1.

Protivi li se članku 10. stavku 2. točki (f) u vezi s člankom 3. točkama (j) i (l) u vezi s Prilogom I. Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (1) tumačenje prema kojem se pojam isplaćenog iznosa kredita, koji čini osnovu za izračun kamata, odnosi ne samo na iznos koji je stvarno prenesen potrošaču za slobodno korištenje, nego i na iznos koji je „prenesen” potrošaču na način da je namijenjen trenutnom pokrivanju nekamatnih troškova kredita na način da banka prenosi potrošaču iznos koji se, u skladu s ugovorom, odmah naplaćuje prijebojem, odnosno, radi pokrivanja nekamatnih troškova kredita, banka isplaćuje potrošaču iznos koji je, u skladu s ugovorom, namijenjen pokrivanju provizije banke, a to se izvršava izravno na račun banke?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na pitanje iz točke I., treba li članak 10. stavak 2. točku (f) u vezi s člankom 3. točkama (j) i (l) Direktive 2008/48/EZ u kontekstu načela djelotvornosti prava Unije i cilja te direktive te s obzirom na članak 3. stavke 1. i 2. u vezi s člankom 4. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (2) tumačiti na način da im se protivi praksa prema kojoj se u ugovore o potrošačkom kreditu, čiji sadržaj nije rezultat pojedinačnih dogovora između prodavatelja robe ili pružatelja usluga (vjerovnik) i potrošača (korisnik kredita), unose odredbe kojima se predviđaju kamate ne samo na iznos koji je isplaćen potrošaču, nego i na nekamatne troškove kredita (odnosno na proviziju ili druge naknade) koji nisu sastavni dio iznosa kredita koji je stvarno isplaćen potrošaču, a „isplaćuju” se prema pravilima iz pitanja 1.?

3.

U slučaju potvrdnog odgovora na pitanje iz točke II., treba li članak 10. stavak 2. točke (f) i (g) Direktive 2008/48/EZ u kontekstu načela djelotvornosti prava Unije i cilja te direktive te s obzirom na članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima tumačiti na način da im se protivi praksa prema kojoj se u ugovore o potrošačkom kreditu, čiji sadržaj nije rezultat pojedinačnih dogovora između prodavatelja robe ili pružatelja usluga (vjerovnik) i potrošača (korisnik kredita), unose odredbe u kojima se navodi samo kamatna stopa kredita i ukupan iznos kapitaliziranih kamata koje je potrošač dužan platiti u izvršenju svoje obveze koja proizlazi iz tog ugovora, a da se istodobno izričito ne obavještava potrošača o tome da je osnova za izračun kapitaliziranih kamata (kvantitativno izražena) drukčija od iznosa kredita koji je stvarno isplaćen potrošaču, a posebice o tome da je riječ o zbroju iznosa kredita koji je isplaćen potrošaču i nekamatnih troškova kredita (odnosno provizije ili drugih naknada koje nisu sastavni dio iznosa kredita koji je isplaćen potrošaču, a čine ukupan iznos koji je potrošač dužan platiti u izvršenju svoje obveze koja proizlazi iz ugovora o potrošačkom kreditu)?

4.

Treba li članak 10. stavak 2. točku (r) Direktive 2008/48/EZ u kontekstu načela djelotvornosti prava Unije i cilja te direktive te s obzirom na članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima tumačiti na način da se njome zahtijeva da informacije koje vjerovnik pruža o pravu na prijevremenu otplatu i postupku prijevremene otplate uključuju i informacije o mogućnosti djelomičnog povrata provizije koju je naplatio vjerovnik?

5.

Treba li članak 10. stavak 2. točku (p) Direktive 2008/48/EZ u kontekstu načela djelotvornosti prava Unije i cilja te direktive te s obzirom na članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima tumačiti na način da se njome zahtijeva da informacije koje vjerovnik pruža o pravu na povlačenje iz ugovora uvijek uključuju i izričitu informaciju o pravu koje proizlazi iz članka 14. stavka 1. točke (b) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008.?

6.

Treba li članak 23. Direktive 2008/48/EZ i načela djelotvornosti, ekvivalentnosti i proporcionalnosti tumačiti na način da im se protivi sudsko tumačenje nacionalnog prava prema kojem sankciju iz članka 23. prethodno navedenog pravnog akta potrošač može iskoristiti u prekluzivnom roku od jedne godine nakon što je vjerovnik izvršio činidbu, odnosno od trenutka isplate cjelokupnog iznosa kredita?

7.

Treba li članak 23. Direktive 2008/48/EZ u kontekstu načela djelotvornosti, ekvivalentnosti i proporcionalnosti tumačiti na način da utvrđenje prema kojem je vjerovnik povrijedio bilo koju obvezu iz prethodno navedenih pitanja uvijek automatski dovodi do primjene sankcije predviđene nacionalnim pravom (koja uključuje potrošačevo pravo da podnese izjavu na temelju koje prestaju potrošačeve obveze da plaća kamate na glavnicu i druge troškove koje duguje vjerovniku) ili primjena te sankcije ovisi o sveobuhvatnoj ocjeni položaja obiju ugovornih stranaka, osobito toga nastaje li potrošačevo pravo da koristi prethodno navedeno pravo kad vjerovnikova povreda obveze obavješćivanja nije negativno utjecala na područje potrošačevih prava i obveza ili za njega nije bila važna s gledišta sklapanja i izvršenja ugovora o potrošačkom kreditu, a zaštita prava potrošača osigurana je na temelju drugih odredbi, uključujući odredbe o zaštiti potrošača od nedopuštenih odredbi?