu prilagođenu njihovim posebnim potrebama. Takvu potporu trebala bi pružati osoba istoga roda, ako je to zatraženo ili primjereno, i ako je takva osoba dostupna. Na temelju zahtjeva utvrđenih u Direktivi 2012/29/EU potrebno je dopuniti pravni okvir kako bi se specijalističkim službama za potporu osigurali svi potrebni alati za pružanje ciljane i integrirane potpore žrtvama s obzirom na njihove posebne potrebe. Takve usluge mogle bi se pružati uz opće usluge za potporu žrtvama ili kao njihov sastavni dio, za što se može obratiti postojećim tijelima koja pružaju specijalističku potporu, primjerice specijalističkim službama za potporu ženama. Specijalističku potporu mogla bi pružati javna tijela, organizacije za potporu žrtvama ili druge nevladine organizacije, uzimajući u obzir geografske značajke i demografski sastav država članica. Takvim tijelima i organizacijama trebalo bi dodijeliti dostatne ljudske i financijske resurse iako te usluge pružaju nevladine organizacije, države članice trebale bi osigurati da prime odgovarajuća sredstva.

(59)

Specijalističke službe za žene mogu imati ključnu ulogu u pružanju savjeta i potpore žrtvama, uključujući centre za potporu ženama, skloništa za žene, telefonske linije za pomoć, krizne centre za žrtve silovanja, referentne centre za žrtve seksualnog nasilja i službe za primarnu prevenciju. Te usluge mogu pružati i nevladine organizacije koje vode žene.

(60)

Žrtve obično imaju višestruke potrebe za zaštitom i potporom. Kako bi se djelotvorno odgovorilo na te potrebe, države članice trebale bi usluge specijalističke potpore pružati u istom prostoru na način da se usluge koordiniraju s pomoću kontaktne točke ili olakšavanjem pristupa takvim uslugama s pomoću jedinstvenog internetskog pristupa. Jedinstvenim internetskim pristupom osiguralo bi se da i žrtve u udaljenim područjima ili žrtve koje ne mogu fizički doći do usluga specijalističke potpore potporu mogu pristupiti takvim uslugama. Jedinstveni internetski pristup trebao bi podrazumijevati barem uspostavu jedinstvene i ažurirane internetske stranice na kojoj se nalaze sve relevantne informacije i upute o pristupanju dostupnim uslugama potpore i zaštite. Ta bi internetska stranica trebale biti usklađene sa zahtjevima za pristupačnost za osobe s invaliditetom.

(61)

Žrtve imaju jedinstvene potrebe za potporom s obzirom na traumu koju su doživjele. Specijalističke službe za potporu trebale bi pružati pomoć žrtvama na način da ih se osnaži i da im se pomogne u procesu njihova oporavka. Specijalističke službe za potporu trebale bi biti dostupne u dovoljnom broju i primjereno raspoređene na državnom području svake države članice, uzimajući u obzir geografske značajke i demografski sastav dotične države članice, kao i ponudu putem interneta. U tom bi cilju specijalističku potporu, kad god je to moguće, trebalo pružiti na jeziku koji žrtva može razumjeti i na način koji odgovara dobi žrtve.

(62)

Specijalističke službe za potporu, uključujući skloništa i krizne centre za žrtve silovanja, trebalo bi se smatrati ključnima tijekom kriza i izvanrednih stanja, među ostalim tijekom zdravstvenih kriza. Cilj bi trebao biti da se te usluge nastave nuditi u situacijama kada broj slučajeva nasilja u obitelji i nasilja nad ženama često poraste.

(63)

Pomoć i potporu žrtvama trebalo bi pružati prije, tijekom i odgovarajuće vrijeme nakon kaznenog postupka, na primjer ako je još uvijek potrebno liječenje kako bi se riješile teške tjelesne ili psihološke posljedice nasilja ili ako je sigurnost žrtve ugrožena zbog osobito izjava koje je dala tijekom tog postupka.

(64)

Traumatična priroda seksualnog nasilja, uključujući silovanje, zahtijeva posebno osjetljiv odgovor osposobljenog i specijaliziranog osoblja. Žrtvama seksualnog nasilja potrebna je neodgodiva potpora u vezi s traumom, u kombinaciji s neodgodivim forenzičkim pregledima radi očuvanja dokaza potrebnih za budući kazneni progon. Krizni centri za žrtve silovanja ili referentni centri za žrtve seksualnog nasilja trebali bi biti dostupni u dovoljnom broju i primjereno raspoređeni na državnom području svake države članice, uzimajući u obzir geografske značajke i demografski sastav dotične države članice. Takvi centri mogu biti dio postojećeg zdravstvenog sustava u državi članici. Slično tome, žrtvama sakaćenje ženskih spolnih organa, koje su često djevojčice, obično je potrebna ciljana potpora. Stoga bi države članice trebale osigurati pružanje namjenske potpore prilagođene tim žrtvama. S obzirom na jedinstvene okolnosti žrtava takvih kaznenih djela i njihovu s time povezanu ranjivost, takvu specijalističku potporu trebalo bi pružati uz najviše standarde u pogledu privatnosti i povjerljivosti.

(65)

Seksualno uznemiravanje na radnome mjestu smatra se oblikom diskriminacije na temelju spola u direktivama 2004/113/EZ, 2006/54/EZ i 2010/41/EU. Seksualno uznemiravanje na radnome mjestu ima znatne negativne posljedice i za žrtve i za poslodavce. Unutarnje ili vanjske usluge savjetovanja trebale bi se pružiti i žrtvama i poslodavcima ako je seksualno uznemiravanje na radnome mjestu posebno kriminalizirano na temelju nacionalnog prava. Takve usluge trebale bi uključivati informacije o načinima primjerenog odgovaranja na slučajeve seksualnog uznemiravanja na radnome mjestu te o dostupnim pravnim lijekovima za udaljavanje počinitelja s radnog mjesta.

(66)

Države članice potiče se da osiguraju da nacionalne telefonske linije za pomoć budu besplatno dostupne putem jedinstvenog broja na razini Unije, odnosno 116 016, povrh svih postojećih nacionalnih brojeva, te da budu dostupne 24 sata dnevno. Javnost bi trebala biti primjereno obaviještena o postojanju i upotrebi tog jedinstvenog broja. Trebalo bi biti moguće da takvim telefonskim linijama upravljaju specijalističke službe za potporu, uključujući specijalističke službe za potporu ženama, u skladu s nacionalnom praksom. Postojeći pružatelji telefonskih linija za pomoć, uključujući nevladine organizacije, imaju znatno iskustvo u pružanju takvih usluga. Potpora koja se pruža putem takvih telefonskih linija za pomoć trebala bi uključivati savjetovanje u kriznim situacijama i pružanje informacija žrtvama o uslugama koje uključuju neposredni kontakt, kao što su skloništa, specijalističke službe za potporu, druge relevantne socijalne i zdravstvene službe ili policija. Telefonske linije za pomoć i potporu žrtvama kaznenih djela trebale bi moći uputiti žrtve specijalističkim službama za potporu, specijalističkim telefonskim linijama za pomoć ili oboma, prema potrebi i ako je zatraženo.

(67)

Skloništa i drugi primjereni privremeni smještaj za žrtve kaznenog djela imaju ključnu ulogu u zaštiti žrtava od radnji nasilja. Osim pružanja sigurnog mjesta za boravak, utočišta bi žrtvama trebala pružati potrebnu potporu u vezi s povezanim problemima koji se odnose na zdravlje, uključujući mentalno zdravlje, financijsku situaciju i dobrobit njihove djece, čime bi ih se u konačnici pripremilo za samostalan život. Države članice trebale bi osigurati dostupnost dovoljnog broja skloništa i drugih odgovarajućih privremenih smještaja. Korištenjem pojma „dovoljan broj” namjerava se osigurati da se zadovolje potrebe svih žrtava, kako u pogledu skloništa tako i u pogledu specijalizirane potpore. U završnom izvješću o radu Radne skupine Vijeća Europe za borbu protiv nasilja nad ženama, uključujući nasilje u obitelji, iz rujna 2008., preporučuje se pružanje sigurnog smještaja u specijaliziranim skloništima za žene, dostupno u svakoj regiji, s jednim mjestom za prihvat obitelji na 10 000 stanovnika. Međutim, broj mjesta u skloništima trebao bi ovisiti o realističnoj procjeni stvarne potrebe. Identitet žrtava koje borave u takvim skloništima trebao bi biti povjerljiv kako bi se zajamčila sigurnost žena. Skloništa bi trebala biti opremljena za zadovoljavanje posebnih potreba žena, među ostalim osiguravanjem skloništa samo za žene. Smještaj u skloništima i drugim primjerenim privremenim smještajima trebao bi biti dostupan uzdržavanicima mlađima od 18 godina. Međutim, sigurnost i dobrobit žrtava koje borave u takvim skloništima i smještajima i dalje je glavni prioritet, posebno ako žrtve i uzdržavanici gotovo odrasle dobi dijele smještaj. Ako skloništa nisu besplatna i države članice od žrtava traže financijski doprinos za smještaj u skloništima ili privremenom smještaju, taj doprinos trebao bi biti cjenovno pristupačan i ne bi trebao biti prepreka za pristup žrtava skloništima ili privremenom smještaju. Skloništa bi trebala osigurati prisutnost osposobljenog i specijaliziranog osoblja koje bi se bavilo žrtvama i pružalo im potporu.

(68)

Kako bi se djelotvorno uklonile negativne posljedice za djecu, mjere potpore djeci trebale bi uključivati specijalizirano psihološko savjetovanje prilagođeno dobi, razvojnim potrebama i pojedinačnoj situaciji djeteta, uz pedijatrijsku skrb prema potrebi, a trebalo bi ih pružiti čim nadležna tijela imaju opravdani razlog vjerovati da su djeca možda bila žrtve, uključujući djecu svjedoke. Pri pružanju potpore djeci primarni cilj trebala bi biti prava djeteta kako su utvrđena u članku 24. Povelje.

(69)

S obzirom na cjeloživotne posljedice nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji za djecu čiji je roditelj ubijen kao posljedica tih kaznenih djela, države članice trebale bi osigurati da takva djeca mogu u potpunosti ostvariti korist od ove Direktive, posebno putem ciljanih mjera zaštite i potpore, među ostalim tijekom svih relevantnih sudskih postupaka.

(70)

Kako bi se osigurala sigurnost djece tijekom mogućih posjeta počinitelju ili osumnjičeniku koji ima roditeljsku skrb i ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom, kako je utvrđeno primjenjivim pravilima nacionalnoga građanskog prava, države članice trebale bi osigurati dostupnost neutralnih mjesta pod nadzorom, uključujući službe za zaštitu djece ili socijalne skrbi, kako bi se takvi posjeti tamo mogli odvijati u najboljem interesu djeteta. Ako je potrebno, posjeti bi se trebali odvijati u prisutnosti djelatnika službi za zaštitu djece ili socijalnih službi. Ako je potrebno osigurati privremeni smještaj, djecu bi prvenstveno trebalo smjestiti zajedno s nositeljem roditeljske skrbi koji nije počinitelj ili osumnjičenik. Uvijek bi se trebao uzeti u obzir najbolji interes djeteta.

(71)

Žrtve koje se suočavaju s intersekcijskom diskriminacijom izložene su povećanom riziku nasilja. One bi mogle uključivati žene s invaliditetom, žene s boravišnim statusom ili dozvolom uzdržavanika, migrantice bez osobnih dokumenata, tražiteljice međunarodne zaštite, žene koje bježe od ratnih sukoba, beskućnice, žene manjinskog rasnog ili etničkog podrijetla, žene koje žive u ruralnim područjima, žene u prostituciji, žene s niskim prihodima, pritvorenice, lezbijke, homoseksualci, biseksualne, transseksualne ili interseksualne osobe, starije žene ili žene s poremećajima povezanima s konzumacijom alkohola i droga. Žrtve koje se suočavaju s intersekcijskom diskriminacijom trebale bi stoga dobiti posebnu zaštitu i potporu.

(72)

Žene s invaliditetom nerazmjerno su izložene nasilju nad ženama i nasilju u obitelji te zbog svojeg invaliditeta često imaju poteškoća u pristupu mjerama zaštite i potpore. Stoga bi države članice trebale osigurati da mogu u potpunosti ostvariti korist od prava utvrđenih u ovoj Direktivi, ravnopravno s drugim osobama, istodobno posvećujući dužnu pozornost posebnoj ranjivosti takvih žrtava i poteškoćama koje vjerojatno imaju pri traženju pomoći.

(73)

Djelovanja za sprečavanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji trebala bi se temeljiti na sveobuhvatnom pristupu koji se sastoji od primarnih, sekundarnih i tercijarnih preventivnih mjera. Primarne preventivne mjere trebale bi biti usmjerene na sprečavanje nasilja i mogle bi uključivati djelovanja kao što su kampanje za podizanje svijesti i ciljane edukativne programe kako bi se u široj javnosti povećalo razumijevanje različitih pojavnosti svih oblika nasilja i njihovih posljedica te u ranoj dobi poboljšalo znanje o pristanku u međuljudskim odnosima. Sekundarne preventivne mjere trebale bi biti usmjerene na rano otkrivanje nasilja i sprečavanje njegova napredovanja ili eskalacije u ranoj fazi. Tercijarna prevencija trebala bi biti usmjerena na sprečavanje ponovnog počinjenja kaznenog djela i ponovne viktimizacije te na pravilno upravljanje posljedicama nasilja te bi mogla uključivati promicanje intervencija promatrača, centara za ranu intervenciju i intervencijskih programa.

(74)

Države članice trebale bi poduzeti odgovarajuće preventivne mjere. Te mjere mogle bi uključivati kampanje informiranja u cilju suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Prevencija se može odvijati i u formalnom obrazovanju, posebno jačanjem spolnog odgoja i društveno-emocionalnih kompetencija i empatije te učenjem o razvoju zdravih odnosa punih poštovanja. Uzimajući u obzir jezične barijere i različite razine pismenosti i sposobnosti, države članice trebale bi usmjeriti ciljane mjere na skupine izložene povećanom riziku, koje uključuju djecu, vodeći pritom računa o njihovoj dobi i zrelosti, osobe s invaliditetom, osobe s poremećajima povezanima s konzumacijom alkohola i droge te lezbijke, homoseksualce te biseksualne, transrodne ili interseksualne osobe.

(75)

Države članice trebale bi poduzeti mjere za sprečavanje razvijanja štetnih rodnih stereotipa kako bi se iskorijenila ideja inferiornosti žena ili stereotipnih uloga žena i muškaraca. To bi moglo uključivati i mjere kojima je cilj osigurati da se kultura, običaji, religija, tradicija ili čast ne smatraju opravdanjem za počinjenje kaznenih djela nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji ili razlogom za blaže postupanje u slučaju počinjenja takvih djela. Preventivnim mjerama trebalo bi poticati muškarce i dječake da djeluju kao pozitivni uzori za potporu ravnopravnosti muškaraca i žena, ali bi ujedno za cilj trebale imati i prevladavanje stereotipa koji muškarce sprečavaju u tome da potraže pomoć u situacijama kada je nasilje usmjereno protiv njih. S obzirom na to da su djeca od vrlo rane dobi izložena rodnim ulogama koje oblikuju njihovu percepciju sebe i utječu na njihove akademske i profesionalne odluke, kao i na očekivanja povezana s ulogama koje imaju kao žene i muškarci tijekom cijelog života, ključno je posvetiti se problemu rodnih stereotipa u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju.

(76)

Kako bi se sredstva usmjerila tamo gdje su najpotrebnija, zahtjev za poduzimanje preventivnih mjera za podizanje svijesti o sakaćenju ženskih spolnih organa i prisili na sklapanje braka te obuhvat tih mjera trebali bi odgovarati broju osoba koje su izložene riziku od tih praksi ili na koje te prakse utječu u dotičnoj državi članici.

(77)

Kako bi se osiguralo identificiranje žrtava i te da žrtve prime odgovarajuću potporu i zaštitu, države članice trebale bi osigurati da službenici koji će vjerojatno doći u kontakt sa žrtvama budu osposobljeni i dobiju ciljane informacije. Od sudskog osoblja trebalo bi zahtijevati da prođe takvo osposobljavanje samo ako je vjerojatno da će doći u kontakt sa žrtvama i samo do razine koja odgovara razini njihova kontakta sa žrtvama. Trebalo bi promicati osposobljavanje za odvjetnike, državne odvjetnike i suce te za djelatnike koji žrtvama pružaju potporu ili usluge restorativne pravde. To osposobljavanje trebalo bi uključivati, prema potrebi, osposobljavanje o posebnim službama za potporu na koje bi trebalo uputiti žrtve ili specijalizirano osposobljavanje kada je njihov rad usredotočen na žrtve s posebnim potrebama i posebno psihološko osposobljavanje. Osposobljavanjem bi se trebao obuhvatiti rizik od zastrašivanja te ponovljene i sekundarne viktimizacije i njihovo sprečavanje te dostupnost mjera zaštite i potpore za žrtve. Kako bi se spriječili i na odgovarajući način riješili slučajevi seksualnog uznemiravanja na radnome mjestu, osposobljavanje bi trebale proći i osobe na nadzornim funkcijama, ako je seksualno uznemiravanje na radnome mjestu posebno kriminalizirano na temelju nacionalnog prava. Te bi osobe također trebale primiti informacije o riziku od nasilja trećih strana. „Nasilje trećih strana” odnosi se na nasilje koje bi osoblje moglo pretrpjeti na radnome mjestu od osoba koje nisu suradnici, i uključuje, na primjer, slučajeve medicinskih sestara koje seksualno uznemiravaju pacijenti.

(78)

Kako bi se uspostavio sveobuhvatan pristup sprečavanju i suzbijanju svih oblika nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, države članice trebale bi osigurati da relevantni službenici i stručnjaci prođu osposobljavanje o koordiniranoj multidisciplinarnoj suradnji, kako bi se osiguralo da relevantna vladina tijela i druga tijela brzo rješavaju predmete i da relevantni stručnjaci, među ostalim u području medicinskih, pravnih, obrazovnih ili socijalnih usluga, budu uključeni u rješavanje takvih predmeta. Na državama članicama je da odluče kako će organizirati takva osposobljavanja. Obveze iz ove Direktive ne bi se smjele tumačiti kao upletanje u autonomiju visokoškolskih ustanova.

(79)

Kako bi se suzbilo nedovoljno prijavljivanje, države članice trebale bi se povezati s tijelima za izvršavanje zakonodavstva u osmišljavanju osposobljavanja, posebno u vezi sa štetnim rodnim stereotipima, ali i u sprečavanju kaznenih djela, s obzirom na njihov uobičajeni bliski kontakt sa skupinama koje su izložene riziku od nasilja i žrtvama.

(80)

Trebalo bi uspostaviti intervencijske programe kako bi se spriječio i sveo na najmanju moguću mjeru rizik od počinjenja kaznenih djela nasilja nad ženama ili nasilja u obitelji ili ponovnog počinjenja. Intervencijske programe trebali bi provoditi osposobljeni i kvalificirani stručnjaci. Intervencijski programi bi posebno trebali biti usmjereni na osiguravanje sigurnih odnosa i poučavanje počinitelja ili onih za koje postoji rizik od počinjenja kaznenih djela tome kako da u međuljudskim odnosima prihvate nenasilno ponašanje i da se suprotstave nasilnim obrascima ponašanja. Države članice mogle bi se koristiti zajedničkim standardima i smjernicama za intervencijske programe pripremljenima od strane Europskog instituta za ravnopravnost spolova.

(81)

Informacije o dostupnim intervencijskim programima trebale bi se dati počinitelju ili osumnjičeniku za nasilje obuhvaćeno ovom Direktivom koji podliježe hitnom nalogu za udaljavanje, nalogu o zabrani približavanju ili nalogu o zaštiti.

(82)

Kada je riječ o kaznenim djelima koja se smatraju silovanjem, počinitelje bi trebalo poticati na sudjelovanje u intervencijskim programima radi smanjivanja rizika od ponavljanja kaznenog djela.

(83)

Države članice trebale bi donijeti i provesti djelotvorne, sveobuhvatne i koordinirane politike koje obuhvaćaju sve relevantne mjere za sprečavanje i suzbijanje svih oblika nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Te bi politike u središte svih mjera trebale staviti prava žrtava. Države članice trebale bi imati diskrecijsko pravo odlučiti koja su tijela određena ili uspostavljena kao službena tijela odgovorna za koordinaciju, provedbu, praćenje i ocjenjivanje politika i mjera za sprečavanje i suzbijanje svih oblika nasilja obuhvaćenih ovom Direktivom, u skladu s načelom postupovne autonomije država članica, pod uvjetom da ta tijela imaju potrebne nadležnosti za obavljanje zadaća predviđenih ovom Direktivom. Države članice trebale bi osigurati koordinaciju politika najmanje na središnjoj razini, te, prema potrebi, na regionalnoj ili lokalnoj razini, u skladu s nacionalnim pravom i ne dovodeći u pitanje raspodjelu nadležnosti u dotičnoj državi članici. Ta bi koordinacija mogla biti dio nacionalnih akcijskih planova.

(84)

Organizacije civilnog društva, uključujući nevladine organizacije koje rade sa žrtvama, obuhvaćaju širok raspon aktera s različitim ulogama i mandatima. Takve organizacije pružaju vrijedno stručno znanje te bi njihovo sudjelovanje i doprinosi mogli biti korisni tijekom osmišljavanja, provedbe i povezanih postupaka praćenja vladinih politika.

(85)

U okviru napora za suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji države članice trebale bi donijeti nacionalne akcijske planove.

(86)

Kako bi se osiguralo da žrtve kaznenih djela nasilja na internetu definiranih ovom Direktivom mogu djelotvorno ostvariti svoja prava na uklanjanje nezakonitih materijala povezanih s takvim kaznenim djelima, države članice trebale bi poticati samoregulatornu suradnju među relevantnim pružateljima usluga posredovanja. Kako bi se osiguralo rano otkrivanje takvih materijala i djelotvorno rješavanje problema te odgovarajuća pomoć i potpora žrtvama tih kaznenih djela, države članice isto bi tako trebale olakšati uspostavu dobrovoljnih samoregulatornih mjera ili povećati razinu svijesti o takvim mjerama koje već postoje, kao što su kodeksi ponašanja. Takvim bi olakšavanjem trebale biti obuhvaćene samoregulatorne mjere za otkrivanje sustavnih rizika, osobito kako bi se ojačali mehanizmi osmišljeni za rješavanje problema nasilja na internetu i poboljšalo osposobljavanje zaposlenika takvih pružatelja usluga posredovanja koji sudjeluju u sprečavanju nasilja i pružaju pomoć i potporu žrtvama. Takvim bi se samoregulatornim mjerama moglo dopuniti djelovanje na razini Unije, posebno u okviru Uredbe (EU) 2022/2065.

(87)

Razmjena najboljih praksi i savjetovanje u pojedinačnim slučajevima, u okviru mandata Eurojusta, Europske pravosudne mreže u kaznenim stvarima i drugih relevantnih agencija Unije, mogli bi biti od velike koristi za sprečavanje i suzbijanje svih oblika nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

(88)

Politike za odgovarajuću borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji mogu se oblikovati samo na temelju sveobuhvatnih i usporedivih razvrstanih podataka. Kako bi se djelotvorno pratila kretanja u državama članicama, države članice pozivaju se i da redovito provode ispitivanja. Pri tome bi se mogla primijeniti usklađena metodologija Komisije (Eurostata).

(89)

Države članice trebale bi osigurati da su podaci koji se prikupljaju za potrebe ove Direktive ograničeni na ono što je nužno u odnosu na potporu praćenju raširenosti i trendova nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te za osmišljavanje novih strategija politike u tom području. Države članice trebale bi dostavljati zatražene podatke Europskom institutu za ravnopravnost spolova kako bi se omogućila usporedivost, procjena i analiza tih podataka na razini Unije.

(90)

Svaka obrada osobnih podataka koja se provodi na temelju ove Direktive, uključujući razmjenu ili prijenos osobnih podataka do strane nadležnih tijela mora se provoditi u skladu s Uredbom (EU) 2016/679 te direktivama (EU) 2002/58/EZ (13) i (EU) 2016/680 Europskog parlamenta i Vijeća. Svaka obrada osobnih podataka od strane institucija, tijela, ureda ili agencija Unije mora se provoditi u skladu s uredbama (EU) 2016/794 (14), (EU) 2018/1725 (15) i (EU) 2018/1727 (16) Europskog parlamenta i Vijeća ili svim drugim primjenjivim pravilima Unije o zaštiti podataka.

(91)

Ovom se Direktivom utvrđuju minimalna pravila te su države članice stoga slobodne donijeti ili zadržati stroža kaznenopravna pravila o definiranju kaznenih djela i kazni u području nasilja nad ženama. Kada je riječ o odredbama ove Direktive koje se odnose na prava žrtava, države članice mogu uvesti ili zadržati odredbe s višim standardima, uključujući one kojima se žrtvama pruža viša razina zaštite i potpore.

(92)

S obzirom na to da cilj ove Direktive, odnosno sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u cijeloj Uniji na temelju zajedničkih minimalnih pravila, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog opsega i učinaka predviđenih mjera on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. UEU-a. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(93)

U skladu s člankom 3. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog UEU-u i UFEU-u, Irska je pismom od 22. lipnja 2022. obavijestila da želi sudjelovati u donošenju i primjeni ove Direktive.

(94)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(95)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 42. stavkom 1. Uredbe (EU) 2018/1725 te je on dao mišljenje 5. travnja 2022.,