1.

Članak 3. stavke 1. i 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima,

treba tumačiti na način da:

valja smatrati da se, u smislu te odredbe, nisu vodili pojedinačni pregovori o odredbi koja je dio ugovora o kreditu izraženog u stranoj valuti sklopljenog s potrošačem, u skladu s kojom kojem banka može odrediti konačni iznos kredita izraženog u toj valuti primjenom na iznos izražen u nacionalnoj valuti, koji odgovara potrošačevom zahtjevu za financiranje, tečajne stope koju jednostrano utvrđuje, kada je načine utvrđivanja tog iznosa definirala isključivo banka prije sklapanja ugovora, a da potrošač stoga nije mogao imati utjecaja na određivanje tih načina utvrđivanja.

2.

Članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13

treba tumačiti na način da je:

kada, u kontekstu ugovora o kreditu izraženog u stranoj valuti sklopljenog s potrošačem, odredba tog ugovora ima učinak, s jedne strane, prijenosa na tog potrošača tečajnog rizika povezanog s aprecijacijom te valute u odnosu na domaću valutu i, s druge strane, davanja banci, na teret potrošača, prednosti u vezi s postojećom razlikom između tečaja koji je banka odabrala za potrebe određivanja konačnog iznosa kredita izraženog u navedenoj valuti i drugih tečajeva koje je mogla koristiti tom prilikom, dovoljno – kako bi se smatralo da ta odredba, u dijelu u kojem se odnosi na tečajnu razliku, ne ispunjava zahtjev da mora biti jasno i razumljivo sastavljena, u smislu te odredbe – utvrditi da banka nije priopćila potrošaču nikakvu informaciju o uključivanju takve razlike, bez obzira na opseg informacija danih potrošaču u vezi s prijenosom tečajnog rizika.

3.

Članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13

treba tumačiti na način da se:

kada, u okviru ugovora o kreditu izraženog u stranoj valuti sklopljenog s potrošačem, odredba tog ugovora ima učinak, s jedne strane, prijenosa na tog potrošača tečajnog rizika povezanog s aprecijacijom te valute u odnosu na domaću valutu i, s druge strane, davanja banci prednosti u vezi s tečajnom razlikom, može smatrati da ta odredba, u dijelu u kojem se odnosi na tečajnu razliku, može stvoriti, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama koje proizlaze iz ugovora, bez obzira na ispitivanje moguće nepoštenosti, u smislu te odredbe Direktive, navedene ugovorne odredbe u dijelu u kojem se ona odnosi na prijenos tečajnog rizika.

4.

Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13

treba tumačiti na način da mu se:

ne protivi to da se ugovor o kreditu izražen u stranoj valuti sklopljen s potrošačem proglasi ništavim i da se potrošač na taj način oslobodi financijskih posljedica koje proizlaze iz odredbe tog ugovora koja se odnosi na prijenos tečajnog rizika, kada nacionalni sud utvrdi da je odredba tog ugovora koja se odnosi na određivanje konačnog iznosa kredita, u dijelu u kojem ona ima učinak davanja banci prednosti vezano za tečajnu razliku, nepoštena, čak i ako odredbe navedenog ugovora kojima se određuju uvjeti konverzije valute u svrhu otplate kredita nisu nepoštene ili ako njihovo brisanje ne bi uzrokovalo poništenje tog ugovora, ako taj sud smatra, u skladu s pravilima svog nacionalnog prava i na temelju objektivnog pristupa, da ugovor o kreditu ne može opstati bez nepoštene odredbe, posebice s obzirom na to da ta odredba definira glavni predmet ugovora.