1.

Članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena treba tumačiti na način da mu se ne protive nacionalni propisi i kolektivni ugovori koji propisuju odobravanje broja dana plaćenog godišnjeg odmora koji prelazi najkraće razdoblje od četiri tjedna, propisano navedenom odredbom, pri čemu se isključuje prenošenje tih dana godišnjeg odmora zbog bolesti.

2.

Članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima u vezi s njezinim člankom 51. stavkom 1. treba tumačiti na način da se ne primjenjuje kada postoje takvi nacionalni propisi i kolektivni ugovori.

1.

Odredbu nacionalnog prava poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku – koja doslovno preuzima odredbe članka 13. stavka 1. točke (d) Uredbe (EZ) br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni uredbi Vijeća (EEZ) br. 3821/85 i (EZ) br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 165/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. – s obzirom na to da se primjenjuje na vozila najveće dopuštene mase od 2,8 do 3,5 tona, koja stoga nisu obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 561/2006, treba tumačiti isključivo na temelju prava Unije kako ga tumači Sud, kada su te odredbe u skladu s nacionalnim pravom postale izravno i bezuvjetno primjenjive na takva vozila.

2.

Članak 13. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 561/2006, kako je izmijenjena Uredbom br. 165/2014, treba tumačiti na način da se iznimka koju predviđa odnosi samo na ona vozila ili kombinacije vozila koja se isključivo koriste tijekom određenog prijevoza u svrhu isporuke pošiljki u sklopu univerzalne poštanske usluge.

3.

Članak 3. stavak 1. Direktive 97/67/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. prosinca 1997. o zajedničkim pravilima za razvoj unutarnjeg tržišta poštanskih usluga u Zajednici i poboljšanje kvalitete usluga, kako je izmijenjena Direktivom 2008/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. veljače 2008., treba tumačiti na način da je činjenica da se u vezi s poštanskom pošiljkom pružaju dodatne usluge – poput preuzimanja s vremenskim ograničenjem ili bez njega, provjere dobi primatelja, plaćanja pouzećem, vozarine na teret primatelja do 31,5 kilograma, prosljeđivanja pošte, povratnice te odabira dana i odabira vremena – prepreka tomu da se ona kvalificira kao pošiljka „u sklopu univerzalne usluge” na temelju te odredbe i stoga kao pošiljka dostavljena „u sklopu univerzalne usluge” u svrhu primjene iznimke predviđene člankom 13. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 561/2006, kako je izmijenjena Uredbom br. 165/2014.

1.

Direktivu 2009/12/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2009. o naknadama zračnih luka, osobito njezin članak 3., članak 6. stavak 5. točku (a) i njezin članak 11. stavke 1. i 7., treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalna odredba kojom se upravnom tijelu zračne luke dopušta da s korisnikom zračne luke odredi naknade koje se razlikuju od onih koje je utvrdio taj subjekt i koje je odobrilo neovisno nadzorno tijelo u smislu te direktive.

2.

Direktivu 2009/12/EZ treba tumačiti na način da joj se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem korisnik zračne luke ne može izravno osporavati odluku neovisnog nadzornog tijela o odobrenju sustava naknada zračne luke, ali može podnijeti tužbu protiv upravnog tijela zračne luke pred građanskim sudom i tom prilikom isticati samo to da naknada utvrđena sustavom naknada zračne luke, koju taj korisnik mora platiti, nije pravična.

1.

Nije potrebno odgovoriti na pitanja koja je postavila Izba Pracy i Ubezpieczeń Społecznych (Vijeće za radno pravo i pravo socijalnog osiguranja) Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud, Poljska) u predmetu C-585/18, ni na prvo pitanje koje je taj sud postavio u predmetima C-624/18 i C-625/18.

2.

Na drugo i treće pitanje koje je taj sud postavio u predmetima C-624/18 i C-625/18 valja odgovoriti na sljedeći način:

1.

Žalba se odbija.

2.

Portugalskoj Republici nalaže se snošenje troškova.

1.

Obuhvaća li pojam školskog ili sveučilišnog obrazovanja u smislu članka 132. stavka 1. točaka (i) i (j) Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (1) i poduku plivanja?

2.

Može li priznavanje organizacije u smislu članka 132. stavka 1. točke (i) Direktive 2006/112 kao organizacije s ciljem sličnim onomu koji imaju subjekti javnog prava koji osiguravaju obrazovanje djece ili mladih, školsko ili sveučilišno obrazovanje, stjecanje stručne kvalifikacije ili prekvalifikaciju proizlaziti iz toga da je u slučaju poduke koja se daje u toj organizaciji riječ o učenju temeljne vještine (ovdje: plivanje)?

3.

U slučaju niječnog odgovora na drugo pitanje: zahtijeva li porezno izuzeće u skladu s člankom 132. stavkom 1. točkom (j) Direktive 2006/112 to da je porezni obveznik fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost?

1.

Treba li članak 59.a točku (b) Direktive 2006/112/EZ (1) u verziji članka 2. Direktive 2008/8/EZ (2) tumačiti na način da se korištenjem roaminga u državi članici u obliku pristupa tuzemnoj pokretnoj mreži, kako bi „krajnji korisnik koji nije porezni obveznik”, koji se privremeno nalazi u tuzemstvu, ostvario ulazne i izlazne veze, [usluge] „koriste i uživaju”, čime se opravdava premještanje mjesta isporuke iz treće zemlje u tu državu članicu iako i operater mobilne telefonije kao i krajnji korisnik nemaju poslovni nastan unutar Zajednice te krajnji korisnik nema niti prebivalište ili uobičajeno boravište na području Zajednice?

2.

Treba li članak 59.a točku (b) Direktive 2006/112/EZ u verziji članka 2. Direktive 2008/8/EZ tumačiti na način da se mjesto telekomunikacijskih usluga kao što je navedeno u prvom pitanju, koje se u skladu s člankom 59. Direktive 2006/112/EZ u verziji iz članka 2. Direktive 2008/8/EZ nalaze izvan Zajednice, može premjestiti na područje države članice iako i operater mobilne telefonije kao i krajnji korisnik nemaju poslovni nastan na području Zajednice te krajnji korisnik nema niti prebivalište ili uobičajeno boravište na području Zajednice, samo zato što telekomunikacijske usluge u trećoj državi ne podliježu davanju koje je usporedivo s porezom na dodanu vrijednost prema pravu Unije?

1.

Je li u slučaju protutužbe za opoziv žiga EU-a koja je podnesena prije isteka razdoblja neuporabe od pet godina pravilima Uredbe o žigu Zajednice i Uredbe o žigu Unije obuhvaćeno utvrđenje datuma mjerodavnog za izračun razdoblja neuporabe u okviru primjene članka 51. stavka 1. točke (a) Uredbe o žigu Zajednice (1) i članka 58. stavka 1. točke (a) Uredbe o žigu Unije (2)?

2.

Ako odgovor na prvo prethodno pitanje bude potvrdan: treba li pri izračunu razdoblja neuporabe u skladu s člankom 51. stavkom 1. točkom (a) Uredbe o žigu Zajednice i člankom 58. stavkom 1. točkom (a) Uredbe o žigu Unije u slučaju protutužbe za opoziv žiga EU-a koja je podnesena prije isteka razdoblja od pet godina neuporabe uzeti u obzir datum podnošenja protutužbe ili datum posljednje rasprave u žalbenom postupku?

1.

Treba li članak 14. stavak 3. Direktive (EU) 2011/83 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. (1) s obzirom na uvodnu izjavu 50. Direktive 2011/83 tumačiti na način da „iznos koji je razmjeran onom što je isporučeno do trenutka kad je potrošač obavijestio trgovca o ostvarenju prava odustajanja, u odnosu na puno pokriće ugovora” i koji potrošač treba platiti, kada je riječ o ugovoru u skladu s kojim ne postoji obveza pružanja jedinstvene usluge, nego postoji ukupna usluga koja se sastoji od nekoliko zasebnih usluga, treba izračunati samo razmjerno vremenu ako se zasebne usluge pružaju u različito vrijeme, iako potrošač ukupnu uslugu plaća razmjerno vremenu?

2.

Treba li članak 14. stavak 3. Direktive 2011/83 tumačiti na način da „iznos koji je razmjeran onom što je isporučeno do trenutka kad je potrošač obavijestio trgovca o ostvarenju prava odustajanja, u odnosu na puno pokriće ugovora” i koji potrošač treba platiti valja izračunati samo razmjerno vremenu čak i kada se (zasebna) usluga pruža kontinuirano, ali na početku ugovornog razdoblja ima višu ili nižu vrijednost za potrošača?

3.

Treba li članak 2. točku 11. Direktive 2011/83 i članak 2. točku 1. Direktive (EU) 2019/770 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. (2) tumačiti na način da „digitalni sadržaj” u smislu članka 2. točke 11. Direktive 2011/83 i članka 2. točke 1. Direktive 2019/770 mogu sačinjavati i one datoteke koje se isporučuju kao zasebna usluga u okviru ukupne usluge koja se prvenstveno izvršava kao „digitalna usluga” u smislu članka 2. točke 2. Direktive 2019/770, što dovodi do toga da poduzetnik na temelju članka 16. točke (m) Direktive 2011/83 može dovesti do prestanka prava odustajanja u pogledu zasebne usluge, ali potrošač može, ako poduzetnik u tome ne uspije, u cijelosti opozvati ugovor i, s obzirom na članak 14. stavak 4. točku (b) podtočku ii. Direktive 2011/83, ne treba platiti nikakvu kompenzaciju za te zasebne usluge?

4.

Treba li članak 14. stavak 3. Direktive 2011/83 s obzirom na uvodnu izjavu 50. Direktive 2011/83 tumačiti na način da je ukupna cijena za neku uslugu koja je utvrđena ugovorom, u smislu članka 14. stavka 3. treće rečenice Direktive 2011/83 „prevelika” ako je ta cijena znatno viša od ukupne cijene dogovorene s drugim potrošačem za istovjetnu uslugu istog poduzetnika, za isto ugovorno razdoblje i, osim toga, pod istim okvirnim uvjetima?

1.

Treba li članak 5. stavak 2. drugu rečenicu točku (a) Uredbe (EZ) br. 715/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2007. o homologaciji tipa motornih vozila u odnosu na emisije iz lakih osobnih i gospodarskih vozila (Euro 5 i Euro 6) i pristupu podacima za popravke i održavanje vozila (1) tumačiti i primijeniti na način da je uporaba poremećajnih uređaja u smislu te norme potrebna isključivo ako se ni uporabom najsuvremenije tehnologije dostupne u vrijeme dobivanja homologacije tipa za dotični model vozila nisu mogli osigurati zaštita motora od oštećenja ili od prometne nezgode i sigurno djelovanje vozila?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo prethodno pitanje:

U slučaju niječnog odgovora na prvo prethodno pitanje:

1.

Obuhvaća li opseg pojma „usluge restorana” na koju se primjenjuje snižena stopa PDV-a [članak 98. stavak 2. u vezi s točkom 12.a Priloga III. Direktivi Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (1) u vezi s člankom 6. Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 282/2011 od 15. ožujka 2011. o utvrđivanju provedbenih mjera za Direktivu 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (2) prodaju gotovih jela u okolnostima poput onih u sporu koji se vodi pred nacionalnim sudom, odnosno u situaciji u kojoj prodavatelj:

2.

Je li za odgovor na prvo pitanje od ključne važnosti način pripreme jela koji se prije svega sastoji od termičke obrade određenih poluproizvoda i sastavljanja gotovih jela od poluproizvoda?

3.

Je li za odgovor na prvo pitanje dovoljno da kupac ima mogućnost korištenja ponuđene infrastrukture ili valja utvrditi da sa stajališta prosječnog kupca taj element predstavlja ključni dio usluge?

1.

Predstavljaju li plaćanja koja kupac robe, ovisno o svojim prihodima, izvršava jednom godišnje tijekom četiri godine pored kupoprodajne cijene kako bi

smio prodavati robu, tantijeme ili licencijske naknade u smislu članka 32. stavka 1. točke (c) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (CZ) (1), koje se u skladu s člankom 32. stavkom 5. točkom (b) CZ-a u vezi s člankom 157. stavkom 2. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Carinskog zakonika (2) (Provedbena uredba) dodaju cijeni koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti za uvezenu robu?

2.

Trebaju li se, prema potrebi, takve naknade dodati isključivo razmjerno cijeni koja je stvarno plaćena ili koju treba platiti za uvezenu robu te, ako da, prema kojem kriteriju?

1.

2.

1.

Je li u slučaju štrajka riječ o otkazivanju ili dužem kašnjenju leta u dolasku do kojeg je došlo zbog izvanrednih okolnosti u smislu članka 5. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 261/2004 (1), čak i ako štrajk nije izravno utjecao na sporni let koji se mogao izvesti kako je predviđeno redom letenja, ali zbog mjera reorganizacije plana letenja koje provodi zračni prijevoznik zbog štrajka (u ovom slučaju: korištenje zrakoplova namijenjenog letu radi uklanjanja posljedica štrajka) dođe do otkazivanja, odnosno kašnjenja?

2.

U slučaju da se zračni prijevoznik također može osloboditi odgovornosti u pogledu mjere reorganizacije:

je li relevantno da se mjera reorganizacije poduzela prije početka štrajka, kada još nije bilo moguće predvidjeti na koji će let u konačnici utjecati mjere u okviru štrajka, ili se oslobođenje od odgovornosti može uzeti u obzir i ako je plan letenja reorganiziran tek tijekom štrajka ili nakon štrajka i već je bilo jasno da štrajk nije izravno utjecao na sporni let?

1.

Treba li članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (1) tumačiti na način da se nadležnost temeljena na središtu interesa primjenjuje u predmetu povodom tužbe fizičke osobe za zaštitu njezinih prava osobnosti u slučaju kada objava na internetu određena kao povreda tih prava ne sadržava informacije koje se izravno ili neizravno odnose na tu osobu, ali sadržava informacije ili tvrdnje koje upućuju na kažnjivo ponašanje kolektiva kojemu pripada tužitelj (u konkretnim okolnostima ovog predmeta: naroda) s kojima tužitelj povezuje povredu njegovih prava osobnosti?

2.

Treba li u predmetu za imovinsku i neimovinsku zaštitu prava osobnosti od povreda na internetu, prilikom ocjene sudske nadležnosti iz članka 7. točke 2. Uredbe [[omissis] br. 1215/2012 [omissis]], odnosno prilikom ocjene je li nacionalni sud sud mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja, uzeti u obzir elemente kao što su:

1.

Predstavlja li usluga stavljanja novčanih sredstava na raspolaganje od strane tužitelja, koji nije financijska institucija, uz jednokratnu naknadu od 1 % uslugu koja se može smatrati „odobravanje i ugovaranje kredita i upravljanje kreditom od strane osobe koja ga odobrava” u smislu odredbe članka 135. [stavka 1. točke] (b) PDV Direktive (1), unatoč činjenici da tužitelj nije u ugovoru naveden formalno kao zajmodavac?

2.

Smatra li se mjenica, odnosno vrijednosni papir koji sadrži obvezu izdavatelja da isplati određeni novčani iznos osobi koja je naznačena vjerovnikom u tom vrijednosnom papiru ili osobi koja je taj vrijednosni papir kasnije stekla na zakonom propisan način[,] „drugim utrživim instrumentom” u smislu članka 135. stavka l. [točke] (d) PDV Direktive?

3.

Predstavlja li usluga tužitelja kojom je tužitelj, uz novčanu naknadu od 1 % koju je primio od izdavatelja mjenice, pribavlj[e]nu mjenicu prenio na faktoring društvo, a iznos dobiven od faktoring društva prenio na izdavatelja mjenice i pri tome jamčio faktoring društvu da će izdavatelj mjenice isplatiti obvezu po mjenici po njezinom dospijeću:

1.

Predstavlja li okolnost da nacionalni sud ima znatno veće radno opterećenje od ostalih sudova istog stupnja i da su suci tog suda zbog toga onemogućeni istovremeno ispitivati dostavljene isprave na temelju kojih valja naložiti privremenu ovrhu ili na temelju kojih se istu može naložiti i donositi odluke u razumnom roku, sama po sebi povredu prava Unije koje se odnosi na zaštitu potrošača ili drugih temeljnih prava?

2.

Treba li nacionalni sud odbiti donošenje odluka koje mogu dovesti do ovrhe ako potrošač protiv njih ne uloži prigovor, u slučaju da taj sud ozbiljno sumnja na to da se zahtjev temelji na nepoštenom uvjetu u potrošačkom ugovoru, ako spis predmeta ne sadržava uvjerljive dokaze u tom smislu?

3.

Ako je odgovor na drugo pitanje negativan, je li dopušteno da nacionalni sud, ako ima takvu sumnju, zatraži dodatne dokaze od ugovorne strane koja je pružatelj usluga, iako taj sud, prema nacionalnom pravu, nema takvu ovlast u okviru postupka u kojem se donosi eventualno ovršna odluka, sve dok dužnik ne uloži prigovor?

4.

Primjenjuju li se zahtjevi prava Unije u vezi s direktivama o usklađivanju potrošačkog prava u pogledu toga da nacionalni sud po službenoj dužnosti treba utvrditi određene okolnosti i u slučajevima kada nacionalni zakonodavac potrošačima nudi dodatnu zaštitu (više prava) nacionalnim zakonom kojim se prenosi odredba direktive kojom se dopušta takva veća zaštita?ž

1.

Proizlazi li iz tumačenja članka 5. stavka 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom te članka [2.] stavaka 1., 2. i 3. kao i članka 4. stavka 1. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (1) zaključak da osoba bez vida može obavljati poslove suca porotnika i sudjelovati u kaznenim postupcima, ili:

2.

Je li konkretan invaliditet trajno slijepe osobe značajka koja predstavlja stvaran i odlučujući uvjet u pogledu djelatnosti suca porotnika, čije postojanje opravdava različito postupanje i ne dovodi do diskriminacije na temelju značajke „invaliditeta”?

—

ukine presudu Općeg suda od 10. rujna 2019. u predmetu T 883/16;

—

vrati predmet T 883/16 Općem sudu Europske unije na ponovno suđenje;

—

odredi da će se odluka o troškovima postupka donijeti naknadno.

1.

Prvi žalbeni razlog: načelo energetske solidarnosti nije pravni kriterij, iz njega ne proizlaze nikakve obveze postupanja za izvršna tijela

Načelo energetske solidarnosti iz članka 194. UFEU-a je kao opće načelo samo politički pojam, a ne pravni kriterij.

Iz načela energetske solidarnosti u primarnom zakonodavstvu ne mogu proizlaziti nikakva konkretna prava i obveze za Uniju i/ili države članice. Osobito, iz tog apstraktnog načela ne proizlaze obveze za izvršna tijela, poput primjerice obveze ispitivanja za Europsku komisiju u okviru njezina odlučivanja.

Zbog apstraktnosti i neodređenosti pojam energetske solidarnosti ne podliježe sudskom nadzoru.

2.

Drugi žalbeni razlog: načelo energetske solidarnosti nije bilo primjenjivo u ovom slučaju

Načelo energetske solidarnosti je samo izvanredni mehanizam koji se primjenjuje isključivo u iznimnim situacijama i uz stroge pretpostavke te se upravo ne treba uzimati u obzir prilikom donošenja svake odluke Europske komisije.

Nisu ispunjene pretpostavke za primjenu izvanrednog mehanizma u slučaju sporne Odluke 2016 C(2016)6950 Europske komisije.

3.

Treći žalbeni razlog: Europska komisija uzela je u obzir načelo energetske solidarnosti

Ako se načelo energetske solidarnosti uopće primjenjuje na spornu odluku 2016 C(2016)6950 Europske komisije (quod non), Europska komisija uzela je u obzir to načelo prilikom donošenja odluke:

Europska komisija je prilikom donošenja odluke uzela u obzir učinke na poljsko kao i europsko tržište plina u cjelini.

Pri ispitivanju pretpostavki iz članka 36. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/73/EZ trebalo je uzeti u obzir samo poštivanje sigurnosti opskrbe kao izraza načela energetske solidarnosti.

Sigurnost opskrbe Poljske nije bila i nije ugrožena.

4.

Četvrti žalbeni razlog: načelo energetske solidarnosti nije trebalo izričito navesti u Odluci

U spornoj Odluci 2016 C(2016)6950 nije trebalo izričito navesti sve razloge za odluku Europske komisije. Ne postoje postupovni zahtjevi o tome u kojem opsegu europska uprava mora obrazložiti svoje odluke.

Iz obrazloženja upravnih mjera mora biti razvidan samo cilj koji se nastoji postići mjerom, međutim, ono ne mora sadržavati i sve činjenično i pravno relevantne elemente.

Zakonitost odluka Europske komisije ne može ovisiti o tome jesu li u odluci sadržani određeni pojmovi.

5.

Peti žalbeni razlog: sporna Odluka 2016 C(2016)6950 ne može se ukinuti samo zbog navodne formalne pogreške

Čak i ako bi sporna Odluka 2016 C(2016)6950 bila formalno nezakonita (quod non), to ne bi dovelo do poništenja odluke jer se materijalno pravilne odluke u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a u načelu ne mogu poništiti samo zbog eventualnih formalnih pogrešaka.

—

ukine presudu Općeg suda u predmetu T-629/17;

—

poništi Provedbenu odluku Komisije C (2017) 4682;

—

Komisiji naloži snošenje troškova postupka.

1.

Tužba se odbija.

2.

Društvo Yieh United Steel Corp. snosit će, osim vlastitih troškova, i troškove Europske komisije i udruženja Eurofer, Association européenne de l’acier, ASBL.

1.

Poništavaju se izvješće o ocjeni Ralpha Pethkea koje se odnosi na 2016. godinu i odluka upravnog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 18. listopada 2017. o odbijanju žalbe koju je podnio R. Pethke.

2.

EUIPO-u se nalaže snošenje vlastitih troškova kao i onih R. Pethkea.

1.

Tužba se odbija.

2.

Društvu Dr. August Wolff GmbH & Co. KG Arzneimittel nalaže se snošenje vlastitih troškova kao i troškova Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) i društva Faes Farma, SA, uključujući troškove koje je potonje društvo imalo pred žalbenim vijećem EUIPO-a.

1.

Tužba se odbija.

2.

Društvu Hästens Sängar AB nalaže se snošenje troškova.

1.

Tužba se odbija.

2.

Društvu Soundio A/S nalaže se snošenje troškova.

1.

Poništava se Odluka glavnog tajnika Europskog parlamenta od 4. listopada 2018. o povratu, od Joëlle Mélin, iznosa od 130 339,35 eura nepravilno isplaćenog na ime parlamentarne pomoći te pripadajuća obavijest o terećenju od 10. listopada 2018.

2.

Parlamentu se nalaže snošenje troškova.

1.

Poništava se odluka četvrtog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 22. listopada 2018. (predmet R 572/2018-4).

2.

EUIPO će snositi vlastite troškove kao i troškove društva Runnebaum Invest GmbH.

3.

Društvo Berg Toys Beheer BV snosit će vlastite troškove.

1.

Obustavlja se postupak po tužbi.

2.

Društvima Pyke Srl i Paglieri SpA nalaže se da snose vlastite troškove kao i da svaki snosi polovicu troškova Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO).

1.

Odbija se zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

2.

O troškovima će se odlučiti naknadno.

—

poništi ESB-ovu odluku od 15. kolovoza 2019. o tome da banka X propada ili da će vjerojatno propasti; i

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da ESB nije bio nadležan za donošenje pobijane odluke.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijana odluka nedopustiva vrsta odluke.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je ESB iskrivio činjenice i povrijedio svoju obvezu nepristrane i objektivne ocjene svih relevantnih činjenica.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka sadržava postupovnu pogrešku jer se temelji na nezakonitom nadzoru na licu mjesta.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijanom odlukom povrijeđeno načelo proporcionalnosti.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka ne sadržava primjereno obrazloženje.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da su povrijeđenom odlukom povrijeđena prava tužiteljâ na saslušanje.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se pobijana odluka temelji na ESB-ovom nezakonitom prigovoru stjecanja banke X.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijanom odlukom povrijeđeno načelo jednakog postupanja.

10.

Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da su pobijanom odlukom povrijeđena načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja.

11.

Jedanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijanom odlukom povrijeđeno načelo nemo auditur.

12.

Dvanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka sadržava postupovnu pogrešku jer ESB nije poduzeo primjerene korake da ukloni utjecaj dužnosnikâ u sukobu interesa.

13.

Trinaesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je ESB počinio zlouporabu ovlasti.

—

poništi SRB-ovu odluku od 15. kolovoza 2019. u pogledu banke X, koja je objavljena putem priopćenja za medije i obavijesti u kojoj je sažeta odluka od istog datuma;

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da SRB nije bio nadležan za donošenje pobijane odluke.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijana odluka nedopustiva vrsta odluke.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka sadržava brojne pogreške u vezi s ESB-ovom ocjenom „propasti ili vjerojatne propasti” (FOLTF).

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka sadržava brojne pogreške u vezi sa SRB-ovim daljnjim odlukama.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka sadržava postupovnu pogrešku jer se temelji na nezakonitom nadzoru na licu mjesta.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijanom odlukom povrijeđeno načelo proporcionalnosti.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka ne sadržava primjereno obrazloženje.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da su pobijanom odlukom povrijeđena prava na saslušanje tužiteljâ.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se pobijana odluka temelji na ESB-ovom nezakonitom prigovoru stjecanja banke X.

10.

Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijanom odlukom povrijeđeno načelo jednakog postupanja.

11.

Jedanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da su pobijanom odlukom povrijeđena načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja.

12.

Dvanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se pobijanom odlukom ne uzima u obzir da je tužiteljev položaj u velikoj mjeri posljedica ESB-ova nezakonitog postupanja.

13.

Trinaesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka sadržava postupovnu pogrešku jer se temelji na ESB-ovoj ocjeni, a ESB nije poduzeo primjerene korake da ukloni utjecaj dužnosnikâ u sukobu interesa.

14.

Četrnaesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je SRB počinio zlouporabu ovlasti.

—

poništi Odluku Komisije C(2019) 2526 final od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896;

—

podredno, poništi članak 2. pobijane odluke u mjeri u kojoj se odnosi na tužitelja;

—

naloži Komisiji snošenje tužiteljevih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti članka 1. pobijane odluke iz sljedećih razloga, u mjeri u kojoj se odnosi na utvrđenje da je Group Financing Exemption (GFE) (izuzeće financiranja unutar grupacija) (ekonomska) prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a, koja osobito proizlazi iz:

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti članka 1. pobijane odluke, u mjeri u kojoj se odnosi na utvrđenje da je izuzeće financiranja unutar grupacija (GFE) selektivna prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a, koja osobito proizlazi iz sljedećih činjenica:

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti članka 2. pobijane odluke zbog kršenja legitimnih očekivanja i povrede načela pravne sigurnosti i proporcionalnosti. Podredno, navodi se da se povrat treba naložiti u odnosu na svaku potporu dodijeljenu izuzećem financiranja unutar grupacija (GFE) prije 24. studenoga 2017., kada je Komisija objavila svoju odluku o pokretanju postupka.

—

poništi u cijelosti Odluku Komisije C(2019) 2526 final od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu CFC Group Financing Exemption (izuzeće financiranja unutar grupacija kontroliranih stranih društava), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja;

—

podredno, naloži da se, u određivanju iznosa potpore koji treba vratiti, gubici, olakšice i izuzeća koja su bila dostupna tužitelju (automatski, po zahtjevu ili izborom) u vrijeme kad je zahtijevao izuzeće financiranja unutar grupacija (GFE) ili koja su mogla biti dostupna tužitelju u to vrijeme (kao grupna olakšica ili drugačije) da on nije zahtijevao GFE, trebaju u svakom slučaju uzeti u obzir čak i ako tužitelj više nema pravo na te gubitke, olakšice ili izuzeća jer je rok za zahtijevanje ili korištenje njime istekao u skladu s pravom Ujedinjene Kraljevine; i

—

naloži tuženiku snošenje tužiteljevih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da tuženik nije utvrdio da izuzeće financiranja unutar grupacija (GFE) predstavlja prednost. Tužitelj tvrdi da tuženik nije dokazao postojanje prednosti u svakom od slučajeva u kojima se GFE zahtijevao. Nadalje, tužitelj navodi da je izabrao zahtijevati izuzeće financiranja unutar grupacija (GFE), a da pritom nije razmatrao je li njegova odgovornost mogla biti manja da je proveo analizu putem testa značajne dužnosti zaposlenika iz odjeljka 371EB poglavlja 5. dijela 9.A Taxation (International and Other Provisions) Acta 2010 (Zakon o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010.).

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da nije bilo državne intervencije ili intervencije putem državnih sredstava. Tužitelj navodi da tuženik nije dokazao da je zahtijevanje izuzeća financiranja unutar grupacija (GFE) zasigurno dovelo do smanjenja obveze u pogledu britanskog poreza na dobit..

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da izuzeće financiranja unutar grupacija (GFE) ne pogoduje određenim poduzećima ili proizvodnji određenih dobara. Tužitelj tvrdi da je tuženik počinio pogrešku time što:

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da GFE ne utječe na trgovinu među državama članicama. Tužitelj tvrdi da je Komisija počinila pogrešku zaključivši da GFE može utjecati na odabire multinacionalnih grupacija u odnosu na lokaciju njihovih financijskih funkcija grupacije i njihovog sjedišta unutar Unije.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da GFE ne narušava niti prijeti narušavanju tržišnog natjecanja. Tužitelj tvrdi da Komisija nije dokazala da je zahtijevanje GFE-a zasigurno dovelo do smanjenja obveze britanskog poreza na dobit.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da bi povrat navodne potpore bio protivan općim načelima prava Unije. Tužitelj tvrdi da testu značajnih dužnosti zaposlenika nedostaje pravna sigurnost, da je Ujedinjena Kraljevina imala marginu prosudbe da riješi tu nesigurnost i da je tuženik povrijedio svoju dužnost da provede potpunu analizu svih relevantnih čimbenika. Tuženik je nalaganjem povrata potpore postupio protivno članku 16. stavku 1. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 (1) koji zabranjuje povrat potpore ako bi povrat bio protivan općem načelu prava Unije.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da bi selektivna prednost bila otklonjena i da se ne bi tražio nikakav povrat kada bi Ujedinjena Kraljevina naknadno proširila GFE na uzlazno kreditiranje i kreditiranje treće strane. Tužitelj tvrdi da tuženik nije prepoznao da bi poduzimanje takve radnje otklonilo svaku selektivnu prednost (pretpostavljajući na trenutak da ona postoji) i u tom slučaju ne bi bilo nezakonite državne potpore koju treba vratiti u skladu s pravom Unije.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se, pri određivanju iznosa potpore koji treba vratiti, gubici, olakšice ili izuzeća koji su bili dostupni tužitelju (putem zahtjeva, izbora ili automatski) u vrijeme kad je zahtijevao GFE ili koji su trebali biti dostupni u to vrijeme da tužitelj nije zahtijevao GFE, trebaju uzeti u obzir čak i ako je pravo na te gubitke, olakšice ili izuzeća sad zastarjelo prema pravu Ujedinjene Kraljevine. Tužitelj tvrdi da je to pravilno tumačenje uvodne izjave 203. pobijane odluke, ali, s obzirom na to da se u njoj tako ne tumači, pobijana je odluka pogrešna jer bi neuzimanje tih gubitaka, olakšica ili izuzeća u obzir dovelo do preračunavanja iznosa potpore koje bi dovelo do narušavanja u unutarnjem tržištu.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije obrazložila svoje argumente u odnosu na izuzeće kvalificiranih sredstava i podudarnih kamata i nije provela potpunu analizu svih relevantnih čimbenika. Tužitelj tvrdi da tuženik nije razlikovao tri odvojena izuzeća iz poglavlja 9. Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. koja djeluju neovisno i nije razumio da MIE nije zamjena za SPF test te da postojanje MIE-a u poglavlju 9. Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. dokazuje da je tuženik počinio pogrešku usko odredivši referentni sustav kao pravila iz dijela 9.A, umjesto kao širi britanski sustav poreza na dobit.

—

utvrdi da nije bilo nezakonite državne potpore, poništi članak 1. Odluke Komisije C(2019) 2526 final od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu CFC Group Financing Exemption (izuzeće u vezi s financiranjem grupacija u okviru pravila koja se odnose na kontrolirana strana društva), u dijelu u kojem se njome utvrđuje da je bilo nezakonite državne potpore i odbije zahtjev da Ujedinjena Kraljevina izvrši povrat navodne državne potpore koju su u ovom kontekstu primili tužitelji (članci 2. i 3. pobijane odluke)

—

podredno, poništi članke 2. i 3. pobijane odluke u dijelu u kojem se njima od Ujedinjene Kraljevine zahtijeva izvršavanje povrata navodne državne potpore, i

—

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškova tužiteljâ u ovom postupku.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno shvatila kontekst, cilj i funkcioniranje britanskih pravila u pogledu kontroliranih stranih društava u Ujedinjenoj Kraljevini (CFC) u odnosu na netrgovinsku financijsku dobit. Zaključci Komisije u pobijanoj odluci temelje se na očitim kumulativnim pogreškama. Komisija je osobito počinila očite pogreške u ocjeni općeg poreznog sustava Ujedinjene Kraljevine, u ocjeni ciljeva sustava CFC, u pogledu točnog opsega izuzeća financiranja unutar grupacija (GFE) i u pogledu definiranja kvalificiranih kreditnih odnosa.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija pogrešno tumači GFE kao porezno oslobođenje i, u skladu s tim, kao prednost. U odnosu na netrgovinsku financijsku dobit GFE predstavlja poreznu odredbu i dio je definicije o granicama pravila CFC, a ne selektivnu prednost. Komisija nije pružila kvantitativnu analizu kako bi dokazala da je riječ o prednosti te se, u nedostatku uvjerljivih dokaza, pobijana odluka ne može održati.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija odabrala pogrešan referentni sustav za ocjenu učinaka pravila CFC i pogrešno označila pravila CFC kao poseban skup pravila u odnosu na britanski opći sustav poreza na dobit trgovačkih društava. Komisija nije pravilno shvatila cilj pravila CFC i nije uzela u obzir marginu prosudbe Ujedinjene Kraljevine.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija u svojoj analizi državne potpore počinila očite pogreške i primijenila pogrešne testove prilikom razmatranja pitanja usporedivosti. Komisija nije prepoznala razliku u razini rizika u pogledu britanske porezne osnovice između one za pozajmljivanja subjektu koji je porezni obveznik u Ujedinjenoj Kraljevini i one za pozajmljivanja subjektu koji nije porezni obveznik u Ujedinjenoj Kraljevini, te je nerazumno zaključila da su unutargrupni zajmovi usporedivi sa zajmovima trećim stranama.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da čak i uz pretpostavku da su mjere koje se odnose na kontrolirana strana društva o kojima je riječ prima facie potpora u smislu članka 107. stavak 1. UFEU-a, pobijanom se odlukom pogrešno zaključilo da nema argumenata koji se mogu istaknuti u obranu spojivosti mjera o kojima je riječ s Unijinim pravilima o državnim potporama. Uz to, pobijana je odluka nerazumna i nedosljedna jer je Komisija pravilno prihvatila da je poglavlje 9. dijela 9.A Taxation (International and Other Provisions) Acta 2010 (Zakon o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010.) opravdano u slučajevima u kojima bi jedini razlog za primjenu CFC nameta pri suprotnom činjeničnom stanju iz poglavlja 5. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. bio test „kapitala povezanog s Ujedinjenom kraljevinom”, zbog toga što bi taj test bilo pretjerano teško provesti u praksi, ali, u isto vrijeme i bez pružanja prikladnog obrazloženja, Komisija tvrdi da poglavlje 9. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. nikad nije opravdano u slučajevima u kojima bi test značajnih dužnosti zaposlenika (SPF) za posljedicu imao primjenu CFC nameta iz poglavlja 5. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. Zapravo je test značajnih dužnosti zaposlenika pretjerano teško primijeniti u praksi, tako da je Komisija trebala smatrati poglavlje 9. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. opravdanim i u kontekstu tog testa te stoga zaključiti da nije riječ o državnoj potpori.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da će, ako se pobijana odluka potvrdi, njezina provedba na način da tužitelji izvrše povrat navodne državne potpore narušiti temeljna načela prava EU, uključujući slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga, uz napomenu da se, u slučaju tužiteljâ, kontrolirana strana društva o kojima je riječ nalaze u drugim državama članicama.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je nalog za povrat koji proizlazi iz pobijane odluke neutemeljen i da se protivi temeljnim načelima Unije.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije pružila prikladne razloge za bitne elemente u pobijanoj odluci, kao što je zaključak da se namet CFC-a iz poglavlja 5. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. može primijeniti koristeći SPF test bez poteškoće ili nerazmjernog opterećenja.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se pobijanom odlukom također povređuje načelo dobre uprave, kojim se zahtijeva da Komisija omogući transparentnost i predvidljivost u svojim administrativnim postupcima i donosi odluke u razumnom roku. Nije razumno da Komisiji treba više od četiri godine za donošenje odluke o otvaranju istrage u predmetnom slučaju, a da odluku donese više od šest godina nakon što je pobijana mjera stupila na snagu.

—

utvrdi da nije bilo nezakonite državne potpore, poništi članak 1. Odluke Komisije C(2019) 2526 final od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896, u dijelu u kojem se njome utvrđuje da nije bilo nezakonite državne potpore i odbije zahtjev da Ujedinjena Kraljevina izvrši povrat navodne državne potpore koju su u ovom kontekstu primili tužitelji (članci 2. i 3. pobijane odluke)

—

ili poništi članke 2. i 3. pobijane odluke u dijelu u kojem se njima od Ujedinjene Kraljevine zahtijeva izvršavanje povrata navodne državne potpore, i

—

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškova tužiteljâ u ovom postupku.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno shvatila kontekst, cilj i funkcioniranje britanskih pravila u pogledu kontroliranih stranih društava u Ujedinjenoj Kraljevini (CFC) u odnosu na netrgovinsku financijsku dobit. Zaključci Komisije u pobijanoj odluci temelje se na očitim kumulativnim pogreškama. Komisija je počinila očite pogreške u ocjeni općeg poreznog sustava Ujedinjene Kraljevine, u ocjeni ciljeva sustava CFC, u pogledu točnog opsega izuzeća financiranja unutar grupacija (GFE) i u pogledu definiranja kvalificiranih kreditnih odnosa.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija pogrešno tumači GFE kao porezno oslobođenje i, u skladu s tim, kao prednost. U odnosu na netrgovinsku financijsku dobit GFE predstavlja poreznu odredbu i dio je definicije o granicama pravila CFC, a ne selektivnu prednost. Komisija nije pružila kvantitativnu analizu kako bi dokazala da je riječ o prednosti te se, u nedostatku uvjerljivih dokaza, pobijana odluka ne može održati.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija odabrala pogrešan referentni sustav za ocjenu učinaka pravila CFC i pogrešno označila pravila CFC kao poseban skup pravila u odnosu na britanski opći sustav poreza na dobit trgovačkih društava. Komisija nije pravilno shvatila cilj pravila CFC i nije uzela u obzir marginu prosudbe Ujedinjene Kraljevine.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija u svojoj analizi državne potpore počinila očite pogreške i primijenila pogrešne testove prilikom razmatranja pitanja usporedivosti. Komisija nije prepoznala razliku u razini rizika u pogledu britanske porezne osnovice između one za pozajmljivanja subjektu koji je porezni obveznik u Ujedinjenoj Kraljevini i one za pozajmljivanja subjektu koji nije porezni obveznik u Ujedinjenoj Kraljevini, te je nerazumno zaključila da su unutargrupni zajmovi usporedivi sa zajmovima trećim stranama.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da čak i uz pretpostavku da su mjere koje se odnose na kontrolirana strana društva o kojima je riječ prima facie potpora u smislu članka 107. stavak 1. UFEU-a, pobijanom se odlukom pogrešno zaključilo da nema argumenata koji se mogu istaknuti u obranu spojivosti mjera o kojima je riječ s Unijinim pravilima EU o državnim potporama. Uz to, pobijana je odluka nerazumna i nedosljedna jer je Komisija pravilno prihvatila da je poglavlje 9. dijela 9.A Taxation (International and Other Provisions) Acta 2010 (Zakon o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010.) opravdano u slučajevima u kojima bi jedini razlog za primjenu CFC nameta pri suprotnom činjeničnom stanju iz poglavlja 5. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. bio test „kapitala povezanog s Ujedinjenom kraljevinom”, zbog toga što bi taj test bilo pretjerano teško provesti u praksi, ali, u isto vrijeme i bez pružanja prikladnog obrazloženja, Komisija tvrdi da poglavlje 9. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. nikad nije opravdano u slučajevima u kojima bi test značajnih dužnosti zaposlenika (SPF) za posljedicu imao primjenu CFC nameta iz poglavlja 5. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. Zapravo je test značajnih dužnosti zaposlenika pretjerano teško primijeniti u praksi, tako da je Komisija trebala smatrati poglavlje 9. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. opravdanim i u kontekstu tog testa te stoga zaključiti da nije riječ o državnoj potpori.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da će, ako se pobijana odluka potvrdi, njezina provedba na način da tužitelji izvrše povrat navodne državne potpore narušiti temeljna načela prava EU, uključujući slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga, uz napomenu da se, u slučaju tužiteljâ, kontrolirana strana društva o kojima je riječ nalaze u drugim državama članicama.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je nalog za povrat koji proizlazi iz pobijane odluke neutemeljen i da se protivi temeljnim načelima Unije.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije pružila prikladne razloge za bitne elemente u pobijanoj odluci, kao što je zaključak da se namet CFC-a iz poglavlja 5. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. može primijeniti koristeći SPF test bez poteškoće ili nerazmjernog opterećenja.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se pobijanom odlukom također povređuje načelo dobre uprave, kojim se zahtijeva da Komisija omogući transparentnost i predvidljivost u svojim administrativnim postupcima i donosi odluke u razumnom roku. Nije razumno da Komisiji treba više od četiri godine za donošenje odluke o otvaranju istrage u predmetnom slučaju, a da odluku donese više od šest godina nakon što je pobijana mjera stupila na snagu.

—

utvrdi da nije bilo nezakonite državne potpore, poništi članak 1. Odluke Komisije C(2019) 2526 final od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896, u dijelu u kojem se njome utvrđuje da je bilo nezakonite državne potpore i odbije zahtjev da Ujedinjena Kraljevina izvrši povrat navodne državne potpore koju su u ovom kontekstu primili tužitelji (članci 2. i 3. pobijane odluke)

—

podredno, poništi članke 2. i 3. pobijane odluke u dijelu u kojem se njima od Ujedinjene Kraljevine zahtijeva izvršavanje povrata navodne državne potpore, i

—

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškova tužiteljâ u ovom postupku.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno shvatila kontekst, cilj i funkcioniranje britanskih pravila u pogledu kontroliranih stranih društava u Ujedinjenoj Kraljevini (CFC) u odnosu na netrgovinsku financijsku dobit. Zaključci Komisije u pobijanoj odluci temelje se na očitim kumulativnim pogreškama. Komisija je osobito počinila očite pogreške u ocjeni općeg poreznog sustava Ujedinjene Kraljevine, u ocjeni ciljeva sustava CFC, u pogledu točnog opsega izuzeća financiranja unutar grupacija (GFE) i u pogledu definiranja kvalificiranih kreditnih odnosa.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija pogrešno tumači GFE kao porezno oslobođenje i, u skladu s tim, kao prednost. U odnosu na netrgovinsku financijsku dobit GFE predstavlja poreznu odredbu i dio je definicije o granicama pravila CFC, a ne selektivnu prednost. Komisija nije pružila kvantitativnu analizu kako bi dokazala da je riječ o prednosti te se, u nedostatku uvjerljivih dokaza, pobijana odluka ne može održati.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija odabrala pogrešan referentni sustav za ocjenu učinaka pravila CFC i pogrešno označila pravila CFC kao poseban skup pravila u odnosu na britanski opći sustav poreza na dobit trgovačkih društava. Komisija nije pravilno shvatila cilj pravila CFC i nije uzela u obzir marginu prosudbe Ujedinjene Kraljevine.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija u svojoj analizi državne potpore počinila očite pogreške i primijenila pogrešne testove prilikom razmatranja pitanja usporedivosti. Komisija nije prepoznala razliku u razini rizika u pogledu britanske porezne osnovice između one za pozajmljivanja subjektu koji je porezni obveznik u Ujedinjenoj Kraljevini i one za pozajmljivanja subjektu koji nije porezni obveznik u Ujedinjenoj Kraljevini, te je nerazumno zaključila da su unutargrupni zajmovi usporedivi sa zajmovima trećim stranama.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da čak i uz pretpostavku da su mjere koje se odnose na kontrolirana strana društva o kojima je riječ prima facie potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a, pobijanom se odlukom pogrešno zaključilo da nema argumenata koji se mogu istaknuti u obranu spojivosti mjera o kojima je riječ s Unijinim pravilima o državnim potporama. Uz to, pobijana je odluka nerazumna i nedosljedna jer je Komisija pravilno prihvatila da je poglavlje 9. dijela 9.A Taxation (International and Other Provisions) Acta 2010 (Zakon o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010.) opravdano u slučajevima u kojima bi jedini razlog za primjenu CFC nameta pri suprotnom činjeničnom stanju iz poglavlja 5. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. bio test „kapitala povezanog s Ujedinjenom kraljevinom”, zbog toga što bi taj test bilo pretjerano teško provesti u praksi, ali, u isto vrijeme i bez pružanja prikladnog obrazloženja, Komisija tvrdi da poglavlje 9. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. nikad nije opravdano u slučajevima u kojima bi test značajnih dužnosti zaposlenika (SPF) za posljedicu imao primjenu CFC nameta iz poglavlja 5. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. Zapravo je test značajnih dužnosti zaposlenika pretjerano teško primijeniti u praksi, tako da je Komisija trebala smatrati poglavlje 9. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. opravdanim i u kontekstu tog testa te stoga zaključiti da nije riječ o državnoj potpori.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da će, ako se pobijana odluka potvrdi, njezina provedba na način da tužitelji izvrše povrat navodne državne potpore narušiti temeljna načela prava EU, uključujući slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga, uz napomenu da se, u slučaju tužiteljâ, kontrolirana strana društva o kojima je riječ nalaze u drugim državama članicama.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je nalog za povrat koji proizlazi iz pobijane odluke neutemeljen i da se protivi temeljnim načelima Unije.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije pružila prikladne razloge za kritične elemente u pobijanoj odluci, kao što je zaključak da se namet CFC-a iz poglavlja 5. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. može primijeniti koristeći SPF test bez poteškoće ili nerazmjernog opterećenja.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se pobijanom odlukom također povređuje načelo dobre uprave, kojim se zahtijeva da Komisija omogući transparentnost i predvidljivost u svojim administrativnim postupcima i donosi odluke u razumnom roku. Nije razumno da Komisiji treba više od četiri godine za donošenje odluke o otvaranju istrage u predmetnom slučaju, a da odluku donese više od šest godina nakon što je pobijana mjera stupila na snagu.

—

utvrdi da nije bilo nezakonite državne potpore, poništi članak 1. Odluke Komisije od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu CFC Group Financing Exemption (izuzeće u vezi s financiranjem grupacija u okviru pravila koja se odnose na kontrolirana strana) društava, u dijelu u kojem se njome utvrđuje da je bilo nezakonite državne potpore i odbije zahtjev da Ujedinjena Kraljevina izvrši povrat navodne državne potpore koju su u ovom kontekstu primili tužitelji (članci 2. i 3. pobijane odluke);

—

podredno, poništi članke 2. i 3. pobijane odluke u dijelu u kojem se njima od Ujedinjene Kraljevine zahtijeva izvršavanje povrata navodne državne potpore od tužiteljâ, i;

—

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškove tužiteljâ u ovom postupku.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno shvatila kontekst, cilj i funkcioniranje britanskih pravila u pogledu kontroliranih stranih društava u Ujedinjenoj Kraljevini (CFC) u odnosu na netrgovinsku financijsku dobit. Zaključci Komisije u pobijanoj odluci temelje se na očitim kumulativnim pogreškama. Komisija je osobito počinila očite pogreške u ocjeni općeg poreznog sustava Ujedinjene Kraljevine, u ocjeni ciljeva sustava CFC, u pogledu točnog opsega izuzeća financiranja unutar grupacija (GFE) i u pogledu definiranja kvalificiranih kreditnih odnosa.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija pogrešno tumači GFE kao porezno oslobođenje i, u skladu s tim, kao prednost. U odnosu na netrgovinsku financijsku dobit GFE predstavlja poreznu odredbu i dio je definicije o granicama pravila CFC-a, a ne selektivnu prednost. Komisija nije pružila kvantitativnu analizu kako bi dokazala da je riječ o prednosti te se, u nedostatku uvjerljivih dokaza da mjera o kojoj je riječ rezultira prednošću, pobijana odluka ne može održati.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija odabrala pogrešan referentni sustav za ocjenu učinaka pravila CFC i pogrešno označila pravila CFC kao poseban skup pravila u odnosu na britanski opći sustav poreza na dobit trgovačkih društava. Komisija nije pravilno shvatila cilj pravila CFC i nije uzela u obzir marginu prosudbe Ujedinjene Kraljevine.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija u svojoj analizi državne potpore počinila očite pogreške i primijenila pogrešne testove prilikom razmatranja pitanja usporedivosti. Komisija nije prepoznala razliku u razini rizika u pogledu britanske porezne osnovice između one za pozajmljivanja subjektu koji je porezni obveznik u Ujedinjenoj Kraljevini i one za pozajmljivanja subjektu koji nije porezni obveznik u Ujedinjenoj Kraljevini, te je nerazumno zaključila da su unutargrupni zajmovi usporedivi sa zajmovima trećim stranama.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da čak i uz pretpostavku da su mjere koje se odnose na kontrolirana strana društva o kojima je riječ prima facie potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a, pobijanom se odlukom pogrešno zaključilo da nema primjenjivog opravdanja u korist spojivosti mjera o kojima je riječ s Unijinim pravilima o državnim potporama. Uz to, pobijana je odluka nerazumna i nedosljedna jer je Komisija pravilno prihvatila da je poglavlje 9. dijela 9.A Taxation (International and Other Provisions) Acta 2010 (Zakon o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010.) opravdano u slučajevima u kojima bi jedini razlog za primjenu CFC nameta pri suprotnom činjeničnom stanju iz poglavlja 5. navedenog dijela 9.A bio test „kapitala povezanog s Ujedinjenom Kraljevinom”, zbog toga što bi taj test bilo pretjerano teško provesti u praksi, ali, u isto vrijeme i bez pružanja prikladnog obrazloženja, Komisija tvrdi da navedeno poglavlje 9. nikad nije opravdano u slučajevima u kojima bi test značajnih dužnosti zaposlenika (SPF) za posljedicu imao primjenu CFC nameta iz navedenog poglavlja 5. Zapravo je test značajnih dužnosti zaposlenika pretjerano teško primijeniti u praksi, tako da je Komisija trebala smatrati navedeno poglavlje 9. opravdanim i u kontekstu tog testa te stoga zaključiti da nije riječ o državnoj potpori.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da će, ako se pobijana odluka potvrdi, njezina provedba na način da tužitelji izvrše povrat navodne državne potpore od tužiteljâ narušiti temeljna načela prava EU, uključujući slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga, uz napomenu da se, u slučaju tužiteljâ, kontrolirana strana društva o kojima je riječ nalaze u drugim državama članicama.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je nalog za povrat koji proizlazi iz pobijane odluke neutemeljen i da se protivi temeljnim načelima Unije.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije pružila prikladne razloge za bitne elemente u pobijanoj odluci, kao što je zaključak da se namet CFC-a iz navedenog poglavlja 5. može primijeniti koristeći SPF test bez poteškoće ili nerazmjernog opterećenja.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se pobijanom odlukom također povređuje načelo dobre uprave, kojim se zahtijeva da Komisija omogući transparentnost i predvidljivost u svojim administrativnim postupcima i donosi odluke u razumnom roku. Nije razumno da Komisiji treba više od četiri godine za donošenje odluke o otvaranju istrage u predmetnom slučaju, a da odluku donese više od šest godina nakon što je pobijana mjera stupila na snagu.

—

utvrdi da nije bilo nezakonite državne potpore, poništi članak 1. Odluke Komisije C(2019) 2526 final od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu CFC Group Financing Exemption (izuzeće u vezi s financiranjem grupacija u okviru pravila koja se odnose na kontrolirana strana društva), u dijelu u kojem se njome utvrđuje da je bilo nezakonite državne potpore i odbije zahtjev da Ujedinjena Kraljevina izvrši povrat navodne državne potpore koju je u ovom kontekstu primio tužitelj (članci 2. i 3. pobijane odluke);

—

podredno, poništi članke 2. i 3. pobijane odluke u mjeri u kojima se njima od Ujedinjene Kraljevine zahtijeva izvršavanje povrata navodne državne potpore, i;

—

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškova tužitelja u ovom postupku.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno shvatila kontekst, cilj i funkcioniranje britanskih pravila u pogledu kontroliranih stranih društava u Ujedinjenoj Kraljevini (CFC) u odnosu na netrgovinsku financijsku dobit. Zaključci Komisije u pobijanoj odluci temelje se na očitim kumulativnim pogreškama. Komisija je osobito počinila očite pogreške u ocjeni općeg poreznog sustava Ujedinjene Kraljevine, u ocjeni ciljeva sustava CFC, u pogledu točnog opsega izuzeća financiranja unutar grupacija (GFE) i u pogledu definiranja kvalificiranih kreditnih odnosa.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija pogrešno tumači GFE kao porezno oslobođenje i, u skladu s tim, kao prednost. U odnosu na netrgovinsku financijsku dobit GFE predstavlja poreznu odredbu i dio je definicije o granicama pravila CFC-a, a ne selektivnu prednost. Komisija nije pružila kvantitativnu analizu kako bi dokazala da je riječ o prednosti te se, u nedostatku uvjerljivih dokaza da mjera o kojoj je riječ rezultira prednošću, pobijana odluka ne može održati.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija odabrala pogrešan referentni sustav za ocjenu učinaka pravila CFC i pogrešno označila pravila CFC kao poseban skup pravila u odnosu na britanski opći sustav poreza na dobit trgovačkih društava. Komisija nije pravilno shvatila cilj pravila CFC i nije uzela u obzir marginu prosudbe Ujedinjene Kraljevine.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija u svojoj analizi državne potpore počinila očite pogreške i primijenila pogrešne testove prilikom razmatranja pitanja usporedivosti. Komisija nije prepoznala razliku u razini rizika u pogledu britanske porezne osnovice između one za pozajmljivanja subjektu koji je porezni obveznik u Ujedinjenoj Kraljevini i one za pozajmljivanja subjektu koji nije porezni obveznik u Ujedinjenoj Kraljevini, te je nerazumno zaključila da su unutargrupni zajmovi usporedivi sa zajmovima trećim stranama.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da čak i uz pretpostavku da su mjere koje se odnose na kontrolirana strana društva o kojima je riječ prima facie potpora u smislu članka 107. stavak 1. UFEU-a, pobijanom se odlukom pogrešno zaključilo da nema primjenjivog opravdanja u korist spojivosti mjera o kojima je riječ s Unijinim pravilima o državnim potporama. Uz to, pobijana odluka je nerazumna i nedosljedna jer je Komisija pravilno prihvatila da je poglavlje 9. dijela 9. A Taxation (International and Other Provisions) Acta 2010 (Zakon o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010.) opravdano u slučajevima u kojima bi jedini razlog za primjenu CFC pristojbe pri suprotnom činjeničnom stanju iz poglavlja 5. bio test „kapitala povezanog s Ujedinjenom Kraljevinom”, zbog toga što bi taj test bilo pretjerano teško provesti u praksi, ali, u isto vrijeme i bez pružanja prikladnog obrazloženja, Komisija tvrdi da navedeno poglavlje 9. nikad nije opravdano u slučajevima u kojima bi test značajnih dužnosti zaposlenika (SPF) za posljedicu imao primjenu CFC nameta iz poglavlja 5. Zapravo je test značajnih dužnosti zaposlenika pretjerano teško primijeniti u praksi, tako da je Komisija trebala smatrati navedeno poglavlje 9. opravdanim i u kontekstu tog testa te stoga zaključiti da nije riječ o državnoj potpori.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da će, ako se pobijana odluka potvrdi, njezina provedba na način da tužitelj izvrši povrat navodne državne potpore narušiti temeljna načela prava EU, uključujući slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga, uz napomenu da se, u slučaju tužitelja, kontrolirana strana društva o kojima je riječ nalaze u drugim državama članicama.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je nalog za povrat koji proizlazi iz pobijane odluke neutemeljen i da se protivi temeljnim načelima Unije.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije pružila prikladne razloge za bitne elemente u pobijanoj odluci, kao što je zaključak da se namet CFC-a iz navedenog poglavlja 5. može primijeniti koristeći SPF test bez poteškoće ili nerazmjernog opterećenja.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se pobijanom odlukom također povređuje načelo dobre uprave, kojim se zahtijeva da Komisija omogući transparentnost i predvidljivost u svojim administrativnim postupcima i donosi odluke u razumnom roku. Nije razumno da Komisiji treba više od četiri godine za donošenje odluke o otvaranju istrage u predmetnom slučaju, a da odluku donese više od šest godina nakon što je pobijana mjera stupila na snagu.

—

poništi Odluku Komisije od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu CFC Group Financing Exemption (izuzeće u vezi s financiranjem grupacija u okviru pravila koja se odnose na kontrolirana strana društva)

—

ili da poništi članak 2. pobijane odluke, u mjeri u kojoj se odnosi na tužitelje,

—

podredno, poništi članak 2. pobijane odluke u vezi sa svakom potporom koju je dodijelila država u skladu s Group Financing Exemption(GFE) (izuzeće financiranja unutar grupacija) u razdoblju koje prethodi danu 24. studenoga 2017., u mjeri u kojoj se odnosi na tužitelje,

—

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškova tužiteljâ u ovom postupku.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti članka 1. pobijane odluke iz sljedećih razloga:

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti članka 2. pobijane odluke zbog kršenja legitimnih očekivanja i povrede načela pravne sigurnosti i proporcionalnosti.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se, podredno, temelji na tome da se povrat ne treba naložiti u odnosu na svaku potporu dodijeljenu izuzećem financiranja unutar grupacija (GFE) prije 24. studenoga 2017., kada je Komisija objavila svoju odluku o pokretanju postupka.

—

poništi u cijelosti Odluku Komisije (EU) 2019/1352 od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu CFC Group Financing Exemption (izuzeća financiranja unutar grupacija kontroliranih stranih društava) (SL 2019., L 216, str. 1.), u mjeri u kojoj se odnosi na tužitelja;

—

ili da naloži da se u određivanju iznosa potpore koji treba vratiti, gubici, olakšice i izuzeća koja su bila dostupna tužitelju u vrijeme kad je zahtijevao izuzeće financiranja unutar grupacija (GFE) ili koja su mogla biti dostupna tužitelju u to vrijeme da on nije zahtijevao GFE, trebaju u svakom slučaju uzeti u obzir čak i ako tužitelj više nema pravo na te gubitke, olakšice ili izuzeća jer je ono zastarjelo prema pravu Ujedinjene Kraljevine i neovisno o tome jesu li oni automatski;

—

u svakom slučaju, naloži tuženiku snošenje tužiteljevih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da tuženik nije utvrdio da izuzeće financiranja unutar grupacija (GFE) predstavlja prednost. Tužitelj tvrdi da tuženik nije dokazao postojanje prednosti u svakom od slučajeva u kojima se GFE zahtijevao.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da nije bilo državne intervencije ili intervencije putem državnih sredstava. Europska komisija nije dokazala da je zahtijevanje GFE-a zasigurno dovelo do smanjenja obveze britanskog poreza na dobit.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da GFE ne pogoduje određenim poduzećima ili proizvodnji određenih dobara. Tužitelj tvrdi da je tuženik počinio pogrešku time što (i) je preusko utvrdio referentni sustav kao pravila u dijelu 9.A Taxation (International and Other Provisions) Acta 2010 (Zakon o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010.) umjesto kao šireg sustava poreza na dobit Ujedinjene Kraljevine; (ii) nije shvatio da poglavlje 9. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. nije odstupanje od poglavlja 5.; i (iii) nije prepoznao da čak i da je navedeno poglavlje 9. odstupanje od tog poglavlja 5., ono je opravdano prirodom ili općom shemom navedenog dijela 9.A.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da GFE ne utječe na trgovinu među državama članicama. Tužitelj tvrdi da je Komisija počinila pogrešku zaključivši da GFE može utjecati na odabire multinacionalnih grupacija u odnosu na lokaciju njihovih financijskih funkcija grupacije i njihovog sjedišta unutar Unije

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da GFE ne narušava niti prijeti narušavanju tržišnog natjecanja. Tužitelj tvrdi da Komisija nije dokazala da je zahtijevanje GFE-a zasigurno dovelo do smanjenja obveze britanskog poreza na dobit Ujedinjene Kraljevine.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da bi povrat navodne potpore bio protivan općim načelima prava Unije. Tužitelj tvrdi da testu značajnih dužnosti zaposlenika (SPF test) u odjeljku 371EB poglavlja 5. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. nedostaje pravna sigurnost, da je Ujedinjena Kraljevina imala marginu prosudbe da riješi tu nesigurnost i da je tuženik povrijedio svoju dužnost da provede potpunu analizu svih relevantnih čimbenika. Tuženik je, nalaganjem povrata potpore, postupio protivno članku 16. stavku 1. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 (1) koji zabranjuje povrat potpore ako bi povrat bio protivan općem načelu prava Unije.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da bi selektivna prednost bila otklonjena i da se ne bi tražio nikakav povrat kada bi Ujedinjena Kraljevina naknadno proširila GFE na uzlazno kreditiranje i kreditiranje treće strane. Tužitelj tvrdi da tuženik nije prepoznao da bi poduzimanje takve radnje otklonilo svaku selektivnu prednost (pretpostavljajući na trenutak da ona postoji) i u tom slučaju ne bi bilo nezakonite državne potpore koju treba vratiti u skladu s pravom Unije.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se, pri određivanju iznosa potpore koji treba vratiti, gubici, olakšice ili izuzeća koji su bila dostupni tužitelju (putem zahtjeva, izbora ili automatski) u vrijeme kad je zahtijevao GFE ili koji su trebali biti dostupni u to vrijeme da tužitelj nije zahtijevao GFE, trebaju uzeti u obzir čak i ako je pravo na te gubitke, olakšice ili izuzeća sad zastarjelo prema pravu Ujedinjene Kraljevine. Tužitelj tvrdi da je to pravilno tumačenje uvodne izjave 203. pobijane odluke, ali, s obzirom na to da se u njoj tako ne tumači, odluka je pogrešna jer bi neuzimanje tih gubitaka, olakšica ili izuzeća u obzir dovelo do preračunavanja iznosa potpore koje bi dovelo do narušavanja u unutarnjem tržištu.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije obrazložila svoje argumente u odnosu na izuzeće kvalificiranih sredstava i izuzeće podudarnih kamata (MIE) i nije provela potpunu analizu svih relevantnih čimbenika. Tužitelj tvrdi da tuženik nije razlikovao tri odvojena izuzeća iz navedenog poglavlja 9. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. koja djeluju neovisno i nije razumio da izuzeće kvalificiranih sredstava i izuzeće podudarnih kamata nisu zamjene za SPF test te da postojanje MIE-a u navedenom poglavlju 9. dokazuje da je tuženik počinio pogrešku usko odredivši referentni sustav kao pravila iz navedenog dijela 9.A, umjesto kao širi britanski sustav poreza na dobit.

—

poništi Odluku Komisije (EU) 2019/1352 od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu izuzeća oporezivanja unutar grupacija kontroliranih stranih društava (CFC) (SL 2019., L 216, str. 1);

—

tuženiku naloži snošenje tužiteljevih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija pogrešno primijenila članak 107. stavak 1. UFEU-a i/ili počinila očitu pogrešku u ocjeni prilikom odabira referentnog okvira za analizu režima oporezivanja. Tužitelj navodi da je tuženik trebao prema referentnom okviru postupiti kao prema britanskom sustavu oporezivanja dobiti trgovačkih društava, a ne samo kao prema režimu same grupacije kontroliranih stranih društava (CFC).

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je tuženik počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a i/ili počinio očitu pogrešku u ocjeni zato što je odabrao pogrešan pristup pri analizi režima grupacije kontroliranih stranih društava (CFC). Komisija je u uvodnim izjavama 124. do 126. pobijane odluke odredbe iz poglavlja 9. dijela 9.A Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. pogrešno smatrala oblikom odstupanja od općeg oporezivanja iz poglavlja 5.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a kad je u uvodnim izjavama 127. do 151. pobijane odluke zaključila da je kriterij selektivnosti ispunjen jer se prema društvima u činjenično i pravno usporedivim položajima postupalo različito.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je izuzeće od 75 % na temelju odjeljka 371ID Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. opravdano prirodom i općom strukturom poreznog sustava.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da bi uvođenje kategorije poreznog opterećenja grupacije kontroliranih stranih društava (CFC) uz izuzeća navedena u poglavlju 9. dovelo do povrede slobode poslovnog nastana tužiteljâ, a čime se krši članak 49. UFEU-a.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je došlo do očite pogreške u ocjeni u vezi s izuzećem od 75 % i pitanjem fiksnog omjera.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da se Komisijinom odlukom ne poštuje opće načelo prava Unije o nediskriminaciji ili jednakosti.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija također počinila pogrešku koja se tiče prava analognom primjenom odnosno nepotrebnim oslanjanjem na Direktivu Vijeća (EU) 2016/1164 (1), koja nije bila primjenjiva ratione temporis.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a kada je u uvodnoj izjavi 176. pobijane odluke utvrdila da postoji kategorija korisnika (kojoj pripada i tužitelj) koja je dobila određenu potporu čiji bi povrat trebalo izvršiti u skladu s člankom 2. stavkom 1. pobijane odluke.

—

poništi Odluku Komisije (EU) 2019/1352 od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu izuzeća financiranja unutar grupacija kontroliranih stranih društava CFC-a (SL 2019., L 216, str. 1.) u dijelu u kojem se navodi da navodna mjera potpore predstavlja potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a i zahtijeva, uključujući od tužitelja, njezin povrat s kamatama;

—

podredno, poništi članke 2., 3. i 4. pobijane odluke u mjeri u kojoj se njome zahtijeva, uključujući od tužitelja, povrat nespojive potpore s kamatama;

—

naloži Komisiji da snosi vlastite i tužiteljeve troškove u vezi s ovim postupkom;

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila članak 107. stavak 1. UFEU-a smatrajući da navodna mjera potpore pruža selektivnu prednost:

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila članak 107. stavak 1. UFEU-a kada nije dokazala da navodna mjera potpore može utjecati na trgovinu između država članica i može narušiti tržišno natjecanje.

3.

Treći tužbeni razlog, podredno, da je Komisija povrijedila članak 49. UFEU-a time što je navodnu mjeru potpore kvalificirala kao nespojivu državnu potporu kojom se ne narušava sloboda poslovnog nastana zajamčena člankom 49. UFEU-a.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila temeljno načelo jednakog postupanja i nediskriminacije time što:

5.

Peti tužbeni razlog, koji se, podredno, temelji na tome da je Komisija, čak i ako je navodna mjera potpore obuhvaćena člankom 107. stavkom 1. UFEU-a, povrijedila članak 16. stavak 1. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 (2), time što je naložila da korisnici navodne mjere potpore vrate iznose navodne nespojive potpore jer takav povrat narušava opća načela prava Unije, osobito načelo legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti.

—

utvrdi da nije bilo nezakonite državne potpore, poništi članak 1. Odluke Komisije C(2019) 2526 final od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu CFC Group Financing Exemption (izuzeće u vezi s financiranjem grupacija u okviru pravila koja se odnose na kontrolirana strana društva), u dijelu u kojem se njome utvrđuje da je bilo nezakonite državne potpore i odbije zahtjev da Ujedinjena Kraljevina izvrši povrat navodne državne potpore koju su u ovom kontekstu primili tužitelji (članci 2. i 3. pobijane odluke)

—

podredno, poništi članke 2. i 3. pobijane odluke u mjeri u kojima se njima od Ujedinjene Kraljevine zahtijeva izvršavanje povrata navodne državne potpore od tužiteljâ, i

—

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje troškove tužiteljâ u ovom postupku.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka sadržava očite pogreške u ocjeni relevantnih činjenica i zakonâ. Konkretno, navodi se da Komisija pogrešno tumači funkcioniranje pravila o kontroliranim stranim društavima u Ujedinjenoj Kraljevini (CFC) u odnosu na netrgovinsku financijsku dobit. Nadalje, navodi se da se u pobijanoj odluci GFE pogrešno tumači kao porezno izuzeće. To je osobito očito ako se uzme u obzir to da su neki od zajmova koji su predmet ove tužbe financirani iz kvalificiranih sredstava.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno zaključila da su CFC pravila mjera potpore u smislu čl. 107. stavka 1. UFEU-a i da, kao takva, daju selektivnu prednost određenim subjektima. Točnije, Komisija je, navodi se, odredila pogrešan referentni sustav za ocjenu učinaka CFC pravila pogrešno smatrala dvije različite situacije usporedivima sa situacijom u kojoj se primjenjuje izuzeće financiranja unutar grupacija. Kao posljedica jedne ili obiju ovih pogrešaka, Komisija je pogrešno utvrdila da ova pravila daju selektivnu prednost određenim tržišnim subjektima. Osim toga, tužitelji navode da je Komisija pogrešno prepoznala CFC pravila kao skup pravila koji je zaseban u odnosu na britanski opći sustav poreza na dobit trgovačkih društava, zanemarujući pritom ostale značajke sustava britanskog poreza na dobit trgovačkih društava, namijenjene da funkcioniraju s CFC pravilima. Posljedica toga je da se za Komisijinu analizu usporedivosti i selektivnosti smatra da sadržava očite pogreške u ocjeni relevantnih činjenica i pogreške koje se tiču prava.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da čak i uz pretpostavku da su mjere koje se odnose na kontrolirana strana društva o kojima je riječ potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a, pobijanom se odlukom pogrešno zaključilo da nema primjenjivog opravdanja u korist spojivosti mjera o kojima je riječ s Unijinim pravilima o državnim potporama. Uz to, pobijana je odluka nerazumna i nedosljedna jer je Komisija ispravno prihvatila da je poglavlje 9. dijela 9. A Taxation (International and Other Provisions) Acta 2010 (Zakon o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010.) opravdano u slučajevima u kojima bi jedini razlog za primjenu CFC nameta bio test „kapitala povezanog s Ujedinjenom Kraljevinom”, zbog toga što bi taj test bilo pretjerano teško provesti u praksi, ali, u isto vrijeme i bez pružanja prikladnog obrazloženja, Komisija tvrdi da poglavlje 9. nikad nije opravdano u slučajevima u kojima bi test značajnih dužnosti zaposlenika (SPF) za posljedicu imao primjenu CFC nameta. Zapravo, iako je, na temelju činjenica samih tužiteljâ, pozicija jasna, test značajnih dužnosti zaposlenika pretjerano je teško primijeniti u praksi, tako da je Komisija trebala smatrati poglavlje 9. opravdanim i u kontekstu tog testa te stoga zaključiti da nije riječ o državnoj potpori.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da će, ako se pobijana odluka potvrdi, njezina provedba na način da tužitelji izvrše povrat navodne državne potpore narušiti temeljna načela prava EU, uključujući slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga, uz napomenu da se, u slučaju tužiteljâ, kontrolirana strana društva o kojima je riječ nalaze u drugim državama članicama.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je nalog za povrat koji proizlazi iz pobijane odluke neutemeljen i da se protivi temeljnim načelima Unije.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije pružila prikladne razloge za bitne elemente u pobijanoj odluci. Navodi se da Komisija nije ni u kakvoj značajnoj mjeri razmotrila izuzeće „kvalificiranih sredstava” i nije analizirala razloge ili opravdanja za njega. Ostali primjeri uključuju zaključak da se pristojba CFC-a iz navedenog poglavlja 5. može primijeniti koristeći test značajnih dužnosti zaposlenika bez poteškoće ili nerazmjernog opterećenja.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se pobijanom odlukom također povređuje načelo dobre uprave, kojim se zahtijeva da Komisija omogući transparentnost i predvidljivost u svojim administrativnim postupcima i donosi odluke u razumnom roku. Nije razumno da Komisiji treba više od četiri godine za donošenje odluke o otvaranju istrage u predmetnom slučaju, a da odluku donese više od šest godina nakon što je pobijana mjera stupila na snagu

—

poništi Odluku Komisije (EU) 2019/1352 od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu izuzeća oporezivanja unutar grupacija kontroliranih stranih društava (CFC) (SL 2019., L 216, str. 1);

—

podredno, poništi članak 2. pobijane odluke u dijelu u kojem se njime krši tužiteljeva sloboda poslovnog nastana iz članka 49. UFEU-a; i

—

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje tužiteljevih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava i/ili očitu pogrešku u ocjeni kada je zaključila da je sustav izuzeća financiranja unutar grupacija (GFE) („sporna mjera”) rezultirao ekonomskom prednošću u smislu i u okviru područja primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava i/ili očitu pogrešku u ocjeni u određivanju referentnog sustava u svrhu analize „selektivnosti”.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava i očite pogreške u ocjeni pogrešno ili nepotpuno određujući i ne razumijevajući pravilno relevantne ciljeve referentnog sustava koji je izabrala.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava i/ili očite pogreške u ocjeni kada je utvrdila da sporna mjera podrazumijeva odstupanje od referentnog sustava koji je izabrala.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava i/ili očite pogreške u ocjeni time što je pogrešno klasificirala spornu mjeru kao prima facie selektivnu, nepravilno smatrajući da ona podrazumijeva nejednako postupanje prema poduzećima u pravno i činjenično usporedivim situacijama.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava kad je, prilikom ocjene selektivnosti sporne mjere, u obzir uzela Direktivu Vijeća (EU) 2016/1164 (1), a taj je instrument stupio na snagu nakon završetka razdoblja u kojemu je Komisija utvrdila da sporna mjera podrazumijeva državnu potporu.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka čini Komisijinu zlouporabu ovlasti, što se protivi poreznom suverenitetu Ujedinjene Kraljevine.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila očite pogreške u ocjeni smatrajući navodno odstupanje neopravdanim u odnosu na oporezivanje netrgovinske financijske dobiti/netrgovinskih financijskih dobiti od kvalificiranih kreditnih odnosa, prima facie obuhvaćene odjeljkom 371EB („aktivnosti u Ujedinjenoj Kraljevini”) Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. U odnosu na izuzeća „kvalificiranih sredstava” i „jednakih kamata”, odluka Komisije također sadržava nedostatak nenavođenja ikakvih razloga u odnosu na njihovo opravdanje ili nedostatak istoga.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila članak 108. stavak 2. UFEU-a i članak 6. Uredbe Vijeće (EU) 2015/1589 (2) i povrijedila dužnost dobre uprave u skladu s člankom 41. Povelje o temeljnim pravima. Točnije, u svojoj odluci o pokretanju postupka nije navela svoju zabrinutost u pogledu opravdanja „izuzeća od 75 %” u odjeljku 371ID Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. da se izbjegne praktična poteškoća provođenja analize značajne dužnosti zaposlenika u odnosu na unutargrupne zajmovne aktivnosti, kao što je davanje zainteresiranim stranama odgovarajuće prilike da daju primjedbe o tome; nije, tijekom svoje istrage, pozvala zainteresirane strane na davanje bilo kakvih primjedbi u tom pogledu; a u pobijanoj je odluci odlučila ignorirati takve primjedbe koje su zapravo iznijele zainteresirane strane. Stoga je pobijana odluka ništava.

10.

Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava kada je zaključila da oporezivanje dobiti stranih društava kćeri trgovačkog društva iz Ujedinjene Kraljevine „samo u onoj mjeri koja se može pripisati domaćoj imovini i aktivnostima” ne predstavlja ograničenje slobode poslovnog nastana i da sporna mjera nije bila potrebna da bi se osigurala usklađenost sa slobodama Ugovora.

U prilog osnovi tužbe (kao podredno) za poništenje članka 2. pobijane odluke, tužitelj ističe sljedeći tužbeni razlog:

11.

Jedanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je, čak i ako (a što se osporava) sporna mjera podrazumijeva sustav državne potpore, Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava smatrajući da povrat potpore ne krši temeljna načela prava Unije kada nalaže povrat bez obzira na to jesu li poslovna jedinica kontroliranog stranog društva i njezino izdavanje zajmova društvima sa sjedištem u inozemstvu zapravo podrazumijevali ostvarivanje slobode poslovnog nastana. Točnije, u predmetnom slučaju, povrat bi narušio tužiteljevu slobodu poslovnog nastana iz članka 49. UFEU-a. Članak 2. pobijane odluke treba poništiti u mjeri u kojoj se nalogom za povrat krši navedena sloboda.

—

poništi Odluku Komisije (EU) 2019/1352 od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu izuzeća oporezivanja unutar grupacija kontroliranih stranih društava (CFC) (SL 2019., L 216, str. 1.);

—

podredno, poništi članak 2. pobijane odluke u dijelu u kojem se njime krši tužiteljeva sloboda poslovnog nastana iz članka 49. UFEU-a; i

—

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje tužiteljevih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava i/ili očitu pogrešku u ocjeni kada je zaključila da je sustav izuzeća financiranja unutar grupacija (GFE) („sporna mjera”) rezultirao ekonomskom prednošću u smislu i u okviru područja primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava i/ili očitu pogrešku u ocjeni u određivanju referentnog sustava u svrhu analize „selektivnosti”.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava i očite pogreške u ocjeni pogrešno ili nepotpuno određujući i ne razumijevajući pravilno relevantne ciljeve referentnog sustava koji je izabrala.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava i/ili očite pogreške u ocjeni kada je utvrdila da sporna mjera podrazumijeva odstupanje od referentnog sustava koji je izabrala.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava i/ili očite pogreške u ocjeni time što je pogrešno klasificirala spornu mjeru kao prima facie selektivnu, nepravilno smatrajući da ona podrazumijeva nejednako postupanje prema poduzećima u pravno i činjenično usporedivim situacijama.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava kad je, prilikom ocjene selektivnosti sporne mjere, u obzir uzela Direktivu Vijeća (EU) 2016/1164 (1), a taj je instrument stupio na snagu nakon završetka razdoblja u kojemu je Komisija utvrdila da sporna mjera podrazumijeva državnu potporu.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka čini Komisijinu zlouporabu ovlasti, što se protivi poreznom suverenitetu Ujedinjene Kraljevine.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila očite pogreške u ocjeni smatrajući navodno odstupanje neopravdanim u odnosu na oporezivanje netrgovinske financijske dobiti/netrgovinskih financijskih dobiti od kvalificiranih kreditnih odnosa, prima facie obuhvaćene odjeljkom 371EB („aktivnosti u Ujedinjenoj Kraljevini”) Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. U odnosu na izuzeća „kvalificiranih sredstava” i „jednakih kamata”, odluka Komisije također sadržava nedostatak nenavođenja ikakvih razloga u odnosu na njihovo opravdanje ili nedostatak istoga.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila članak 108. stavak 2. UFEU-a i članak 6. Uredbe (EU) 2015/1589 (2) i povrijedila dužnost dobre uprave u skladu s člankom 41. Povelje o temeljnim pravima. Točnije, u svojoj odluci o pokretanju postupka nije navela svoju zabrinutost u pogledu opravdanja „izuzeća od 75 %” u odjeljku 371ID Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. da se izbjegne praktična poteškoća provođenja analize značajne dužnosti zaposlenika u odnosu na unutargrupne zajmovne aktivnosti, kao što je davanje zainteresiranim stranama odgovarajuće prilike da daju primjedbe o tome; nije, tijekom svoje istrage, pozvala zainteresirane strane na davanje bilo kakvih primjedbi u tom pogledu; a u pobijanoj je odluci odlučila ignorirati takve primjedbe koje su zapravo iznijele zainteresirane strane. Stoga je pobijana odluka ništava.

10.

Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava kada je zaključila da oporezivanje dobiti stranih društava kćeri trgovačkog društva iz Ujedinjene Kraljevine „samo u onoj mjeri koja se može pripisati domaćoj imovini i aktivnostima” ne predstavlja ograničenje slobode poslovnog nastana i da sporna mjera nije bila potrebna da bi se osigurala usklađenost sa slobodama Ugovora.

U prilog osnovi tužbe (kao podredno) za poništenje članka 2. pobijane odluke, tužitelj ističe sljedeći tužbeni razlog:

11.

Jedanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je, čak i ako (a što se osporava) sporna mjera podrazumijeva sustav državne potpore, Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava smatrajući da povrat potpore ne krši temeljna načela prava Unije kada nalaže povrat bez obzira na to jesu li poslovna jedinica kontroliranog stranog društva i njezino izdavanje zajmova društvima sa sjedištem u inozemstvu zapravo podrazumijevali ostvarivanje slobode poslovnog nastana. Točnije, u predmetnom slučaju, povrat bi narušio tužiteljevu slobodu poslovnog nastana iz članka 49. UFEU-a. Članak 2. pobijane odluke treba poništiti u mjeri u kojoj se nalogom za povrat krši navedena sloboda.

—

tužbu proglasi dopuštenom i osnovanom;

—

poništi Odluku Komisije C(2019)5498 final od 26. srpnja 2019.;

—

naloži Komisiji snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi postupovnih prava tužiteljâ na temelju članka 108. stavka 2. UFEU-a jer okolnosti donošenja i sadržaj osporavane odluke ukazuju na to da je Komisija imala objektivne sumnje prije pokretanje službenog istražnog postupka.

2.

Drugi tužbeni razlog koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja.

—

poništi odluke Europske Komisije od 12. kolovoza 2019. C(2019) 6099 final (predmet AT.40459) o odbijanju tužiteljeva zahtjeva na temelju čl. 7. st. 2. Uredbe 773/2004 (1) i

—

naloži Europskoj komisiji snošenje troškova postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi bitnih postupovnih pretpostavki

Tužitelj smatra da je Komisija povrijedila članak 7 stavak 1. i 2. Uredbe 1/2003 (2) i čl. 7. st. 1. Uredbe 773/2004 u vezi s člankom 41. stavkom 1. i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima time što je povrijedila načelo razumnog roka jer je odluka donesena skoro dvije godine nakon dostave dopisa od 13. rujna 2017. kojim se obavještava o namjeri odbijanja zahtjeva, a čime se utjecalo na ishod postupka. Komisija je također povrijedila tužiteljevo pravo na odlučivanje o njegovu predmetu, a nije posebno obrazložila razloge odbijanja zahtjeva, što se očituje u općem sadržaju dopisa od 13. rujna 2017. kojim se obavještava o namjeri odbijanja zahtjeva i kratkom obrazloženju sporne odluke.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Ugovorâ

Tužitelj smatra da je Komisija povrijedila pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, to jest članak 2. UEU-a u vezi s njegovim člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom i člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, time što je smatrala da se predsjednik Urząda Ochrony Konkurencji i Konsumentów (Ured za zaštitu tržišnog natjecanja i potrošača, Poljska) „čini osobito nadležnim tijelom za ispitivanje pitanja (…) postavljenih u zahtjevu” (t. 21. sporne odluke), a čime je zanemarila barem utemeljene sumnje o održavanju vladavine prava u Poljskoj i, u vezi s tim, neovisnosti sudova i Predsjednika UOKiK-a. Komisija je među ostalim zanemarila pitanje reorganizacije sudstva u Poljskoj i činjenicu da o predmetima iz područja zaštite tržišnog natjecanja i potrošača odlučuje Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska), točnije novo vijeće za izvanredni nadzor i javnopravne predmete, čiji se članovi imenuju na sličan način kao i članovi disciplinskog vijeća.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se također temelji na povredi Ugovorâ

Tužitelj smatra da je Komisija povrijedila članak 102. UFEU-a u vezi s drugom rečenicom članka 17. stavka 1. UFEU-a i u vezi s člankom 7. stavkom 2. Uredbe 773/2004 te u vezi s člankom 7. stavcima 1. i 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 jer je počinila očitu pogrešku prilikom ocjene Unijina interesa i određivanja relevantnog tržišta. Komisija je smatrala da je tržište na kojem je počinjena navedena povreda „načelno ograničeno na nacionalno tržište željezničkog prometa, čak i ako bi se navedena povreda mogla odnositi i na poduzetnike registrirane u inozemstvu”. Komisija također nije osigurala ni punu učinkovitost (effet utile) članka 102. UFEU-a.

—

poništi odluke tuženikova Odjela za poništaje od 1. kolovoza 2018. br. 16 223 C (ništavost) i tuženikova prvog žalbenog vijeća od 5. rujna 2019. u žalbenom postupku R 1934/2018-1;

—

zadrži u potpunosti registraciju žiga Europske unije br. 16 637 266, kako ga je upisao i potvrdio tuženik;

—

podredno, ako sud koji odlučuje smatra da su potrebna daljnja utvrđenja činjenica, naloži tuženiku da ponovno odluči o potrebi raspoloživosti pojma „PedalBox +” pritom ne uzimajući u obzir oznake proizvoda društva SPEED-BUSTER GmbH & Co. KG., Mosaikweg 18, 53489 Sinzig, Njemačka ili društva CPA Performance GmbH, Jurastraße 1, 73119 Zell unter Aichelberg, Njemačka.

—

Povreda članka 59. stavka 2. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća

—

poništi pobijanu odluku;

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova, uključujući tužiteljevih troškova u postupku pred žalbenim vijećem.

—

Povreda članka 7. stavka 1. točke (c) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

Povreda članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

Povreda članka 95. stavka 1. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi pobijanu odluku;

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova.

—

Povreda članka 7. stavka 1. točaka (b) i (c) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

Pravna nesigurnost koja proizlazi iz različitih EUIPO-ovih odluka koje se odnose na vrlo slične žigove i nužnost obrazlaganja odluka.

—

poništi Odluku Komisije C(2019) 8501 final od 20. studenoga 2019. (AT.40522 – Metal Packaging [ex Pandora]) o obvezi dostave informacija, i

—

naloži Komisiji snošenje troškova tužiteljâ.

1.

Prvi tužbeni razlog: povreda prava obrane

U okviru prvog tužbenog razloga ističe se da se pobijanom odlukom povređuju bitna prava obrane jer se postavljena pitanja pretežno temelje na dokumentima i informacijama koje su tužitelji prethodno kao krunski svjedoci dostavili njemačkom Bundeskartellamtu (Savezni ured za tržišno natjecanje) u postupku koji je u tijeku pred tim tijelom. Komisija je te dokumente i informacije pribavila nedopuštenom razmjenom informacija s Bundeskartellamtom (Savezni ured za tržišno natjecanje) odnosno na tome utemeljenom nezakonitom preispitivanju.

2.

Drugi tužbeni razlog: nenadležnost Komisije zbog povrede načela supsidijarnosti

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da Komisija nije nadležna voditi postupak protiv tužiteljâ i donijeti pobijanu odluku. Naime, s obzirom na sveobuhvatnu istragu Bundeskartellamta (Savezni ured za tržišno natjecanje) te činjenicu da je u nacionalnom postupku moguće donijeti odluku nije razvidno zašto nije primjereno da Bundeskartellamt (Savezni ured za tržišno natjecanje) završi ispitni postupak u tom predmetu odnosno zašto je Komisija u boljem položaju za provođenje pobijane istražne mjere.

3.

Treći tužbeni razlog: nedovoljno obrazloženje

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je pobijana odluka nedovoljno obrazložena jer ne sadržava nikakvo objašnjenje zašto bi se Komisija s obzirom na načelo supsidijarnosti trebala smatrati ovlaštenom za provedbu istrage protiv tužiteljâ.

4.

Četvrti tužbeni razlog: povreda prava na dobru upravu u skladu s člankom 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima

U okviru četvrtog tužbenog razloga ističe se da je Komisija povrijedila zahtjev dobrog upravnog postupanja i članak 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima jer je pobijana odluka neproporcionalna, povređuje legitimna očekivanja tužiteljâ te se protivi zahtjevu nepristranosti i pravednosti.

5.

Peti tužbeni razlog: zlouporaba ovlasti

U okviru petog tužbenog razloga navodi se da se zahtjev za dostavu informacija temelji na zlouporabnim razmatranjima jer Komisija ispitnim postupkom i osobito pobijanom odlukom, surađujući s Bundeskartellamtom (Savezni ured za tržišno natjecanje), nastoji zaobići odredbe o sankcioniranju povreda članka 101. UFEU-a koje su predviđene u njemačkom zakonodavstvu.

—

poništi pobijanu odluku;

—

donese presudu kojom će prihvatiti registraciju međunarodnog žiga br. 1 379 292 El Clásico (miješani) u Europskoj uniji u razredu 41., u ime La Liga Nacional de Fútbol Profesional;

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova.

—

Povreda članka 7. stavka 3. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi pobijanu odluku;

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova.

—

povreda članka 47. stavka 2. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

povreda članka 18. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

povreda članka 10. stavka 3. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/625;

—

povreda članka 71. stavka 1. točke (b) Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/625;

—

povreda članka 71. stavka 1. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća; i

—

povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi pobijanu odluku i vrati predmet EUIPO-u na ponovno razmatranje; ili

—

preinači pobijanu odluku;

—

tuženiku naloži snošenje troškova.

—

povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

povreda načela zaštite legitimnih očekivanja i načela pravne sigurnosti.

—

poništi pobijanu odluku;

—

tuženiku naloži snošenje tužiteljevih troškova ovog postupka.

—

preinači pobijanu odluku tako da u cijelosti prihvati tužiteljevu žalbu od 21. ožujka 2018. i da predmetni sporni dizaj ostane valjan;

—

tuženiku naloži snošenje tužiteljevih troškova ovog postupka.

—

bitna povreda postupka.

—

poništi pobijanu odluku;

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova.

—

povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi pobijanu odluku ili je izmijeni i potvrdi odluku odjela za prigovore u postupku br. B2 976 549 od 10. prosinca 2018. Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO);

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova;

—

odredi datum za raspravu.

—

Povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Ugovorâ

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti u vezi sa slobodom poduzetništva.