1.

Treba li članke 195. i 51. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, među ostalim s obzirom na članak 345. UFEU-a te uvodne izjave 9. i 57., članak 1. stavak 5. i članak 2. stavak 2. točke (a) i (i) Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (1), tumačiti na način da su koncesije na pomorskom dobru u turističko-rekreativne svrhe, poput one koju ima društvo tužitelj koje posluje u sektoru turizma i koje na području javnog dobra u državnom vlasništvu stalno, a ne povremeno, pruža negospodarske usluge od općeg interesa i obavlja djelatnosti od općeg interesa, kao što je zaštita javnog dobra, zaštita zdravlja i javne higijene, zaštita prava osoba s invaliditetom na pristup helioterapiji i plažama, kao i turističke i kulturne djelatnosti te djelatnosti zaštite okoliša, isključene iz područja primjene direktivâ o usklađivanju, kao što je Direktiva 2006/123/EZ, i/ili područja primjene članka 49. UFEU-a?

2.

Može li se smatrati da su koncesije na pomorskom dobru u turističko-rekreativne svrhe, poput one koju ima društvo tužitelj, čiji nositelj ne pruža usluge koje je odredio javni naručitelj, nego obavlja gospodarsku djelatnost na javnom dobru u državnom vlasništvu na temelju sporazuma koji mu daje pravo da upravlja određenim javnim dobrima ili resursima u okviru privatnopravnog ili javnopravnog režima za koji država postavlja samo opće uvjete za korištenje, ako se te koncesije odnose na prirodne resurse, u svakom slučaju isključene iz područja primjene ovlaštenja iz Direktive 2006/123/EZ o uslugama i/ili koncesija usluga od prekograničnog interesa iz Direktive 2014/23/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o dodjeli ugovorâ o koncesiji, s obzirom na uvodne izjave 4. i 15. Direktive 2014/23/EU (2)?

3.

Neovisno o odgovoru na prethodno navedena pitanja, jesu li koncesije na pomorskom dobru u turističko-rekreativne svrhe, poput one koju ima društvo tužitelj, koje su započele prije 28. prosinca 2009. i koje su više puta produljene na neodređeno vrijeme na temelju zakona, i to posljednji put u skladu s člankom 24. stavkom 3.septies Uredbe sa zakonskom snagom br. 113 od 24. lipnja 2016. bez novog ugovora o koncesiji i bez ikakve bitne izmjene koncesije, u svakom slučaju isključene iz područja primjene Direktive 2006/123/EZ u skladu s člankom 44. te direktive o uslugama, kao i, po analogiji ili izravno, u skladu s člankom 43. Direktive 2014/23/EU?

4.

Neovisno o odgovoru na prethodno navedena pitanja, je li članak 12. Direktive 2006/123/EZ u svakom slučaju neprimjenjiv u slučaju koncesija na pomorskom dobru u turističko-rekreativne svrhe, poput one koju ima društvo tužitelj, s obzirom na to da je talijanska vlada, kao vlasnik pomorskog dobra, posredstvom Predsjedništva Vijeća ministara službenim dopisom od 6. listopada 2023. priopćila da ne postoji oskudica obalnih prirodnih resursa, uzimajući u obzir nacionalne podatke i primjenom općeg i apstraktnog, proporcionalnog i nediskriminirajućeg pristupa, te krše li se članak 4. Ugovora o Europskoj uniji i načelo lojalne suradnje postupanjem Europske komisije koja je u obrazloženom mišljenju od 16. studenoga 2023., kojim je zaključen postupak zbog povrede obveze br. 2020/4118 pokrenut opomenom od 3. prosinca 2020., cenzurirala podatke države članice o nepostojanju oskudice prirodnih resursa, pri čemu je zaprijetila da će Sudu podnijeti tužbu zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU-a i omogućila ili dopustila maksimalnu objavu informacija o cjelokupnom sadržaju obrazloženog mišljenja?