(1)

Unapređenje sigurnosti prometa na cestama glavni je cilj prometne politike Unije. U okviru politike EU-a za sigurnost na cestama za razdoblje 2021.–2030. (2) Komisija se ponovno obvezala na svoj ambiciozni cilj da do 2050. na cestama Unije bude gotovo nula smrtnih slučajeva i teških ozljeda („vizija nula”) te na srednjoročni cilj da se broj smrtnih slučajeva i teških ozljeda smanji za 50 % do 2030.

(2)

Kako bi se postigao cilj poboljšanja sigurnosti na cestama, ministri prometa država članica pozvali su u Izjavi iz Valette o sigurnosti na cestama od 29. ožujka 2017. na jačanje pravnog okvira Unije za sigurnost na cestama, a posebno su naglasili da države članice moraju surađivati u području zabrane vožnje nerezidentnih vozača.

(3)

Zbog slobodnog kretanja osoba i povećanja međunarodnog cestovnog prometa zabrane vožnje često izriču države članice različite od one u kojoj vozač uobičajeno boravi i koja je izdala vozačku dozvolu.

(4)

Zasad država članica koja nije država u kojoj vozač uobičajeno boravi može poduzeti mjere u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i zbog nezakonitog postupanja imatelja vozačke dozvole stečene u drugoj državi članici na njezinu državnom području, što rezultira odbijanjem priznavanja valjanosti vozačkih dozvola koje su izdale druge države članice i stoga ograničenjem prava dotične osobe na upravljanje vozilom. Međutim, doseg tih mjera ograničen je na državno područje države članice u kojoj je došlo do nezakonitog postupanja i njihov je učinak ograničen na odbijanje priznavanja valjanosti te dozvole na tom području. Stoga, ako država članica koja je izdala vozačku dozvolu ne poduzme nikakve mjere, ta se vozačka dozvola i dalje priznaje u svim drugim državama članicama. Međutim, takvim se scenarijem sprečava postizanje više razine sigurnosti na cestama u Uniji. Vozači kojima je zabranjena vožnja u državi članici različitoj od one koja je izdala vozačku dozvolu ne bi smjeli izbjeći učinke takve mjere kad se nalaze u državi članici koja nije država članica prekršaja.

(5)

Kako bi se osigurala visoka razina zaštite svih sudionika u cestovnom prometu u Uniji, potrebno je utvrditi posebna pravila za primjenu zabrana vožnje na razini Unije koje je odredila država članica različita od one koja je izdala vozačku dozvolu počinitelja, a koje su posljedica težih prometnih prekršaja protiv sigurnosti prometa na cestama.

(6)

Međutim, za provedbu ove Direktive trebalo bi poštovati načelo supsidijarnosti i ne bi trebalo zahtijevati usklađivanje nacionalnih pravila o definiciji prometnih prekršaja, njihovoj pravnoj prirodi i primjenjivim sankcijama za takve prekršaje. Konkretno, trebalo bi nastojati ostvariti učinak zabrana vožnje na razini Unije bez obzira na kvalifikaciju nacionalnih mjera u državi članici prekršaja kao upravnih ili kaznenih. Pri primjeni zabrane vožnje na razini Unije, u okviru postojećih pravnih ograničenja nacionalnih pravila u tom području, države članice trebale bi nastojati uskladiti svoje odluke u najvećoj mogućoj mjeri. [Am. 1]

(7)

Ovom Direktivom ne bi se trebala dovoditi u pitanje pravila o policijskoj i pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima i o uzajamnom priznavanju povezanih sudskih odluka. Osim toga, ona ne bi trebala utjecati na mogućnost pravosudnih tijela država članica da izvršavaju odluke koje su izdala, posebno odluke kaznene prirode.

(8)

Konkretan je cilj ove Direktive omogućiti Uniji da poboljša sigurnost na cestama u cijeloj Uniji. Kao što je Sud konstatirao, mjere za poboljšanje sigurnosti na cestama dio su prometne politike i mogu se donijeti na temelju članka 91. stavka 1. točke (c) Ugovora (3), u mjeri u kojoj se radi o „mjerama za poboljšanje sigurnosti prometa” u smislu te odredbe (4).

(9)

Zabrane vožnje koje proizlaze iz težih prometnih prekršaja protiv sigurnosti prometa na cestama mogu se sastojati od oduzimanja, ograničenja ili privremenog oduzimanja vozačke dozvole počinitelja ili njegova prava na upravljanje vozilom. Ako je prekršaj počinjen u državi članici koja je izdala vozačku dozvolu, može se sastojati i od njezina poništenja. Stoga bi se učinci zabrana vožnje na razini Unije trebali postići primjenom svih tih mjera u državi članici koja je izdala vozačku dozvolu.

(10)

Budući da su vožnja pod utjecajem alkohola (odnosno vožnja s razinom alkohola u krvi koja premašuje zakonski dopuštenu vrijednost), prekoračenje ograničenja brzine (odnosno prekoračenje ograničenja brzine koja su na snazi za predmetnu cestu ili vrstu vozila) i vožnja pod utjecajem opojnih droga i psihoaktivnih tvari glavni uzroci prometnih nesreća i smrtnih slučajeva u Uniji, trebalo bi posvetiti najveću moguću pažnju slučajevima koji se odnose na te prekršaje, koji bi se stoga trebali smatrati „težim prometnim prekršajima protiv sigurnosti prometa na cestama” za potrebe ove Direktive. Nadalje, s obzirom na njihovu težinu, prometni prekršaji koji za posljedicu imaju smrt ili tešku tjelesnu ozljedu žrtve ili vožnja bez valjane vozačke dozvole također bi se trebali smatrati težim prekršajima. [Am. 2]

(11)

Zabrane vožnje koje je država članica odredila osobi koja nema uobičajeno boravište u smislu članka 17. [NOVA DIREKTIVA O VOZAČKIM DOZVOLAMA] i koja ima vozačku dozvolu koju je izdala druga država članica trebale bi imati učinke na cijelom području Unije, pod sličnim uvjetima kao zabrane vožnje određene osobama koje posjeduju vozačke dozvole koje je izdala ta država članica. Također s obzirom na načelo postupovne autonomije, države članice trebale bi moći slobodno odlučiti kako najbolje postići taj rezultat u skladu s nacionalnim pravom. Međutim, treba uzeti u obzir činjenicu da, ako država članica osobi koja ima uobičajeno boravište u toj državi članici, ali ima vozačku dozvolu koju je izdala druga država članica, odredi zabranu, prva država članica ima pravo zamijeniti dozvolu u svrhu primjene te zabrane vožnje u skladu s člankom 11. stavkom 2. [NOVA DIREKTIVA O VOZAČKIM DOZVOLAMA].

(12)

Država članica koja je odredila zabranu vožnje („država članica prekršaja”) trebala bi obavijestiti državu članicu koja je izdala vozačku dozvolu dotičnoj osobi („država članica izdavanja”) o svakoj zabrani vožnje koja joj je određena u trajanju od mjesec dana ili dulje kako bi se pokrenuli postupci potrebni za osiguravanje učinka zabrane vožnje na razini Unije. Takve bi se obavijesti trebale slati putem standardne potvrde u roku od najviše deset radnih dana nakon donošenja odluke o zabrani vožnje kako bi se osigurala neometana, pouzdana i učinkovita razmjena informacija među državama članicama. Prijenos potvrde i razmjena drugih potrebnih informacija među nacionalnim kontaktnim točkama država članica u pogledu primjene ove Direktive trebali bi se obavljati preko mreže vozačkih dozvola EU-a („RESPER”). [Am. 3]

(13)

Standardna potvrda trebala bi obuhvaćati minimalni skup podataka kojima se omogućuje pravilna provedba ove Direktive, odnosno podatke o tijelu države članice prekršaja koje određuje zabranu vožnje, teškom počinjenom prometnom prekršaju opis teškog počinjenog prometnog prekršaja protiv sigurnosti prometa na cestama, podatke o zabrani vožnje koja iz toga proizlazi, dotičnoj osobi i pojedinosti kojima se identificira dotična osoba i podatke o postupcima primijenjenima za određivanje zabrane. Kako bi se osigurala brza obrada primatelja, takvu potvrdu trebalo bi prevesti i na službeni jezik države članice izdavanja ili na bilo koji drugi jezik koji je država članica izdavanja prihvatila. Navođenjem samo tih informacija standardna potvrda može jamčiti učinkovitost bez obvezivanja država članica da dijele nerazmjerne ili prekomjerne količine informacija. [Am. 4]

(14)

Određivanjem zabrana vožnje zbog nezakonitog ponašanja doprinosi se visokoj razini sigurnosti na cestama u Uniji. Na temelju načela uzajamnog priznavanja vozačkih dozvola izdanih u državama članicama, sve ostale države članice automatski priznaju mjere koje se odnose na oduzimanje, poništenje, privremeno oduzimanje ili ograničavanje vozačke dozvole koju je izdala država članica izdavanja. U skladu s tim, od države članice izdavanja trebalo bi zahtijevati da osigura da sve države članice priznaju zabrane vožnje koje su donijele druge države članice. Stoga, nakon obavijesti o određenoj zabrani vožnje i osim ako se primjenjuje ili se poziva na razlog za izuzeće, država članica izdavanja trebala bi poduzeti odgovarajuće mjere kako bi proširila učinak zabrane vožnje na Uniju.

(15)

Mjera koju poduzima država članica izdavanja trebala bi se razlikovati ovisno o konkretnoj prirodi zabrane vožnje. Budući da oduzimanje, privremeno oduzimanje ili ograničenje vozačke dozvole ili prava na upravljanje vozilom nužno ima različite posljedice, potrebno je primijeniti različite postupke u skladu s nadležnostima uključenih država članica. Konkretno, kad je riječ o oduzimanju, dotična osoba trebala bi moći ponovno dobiti vozačku dozvolu ili pravo na upravljanje vozilom u skladu s pravilima koja se primjenjuju na slične okolnosti u državi članici izdavanja. Kad je riječ o privremenom oduzimanju ili ograničenju, učinak na razini Unije trebalo bi omogućiti samo za trajanje takvih mjera, čak i ako su zabranom vožnje predviđeni dodatni uvjeti jer je primarni cilj tih mjera privremeno ili djelomično spriječiti dotičnu osobu da vozi, a ne utvrditi kako bi ta osoba trebala ponovno steći pravo na upravljanje vozilom u državi članici izdavanja.

(16)

U načelu, ovom Direktivom ne bi trebalo ograničiti mogućnost država članica da primijene zabrane vožnje na svojem državnom području. U skladu s tim, država članica prekršaja trebala bi moći nastaviti primjenjivati, u skladu s nacionalnim pravilima i s učincima ograničenima na njezino državno područje, zabrane vožnje i sve dodatne uvjete utvrđene na temelju njih sve dok ih dotična osoba ne ispuni.

(17)

Međutim, važno je uzeti u obzir i činjenicu da je ocjena usklađenosti sa zahtjevima utvrđenima pravom Unije za dobivanje vozačke dozvole u nadležnosti države članice izdavanja. Primjena dodatnih uvjeta u državi članici izdavanja ne bi trebala dovesti ni do udvostručavanja zahtjeva koje dotična osoba mora ispuniti kako bi dokazala da ponovno stjecanje vozačke dozvole ili prava na upravljanje vozilom neće predstavljati opasnost za sigurnost na cestama u Uniji. S obzirom na to, ako je država članica izdavanja donijela mjere kako bi osigurala učinak zabrane vožnje na razini Unije i nakon toga ponovno procijenila je li dotična osoba ispunila uvjete za ponovno stjecanje vozačke dozvole ili prava na upravljanje vozilom, tu bi procjenu trebalo priznati u cijeloj Uniji, a time i u državi članici prekršaja.

(18)

Mjere koje država članica izdavanja primjenjuje trebale bi služiti osiguravanju da zabrana vožnje ima učinak na razini Unije i ne bi trebale zahtijevati novu procjenu činjenica koje dovode do zabrane. Međutim, kako bi se zajamčilo da učinak na razini Unije nije u suprotnosti s načelom proporcionalnosti, temeljnim pravima ili iznimkama predviđenima pravom države članice izdavanja, primjereno je utvrditi određene razloge kojima se država članica izdavanja izuzima od obveze donošenja mjera.

(19)

U interesu sigurnosti na cestama i kako bi se dotičnoj osobi i državi članici prekršaja pružila pravna sigurnost, država članica izdavanja trebala bi osigurati učinak zabrane vožnje na razini Unije ili primijeniti razlog za izuzeće u najkraćem mogućem roku, a u svakom slučaju najkasnije 15 dana nakon što je obaviještena o zabrani. Time se ne bi trebale dovoditi u pitanje situacije u kojima iznimne okolnosti onemogućuju poštovanje tog roka. Međutim, čak i u takvim iznimnim slučajevima država članica izdavanja trebala bi djelovati bez nepotrebne odgode i obavijestiti državu članicu prekršaja o razdoblju i razlogu kašnjenja.

(20)

Pravilna provedba ove Direktive pretpostavlja blisku, brzu i učinkovitu komunikaciju među uključenim nadležnim nacionalnim tijelima. Stoga bi se nadležna nacionalna tijela država članica trebala međusobno savjetovati kad god je to potrebno, putem odgovarajućih sredstava. Nadalje, u posebnim precizno definiranim slučajevima država članica izdavanja i država članica prekršaja trebale bi bez odgode jedna drugoj dostavljati važne informacije u vezi s primjenom ove Direktive. To bi trebalo vrijediti za donošenje najkasnije deset radnih dana nakon odluke o donošenju mjera kojima se dodjeljuje učinak zabrana vožnje na razini Unije, ili odluke donesene na temelju izuzeća, prestanak prestanka zabrana vožnje i za sve okolnosti koje utječu na prvotno određene zabrane vožnje. [Am. 5]

(21)

Nakon što bude obaviještena o zabrani vožnje i odobri njezin učinak na razini Unije, država članica izdavanja trebala bi bez odgode obavijestiti u roku od najviše sedam radnih dana nakon te obavijesti informirati dotičnu osobu kako bi se omogućilo ostvarivanje temeljnih prava kao što je pravo na saslušanje i osporavanje odluka pred nadležnim nacionalnim sudovima. [Am. 6]

(22)

Države članice trebale bi osigurati da budu dostupni odgovarajući pravni lijekovi protiv mjera poduzetih u skladu s ovom Direktivom, jednaki onima koji su dostupni u sličnim domaćim predmetima te da se informacije o takvim pravnim lijekovima pružaju kad postanu primjenjivi, i to na vrijeme kako bi se mogli djelotvorno iskoristiti. Međutim, trebalo bi pojasniti da se zabrana vožnje o kojoj je obaviješteno u skladu s člankom 4. stavkom 1. može osporiti samo u postupku pokrenutom u državi članici prekršaja.

(23)

Zaštita fizičkih osoba pri obradi osobnih podataka temeljno je pravo. U skladu s člankom 8. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (5) i člankom 16. stavkom 1. Ugovora, svatko ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka. Relevantno zakonodavstvo Unije, odnosno Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (6) i Direktiva (EU) 2016/680 Europskog parlamenta i Vijeća (7), trebale bi se primjenjivati na obradu osobnih podataka u kontekstu ove Direktive u skladu s njihovim područjem primjene.

(24)

Ovom se Direktivom uspostavlja pravna osnova za razmjenu osobnih podataka u svrhu provedbe zabrana vožnje koje je odredila država članica koja nije država članica izdavanja. Ta je pravna osnova u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (c) i, ako je primjenjivo, člankom 10. Uredbe 2016/679 te člankom 8. Direktive 2016/680. Osobni podaci koji se razmjenjuju s državom članicom izdavanja trebali bi biti ograničeni na ono što je potrebno za ispunjavanje obveza utvrđenih u ovoj Direktivi.

(25)

Kako bi se osigurala neometana, pouzdana i učinkovita razmjena informacija preko RESPER-a , svaka država članica trebala bi imenovati nacionalnu kontaktnu točku za potrebe ove Direktive. Nadalje, trebale bi osigurati da njihove nacionalne kontaktne točke surađuju s relevantnim tijelima uključenima u provedbu zabrana vožnje obuhvaćenih ovom Direktivom, posebno kako bi se osigurala pravodobna razmjena svih potrebnih informacija. [Am. 7]

(26)

Države članice trebale bi redovito prikupljati sveobuhvatne statističke podatke o primjeni ove Direktive te ih svake godine slati Komisiji. Na temelju tih i drugih informacija Komisija bi trebala provesti evaluaciju učinka provedbe ove Direktive na sigurnost na cestama i svakih pet godina podnositi izvješće o rezultatima te evaluacije Europskom parlamentu i Vijeću, prema potrebi zajedno sa zakonodavnim prijedlozima za njezinu izmjenu.

(26a)

Tijekom priprema za preispitivanje ove Direktive Komisija bi u najvećoj mogućoj mjeri trebala uzeti u obzir činjenicu da se države članice u kontekstu nastojanja da se poboljša sigurnost na cestama suočavaju s različitim geografskim i društvenim izazovima. Naime, pojedine države članice uspješno nastoje provoditi pravila o cestovnom prometu primjenom takozvanih sustava oduzimanja bodova, dok su se druge odlučile za drukčije metode, kao što je strože kažnjavanje na licu mjesta ili ulaganje većih napora u ciljane kampanje za izvršenje zakonodavstva i prevenciju. Osim toga, treba uzeti u obzir i činjenicu da se sami sustavi oduzimanja bodova mogu znatno razlikovati u različitim državama članicama koje ih odluče primjenjivati. Stoga bi resurse i pozornost trebalo usmjeriti na druge mjere kojima se može povećati sigurnost na cestama te istodobno omogućiti državama članicama da se uhvate u koštac s različitim izazovima s kojima se suočavaju na način koji same smatraju najučinkovitijim. [Am. 51]

(27)

Ova Direktiva ne bi trebala utjecati na prava i obveze koji proizlaze iz drugog primjenjivog zakonodavstva Unije, posebno Okvirne odluke Vijeća 2008/947/PUP (8) i Okvirne odluke Vijeća 2005/214/PUP (9), ni na prava osumnjičenih i optuženih osoba kako su propisana Direktivom 2010/64/EU (10), Direktivom 2012/13/EU (11), Direktivom 2013/48/EU (12), Direktivom (EU) 2016/343 (13), Direktivom (EU) 2016/800 (14) i Direktivom (EU) 2016/1919 Europskog parlamenta i Vijeća (15).

(28)

Države članice trebale bi moći sklapati bilateralne ili multilateralne sporazume ili dogovore s drugim državama članicama kako bi dopunile i olakšale sustav uspostavljen ovom Direktivom. Međutim, one bi to trebale učiniti samo u onoj mjeri u kojoj takvi sporazumi ili dogovori omogućuju proširenje ili produbljivanje odredaba ove Direktive i pomažu u pojednostavnjenju ili daljnjem olakšavanju postupaka za odobravanje učinka zabrane vožnje na razini Unije, odnosno u mjeri u kojoj omogućuju višu razinu sigurnosti na cestama.

(29)

Radi osiguravanja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Direktive, Komisiji bi trebalo dodijeliti provedbene ovlasti za utvrđivanje formata i sadržaja standardne potvrde za obavješćivanje o zabrani vožnje. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (16).

(30)

S obzirom na to da ciljeve ove Direktive, odnosno osiguravanje učinka na razini Unije za odluke kojima se određuju zabrane vožnje koje proizlaze iz težih prometnih prekršaja protiv sigurnosti prometa na cestama, s namjerom poboljšanja razina sigurnosti na cestama u cijeloj Uniji, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog opsega i učinaka ove Direktive oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji (17). U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(31)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 42. stavkom 1. Uredbe (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća (18) te je on dao mišljenje [DD/MM/GGGG],

1.

„zabrana vožnje” znači svaka odluka koja se odnosi na počinjenje težeg prometnog prekršaja protiv sigurnosti prometa na cestama, koji za posljedicu ima oduzimanje, ograničavanje ili privremeno oduzimanje vozačke dozvole ili prava na upravljanje vozilom vozaču vozila s vlastitim pogonom, na koju se više ne primjenjuje pravo na žalbu, bez obzira na to je li riječ o primarnoj, sekundarnoj ili dodatnoj kazni ili sigurnosnoj mjeri te bez obzira na to je li riječ o administrativnoj ili kaznenoj mjeri;

2.

„oduzimanje” znači povlačenje vozačke dozvole ili prava na upravljanje vozilom ili njihova priznavanja;

3.

„privremeno oduzimanje” znači privremeno ograničenje valjanosti vozačke dozvole ili prava na upravljanje vozilom ili njihova priznavanja, na određeno fiksno razdoblje ili za kombinaciju fiksnog vremena razdoblja i ispunjavanja dodatnih uvjeta; [Am. 9]

4.

„ograničenje” znači djelomično ograničenje valjanosti vozačke dozvole ili prava na upravljanje vozilom ili njihova priznavanja, na određeno razdoblje ili pod uvjetom da se ispune dodatni uvjeti ili na temelju kombinacije obojeg;

5.

„dodatni uvjeti” znači drugi uvjeti osim isteka određenog razdoblja koje osoba na koju se odnosi zabrana vožnje mora ispuniti kako bi ponovno stekla pravo na upravljanje vozilom ili vozačku dozvolu;

6.

„država članica prekršaja” znači država članica na čijem je državnom području počinjen prometni prekršaj koji je doveo do zabrane vožnje i u kojoj je izrečena ta zabrana vožnje izrečena ; [Am. 10]

7.

„država članica izdavanja” znači država članica koja je izdala vozačku dozvolu dotičnoj osobi i u koju se prenosi zabrana vožnje u skladu s odredbama ove Direktive;

8.

„vozilo s vlastitim pogonom” znači vozilo s vlastitim pogonom kako je definirano u članku 2. točki 4. [NOVA DIREKTIVA O VOZAČKIM DOZVOLAMA];

9.

„vozačka dozvola” znači vozačka dozvola kako je definirana u članku 2. točki 1. [NOVA DIREKTIVA O VOZAČKIM DOZVOLAMA];

10.

„dotična odgovorna osoba” znači fizička osoba protiv koje je izdana zabrana vožnje; [Am. 11]

11.

„teži prometni prekršaj protiv sigurnosti prometa na cestama” znači:

12.

„uobičajeno boravište” znači uobičajeno boravište u skladu s člankom 17. [NOVA DIREKTIVA O VOZAČKIM DOZVOLAMA].

(a)

o primitku obavijesti o zabrani vožnje u skladu s člankom 4. stavkom 1.;

(b)

o mjerama poduzetima na temelju članka 6. nakon što postanu pravno obvezujuće;

(c)

o svakoj odluci o primjeni razloga za izuzeće u skladu s člankom 8. zajedno s razlozima za tu odluku;

(d)

o svakoj mjeri kojom se suspendira ili ukida učinak zabrane vožnje na razini Unije i razlozima za nju, među ostalim ako ju je dotična osoba uspješno osporila.

(a)

o svim okolnostima koje utječu na odluku kojom se određuje zabrana vožnje , uključujući sve relevantne informacije o svim dodatnim uvjetima koji su već ispunjeni u državi članici prekršaja koji su nametnuti u vezi sa zabranom vožnje ; [Am. 37]

(b)

o izvršavanju zabrane vožnje u državi članici prekršaja.

(a)

broj obavijesti dostavljenih u skladu s člankom 4. stavkom 1., odvojeno po državi članici koja prima obavijest;

(aa)

broj obavijesti dostavljenih dotičnim osobama; [Am. 42]

(b)

broj pozivanja na razlog za izuzeće, uključujući primijenjene razloge za izuzeće, odvojeno po državi članici koja dostavlja obavijest;

(c)

vrijeme potrebno za prijenos informacija o svakoj donesenoj odluci o razlogu za izuzeće; [Am. 43]

(ca)

broj slučajeva u kojima je bilo potrebno obrazložiti kašnjenje; [Am. 44]

(d)

broj pravnih lijekova koji su podneseni protiv mjera poduzetih u skladu s člankom 6. stavkom 1.