1.

Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ treba tumačiti na način da „posebnu namjenu”, u smislu te odredbe, nema pristojba čiji su prihodi općenito namijenjeni javnom poduzeću koje je koncesionar nacionalne cestovne mreže i čija struktura ne upućuje ni na kakvu namjeru obeshrabrivanja potrošnje glavnih goriva u cestovnom prometu.

2.

Pravo Unije treba tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalna tijela mogu obrazložiti svoje odbijanje povrata neizravne pristojbe protivne Direktivi 2008/118 tako da se pretpostavi da je ta pristojba prenesena na treće osobe i, slijedom toga, da je došlo do stjecanja bez osnove poreznog obveznika.

1.

Protivi li se pravu Unije to da se pri određivanju države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil u skladu s odredbom nacionalnog prava samostalno značenje pridaje najboljim interesima djeteta s kojim je podnositeljica zahtjeva bila trudna u trenutku podnošenja zahtjeva?

2.

3.

Ako se pravu Unije ne protivi to da se pri određivanju države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil u skladu s odredbom nacionalnog prava najboljim interesima nerođenog djeteta pridaje samostalno značenje, može li se onda članak 16. stavak 1. Dublinske uredbe primijeniti na odnos između nerođenog djeteta i oca tog nerođenog djeteta koji zakonito boravi u državi članici u kojoj je podnesen zahtjev?

1. (a)

Mora li proizvod dokazano moći imati obećane rezultate s obzirom na zahtjeve određene bolesti ili slabosti u pogledu unosa hranjivih tvari isključivo u okviru dijetalne prehrane koja je zdravstveno indicirana zbog te bolesti ili slabosti kako bi ga se smatralo hranom za medicinske potrebe?

1. (b)

Treba li u tom pogledu smatrati da je riječ o dijetalnoj prehrani isključivo ako osoba promijeni svoju prehranu na način da konzumira druge ili dodatne hranjive tvari koje se probavom unose u tijelo?

1. (c)

Je li za kvalifikaciju hrane za posebne medicinske potrebe dodatno potrebno i to da slabost ili bolest za koju je proizvod namijenjen zahtijeva dijetalnu prehranu kojom bolesnik konzumira hranjive tvari sadržane u proizvodu koje se ne mogu konzumirati u okviru uobičajene prehrane?

1. (d)

Mora li hrana za posebne medicinske potrebe postići svoj medicinski učinak isključivo na način da sadržava sve te hranjive tvari, ili neke od njih, koje se ne mogu konzumirati u okviru uobičajene prehrane, ali koje su nužno potrebne ili primjerene za održavanja bolesnikovih životnih funkcija?

2. (a)

Isključuje li klasifikacija proizvoda kao dodatka prehrani da se taj proizvod može također klasificirati kao hrana za posebne medicinske potrebe?

2. (b)

U slučaju niječnog odgovora: na temelju kojih se kriterija određuje može li se određeni dodatak prehrani klasificirati kao hrana za posebne medicinske potrebe?

2. (c)

Može li se „dijetalna prehrana” u smislu članka 2. stavka 2. točke (g) Uredbe br. 609/2013 također ograničiti na uporabu „dodataka prehrani” u smislu Direktive 2002/46/EZ o usklađivanju zakona država članica u odnosu na dodatke prehrani?

2. (d)

Može li se određena hrana već smatrati hranom za posebne medicinske potrebe ako sadržava te hranjive tvari koje se mogu konzumirati i prilikom uporabe dodataka prehrani ili druge hrane, ali koje su posebno sastavljene s obzirom na određenu bolest ili slabost?

3.

Koji su kriteriji za razlikovanje lijeka od hrane za posebne medicinske potrebe, odnosno za njihovo međusobno razlikovanje?

4.

Treba li odredbu članka 2. stavka 2. točke (g) Uredbe br. 609/2013, prema kojoj sastojci koji su mjerodavni za kvalifikaciju određene hrane kao hrane za posebne medicinske potrebe moraju imati učinke u okviru dijetalne prehrane koja se ne može postići izmjenom uobičajene prehrane, tumačiti na način da bolesnik s obzirom na čiju se bolest ili smetnju hrana za posebne medicinske potrebe stavlja na tržište ne može svoje prehrambene potrebe u dovoljnoj mjeri zadovoljiti konzumacijom općenito dostupne hrane?

5. (a)

Je li smisao izraza „prehrambenim potrebama koje se ne mogu zadovoljiti samo izmjenom uobičajene prehrane” iz članka 2. stavka 2. točke (g) Uredbe br. 609/2013 da se smatra da je tom zahtjevu udovoljeno i ako se unos hranjivih tvari koje su potrebne s obzirom na određenu bolest ili slabost može isključivo uz poseban napor postići općenito dostupnom hranom (osobito dodacima prehrani)?

5. (b)

Na temelju kojih se kriterija u slučaju potvrdnog odgovora utvrđuje da se konzumacijom općenito dostupne hrane koja iziskuje napor udovoljava zahtjevu iz članka 2. stavka 2. točke (g) Uredbe br. 609/2013 u pogledu „prehrambenih potreba koje se ne mogu zadovoljiti samo izmjenom uobičajene prehrane”? Konkretno, treba li se smatrati da je taj uvjet već ispunjen ako bolesnik odvojeno uzima više općenito dostupnih dodataka prehrani?

6. (a)

Što je hranjiva tvar u smislu članka 2. stavka 2. točke (g) Uredbe br. 609/2013?

6. (b)

Na temelju kojih se kriterija utvrđuje kvalificira li se određeni sastojak proizvoda kao hranjiva tvar u smislu članka 2. stavka 2. točke (g) Uredbe br. 609/2013?

7. (a)

Udovoljava li se već zahtjevu iz članka 2. stavka 2. točke (g) Uredbe br. 609/2013 u pogledu „uporabe pod liječničkim nadzorom” ako se taj proizvod izdaje u ljekarni bez prethodnog liječničkog recepta?

7. (b)

Na temelju kojih se kriterija utvrđuje udovoljava li određeni proizvod zahtjevu iz članka 2. stavka 2. točke (g) Uredbe br. 609/2013 u pogledu uporabe pod liječničkim nadzorom?

7. (c)

Koja je posljedica toga da se u konkretnom slučaju ili čak općenito ne poštuje taj zahtjev iz članka 2. stavka 2. točke (g) Uredbe br. 609/2013 u pogledu uporabe pod liječničkim nadzorom?

8. (a)

Treba li se smatrati da se radi o hrani za posebne medicinske potrebe isključivo ako se ona NE može uporabiti bez liječničkog nadzora?

8. (b)

Na temelju koji se kriterija u slučaju potvrdnog odgovora utvrđuje može li se hrana uporabiti i bez liječničkog nadzora?

1.

Mogu li se Komisijina uvjetna odobrenja koja se izdaju na temelju pozitivnog mišljenja Europske agencije za lijekove (EMA) i koja se odnose na cjepiva koja su trenutačno u prometu i dalje smatrati valjanima u skladu s člankom 4. Uredbe br. 507/2006 (1), s obzirom na činjenicu da je u više država članica (primjerice, u Italiji odobrenje Agenzie italiana del farmaco (Talijanska agencija za lijekove, Italija) (AIFA) metode liječenja monoklonskim i/ili antivirusnim antitijelima) odobreno učinkovito alternativno liječenje virusa SARS CoV-2 koje je, prema tužiteljevu mišljenju, manje opasno za zdravlje osobe, i to također s obzirom na članke 3. i 35. Povelje iz Nice?

2.

Mogu li se, u slučaju zdravstvenih djelatnika kojima je zakonom države članice propisana obveza cijepljenja, cjepiva koja je Komisija uvjetno odobrila u smislu i za potrebe Uredbe br. 507/2006 upotrebljavati u svrhu obveznog cijepljenja čak i ako su predmetni zdravstveni djelatnici već bili zaraženi i stoga su stekli prirodni imunitet te, posljedično, mogu zatražiti izuzimanje od obveze?

3.

Mogu li se, u slučaju zdravstvenih djelatnika kojima je zakonom države članice propisana obveza cijepljenja, cjepiva koja je Komisija uvjetno odobrila u smislu i za potrebe Uredbe br. 507/2006 upotrebljavati u svrhu obveznog cijepljenja a da se ne provede nikakav postupak u svrhu predostrožnosti ili se, uzimajući u obzir uvjetovanost odobrenja, sami zdravstveni djelatnici mogu usprotiviti cijepljenju barem dok nadležno zdravstveno tijelo konkretno i s opravdanom sigurnošću ne isključi mogućnost, s jedne strane, da u tom pogledu ne postoje kontraindikacije i, s druge strane, da su koristi koje proizlaze iz tog cijepljenja veće u odnosu na koristi od drugih lijekova koji su trenutačno na raspolaganju? Trebaju li nadležna zdravstvena tijela u tom slučaju postupati u skladu s člankom 41. Povelje iz Nice?

4.

U slučaju cjepiva koje je Komisija uvjetno odobrila, može li činjenica da medicinski i zdravstveni djelatnici za koje je zakonom države članice propisana obveza cijepljenja eventualno nisu poštovali tu obvezu automatski dovesti do udaljenja s radnog mjesta bez prava na plaću ili treba propisati postepenost mjera sankcija u skladu s temeljnim načelom proporcionalnosti?

5.

Ako se nacionalnim pravom dopuštaju oblici primjene više prava na isti ugovorni odnos (dépeçage), treba li provjeru mogućnosti korištenja radnikom u nekom drugom obliku izvršiti uz poštovanje kontradiktornosti u smislu i za potrebe članka 41. Povelje iz Nice, što ima za posljedicu pravo na naknadu štete u slučaju u kojem se to nije poštovalo?

6.

Je li, s obzirom na Uredbu 2021/953 (2) kojom se zabranjuje bilo kakva diskriminacija između osoba koje su se cijepile i osoba koje se nisu željele cijepiti odnosno koje to nisu mogle učiniti iz medicinskih razloga, zakonito nacionalno zakonodavstvo kao što je ono koje proizlazi iz članka 4. stavka 11. Decreta legge n. 44/2021 (Uredba sa zakonskom snagom br. 44/2021), kojim se zdravstvenim djelatnicima koji su proglašeni izuzetima od obveze cijepljenja dopušta da obavljaju djelatnost u okviru koje dolaze u dodir s pacijentima, pri čemu poštuju korištenje sigurnosnih pomagala koje se propisuje zakonodavstvom koje je na snazi, dok se zdravstveni djelatnik kao što je tužitelj, koji je stekao prirodni imunitet nakon zaraze i koji se ne želi cijepiti sve dok ne postoje temeljita medicinska istraživanja, automatski udaljava od bilo kojeg oblika profesionalne aktivnosti, pri čemu nema pravo na plaću?

7.

Je li u skladu s Uredbom 2021/953 te načelima proporcionalnosti i nediskriminacije iz te uredbe zakonodavstvo države članice kojim se propisuje obveza cjepiva protiv bolesti COVID-19, koje je Komisija uvjetno odobrila, svim zdravstvenim djelatnicima iako dolaze iz druge države članice i u Italiji se nalaze u svrhu ostvarivanja slobode pružanja usluga i slobode poslovnog nastana?

1.

Treba li s obzirom na članak 70. stavak 1. Uredbe (EU) br. 952/2013 (1) Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije u vezi s člankom 75. stavkom 5. prvim podstavkom i člankom 75. stavkom 6. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2017/891 (2) kojom se dopunjuje Uredba (EU) br. 1308/2013 Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu sektora voća i povrća smatrati relevantnim za ocjenu uvjeta iz članka 70. stavka 3. točke (d) Carinskog zakonika, da „kupac i prodavač nisu povezani”, u pogledu primjene transakcijske vrijednosti robe u carinske svrhe na uvoz povrća u okviru konkretne carinske deklaracije:

Ako su navedene okolnosti relevantne, omogućuju li one da se da se trgovci uvoznici i uvoznici odnosno uvoznik i kupac na prvoj komercijalnoj razini u Uniji smatraju „pravno priznatim poslovnim partnerima” odnosno povezanim osobama u smislu članka 127. stavka 1. točke (b) i članka 142. stavka 4. točke (b) Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 2015/2447 (3) od 24. studenoga 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju Carinskog zakonika Unije?

Ako su navedene okolnosti relevantne, ali nisu dovoljne da bi se trgovci smatrali povezanim osobama, treba li za potrebe ispitivanja na temelju članka 75. stavka 6. Delegirane uredbe (EU) br. 2017/891 ocjenjivati je li odnos između trgovaca utjecao na određivanje veće cijene konkretne uvezene robe kako bi se suzbilo izbjegavanje carina i smanjio gubitak poreznih prihoda proračuna Unije, uzimajući u obzir i naknadnu prodaju uz gubitak na prvoj komercijalnoj razini u Uniji?

2.

Proizlazi li iz članka 47. stavka 1. i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, tumačenih u vezi s pravom uvoznika na žalbu iz članka 44. stavka 1. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije, obveze carinskih tijela na temelju članka 29. u vezi s člankom 22. stavkom 7. Carinskog zakona da navedu razloge odluke na kojima se temelji kao i okolnosti slučaja, a uzimajući u obzir činjenicu da prvostupanjski sud u postupku povodom tužbe protiv odluke mora po službenoj dužnosti ispitati njezinu zakonitost i s obzirom na aspekte koji nisu istaknuti u tužbi te po službenoj dužnosti prikupiti nove dokaze i imenovati vještake, da:

3.

Proizlazi li iz članka 75. stavka 5. četvrtog podstavka Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 2017/891 o dopuni Uredbe (EU) br. 1308/2013 Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu sektora voća i povrća, prema kojoj „uvoznik stavlja na raspolaganje […] sve dokumente potrebne za obavljanje odgovarajućih carinskih provjera u vezi s prodajom i ustupanjem svakog proizvoda iz predmetne serije” radi dokaza navedene transakcijske vrijednosti u skladu s člankom 70. stavkom 1. Carinskog zakonika Unije s obzirom na tumačenje iz točke 1. izreke presude Suda od 11. ožujka 2020., BV, S-160/18, EU:C:2020:190 i okolnosti predmetnog slučaja, da:

4.

Proizlazi li iz članka 75. stavaka 5. i 6. Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 2017/891 o dopuni Uredbe (EU) br. 1308/2013 Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu sektora voća i povrća te iz tumačenja iz presude od 16. lipnja 2016., EURO 2004. Hungary, С-291/15, EU:C:2016:455, u okolnostima glavnog postupka da se carinska vrijednost prilikom uvoza povrća podrijetlom iz trećih zemalja ne određuje na temelju navedene transakcijske vrijednosti ako:

—

proglasi žalbu dopuštenom i osnovanom;

—

ukine donesenu presudu;

—

donese konačnu odluku u predmetu kojom usvaja zahtjeve tužiteljâ iznesene u prvostupanjskom postupku, uključujući nalog tuženiku za snošenje troškova, ili, podredno

—

vrati predmet na odlučivanje Općem sudu;

—

naloži Europskom parlamentu snošenje svih troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

—

Povreda prava obrane i povreda obveze obrazlaganja;

—

pogrešne ocjene činjenica i iskrivljavanje nekolicine dokaza koji su Opći sud naveli na počinjenje pogreške koja se tiče prava pri ocjeni činjenica;

—

pogreška koja se tiče prava pri tumačenju primjenjivog zakonodavstva.

1.

Je li za postojanje izvanrednih okolnosti na odredištu putovanja koje se nisu mogle izbjeći u smislu članka 12. stavka 2. prve rečenice Direktive (EU) 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/314/EEZ (1) (u daljnjem tekstu: Direktiva o putovanjima u paket aranžmanima) dovoljno da je nacionalno stručno tijelo osnovano radi zaštite od zaraznih bolesti razvrstalo odredište putovanja kao rizično područje, a istodobno u mjestu prebivališta nisu bili ispunjeni uvjeti za takvo razvrstavanje?

2.

Mora li putnik u trenutku otkazivanja putovanja u paket aranžmanu u smislu članka 12. stavka 2. prve rečenice Direktive o putovanjima u paket aranžmanima moći predvidjeti da će na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini na datum polaska ili u vrijeme putovanja postojati znatni poremećaji?

3.

Mora li se ugovor raskinuti pravodobno prije putovanja ili se raskid u svakom slučaju može izjaviti u bilo kojem trenutku između rezervacije i početka paket aranžmana ako su postojale naznake o mogućnosti nastupanja izvanrednih okolnosti u trenutku raskida ugovora?

1.

Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a tumačiti na način da se građanima zbog povrede neovisnosti sudova ne osiguravaju pravni lijekovi dostatni za osiguranje učinkovite pravne zaštite ako je u državi članici Europske unije upućivanje sudaca na viši sud uz njihovu suglasnost na neodređeno vrijeme dopušteno odlukom upravljačkog pravosudnog tijela neovisnog od drugih državnih tijela te su uvjeti za odluku o opozivu upućivanja kao i pravni lijek protiv te odluke predviđeni, ali taj lijek u okviru postupka koji je u tijeku nema suspenzivni učinak, kao i na temelju kojih se kriterija treba konkretno ispitati je li upućivanje na neodređeno vrijeme dopušteno?

2.

Bi li odgovor na prvo pitanje bio drukčiji ako su objektivni uvjeti za odluku kojom se nalaže opoziv upućivanja predviđeni zakonom i podliježu sudskom preispitivanju, ali takvi sudski provjerljivi uvjeti nisu predviđeni za odabir sudaca koji se trebaju uputiti?

3.

U slučaju da se na prvo pitanje odgovori na način da je upućivanje sudaca pod takvim uvjetima dopušteno ako se poštuju objektivna pravila, treba li prilikom ispitivanja u kojoj su mjeri nacionalne odredbe protivne zahtjevu za postojanje dostatnih pravnih lijekova prema članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU-a u obzir uzeti ne samo zakonom utvrđene kriterije nego i način na koji ih primjenjuju nadležna upravna i pravosudna tijela?

4.

Treba li Odluku Komisije 2006/929/EZ tumačiti na način da bi odgovor na prethodna tri pitanja bio drukčiji u slučaju utvrđenja nacionalne prakse upućivanja temeljene na pravilu koje je slično trenutno važećem, što je rezultiralo primjedbama u okviru mehanizma suradnje i provjere uspostavljenog navedenom odlukom?

5.

U slučaju utvrđenja da su nacionalne odredbe koje se odnose na upućivanje sudaca eventualno protivne obvezi uspostave pravnih lijekova potrebnih u svrhu osiguranja učinkovite pravne zaštite u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a, treba li tu odredbu tumačiti na način da se njome isključuju obvezujuće upute nacionalnom sudu koje je dao viši sud u čijem je sastavu vijeća sudjelovao i upućeni sudac i pod kojim je to uvjetima slučaj? Jesu li postupovnom povredom zahvaćene osobito upute koje se ne odnose na meritum spora, nego propisuju poduzimanje određenih postupovnih radnji?

1.

Treba li fizičke i pravne osobe koje sudjeluju u stavljanju na tržište predviđenih tvari na način da to sudjelovanje predstavlja ponašanje koje se kažnjava na temelju članka 2. stavka 1. točke (d) Okvirne odluke 2004/757 (1) smatrati „subjektom” u smislu članka 2. točke (d) Uredbe br. 273/2004 (2)?

U slučaju potvrdnog odgovora na to prvo pitanje:

2.

1.

Je li članak 38.a stavak 1. AufenthG-a [Gesetz über den Aufenthalt, die Erwerbstätigkeit und die Integration von Ausländern im Bundesgebiet (Zakon o boravku, radu i integraciji stranaca na saveznom području), u daljnjem tekstu: AufenthG)], koji prema nacionalnom pravu treba tumačiti na način da osoba s dugotrajnim boravkom koja migrira u drugu državu članicu i u trenutku produženja svoje dozvole boravka u prvoj državi članici mora imati status osobe s dugotrajnim boravkom, u skladu s odredbama članka 14. i sljedećih Direktive 2003/109/EZ (1), koje samo određuju da osoba s dugotrajnim boravkom ima pravo na boravak na državnom području druge države članice koja joj nije odobrila status osobe s dugotrajnim boravkom za razdoblje duže od tri mjeseca pod uvjetom da su, osim toga, ispunjeni uvjeti utvrđeni u Poglavlju III. Direktive?

2.

Ima li tijelo nadležno za strance u skladu s odredbama članka 14. i sljedećih Direktive 2003/109/EZ prilikom odlučivanja o zahtjevu za produženje u skladu s člankom 38.a stavkom 1. AufenthG-a, ako su ostali uvjeti za produženje s ograničenim rokom važenja ispunjeni i stranac osobito ima sigurne i redovite izvore sredstava, pravo da poništavajući njegovo postojeće pravo utvrdi da je stranac u prvoj državi članici u međuvremenu, dakle nakon preseljenja u drugu državu članicu, izgubio status u skladu s člankom 9. stavkom 4. podstavkom 2. Direktive 2003/109/EZ? Je li odlučujući trenutak za donošenje odluke trenutak zadnje upravne, odnosno sudske odluke?

3.

U slučaju niječnog odgovora na prvo i drugo pitanje:

Je li na osobi s dugotrajnim boravkom teret dokazivanja da nije prestalo njezino pravo boravka u svojstvu osobe s dugotrajnim boravkom u prvoj državi članici?

U slučaju niječnog odgovora na to pitanje: ima li nacionalni sud ili nacionalno tijelo pravo provjeriti je li osobi s dugotrajnim boravkom dozvola boravka izdana s neograničenim rokom važenja prestala ili bi se to protivilo načelu prava Unije o uzajamnom priznavanju odluka upravnih tijela?

4.

Može li se državljanki treće zemlje, koja s dozvolom boravka izdanom s neograničenim rokom važenja osobi s dugotrajnim boravkom iz Italije ulazi u Njemačku i koja ima sigurne i redovite izvore sredstava, prigovoriti nepostojanje dokaza da ima primjereni smještaj, premda Njemačka nije iskoristila ovlast iz članka 15. stavka 4. podstavka 2. Direktive 2003/109/EZ te je upućivanje u socijalni stan bilo potrebno samo zato što joj se, sve dok ne ishodi dozvolu boravka u skladu s člankom 38.a AufenthG-a, ne isplaćuje doplatak za djecu?

1.

Je li u skladu s člankom 14. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2003/96/EZ (1) španjolski nacionalni propis kojim se uvodi oporezivanje ugljena namijenjenog proizvodnji električne energije ako se njegov cilj, iako se ističe da se odnosi na zaštitu okoliša, ne odražava u strukturi poreza, a prikupljeni je iznos namijenjen financiranju troškova elektroenergetskog sustava?

2.

Može li se smatrati da se cilj zaštite okoliša konkretizira u strukturi poreza time što se porezna stopa utvrđuje na temelju kalorijske vrijednosti ugljena koji se upotrebljava u proizvodnji električne energije?

3.

Postiže li se cilj zaštite okoliša time što se samo uvode porezi na određene energente iz neobnovljivih izvora, a ne oporezuje se upotreba energenata koji se smatraju manje štetnima za okoliš?

1.

Treba li odredbu članka 30. stavka 2. Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju u vezi s člankom 30. stavkom 1. točkom (a) tog sporazuma tumačiti na način da su osobe navedene u drugoj odredbi osobno obuhvaćene člankom 31. stavkom 1. Sporazuma ako su tijekom cijelog prijelaznog razdoblja bez prekida bile državljani države članice i istodobno se na njih primjenjivalo zakonodavstvo Ujedinjene Kraljevine ili se tu odredbu treba tumačiti na način da su osobe u skladu s člankom 30. stavkom 1. točkom (a) Sporazuma obuhvaćene člankom 31. stavkom 1. samo ako na kraju prijelaznog razdoblja i/ili nakon njegova isteka obavljaju djelatnost kao zaposlene osobe u Ujedinjenoj Kraljevini?

2.

Treba li odredbu članka 30. stavka 2. Sporazuma u vezi s člankom 30. stavkom 1. točkom (c) tumačiti na način da su u drugoj odredbi navedene osobe obuhvaćene člankom 31. stavkom 1. Sporazuma ako su kao građani Unije tijekom cijelog prijelaznog razdoblja bez prekida boravili u Ujedinjenoj Kraljevini i istodobno se na njih tijekom cijelog prijelaznog razdoblja sve do njegova isteka primjenjivalo zakonodavstvo jedne jedine države članice ili tu odredbu treba tumačiti na način da osobe iz članka 30. stavka 1. točke (c) nisu obuhvaćene člankom 31. stavkom 1. ako su se odrekle svojeg boravišta u Ujedinjenoj Kraljevini nakon isteka prijelaznog razdoblja?

3.

U slučaju da iz tumačenja odredaba članka 30. stavka 2. Sporazuma u vezi s odredbom članka 30. stavka 1. točaka (a) i (c) tog Sporazuma proizađe da te odredbe nisu primjenjive na činjenično stanje iz glavnog postupka jer se građanin Unije odrekao svojeg boravišta nakon isteka prijelaznog razdoblja, treba li odredbe članka 30. stavka 4. u vezi sa stavkom 3. Sporazuma tumačiti na način da osobe koje borave ili rade u državi domaćinu ili državi zaposlenja više nisu obuhvaćene odredbom članka 30. stavka 1. ako su prestali njihovi pravni odnosi u svojstvu zaposlenih osoba (radnika) te su oni uslijed toga izgubili svoje pravo na boravak i napustili su državu zaposlenja, odnosno državu domaćina nakon isteka prijelaznog razdoblja ili te odredbe treba tumačiti na način da se člankom 30. stavkom 4. predviđeno ograničenje odnosi na prava na boravak ili prava na zaposlenje ostvarivana nakon isteka prijelaznog razdoblja, a da pritom nije bitno to kada su prava prestala ako su još postojala nakon isteka prijelaznog razdoblja?

1.

Jesu li aktivnosti istražnog povjerenstva, koje je osnovao parlament države članice u ostvarivanju svojeg prava nadzora nad provedbom tih aktivnosti, neovisno o predmetu istrage obuhvaćene područjem prava Unije u smislu članka 16. stavka 2. prve rečenice UFEU-a, tako da se na obradu osobnih podataka koju provodi parlamentarno istražno povjerenstvo države članice primjenjuje Uredba (EU) 2016/679 (1) Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka)?

2.

Jesu li aktivnosti istražnog povjerenstva koje je osnovao parlament države članice u ostvarivanju svojeg prava nadzora nad provedbom tih aktivnosti, aktivnosti policijskog tijela za državnu sigurnost, stoga djelatnosti čiji je predmet istrage povezan s nacionalnom sigurnošću u smislu uvodne izjave 16. Opće uredbe o zaštiti podataka obuhvaćene izuzećem iz članka 2. stavka 2. točke (a) Opće uredbe o zaštiti podataka?

3.

3. Ako je, kao u ovom predmetu, država članica osnovala samo jedno nadzorno tijelu u skladu s člankom 51. stavkom 1. Opće uredbe o zaštiti podataka, proizlazi li njegova nadležnost za pritužbe u smislu članka 77. stavka 1. u vezi s člankom 55. stavkom 1. Opće uredbe o zaštiti podataka već izravno iz Opće uredbe o zaštiti podataka?

—

utvrdi da je Češka Republika, time što nije pravilno prenijela članak 3. stavak 1. točke (g) i (h), članak 6. točka (b), članak 7. stavak 3., članak 21. stavak 6., članak 31. stavak 3., članak 45. stavak 2. točka (c), (f) i dio točke (e), članak 45. stavak 3., članak 50. stavak 1. u vezi s točkom 1. točke (d) i (e) Priloga VII. i članak 51. stavak 1. Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (1) od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija, kako je izmijenjena Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća 2013/55/EU (2), povrijedila obveze koje ima na temelju odredbi te direktive;

—

naloži Češkoj Republici snošenje troškova.

—

ukine presudu Općeg suda Europske unije od 1. prosinca 2021. u predmetu T-230/21, Jalkh/Parlament;

—

poništi odluku Europskog parlamenta P9_TA(2021)0092 od 25. ožujka 2021. o zahtjevu za ukidanje žaliteljeva imuniteta [2020/2110 (IMM)];

—

naloži Europskom parlamentu snošenje svih troškova.

—

prihvati ovu tužbu;

—

poništi pobijanu odluku;

—

proglasi osnovanom i dopuštenom tužbu protiv odluke prvog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo u predmetu R 544/2020-1, u vezi s prijavom žiga Europske unije br. 18 144 809;

—

djelomično poništi akt br. L110/08.11.2019 u vezi s obavijesti o obrazloženju odbijanja prijave žiga Europske unije br. 18144809, kako bi u cijelosti prihvatio predmetni zahtjev i proveo registraciju predmetnog žiga kao razlikovnog znaka za proizvode i usluge društva tužitelja na zemljopisnom području Europske unije za tražene razrede;

—

djelomično poništi akt br. L123/20.01.2020 u vezi s odbijanjem prijave žiga Europske unije br. 18144809, kako bi u cijelosti prihvatio predmetni zahtjev i proveo registraciju predmetnog žiga kao razlikovnog znaka za proizvode i usluge društva tužitelja na zemljopisnom području Europske unije za tražene razrede;

—

naloži tuženiku, Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo, da izvrši registraciju žiga POLIS LOUTRON za sve tražene razrede te za sve tražene proizvode i usluge, i

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

—

prihvati žalbu;

—

poništi pobijanu odluku;

—

naloži EUIPO-u i društvu LULU’S FASHION LOUNGE LLC snošenje vlastitih troškova postupka te da solidarno snose troškove Uga Bensoussana, uključujući troškove postupka pred EUIPO-om.

—

povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

proglasi ovu tužbu, ovako kako je formulirana i obrazložena, dopuštenom;

—

poništi pobijanu odluku i, posljedično, prihvati zahtjev za proglašenje žiga Europske unije br. 10 864 511 ništavim.

—

Povreda članka 60. stavka 1. točke (c) u vezi s člankom 8. stavkom 4. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća

—

proglasi ovu tužbu, ovako kako je formulirana i obrazložena, dopuštenom;

—

poništi pobijanu odluku i, posljedično, prihvati zahtjev za proglašenje žiga Europske unije br. 18 100 664 ništavim.

—

Povreda članka 60. stavka 1. točke (c) u vezi s člankom 8. stavkom 4. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća

—

proglasi ovu tužbu, ovako kako je formulirana i obrazložena, dopuštenom;

—

poništi pobijanu odluku i, posljedično, prihvati zahtjev za proglašenje žiga Europske unije br. 18 064 805 ništavim.

—

Povreda članka 60. stavka 1. točke (c) u vezi s člankom 8. stavkom 4. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća

—

prihvati tužbu;

—

poništi obje pobijane odluke (osim dijela druge pobijane odluke u kojem je tuženik prihvatio žalbu o dobi za stjecanje prava na odlazak u mirovinu);

—

utvrdi da se iznos tužiteljeve mirovine mora utvrditi u skladu s prosjekom svih plaća koje je tužitelj primio od 24. lipnja 2010. do 31. ožujka 2021. (pravilo pro-rata);

—

utvrdi da se, za izračun iznosa tužiteljeve mirovine, u obzir mora uzeti i radni staž u toj instituciji između 27. srpnja 2004. i 1. srpnja 2009.;

—

naloži tuženiku da naknadi štetu nastalu tužitelju, u iznosu koji se treba odrediti u skladu s formulom na koju se upućuje u točki 74. (tužbe), ili u bilo kojem drugom iznosu koji Opći sud bude smatrao pravednim i poštenim (pod pretpostavkom, koju se poriče i u koju se ne vjeruje, da Opći sud ne naloži ono što se navodi u gornjim stavkama 2., 3. i 4.); i,

—

naloži tuženiku snošenje troškova (u svakom slučaju).

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da su pobijanim odlukama unaprijed utvrđeni određeni detaljni načini za izračunavanje iznosa tužiteljeve mirovine te je tužba stoga dopuštena.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je pobijanim odlukama pogrešno protumačena sudska praksa Općeg suda o dopuštenosti.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da odluka koju nastoji ishoditi tužitelj nema nepovoljan učinak na tuženika, čak i u slučaju budućih izmjena tužiteljeva radnog statusa.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da radni staž koji je tužitelj odradio između 2004. i 2009. treba smatrati radnim stažom odrađenim pri instituciji.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da bi ponovno utvrđivanje stjecanja prava na odlazak u mirovinu trebalo dovesti do naznake dobi od 63 godine, ne dovodeći u pitanje mogućnost žalbe na predstojeću tuženikovu odluku.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji o potrebi primjene tzv. pravila pro-rata.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na mogućoj djelomičnoj neprimjeni (s obzirom na riječi „zadnja” (final) i „[zadnji]” (last)) članka 77. stavka 2. Pravilnika o osoblju, kako bi se ispravile povrede načela jednakosti i proporcionalnosti.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji sadržava zahtjev za naknadu štete.

—

djelomično poništi Odluku 2021/2020 u dijelu koji se odnosi na isključenje iz financiranja od strane Europske unije troškova u ukupnom iznosu od 178 320 110,85 eura, koje je snosila agencija za plaćanja akreditirana u Rumunjskoj i koji su prijavljeni u okviru EFJP-a i EPFRR-a, a predstavljaju paušalne financijske ispravke (5 % i 2 %) koji se primjenjuju kao posljedica povrede prava Unije u odnosu na plaćanja po površini za godine podnošenja zahtjeva 2017. i 2018. (financijske godine 2018. i 2019.) (1);

—

naloži Komisiji snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na Komisijinom neprikladnom korištenju ovlasti isključenja određenih iznosa iz financiranja Unije na temelju članka 52. Uredbe br. 1306/2013 (2).

Komisija je na neodgovarajući način provela postupak provjere usklađenosti za godine podnošenja zahtjeva 2017. i 2018.:

Komisija je počinila pogrešku time što je smatrala da postoji nepravilnost vezana za upravne provjere koje se odnose na plaćanja za ekologizaciju, koja je utjecala na sredstva. Čak i ako pretpostavimo da takva nepravilnost postoji, postupanje institucije Unije – a osobito vrlo nejasna formulacija zaključaka i vremenska podudarnost istraga iz 2017. i 2018. – onemogućava podnošenje relevantnih izračuna o utjecaju u roku iz članka 34. stavka 3. trećeg podstavka Uredbe br. 908/2014 (3). U tom kontekstu Komisija je neopravdano i protivno članku 34. stavku 6. iste uredbe odbila analizirati podatke i izračune koje su rumunjska tijela dostavila u zahtjevu za mirenje vezano za istragu iz 2008. ([zahtjev od] 5. veljače 2020.). Komisija ni u kojem slučaju nije smjela primijeniti paušalne ispravke od 5 %.

Postupanje institucije Unije u kontekstu istrage iz 2018. godine, kada je riječ o nepravilnostima koje se odnose na ažuriranje LPIS-a (4) – kvaliteta i ispravna identifikacija referentnih parcela u LPIS-u i GIS-u (5) – a osobito činjenica da su ključni aspekti pojašnjeni u njezinom konačnom stajalištu vezanom za istragu iz 2017. ([stajalište dostavljeno] 20. prosinca 2019.) – onemogućila bi utvrđivanje opsega tih nepravilnosti i podnošenje relevantnih izračuna učinka u roku iz članka 34. stavka 3. trećeg podstavka Uredbe br. 908/2014. U tom kontekstu, Komisija je neopravdano i protivno članku 34. stavku 6. iste uredbe odbila analizirati podatke i izračune koje su rumunjska tijela dostavila u zahtjevu za mirenje vezano za istragu iz 2008. ([zahtjev od] 5. veljače 2020.).

Postupanje institucije Unije u kontekstu istrage iz 2008. godine, kada je riječ o nepravilnostima koje se odnose na najveće prihvatljive površine za mjere potpore povezane s površinama koje se financiraju iz EPFRR-a, koje se sastoji od nametanja vlastite metode izračuna, ne može zamijeniti analizu podataka i izračuna koje su 10. lipnja 2019. dostavila rumunjska tijela. Nadalje, to bi postupanje rumunjskim tijelima onemogućilo identifikaciju, unutar roka iz članka 34. stavka 3. trećeg podstavka Uredbe br. 908/2014, prilagodbi koje su nužne za ispravak dostavljenih podataka i izračuna. U tom kontekstu, Komisija je neopravdano i protivno članku 34. stavku 6. iste uredbe odbila analizirati podatke i izračune koje su rumunjska tijela dostavila u zahtjevu za mirenje vezano za istragu iz 2018. ([zahtjev od] 5. veljače 2020.).

Komisija je pogrešno smatrala da postoji nepravilnost koja se odnosi na izvršenje dovoljnog broja provjera na licu mjesta u okviru sustava plaćanja vezano za ekologizaciju, pogrešno se pozivajući na kontrolne podatke i statistike koji su dostavljeni u smislu članka 9. stavka 1. Uredbe br. 809/2014 (6). Čak i ako pretpostavimo da takva nepravilnost postoji, Komisija ne bi morala primijeniti paušalne ispravke od 5 %.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti.

Rumunjska smatra da je pobijana odluka protivna načelu proporcionalnosti, s obzirom na činjenicu da je primjena paušalnih ispravaka od 5 % kada je riječ o plaćanjima iz EFJP-a i od 2 % kada je riječ o plaćanjima iz EPFRR-a za godine podnošenja zahtjeva 2017. i 2018. (financijske godine 2018. i 2019.) dovela do precjenjivanja gubitka za fondove Unije zbog utvrđenih nepravilnosti, jer stope od 5 % i 2 % ne uzimaju u obzir prirodu i ozbiljnost povrede ni njezine financijske posljedice za proračun Unije.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja iz članka 296. drugog stavka Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Komisija je povrijedila obvezu obrazlaganja predviđenu člankom 296. drugim stavkom Ugovora o funkcioniranju Europske unije time što nije pružila dostatno i odgovarajuće obrazloženje u pogledu, s jedne strane, postojanja nepravilnosti i odbijanja argumenata i izračuna koje su dostavila rumunjska tijela i, s druge strane, neprimjene članka 34. stavka 6. Uredbe br. 908/2014 vezano za posebnost provjere usklađenosti koja se odnosila na godine podnošenja zahtjeva 2017. i 2018.

—

u cijelosti poništi pobijanu odluku;

—

podredno, poništi dio pobijane odluke koji se odnosi na razrede 35. i 39. navedene u osporenoj prijavi za registraciju;

—

naloži tuženiku snošenje tužiteljevih troškova.

—

povreda članka 7. stavka 1. točke (b) i točke (c) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

nepostojanje definicije izravne veze između znaka FRESH i njegove nedopuštenosti da se registrira za proizvode i usluge u razredima 35. i 39.

—

preinači pobijanu odluku i u cijelosti odbije zahtjev za proglašenje žiga ništavim;

—

naloži EUIPO-u i intervenijentu snošenje vlastitih i tužiteljevih troškova, uključujući troškove postupka pred EUIPO-om.

—

povreda članka 95. stavka 2. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s člankom 27. stavkom 4. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/625;

—

povreda članka 94. stavka 1. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s člankom 41. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (1);

—

povreda članka 8. stavka 4. i članka 60. stavka 1. točke (c) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s člankom 16. stavkom 1. točkom (b) i člankom 7. stavkom 2. točkom (d) Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/625.

—

na temelju članka 263. Ugovora o funkcioniranju Europske unije poništi ECHA-inu Odluku SME D (2021)8531-DC od 25. studenoga 2021., u kojoj je potonja ocijenila da se tužitelja ne može smatrati MSP-om te da nema pravo na smanjene naknade za srednja poduzeća koje je zatražio u trenutku podnošenja zahtjeva;

—

naloži ECHA-i snošenje svih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je ECHA počinila u pobijanoj odluci jer je pogrešno protumačila pravna pravila primjenjiva na ocjenu veličine malih i srednjih poduzeća (u daljnjem tekstu: MSP) propisana Uredbom REACH (1), Preporukom 2003/361 (2), kao i Uredbom br. 340/2008 (3).

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni činjenica u ovom slučaju jer se pobijana odluka temelji na pogrešnom tumačenju istinitosti činjenica koje uvjetuju kvalifikaciju MSP-a i to iako je ECHA raspolagala svim potrebnim elementima za ocjenu veličine tužiteljeva poduzeća.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, kao i načela dobre uprave, zato što ECHA, unatoč detaljnim i dokumentiranim očitovanjima koja je iznio tužitelj u svrhu utvrđivanja veličine poduzeća, nije uopće uzela u obzir iznesene argumente.

—

poništi dvije odluke od 8. prosinca 2021. o odbijanju ponuda privremenog udruženja poduzetnika, kojeg je društvo Siemens SAS bilo član, za grupe br. 1 i 2;

—

poništi dvije odluke o dodjeli grupe br. 1 društvu Santerne Alsace i grupe br. 2 društvu Detection Electronique Française (DEF);

podredno,

—

naloži Europskom parlamentu isplatu iznosa od 1 967 994 eura društvu Siemens SAS kao naknadu štete koja proizlazi iz izmakle prilike za dobivanje ugovora za sporne grupe br. 1 i 2;

u svakom slučaju,

—

naloži Europskom parlamentu snošenje troškova postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti isključenja društva Siemens SAS iz grupa br. 1 i 2. Tužitelj u tom pogledu, s jedne strane, ističe očitu pogrešku u ocjeni Europskog parlamenta prilikom ocjenjivanja ponuda i, s druge strane, povredu načela transparentnosti zbog toga što je Parlament društvu Siemens SAS proslijedio neispravan alat za simulaciju, što je bilo presudno prilikom razmatranja ponuda.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nastanku izvanugovorne odgovornosti Parlamenta. Tužitelj zahtijeva naknadu štete pretrpljene zbog izmakle prilike za dobivanje ugovora za grupe br. 1 i 2.

—

poništi Odluku br. C(2021) 8946 final od 3. prosinca 2021. o odbijanju otkrivanja plana za oporavak i otpornost Španjolske; i

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je tuženik pogrešno primijenio članak 4. stavak 1. točku (a) četvrtu alineju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 (1) time što je ugrozio javni interes u pogledu financijske i ekonomske politike. Nadalje se navodi da u pobijanoj odluci nisu precizno utvrđene činjenice u vezi s hipotetskom prijetnjom ekonomskoj stabilnosti Kraljevine Španjolske zbog otkrivanja njezina Plana za oporavak i otpornost tužitelju.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je tuženik pogrešno primijenio članak 4. stavak 1. točku (b) Uredbe (EZ) br. 1049/2001 time što je smatrao da bi se javnim otkrivanjem zatraženih dokumenata povrijedili privatnost i integritet pojedinaca spomenutih u tim dokumentima.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je tuženik pogrešno primijenio članak 4. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 time što je smatrao da bi javno otkrivanje zatraženih dokumenata ozbiljno ugrozilo proces odlučivanja koji je u tijeku.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je tuženik pogrešno primijenio članak 4. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 time što je smatrao da za otkrivanje zatraženih dokumenata nije utvrđeno postojanje prevladavajućeg javnog interesa u odnosu na potrebu zaštite procesa odlučivanja koji je u tijeku.

—

kao prvo,

—

podredno,

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i činjenica, pogrešnom i proturječnom obrazloženju, otežanju tereta dokaza, neuzimanju u obzir posebnih okolnosti slučaja i na povredi pojma uzdržavanja.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela predvidljivosti, pravne sigurnosti i ujednačene vremenske primjene Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) te na nepostojanju dostatnog obrazloženja.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave, pozitivnoj diskriminaciji, nezakonitom odbijanju ovjerene potvrde, povredi dužnosti brižnog postupanja i prava svake osobe na saslušanje prije donošenja odluke koja utječe ne njezine interese ili situaciju.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni tužiteljeve situacije i stvarnosti snošenja financijskih troškova djece bračnog druga.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na saslušanje.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 85. Pravilnika o osoblju i uvjeta predviđenih za provedbu povrata preplaćenih iznosa.