1.

Članak 2. točku 7. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća

treba tumačiti na način da:

činjenica da potrošača, prije i tijekom sklapanja ugovora između tog potrošača i trgovca, podupire drugi trgovac po njegovu izboru koji je inicirao kontakt između potrošača i prvog trgovca i koji je utjecao na bitne dijelove sadržaja tog ugovora nije relevantna kako bi se navedeni ugovor okvalificirao kao „ugovor na daljinu” u smislu te odredbe.

2.

Članak 2. točku 7. Direktive 2011/83

treba tumačiti na način da:

ako strane ugovora koji se ne može okvalificirati kao „ugovor na daljinu” u smislu te odredbe sklope, korištenjem isključivo sredstava daljinske komunikacije, aneks tog ugovora koji se odnosi na dodatne usluge koje su sekundarne u odnosu na one predviđene navedenim ugovorom, taj aneks predstavlja „ugovor na daljinu”, u smislu navedene odredbe, ako su ispunjeni njome predviđeni uvjeti.

3.

Direktivu 2011/83

treba tumačiti na način da:

u slučaju da potrošač odustane od ugovora na daljinu po isteku roka za odustajanje kako je produljen u skladu s člankom 10. stavkom 1. te direktive a u trenutku u kojem su usluge koje su predmet tog ugovora, a koje nije moguće vratiti, već pružene, trgovac može valjano tvrditi da je taj potrošač zbog vlastitog ponašanja zloupotrijebio pravo odustajanja, ako iz svih okolnosti proizlazi da, s jedne strane, to što potrošač ostvaruje svoje pravo odustajanja ne odgovara ciljevima koji se nastoje postići navedenom direktivom kad je riječ o informiranju potrošača i sigurnosti u transakcijama s trgovcem i da, s druge strane, potrošač želi svojim ponašanjem zlouporabno ostvariti korist na štetu trgovca.