(1)

Uslijed globalizacije i digitalizacije povećao se rizik od toga da velik broj potrošača trpi štetu zbog iste nezakonite prakse. Povredama prava Unije može se potrošaču uzrokovati šteta. Bez djelotvornih sredstava kojima bi se zaustavile nezakonite prakse i potrošačima omogućila pravna zaštita smanjeno je povjerenje potrošačâ u unutarnje tržište.

(2)

Zbog nepostojanja djelotvornih sredstava za izvršavanje prava Unije kojim se štite potrošači moglo bi doći i do narušavanja poštenog tržišnog natjecanja između trgovaca koji vrše povrede i trgovaca koji su usklađeni s pravom, neovisno o tome posluju li na domaćem tržištu ili prekogranično. Takva narušavanja mogla bi otežati nesmetano funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(3)

U skladu s člankom 26. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) unutarnje tržište obuhvaća područje bez unutarnjih granica na kojem je osigurano slobodno kretanje robe i usluga. Unutarnje tržište trebalo bi potrošačima pružiti dodanu vrijednost u obliku bolje kvalitete, veće raznovrsnosti, razumnih cijena i visokih sigurnosnih standarda u pogledu robe i uslugâ, promičući time visoku razinu zaštite potrošača.

(4)

Člankom 169. stavkom 1. i člankom 169. stavkom 2. točkom (a) UFEU-a predviđa se da Unija doprinosi ostvarivanju visokog stupnja zaštite potrošača mjerama usvojenima na temelju članka 114. UFEU-a. Člankom 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”) predviđeno je da se politikama Unije osigurava visoka razina zaštite potrošača.

(5)

Direktivom 2009/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (4) kvalificiranim subjektima omogućeno je podnošenje predstavničkih tužbi koje su ponajprije usmjerene na prestanak ili zabranu povreda prava Unije koje su štetne za kolektivne interese potrošačâ. Međutim, tom se Direktivom nije u dostatnoj mjeri pristupilo rješavanju izazova koji se odnose na izvršavanje prava o zaštiti potrošača. Kako bi se poboljšalo odvraćanje od nezakonitih praksi i na tržištu koje je u sve većoj mjeri globalizirano i digitalizirano smanjila šteta za potrošača, potrebno je ojačati postupovne mehanizme za zaštitu kolektivnih interesa potrošačâ tako da se njima obuhvate mjere zabrane i mjere popravljanja štete. S obzirom na brojne promjene koje su potrebne, primjereno je staviti izvan snage Direktivu 2009/22/EZ i zamijeniti ju ovom Direktivom.

(6)

Postupovni mehanizmi za predstavničke tužbe, bilo da se odnose na mjere zabrane ili mjere popravljanja štete, razlikuju se diljem Unije i pružaju različitu razinu zaštite potrošačâ. Nadalje, u nekim državama članicama trenutačno nema nikakvih postupovnih mehanizama za kolektivne tužbe za mjere popravljanja štete. To stanje umanjuje povjerenje potrošačâ i poduzećâ na unutarnjem tržištu te njihovu sposobnost da posluju na unutarnjem tržištu. Time se narušava tržišno natjecanje i ometa djelotvorno izvršavanje prava Unije u području zaštite potrošača.

(7)

Ovom Direktivom stoga se nastoji osigurati da potrošačima u svim državama članicama bude dostupan barem jedan djelotvoran i učinkovit postupovni mehanizam za predstavničke tužbe za mjere zabrane i za mjere popravljanja štete na nacionalnoj razini i na razini Unije. Dostupnošću barem jednog takvog postupovnog mehanizma za predstavničke tužbe potaknulo bi se povjerenje potrošača, osnažilo potrošače da ostvaruju svoja prava, doprinijelo pravednijem tržišnom natjecanju i stvorili jednaki uvjeti za trgovce koji posluju na unutarnjem tržištu.

(8)

Ovom se Direktivom nastoji doprinijeti funkcioniranju unutarnjeg tržišta i postizanju visoke razine zaštite potrošača time što se kvalificiranim subjektima, koji predstavljaju kolektivne interese potrošačâ, omogućuje podnošenje predstavničkih tužbi i za mjere zabrane i za mjere popravljanja štete protiv trgovaca koji vrše povrede odredaba prava Unije. Ti kvalificirani subjekti trebali bi moći zatražiti prestanak ili zabranu takvih povreda i tražiti pravnu zaštitu, poput naknade štete, popravka ili sniženja cijene, kako je primjereno i dostupno na temelju prava Unije i nacionalnog prava.

(9)

Predstavnička tužba trebala bi pružiti djelotvoran i učinkovit način zaštite kolektivnih interesa potrošačâ. Njome bi se kvalificiranim subjektima trebalo omogućiti djelovanje u svrhu osiguravanja usklađenosti trgovaca s relevantnim odredbama prava Unije i savladavanje prepreka s kojima su suočeni potrošači u okviru pojedinačnih tužbi, kao što su one koje se odnose na nesigurnost u pogledu njihovih prava i dostupnih postupovnih mehanizama, psihološka nevoljkost da se podnese tužba i negativan odnos očekivanih troškova u odnosu na koristi od pojedinačne tužbe.

(10)

Važno je osigurati nužnu ravnotežu između poboljšanja pristupa potrošačâ pravosuđu i pružanja primjerenih zaštitnih mjera trgovcima kako bi se izbjegla zlouporaba postupovnih ovlaštenja koja bi neopravdano otežala sposobnost poduzeća da posluju na unutarnjem tržištu. Kako bi se spriječila zlouporaba predstavničkih tužbi, trebalo bi izbjeći određivanje kaznene odštete i uspostaviti pravila o određenim postupovnim aspektima poput imenovanja i financiranja kvalificiranih subjekata.

(11)

Ovom Direktivom ne bi se trebali zamijeniti postojeći nacionalni postupovni mehanizmi za zaštitu kolektivnih ili pojedinačnih interesa potrošačâ. Uzimajući u obzir njihove pravne tradicije, državama članicama trebala bi se prepustiti odluka o tome hoće li oblikovati postupovni mehanizam za predstavničke tužbe koji se zahtijeva ovom Direktivom kao dio postojećeg ili kao dio novog postupovnog mehanizma za kolektivne mjere zabrane ili mjere popravljanja štete, ili kao različit postupovni mehanizam, pod uvjetom da je barem jedan nacionalni postupovni mehanizam za predstavničke tužbe usklađen s ovom Direktivom. Primjerice, ovom Direktivom ne bi trebalo onemogućiti države članice da donesu propise o tužbama kojima se traže deklaratorne odluke suda ili upravnog tijela iako se njome ne predviđaju pravila za takve tužbe. Ako uz postupovne mehanizme koji se zahtijevaju ovom Direktivom postoje postupovni mehanizmi i na nacionalnoj razini, kvalificirani subjekt trebao bi moći birati koji će postupovni mehanizam koristiti.

(12)

U skladu s načelom postupovne autonomije, ova Direktiva ne bi trebala sadržavati odredbe o svakom aspektu postupaka predstavničkih tužbi. Prema tome, države članice utvrđuju pravila, primjerice o dopustivosti, dokazima ili pravnim lijekovima, koja se primjenjuju na predstavničke tužbe. Na primjer, državama članicama trebalo bi prepustiti odluku o zahtijevanom stupnju sličnosti pojedinačnih zahtjeva ili najmanjem broju potrošača na koje se odnosi predstavnička tužba za mjere popravljanja štete kako bi predmet bio dopušten kao predstavnička tužba. Takvim nacionalnim pravilima ne bi se trebalo ometati djelotvorno funkcioniranje postupovnog mehanizma za predstavničke tužbe kako se zahtijeva ovom Direktivom. U skladu s načelom nediskriminacije, zahtjevi u pogledu dopustivosti koji su primjenjivi na konkretne prekogranične predstavničke tužbe ne bi se trebali razlikovati od zahtjeva koji se primjenjuju na konkretne domaće predstavničke tužbe. Odluka o proglašenju predstavničke tužbe nedopuštenom ne bi trebala utjecati na prava potrošača na koje se tužba odnosi.

(13)

Područje primjene ove Direktive trebalo bi odražavati najnovija kretanja u području zaštite potrošača. Budući da su potrošači sada aktivni na širem i sve digitaliziranijem tržištu, postizanje visoke razine zaštite potrošača zahtijeva da se uz opće pravo o zaštiti potrošača Direktivom obuhvate područja kao što su zaštita podataka, financijske usluge, putovanja i turizam, energetika te telekomunikacije. Posebno, s obzirom na povećanu potražnju potrošača za financijskim i investicijskim uslugama, važno je poboljšati izvršavanje prava o zaštiti potrošača u tim područjima. Potrošačko tržište razvilo se i u području digitalnih usluga te postoji sve veća potreba za učinkovitijim izvršavanjem prava o zaštiti potrošača, uključujući u odnosu na zaštitu podataka.

(14)

Ovom Direktivom trebalo bi obuhvatiti povrede odredaba prava Unije iz Priloga I. u mjeri u kojoj se tim odredbama štite interesi potrošača, neovisno o tome nazivaju li se ti potrošači potrošačima, putnicima, korisnicima, klijentima, malim ulagateljima (retail investors), malim ulagateljima (retail clients), ispitanicima ili nekako drugačije. Međutim, ovom Direktivom trebalo bi štititi samo interese fizičkih osoba kojima je nanesena šteta ili kojima se može nanijeti šteta tim povredama ako se te osobe smatraju potrošačima na temelju ove Direktive. Ovom Direktivom ne bi trebale biti obuhvaćene povrede kojima se nanosi šteta fizičkim osobama koje se smatraju trgovcima na temelju ove Direktive.

(15)

Ovom se Direktivom ne bi trebali dovoditi u pitanje pravni akti s popisa u Prilogu I. te se stoga njome ne bi trebale mijenjati ili proširivati definicije utvrđene u tim pravnim aktima niti bi ona trebala zamijeniti ijedan provedbeni mehanizam koji može biti sadržan u tim pravnim aktima. Primjerice, provedbeni mehanizmi predviđeni u Uredbi (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (5) ili koji se na toj uredbi temelje, mogli bi se i dalje, ako je to primjenjivo, koristiti za zaštitu kolektivnih interesa potrošačâ.

(16)

Kako bi se izbjegla sumnja, područje primjene ove Direktive trebalo bi utvrditi što je moguće preciznije u Prilogu I. Ako pravni akti navedeni u Prilogu I. sadrže odredbe koje se ne odnose na zaštitu potrošača, u Prilogu I. trebalo bi uputiti na pojedine odredbe kojima se štite interesi potrošačâ. Međutim, takva upućivanja nisu uvijek izvediva zbog strukture određenih pravnih akata, posebice u području financijskih usluga, uključujući područje investicijskih usluga.

(17)

Kako bi se zajamčio prikladan odgovor na povrede prava Unije, čiji se oblik i razmjer brzo mijenjaju, pri svakom donošenju novog akta Unije koji je relevantan za zaštitu kolektivnih interesa potrošačâ zakonodavac bi trebao razmotriti je li potrebno izmijeniti Prilog I. kako bi se novi akt Unije obuhvatio područjem primjene ove Direktive.

(18)

Države članice trebale bi ostati nadležne da odredbe ove Direktive učine primjenjivima na područja koja nisu obuhvaćena njezinim područjem primjene. Primjerice, države članice trebale bi moći zadržati ili uvesti nacionalno zakonodavstvo koje odgovara odredbama ove Direktive u odnosu na sporove koji nisu obuhvaćeni područjem primjene iz Priloga I.

(19)

Budući da i sudski i upravni postupci mogu djelotvorno i učinkovito služiti zaštiti kolektivnih interesa potrošačâ, državama članicama prepuštena je odluka o tome može li se predstavnička tužba podnijeti u sudskom ili upravnom postupku ili oboma, ovisno o relevantnom području prava ili relevantnom gospodarskom sektoru. Time se ne bi dovodilo u pitanje pravo na djelotvoran pravni lijek u skladu s člankom 47. Povelje, pri čemu države članice moraju osigurati da potrošači i trgovci imaju pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom protiv svake upravne odluke donesene na temelju nacionalnih mjera kojima se prenosi ova Direktiva. To bi trebalo uključivati mogućnost da stranka u postupku ishodi odluku kojom se, u skladu s nacionalnim pravom, nalaže suspenzija izvršenja sporne odluke.

(20)

Nadovezujući se na Direktivu 2009/22/EZ, ova Direktiva trebala bi obuhvaćati i domaće i prekogranične povrede, osobito kada potrošači na koje je utjecala povreda žive u državama članicama koje nisu država članica u kojoj trgovac koji vrši povredu ima poslovni nastan. Ujedno bi trebala obuhvaćati povrede koje su prestale prije podnošenja predstavničke tužbe ili prije nego je postupak dovršen jer i dalje može biti potrebno zabranom prakse spriječiti njezino ponavljanje, utvrditi da određena praksa predstavlja povredu ili olakšati pravnu zaštitu potrošača.

(21)

Ovom Direktivom ne bi trebalo utjecati na primjenu pravila međunarodnog privatnog prava u pogledu nadležnosti, priznavanja i izvršenja presuda ili mjerodavnog prava niti bi se njome trebala uspostaviti takva pravila. Na postupovni mehanizam za predstavničke tužbe koji se zahtijeva ovom Direktivom trebali bi se primjenjivati postojeći instrumenti prava Unije. Osobito bi se na postupovni mehanizam za predstavničke tužbe koji se zahtijeva ovom Direktivom trebale primjenjivati Uredba (EZ) br. 864/2007 (6), Uredba (EZ) br. 593/2008 (7) i Uredba (EU) br. 1215/2012 (8) Europskog parlamenta i Vijeća.

(22)

Trebalo bi napomenuti da se Uredbom (EU) br. 1215/2012 ne obuhvaća nadležnost upravnih tijela ni priznavanje ili izvršavanje odluka koje su takva tijela donijela. Takva bi pitanja trebala biti predmet nacionalnog prava.

(23)

Prema potrebi, moglo bi biti moguće da, u skladu s pravilima međunarodnog privatnog prava, kvalificirani subjekt podnese predstavničku tužbu i u državi članici u kojoj je imenovan i u drugoj državi članici. Nadovezujući se na Direktivu 2009/22/EZ, u ovoj bi se Direktivi trebale razlikovati te dvije vrste predstavničkih tužbi. Ako kvalificirani subjekt podnese predstavničku tužbu u državi članici koja nije država članica u kojoj je imenovan, ta bi se predstavnička tužba trebala smatrati prekograničnom predstavničkom tužbom. Ako kvalificirani subjekt podnese predstavničku tužbu u državi članici u kojoj je imenovan, ta bi se predstavnička tužba trebala smatrati domaćom predstavničkom tužbom iako je ta predstavnička tužba podnesena protiv trgovca koji ima domicil u drugoj državi članici te čak iako su u toj predstavničkoj tužbi zastupljeni potrošači iz nekoliko država članica. Pri utvrđivanju vrste predstavničke tužbe odlučujući element trebala bi biti država članica u kojoj je podnesena predstavnička tužba. Zbog toga ne bi trebalo biti moguće da domaća predstavnička tužba tijekom postupka postane prekogranična predstavnička tužba ili obrnuto.

(24)

Osobito bi organizacije potrošačâ trebale imati aktivnu ulogu kad je riječ o osiguravanju usklađenosti s relevantnim odredbama prava Unije. Trebalo bi smatrati da su one u najboljem položaju da podnesu zahtjev za status kvalificiranog subjekta u skladu s nacionalnim pravom. Ovisno o nacionalnim pravnim tradicijama javna tijela bi, podnošenjem predstavničkih tužbi kako je predviđeno ovom Direktivom, također mogla imati aktivnu ulogu u osiguravanju usklađenosti s relevantnim odredbama prava Unije.

(25)

Kvalificirane subjekte trebalo bi u svrhu prekograničnih predstavničkih tužbi podvrgnuti istim kriterijima za imenovanje u cijeloj Uniji. Posebno, trebali bi biti pravne osobe koje su propisno osnovane u skladu s nacionalnim pravom države članice imenovanja, imati određeni stupanj stalnosti i razinu javnog djelovanja, biti neprofitne te imati legitiman interes, s obzirom na svoj statutarni cilj, za zaštitu interesa potrošača kako je predviđeno pravom Unije. Protiv kvalificiranih subjekata ne bi trebao biti u tijeku postupak u slučaju nesolventnosti odnosno oni ne bi trebali biti proglašeni nesolventnima. Trebali bi biti neovisni i ne bi trebali biti pod utjecajem osoba koje nisu potrošači, a koje imaju ekonomski interes za podnošenje predstavničke tužbe, osobito trgovaca ili fondova za ograničavanje rizika, što obuhvaća i slučaj financiranja sredstvima treće strane. Kvalificirani subjekti trebali bi imati uspostavljene postupke za sprječavanje takvog utjecaja, kao i za sprječavanje sukoba interesa unutar samih subjekata, između njihovih pružatelja financiranja i interesâ potrošača. Trebali bi na jednostavnom i razumljivom jeziku, primjerenim sredstvima, osobito na svojim internetskim stranicama, učiniti javno dostupnima informacije kojima se dokazuje njihova usklađenost s kriterijima za imenovanje kvalificiranim subjektom i opće informacije o izvorima njihovog financiranja općenito, o njihovoj organizacijskoj i upravljačkoj strukturi te strukturi članstva, statutarnom cilju i aktivnostima.

(26)

Države članice trebale bi biti u mogućnosti slobodno ustanoviti kriterije za imenovanje kvalificiranih subjekata u svrhu domaćih predstavničkih tužbi u skladu s nacionalnim pravom. Međutim, države članice trebale bi također biti u mogućnosti primijeniti kriterije za imenovanje utvrđene u ovoj Direktivi za imenovanje kvalificiranih subjekata u svrhu prekograničnih predstavničkih tužbi i na kvalificirane subjekte imenovane samo u svrhu domaćih predstavničkih tužbi.

(27)

Nijednim kriterijem koji se primjenjuje na imenovanje kvalificiranih subjekata u domaćim ili prekograničnim predstavničkim tužbama ne bi se trebalo ometati djelotvorno funkcioniranje predstavničkih tužbi kako je predviđeno ovom Direktivom.

(28)

Države članice trebale bi biti u mogućnosti unaprijed imenovati kvalificirane subjekte u svrhu podnošenja predstavničkih tužbi. Ovom Direktivom ne bi se trebalo poticati države članice da uvedu mogućnost imenovanja kvalificiranih subjekata na ad hoc osnovi. Međutim, u svrhu domaćih predstavničkih tužbi države članice trebale bi također ili alternativno moći imenovati na ad hoc osnovi kvalificirane subjekte za pojedinačnu domaću predstavničku tužbu. Takvo bi imenovanje trebao moći obaviti sud ili upravno tijelo koje je prve pokrenulo postupak, među ostalim i, prema potrebi, prihvaćanjem. Međutim, u svrhu prekograničnih predstavničkih tužbi potrebne su zajedničke zaštitne mjere. Stoga kvalificiranim subjektima koji su imenovani na ad hoc osnovi ne bi trebalo dopustiti podnošenje prekograničnih predstavničkih tužbi.

(29)

Država članica koja imenuje trebala bi osigurati da je subjekt usklađen s kriterijima za imenovanje kvalificiranim subjektom u svrhu prekograničnih predstavničkih tužbi, procijeniti je li kvalificirani subjekt i dalje usklađen s kriterijima za imenovanje i, ako je potrebno, opozvati imenovanje tog kvalificiranog subjekta. Države članice trebale bi najmanje svakih pet godina procjenjivati jesu li kvalificirani subjekti i dalje usklađeni s kriterijima za imenovanje.

(30)

Ako se pojave razlozi za zabrinutost u odnosu na usklađenost kvalificiranog subjekta s kriterijima za imenovanje, država članica koja je imenovala toga kvalificiranog subjekta trebala bi istražiti razloge za zabrinutost te, ako je to primjereno, opozvati imenovanje tog kvalificiranog subjekta. Države članice trebale bi imenovati nacionalne kontaktne točke u svrhu zaprimanja i prosljeđivanja zahtjevâ za istrage.

(31)

Države članice trebale bi osigurati da pred njihovim sudovima ili upravnim tijelima kvalificirani subjekti koji su bili imenovani u svrhu takvih predstavničkih tužbi u drugoj državi članici mogu podnijeti prekogranične predstavničke tužbe. Nadalje, kvalificirani subjekti iz različitih država članica trebali bi imati mogućnost da udruže snage u okviru jedinstvene predstavničke tužbe pred jedinstvenim forumom, podložno relevantnim pravilima o nadležnosti. Time se ne bi trebalo dovoditi u pitanje pravo suda ili upravnog tijela koje je prvo pokrenulo postupak da ispita je li primjereno da se o predstavničkoj tužbi raspravlja kao o jedinstvenoj predstavničkoj tužbi.

(32)

Trebalo bi osigurati uzajamno priznavanje aktivne postupovne legitimacije kvalificiranih subjekata imenovanih u svrhu prekograničnih predstavničkih tužbi. Identitet tih kvalificiranih subjekata trebalo bi priopćiti Komisiji te bi Komisija trebala sastaviti popis tih kvalificiranih subjekata i taj popis učiniti javno dostupnim. Uvrštavanje na popis trebalo bi služiti kao dokaz aktivne postupovne legitimacije kvalificiranog subjekta koji podnosi predstavničku tužbu. Time se ne bi trebalo dovoditi u pitanje pravo suda ili upravnog tijela da ispita je li tužba koju podnosi kvalificirani subjekt u pojedinačnom predmetu opravdana njegovim statutarnim ciljem.

(33)

Mjerama zabrane nastoje se zaštiti kolektivni interesi potrošačâ neovisno o tome je li pojedinačni potrošač pretrpio bilo kakav stvarni gubitak ili štetu. Mjerama zabrane može se od trgovaca zahtijevati da poduzmu određeno djelovanje, poput pružanja potrošačima one informacije koju su prethodno izostavili pri čemu je došlo do povrede zakonske obaveze. Odluka o mjeri zabrane ne bi trebala ovisiti o tome je li praksa izvršena namjerno ili kao posljedica nemara.

(34)

Pri podnošenju predstavničke tužbe kvalificirani subjekt bi sudu ili upravnom tijelu trebao pružiti dostatne informacije o potrošačima na koje se predstavnička tužba odnosi. Tim bi se informacijama sudu ili upravnom tijelu trebalo omogućiti da utvrde jesu li nadležni te da utvrde koje je pravo primjenjivo. U predmetu koji se odnosi na štetnu radnju, ta bi obveza uključila obavješćivanje suda ili upravnog tijela o mjestu na kojem se dogodio ili na kojem se može dogoditi štetni događaj koji se odnosi na potrošače. Razina detalja informacija koje se zahtijevaju mogle bi se razlikovati ovisno o tome koju mjeru traži kvalificirani subjekt te o tome primjenjuje li se mehanizam sudjelovanja ili izuzimanja. Nadalje, pri podnošenju predstavničke tužbe za mjere zabrane kvalificirani subjekt bi zbog mogućeg zastoja ili prekida rokova zastare primjenjivih na naknadne zahtjeve za pravnu zaštitu morao pružiti dostatne informacije o skupini potrošača na koje se odnosi predstavnička tužba.

(35)

Države članice trebale bi osigurati da kvalificirani subjekti mogu tražiti mjere zabrane i mjere popravljanja štete. Kako bi se osigurala postupovna djelotvornost predstavničkih tužbi, države članice trebale bi moći odlučiti da kvalificirani subjekti mogu tražiti mjere zabrane i mjere popravljanja štete u okviru jedinstvene predstavničke tužbe ili u okviru zasebnih predstavničkih tužbi. U okviru jedinstvene predstavničke tužbe, kvalificiranim subjektima trebalo bi omogućiti da traže sve relevantne mjere u vrijeme podnošenja predstavničke tužbe ili da prvo traže relevantne mjere zabrane, a potom, prema potrebi, mjere popravljanja štete.

(36)

Kvalificirani subjekt koji podnosi predstavničku tužbu na temelju ove Direktive trebao bi tražiti relevantne mjere, uključujući mjere popravljanja štete, u interesu i u ime potrošača na koje je povreda utjecala. Kvalificirani subjekt trebao bi imati postupovna prava i obveze stranke tužiteljice u postupku. Države članice trebale bi imati mogućnost pojedinačnim potrošačima na koje se predstavnička tužba odnosi pružiti određena prava u okviru predstavničke tužbe, ali ti pojedinačni potrošači ne bi trebali biti stranke tužiteljice u postupku. Ni u kojem slučaju pojedinačni potrošači ne bi trebali biti u mogućnosti uplitati se u postupovne odluke koje donose kvalificirani subjekti, pojedinačno zahtijevati dokaze u okviru postupka ili pojedinačno podnositi žalbu na postupovne odluke suda ili upravnog tijela pred kojim je predstavnička tužba podnesena. Nadalje, pojedinačni potrošači ne bi trebali imati postupovne obveze u okviru predstavničke tužbe niti bi trebali snositi troškove postupka, osim u iznimnim okolnostima.

(37)

Međutim, potrošači na koje se predstavnička tužba odnosi trebali bi imati pravo ostvariti korist od te predstavničke tužbe. U predstavničkim tužbama za mjere popravljanja štete koristi bi trebale biti u obliku pravne zaštite, kao što su naknada štete, popravak, zamjena, sniženje cijene, raskid ugovora ili povrat plaćene cijene. U predstavničkim tužbama za mjere zabrane korist potrošača na koje se tužba odnosi bila bi prestanak ili zabrana prakse koja predstavlja povredu.

(38)

U predstavničkim tužbama za mjere popravljanja štete stranka koja ne uspije u postupku trebala bi platiti troškove postupka koji su nastali stranci koja je dobila spor, u skladu s uvjetima i iznimkama predviđenima nacionalnim pravom. Međutim, sud ili upravno tijelo ne bi trebali stranci koja ne uspije u postupku naložiti da podmiri one troškove koji su nepotrebno nastali. Pojedinačni potrošači na koje se predstavnička tužba odnosi ne bi trebali platiti troškove postupka. Međutim, u iznimnim okolnostima, pojedinačnim potrošačima na koje se odnosi predstavnička tužba za mjere popravljanja štete trebalo bi se moći naložiti da podmire troškove postupka koje su ti pojedinačni potrošači prouzročili namjerno ili nemarom, primjerice, produljivanje postupka zbog protupravnog postupanja. Troškovi postupka trebali bi, primjerice, uključivati sve troškove koji proizlaze iz činjenice da je jednu od stranaka zastupao odvjetnik ili drugi pravni stručnjak ili sve troškove koji proizlaze iz dostave ili prijevoda dokumenata.

(39)

Kako bi se izbjegle zlouporabe postupovnih ovlaštenja, države članice trebale bi donijeti nova pravila ili primjenjivati postojeća pravila na temelju nacionalnog prava na način da sud ili upravno tijelo može odlučiti odbiti očigledno neutemeljene predmete čim sud ili upravno tijelo primi potrebne informacije za obrazloženje odluke. Države članice ne bi trebale biti obvezne uvesti posebna pravila koja se primjenjuju na predstavničke tužbe te bi trebale moći primjenjivati opća postupovna pravila kad su ta pravila u skladu s ciljem izbjegavanja zlouporabe postupovnih ovlaštenja.

(40)

Mjere zabrane trebale bi uključivati konačne i privremene mjere. Privremenim mjerama mogle bi se obuhvatiti privremene mjere u užem smislu, mjere opreza i preventivne mjere za zaustavljanje prakse koja je u tijeku ili za zabranu prakse u slučaju da ona nije provedena, ali postoji rizik da bi mogla prouzročiti ozbiljnu ili nepopravljivu štetu potrošačima. Mjere zabrane mogle bi uključivati i mjere kojima se ustanovljuje da određena praksa predstavlja povredu u slučajevima u kojima je ta praksa prestala prije nego što su predstavničke tužbe bile podnesene ali je i dalje potrebno ustanoviti da je praksa predstavljala povredu, primjerice kako bi se olakšale daljnje tužbe za mjere popravljanja štete. Nadalje, mjere zabrane mogle bi biti u obliku obveze trgovca koji vrši povredu da odluku suda ili upravnog tijela o mjeri u cijelosti ili djelomično objavi u obliku koji se smatra primjerenim ili da objavi izjavu koja sadržava ispravak.

(41)

Nadovezujući se na Direktivu 2009/22/EZ, države članice trebale bi moći zahtijevati da kvalificirani subjekt koji namjerava podnijeti predstavničku tužbu za mjere zabrane provede prethodno savjetovanje kako bi se dotičnom trgovcu pružila mogućnost da prestane sa spornom povredom koja bi podlijegala predstavničkoj tužbi. Države članice trebale bi moći zahtijevati da se to prethodno savjetovanje održi zajedno s neovisnim javnim tijelom koje su one imenovale. Ako su države članice ustanovile da je potrebno prethodno savjetovanje, trebalo bi utvrditi rok od dva tjedna od primitka zahtjeva za savjetovanje, nakon kojeg bi, ako se ne prestane s povredom, podnositelj zahtjeva trebao imati pravo odmah podnijeti predstavničku tužbu za mjeru zabrane pred nadležnim sudom ili upravnim tijelom. Takvi bi se zahtjevi mogli primjenjivati i na predstavničke tužbe za mjere popravljanja štete, u skladu s nacionalnim pravom.

(42)

Ovom Direktivom trebalo bi predvidjeti postupovni mehanizam koji ne utječe na pravila o utvrđivanju materijalnih prava potrošačâ na ugovornu i izvanugovornu pravnu zaštitu u slučajevima kada su njihovi interesi oštećeni povredom, kao što su pravo na naknadu štete, raskid ugovora, povrat plaćenog, zamjenu, popravak ili sniženje cijene kako je primjereno i dostupno na temelju prava Unije ili nacionalnog prava. Predstavničku tužbu za mjere popravljanja štete trebalo bi moći podnijeti na temelju ove Direktive samo ako su takva materijalna prava predviđena pravom Unije ili nacionalnim pravom. Ovom Direktivom ne bi se trebalo omogućiti izricanje kaznene odštete trgovcu koji vrši povredu, u skladu s nacionalnih pravom.

(43)

Potrošači na koje se odnosi predstavnička tužba za mjere popravljanja štete trebali bi imati odgovarajuće mogućnosti da nakon podnošenja predstavničke tužbe izraze svoju volju da ih kvalificirani subjekt zastupa ili ne zastupa u toj pojedinoj predstavničkoj tužbi i volju da prihvate ili ne prihvate ostvariti koristi od relevantnih ishoda te predstavničke tužbe. Kako bi na najbolji način odgovorile na svoje pravne tradicije, države članice trebale bi predvidjeti mehanizam sudjelovanja ili mehanizam izuzimanja ili njihovu kombinaciju. U okviru mehanizma sudjelovanja od potrošača bi trebalo zahtijevati da izričito izraze volju da ih kvalificirani subjekt zastupa u predstavničkoj tužbi za mjere popravljanja štete. U okviru mehanizma izuzimanja od potrošača bi trebalo zahtijevati da izričito izraze svoju volju da ih kvalificirani subjekt ne zastupa u predstavničkoj tužbi za mjere popravljanja štete. Države članice trebale bi moći donijeti odluku o tome u kojem stadiju postupka pojedinačni potrošači mogu ostvariti svoje pravo na sudjelovanje u predstavničkoj tužbi ili izuzimanje iz nje.

(44)

Države članice koje predviđaju mehanizam sudjelovanja trebale bi moći zahtijevati da neki potrošači sudjeluju u predstavničkoj tužbi za mjere popravljanja štete prije podnošenja predstavničke tužbe pod uvjetom da drugi potrošači također imaju mogućnost sudjelovanja nakon podnošenja predstavničke tužbe.

(45)

Međutim, kako bi se osiguralo dobro sudovanje i izbjegle nepomirljive odluke, trebalo bi zahtijevati mehanizam sudjelovanja u pogledu predstavničkih tužbi za mjere popravljanja štete ako potrošači na koje je utjecala povreda nemaju uobičajeno boravište u državi članici suda ili upravnog tijela pred kojima je predstavnička tužba podnesena. U takvim bi situacijama potrošači trebali izričito izraziti volju da ih se zastupa u toj predstavničkoj tužbi kako bi bili obvezani ishodom predstavničke tužbe.

(46)

Ako potrošači izričito ili prešutno izraze svoju volju da ih kvalificirani subjekt zastupa u predstavničkoj tužbi za mjere popravljanja štete, bez obzira na to je li ta predstavnička tužba podnesena u okviru mehanizma sudjelovanja ili mehanizma izuzimanja, oni više ne bi trebali moći biti zastupani u drugim predstavničkim tužbama s istim razlogom tužbe protiv istog trgovca niti podnositi pojedinačne tužbe s istim razlogom tužbe protiv istog trgovca. Međutim, to se ne bi trebalo primjenjivati ako potrošač, koji je izričito ili prešutno izrazio svoju volju da ga se zastupa u predstavničkoj tužbi za mjere popravljanja štete, kasnije odluči izuzeti se iz te predstavničke tužbe u skladu s nacionalnim pravom, primjerice u slučaju u kojem potrošač naknadno odbije biti obvezan nagodbom.

(47)

Za potrebe ekspeditivnosti i učinkovitosti države članice trebale bi moći, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, pružiti potrošačima mogućnost da izravno ostvare koristi od mjere popravljanja štete nakon što je ona izdana, bez da podliježu zahtjevima u vezi s prethodnim sudjelovanjem u predstavničkoj tužbi.

(48)

Države članice trebale bi utvrditi pravila za koordinaciju predstavničkih tužbi, pojedinačnih tužbi koje su podnijeli potrošači i svih drugih tužbi za zaštitu pojedinačnih i kolektivnih interesa potrošačâ kako je predviđeno na temelju prava Unije i nacionalnog prava. Mjerama zabrane izdanima na temelju ove Direktive ne bi se trebale dovoditi u pitanje pojedinačne tužbe za mjere popravljanja štete koje su podnijeli potrošači koji su bili oštećeni praksom koja podliježe mjerama zabrane.

(49)

Države članice trebale bi od kvalificiranih subjekata zahtijevati da dostave dostatne informacije u prilog predstavničkih tužbi za mjere popravljanja štete, uključujući opis skupine potrošača na koju je utjecala povreda te činjenična i pravna pitanja koja treba razmotriti u okviru te predstavničke tužbe. Od kvalificiranog subjekta ne bi se trebalo zahtijevati da u svrhu podnošenja predstavničke tužbe pojedinačno identificira svakog potrošača na kojeg se predstavnička tužba odnosi. U predstavničkim tužbama za mjere popravljanja štete sud ili upravno tijelo trebali bi u najranijem mogućem stadiju postupka provjeriti je li predmet prikladan za podnošenje u obliku predstavničke tužbe s obzirom na narav povrede i značajke štete koju su pretrpjeli potrošači na koje je povreda utjecala.

(50)

Mjerama popravljanja štete trebalo bi utvrditi pojedinačne potrošače ili barem opisati skupinu potrošača koji imaju pravo na pravnu zaštitu predviđenu tim mjerama popravljanja štete te, ako je to primjenjivo, izložiti metodu kvantifikacije štete i odgovarajuće korake koje potrošači i trgovci trebaju poduzeti za provedbu pravne zaštite. Potrošači koji imaju pravo na pravnu zaštitu trebali bi moći imati koristi od nje bez potrebe pokretanja zasebnog postupka. Primjerice, zahtjev za zasebnim postupkom podrazumijeva obvezu potrošača da podnese pojedinačnu tužbu pred sudom ili upravnim tijelom radi kvantifikacije štete. S druge strane, kako bi potrošač ishodio svoju pojedinačnu pravnu zaštitu, ovom Direktivom trebalo bi se moći zahtijevati od potrošača da poduzmu određene korake, primjerice da se jave subjektu zaduženom za izvršavanje mjere popravljanja štete.

(51)

Države članice trebale bi utvrditi ili zadržati pravila o rokovima, poput rokova zastare ili drugih rokova za ostvarivanje prava pojedinačnih potrošača kojima ostvaruju koristi od mjera popravljanja štete. Države članice trebale bi moći utvrditi pravila o namjeni svih sredstava preostalih od mjera popravljanja štete koja nisu isplaćena u utvrđenim rokovima.

(52)

Kvalificirani subjekti trebali bi pred sudovima ili upravnim tijelima biti potpuno transparentni u pogledu izvora financiranja svojih djelatnosti općenito i u pogledu izvora sredstava za potporu pojedinoj predstavničkoj tužbi za mjere popravljanja štete. To je potrebno kako bi se sudovima ili upravnim tijelima omogućilo da procijene je li financiranje sredstvima treće strane, u mjeri u kojoj je to dopušteno u skladu s nacionalnim pravom, usklađeno s uvjetima predviđenima ovom Direktivom, postoji li sukob interesa između treće strane koja pruža financiranje i kvalificiranog subjekta koji predstavlja rizik od zlouporabe postupovnih ovlaštenja, te bi li se financiranjem sredstvima treće strane, koja ima ekonomski interes za podnošenje predstavničke tužbe za mjere popravljanja štete ili njen ishod, odvratilo predstavničku tužbu od zaštite kolektivnih interesa potrošačâ. Informacije koje kvalificirani subjekt dostavlja sudu ili upravnom tijelu trebale bi sudu ili upravnom tijelu omogućiti da procijene može li treća strana neopravdano utjecati na postupovne odluke kvalificiranog subjekta u kontekstu predstavničke tužbe, uključujući odluke o nagodbi, na način koji bi štetio kolektivnim interesima potrošača na koje se odnose te da procijene pruža li treća strana financiranje predstavničke tužbe za mjere popravljanja štete protiv tuženika koji je konkurent te treće strane koja pruža financiranje ili protiv tuženika o kojem ovisi treća strana koja pruža financiranje. Trebalo bi smatrati da izravno financiranje pojedine predstavničke tužbe koje pruža trgovac koji posluje na istom tržištu kao i tuženik podrazumijeva sukob interesa jer bi konkurent mogao imati ekonomski interes za ishod predstavničke tužbe koji bi bio različit od interesa potrošačâ.

Neizravno financiranje predstavničke tužbe koje pružaju organizacije financirane putem jednakih doprinosa njihovih članova ili donacija, među ostalim donacija trgovaca u okviru inicijativa za društveno odgovorno poslovanje ili skupnog financiranja, trebalo bi smatrati prihvatljivim kao financiranje sredstvima treće strane pod uvjetom da je financiranje sredstvima treće strane u skladu sa zahtjevima u pogledu transparentnosti, neovisnosti i nepostojanja sukobâ interesa. Ako je bilo kakav sukob interesa potvrđen, sud ili upravno tijelo trebali bi imati ovlast da poduzmu odgovarajuće mjere, kao što je zahtijevanje od kvalificiranog subjekta da odbije ili promijeni relevantno financiranje i, ako je potrebno, odbijanje aktivne postupovne legitimacije kvalificiranog subjekta ili proglašenje pojedine predstavničke tužbe za mjere popravljanja štete nedopuštenom. Takvo odbijanje ili proglašenje ne bi trebalo utjecati na prava potrošača na koje se predstavnička tužba odnosi.

(53)

Kolektivne nagodbe s ciljem pružanja pravne zaštite potrošačima koji su pretrpjeli štetu trebalo bi poticati u okviru predstavničkih tužbi za mjere popravljanja štete.

(54)

Sud ili upravno tijelo trebali bi moći pozvati trgovca i kvalificirani subjekt koji je podnio predstavničku tužbu za mjere popravljanja štete da započnu pregovore u svrhu postizanja nagodbe o popravljanju štete koju treba pružiti potrošačima na koje se predstavnička tužba odnosi.

(55)

Sve nagodbe postignute u kontekstu predstavničke tužbe za mjere popravljanja štete trebao bi odobriti odgovarajući sud ili upravno tijelo osim ako se uvjeti nagodbe ne mogu izvršiti ili bi nagodba bila protivna prisilnim odredbama nacionalnog prava, primjenjivog na razlog tužbe, od kojih se ugovorom ne može odstupiti na štetu potrošačâ. Primjerice, nagodba u kojoj se izričito ne bi izmijenila ugovorna odredba kojom se trgovcu daje isključivo pravo da tumači bilo koju drugu odredbu tog ugovora mogla bi biti protivna prisilnim odredbama nacionalnog prava.

(56)

Države članice trebale bi moći utvrditi pravila kojima se sudu ili upravnom tijelu omogućuje da odbije odobriti nagodbu i onda kad sud ili upravno tijelo smatra tu nagodbu nepravednom.

(57)

Odobrene nagodbe trebale bi biti obvezujuće za kvalificirani subjekt, trgovca i pojedinačne potrošače na koje se odnose. Međutim, države članice trebale bi moći utvrditi pravila na temelju kojih se pojedinačnim potrošačima na koje se odnose omogućuje da prihvate nagodbu ili odbiju biti obvezani njome.

(58)

Za uspjeh predstavničke tužbe od ključne je važnosti da potrošači budu obaviješteni o njoj. Kvalificirani subjekti trebali bi na svojim internetskim stranicama obavijestiti potrošače o predstavničkim tužbama koje su odlučili podnijeti pred sudom ili upravnim tijelom, o statusu predstavničkih tužbi koje su podnijeli i ishodima takvih predstavničkih tužbi, kako bi potrošači mogli donijeti informiranu odluku o tome žele li sudjelovati u predstavničkoj tužbi te pravodobno poduzeti potrebne korake. Informacije koje su kvalificirani subjekti dužni pružiti trebale bi uključivati, kako je to relevantno i primjereno, objašnjenje na razumljivom jeziku u pogledu predmeta i mogućih ili stvarnih pravnih posljedica predstavničke tužbe, namjeru kvalificiranog subjekta da podnese tužbu, opis skupine potrošača na koje se predstavnička tužba odnosi te potrebne korake koje dotični potrošači trebaju poduzeti, uključujući zaštitu potrebnih dokaza, kako bi potrošači ostvarili koristi od mjera zabrane, mjera popravljanja štete ili odobrenih nagodbi kako je predviđeno ovom Direktivom. Takve bi informacije trebale biti odgovarajuće i razmjerne okolnostima predmeta.

(59)

Ne dovodeći u pitanje obvezu kvalificiranih subjekata da pružaju informacije, potrošači kojih se to tiče trebali bi biti obaviješteni o predstavničkoj tužbi za mjere popravljanja štete koja je u tijeku kako bi mogli izričito ili prešutno izraziti svoju volju da ih se zastupa u predstavničkoj tužbi. Države članice trebale bi to omogućiti utvrđivanjem primjernih pravila o širenju informacija o predstavničkim tužbama među potrošačima. Državama članicama trebalo bi prepustiti odluku o tome tko bi trebao biti odgovoran za širenje tih informacija.

(60)

Potrošače bi također trebalo obavijestiti o pravomoćnim odlukama kojima se utvrđuju mjere zabrane, mjere popravljanja štete ili kojima se odobravaju nagodbe, o njihovim pravima nakon što se ustanovi da je došlo do povrede te o svim daljnjim koracima koje trebaju poduzeti potrošači na koje se predstavnička tužba odnosi, osobito u vezi s ishođenjem pravne zaštite. Rizici u pogledu ugleda povezani sa širenjem informacija o povredi važni su i u odnosu na odvraćanje trgovaca od povređivanja prava potrošača.

(61)

Kako bi bile djelotvorne, informacije o predstavničkim tužbama koje su u tijeku i predstavničkim tužbama koje su dovršene trebale bi biti odgovarajuće i razmjerne okolnostima predmeta. Takve se informacije, primjerice, mogu pružiti na internetskim stranicama kvalificiranog subjekta ili trgovca, u nacionalnim elektroničkim bazama podataka, u društvenim medijima, na internetskim tržištima ili u popularnim novinama, uključujući novine koje se objavljuju isključivo u elektroničkim sredstvima komunikacije. Ako je to moguće i primjereno, potrošače bi trebalo pojedinačno obavijestiti pismom u elektroničkom ili papirnatim obliku. Takve informacije trebale bi na zahtjev biti pružene u formatima pristupačnima osobama s invaliditetom.

(62)

Trgovac koji izvršio povredu trebao bi o svojem trošku obavijestiti sve potrošače kojih se to tiče o pravomoćnim mjerama zabrane i pravomoćnim mjerama popravljanja štete. Trgovac bi također trebao obavijestiti potrošače o svakoj nagodbi koju je odobrio sud ili upravno tijelo. Države članice trebale bi moći utvrditi pravila na temelju kojih bi takva obveza ovisila o zahtjevu kvalificiranog subjekta. Ako, na temelju nacionalnog prava, kvalificirani subjekt ili sud ili upravno tijelo potrošačima na koje se predstavnička tužba odnosi dostavlja informacije u vezi s pravomoćnim odlukama i odobrenim nagodbama, od trgovaca ne bi trebalo zahtijevati da još jednom dostavlja te informacije. Kvalificirani subjekt trebao bi obavijestiti potrošače kojih se to tiče o pravomoćnoj odluci o odbacivanju ili odbijanju predstavničkih tužbi za mjere popravljanja štete.

(63)

Države članice trebale bi moći uspostaviti nacionalne elektroničke baze podataka koje su javno dostupne putem internetskih stranica s informacijama o kvalificiranim subjektima unaprijed imenovanima u svrhu podnošenja domaćih predstavničkih tužbi i prekograničnih predstavničkih tužbi te općih informacija o predstavničkim tužbama koje su u tijeku i onima koje su dovršene.

(64)

Države članice trebale bi osigurati da pred njihovim nacionalnim sudovima ili upravnim tijelima pravomoćnu odluku suda ili upravnog tijela bilo koje države članice u vezi s postojanjem povrede kojom se nanosi šteta kolektivnim interesima potrošačâ, sve stranke mogu upotrijebiti kao dokaz u kontekstu svih drugih tužbi kojima se pred njihovim sudovima ili upravnim tijelima traže mjere popravljanja štete protiv istog trgovca za istu praksu. U skladu s neovisnošću pravosuđa i slobodnom ocjenom dokaza time se ne bi trebalo dovoditi u pitanje nacionalno pravo o ocjeni dokaza.

(65)

Kad se podnese tužba obično nastupa zastoj rokova zastare. Međutim, tužbe za mjere zabrane ne moraju uvijek imati suspenzivni učinak u pogledu naknadnih mjera popravljanja štete koje bi mogle proizaći iz iste povrede. Države članice trebale bi stoga osigurati da predstavnička tužba za mjere zabrane koja je u tijeku ima učinak zastoja ili prekida primjenjivih rokova zastare u odnosu na potrošače na koje se predstavnička tužba odnosi tako da ti potrošači, neovisno o tome djeluju li oni u vlastito ime ili ih zastupa kvalificirani subjekt, nisu spriječeni da naknadno podnesu tužbu za mjere popravljanja štete u vezi s navodnom povredom zbog isteka rokova zastare tijekom predstavničke tužbe za mjere zabrane. Pri podnošenju predstavničke tužbe za mjere zabrane kvalificirani subjekt trebao bi u dostatnoj mjeri utvrditi skupinu potrošača na čije interese je utjecala navodna povreda, koji bi mogli imati zahtjev koji proizlazi iz te povrede i na koje bi mogao utjecati istek rokova zastare tijekom te predstavničke tužbe. Kako bi se izbjegla sumnja, i predstavnička tužba za mjeru popravljanja štete koja je u tijeku trebala bi imati učinak zastoja ili prekida primjenjivih rokova zastare u odnosu na potrošače na koje se ta predstavnička tužba odnosi.

(66)

Kako bi se osigurala pravna sigurnost, zastoj ili prekid rokova zastare propisani u skladu s ovom Direktivom trebali bi se primjenjivati samo na zahtjeve za pravnu zaštitu na temelju povreda koje su se dogodile 25. lipnja 2023. ili nakon tog datuma. Time se ne bi trebala spriječiti primjena nacionalnih odredaba o zastoju ili prekidu rokova zastare koji su se primjenjivali prije 25. lipnja 2023. na zahtjeve za pravnu zaštitu na temelju povreda koje su se dogodile prije tog datuma.

(67)

Predstavničke tužbe za mjere zabrane trebalo bi razmatrati s primjerenom postupovnom ekspeditivnošću. Ako je povreda u tijeku, potreba za ekspeditivnošću u postupanju mogla bi biti veća. Predstavničke tužbe za mjere zabrane s privremenim učinkom trebalo bi, prema potrebi, razmatrati u skraćenom postupku kako bi se spriječilo da bilo kakva šteta ili daljnja šteta bude prouzročena povredom.

(68)

Dokazi su ključni za utvrđivanje je li predstavnička tužba za mjere zabrane ili mjere popravljanja štete osnovana. Međutim, odnosi između poduzeća i potrošača često su obilježeni informacijskim asimetrijama, a potrebni dokazi mogu biti u isključivom posjedu trgovca, zbog čega su nedostupni kvalificiranom subjektu. Kvalificirani subjekti stoga bi trebali imati pravo zatražiti da sud ili upravno tijelo naloži trgovcu da otkrije dokaze od značaja za njihov zahtjev. S druge strane, uzimajući u obzir načelo jednakosti oružja, trgovac bi trebao imati slično pravo da zatraži dokaze koji su pod kontrolom kvalificiranog subjekta. Sud ili upravno tijelo pred kojima je predstavnička tužba podnesena trebali bi, u skladu s nacionalnim postupovnim pravom, uzimajući u obzir zaštitu legitimnih interesa trećih strana i podložno primjenjivim pravilima Unije i nacionalnim pravilima o povjerljivosti, pozorno procijeniti potrebu za nalozima za otkrivanje dokaza, njihov opseg i razmjernost.

(69)

Kako bi se zajamčila djelotvornost predstavničkih tužbi, trgovci koji vrše povrede trebali bi biti izloženi učinkovitim, odvraćajućim i proporcionalnim sankcijama za propust ili odbijanje postupanja u skladu s mjerom zabrane. Države članice trebale bi osigurati da te sankcije mogu biti u obliku novčanih kazni, primjerice uvjetne novčane kazne, periodična plaćanja ili plaćanje penala. Također bi trebale postojati sankcije za propust ili odbijanje poštovanja zabrane da se potrošačima kojih se to tiče pruže informacije o pravomoćnim odlukama ili nagodbama odnosno za propust ili odbijanje da im se otkriju dokazi. Također bi trebalo biti moguće primjenjivati druge vrste sankcija, poput postupovnih mjera, u slučaju odbijanja poštovanja zabrane za otkrivanje dokaza.

(70)

Uzimajući u obzir činjenicu da se predstavničkim tužbama promiče javni interes zaštitom kolektivnih interesa potrošačâ, države članice trebale bi zadržati ili poduzeti mjere kako bi osigurale da kvalificirani subjekti nisu onemogućeni podnositi predstavničke tužbe na temelju ove Direktive zbog troškova povezanih s postupkom. Takve bi mjere mogle uključivati ograničavanje primjenjivih sudskih ili administrativnih pristojbi, davanje pristupa pravnoj pomoći za kvalificirane subjekte ako je to potrebno ili osiguravanje javnog financiranja za kvalificirane subjekte radi podnošenja predstavničkih tužbi, uključujući strukturnu potporu ili druga sredstva potpore. Međutim, od država članica ne bi trebalo zahtijevati da financiraju predstavničke tužbe.

(71)

Suradnja i razmjena informacija među kvalificiranim subjektima iz različitih država članica pokazale su se osobito korisnima pri rješavanju prekograničnih povreda. Postoji potreba za nastavkom mjera izgradnje kapaciteta i suradnje te širenjem istih na veći broj kvalificiranih subjekata diljem Unije kako bi se povećala upotreba predstavničkih tužbi s prekograničnim implikacijama.

(72)

U svrhu evaluacije ove Direktive, države članice trebale bi Komisiji dostaviti podatke o predstavničkim tužbama podnesenima na temelju ove Direktive. Države članice trebale bi pružiti informacije o broju i vrsti predstavničkih tužbi koje su dovršene pred njihovim sudovima ili upravnim tijelima. Također bi trebalo pružiti informacije o ishodima predstavničkih tužbi, primjerice jesu li bile dopustive i jesu li bile uspješne ili jesu li dovele do odobrene nagodbe. Kako bi se smanjilo administrativno opterećenje država članica pri ispunjavanju tih obveza, trebalo bi biti dostatno Komisiji pružiti opće informacije o vrsti povreda i strankama, osobito u pogledu mjera zabrane. Kad je riječ o strankama, primjerice, trebalo bi biti dovoljno obavijestiti Komisiju o tome je li kvalificirani subjekt organizacija potrošačâ ili javno tijelo te o području poslovanja trgovaca, na primjer područje financijskih usluga. Umjesto toga, države članice također bi trebale moći Komisiji dostaviti primjerke relevantnih odluka ili nagodbi. Informacije o pojedinačnom identitetu potrošačâ na koje se predstavničke tužbe odnose ne bi trebalo pružiti.

(73)

Komisija bi trebala sastaviti izvješće, prema potrebi popraćeno zakonodavnim prijedlogom, u kojem se procjenjuje bi li se prekogranične predstavničke tužbe na razini Unije mogle najbolje riješiti uspostavom funkcije europskog ombudsmana za predstavničke tužbe za mjere zabrane i za mjere popravljanja štete.

(74)

Ovom se Direktivom poštuju temeljna prava i načela posebno priznata Poveljom. U skladu s time ovu bi Direktivu trebalo tumačiti i primjenjivati u skladu s tim pravima i načelima, uključujući ona koja se odnose na pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje, kao i na pravo na obranu.

(75)

U pogledu prava o zaštiti okoliša ovom se Direktivom uzima u obzir Konvencija Gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu od 25. lipnja 1998. o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša („Aarhuška konvencija”).

(76)

S obzirom da ciljeve ove Direktive, odnosno osiguravanje dostupnosti, u svim državama članicama, mehanizma za predstavničke tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošačâ kako bi se osigurala visoka razina zaštite potrošača i doprinijelo pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog prekograničnih posljedica povreda oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(77)

U skladu sa Zajedničkom političkom izjavom država članica i Komisije od 28. rujna 2011. o dokumentima s objašnjenjima (9), države članice obvezale su se da će u opravdanim slučajevima uz obavijest o svojim mjerama za prenošenje priložiti jedan ili više dokumenata u kojima se objašnjava veza između sastavnih dijelova direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prenošenje. U pogledu ove Direktive, zakonodavac smatra opravdanim dostavljanje takvih dokumenata.

(78)

Primjereno je predvidjeti pravila za vremensku primjenu ove Direktive.

(79)

Direktivu 2009/22/EZ trebalo bi stoga staviti izvan snage,

(1)

Baselska konvencija o nadzoru prekograničnog prometa opasnog otpada i njegovu odlaganju („Konvencija”) stupila je na snagu 1992., a Unija ju je sklopila Odlukom Vijeća 93/98/EEZ (1).

(2)

Uredbom (EZ) br. 1013/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (2) u Uniji se provode Konvencija i Odluka C(2001)107/FINAL Vijeća Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) o reviziji Odluke C(92)39/FINAL o nadzoru prekograničnog prometa otpada namijenjenog postupcima oporabe („Odluka OECD-a”). Na postupke odlaganja navedene u Dodatku IV. Konvenciji upućuje se u nekoliko akata Unije, primjerice u Direktivi 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (3).

(3)

Na temelju Konvencije Konferencija stranaka treba razmotriti i donijeti, prema potrebi, izmjene Konvencije. Izmjene Konvencije trebaju se donijeti na zasjedanju Konferencije stranaka.

(4)

Konferencija stranaka će na svojem 15. zasjedanju planiranom za srpanj 2021. razmotriti prijedloge za izmjenu dodataka II., IV., VIII. i IX. Konvenciji koje su podnijele Unija ili neka druga stranka Konvencije, u skladu s postupkom utvrđenim u članku 18. Konvencije.

(5)

U ime Unije trebalo bi podnijeti prijedlog za izmjenu Dodatka IV. Konvenciji kako bi: se uključilo opći uvod u kojem se jasno razlikuju pojmovi „neoporabe” i „oporabe”; se pojasnilo da su obuhvaćeni svi postupci odlaganja otpada koji se događaju ili bi se mogli dogoditi u praksi, neovisno o njihovu pravnom statusu i neovisno o tome smatra li ih se prihvatljivima za okoliš, i da su obuhvaćeni i postupci koji se odvijaju prije primjene drugih postupaka; uključilo podnaslove i uvodne tekstove u kojima se objašnjava što se podrazumijeva pod „postupcima koji nisu oporaba” (Dodatak IV.A) i „postupcima oporabe” (Dodatak IV.B); se ažurirali i pojasnili opisi postupaka u skladu sa znanstvenim, tehničkim i drugim promjenama do kojih je došlo od donošenja Konvencije 1989.; te osiguralo, uvođenjem sveobuhvatnih odredaba, da su svi postupci koji nisu posebno navedeni obuhvaćeni zahtjevima Konvencije.

(6)

Opisi „postupaka odlaganja” iz Dodatka IV. Konvenciji općeniti su i moglo bi biti korisno dodatno ih pojasniti. Unija bi stoga trebala predložiti da Konferencija stranaka izradi objašnjenja ili smjernice kako bi se dodatno pojasnio sadržaj tih postupaka ili bi trebala poduprijeti takav prijedlog drugih stranaka. Ta objašnjenja ili te smjernice trebali bi sadržavati pojašnjenja i primjere obuhvaćenih postupaka te ne bi trebali biti uključeni u tekst Konvencije. Ta objašnjenja ili te smjernice trebalo bi po mogućnosti donijeti prije nego što izmjene Dodatka IV. Konvenciji počnu proizvoditi učinke.

(7)

Ciljevi prijedloga koji se odnose na Dodatak IV. Konvenciji jesu sljedeći: osigurati potpunu primjenu primjerenih mehanizama nadzora Konvencije te bi se stoga, ako budu doneseni, poboljšao nadzor nad pošiljkama otpada; olakšati sprječavanje nezakonitih pošiljaka; poboljšati pravnu jasnoću te osigurati zajedničko razumijevanje i tumačenje, među strankama Konvencije, postupaka odlaganja otpada; i podupirati zbrinjavanje otpada na način prihvatljiv za okoliš na globalnoj razini te doprinijeti tranziciji prema globalnom kružnom gospodarstvu.

(8)

Zbog prijedloga za izmjenu Dodatka IV. Konvenciji trebalo bi u ime Unije podnijeti prijedloge za izmjenu unosâ o plastičnom otpadu u dodacima II. i IX. Konvenciji jer se odnose na određeni postupak odlaganja naveden u Dodatku IV. Konvenciji.

(9)

Unija bi u načelu trebala poduprijeti izmjene koje su naknadno predložile druge stranke Konvencije u pogledu popisa postupaka odlaganja iz Dodatka IV. Konvenciji, unosa koji se odnose na otpadnu električnu i elektroničku opremu trenutačno navedenih u dodacima VIII. i IX. Konvenciji te novih predloženih unosa za takav otpad u Dodatku II. (Kategorije otpada koji zahtijeva posebnu pažnju) Konvenciji, pod uvjetom da bi se tim izmjenama mogli ostvariti isti ciljevi kao oni na kojima se temelje prijedlozi Unije koji se odnose na Dodatak IV. Konvenciji.

(10)

Primjereno je utvrditi stajalište koje treba zauzeti u ime Unije na 15. zasjedanju Konferencije stranaka u pogledu prijedlogâ drugih stranaka Konvencije za izmjenu Dodatka IV. i određenih unosa u dodacima II., VIII. i IX. Konvenciji jer će predviđeni akt (izmjene dodataka Konvenciji) biti obvezujući za Uniju i utjecati na područje primjene i sadržaj prava Unije, osobito Uredbu (EZ) br. 1013/2006 i Direktivu 2008/98/EZ.

(11)

Primjereno je zadržati trenutačno stanje kada je riječ o pošiljkama neopasne otpadne električne i elektroničke opreme unutar Unije i Europskog gospodarskog prostora (EGP) te stoga ne primjenjivati za takve pošiljke sustav nadzora koji bi proizašao iz mogućeg dodavanja unosâ u Dodatak II. Konvenciji. Unija bi tu svrhu trebala, u onoj mjeri u kojoj je to potrebno, primjenjivati postupke utvrđene u Odluci OECD-a ne dovodeći u pitanje obavijest podnesenu u skladu s člankom 11. Konvencije, kako bi se osiguralo da se na pošiljke neopasne otpadne električne i elektroničke opreme unutar Unije i EGP-a ne uvede dodatan nadzor kao rezultat donošenja izmjena Dodatka II. Konvenciji,

(1)

Konvenciju o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa („Konvencija”) Unija je sklopila Odlukom Vijeća 82/72/EEZ (1) te je ona stupila na snagu 1. rujna 1982.

(2)

Na temelju Konvencije Stalni odbor osnovan Konvencijom („Stalni odbor”) može donositi izmjene članaka od 13. do 24. Konvencije koje podnosi Odboru ministara Vijeća Europe („Odbor ministara”) na odobrenje i zatim ugovornim strankama („stranke”) na prihvat.

(3)

Na temelju Konvencije Stalni odbor odgovoran je za praćenje primjene Konvencije te posebno može iznijeti prijedloge za poboljšanje djelotvornosti Konvencije.

(4)

Na svojem 40. sastanku koji se održava od 30. studenoga do 4. prosinca 2020. Stalni odbor treba donijeti odluke o izmjeni Konvencije radi uvođenja financijskih klauzula te o uspostavi proširenog djelomičnog sporazuma o fondu za provedbu Konvencije.

(5)

Primjereno je utvrditi stajalište koje treba zauzeti u ime Unije u okviru Stalnog odbora jer njegove su odluke akti koji proizvode pravne učinke.

(6)

Tajništvo Konvencije („Tajništvo”) predstavilo je prijedlog izmjene Konvencije radi uvođenja financijskog mehanizma s pomoću kojeg bi Stalni odbor odredio ljestvicu obveznih financijskih doprinosa stranaka kako bi se dopunila redovna proračunska sredstva Vijeća Europe.

(7)

U skladu s Konvencijom izmjene Konvencije najprije odobrava Odbor ministara, a zatim stupaju na snagu za sve stranke tridesetog dana nakon što su sve stranke obavijestile o prihvatu.

(8)

Tajništvo je predstavilo i prijedlog za jačanje međuvladine suradnje u provedbi Konvencije uspostavom proširenog djelomičnog sporazuma koji bi uključivao obvezni financijski doprinos za stranke tog proširenog djelomičnog sporazuma.

(9)

U skladu sa Statutom Vijeća Europe i Vodičem Odbora ministara Vijeća Europe o postupcima i metodama rada, nakon odluke Stalnog odbora, predloženi prošireni djelomični sporazum stupio bi na snagu za sve stranke tog sporazuma nakon što ga donese Odbor ministara dvotrećinskom većinom danih glasova predstavnika, a koji čine većinu predstavnika koji imaju pravo zasjedati u Odboru ministara, te nakon što se dosegne prag potpisnika.

(10)

Nakon donošenja predloženog proširenog djelomičnog sporazuma stranke Konvencije odlučit će hoće li postati njegova stranka.

(11)

Ovom Odlukom ne dovodi se u pitanje buduća odluka Vijeća o tome je li prikladno da Unija postane stranka predloženog proširenog djelomičnog sporazuma.

(12)

Uzimajući u obzir smanjenje financijskih sredstava koja se osiguravaju redovnim doprinosom Vijeća Europe, kao i smanjenje dobrovoljnih doprinosa stranaka, prijeko je potrebno uspostaviti siguran i pouzdan izvor financiranja za funkcioniranje Konvencije.

(13)

Izmjenom Konvencije s ciljem uvođenja financijskog mehanizma usklađuje se s načinom financiranja drugih multilateralnih sporazuma u području okoliša te bi se njome osigurao pravedan doprinos svih stranaka. Međutim, tekst izmjene kako ga je predložilo Tajništvo nedovoljno je jasan u pogledu financijskog mehanizma koji treba uspostaviti, posebno u pogledu razlike između općeg i programskog proračuna te u pogledu razine doprinosa koji će se zahtijevati.

(14)

Potpora Unije izmjeni Konvencije radi uvođenja financijskog mehanizma podlijegala bi postupku utvrđenom u članku 218. stavcima od 2. do 4. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

(15)

Znatno vrijeme potrebno za pregovore i stupanje na snagu izmjene Konvencije ukazuje na potrebu za hitnijim financijskim rješenjem kako bi Konvencija nastavila djelotvorno funkcionirati u međuvremenu. Tu bi se potrebu zadovoljilo predloženim proširenim djelomičnim sporazumom.

(16)

Stoga bi stajalište Vijeća trebalo biti da se predloži odgoda odluke o izmjeni Konvencije i da se podupre uspostava proširenog djelomičnog sporazuma,

(1)

Unija i njezine države članice potpisale su 10. lipnja 2016. Sporazum o gospodarskom partnerstvu između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i država SADC SGP-a, s druge strane (1) („Sporazum”).

(2)

Do njegova stupanja na snagu Sporazum se privremeno primjenjuje od 10. listopada 2016. između Unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Bocvane, Kraljevine Lesota, Republike Namibije, Republike Južne Afrike i bivše Kraljevine Svazija, sada Kraljevine Esvatinija, s druge strane, te od 4. veljače 2018. između Unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Mozambika, s druge strane.

(3)

Na temelju članka 102. stavka 1. Sporazuma Zajedničko vijeće država SADC SGP-a i EU-a („Zajedničko vijeće”) ima ovlasti donositi odluke u vezi sa svim pitanjima obuhvaćenima Sporazumom.

(4)

Člankom 35. Sporazuma predviđa se mogućnost da Južnoafrička carinska unija („SACU”) primijeni zaštitnu mjeru u obliku carine na uvoz ako tijekom bilo kojeg dvanaestomjesečnog razdoblja količina uvoza u SACU poljoprivrednog proizvoda navedenog u Prilogu IV. Sporazumu podrijetlom iz Unije premašuje referentnu količinu za taj proizvod navedenu u tom prilogu.

(5)

U bilješci 1. u Prilogu IV. Sporazumu predviđa se razmjerna prilagodba referentnih količina za tarifne stavke označene zvjezdicom ako datum stupanja na snagu Sporazuma nastupi nakon 2015.

(6)

Primjereno je utvrditi stajalište koje treba zauzeti u ime Unije u okviru Zajedničkog vijeća jer će odluka Zajedničkog vijeća o prilagodbi određenih referentnih količina navedenih u Prilogu IV. Sporazumu biti obvezujuća za Uniju,