1.

Treba li članak 3. stavak 4. i članak 18. Direktive 2009/28 (1) tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se radi ostvarivanja ciljeva uključivanja biogoriva predviđa da gospodarski subjekti mogu dokazati da ispunjavaju navedene kriterije ili i. fizičkim uključivanjem biogoriva u fosilno gorivo ili ii. kupnjom potvrda o biogorivu od drugih subjekata koji ih imaju viška?

2.

Treba li članak 3. stavak 4. i članak 18. Direktive 2009/28 tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, u skladu s kojim je mogućnost fizičkog uključivanja biogoriva ograničena na proizvođače biogoriva koji imaju status trošarinskog skladišta za preradu, pri čemu se ta mogućnost uskraćuje subjektima obvezanima na uključivanje koji gorivo uvoze na temelju statusa registriranog primatelja, pri čemu potonji subjekti mogu iskoristiti mogućnost kupnje potvrda o biogorivu ili u suprotnom moraju platiti naknadu (koja je materijalno jednaka novčanoj kazni)?

3.

Je li odgovor na drugo prethodno pitanje drukčiji ako se, u vrijeme nastanka činjenica, na tržištu nisu prodavale potvrde o biogorivu, pa ih mali gospodarski subjekt nije mogao kupiti (ili je to mogao učiniti samo uz znatne poteškoće), i ako Direção-Geral de Energia e Geologia (Glavna uprava za energiju i geologiju, Portugal; u daljnjem tekstu: DGEG) nije organizirao odgovarajuće dražbe, zbog čega je navedenom subjektu kao jedina mogućnost preostalo plaćanje naknade (koja je materijalno jednaka novčanoj kazni)?

4.

Treba li članak 18. stavak 3. Direktive 2009/28 tumačiti na način da se njime nalaže provedba neovisnih revizija (u slučaju nacionalnog zakonodavstva, neovisnih provjera) kao preduvjet za primjenu sustava održivosti?

5.

Protivi li se članku 18. stavku 3. Direktive 2009/28 nacionalni sustav provjere kriterija održivosti u skladu s kojim odabir nadzornih tijela, iako se predviđa njihova akreditacija radi provedbe neovisnih provjera ispunjavanja kriterija održivosti (u skladu s člankom 18. stavkom 3. navedene direktive), u praksi nije moguć zbog nepostojanja poziva na nadmetanje, pri čemu se od gospodarskih subjekata istodobno zahtijeva da dokažu da ispunjavaju navedene kriterije, bez ikakve popratne neovisne revizije?

6.

U slučaju negativnog odgovora na prvih pet prethodnih pitanja, treba li članak 34. UFEU-a tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koje se tumači kako je opisano u tim prethodnim pitanjima?

1.

Treba li transakcije i. ponude za kupnju obveznica u gotovini, ii. izdavanja obveznica i iii. javne ponude za upis dionica smatrati „općim transakcijama” u smislu sudske prakse Suda koja proizlazi iz presuda donesenih u predmetima Isabelle Gielen (C-299/13) (1) i Air Berlin (C-573/16) (2)?

2.

Treba li izraz „formalnosti koje su uz to vezane”, sadržan u članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive Vijeća 2008/7/EZ od 12. veljače 2008. (3), tumačiti na način da obuhvaća usluge financijskog posredovanja koje su ugovorene popratno uz transakcije i. ponude za kupnju obveznica u gotovini, ii. izdavanja obveznica i iii. javne ponude za upis dionica?

3.

Može li se članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive Vijeća 2008/7/EZ od 12. veljače 2008. tumačiti na način da mu se protivi to da se administrativne pristojbe obračunavaju na naknade za usluge financijskog posredovanja koje pruža banka i koje se odnose na i. otkup dužničkih instrumenata, ii. izdavanje i stavljanje na tržište utrživih vrijednosnih papira i iii. povećanje kapitala na temelju javne ponude za upis izdanih dionica, pri čemu takve usluge uključuju obvezu pronalaska ulagatelja i stupanja u kontakt s njima radi distribucije vrijednosnih papira, zaprimanja naloga za upis ili kupnju i, u nekim slučajevima, kupnje vrijednosnih papira koji su predmet ponude?

4.

Treba li na prethodno navedena pitanja odgovoriti drukčije ovisno o tome je li pružanje financijskih usluga propisano zakonom ili fakultativno?

1.

Treba li uvodnu izjavu 33., članke 1., 3. i 8. te članak 2. točke (i) i (j) Direktive Vijeća 2009/119/EZ (1) od 14. rujna 2009. o obvezi država članica da održavaju minimalne zalihe sirove nafte i/ili naftnih derivata, s obzirom na cilj Direktive i članka 2. točke (d) Uredbe (EZ) br. 1099/2008 (2) Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o energetskoj statistici te s obzirom na načelo proporcionalnosti utvrđeno u članku 52. stavku 1. u vezi s člankom 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da im se protive nacionalni propisi poput onih u glavnom postupku u skladu s kojima se osobe koje su za potrebe proizvodnje unutar Zajednice ostvarivale primitke naftnog koksa u skladu s točkom 3.4.23. Priloga A Uredbi (EZ) br. 1099/2008 može obvezati na to da stvore zalihe za slučaj nužde?

2.

Treba li uvodnu izjavu 33., članke 1., 3. i 8. te članak 2. točke (i) i (j) Direktive tumačiti na način da im se protive nacionalni propisi poput onih u glavnom postupku u skladu s kojima su vrste proizvoda za koje treba stvoriti i držati zalihe za slučaj nužde iz članka 2. točke (i) Direktive u vezi s poglavljem 3.4. Priloga A Uredbi (EZ) br. 1099/2008 ograničene na dio vrsta proizvoda?

3.

Treba li uvodnu izjavu 33., članke 1., 3. i 8. te članak 2. točke (i) i (j) Direktive tumačiti na način da im se protive nacionalni propisi poput onih u glavnom postupku u skladu s kojima činjenica da osoba koja ostvaruje primitke odnosno izvršava uvoz unutar Zajednice neke vrste proizvoda navedene u članku 2. točki (i) Direktive u vezi s poglavljem 3.4. Priloga A Uredbi (EZ) br. 1099/2008, ima obvezu stvaranja i držanja zaliha za slučaj nužde i neke druge, različite vrste proizvoda?

4.

Treba li uvodnu izjavu 33., članke 1., 3. i 8. te članak 2. točke (i) i (j) Direktive tumačiti na način da im se protive nacionalni propisi poput onih u glavnom postupku u skladu s kojima je osoba obvezana stvarati i držati zalihe proizvoda koji ne upotrebljava u okviru svoje gospodarske djelatnosti i koji nije povezan s tom djelatnošću, pri čemu je ta obveza, osim toga, povezana sa znatnim financijskim opterećenjem (što praktički dovodi do nemogućnosti njezina ispunjenja) jer osoba niti ima proizvod niti je njezin uvoznik i/ili posjednik?

5.

Ako je odgovor na neko od pitanja niječan: Treba li uvodnu izjavu 33. članke 1., 3. i 8. te članak 2. točke (i) i (j) Direktive Vijeća 2009/119/EZ od 14. rujna 2009. o obvezi država članica da održavaju minimalne zalihe sirove nafte i/ili naftnih derivata, s obzirom na cilj Direktive i načelo proporcionalnosti utvrđeno u članku 52. stavku 1. u vezi s člankom 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti na način da se uvoznika određene vrste proizvoda može obvezati samo na stvaranje i držanje zaliha za slučaj nužde iste vrste proizvoda koji je i uvezen?

1.

Proizlazi li u okolnostima poput onih u glavnom postupku iz članka 7. Uredbe Vijeća (EZ, Euroatom) br. 2988/95 (1) od 18. prosinca 1995., u vezi s člankom 56. stavkom 1. i člankom 54. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 1306/2013 (2) Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. kao i člankom 35. stavkom 6. Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 640/2014 (3) оd 11. ožujka 2014., pravna osnova s izravnim pravnim učinkom za to da se povrat potpore koju financira Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (EPFRR) i koja je dobivena prijevarom, zahtijeva od zastupnika pravne osobe korisnika koji su namjerno dali netočne podatke kako bi prijevarom dobili potporu?

2.

Mogu li se u okolnostima poput onih u glavnom postupku, u kojima je potpora koju financira EPFRR utvrđena zbog prijevare i isplaćena društvu s ograničenom odgovornošću (osaühing), korisnicima u smislu članka 54. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1306/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. i članka 35. stavka 6. Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 640/2014 od 11. ožujka 2014. također smatrati zastupnici društva korisnika koji su počinili prijevaru i koji su u trenutku kada je potpora dobivena prijevarom ujedno bili stvarni vlasnici tog društva?

1.

Treba li izraz „pravni učinak [e]lektroničko[g] potpis[a] […] kao dokaz[a]” iz odredbe članka 25. stavka 1. Uredbe (EU) br. 910/2014 (1) Europskog parlamenta i Vijeća od 23. srpnja 2014. o elektroničkoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu i stavljanju izvan snage Direktive 1999/93/EZ tumačiti na način da ta odredba obvezuje sudove država članica na to da polaze od toga da od samog početka, ako su ispunjeni ili ako nisu sporni uvjeti iz članka 3. [točaka] 10., 11. i 12. te uredbe, treba pretpostaviti da su nedvojbeno i nesporno dokazani postojanje i autorstvo takvog potpisa na koje se poziva, i treba li taj izraz tumačiti na način da su sudovi država članica obvezni, ako su ispunjeni uvjeti iz te odredbe, priznati da kvalificirani elektronički potpis ima dokaznu vrijednost odnosno dokaznu snagu koja je istovjetna dokaznoj vrijednosti odnosno dokaznoj snazi vlastoručnog potpisa samo u okviru koji se relevantnom nacionalnom pravnom odredbom predviđa za taj vlastoručni potpis?

2.

Treba li izraz „u sudskim postupcima ne smiju [se] uskratiti” iz članka 25. stavka 1. navedene uredbe tumačiti na način da se njime nacionalnim sudovima država članica određuje apsolutna zabrana iskorištavanja postupovnih mogućnosti predviđenih u njihovim pravnim sustavima, kako bi se elektroničkom potpisu kao dokazu uskratio pravni učinak predviđen Uredbom, ili taj izraz treba tumačiti na način da se toj odredbi ne protivi osporavanje uvjeta iz članka 3. [točaka] 10., 11. i 12. Uredbe na način da nacionalni sudovi država članica iskorištavaju instrumente primjenjive u skladu s njihovim postupovnim pravom, čime se strankama spora koji se vodi pred sudom omogućuje da osporavaju predviđenu dokaznu snagu i dokaznu vrijednost elektroničkog potpisa?

1.

Treba li smatrati da je odredba o naknadi štete koja je na snazi u Finskoj i koja se temelji na objektivnoj odgovornosti, poput one koja se opisuje (u točkama 16. do 18. ovog zahtjeva za prethodnu odluku), u skladu s člankom 9. stavkom 7. Direktive 2004/48 (1)?

2.

U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje: na kojoj se vrsti odgovornosti za štetu u tom slučaju temelji odgovornost iz članka 9. stavka 7. Direktive 2004/48? Treba li tu odgovornost smatrati vrstom subjektivne odgovornosti, vrstom odgovornosti zbog zlouporabe prava ili odgovornošću koja ima neki drugi temelj?

3.

Što se tiče drugog pitanja: koje okolnosti treba uzeti u obzir u pogledu ocjene postoji li odgovornost?

4.

Što se osobito tiče trećeg pitanja, treba li ocjenu pružiti samo na temelju okolnosti koje su bile poznate prilikom ishođenja privremene mjere ili se, primjerice, smije uzeti u obzir da je pravo intelektualnog vlasništva, čijom je navodnom povredom opravdana privremena mjera, naknadno, odnosno nakon ishođenja te mjere, od samog početka poništeno i, u slučaju potvrdnog odgovora, koje značenje valja pripisati potonjim okolnostima?

1.

Treba li, kao prvo, pojam nepredvidivih okolnosti koje su prouzročile gubitke nastale u sustavu odgode plaćanja trošarine u skladu s člankom 7. stavkom 4. Direktive 2008/118/EZ (1), kao u slučaju više sile, tumačiti na način da je riječ o okolnostima koje ne ovise o ovlaštenom držatelju trošarinskog skladišta, koje su izvanredne i nepredvidive te koje je nemoguće spriječiti unatoč svim mjerama opreza koje je on poduzeo i koje objektivno nikako nije mogao kontrolirati?

2.

Osim toga, je li i na koji je način, u svrhu isključenja odgovornosti u slučajevima nepredvidivih okolnosti, relevantna dužna pažnja kojom su primijenjene mjere opreza koje su potrebne kako bi se izbjegao štetni događaj?

3.

Podredno prvim dvama pitanjima, je li odredba poput članka 4. stavka 1. Decreta legislativo 26 ottobre 1995 n. 504 (Zakonodavna uredba br. 504 od 26. listopada 1995.), kojom se nepažnja (iste osobe ili trećih osoba) koja nije krajnja nepažnja izjednačuje s nepredvidivim okolnostima i višom silom, u skladu s odredbama članka 7. stavka 4. Direktive 2008/118/EZ, u kojem se ne navode dodatni uvjeti koji se osobito odnose na „nepažnju” počinitelja štete?

4.

Naposljetku, može li se odredba koja je također sadržana u navedenom članku 7. stavku 4. „ili kao posljedica ovlaštenja nadležnih tijela države članice” tumačiti kao mogućnost države članice da utvrdi dodatnu opću kategoriju (obična nepažnja) koja može utjecati na definiciju puštanja u potrošnju u slučaju uništenja ili gubitka robe, odnosno smije li navedeni izraz sadržavati takvu odredbu ili tu odredbu, suprotno tomu, treba tumačiti kao da se odnosi na posebne slučajeve za koje se povremeno dodjeljuje ovlaštenje ili se, u svakom slučaju, utvrđuju pojedinačno u skladu s njihovim objektivnim elementima?

1.

Treba li članak 8. stavak 1. točku (a) u vezi s člankom 7. stavkom 3. Uredbe (EZ) br. 261/2004 (1) tumačiti na način da putnik koji je let djelomice platio miljama iz programa nagrađivanja putnika od stvarnog zračnog prijevoznika, koji nije njegov suugovaratelj, u tom smislu može zahtijevati nadoknadu (samo) u miljama iz tog programa nagrađivanja putnika?

2.

U slučaju da Sud potvrdno odgovori na prvo pitanje:

Protivi li se Uredbi br. 261/2004 nacionalna odredba prema kojoj se u slučaju neispunjenja nadoknade u obliku milja iz programa nagrađivanja putnika suprotno odgovarajućoj obvezi iz članka 8. stavka 1. točke (a) te uredbe od stvarnog zračnog prijevoznika umjesto ispunjenja može zahtijevati naknada štete ili je putnik vezan svojim prvotnim zahtjevom za nadoknadu u obliku milja iz programa nagrađivanja putnika?

3.

U slučaju da Sud niječno odgovori na prvo pitanje:

Treba li članak 8. stavak 1. točku (a) u vezi s člankom 7. stavkom 3. Uredbe br. 261/2004 u slučaju da putnik može zahtijevati i nadoknadu u novcu ili da je primi, tumačiti na način da putnik kao iznos vrijednosti karte po cijeni po kojoj je kupljena od stvarnog zračnog prijevoznika primi iznos nadoknađen u novcu koji bi tom putniku omogućio da bez korištenja milja iz programa nagrađivanja putnika stekne pravo na preusmjeravanje po sukladnim uvjetima prijevoza do svojeg konačnog odredišta prvom mogućom prilikom ili kasnijeg dana kako je putniku prihvatljivo, ovisno o dostupnosti slobodnih mjesta?

—

ukine presudu Općeg suda od 1. lipnja 2022. u predmetu Fundación Tatiana Pérez de Guzmán el Bueno i SFL – Stiftung für Forschung und Lehre (SFL)/ Jedinstveni sanacijski odbor (T-481/17, EU:T:2022:311), u mjeri u kojoj je Opći sud njome utvrdio dopuštenost tužbe za poništenje podnesene u prvostupanjskom postupku;

—

utvrdi nedopuštenost tužbe za poništenje podnesene u predmetu T-481/17 u prvostupanjskom postupku i da je, slijedom toga, odbaci u cijelosti; i

—

naloži zakladama Fundación Tatiana Pérez de Guzmán el Bueno i SFL, Stiftung für Forschung und Lehre (SFL) (tužitelji iz prvostupanjskog postupka) snošenje Komisijinih troškova u postupku pred Općim sudom i u ovom postupku.

—

pogrešku u tumačenju članka 263. stavka 4. UFEU-a i članka 18. stavka 7. Uredbe o jedinstvenom sanacijskom mehanizmu (1), kad je riječ o kvalifikaciji sanacijskog programa kao akta koji se može pobijati (prvi žalbeni razlog),

—

pogrešku u tumačenju članka 263. stavka 4. UFEU-a i povredu Komisijinih prava obrane, kad je riječ o nepodnošenju tužbe za poništenje protiv donositelja konačnog pravno obvezujućeg akta (drugi žalbeni razlog), i,

—

proturječno obrazloženje pobijane presude, koje proizlazi iz odluke Općeg suda da je tužba za poništenje podnesena protiv pobijanog sanacijskog programa dopuštena, iako Sud smatra da navedeni sanacijski program stupa na snagu i proizvodi pravno obvezujuće učinke samo Komisijinom odlukom (treći žalbeni razlog).

—

proglasi da je tužitelj ispravno ispunio svoje ugovorne obveze i da u cijelosti ima pravo na plaćanje troškova traženih za SANAD projekt i da poništi obavijest o terećenju br. 3242113938 s obzirom na to da povređuje primjenjive zakone time što odbijene troškove proglašava neprihvatljivima; i

—

naloži REA-i snošenje troškova postupka pred Općim sudom ili, u slučaju da se zahtjevi iz ove tužbe ne prihvate, ne naloži tužitelju snošenje troškova s obzirom na složenost ovog predmeta.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se „završno revizorsko izvješće” koje se odnosi na naknade za upućeno osoblje koje su dodijeljene tužitelju za razmjenu znanja i međusektorsku mobilnost mora smatrati da nije obuhvaćeno područjem primjene Sporazuma (GA) jer ga je REA iznimno pokrenula s obzirom na paušalno financiranje koje je primjereno za istraživanje koje se temelji na rezultatima te stoga nije podložno naknadnoj provjeri, ali i zbog toga što je izvješće sastavljeno s istražnim pristupom kada je riječ o pretpostavci postojanja sustavnih pogrešaka koje, međutim, nemaju sustavnu narav i na temelju odredbi različitih vrsta postupaka.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da bi, podredno, ako se smatra da je takva kontrola obuhvaćena područjem primjene GA-a, nadležni dužnosnik trebao poduzeti ex ante provjeru na temelju dokaza dobivenih mehanizmima elektroničke provjere uspostavljenih u organizaciji primateljici (KU), koja je posebno zadužena za prikupljanje podataka o upućivanju u vlastitim prostorijama te ju je tuženik trebao nadzirati. Time što je to propustio učiniti, potonji je povrijedio uvjete GA-a za pravilno ocjenjivanje prema primjenjivim zakonima.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da, čak i ako bi se smatralo da revizija ulazi u područje primjene ugovora i da je teret dokazivanja načelno na tužitelju, do odbijanja troškova upućivanja tijekom naknadne provjere zbog sustavnih pogrešaka koje nisu prikladne za takvu provjeru s obzirom na to da se odnose na paušalno financiranje, došlo je uz povredu načela dobre vjere, ne samo prilikom primjene Financijske uredbe 2018/1046 (1), koja je bila na snazi u vrijeme revizije (članak 181. stavak 2.), nego i prilikom općenitog ispunjavanja ugovora: pozivajući se na nezakonitu diskrecijsku ovlast, tijelo nadležno za reviziju utvrdilo je nedostatnost obavljene revizije za paušalno financiranje i umjesto da je ocijeni na temelju korisnikovih ovjerenih i povijesnih podataka, dalo prednost vrsti dokaza koja se odnosi na činjenice koje dovode do aktivnosti obuhvaćenih paušalnim financiranjem. Takva inverzija u redoslijedu dokazivanja lišila je tužitelja prava na tumačenje njegovih ugovornih obveza u njegovu korist u pravnom kontekstu nejasnoće uvjeta, koji su uzrokovani tada primjenjivom Financijskom uredbom (966/2012) (2), kao i kontradiktornim ponašanjem tuženika prilikom nadzora provedbe GA-a.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da bi pravilnim razmatranjem različitih dokaza, kako vanjskih tako unutarnjih, ali i zavaravajućih smjernica prije i tijekom provedbe, trebalo zanemariti nepodudarnosti i praznine otkrivene u dokazima ili ih barem uzeti u obzir u odgovarajućoj mjeri pri čemu oni neće biti u potpunosti odbačeni zbog svoje sustavne prirode, osobito u slučajevima u kojima ih treba zanemariti kao nematerijalne ili s neznatnim učinkom u skladu s općim načelom proporcionalnosti.

—

u skladu s člankom 264. UFEU-a, proglasi ništavom odluku SRB-a o neprovođenju sanacije od 1. ožujka 2022. u odnosu na tužitelja;

—

naloži SRB-u snošenje tužiteljevih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je SRB prekoračio svoju nadležnost time što je donio odluku u odnosu na tužitelja, umjesto da se jednostavno suzdržao od bilo kakvog postupanja u skladu sa svojim utvrđenjem da uvjeti iz članka 18. Uredbe o SRM-u (1) nisu ispunjeni.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da SRB tužitelju nije omogućio pravo na saslušanje.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da SRB nije pružio dostatno obrazloženje.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da SRB nije prikladno razmotrio zahtjeve u skladu s člankom 18. stavkom 1. točkom (b) Uredbe o SRM-u.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da SRB i ESB nisu uzeli u obzir obustavu tužiteljevih obveza.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na time da je SRB povrijedio načelo proporcionalnosti time što nije uzeo u obzir brojne očite i lakše alternative, uključujući prijenos tužitelja na drugog dioničara.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da SRB nije slijedio plan sanacije, a da za to nije pružio nikakvo uvjerljivo objašnjenje.

—

poništi Delegiranu uredbu Komisije (EU) 2022/692 od 16. veljače 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1272/2008 Europskog parlamenta i Vijeća o razvrstavanju, označivanju i pakiranju tvari i smjesa za potrebe njezine prilagodbe tehničkom i znanstvenom napretku (u daljnjem tekstu: pobijana uredba) (1) u dijelu u kojem se njome uvodi usklađeno razvrstavanje i označivanje za tri tvari odnosno N-karboksimetiliminobis(etilennitrilo)tetra(octena kiselina) (DTPA) i njezine pentanatrijeve i pentakalijeve soli (u daljnjem tekstu zajedno: DTPA ili tvar), primjerice uvodne izjave 2. i 3., članke 1. i 2. Priloga pobijanoj uredbi u dijelu u kojem se odnose na DTPA i, osobito, unose uvedene Prilogom pobijanoj uredbi u dio 3. Priloga VI. Uredbi (EZ) br. 1272/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o razvrstavanju, označivanju i pakiranju tvari i smjesa, o izmjeni i stavljanju izvan snage Direktive 67/548/EEZ i Direktive 1999/45/EZ i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1907/2006 (u daljnjem tekstu: Uredba CLP) (2) za pojedinačne tvari:

—

naloži tuženiku snošenje troškova ovog postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijana uredba donesena povredom kriterija za razvrstavanje iz članka 36. stavka 1. i odjeljka 3.7.2.2.1 Priloga I. Uredbi CLP jer DTPA nema „svojstven specifičan štetni utjecaj na reprodukciju”. Iako su neki učinci na razvoj primijećeni kod životinja koje su bile izložene vrlo visokim dozama DTPA, ti su učinci „sekundarni nespecifični učinci” koji ne opravdavaju njegovu klasifikaciju kao reproduktivno toksične tvari.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijana uredba donesena povredom odjeljka 3.7.2.2.2 Priloga I. Uredbi CLP jer tijela Unije nisu pravilno ocijenila i uzela u razmatranje mogući utjecaj „toksičnosti kod majke” prilikom razvrstavanja DTPA-a. DTPA kod štakora uzrokuje nedostatak cinka čime dovodi do poremećaja homeostaze kod majke a ta toksičnost kod majke proizvodi sekundarne nespecifične razvojne učinke. Ta činjenica ne može ići u prilog razvrstavanju DTPA-a kao reproduktivno toksične tvari u skladu sa zahtjevima iz Uredbe CLP.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijana uredba donesena povredom odjeljka 3.7.2.1.1 i tablice 3.7.1(a) iz Priloga I. Uredbi CLP, s obzirom na to da raspoloživi dokazi „čvrsto [ne] podupiru pretpostavku” da DTPA može utjecati na reprodukciju kod ljudi te da nisu postojali „jasni dokazi” da DTPA može utjecati na razvoj u nedostatku drugih toksičnih učinaka (primjerice toksičnosti kod majke). Jednako tako, u nedostatku takvih elemenata, razvrstavanje DTPA u kategoriju 1. kao reproduktivno toksične tvari neopravdano je.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijana uredba donesena povredom Komisijine obveze u skladu s člankom 37. stavkom 5. Uredbe CLP da utvrdi da je predloženo usklađeno razvrstavanje „primjereno”. Komisija je potvrdila mišljenja Odbora za procjenu rizika a da pritom nije provjerila jesu li dosljedna, pouzdana i sposobna poduprijeti predloženo razvrstavanje. Da je Komisija uzela u obzir sve relevantne informacije o svojstvima DTPA-a, kao što ju je opetovano pozivao podnositelj dokumentacije između 2018. i 2022. godine, ne bi razvrstala DTPA u kategoriju 1B kao reproduktivno toksičnu tvar.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijana uredba donesena povredom postupovnih zahtjeva iz članka 37. stavka 4. Uredbe CLP da se razmotre sama mišljenja Odbora za procjenu rizika a ne samo prijedlog za usklađeno razvrstavanje i označivanje koji je izradio podnositelj dokumentacije.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je donošenjem pobijane uredbe bez prethodne provedbe i bilježenja procjene utjecaja, Komisija povrijedila svoje obveze na temelju Međuinstitucijskog sporazuma o boljoj izradi zakonodavstva i načelo dobre uprave.

—

poništi Provedbenu odluku Komisije (EU) 2022/908 оd 8. lipnja 2022. o isključenju iz financiranja Europske unije određenih izdataka država članica u okviru Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR), priopćeno pod brojem dokumenta C(2022) 3543 final, objavljenu u Službenom listu Europske unije od 10. lipnja 2022., L 157, str. 15., u dijelu u kojem se njome iz financiranja Unije isključuju izdaci Republike Austrije u okviru EFJP-a, navedeni u Prilogu toj odluci pod proračunskom stavkom, prvi do osmi red, umanjeno za izdatke navedene pod proračunskom stavkom 08020601, koji time ukupno iznose 68 146 449,98 eura;

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog

Tuženik je povrijedio članak 52. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1306/2013 (1) jer je pobijanom provedbenom odlukom naložio financijski ispravak, iako je tužitelj na korisnike planinskih pašnjaka primijenio koeficijente smanjenja radi dodjele prava na plaćanje, u skladu s člankom 24. stavkom 6. Uredbe (EU) br. 1307/2013 (2). Stoga je s time povezan financijski ispravak pogrešno primijenjen.

2.

Drugi tužbeni razlog

Tuženik je povrijedio članak 52. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1306/2013 jer je naložio financijski ispravak, iako su upotreba nacionalne rezerve za propisane korektivne mjere u pogledu korisnika pašnjaka kao i linearno smanjenje radi izbjegavanja prekoračivanja nacionalne gornje granice u skladu s pravom Unije. Tužitelj se u pogledu te odluke mogao osloniti na članak 30. stavak 7. točku (b) odnosno na članak 7. Uredbe (EU) br. 1307/2013. Stoga je s time povezan financijski ispravak pogrešno primijenjen.

3.

Treći tužbeni razlog

Tuženik je povrijedio članak 52. stavak 4. točku (a) Uredbe (EU) br. 1306/2013 jer je odbio financiranje i onih izdataka u okviru EFJP-a koji su nastali prije 26. studenoga 2016. – dakle više od 24 mjeseca prije nego što je tuženik 27. studenoga 2018. pisanim putem obavijestio o rezultatima provjera.

4.

Četvrti tužbeni razlog

Tuženik je povrijedio obvezu obrazlaganja iz članka 296. stavka 2. UFEU-a jer je u potpunosti zanemario razmotriti tužiteljev argumente u vezi s klasificiranjem pašnjaka na temelju saveznih zakona o pašnjacima i time nije dovoljno i pravilno obrazložio povredu kojom se tužitelja tereti, a koja se odnosi na načela objektivnosti i jednakog postupanja prilikom primjene iznimke iz članka 24. stavak 6. Uredbe (EU) 1307/2013.

—

djelomično poništi pobijanu odluku;

—

izmijeni pobijanu odluku;

—

naloži društvu Pitk Pelotas, SL snošenje troškova društva CrossFit, LLC koji su nastali povodom ove tužbe, u postupku pred žalbenim vijećem i u postupku pred Odjelom za prigovore.

—

povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća, s obzirom na to da je prvo žalbeno vijeće pogrešno zaključilo da ne postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu s ranijim CROSSFIT žigovima;

—

povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća, s obzirom na to da je prvo žalbeno vijeće pogrešno zaključilo da ne postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu s ranijim CROSS žigom;

—

povreda članka 8. stavka 5. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća, s obzirom na to da je žalbeno vijeće pogrešno zaključilo da tužitelj nije uspio dokazati ugled svojeg ranijeg CROSSFIT žiga u Uniji, u vezi s uslugama iz razreda 41.

—

poništi pobijanu odluku;

—

proglasi neprimjenjivim rješenje da tužitelj snosi troškove druge stranke pred žalbenim vijećem;

—

naloži EUIPO-u i intervenijentu snošenje troškova postupka pred Općim sudom, uključujući troškove koji se odnose na postupak pred žalbenim vijećem.

—

Povreda članka 8. stavka 5. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

Povreda članka 109. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi pobijanu odluku i vrati predmet EUIPO-u na ponovno odlučivanje, ili,

—

preinači pobijanu odluku, na način da utvrdi da postoje relativni razlozi za odbijanje prijave za registraciju žiga br. 18 174 721 za sve proizvode i usluge iz razreda 5., 35. i 44. i da se žig neće registrirati;

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

—

povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

povreda načela ocjene sličnosti žigova;

—

povreda načela zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti.

—

poništi pobijanu odluku;

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova.

—

povreda članka 47. stavka 2. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća

—

poništi Provedbenu odluku Vijeća (ZVSP) 2022/881 od 3. lipnja 2022. o provedbi Odluke 2012/642/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (1),

—

poništi Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2022/876 od 3. lipnja 2022. o provedbi članka 8.a stavka 1. Uredbe (EZ) br. 765/2006 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (2) (u daljnjem tekstu: pobijani akti) u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, i

—

naloži Vijeću snošenje vlastitih troškova i tužiteljevih troškova povodom podnošenja ove tužbe.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane. Kao prvo, tužitelj navodi da razlozi nisu izneseni na odgovarajući način. Time što nije dovoljno jasno navedeno kako je Vijeće došlo do zaključka da se alternativni kriteriji iz članka 3. stavka 1. točke (b) i članka 4. stavka 1. točke (b) Odluke Vijeća 2012/642/ZVSP od 15. listopada 2012. o mjerama ograničavanja protiv Bjelarusa (3) primjenjuju na tužitelja, pobijani akti povređuju članak 296. stavak drugi UFEU-a. Kao drugo, tužitelj se poziva na povredu načela osobne odgovornosti jer su, time što nije utvrđena korist koju tužitelj ostvaruje od bjeloruskog režima ili potpora koju daje tom režimu, pobijanim aktima povrijeđena tužiteljeva temeljna prava protivno načelu osobne odgovornosti.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni. Kao prvo, tužitelj navodi da nije dokazana korist od Lukašenkova režima ili potpora tom režimu. Pobijani akti sadržavaju očitu pogrešku u ocjeni jer su doneseni u nedostatku dostatne dokazne potpore. Kao drugo, tužitelj navodi da relevantno postupanje nije vremenski dokazano. Pobijani akti isključivo su represivni i stoga nezakoniti jer dokazi na kojima se temelje iznose samo povijesne okolnosti.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na neproporcionalnom zadiranju u tužiteljeva temeljna prava. Cilj pobijanih akata postignut je drugim zakonodavnim mjerama; oni stoga čine neproporcionalno zadiranje u tužiteljeva temeljna prava.

—

poništi Provedbenu odluku Vijeća (ZVSP) 2022/881 od 3. lipnja 2022. o provedbi Odluke 2012/642/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (1), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja (Prilog A.2);

—

poništi Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2022/876 od 3. lipnja 2022. o provedbi članka 8.a stavka 1. Uredbe (EZ) br. 765/2006 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (2) u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja (Prilog A.3);

—

naloži Vijeću snošenje troškova postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zakonitosti.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na neproporcionalnoj povredi prava vlasništva.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela poštovanja prava obrane.

—

poništi, kao prvo, Odluku Vijeća (ZVSP) 2022/883 od 3. lipnja 2022. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (1) (u daljnjem tekstu: izmijenjena odluka) u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja i, kao drugo, Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2022/878 od 3. lipnja 2022. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (2) (u daljnjem tekstu: izmijenjena uredba), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja;

—

naloži Vijeću snošenje svih troškova ovog postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 2. izmijenjene odluke i članka 3. izmijenjene uredbe jer je Vijeće počinilo pogrešku koja se tiče prava pogrešnom primjenom kriterija (g) iz članka 2. stavka 1. izmijenjene odluke i članka 3. stavka 1. izmijenjene uredbe na tužitelja, a da pritom nije podrobno ispitalo činjenice i navelo dostatne razloge za donošenje mjera ograničavanja protiv pojedinca.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 296. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (u daljnjem tekstu: UFEU), članka 41. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i članaka 2. i 4. izmijenjene odluke jer Vijeće nije navelo dovoljno precizne i konkretne razloge koji bi opravdali donošenje odluke o mjerama ograničavanja protiv tužitelja, u skladu s člankom 4. Odluke i člankom 3. Uredbe; Vijeće je počinilo očite pogreške u provedbi svoje analize i nije utvrdilo razloge zbog kojih bi se jedan od kriterija navedenih u izmijenjenoj odluci odnosio na tužitelja te nije podrobno ispitalo činjenice i navelo dostatne razloge za donošenje mjera ograničavanja protiv pojedinca.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članaka 41. i 48. Povelje jer Vijeće nije tužitelju omogućilo uvid u dokaze iz spisa te mu nije ostavilo dovoljno vremena da brani svoja prava; Vijeće je odredilo rok od 14 dana za podnošenje očitovanja te je omogućilo uvid u dokaze iz spisa tek dan prije isteka roka; tužitelj nije imao vremena razmotriti dokaze iz spisa i podnijeti svoja očitovanja, pri čemu mu je Vijeće trebalo omogućiti dovoljno vremena za razmatranje dokaza iz spisa i podnošenje očitovanja te osigurati poštovanje svih prava obrane.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 296. UFEU-a te članaka 16. i 45. Povelje jer je Vijeće poduzelo neproporcionalne mjere ograničavanja u odnosu na tužitelja na osnovi nepotkrijepljenih činjeničnih tvrdnji koje ni u kojem slučaju više ne mogu biti opravdane.

—

poništi Provedbenu odluku Vijeća (ZVSP) 2022/881 od 3. lipnja 2022. provedbi Odluke 2012/642/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (1) u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja;

—

poništi Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2022/876 od 3. lipnja 2022. o provedbi članka 8.a stavka 1. Uredbe (EZ) br. 765/2006 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (2), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja (u daljnjem tekstu zajedno: pobijani akti); i

—

naloži Vijeću snošenje troškova postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zakonitosti.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogreški u ocjeni.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nediskriminacije.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.

—

utvrdi da je ova tužba dopuštena i osnovana;

te stoga,

—

poništi odluku od 28. rujna 2021. o povratu iznosa od 61 186,61 eura i odluku od 20. svibnja 2022. kojom je odbijena tužiteljeva upravna žalba;

—

naloži EIB-u da mu nadoknadi vraćene iznose, pri čemu ti iznosi moraju biti uvećani za zatezne kamate određene po kamatnoj stopi Europske središnje banke, uvećanoj za dva postotna poena;

—

naloži EIB-u snošenje svih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nenadležnosti donositelja akta.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi petogodišnjeg roka zastare, predviđenog člankom 16.3 Administrativnih odredbi koje se primjenjuju na osoblje EIB-a (u daljnjem tekstu: Administrativne odredbe).

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 16. Administrativnih odredbi jer, osim isteka petogodišnjeg roka zastare, nisu ispunjeni ni uvjeti za povrat.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članaka 2.2.3 i 2.2.4 Administrativnih odredbi i očitoj pogrešci u ocjeni.

—

poništi Provedbenu odluku Vijeća (ZVSP) 2022/881 od 3. lipnja 2022. o provedbi Odluke 2012/642/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (1), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja;

—

poništi Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2022/876 od 3. lipnja 2022. o provedbi članka 8.a stavka 1. Uredbe (EZ) br. 765/2006 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Bjelarusu i sudjelovanje Bjelarusa u ruskoj agresiji prema Ukrajini (2), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja (u daljnjem tekstu zajedno: pobijani akti); i

—

naloži Vijeću snošenje svih troškova postupka, uključujući onih koji su tužitelju nastali povodom njegove obrane.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijanim aktima povrijeđeno načelo zakonitosti.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu i obveze obrazlaganja.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti.