29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/1

(1)

Uredbom Vijeća (EU) br. 904/2010 (3) utvrđuju se pravila za razmjenu i pohranu informacija od strane država članica kako bi se uspostavili posebni programi predviđeni poglavljem 6. glave XII. Direktive Vijeća 2006/112/EZ (4).

(2)

Proširenje, od 1. siječnja 2021., tih posebnih programa na prodaju robe na daljinu i na usluge koje nisu telekomunikacijske usluge, usluge emitiranja ili elektronički isporučene usluge zahtijeva proširenje područja primjene pravila ove Uredbe u pogledu pružanja informacija i prijenosa novca između države članice identifikacije i države članice potrošnje.

(3)

Zbog proširenog područja primjene posebnih programa kojim je obuhvaćena i prodaja robe na daljinu i sve usluge znatno će se povećati broj transakcija koje se moraju navesti u prijavi PDV-a. Kako bi se državi članici identifikacije ostavilo dovoljno vremena za obradu prijava PDV-a koje su podnijeli porezni obveznici u okviru posebnog programa, rok za prijenos informacija iz prijave PDV-a i doznačivanje iznosa PDV-a plaćenog svakoj državi članici potrošnje trebalo bi produljiti za 10 dana.

(4)

Proširenjem posebnih programa na prodaju na daljinu robe uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja zahtijeva se od carinskog tijela države članice uvoza da bude sposobno identificirati uvoz robe u malim pošiljkama za koje se porez na dodanu vrijednost (PDV) plaća putem jednog od posebnih programa. Stoga je potrebno unaprijed priopćiti identifikacijski broj prema kojemu se plaća PDV kako bi se carinskim tijelima omogućilo da pri uvozu robe provjeri njegovu valjanost.

(5)

Porezni obveznici koji se koriste takvim posebnim programima mogu podlijegati zahtjevima za evidencije i istražne radnje koje mogu zatražiti država članica identifikacije i sve države članice potrošnje u koje se isporučuju roba ili usluge. Kako bi se smanjili administrativno opterećenje i troškovi usklađivanja za poduzeća i porezne uprave koji proizlaze iz višestrukih zahtjeva za evidencije i istražne radnje te kako bi se izbjeglo udvostručivanje rada, takve zahtjeve i radnje u najvećoj mogućoj mjeri trebala bi koordinirati država članica identifikacije.

(6)

Kako bi se pojednostavnilo prikupljanje statističkih podataka koji se odnose na primjenu posebnih programa, Komisiju bi trebalo ovlastiti da pribavi zbirne statističke i dijagnostičke informacije, kao što su broj različitih vrsta elektroničkih poruka koje su razmijenile države članice, u vezi s posebnim programima, uz iznimku podataka koji se odnose na pojedinačne porezne obveznike.

(7)

Informacije koje porezni obveznik mora podnijeti i koje se moraju prenositi među državama članicama radi primjene posebnih programa, kao i tehničke pojedinosti, uključujući zajedničke elektroničke poruke, za podnošenje tih informacija od strane poreznog obveznika ili njihov prijenos među državama članicama, trebalo bi utvrditi u skladu s postupkom komitologije predviđenim u ovoj Uredbi.

(8)

Uzimajući u obzir vrijeme koje je potrebno da se uspostave mjere potrebne za provedbu ove Uredbe i koje je potrebno državama članicama da prilagode svoj informacijski sustav za registraciju, prijavu i plaćanje PDV-a kao i da se uzmu u obzir izmjene uvedene člankom 2. Direktive Vijeća (EU) 2017/2455 (5), ova bi se Uredba trebala primjenjivati od datuma primjene tih izmjena.

(9)

Uredbu (EU) br. 904/2010 trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti,

1.

Članak 1. stavak 4. zamjenjuje se sljedećim:

„4.   Ovom se Uredbom također utvrđuju pravila i postupci za elektroničku razmjenu informacija o PDV-u na robu i usluge isporučene u skladu s posebnim programima predviđenima u poglavlju 6. glave XII. Direktive 2006/112/EZ te također za svaku narednu razmjenu informacija i, u mjeri u kojoj se to odnosi na robu i usluge obuhvaćene dotičnim posebnim programima, za prijenos novca među nadležnim tijelima država članica.”.

2.

U članku 2. stavak 2. zamjenjuje se sljedećim:

„2.   Definicije sadržane u člancima 358., 358.a, 369.a i 369.l Direktive 2006/112/EZ za potrebe svakog posebnog programa primjenjuju se i za potrebe ove Uredbe.”.

3.

U članku 17. stavak 1. točka (d) zamjenjuje se sljedećim:

4.

U članku 17. stavku 1. dodaje se sljedeća točka:

5.

U članku 17. stavak 2. zamjenjuje se sljedećim:

„2.   Tehničke pojedinosti u pogledu automatskog pretraživanja informacija navedenih u stavku 1. točkama (b), (c), (d) i (e). utvrđuju se u skladu s postupkom predviđenim u članku 58. stavku 2.”.

6.

Članak 31. mijenja se kako slijedi:

7.

Poglavlje XI. mijenja se kako slijedi:

8.

U Prilogu I. točka 1. zamjenjuje se sljedećim:

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/7

(1)

Direktivom Vijeća 2006/112/EZ (3) predviđaju se posebne odredbe za obračun poreza na dodanu vrijednost (PDV) za porezne obveznike bez poslovnog nastana koji pružaju telekomunikacijske usluge, usluge emitiranja ili elektronički isporučene usluge osobama koje nisu porezni obveznici.

(2)

Direktivom Vijeća 2009/132/EZ (4) predviđa se oslobođenje od plaćanja PDV-a za uvoze malih pošiljaka zanemarive vrijednosti.

(3)

Procjenom posebnih odredaba uvedenih 1. siječnja 2015. utvrđen je niz područja u kojima je potrebno poboljšanje. Prvo, potrebno je za mikropoduzeća s poslovnim nastanom u državi članici koja povremeno isporučuju takve usluge u druge države članice smanjiti opterećenje povezano s ispunjavanjem obveza u pogledu PDV-a u državama članicama koje nisu država članica njihova poslovnog nastana. Trebalo bi stoga uvesti prag na razini cijele Zajednice do kojega takve isporuke podliježu PDV-u u državi članici njihova poslovnog nastana. Drugo, zahtjev prema kojemu je potrebno ispunjavati zahtjeve u pogledu ispostavljanja računa svih država članica u koje se isporučuje vrlo je opterećujući. Stoga, kako bi se na najmanju moguću razinu smanjila opterećenja za poduzeća, pravila o ispostavljanju računa trebala bi biti ona koja su primjenjiva u državi članici identifikacije dobavljača koji se koristi posebnim odredbama. Treće, porezni obveznici koji nemaju poslovni nastan u Zajednici, ali su u registru obveznika PDV-a u državi članici, primjerice jer provode povremene transakcije koje podliježu PDV-u u toj državi članici, ne mogu se koristiti ni posebnim odredbama za porezne obveznike koji nemaju poslovni nastan u Zajednici ni posebnom odredbom za porezne obveznike s poslovnim nastanom u Zajednici. Kao posljedica toga, takvim poreznim obveznicima trebalo bi dopustiti da se koriste posebnom odredbom za porezne obveznike koji nemaju poslovni nastan unutar Zajednice.

(4)

Nadalje, procjenom posebnih odredaba za oporezivanje telekomunikacijskih usluga, usluga emitiranja ili elektronički isporučenih usluga uvedenih 1. siječnja 2015. pokazalo se da zahtjev u pogledu podnošenja prijave PDV-a u roku od 20 dana nakon završetka poreznog razdoblja obuhvaćenog prijavom predstavlja prekratak rok, posebice za isporuke putem telekomunikacijske mreže, sučelja ili portala, ako se za usluge isporučene putem mreže, sučelja ili portala pretpostavlja da ih isporučuje operater mreže, sučelja ili portala koji mora prikupiti informacije od svakog pojedinačnog pružatelja usluga kako bi popunio prijavu PDV-a. Procjena je pokazala i da zahtjev u pogledu provedbe ispravaka prijave PDV-a za dotično porezno razdoblje predstavlja veliko opterećenje za porezne obveznike jer se njime od njih može zahtijevati da ponovno podnesu nekoliko prijava PDV-a u svakom tromjesečju. Kao posljedica toga, rok za podnošenje prijave PDV-a trebalo bi produljiti s 20 dana na kraj mjeseca koji slijedi nakon završetka poreznog razdoblja, a poreznim obveznicima trebalo bi omogućiti da prethodne prijave PDV-a isprave u sljedećoj prijavi umjesto u prijavama za porezna razdoblja na koja se ispravci odnose.

(5)

Kako bi se izbjeglo da porezni obveznici koji isporučuju usluge koje nisu telekomunikacijske usluge, usluge emitiranja ili elektronički isporučene usluge osobama koje nisu porezni obveznici moraju biti identificirani u svrhu PDV-a u svakoj državi članici u kojoj navedene usluge podliježu PDV-u, države članice trebale bi poreznim obveznicima koji isporučuju takve usluge dopustiti da se koriste informacijskim sustavom za registraciju, prijavu i plaćanje PDV-a, omogućujući im da PDV na te usluge prijavljuju i plaćaju u samo jednoj državi članici.

(6)

Realizacija unutarnjeg tržišta, globalizacija i tehnološke promjene rezultirale su eksplozivnim rastom elektroničke trgovine, a stoga i prodaje na daljinu robe koja se isporučuje i iz jedne države članice u drugu i iz trećih područja ili trećih zemalja u Zajednicu. Relevantne odredbe direktiva 2006/112/EZ i 2009/132/EZ trebalo bi prilagoditi tom razvoju, uzimajući u obzir načelo oporezivanja na odredištu, potrebu za zaštitom poreznih prihoda država članica, stvaranjem jednakih uvjeti za dotična poduzeća te smanjenjem njihova opterećenja na najmanju moguću razinu. Posebna odredba za telekomunikacijske usluge, usluge emitiranja ili elektronički isporučene usluge koje isporučuju porezni obveznici s poslovnim nastanom unutar Zajednice, ali ne u državi članici potrošnje trebala bi se stoga proširiti na prodaju robe na daljinu unutar Zajednice te bi trebalo uvesti sličnu posebnu odredbu za prodaju na daljinu robe uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja. Kako bi se jasno utvrdilo područje primjene mjera koje se primjenjuju na prodaju robe na daljinu unutar Zajednice i prodaju na daljinu robe uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja unutar Zajednice, trebalo bi definirati navedene koncepte.

(7)

Velik dio prodaje robe na daljinu, i one koja se isporučuje iz jedne države članice u drugu i one koja se isporučuje iz trećih područja ili trećih zemalja u Zajednicu, omogućuje se putem uporabe elektroničkog sučelja, kao što je mjesto trgovanja, platforma, portal ili slično sredstvo i na njega se često primjenjuju postupci skladištenja. Iako države članice mogu propisati da u tim slučajevima umjesto osobe koja je dužna plaćati PDV za plaćanje PDV-a solidarno odgovara druga osoba, to se pokazalo nedovoljnim za osiguravanje djelotvorne i učinkovite naplate PDV-a. Kako bi se ostvario taj cilj i smanjilo administrativno opterećenje prodavatelja, poreznih uprava i potrošača, potrebno je stoga porezne obveznike koji putem uporabe takvog elektroničkog sučelja omogućuju prodaju robe na daljinu uključiti u naplatu PDV-a na tu prodaju propisujući da se oni smatraju osobama koje obavljaju tu prodaju. Za prodaju robe na daljinu uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja u Zajednicu, to bi trebalo ograničiti na prodaju robe koja se otprema ili prevozi u pošiljkama čija unutarnja vrijednost ne premašuje 150 EUR jer se od te vrijednosti pri uvozu robe zahtijeva potpuna carinska deklaracija za carinske svrhe.

(8)

U odnosu na isporuke koju obavljaju porezni obveznici s pomoću elektroničkog sučelja, kao što je mjesto trgovanja, platforma, portal ili slično sredstvo, nužno je voditi evidenciju tijekom razdoblja od najmanje deset godina kako bi se državama članicama pomoglo pri provjeri je li PDV na te isporuke pravilno obračunan. Razdoblje od deset godina u skladu je s postojećim odredbama o vođenju evidencija. Ako sadržavaju osobne podatke, evidencije bi trebale biti usklađene s pravom Unije o zaštiti podataka.

(9)

Kako bi se smanjilo opterećenje za poduzeća koja se koriste posebnom odredbom za prodaju robe na daljinu unutar Zajednice, trebalo bi ukinuti obvezu izdavanja računa za takve prodaje. Kako bi se takvim poduzećima zajamčila pravna sigurnost, u definiciji takvih isporuka robe trebalo bi jasno navesti da se ona primjenjuje i kada se roba prevozi ili otprema u ime dobavljača, među ostalim i kada dobavljač neizravno sudjeluje u prijevozu ili otpremi robe.

(10)

Područje primjene posebne odredbe za prodaju na daljinu robe koja je uvezena iz trećih područja ili trećih zemalja trebalo bi ograničiti na prodaju robe čija unutarnja vrijednost ne premašuje 150 EUR, a koja se otprema izravno iz trećih područja ili trećih zemalja kupcu u Zajednici, jer se od te vrijednosti pri uvozu robe zahtijeva potpuna carinska deklaracija za carinske svrhe. Robu koja podliježu trošarinama trebalo bi isključiti iz područja primjene jer je trošarina dio porezne osnovice za PDV pri uvozu. Kako bi se izbjeglo dvostruko oporezivanje, potrebno je uvesti oslobođenje od plaćanja poreza na dodanu vrijednost pri uvozu robe prijavljene prema toj posebnoj odredbi.

(11)

Osim toga, kako bi se izbjeglo narušavanje tržišnog natjecanja među dobavljačima unutar Zajednice i izvan nje te kako bi se izbjegli gubitci poreznog prihoda, potrebno je ukinuti oslobođenje za uvoz robe u malim pošiljkama zanemarive vrijednosti predviđeno u Direktivi 2009/132/EZ.

(12)

Poreznom obvezniku koji se koristi posebnom odredbom za prodaju na daljinu robe uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja trebalo bi dopustiti da imenuje posrednika s poslovnim nastanom u Zajednici kao osobu odgovornu za plaćanje PDV-a i za ispunjavanje obveza utvrđenih u toj posebnoj odredbi u njegovo ime i za njegov račun.

(13)

Kako bi se zaštitio porezni prihod država članica, porezni obveznik koji nema poslovni nastan u Zajednici, a koji se koristi ovom posebnom odredbom, trebao bi biti obvezan imenovati posrednika. Međutim, ta se obveza ne bi trebala primjenjivati ako on ima poslovni nastan u zemlji s kojom je Unija sklopila sporazum o uzajamnoj pomoći.

(14)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Direktive u pogledu utvrđivanja popisa trećih zemalja s kojima je Unija sklopila sporazum o uzajamnoj pomoći čije je područje primjene slično području primjene Direktive Vijeća 2010/24/EU (5) i Uredbe Vijeća (EU) br. 904/2010 (6), provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (7). Budući da je utvrđivanje popisa trećih zemalja izravno povezano s administrativnom suradnjom u području poreza na dodanu vrijednost, primjereno je da Komisiji pomaže Stalni odbor za administrativnu suradnju osnovan člankom 58. Uredbe (EU) br. 904/2010.

(15)

Slijedom eksplozivnog rasta elektroničke trgovine i posljedičnog povećanja broja malih pošiljaka čija unutarnja vrijednost ne premašuje 150 EUR uvezenih u Zajednicu, države članice trebale bi sustavno dopustiti primjenu posebnih postupaka za prijavu i plaćanje PDV-a na uvoz. Ti se postupci mogu primjenjivati ako se ne koristi posebna odredba za prodaju robe na daljinu uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja. Ako država članica uvoza ne omogućuje sustavnu primjenu sniženih stopa PDV-a u okviru ovog posebnog postupka, krajnji kupac trebao bi moći odlučiti se za standardni postupak uvoza kako bi iskoristio potencijalno smanjenu stopu PDV-a.

(16)

Prema potrebi, pri određivanju datuma početka primjene odredaba ove Direktive uzima se u obzir vrijeme potrebno za uvođenje mjera potrebnih za provedbu ove Direktive, kao i vrijeme potrebno da države članice prilagode svoj informacijski sustav za registraciju, prijavu i plaćanje PDV-a.

(17)

S obzirom na to da cilj ove Direktive, odnosno pojednostavnjenje obveza u pogledu PDV-a, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(18)

U skladu sa Zajedničkom političkom izjavom država članica i Komisije od 28. rujna 2011. o dokumentima s objašnjenjima (8), države članice obvezale su se da će u opravdanim slučajevima uz obavijest o svojim mjerama za prenošenje priložiti jedan ili više dokumenata u kojima se objašnjava veza između sastavnih dijelova direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prenošenje. U pogledu ove Direktive, zakonodavac smatra opravdanim dostavljanje takvih dokumenata.

(19)

Direktive 2006/112/EZ i 2009/132/EZ trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti,

1.

Članak 58. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 58.

1.   Mjesto isporuke sljedećih usluga osobi koja nije porezni obveznik mjesto je u kojem ta osoba ima poslovni nastan, stalnu adresu ili uobičajeno boravište:

Ako dobavljač usluge i kupac komuniciraju putem elektroničke pošte, to samo po sebi ne znači da je isporučena usluga elektronički isporučena usluga.

2.   Stavak 1. ne primjenjuje se ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

3.   Ako se tijekom kalendarske godine premaši prag iz stavka 2. točki (c), od tog se trenutka primjenjuje stavak 1.

4.   Država članica na čijem državnom području dobavljači iz stavka 2. imaju poslovni nastan ili, u nedostatku poslovnog nastana, stalnu adresu ili uobičajeno boravište, tim dobavljačima dodjeljuje pravo odabrati da se mjesto isporuke odredi u skladu sa stavkom 1., s time da se odluka o odabiru u svakom slučaju proteže na razdoblje od dvije kalendarske godine.

5.   Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi pratile ispunjava li porezni obveznik uvjete iz stavaka 2., 3. i 4.

6.   Protuvrijednost u nacionalnoj valuti iznosa iz stavka 2. točke (c) izračunava se primjenom deviznog tečaja koji je Europska središnja banka objavila na dan donošenja Direktive Vijeća (EU) 2017/2455 (*1).

(*1)  Direktiva Vijeća (EU) 2017/2455 od 5. prosinca 2017. o izmjeni Direktive 2006/112/EZ i Direktive 2009/132/EZ u pogledu određenih obveza u vezi s porezom na dodanu vrijednost za isporuku usluga i prodaju robe na daljinu (SL L 348, 29.12.2017., str. 7.).”;"

2.

Članak 219.a zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 219.a

1.   Ispostavljanje računa podliježe pravilima koja se primjenjuju u državi članici u kojoj se smatra da je isporuka robe ili usluga obavljena, u skladu s odredbama glave V.

2.   Odstupajući od stavka 1., ispostavljanje računa podliježe sljedećim pravilima:

3.   Stavci 1. i. 2. ovog članka primjenjuju se ne dovodeći u pitanje članke od 244. do 248.”;

3.

U članku 358.a točka 1. zamjenjuje se sljedećim:

4.

U članku 361. stavku 1. točka (e) zamjenjuje se sljedećim:

1.

U članku 14. dodaje se sljedeći stavak:

„4.   Za potrebe ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:

2.

Dodaje se sljedeći članak:

„Članak 14.a

1.   Kada porezni obveznik, putem uporabe elektroničkog sučelja, kao što je mjesto trgovanja, platforma, portal ili slično sredstvo, omogućuje prodaju na daljinu robe uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja u pošiljkama čija unutarnja vrijednost ne premašuje 150 EUR, smatra se da je taj porezni obveznik sâm primio i isporučio tu robu.

2.   Kada porezni obveznik, putem uporabe elektroničkog sučelja, kao što je mjesto trgovanja, platforma, portal ili slično sredstvo, omogućuje isporuku robe unutar Zajednice od strane poreznog obveznika koji nema poslovni nastan unutar Zajednice osobi koja nije porezni obveznik, smatra se da je porezni obveznik koji omogućuje isporuku sâm primio i isporučio tu robu.”

3.

Članak 33. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 33.

Odstupajući od članka 32.:

4.

Članak 34. briše se;

5.

Članak 35. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 35.

Članak 33. ne primjenjuje se na isporuku rabljene robe, umjetnina, kolekcionarskih predmeta ili antikviteta, kako je definirano u članku 311. stavku 1. točkama od 1. do 4., kao ni na isporuku rabljenih prijevoznih sredstava, kako je definirano u članku 327. stavku 3., koja podliježe PDV-u u skladu s relevantnim posebnim postupcima.”;

6.

U članku 58. stavci od 2. do 6. brišu se;

7.

U glavi V. umeće se sljedeće poglavlje:

„POGLAVLJE 3.a

Prag za porezne obveznike koji isporučuju robu obuhvaćenu člankom 33. točkom (a) i isporučuju usluge obuhvaćene člankom 58.

Članak 59.c

1.   Članak 33. točka (a) i članak 58. ne primjenjuju se ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

2.   Ako se tijekom kalendarske godine premaši prag iz stavka 1. točke (c), od tog se trenutka primjenjuju članak 33. točka (a) i članak 58.

3.   Država članica na čijem se državnom području nalazi roba u trenutku kada započne njezina otprema ili prijevoz ili u kojoj porezni obveznici koji isporučuju telekomunikacijske usluge, usluge radijskog i televizijskog emitiranja i elektronički isporučene usluge imaju poslovni nastan dodjeljuje poreznim obveznicima koji obavljaju isporuke koje ispunjavaju uvjete iz stavka 1. pravo odabrati da se mjesto isporuke odredi u skladu s člankom 33. točkom (a) i člankom 58., s time da se odluka o odabiru u svakom slučaju proteže na razdoblje od dvije kalendarske godine.

4.   Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi pratile ispunjava li porezni obveznik uvjete iz stavaka 1., 2. i 3.

5.   Protuvrijednost u nacionalnoj valuti iznosa iz stavka 1. točke (c) izračunava se primjenom deviznog tečaja koji je Europska središnja banka objavila na dan donošenja Direktive (EU) 2017/2455.”;

8.

Dodaje se sljedeći članak:

„Članak 66.a

Odstupajući od članaka 63., 64. i 65. u odnosu na isporuke robe za koje PDV plaća osoba koja omogućuje isporuku na temelju članka 14.a, oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju u trenutku prihvaćanja plaćanja.”;

9.

U članku 143. stavku 1. umeće se sljedeća točka:

10.

U članku 220. stavku 1. točka (2) zamjenjuje se sljedećim:

11.

Dodaje se sljedeći članak:

„Članak 242.a

1.   Ako porezni obveznik, putem uporabe elektroničkog sučelja, kao što je mjesto trgovanja, platforma, portal ili slično sredstvo, osobi koja nije porezni obveznik unutar Zajednice u skladu s odredbama glave V. omogućuje isporuku robe ili usluga, porezni obveznik koji omogućuje isporuku dužan je voditi evidenciju o tim isporukama. Ta evidencija mora biti dovoljno detaljna kako bi se poreznim tijelima država članica u kojima su te isporuke oporezive omogućilo da provjere je li PDV pravilno obračunan.

2.   Evidencija iz stavka 1. mora se dotičnim državama članicama staviti na raspolaganje elektroničkim putem.

Ta se evidencija mora čuvati deset godina od isteka godine u kojoj je transakcija obavljena.”;

12.

Naslov poglavlja 6. glave XII. zamjenjuje se sljedećim:

„Posebne odredbe za porezne obveznike koji isporučuju usluge osobama koje nisu porezni obveznici ili prodaju robu na daljinu”;

13.

U članku 358. točke 1., 2. i 3. brišu se;

14.

naslov odjeljka 2. zamjenjuje se sljedećim:

„Posebna odredba za usluge koje isporučuju porezni obveznici bez poslovnog nastana unutar Zajednice”;

15.

U članku 358.a dodaje se sljedeća točka 3.:

16.

Članak 359. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 359.

Države članice dopuštaju svakom poreznom obvezniku koji nema poslovni nastan unutar Zajednice i koji isporučuje usluge osobi koja nije porezni obveznik i koja ima poslovni nastan u državi članici ili ima stalnu adresu ili uobičajeno boravište u državi članici, da se koristi ovom posebnom odredbom. Ova se posebna odredba primjenjuje na sve usluge isporučene unutar Zajednice.”;

17.

Članak 362. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 362.

Država članica identifikacije dodjeljuje poreznom obvezniku koji nema poslovni nastan unutar Zajednice pojedinačni identifikacijski broj za PDV za primjenu ove posebne odredbe i obavješćuje ga o tom broju elektroničkim putem. Na temelju informacija upotrijebljenih za tu identifikaciju, države članice potrošnje mogu primijeniti vlastite sustave identifikacije.”;

18.

U članku 363. točka (a) zamjenjuje se sljedećim:

19.

Članci 364. i 365. zamjenjuju se sljedećima:

„Članak 364.

Porezni obveznik koji nema poslovni nastan u Zajednici, a koji se koristi ovom posebnom odredbom, podnosi elektroničkim putem državi članici identifikacije prijavu PDV-a za svako kalendarsko tromjesečje, bez obzira na to jesu li usluge obuhvaćene ovom posebnom odredbom bile isporučene. Prijava PDV-a mora se podnijeti do kraja mjeseca koji slijedi nakon kraja poreznog razdoblja obuhvaćenog prijavom.

Članak 365.

U prijavi PDV-a navodi se pojedinačni identifikacijski broj za PDV za primjenu ove posebne odredbe i, za svaku državu članicu potrošnje u kojoj postoji obveza plaćanja PDV-a, ukupna vrijednost, bez PDV-a, isporuka usluga obuhvaćenih ovom posebnom odredbom koje su obavljene tijekom poreznog razdoblja, kao i ukupni iznos pripadajućeg PDV-a podijeljenog po poreznim stopama. U prijavi PDV-a moraju se također navesti primjenjive stope PDV-a i ukupni iznos PDV-a za uplatu.

Ako su potrebne bilo kakve izmjene prijave PDV-a nakon podnošenja prijave PDV-a, te se izmjene uključuju u sljedeću prijavu u roku od tri godine od datuma na koji je bilo potrebno predati početnu prijavu u skladu s člankom 364. U toj sljedećoj prijavi PDV-a moraju se navesti relevantna država članica potrošnje, porezno razdoblje i iznos PDV-a za koji su potrebne bilo kakve izmjene.”;

20.

Članak 368. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 368.

Porezni obveznik koji nema poslovni nastan unutar Zajednice i koji se koristi posebnom odredbom ne može odbiti PDV u skladu s člankom 168. ove Direktive. Neovisno o članku 1. točki 1. Direktive 86/560/EEZ, dotični porezni obveznik dobiva povrat u skladu s tom direktivom. Članak 2. stavci 2. i 3. te članak 4. stavak 2. Direktive 86/560/EEZ ne primjenjuju se na povrate koji se odnose na usluge obuhvaćene ovom posebnom odredbom.

Ako se porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom mora registrirati u državi članici za djelatnosti koje nisu obuhvaćene ovom posebnom odredbom, on odbija PDV nastao u toj državi članici za svoje oporezive djelatnosti koje su obuhvaćene ovom posebnom odredbom u prijavi PDV-a koja se podnosi u skladu s člankom 250. ove Direktive.”;

21.

Naslov odjeljka 3. poglavlja 6. glave XII. zamjenjuje se sljedećim:

„Posebna odredba za prodaju robe na daljinu unutar Zajednice i za usluge koje su pružili porezni obveznici s poslovnim nastanom u Zajednici, ali ne u državi članici potrošnje”;

22.

U članku 369.a dodaje se sljedeća točka:

23.

Članci 369.b i 369.c zamjenjuju se sljedećim člancima:

„Članak 369.b

Države članice dopuštaju svakom poreznom obvezniku koji obavlja prodaju robe na daljinu unutar Zajednice i svakom poreznom obvezniku koji nema poslovni nastan u državi članici potrošnje, a koji isporučuje usluge osobi koja nije porezni obveznik, da se koristi ovom posebnom odredbom. Ova posebna odredba primjenjuje se na svu robu ili usluge isporučene unutar Zajednice.

Članak 369.c

Porezni obveznik mora državi članici identifikacije prijaviti kada započinje i završava sa svojim oporezivim djelatnostima obuhvaćenima ovom posebnom odredbom ili kada promijeni te djelatnosti tako da više ne ispunjava uvjete potrebne za korištenje ovom posebnom odredbom. On te informacije dostavlja u elektroničkom obliku.”;

24.

Članak 369.e mijenja se kako slijedi:

25.

Članci 369.f i 369.g zamjenjuju se sljedećim člancima:

„Članak 369.f

Porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom državi članici identifikacije elektroničkim putem podnosi prijavu PDV-a za svako kalendarsko tromjesečje bez obzira na to je li obavljena prodaja robe na daljinu unutar Zajednice i jesu li usluge obuhvaćene posebnom odredbom bile isporučene. Prijava PDV-a podnosi se do kraja mjeseca koji slijedi nakon kraja poreznog razdoblja obuhvaćenog prijavom.

Članak 369.g

1.   U prijavi PDV-a moraju se navesti identifikacijski broj za PDV iz članka 369.d i, za svaku državu članicu potrošnje u kojoj postoji obveza plaćanja PDV-a, ukupna vrijednost, bez PDV-a, prodaje robe na daljinu unutar Zajednice kao i isporučenih usluga obuhvaćenih ovom posebnom odredbom obavljenih tijekom poreznog razdoblja te ukupni iznos pripadajućeg PDV-a podijeljenog po poreznim stopama. U prijavi se također moraju navesti primjenjive stope PDV-a i ukupni iznos PDV-a za uplatu. Prijava PDV-a uključuje i izmjene koje se odnose na prethodna porezna razdoblja kako je predviđeno u stavku 4. ovog članka.

2.   Ako se, u slučaju prodaje robe na daljinu unutar Zajednice obuhvaćene ovom posebnom odredbom, roba otprema ili prevozi iz država članica koje nisu države članice identifikacije, u prijavi PDV-a također se moraju navesti ukupna vrijednost takve prodaje za svaku državu članicu iz koje se roba otprema ili prevozi, zajedno s pojedinačnim identifikacijskim brojem za PDV ili referentnim poreznim brojem koji dodjeljuje svaka takva država članica. Prijava PDV-a sadržava te informacije za svaku državu članicu koja nije država članica identifikacije, raspodijeljene po državama članicama potrošnje.

3.   Ako porezni obveznik koji isporučuje usluge obuhvaćene ovom posebnom odredbom ima jedan ili više stalnih poslovnih nastana osim onog u državi članici identifikacije, iz kojih isporučuje usluge, u prijavi PDV-a moraju se navesti i ukupna vrijednost takvih isporuka za svaku državu članicu u kojoj ima poslovni nastan zajedno s pojedinačnim identifikacijskim brojem za PDV ili referentnim poreznim brojem te poslovne jedinice, raspodijeljene po državama članicama potrošnje.

4.   Ako su potrebne bilo kakve izmjene prijave PDV-a nakon podnošenja prijave PDV-a, te se izmjene uključuju u sljedeću prijavu u roku od tri godine od datuma na koji je bilo potrebno predati početnu prijavu u skladu s člankom 369.f. U toj sljedećoj prijavi PDV-a moraju se navesti relevantna država članica potrošnje, porezno razdoblje i iznos PDV-a za koji su potrebne bilo kakve izmjene.”;

26.

U članku 369.h stavku 1. drugom podstavku druga rečenica zamjenjuje se sljedećom:

„Ako je isporuke obavljene u drugim valutama, porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom, u svrhu popunjavanja prijave PDV-a, upotrebljava devizni tečaj koji je primjenjiv posljednjeg dana poreznog razdoblja.”;

27.

U članku 369.i prvi stavak zamjenjuje se sljedećim:

„Porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom plaća PDV upućujući na relevantnu prijavu PDV-a, najkasnije do isteka roka unutar kojeg se mora podnijeti prijava.”;

28.

Članak 369.j zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 369.j

Porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom ne može, u pogledu svojih oporezivih djelatnosti obuhvaćenih ovom posebnom odredbom, odbiti PDV nastao u državi članici potrošnje u skladu s člankom 168. ove Direktive. Neovisno o članku 2. stavku 1., članku 3. i članku 8. stavku 1. točki (e) Direktive 2008/9/EZ, dotični porezni obveznik dobiva povrat u skladu s tom direktivom.

Ako se porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom mora registrirati u državi članici za djelatnosti koje nisu obuhvaćene ovom posebnom odredbom, on odbija PDV nastao u toj državi članici u pogledu svojih oporezivih djelatnosti obuhvaćenih ovom posebnom odredbom u prijavi PDV-a koja se podnosi u skladu s člankom 250. ove Direktive.”;

29.

U članku 369.k stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1.   Porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom vodi evidenciju transakcija obuhvaćenih ovom posebnom odredbom. Ta evidencija mora biti dovoljno detaljna kako bi se poreznim tijelima države članice potrošnje omogućilo da provjere ispravnost prijave PDV-a.”;

30.

U glavi XII. poglavlju 6. dodaje se sljedeći odjeljak:

„ODJELJAK 4.

Posebna odredba za prodaju na daljinu robe uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja

Članak 369.l

Za potrebe ovog odjeljka prodaja na daljinu robe uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja obuhvaća samo robu, uz iznimku proizvoda koji podliježu trošarinama, u pošiljkama čija unutarnja vrijednost ne premašuje 150 EUR.

Za potrebe ovog odjeljka i ne dovodeći u pitanje ostale odredbe Zajednice, primjenjuju se sljedeće definicije:

Članak 369.m

1.   Države članice dopuštaju sljedećim poreznim obveznicima koji prodaju na daljinu robu uvezenu iz trećih područja ili trećih zemalja da se koriste ovom posebnom odredbom:

Ti porezni obveznici primjenjuju tu posebnu odredbu na svu svoju prodaju na daljinu robe uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja.

2.   Za potrebe stavka 1. točke (b) nijedan porezni obveznik ne može istodobno imenovati više od jednog posrednika.

3.   Komisija donosi provedbeni akt kojim se utvrđuje popis trećih zemalja iz stavka 1. točke (c) ovog članka. Taj provedbeni akt donosi se u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 5. Uredbe (EU) br. 182/2011, a u tu svrhu odbor jest odbor osnovan člankom 58. Uredbe (EU) br. 904/2010.

Članak 369.n

Za prodaju na daljinu robe uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja na koju se PDV prijavljuje prema ovoj posebnoj odredbi, oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju u trenutku isporuke. Smatra se da je roba isporučena u trenutku prihvaćanja plaćanja.

Članak 369.o

Porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom ili posrednik koji djeluje za njegov račun moraju državi članici identifikacije prijaviti kada započinje ili završava sa svojom djelatnošću u okviru ove posebne odredbe ili kada promijeni tu djelatnost tako da više ne ispunjava uvjete potrebne za korištenje posebnom odredbom. Te se informacije dostavljaju u elektroničkom obliku.

Članak 369.p

1.   Informacije koje porezni obveznik koji se ne koristi posrednikom mora dostaviti državi članici identifikacije prije nego što započne koristiti se ovom posebnom odredbom sadržavaju sljedeće pojedinosti:

2.   Informacije koje posrednik mora dostaviti državi članici identifikacije prije nego što započne koristiti se ovom posebnom odredbom za račun poreznog obveznika sadržavaju sljedeće pojedinosti:

3.   Informacije koje posrednik mora dostaviti državi članici identifikacije u odnosu na svakog poreznog obveznika kojeg zastupa prije nego što se taj porezni obveznik započne koristiti ovom posebnom odredbom sadržavaju sljedeće pojedinosti:

4.   Svaki porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom ili, ako je to primjenjivo, njegov posrednik, obavješćuju državu članicu identifikacije o svakoj promjeni dostavljenih informacija.

Članak 369.q

1.   Država članica identifikacije dodjeljuje poreznom obvezniku koji se koristi ovom posebnom odredbom pojedinačni identifikacijski broj za PDV za primjenu ove posebne odredbe i obavješćuje ga o tom broju elektroničkim putem.

2.   Država članica identifikacije dodjeljuje posredniku pojedinačni identifikacijski broj i obavješćuje ga o tom broju elektroničkim putem.

3.   Država članica identifikacije dodjeljuje posredniku pojedinačni identifikacijski broj za PDV za primjenu ove posebne odredbe u odnosu na svakog poreznog obveznika za kojeg je imenovan.

4.   Identifikacijski broj za PDV dodijeljen na temelju stavaka 1., 2. i 3. upotrebljava se samo za potrebe ove posebne odredbe.

Članak 369.r

1.   Država članica identifikacije u sljedećim slučajevima briše iz identifikacijskog registra poreznog obveznika koji se ne koristi posrednikom:

2.   Država članica identifikacije briše posrednika iz identifikacijskog registra u sljedećim slučajevima:

3.   Država članica identifikacije u sljedećim slučajevima briše iz identifikacijskog registra poreznog obveznika kojeg zastupa posrednik:

Članak 369.s

Porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom ili njegov posrednik podnosi elektroničkim putem državi članici identifikacije prijavu PDV-a za svaki mjesec bez obzira na to je li obavljena prodaja na daljinu robe uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja. Prijava PDV-a podnosi se do kraja mjeseca koji slijedi nakon kraja poreznog razdoblja obuhvaćenog prijavom.

Ako se prijava PDV-a mora podnijeti u skladu s prvim stavkom, države članice ne nameću, u svrhu PDV-a, nikakve dodatne obveze ili druge formalnosti pri uvozu.

Članak 369.t

1.   U prijavi PDV-a moraju se navesti identifikacijski broj za PDV iz članka 369.q i, za svaku državu članicu potrošnje u kojoj postoji obveza plaćanja PDV-a, ukupna vrijednost, bez PDV-a, prodaje na daljinu robe uvezene iz trećih područja ili trećih zemalja za koju je nastala obveza obračuna PDV-a tijekom poreznog razdoblja, kao i ukupni iznos pripadajućeg PDV-a podijeljenog po poreznim stopama. U prijavi se također moraju navesti primjenjive stope PDV-a i ukupni iznos PDV-a za uplatu.

2.   Ako su potrebne bilo kakve izmjene prijave PDV-a nakon njezina podnošenja, te se izmjene uključuju u sljedeću prijavu u roku od tri godine od datuma na koji je bilo potrebno predati početnu prijavu u skladu s člankom 369.s. U toj sljedećoj prijavi PDV-a moraju se navesti relevantna država članica potrošnje, porezno razdoblje i iznos PDV-a za koji su potrebne bilo kakve izmjene.

Članak 369.u

1.   Prijava PDV-a sastavlja se u eurima.

Države članice čija valuta nije euro mogu zahtijevati da se iznosi u prijavi PDV-a navedu u njihovoj nacionalnoj valuti. Ako je isporuka obavljena u drugim valutama, porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom ili njegov posrednik primjenjuju, za potrebe popunjavanja prijave PDV-a, devizni tečaj primjenjiv na posljednji dan poreznog razdoblja.

2.   Konverzija se provodi primjenjujući devizne tečajeve koje je za taj dan objavila Europska središnja banka ili ako taj dan nije bilo objave, devizne tečajeve za sljedeći dan od dana objave.

Članak 369.v

Porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom ili njegov posrednik plaća PDV upućujući na relevantnu prijavu PDV-a najkasnije do isteka roka u kojem se mora podnijeti prijava.

Plaćanje se obavlja na bankovni račun denominiran u eurima, koji odredi država članica identifikacije. Države članice koje nisu uvele euro mogu zahtijevati da se plaćanje obavi na bankovni račun denominiran u njihovoj vlastitoj valuti.

Članak 369.w

Porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom ne može, u odnosu na svoje oporezive djelatnosti obuhvaćene ovom posebnom odredbom, odbiti PDV nastao u državama članicama potrošnje u skladu s člankom 168. ove Direktive. Neovisno o članku 1. točki 1. Direktive 86/560/EEZ te članku 2. točki 1. i članku 3. Direktive 2008/9/EZ, dotični porezni obveznik dobiva povrat u skladu s navedenim direktivama. Članak 2. stavci 2. i 3. i članak 4. stavak 2. Direktive 86/560/EEZ ne primjenjuju se na povrate koji se odnose na robu obuhvaćenu ovom posebnom odredbom.

Ako se mora registrirati u državi članici za djelatnosti koje nisu obuhvaćene ovom posebnom odredbom, porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom odbija PDV nastao u toj državi članici u odnosu na svoje oporezive djelatnosti koje su obuhvaćene ovom posebnom odredbom u prijavi PDV-a koja se podnosi u skladu s člankom 250 ove Direktive.

Članak 369.x

1.   Porezni obveznik koji se koristi ovom posebnom odredbom vodi evidenciju transakcija obuhvaćenih ovom posebnom odredbom. Posrednik vodi evidenciju za svakog poreznog obveznika kojega zastupa. Ta evidencija mora biti dovoljno detaljna kako bi se poreznim tijelima države članice potrošnje omogućilo da provjere ispravnost prijave PDV-a.

2.   Evidencija iz stavka 1. državi članici potrošnje i državi članici identifikacije mora se na njihov zahtjev staviti na raspolaganje elektroničkim putem.

Ta se evidencija mora čuvati deset godina od isteka godine u kojoj je transakcija obavljena.

(*2)  Direktiva Vijeća 2010/24/EU od 16. ožujka 2010. o uzajamnoj pomoći kod naplate potraživanja vezanih za poreze, carine i druge mjere (SL L 84, 31.3.2010., str. 1.).”;"

31.

U glavi XII. dodaju se sljedeća poglavlja:

„POGLAVLJE 7.

Posebni postupci za prijavu i plaćanje PDV-a na uvoz

Članak 369.y

Ako se, za uvoz robe, uz iznimku proizvoda koji podliježu trošarinama, u pošiljkama čija unutarnja vrijednost ne premašuje 150 EUR ne upotrebljava posebna odredba iz poglavlja 6. odjeljka 4., država članica uvoza dopušta osobi koja prijavljuje robu carini za račun osobe kojoj je roba namijenjena unutar područja Zajednice da se koristi posebnim postupcima za prijavu i plaćanje PDV-a pri uvozu u pogledu robe za koju otprema ili prijevoz završavaju u toj državi članici.

Članak 369.z

1.   Za potrebe ovog posebnog postupka primjenjuje se sljedeće:

2.   Države članice osiguravaju da osoba koja robu prijavljuje carini unutar područja Zajednice poduzme odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo da osoba kojoj je roba namijenjena plati točan iznos poreza.

Članak 369.za

Odstupajući od članka 94. stavka 2., države članice mogu predvidjeti da je pri korištenju ove posebne odredbe primjenjiva standardna stopa PDV-a koja je primjenjiva u državi članici uvoza.

Članak 369.zb

1.   Države članice dopuštaju da se PDV naplaćen u okviru ovog posebnog postupka prijavljuje elektronički putem u mjesečnoj prijavi. U prijavi se mora navesti ukupan PDV naplaćen tijekom relevantnog kalendarskog mjeseca.

2.   Države članice zahtijevaju da se PDV iz stavka 1. plati do kraja mjeseca koji slijedi nakon uvoza.

3.   Osobe koje se koriste ovim posebnim postupkom čuvaju evidenciju transakcija obuhvaćenih ovim posebnim postupkom tijekom razdoblja koje treba odrediti država članica uvoza. Ta evidencija mora biti dovoljno detaljna kako bi se poreznim ili carinskim tijelima države članice uvoza omogućilo da provjere ispravnost prijave PDV-a te se nju elektroničkim putem stavlja na raspolaganje državi članici uvoza na njezin zahtjev.

POGLAVLJE 8.

Protuvrijednosti

Članak 369.zc

1.   Protuvrijednost eura u nacionalnoj valuti koju treba uzeti u obzir za iznos naveden u članku 369.l i članku 369.y utvrđuje se jedanput godišnje. Primjenjuju se tečajevi dobiveni prvoga radnog dana u listopadu, a počinju proizvoditi učinke 1. siječnja sljedeće godine.

2.   Države članice mogu zaokružiti iznos u nacionalnoj valuti koji su dobile pretvorbom iznosâ u eure.

3.   Države članice mogu nastaviti primjenjivati iznos koji je na snazi u trenutku godišnje prilagodbe predviđene u stavku 1., ako pretvorba iznosa izraženog u eurima prije zaokruženja predviđenog u stavku 2. rezultira izmjenom iznosa izraženog u nacionalnoj valuti manjom od 5 % ili smanjenjem tog iznosa.”.

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/23

(1)

Odlukom (EU) 2017/1324 Europskog parlamenta i Vijeća (2) predviđa se sudjelovanje Unije u Partnerstvu za istraživanja i inovacije na mediteranskom području („PRIMA”), koje zajednički poduzima više država članica.

(2)

Alžirska Narodna Demokratska Republika Alžir („Alžir”) izrazila je želju da se pridruži PRIMA-i kao država sudionica ravnopravna s državama članicama i trećim zemljama pridruženima programu Obzor 2020. - Okvirni program za istraživanja i inovacije (2014.-2020.) koje sudjeluju u PRIMA-i.

(3)

U skladu s člankom 1. stavkom 2. Odluke (EU) 2017/1324 Alžir postaje država sudionica PRIMA-e podložno sklapanju međunarodnog sporazuma o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji s Unijom kojim se utvrđuju uvjeti za sudjelovanje Alžira u PRIMA-i.

(4)

U skladu s Odlukom Vijeća (EU) 2017/2209 (3) Sporazum o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji između Europske unije i Alžirske Narodne Demokratske Republike kojim se utvrđuju uvjeti za sudjelovanje Alžirske Narodne Demokratske Republike u Partnerstvu za istraživanja i inovacije na mediteranskom području (PRIMA) („Sporazum”), potpisan je 26. listopada 2017., podložno njegovu kasnijem sklapanju.

(5)

Sporazum bi trebalo odobriti,

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/25

(1)

Odlukom (EU) 2017/1324 Europskog parlamenta i Vijeća (2) predviđa se sudjelovanje Unije u Partnerstvu za istraživanja i inovacije na mediteranskom području („PRIMA”), koje zajednički poduzima više država članica.

(2)

Arapska Republika Egipat („Egipat”) izrazila je želju da se pridruži PRIMA-i kao država sudionica ravnopravna s državama članicama i trećim zemljama pridruženima programu Obzor 2020. - Okvirni program za istraživanja i inovacije (2014.-2020.) koje sudjeluju u PRIMA-i.

(3)

U skladu s člankom 1. stavkom 2. Odluke (EU) 2017/1324 Egipat postaje država sudionica PRIMA-e podložno sklapanju međunarodnog sporazuma o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji s Unijom kojim se utvrđuju uvjeti za sudjelovanje Egipta u PRIMA-i.

(4)

U skladu s Odlukom Vijeća (EU) 2017/2210 (3) Sporazum o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji između Europske unije i Arapske Republike Egipta kojim se utvrđuju uvjeti za sudjelovanje Arapske Republike Egipta u Partnerstvu za istraživanja i inovacije na mediteranskom području (PRIMA) („Sporazum”), potpisan je 27. listopada 2017., podložno njegovu kasnijem sklapanju.

(5)

Sporazum bi trebalo odobriti,

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/27

(1)

Odlukom (EU) 2017/1324 Europskog parlamenta i Vijeća (2) predviđa se sudjelovanje Unije u Partnerstvu za istraživanja i inovacije na mediteranskom području („PRIMA”), koje zajednički poduzima više država članica.

(2)

Hašemitska Kraljevina Jordan („Jordan”) izrazila je želju da se pridruži PRIMA-i kao država sudionica ravnopravna s državama članicama i trećim zemljama pridruženima programu Obzor 2020. - Okvirni program za istraživanja i inovacije (2014.-2020.) koje sudjeluju u PRIMA-i.

(3)

U skladu s člankom 1. stavkom 2. Odluke (EU) 2017/1324 Jordan postaje država sudionica PRIMA-e podložno sklapanju međunarodnog sporazuma o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji s Unijom kojim se utvrđuju uvjeti za sudjelovanje Jordana u PRIMA-i.

(4)

U skladu s Odlukom Vijeća (EU) 2017/2211 (3) Sporazum o znanstvenoj i tehnološkoj suradnji između Europske unije i Hašemitske Kraljevine Jordana kojim se utvrđuju uvjeti za sudjelovanje Hašemitske Kraljevine Jordana u Partnerstvu za istraživanja i inovacije na mediteranskom području (PRIMA) („Sporazum”), potpisan je 10. studenoga 2017., podložno njegovu kasnijem sklapanju.

(5)

Sporazum bi trebalo odobriti,

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/29

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/32

(1)

Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 282/2011 (2) utvrđuju se detaljne odredbe za pretpostavku u pogledu mjesta korisnika usluga radi utvrđivanja mjesta isporuke telekomunikacijskih usluga, usluga emitiranja ili elektronički isporučenih usluga koje se pružaju osobi koja nije porezni obveznik.

(2)

Pri evaluaciji zahtjevâ u pogledu primjene tih pretpostavki pokazalo se da je poreznim obveznicima s poslovnim nastanom u državi članici, koji takve usluge isporučuju u druge države članice osobama koje nisu porezni obveznici, iznimno teško pod određenim okolnostima dobiti dva neproturječna dokaza u pogledu mjesta gdje korisnik usluga ima poslovni nastan, stalnu adresu ili uobičajeno boravište.

(3)

Opterećenje je posebice teško za mala i srednja poduzeća. Zahtjevom za jednim dokazom trebale bi se pojednostavniti obveze za ona poduzeća čije isporuke unutar Zajednice potrošačima u drugim državama članicama ne premašuju određeni prag.

(4)

Pojednostavnjenje zahtjeva u pogledu dokazivanja mjesta korisnika usluga komplementarno je izmjenama uvedenima člankom 1. Direktive Vijeća (EU) 2017/2455 (3) u posebnim odredbama utvrđenima u glavi XII. poglavlju 6. Direktive 2006/112/EZ te bi se stoga trebalo primjenjivati od istoga datuma.

(5)

Provedbenu uredbu (EU) br. 282/2011 trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti,

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/34

(1)

Uredbom (EZ) br. 882/2004 utvrđuju se opći propisi za provođenje službenih kontrola radi provjeravanja poštivanja propisa, među ostalim, o higijeni hrane. U skladu s tom uredbom, referentni laboratoriji Europske unije („referentni laboratoriji EU-a”) nadležni su, prije svega, za dostavu podataka o analitičkim metodama nacionalnim referentnim laboratorijima i za koordinaciju primjene tih metoda. Referentni laboratoriji EU-a navedeni su u Prilogu VII. toj uredbi.

(2)

Radni program referentnog laboratorija EU-a za mlijeko i mliječne proizvode usmjeren je prvenstveno na pružanje analitičkih metoda i osiguranje zajedničkog pristupa međulaboratorijskim provjerama kvalitete rada koje provode nacionalni referentni laboratoriji u pogledu oznaka kvalitete, kao što je broj somatskih stanica i mikroba. Službeni laboratoriji koji provode službene kontrole i laboratoriji kojima se sve više obraćaju subjekti u poslovanju s hranom radi analize oznaka kvalitete, koje su jedan od čimbenika pri određivanju cijene mlijeka prikupljenog na poljoprivrednim gospodarstvima, sad raspolažu vrhunskim stručnim znanjem o ispravnom provođenju tih analiza.

(3)

Referentni laboratorij EU-a za mlijeko i mliječne proizvode više nije potreban na razini Unije. Stoga ga je potrebno ukloniti s popisa referentnih laboratorija EU-a utvrđenog u Prilogu VII. Uredbi (EZ) br. 882/2004.

(4)

Prilog VII. Uredbi (EZ) br. 882/2004 trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti.

(5)

Mjere predviđene ovom Uredbom u skladu su s mišljenjem Stalnog odbora za bilje, životinje, hranu i hranu za životinje,

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/36

(1)

Kada Vijeće treba donijeti akt kvalificiranom većinom, mora se provjeriti predstavljaju li države članice koje čine kvalificiranu većinu najmanje 65 % stanovništva Unije.

(2)

Taj postotak izračunava se u skladu s podacima o broju stanovnika navedenima u Prilogu III. Poslovniku Vijeća („Poslovnik”).

(3)

Člankom 11. stavkom 6. Poslovnika predviđeno je da Vijeće, s učinkom od 1. siječnja svake godine, treba izmijeniti podatke navedene u tom prilogu u skladu s podacima koje Statistički ured Europske unije ima na raspolaganju 30. rujna prethodne godine.

(4)

Poslovnik bi stoga trebalo na odgovarajući način izmijeniti za 2018. godinu,

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/38

(1)

Europska unija postavila je za jedan od svojih ciljeva promicanje zaštite prava djeteta, kako je navedeno u članku 3. Ugovora o Europskoj uniji. Mjere za zaštitu djece od nezakonitog odvođenja ili zadržavanja ključan su dio te politike.

(2)

Vijeće je donijelo Uredbu (EZ) br. 2201/2003 (2) („Uredba Bruxelles II.a”), čiji je cilj zaštititi djecu od štetnih učinaka nezakonitog odvođenja ili zadržavanja te utvrditi postupke kojima bi se jamčila njihova što hitnija predaja u državu njihova uobičajenog boravišta, kao i osigurati zaštitu prava na kontakt i prava na skrb.

(3)

Uredbom Bruxelles II.a dopunjuje se i učvršćuje Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. listopada 1980. („Haška konvencija iz 1980.”), kojom se na međunarodnoj razini utvrđuje sustav obveza i suradnje među državama ugovornicama te između središnjih tijela i kojom se nastoji osigurati što hitnija predaja nezakonito odvedene ili zadržane djece.

(4)

Sve države članice Unije stranke su Haške konvencije iz 1980.

(5)

Unija potiče treće države da pristupe Haškoj konvenciji iz 1980. i podupire ispravnu provedbu Haške konvencije iz 1980. sudjelovanjem zajedno s državama članicama, među ostalim, u posebnim komisijama koje se redovno organiziraju u okviru Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu.

(6)

Zajednički pravni okvir koji se primjenjuje između država članica Unije i trećih država mogao bi biti najbolje rješenje za osjetljive slučajeve međunarodne otmice djece.

(7)

Haškom konvencijom iz 1980. određuje se da se ona primjenjuje između države pristupnice i onih država ugovornica koje su izjavile da prihvaćaju pristup.

(8)

Haškom konvencijom iz 1980. ne dopušta se organizacijama za regionalnu gospodarsku integraciju kao što je Unija da postanu njezina stranka. Stoga Unija ne može pristupiti toj konvenciji niti može položiti izjavu o prihvatu države pristupnice.

(9)

Na temelju Mišljenja 1/13 Suda Europske unije (3), izjave o prihvatu u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. potpadaju pod isključivu vanjsku nadležnost Unije.

(10)

Gruzija je 24. srpnja 1997. položila svoju ispravu o pristupu Haškoj konvenciji iz 1980. Haška konvencija iz 1980. stupila je na snagu za Gruziju 1. listopada 1997.

(11)

Sve dotične države članice osim Danske, Luksemburga i Rumunjske već su prihvatile pristup Gruzije Haškoj konvenciji iz 1980. Gruzija je prihvatila pristup Bugarske, Estonije, Latvije, Litve i Malte Haškoj konvenciji iz 1980. Procjena situacije u Gruziji dovela je do zaključka da Luksemburg i Rumunjska mogu prihvatiti, u interesu Unije, pristup Gruzije prema uvjetima iz Haške konvencije iz 1980.

(12)

Južna Afrika je 8. srpnja 1997. položila svoju ispravu o pristupu Haškoj konvenciji iz 1980. Haška konvencija iz 1980. stupila je na snagu za Južnu Afriku 1. listopada 1997.

(13)

Sve dotične države članice osim Luksemburga i Rumunjske već su prihvatile pristup Južne Afrike Haškoj konvenciji iz 1980. Južna Afrika je prihvatila pristup Bugarske, Estonije, Latvije, Litve i Malte Haškoj konvenciji iz 1980. Procjena situacije u Južnoj Africi dovela je do zaključka da Luksemburg i Rumunjska mogu prihvatiti, u interesu Unije, pristup Južne Afrike prema uvjetima iz Haške konvencije iz 1980.

(14)

Luksemburg i Rumunjska stoga bi trebali biti ovlašteni položiti svoje izjave o prihvatu pristupa Gruzije i Južne Afrike Haškoj konvenciji iz 1980. u interesu Unije u skladu s uvjetima utvrđenima ovom Odlukom. Druge države članice Unije koje su već prihvatile pristup Gruzije i Južne Afrike Haškoj konvenciji iz 1980. ne bi trebale položiti nove izjave o prihvatu jer postojeće izjave ostaju valjane u skladu s međunarodnim javnim pravom.

(15)

Uredba Bruxelles II.a obvezujuća je za Ujedinjenu Kraljevinu i Irsku te one sudjeluju u donošenju i primjeni ove Odluke.

(16)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/41

(1)

Europska unija postavila je za jedan od svojih ciljeva promicanje zaštite prava djeteta, kako je navedeno u članku 3. Ugovora o Europskoj uniji. Mjere za zaštitu djece od nezakonitog odvođenja ili zadržavanja ključan su dio te politike.

(2)

Vijeće je donijelo Uredbu (EZ) br. 2201/2003 (2) („Uredba Bruxelles II.a”), čiji je cilj zaštititi djecu od štetnih učinaka nezakonitog odvođenja ili zadržavanja te utvrditi postupke kojima bi se jamčila njihova što hitnija predaja u državu njihova uobičajenog boravišta, kao i osigurati zaštitu prava na kontakt i prava na skrb.

(3)

Uredbom Bruxelles II.a dopunjuje se i učvršćuje Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. listopada 1980. („Haška konvencija iz 1980.”), kojom se na međunarodnoj razini utvrđuje sustav obveza i suradnje među državama ugovornicama te između središnjih tijela i kojom se nastoji osigurati što hitnija predaja nezakonito odvedene ili zadržane djece.

(4)

Sve države članice Unije stranke su Haške konvencije iz 1980.

(5)

Unija potiče treće države da pristupe Haškoj konvenciji iz 1980. i podupire ispravnu provedbu Haške konvencije iz 1980. sudjelovanjem zajedno s državama članicama, među ostalim, u posebnim komisijama koje se redovno organiziraju u okviru Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu.

(6)

Zajednički pravni okvir koji se primjenjuje između država članica Unije i trećih država mogao bi biti najbolje rješenje za osjetljive slučajeve međunarodne otmice djece.

(7)

Haškom konvencijom iz 1980. određuje se da se ona primjenjuje između države pristupnice i onih država ugovornica koje su izjavile da prihvaćaju pristup.

(8)

Haškom konvencijom iz 1980. ne dopušta se organizacijama za regionalnu gospodarsku integraciju kao što je Unija da postanu njezina stranka. Stoga Unija ne može pristupiti toj konvenciji niti može položiti izjavu o prihvatu države pristupnice.

(9)

Na temelju Mišljenja 1/13 Suda Europske unije (3), izjave o prihvatu u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. potpadaju pod isključivu vanjsku nadležnost Unije.

(10)

San Marino je 14. prosinca 2006. položio svoju ispravu o pristupu Haškoj konvenciji iz 1980. Haška konvencija iz 1980. stupila je na snagu za San Marino 1. ožujka 2007.

(11)

Sve dotične države članice osim Hrvatske, Danske, Nizozemske, Portugala i Rumunjske već su prihvatile pristup San Marina Haškoj konvenciji iz 1980. Procjena situacije u San Marinu dovela je do zaključka da Hrvatska, Nizozemska, Portugal i Rumunjska mogu prihvatiti, u interesu Unije, pristup San Marina prema uvjetima iz Haške konvencije iz 1980.

(12)

Hrvatska, Nizozemska, Portugal i Rumunjska stoga bi trebali biti ovlašteni položiti svoje izjave o prihvatu pristupa San Marina Haškoj konvenciji iz 1980. u interesu Unije u skladu s uvjetima utvrđenima ovom Odlukom. Druge države članice Unije koje su već prihvatile pristup San Marina Haškoj konvenciji iz 1980. ne bi trebale položiti nove izjave o prihvatu jer postojeće izjave ostaju valjane u skladu s međunarodnim javnim pravom.

(13)

Uredba Bruxelles II.a obvezujuća je za Ujedinjenu Kraljevinu i Irsku te one sudjeluju u donošenju i primjeni ove Odluke.

(14)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/43

(1)

Europska unija postavila je za jedan od svojih ciljeva promicanje zaštite prava djeteta, kako je navedeno u članku 3. Ugovora o Europskoj uniji. Mjere za zaštitu djece od nezakonitog odvođenja ili zadržavanja ključan su dio te politike.

(2)

Vijeće je donijelo Uredbu (EZ) br. 2201/2003 (2) („Uredba Bruxelles II.a”), čiji je cilj zaštititi djecu od štetnih učinaka nezakonitog odvođenja ili zadržavanja te utvrditi postupke kojima bi se jamčila njihova što hitnija predaja u državu njihova uobičajenog boravišta, kao i osigurati zaštitu prava na kontakt i prava na skrb.

(3)

Uredbom Bruxelles II.a dopunjuje se i učvršćuje Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. listopada 1980. („Haška konvencija iz 1980.”), kojom se na međunarodnoj razini utvrđuje sustav obveza i suradnje među državama ugovornicama te između središnjih tijela i kojom se nastoji osigurati što hitnija predaja nezakonito odvedene ili zadržane djece.

(4)

Sve države članice Unije stranke su Haške konvencije iz 1980.

(5)

Unija potiče treće države da pristupe Haškoj konvenciji iz 1980. i podupire ispravnu provedbu Haške konvencije iz 1980. sudjelovanjem zajedno s državama članicama, među ostalim, u posebnim komisijama koje se redovno organiziraju u okviru Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu.

(6)

Zajednički pravni okvir koji se primjenjuje između država članica Unije i trećih država mogao bi biti najbolje rješenje za osjetljive slučajeve međunarodne otmice djece.

(7)

Haškom konvencijom iz 1980. određuje se da se ona primjenjuje između države pristupnice i onih država ugovornica koje su izjavile da prihvaćaju pristup.

(8)

Haškom konvencijom iz 1980. ne dopušta se organizacijama za regionalnu gospodarsku integraciju kao što je Unija da postanu njezina stranka. Stoga Unija ne može pristupiti toj konvenciji niti može položiti izjavu o prihvatu države pristupnice.

(9)

Na temelju Mišljenja 1/13 Suda Europske unije (3), izjave o prihvatu u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. potpadaju pod isključivu vanjsku nadležnost Unije.

(10)

Panama je 2. veljače 1994. položila svoju ispravu o pristupu Haškoj konvenciji iz 1980. Haška konvencija iz 1980. stupila je na snagu za Panamu 1. svibnja 1994.

(11)

Sve dotične države članice osim Austrije i Rumunjske već su prihvatile pristup Paname Haškoj konvenciji iz 1980. Panama je prihvatila pristup Bugarske, Cipra, Estonije, Latvije, Litve, Malte i Slovenije Haškoj konvenciji iz 1980. Procjena situacije u Panami dovela je do zaključka da Austrija i Rumunjska mogu prihvatiti, u interesu Unije, pristup Paname prema uvjetima iz Haške konvencije iz 1980.

(12)

Urugvaj je 18. studenoga 1999. položio svoju ispravu o pristupu Haškoj konvenciji iz 1980. Haška konvencija iz 1980. stupila je na snagu za Urugvaj 1. veljače 2000.

(13)

Sve dotične države članice osim Austrije i Rumunjske već su prihvatile pristup Urugvaja Haškoj konvenciji iz 1980. Urugvaj je prihvatio pristup Bugarske, Estonije, Latvije i Litve Haškoj konvenciji iz 1980. Procjena situacije u Urugvaju dovela je do zaključka da Austrija i Rumunjska mogu prihvatiti, u interesu Unije, pristup Urugvaja prema uvjetima iz Haške konvencije iz 1980.

(14)

Kolumbija je 13. prosinca 1995. položila svoju ispravu o pristupu Haškoj konvenciji iz 1980. Haška konvencija iz 1980. stupila je na snagu za Kolumbiju 1. ožujka 1996.

(15)

Sve dotične države članice osim Austrije i Rumunjske već su prihvatile pristup Kolumbije Haškoj konvenciji iz 1980. Kolumbija je prihvatila pristup Bugarske, Estonije, Latvije, Litve i Malte Haškoj konvenciji iz 1980. Procjena situacije u Kolumbiji dovela je do zaključka da Austrija i Rumunjska mogu prihvatiti, u interesu Unije, pristup Kolumbije prema uvjetima iz Haške konvencije iz 1980.

(16)

El Salvador je 5. veljače 2001. položio svoju ispravu o pristupu Haškoj konvenciji iz 1980. Haška konvencija iz 1980. stupila je na snagu za El Salvador 1. svibnja 2001.

(17)

Sve dotične države članice osim Austrije i Rumunjske već su prihvatile pristup El Salvadora Haškoj konvenciji iz 1980. El Salvador je prihvatio pristup Bugarske, Estonije, Latvije i Litve Haškoj konvenciji iz 1980. Procjena situacije u El Salvadoru dovela je do zaključka da Austrija i Rumunjska mogu prihvatiti, u interesu Unije, pristup El Salvadora prema uvjetima iz Haške konvencije iz 1980.

(18)

Austrija i Rumunjska stoga bi trebale biti ovlaštene položiti svoje izjave o prihvatu pristupa Paname, Urugvaja, Kolumbije i El Salvadora Haškoj konvenciji iz 1980. u interesu Unije u skladu s uvjetima utvrđenima ovom Odlukom. Druge države članice Unije koje su već prihvatile pristup Paname, Urugvaja, Kolumbije i El Salvadora Haškoj konvenciji iz 1980. ne bi trebale položiti nove izjave o prihvatu jer postojeće izjave ostaju valjane u skladu s međunarodnim javnim pravom.

(19)

Uredba Bruxelles II.a obvezujuća je za Ujedinjenu Kraljevinu i Irsku te one sudjeluju u donošenju i primjeni ove Odluke.

(20)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,

29.12.2017   

HR

Službeni list Europske unije

L 348/46