—

Poništi Delegiranu uredbu Komisije (EU) 2024/2620 od 30. srpnja 2024. o dopuni Direktive 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu uvjeta koje je potrebno ispuniti da bi se moglo smatrati da su staklenički plinovi postali trajno kemijski vezani u proizvodu; (1)

—

Naloži tuženiku plaćanje troškova postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji koji se temelji na tome da je Komisija djelovala ultra vires prekoračivši svoje delegirane ovlasti na temelju članka 290. UFEU-a.

—

Tužitelj tvrdi da je, donošenjem pobijanog akta, Komisija proširila područje primjene članka 12. stavka 3.b Direktive 2003/87/EZ kako je izmijenjena („ETS Direktiva”), (2) u skladu s člankom 3. stavkom 1. točki (b) pobijanog akta, utvrđujući emisijske jedince za CO2 trajno vezan u proizvodima koji se mogu spaliti nakon svog životnog ciklusa. Ovaj pristup pretpostavlja emisije za sve postupke obrade otpada bez razmatranja stvarnog ispuštanja CO2, suprotno namjeri Direktive. Štoviše, tužitelj tvrdi da je, putem članaka 3. stavka 2., 4. i Priloga, Komisija nepropisno uvela pozitivan popis izuzetih proizvoda, koji ograničava područje primjene članka 12. stavka 3.b čineći njegove kriterije suvišnima i mijenjajući njegovu svrhu. Ova izmjena predstavlja modifikaciju ključnog elementa ETS Direktive bez zakonodavnog mandata, jamčeći na taj način poništenje pobijanog akta u cijelosti.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u procjeni Komisije.

—

Tužitelj tvrdi da je Komisija propustila pažljivo i nepristrano ispitati sve relevantne činjenice, kako to zahtijeva sudska praksa EU-a, kada je pozitivnu listu u Prilogu ograničila na četiri primjene i karbonate. Tvrdi se da je Komisija zanemarila značajne dokaze koji pokazuju da brojne dodatne primjene i materijali ispunjavaju kriterije iz članka 12. stavka 3.b ETS Direktive.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti.

—

Tužitelj tvrdi da se pobijanim aktom nameću mjere koje premašuju ono što je potrebno za postizanje ciljeva ETS Direktive, kršeći time načelo razmjernosti utvrđeno sudskom praksom EU. Konkretno, članak 3. stavak 1. točka (b) nameće uvjete koje operatori ne mogu ispuniti zbog nemogućnosti predviđanja postupanja s proizvodom na kraju životnog vijeka, čineći članak 12. stavak 3.b neprimjenjivim i potkopavajući njegovu svrhu. Nadalje, pozitivni popis iz Priloga isključuje sektore bez transparentnog postupka uključivanja, stavljajući nepotrebno financijsko opterećenje na operatore. Te mjere su nerazmjerne i zanemaruju dostupne alternative, kao što su certifikati o uklanjanju ugljika i ciljane spalionice za CO2 emisijske jedinice.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja.

—

Tužitelj tvrdi da pobijani akt neopravdano ograničava Prilog na mali izbor građevinskih proizvoda, unatoč dokazima da drugi proizvodi, poput boja i punila, ispunjavaju iste kriterije nespaljivanja i dugotrajnog skladištenja CO2. Komisija nije pružila objektivno opravdanje za ovo različito postupanje, koje krši načelo jednakog postupanja utvrđeno u sudskoj praksi EU-a.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja.

—

Tužitelj tvrdi da se pobijanim aktom krše ta načela uvođenjem nejasnih i nepredvidivih obveza, posebice kroz ograničavajući pozitivni popis i ponovno tumačenje članka 12. stavka 3.b ETS Direktive. Te promjene potkopavaju oslanjanje tužitelja na trajna izuzeća od hvatanja CO2, ometajući poslovne odluke i dovodeći do potencijalne financijske i operativne štete