1.

Treba li članak 4. stavak 3. UEU-a u vezi s člankom 18. Direktive 2010/75/EU (1) kao i člancima 13. i 23. Direktive 2008/50/EZ (2) tumačiti na način da nadležno tijelo prilikom ispitivanja zahtjeva za izuzeće u skladu s člankom 15. stavkom 4. Direktive 2010/75/EU mora procijeniti može li odobrenje izuzeća, uzimajući u obzir sve relevantne znanstvene podatke o onečišćenju okoliša, uključujući mjere u okviru odgovarajućeg programa za kvalitetu zraka u određenoj zoni ili aglomeraciji u skladu s člankom 23. Direktive 2008/50/EZ, ugroziti poštovanje standarda kvalitete okoliša?

2.

Treba li članak 4. stavak 3. UEU-a u vezi s člankom 18. Direktive 2010/75/EU kao i člancima 13. i 23. Direktive 2008/50/EZ tumačiti na način da se nadležno tijelo prilikom ispitivanja zahtjeva za izuzeće u smislu članka 15. stavka 4. Direktive 2010/75/EU mora suzdržati od određivanja manje strogih graničnih vrijednosti emisije za onečišćujuće tvari u zraku iz postrojenja ako bi takvo izuzeće bilo protivno mjerama utvrđenim u odgovarajućem programu za kvalitetu zraka usvojenom za određenu zonu ili aglomeraciju u skladu s člankom 23. Direktive 2008/50/EZ te može ugroziti postizanje cilja da razdoblje prekoračenja normi kvalitete zraka bude što je kraće moguće?

3.

Treba li članak 4. stavak 3. UEU-a u vezi s člankom 18. Direktive 2010/75/EU i člankom 13. Direktive 2008/50/EZ tumačiti na način da nadležno tijelo prilikom ispitivanja zahtjeva za izuzeće u smislu članka 15. stavka 4. Direktive 2010/75/EU mora procijeniti hoće li određivanje manje strogih graničnih vrijednosti emisije za onečišćujuće tvari u zraku iz postrojenja, uzimajući u obzir sve relevantne znanstvene podatke o onečišćenju okoliša, uključujući kumulativni efekt s drugim izvorima odgovarajuće onečišćujuće tvari, pridonijeti prekoračenju odgovarajućih normi kvalitete zraka koje su u skladu s člankom 13. Direktive 2008/50/EZ utvrđene za određenu zonu ili aglomeraciju, i ako je odgovor potvrdan, mora li se suzdržati od odobrenja izuzeća koje bi ugrozilo postizanje standarda kvalitete okoliša?

1.

Treba li odredbe članka 58. Direktive [2014/24] (1), načelo proporcionalnosti i načelo odgovornosti tumačiti na način da javni naručitelj ima pravo odrediti kriterije tehničke sposobnosti, odnosno ocijeniti potrebu uključivanja u dokumentaciju o nabavi ili isključivanja iz nje kriterija tehničke i stručne sposobnosti te sposobnosti obavljanja tehničke i stručne aktivnosti koja proizlazi iz odredbi posebnih zakona, za aktivnost u okviru ugovora o javnoj nabavi koja je manje važnosti?

2.

Protivi li se načelima transparentnosti i proporcionalnosti automatsko uključivanje u dokumentaciju o nabavi kriterija kvalificiranosti koji proizlaze iz posebnih zakona primjenjivih na aktivnosti koje su povezane s ugovorom o javnoj nabavi koji treba dodijeliti, a ti zakoni nisu bili predviđeni u dokumentaciji o nabavi i javni naručitelj odlučio je da ih neće zahtijevati od gospodarskih subjekata?

3.

Protivi li se članku 63. Direktive i načelu proporcionalnosti isključenje iz postupka [javne nabave] ponuditelja koji nije imenovao gospodarski subjekt kao podugovaratelja kako bi dokazao da su ispunjeni određeni kriteriji koji se odnose na tehničku i stručnu sposobnost i sposobnost obavljanja tehničke i stručne aktivnosti i proizlaze iz odredbi posebnih zakona koje nisu predviđene u dokumentaciji o nabavi, ako je predmetni ponuditelj odabrao drugi ugovorni oblik za uključivanje stručnjaka u ugovor o javnoj nabavi, odnosno ugovor o javnoj nabavi ili pružanju usluga, ili je dostavio njihovu izjavu o raspoloživosti? Ima li gospodarski subjekt pravo utvrđivanja vlastite organizacije i ugovornih odnosa unutar grupe i postoji li mogućnost da se u ugovor o javnoj nabavi uključe i određeni pružatelji usluga ili dobavljači, s obzirom na to da taj pružatelj nije dio subjekata na čiju se sposobnost ponuditelj namjerava osloniti kako bi dokazao poštovanje relevantnih kriterija?

1.

Je li u skladu s člankom 17. Uredbe br. 1305/2013 (1) to da se nacionalnim propisom, kao što je članak 26. Naredbe br. 9/2015, kojim se postavlja uvjet prihvatljivosti podnositeljima zahtjeva koji traže potporu u okviru podmjere br. 4.1 „Ulaganja u poljoprivredna gospodarstva” mjere „Ulaganja u materijalnu imovinu” programa ruralnog razvoja za razdoblje 2014. – 2020., propisuje da se prije podnošenja zahtjeva za potporu mora dostaviti potvrda o registraciji poljoprivrednog gospodarstva za držanje životinja na ime podnositelja zahtjeva kao dokaz o obavljanju djelatnosti držanja životinja na poljoprivrednom gospodarstvu kojim upravlja u smislu članka 4. Uredbe br. 1307/2013 (2) ili je za potrebe ciljeva te uredbe dovoljno da dokaže da namjerava ishoditi potrebnu registraciju poljoprivrednog gospodarstva za držanje životinja na svoje ime?

2.

Smatra li se da je uvjet iz nacionalnog propisa, kao što je članak 8. stavak 1. točke 2. Naredbe br. 9 od 21. ožujka 2015. o primjeni podmjere br. 4.1 „Ulaganja u poljoprivredna gospodarstva” mjere br. 4 „Ulaganja u materijalnu imovinu” programa ruralnog razvoja za razdoblje 2014. – 2020., prema kojem podnositelji zahtjeva moraju u trenutku podnošenja zahtjeva za potporu dokazati minimalan standardni rezultat predmetnog poljoprivrednog gospodarstva, koji ne može biti manji od 8000 eura u protuvrijednosti u levima (BGN), u skladu s ciljem financiranja u okviru mjere „Ulaganja u fizičku imovinu” u smislu članka 17. Uredbe br. 1305/2013, prioritetima Unije za ruralni razvoj na temelju članka 5. Uredbe br. 1305/2013 te pojmom standardnog rezultata gospodarstva u smislu Uredbe Komisije (EZ) br. 1242/2008 (3) od 8. prosinca 2008. o utvrđivanju tipologije Zajednice za poljoprivredna gospodarstva, koja je stavljena izvan snage?

3.

Treba li u slučaju potvrdnog odgovora na drugo prethodno pitanje smatrati da novoregistrirane poljoprivrednike u trenutku podnošenja zahtjeva za potporu u okviru mjere „Ulaganja u materijalnu imovinu” treba isključiti iz financijske potpore predviđene Uredbom br. 1306/2013 (4)?

1.

Mogu li se odredbe članka 48. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koje se odnose na načelo pretpostavke nedužnosti, u vezi s člankom 16. stavkom 1. Direktive 2008/118/EZ (1), tumačiti na način da im se protivi pravna situacija poput one o kojoj je riječ u ovom slučaju, u kojoj se upravna mjera kojom se obustavlja odobrenje za obavljanje djelatnosti proizvodnje alkohola može izreći na temelju obične pretpostavke koja je predmet istrage u kaznenom postupku koji je u tijeku, a da nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda u kaznenom postupku?

2.

Treba li odredbe članka 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima koje se odnose na načelo ne bis in idem, u vezi s člankom 16. stavkom 1. Direktive 2008/118/EZ, tumačiti na način da im se protivi pravna situacija poput one o kojoj je riječ u ovom slučaju, koja podrazumijeva da se dvije sankcije iste naravi koje se razlikuju samo [s obzirom na trajanje sankcija] izriču istoj osobi zbog istih djela (obustava odobrenja za obavljanje djelatnosti proizvodnje alkohola)?

1.

Zahtijevaju li tekst članka 89. i/ili članka 90. Uredbe (1), kao i zahtjevi proporcionalnosti koji proizlaze iz Povelje i prava Unije, da sud koji donosi osuđujuću presudu i izriče kaznu raspolaže diskrecijskom ovlašću za prilagodbu, izmjenu ili ublažavanje dosega naloga za oduzimanje ulova i ribolovnih alata, osobito uzimajući u obzir okolnosti iz članaka 89. i 90. Uredbe (EZ) br. 1224/2009?

2.

Uzimajući u obzir mogući utjecaj automatskog i obvezatnog oduzimanja svog ulova i ribolovnih alata na kapetanovu egzistenciju, može li se smatrati da je nacionalna odredba, kao što je članak 28. stavak 5. točka (b) (2), koja nacionalnom sudu ne dopušta da ispita bilo kakav utjecaj na pravo osobe, koja je osuđena za prekršaj na temelju optužnice koji je protivan tom članku i Uredbi (osim u okviru utvrđivanja primjerenosti novčane kazne), da osigura vlastitu egzistenciju, u skladu s odredbama Uredbe i Povelje i pravom Unije, uzimajući u obzir temeljno pravo kapetana na obavljanje vlastite profesije?

1.

Obustavlja se postupak povodom tužbe.

2.

Svaka će stranka snositi vlastite troškove.

1.

Odbija se zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

2.

O troškovima će se odlučiti naknadno.

—

poništi odluku Komisije od 26. travnja 2021. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) kojom je Komisija, potvrđujući prethodnu odluku o odbijanju od 3. ožujka 2021., odbila tužiteljev zahtjev za pristup završnom izvješću i njegovim prilozima, koje je sastavio Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) po okončanju istrage OC/2019/0766;

—

naloži Komisiji da dostavi OLAF-ovo izvješće i navedene priloge; i

—

naloži tuženiku snošenje troškova ovog postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju posljedica koje proizlaze iz pristupa OLAF-ovom izvješću.

Tužitelj u tom smislu ističe da pobijanu odluku treba poništiti jer pristup OLAF-ovom izvješću, prema članku 10. stavcima 1., 2. i 4. Uredbe br. 1049/2001 (1), ne može postati „javno dostupan”.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

Tužitelj u tom smislu ističe da je tuženik povrijedio članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe br. 1049/2001, kako ga tumači sudska praksa, u smislu da kada adresat OLAF-ova izvješća namjerava donijeti akte koji negativno utječu na zainteresirane osobe, potonje imaju pravo na pristup izvješću o kojem je riječ.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 i načela proporcionalnosti.

Tužitelj u tom smislu ističe da nikada nije zatražio prijenos osobnih podataka fizičkih osoba, zbog čega su eventualni osobni podaci prisutni u izvješću mogli biti zaštićeni vrlo učestalom radnjom prikrivanja podataka.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj primjeni i pogrešnom tumačenju članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001.

Tužitelj u tom smislu ističe da se pobijanu odluku mora poništiti jer tuženik nije konkretno provjerio je li u ovom slučaju mogao biti odobren djelomični pristup.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.

Tužitelj u tom smislu ističe da tuženik nije pružio nikakvo obrazloženje o primjenjivosti iznimke iz članka 4. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom isključenju javnog interesa za objavljivanje.

Tužitelj u tom smislu ističe da je tuženik pogrešno protumačio pravo na obranu kao puki interes stranke, propustivši uzeti u obzir da je tužitelj, kako bi udovoljio zahtjevu za povrat sredstava Glavne uprave za međunarodnu suradnju i razvoj (DG DEVCO), imao potrebu pristupa OLAF-ovom izvješću.

—

poništi odluku Komisije od 26. travnja 2021. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) kojom je Komisija, potvrđujući prethodnu odluku o odbijanju od 3. ožujka 2021., odbila tužiteljev zahtjev za pristup završnom izvješću i njegovim prilozima, koje je sastavio Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) po okončanju istrage OC/2019/0766;

—

naloži Komisiji da dostavi OLAF-ovo izvješće i navedene priloge; i

—

naloži tuženiku snošenje troškova ovog postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju posljedica koje proizlaze iz pristupa OLAF-ovom izvješću.

Tužitelj u tom smislu ističe da pobijanu odluku treba poništiti jer pristup OLAF-ovom izvješću, prema članku 10. stavcima 1., 2. i 4. Uredbe br. 1049/2001 (1), ne može postati „javno dostupan”.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 2. treće alineje Uredbe br. 1049/2001.

Tužitelj u tom smislu ističe da je tuženik povrijedio članak 4. stavak 2. treću alineju Uredbe br. 1049/2001, kako ga tumači sudska praksa, u smislu da kada adresat OLAF-ova izvješća namjerava donijeti akte koji negativno utječu na zainteresirane osobe, potonje imaju pravo na pristup izvješću o kojem je riječ.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 1049/2001 i načela proporcionalnosti.

Tužitelj u tom smislu ističe da nikada nije zatražio prijenos osobnih podataka fizičkih osoba, zbog čega su eventualni osobni podaci prisutni u izvješću mogli biti zaštićeni vrlo učestalom radnjom prikrivanja podataka.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnoj primjeni i pogrešnom tumačenju članka 4. stavka 6. Uredbe br. 1049/2001.

Tužitelj u tom smislu ističe da se pobijanu odluku mora poništiti jer tuženik nije konkretno provjerio je li u ovom slučaju mogao biti odobren djelomični pristup.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.

Tužitelj u tom smislu ističe da tuženik nije pružio nikakvo obrazloženje o primjenjivosti iznimke iz članka 4. stavka 3. Uredbe br. 1049/2001.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom isključenju javnog interesa za objavljivanje.

Tužitelj u tom smislu ističe da je tuženik pogrešno protumačio pravo na obranu kao puki interes stranke, propustivši uzeti u obzir da je pravo na obranu temelj vladavine prava te, kao takvo, osigurano i zajamčeno zajednici, a ne samo pojedincu.

— i.

naloži Uniji, koju zastupa Komisija, plaćanje zateznih kamata na iznos od 7 175 000 eura po stopi koju utvrđuje Europska središnja banka (ESB) na glavne operacije refinanciranja, koja je bila na snazi prvog kalendarskog dana mjeseca dospijeća, uvećanoj za tri i pol postotna boda, za razdoblje između 9. ožujka 2010. i 14. studenoga 2017., umanjenih za kamate u iznosu od 260 968,15 eura koje je tužitelj već primio, dakle za iznos od 2 222 073,29 eura ili, podredno, plaćanje zateznih kamata izračunatih po kamatnoj stopi koju će Opći sud smatrati primjerenom;

— ii.

naloži Uniji, koju zastupa Komisija, plaćanje zateznih kamata na iznos koji se traži u prethodnoj točki i., za razdoblje između 14. studenoga 2017. i datuma stvarne isplate po stopi koju utvrđuje ESB na glavne operacije refinanciranja, koja je bila na snazi prvog kalendarskog dana mjeseca dospijeća, uvećanoj za tri i pol postotna boda ili, podredno, po kamatnoj stopi koju će Opći sud smatrati primjerenom;

— iii.

podredno u odnosu na prethodnu točku ii., naloži Uniji, koju zastupa Komisija, plaćanje zateznih kamata na iznos koji se traži u točki i. za razdoblje između 2. ožujka 2021. i datuma stvarne isplate po stopi koju utvrđuje ESB na glavne operacije refinanciranja, koja je bila na snazi prvog kalendarskog dana mjeseca dospijeća, uvećanoj za tri i pol postotna boda ili, podredno, po kamatnoj stopi koju će Opći sud smatrati primjerenom;

— iv.

usto, ili podredno, poništi Obavijest Komisije od 30. travnja 2021., Ref. Ares(2021) 2904247;

— v.

naloži Komisiji snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete, temelji se na Komisijinom pogrešnom izvršenju presude od 21. rujna 2017., Ferriera Valsabbia i dr./Komisija (C-86/15 P i C-87/15 P, EU:C:2017:717), protivno članku 266. stavku 1. UFEU-a i članku 41. stavku 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

U tom smislu tužitelj ističe da Komisija nije u cijelosti isplatila zatezne kamate na kaznu koja je naknađena nakon donošenja presude.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na zahtjev za poništenje, temelji se na povredi i pogrešnoj primjeni članaka 266. i 296. UFEU-a. Povreda i pogrešna primjena članka 46. Statuta Suda Europske unije. Nedostatnost obrazloženja dopisa Komisije od 30. travnja 2021. Pogreška koja se tiče prava i očita pogreška u ocjeni.

U tom smislu tužitelj ističe da dopis kojim je Komisija odbila isplatiti podnositeljima zahtjeva zatezne kamate, nije dostatno obrazložen te povrjeđuje načela u području zastare.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na zahtjev za poništenje, temelji se na povredi i pogrešnoj primjeni članaka 266. UFEU-a i Delegirane uredbe (EU) br. 1268/2012 (1).

U tom smislu tužitelj ističe da članak 85.a stavak 2. Uredbe (EZ, Euratom) br. 2342/2002 (2), na koji se Komisija pozvala u svojem dopisu od 30. travnja 2021., u trenutku naknade kazne više nije bio na snazi te stoga nije više bio primjenjiv.

1.

2.

poništi (na temelju članka 263. UFEU-a) dopis Europske komisije (Glavne uprave za proračun) Ares (2021)2904048 od 30. travnja 2021.;

3.

u svakom slučaju, naloži Europskog komisiji snošenje troškova postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitom postupanju Komisije povredom članka 266. stavka 1. UFEU-a (kao i članka 83. Uredbe br. 1268/2012 (1) i/ili, prema potrebi, članka 86. Uredbe br. 2342/2002 (2))

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 46. Statuta i, posljedično, članka 266. stavka 1. UFEU-a (kao i članka 83. Uredbe br. 1268/2012 i/ili, po potrebi, članka 86. Uredbe br. 2342/2002)

—

naloži Uniji, koju zastupa Komisija, da tužitelju isplati iznos od 280 milijuna eura na ime naknade imovinske štete, kao i odgovarajući iznos za naknadu neimovinske štete uzrokovane Odlukom Komisije (EU) 2016/1208 od 23. prosinca 2015. o državnoj potpori SA.39451 (2015/C) (ex 2015/NN) koju je Italija dodijelila banci Tercas;

—

naloži Komisiji snošenje troškova.

1.

Prvi razlog temelji se na nezakonitosti Komisijina postupanja

2.

Drugi razlog temelji se na imovinskoj i neimovinskoj šteti uzrokovanoj tužitelju nezakonitim postupanjem Komisije

—

poništi pobijanu odluku i naloži registraciju spornog žiga u odnosu na sporne proizvode (kao i na preostale proizvode), ili podredno, da predmet vrati EUIPO-u na ponovno odlučivanje;

—

naloži snošenje troškova koji su tužitelju nastali u vezi sa žalbom.

—

povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi Provedbenu odluku Komisije (EU) 2021/988 od 16. lipnja 2021. o isključenju iz financiranja Europske unije određenih rashoda nastalih za države članice u okviru Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) (1), u dijelu u kojem se odnosi na određene rashode Kraljevine Španjolske.

—

naloži Komisiji snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog odnosi se na povredu provjere točnosti izračuna potpore, uključujući primjenu administrativnih kazni (ključna kontrola), pri čemu je Komisijino tumačenje članka 31. stavka 3. Delegirane uredbe br. 640/2014 (2), u vezi s člankom 53. stavkom 4. Delegirane uredbe br. 639/2014 (3), protivno načelu proporcionalnosti.

Taj je tužbeni razlog podijeljen na četiri dijela (A-D):

2.

Drugi tužbeni razlog odnosi se na pravilnu izradu statističkih podataka o kontroli na terenu dovoljne kvalitete (ključna kontrola), uključujući veličinu nasumičnog uzorka i učinkovitost analize rizika, u skladu s člankom 34. Provedbene uredbe br. 809/2014.

—

poništi odluku br. A-001-2021 (konsolidiranu) tuženikova Odbora za žalbe od 28. svibnja 2021. (pobijana odluka),

—

podredno, u slučaju da Sud u cijelosti ne poništi pobijanu odluku, poništi tu odluku u dijelu u kojem se njome potvrđuje dijelove i odredbe tuženikove odluke br. 30/2020 od 30. studenoga 2020.:

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, kojim se tvrdi da je proširenje metodologije za raspodjelu troškova na elemente mreže koji nisu elementi mreže između zona nespojivo sa zahtjevima iz članka 16. stavka 13. Uredbe (EU) 2019/943 (1) i članka 74. Uredbe (EU) 2015/1222 (2). U svakom slučaju nedostaje potrebna pravna osnova. U najmanju ruku je područje primjene metode raspodjele troškova pogrešno izveden iz zahtjeva operativne sigurnosti i načela onečišćivač plaća.

2.

Drugi tužbeni razlog, kojim se tvrdi da zabrana netiranja osobito krši članak 16. stavak 11. i 13. Uredbe (EU) 2019/943. Uz to čini metodu raspodjele troškova samom po sebi proturječnom.

3.

Treći tužbeni razlog, kojim se tvrdi da je tuženikovo utvrđivanje, na temelju vlastitih kriterija, privremene razine tolerancije za legitimne tokove petlje formalno i materijalno u suprotnosti s pravom Unije. Formalno, tuženik krši odgovornost operatora prijenosnog sustava i nacionalnih regulatornih tijela za utvrđivanje razine tolerancije. Osim toga, on utvrđuje privremenu razinu tolerancije, iako nedostaje analiza razine legitimnih tokova petlje od strane operatora prijenosnog sustava koja se zahtijeva prema članku 16. stavku 13. podstavku 2. Uredbe (EU) 2019/94. U materijalnom smislu, metoda raspodjele troškova krši zahtjev utvrđen u članku 16. stavku 13. podstavku 2. Uredbe (EU) 2019/943 o definiranju pojedinačnih razina tolerancije za „svaku pojedinačnu granicu zone trgovanja” utvrđivanjem jedinstvene razine koja je jednako podijeljena između zona trgovanja tokova petlje. U najmanju ruku utvrđenoj privremenoj razini tolerancije nedostaje potrebna pravna osnova.

4.

Četvrti tužbeni razlog, kojim se tvrdi da prioritetna uporaba tokova petlje nad unutarnjim tokovima na kojima se temelji metoda raspodjele troškova radi utvrđivanja uzroka zagušenja mreže krši članak 16. stavak 13. Uredbe (EU) 2019/943. Osim toga, postavlja pogrešne poticaje. Također je nespojiva s načelom pravičnosti i zabranom diskriminacije.

5.

Peti tužbeni razlog, kojim se tvrdi da je metoda raspodjele troškova suprotna pravu Unije barem na temelju provođenja opće ocjene koja se zahtjeva. Široko područje primjene, zabrana netiranja, pogrešna razina tolerancije i davanje prednosti tokovima petlje u odnosu na unutarnje tokove međusobno su povezani i međusobno se potenciraju. U najmanju ruku gledano u cjelini, doveli su do kršenja načela onečišćivač plaća, zabrane diskriminacije i načela pravičnosti. Osim toga, metoda raspodjele troškova nespojiva je, barem po svom ukupnom učinku, sa ciljem Unije koji je povećati udio obnovljivih izvora energije. Općenito, metoda raspodjele troškova je nerazmjerna i u svakom slučaju nema potrebnu pravnu osnovu.

6.

Šesti tužbeni razlog, kojim se tvrdi da je bezuvjetna obveza operatora prijenosnog sustava sadržana u metodi raspodjele troškova da u roku od dvanaest mjeseci od implementacije metode raspodjele troškova izradi prijedloge promjena i dostavi ih regulatornim tijelima na odobrenje krši članak 16. stavak 13. Uredbe (EU) 2019/943 i čl. 74. stavak 6. točku (b) u vezi s člankom 9. stavkom 13. Uredbe (EU) 2015/1222.

—

poništi Provedbenu odluku Komisije (EU) 2021/988 оd 16. lipnja 2021. o isključenju iz financiranja Europske unije određenih rashoda nastalih za države članice u okviru Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) (1) u dijelu u kojem se odnosi na Mađarsku i isključuje iz financiranja Unije potpore u okviru Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj za financijske godine 2016. do 2019. zbog nedostatka ključne kontrole (Ruralni razvoj EPFRR — mjere u šumarstvu).

—

naloži Komisiji snošenje troškova.

—

poništi Provedbenu odluku Komisije (EU) 2021/988 оd 16. lipnja 2021. o isključenju iz financiranja Europske unije određenih rashoda nastalih za države članice u okviru Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EFJP) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) (1), (priopćeno pod brojem dokumenta C(2021) 4118), u dijelu u kojem se odnosi na Kraljevinu Španjolsku u okviru istrage koja se odnosi na Agenciju za plaćanje Baskije, spis br. AA/2018/003/ES/RLF u pogledu neto iznosa od 2 056 473,43 eura.

—

naloži Komisiji snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog odnosi se na to da je paušalni ispravak određen u neto iznosu od 2 056 473,43 eura protivan članku 5. Delegirane uredbe (EU) br. 640/2014 (2) i člancima 28. i 29. Provedbene uredbe (EU) br. 809/2014 (3). Komisija je počinila očitu pogrešku kada je ocijenila nedostatak u kontroli ključnim za učinkovitost unakrsnih provjera i kakvoće geografskog informacijskog sustava za identifikaciju poljoprivrednih parcela (GISIPP).

Komisija je pomiješala konkretna odstupanja utvrđena u postupku računalne provjere fotointerpretacije koja odgovara sustavu GISIPP i naknadnim provjerama in situ koje se odnose na četiri nasumično odabrane parcele, s rezultatima programiranih provjera na terenu koje odgovaraju provjerama parcela s pro rata koeficijentom dopuštenosti u 2016., 2017. i 2018. godini, provedenima u okviru plana mjera radi poboljšanja ažuriranja GISIPP-a. Iako se radi o različitim i odvojenim ažuriranjima, Komisija je došla do zajedničkog zaključka ekstrapoliranjem rezultata jednog i drugog ažuriranja kako bi primijenila pobijani ispravak koji tužitelj smatra pogrešnim i neproporcionalnim.

2.

Drugi tužbeni razlog odnosi se na Komisijinu povredu smjernica za izračun financijskih ispravaka u okviru postupaka potvrde o sukladnosti i financijskog poravnanja računa (C(2015) 3675, od 8. lipnja 2015.), iz kojih proizlazi da je paušalni ispravak neopravdan s obzirom na to da nije bilo nedostataka u unakrsnim provjerama i da je rizik Fonda zbog nedostataka u kontrolama na terenu bio kvantificiran u okviru postupka. Tužitelj, osim što tvrdi da nije bilo nedostataka u unakrsnim provjerama koje bi opravdale primijenjeni ispravak, smatra da je u pogledu kontrola na terenu Komisija pogrešno primijenila paušalni ispravak jer je rizik za Fond bio identificiran i kvantificiran u okviru postupka.

—

poništi pobijanu odluku;

—

izmijeni pobijanu odluku na način da:

—

naloži podnositelju zahtjeva za proglašenje ništavosti da snosi tužiteljeve troškove i pristojbe.

—

povreda načela istaknutih u presudi od 24. ožujka 2021., Lego/EUIPO – Delta Sport Handelskontor (Kocke za gradnju iz kompleta igrački za gradnju) (T-515/19, neobjavljena, EU:T:2021:155);

—

povreda načela istaknutih u presudi od 8. ožujka 2018, DOCERAM (C-395/16, EU:C:2018:172);

—

povreda članka 8. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002;

—

pogrešno tumačenje prijave patenta EP 3 005 948 A2 i tužiteljeve višestruke prijave dizajna br. 1 431 829-0001-0010.