pojam „nepredvidive okolnosti” u smislu te odredbe treba, poput pojma „viša sila”, shvatiti na način da se odnosi na neuobičajene i nepredvidive okolnosti izvanjske osobi koja se na njega poziva, čije se posljedice nisu mogle izbjeći unatoč svoj dužnoj pažnji.

priznanje postojanja „nepredvidivih okolnosti” u smislu te odredbe zahtijeva, s jedne strane, da su potpuno uništenje ili nepovratni gubitak trošarinske robe uzrokovani neuobičajenim i nepredvidivim okolnostima izvanjskima dotičnom gospodarskom subjektu, što je isključeno kada su te okolnosti obuhvaćene područjem njegove odgovornosti i, s druge strane, da je potonji upotrijebio dužnu pažnju koja se uobičajeno zahtijeva u okviru njegove djelatnosti kako bi se zaštitio od posljedica takvog događaja.

protivi nacionalni propis kojim se radnje koje čine nepažnju koja nije krajnja nepažnja, a koje se mogu pripisati obvezniku trošarine, u svim slučajevima izjednačavaju s nepredvidivim okolnostima i višom silom. Međutim, kada su radnje koje čine nepažnju koja nije krajnja nepažnja i koja je dovela do potpunog uništenja ili nepovratnog gubitka trošarinske robe počinjene u okviru postupka denaturiranja koji su prethodno odobrila nadležna nacionalna tijela, valja smatrati da je do tog uništenja ili gubitka došlo nakon odobrenja nadležnih tijela dotične države članice, tako da se navedeno uništenje ili gubitak ne treba smatrati puštanjem u potrošnju, u smislu članka 7. Direktive 2008/118.

izraz „kao posljedica ovlaštenja nadležnih tijela države članice” iz prvog podstavka te odredbe ne treba shvatiti na način da državama članicama omogućuje da općenito predvide to da potpuno uništenje ili nepovratni gubitak trošarinske robe stavljene u sustav odgode plaćanja trošarine ne predstavlja puštanje u potrošnju ako je ono rezultat nepažnje koja nije krajnja nepažnja.