1.

Treba li članak 49. UFEU-a, ovisno o slučaju u vezi s člankom 56. UFEU-a, člancima 15. i 16. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i načelom jednakosti tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji pojedince ili poduzeća koji u belgijskom lučkom području namjeravaju obavljati lučke poslove u smislu Zakona iz 1972. – uključujući djelatnosti koje nisu povezane s utovarom i istovarom brodova u užem smislu – obvezuje da za to zapošljavaju samo lučke radnike s odobrenjem?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, smije li Grondwettelijk Hof (Ustavni sud, Belgija) privremeno održati na snazi učinke spornih članaka 1. i 2. Zakona iz 1972. kako bi otklonio pravnu nesigurnost kao i društvene napetosti te kako bi zakonodavcu omogućio da ih uskladi s obvezama koje proizlaze iz prava Unije?

1.

U pravnom odnosu koji je nastao na temelju ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, jesu li tijela i posrednička tijela država članica koja su nadležna za vođenje postupka pokrenutog zbog nepravilnosti u prvom i drugom stupnju ovlaštena izravno ispitati u svojim postupcima, na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 1083/2006 (1) od 11. srpnja 2006. o utvrđivanju općih odredaba o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu i Kohezijskom fondu i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1260/1999 (u daljnjem tekstu: Uredba), osobito u okviru mehanizma kontrole uređenog u njezinim člancima 60., 70. i 98., bilo koju povredu iz koje proizlazi ili može proizaći šteta za financijske interese proračuna Europske unije i jesu li, po potrebi, obvezna izvršiti financijski ispravak?

2.

Jamči li dovoljno učinkovitu zaštitu financijskih interesa Unije nacionalni postupovni propis, ili sudska praksa kojom ga se tumači, na temelju kojeg se, u slučaju ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, samo može utvrditi povreda tog ugovora koja se sastoji od povrede propisa o javnoj nabavi (nepravilnosti) i istaknuti bilo koji građanskopravni zahtjev koji se na tome temelji ako su Arbitražna komisija ili sud, u okviru sudskog nadzora odluke Arbitražne komisije, konačno utvrdili postojanje povrede?

3.

Ako povreda propisa o javnoj nabavi pretpostavlja nepravilnost, ali pred Arbitražnom komisijom nije pokrenut postupak, je li sud koji odlučuje o građanskopravnim zahtjevima koji se odnose na ispunjavanje obveza iz ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava ovlašten ocijeniti nepravilnost u javnoj nabavi kad ispituje povredu tog ugovora?

1.

Treba li, radi ocjene pitanja je li Palestinac bez državljanstva kojem UNRWA više ne pruža zaštitu ili pomoć u smislu članka 12. stavka 1. točke (a) druge rečenice Direktive 2011/95/EU (1), u prostornom smislu uzeti u obzir samo konkretno područje djelovanja (pojas Gaze, Jordan, Libanon, Sirija, Zapadna obala) u kojem je osoba bez državljanstva prilikom napuštanja mandatnog područja UNRWA-e imala stvarno boravište (u ovom slučaju: Sirija) ili treba uzeti u obzir i druga područja djelovanja u okviru mandatnog područja UNRWA-e?

2.

U slučaju da ne treba uzeti u obzir samo područje djelovanja iz kojeg se odlazi: treba li uvijek i neovisno o drugim uvjetima uzeti u obzir sva područja djelovanja na mandatnom području? Ako je odgovor negativan: treba li druga područja djelovanja uzeti u obzir samo ako je između osobe bez državljanstva i tog područja djelovanja postojala relevantna (teritorijalna) povezanost? Je li za takvu povezanost prilikom odlaska potrebno imati uobičajeno boravište, bilo postojeće ili nekadašnje? Treba li prilikom provjere relevantne (teritorijalne) povezanosti uzeti u obzir druge okolnosti? Ako je odgovor pozitivan: koje? Je li važno pitanje je li moguće i razumno da osoba bez državljanstva u trenutku napuštanja mandatnog područja UNRWA-e uđe u relevantno područje djelovanja?

3.

Ima li osoba bez državljanstva, koja napusti mandatno područje UNRWA-e jer se u području djelovanja na kojem je smješteno njezino stvarno boravište nalazi u situaciji u kojoj je njezina osobna sigurnost ozbiljno ugrožena te joj UNWRA ondje ne može pružiti zaštitu ili pomoć, ipso facto pravo na povlastice iz Direktive u smislu članka 12. stavka 1. točke (a) druge rečenice Direktive 2011/95/EU i u slučaju kada se uputi u to područje djelovanja, a da joj pritom u području djelovanja na kojem je smješteno njezino prethodno boravište osobna sigurnost nije bila ozbiljno ugrožena i da s obzirom na okolnosti u trenutku prelaska ne može računati na to da će u području djelovanja u koje odlazi dobiti zaštitu ili pomoć UNRWA-e te se u dogledno vrijeme moći vratiti u područje djelovanja na kojem se nalazi njezino dotadašnje boravište?

4.

Treba li uzeti u obzir samo područje djelovanja na kojem se nalazi posljednje uobičajeno boravište kako bi se ocijenilo treba li osobi bez državljanstva odbiti odobrenje statusa ipso facto izbjeglice jer su se uvjeti iz članka 12. stavka 1. točke (a) druge rečenice Direktive 2011/95/EU prestali primjenjivati nakon napuštanja mandatnog područja UNRWA-e? Ako je odgovor negativan: suprotno tomu, treba li uzeti u razmatranje i područja koja u skladu s točkom 2. valja uzeti u obzir u trenutku odlaska? Ako je odgovor negativan: koji su kriteriji za utvrđivanje područja koja u trenutku donošenja odluke o zahtjevu valja uzeti u obzir? Znači li prestanak postojanja uvjeta navedenih u članku 12. stavku 1. točki (a) drugoj rečenici Direktive 2011/95/EU da su (državna ili slična) tijela u relevantnom području djelovanja spremna (opet) prihvatiti osobu bez državljanstva?

5.

U slučaju da je u vezi s postojanjem ili prestankom postojanja uvjeta navedenih u članku 12. stavku 1. točki (a) drugoj rečenici Direktive 2011/95/EU relevantno područje djelovanja na kojem se nalazi (posljednje) uobičajeno boravište: koji su kriteriji relevantni za utvrđivanje uobičajenog boravišta? Je li potrebno imati zakonito boravište koje je odobrila država boravišta? Ako je odgovor negativan: je li potrebno da odgovorna tijela na području djelovanja barem budu svjesna boravka dotične osobe bez državljanstva? Ako je u tom pogledu odgovor pozitivan: trebaju li odgovorna tijela biti konkretno upoznata s prisutnošću pojedinca bez državljanstva ili je dovoljno da su svjesna njegova boravka kao člana veće skupine osoba? Ako je odgovor negativan: je li dovoljan samo dulji stvarni boravak?

1.

2.

Ako odgovor na prvo pitanje bude glasio da je predmetna zabrana ulaska obuhvaćena područjem primjene Direktive 2008/115/EZ:

—

utvrdi da je Kraljevina Španjolska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) u vezi s člankom 1. točkom (a) i točkom 2.1.2. Priloga V., članka 5. u vezi s točkom 2.2. Priloga II., članka 11. stavka 1., članka 11. stavka 3. točaka (a), (c) i (e) članka 11. stavka 4. Direktive 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike (1), time što nije donijela potrebne mjere za sprječavanje pogoršanja stanja podzemnih voda područja Doñana, time što nije provela daljnje određivanje značajki voda izloženih riziku, a da pritom nije odredila ni potrebne mjere i time što u program mjera Plana upravljanja riječnim slivovima za područje riječnih slivova Guadalquivira nije uključila primjerene osnovne i dopunske mjere;

—

utvrdi da je Kraljevina Španjolska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 6. stavka 2. u vezi s člankom 7. Direktive Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (2), time što nije donijela odgovarajuće mjere za izbjegavanje pogoršanja prirodnih staništa i staništa vrsta za koje su određeni prostori koji se ovdje razmatraju (PZP/PZZ ES0000024 Doñana, PZP/PZZ ES6150009 Doñana Sjever i zapad i PZP ES6150012 Dehesa del Estero i Montes de Moguer);

—

naloži Kraljevini Španjolskoj snošenje troškova.

1)

Povreda obveza na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive 2000/60/EZ u vezi s njezinim člankom 1. točkom (a) i točkom 2.1.2. Priloga V. toj direktivi

Člankom 4. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2000/60/EZ nalaže se državama članicama sprečavanje pogoršanja stanja svih podzemnih voda. Tu odredbu treba tumačiti u vezi s člankom 1. točkom (a) te direktive, kojim se određuju ciljevi zaštite okoliša koje države članice trebaju postići u vezi s podzemnim vodama, i s točkom 2.1.2. njezinog Priloga V., kojom se definira dobro količinsko stanje podzemnih voda. Komisija smatra da Kraljevina Španjolska nije donijela potrebne mjere radi sprečavanja pogoršanja prekomjernim iskorištavanjem stanja podzemnih voda u području Doñana. Stoga Komisija zaključuje da je Kraljevina Španjolska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive 2000/60/EZ u vezi s njezinim člankom 1. točkom (a) i točkom 2.1.2. Priloga V. toj direktivi.

2)

Povreda obveza na temelju članka 5. Direktive 2000/60/EZ u vezi s točkom 2.2. Priloga II. toj direktivi

Člankom 5. Direktive 2000/60/EZ utvrđuje se postupak koji je potrebno slijediti kako bi se izradilo vodno područje, nalažući u svakom slučaju analizu njegovih značajki, pregled utjecaja ljudske aktivnosti na stanje površinskih i podzemnih vodnih tijela i ekonomsku analizu korištenja voda. Kada se, provođenjem početne analize značajki, utvrdi da je tijelo podzemnih voda izloženo riziku, države članice trebaju, na temelju točke 2.2. Priloga II. direktivi, provesti daljnje određivanje značajki. Komisija smatra da je Kraljevina Španjolska pogrešno primijenila članak 5. stavak 1. Direktive 2000/60/EZ u vezi s točkom 2.2. Priloga II. toj direktivi na način da nije provela daljnje određivanje značajki tijela podzemnih voda područja Doñana izloženih riziku niti je odredila potrebne mjere. Stoga Komisija zaključuje da je Kraljevina Španjolska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 5 Direktive 2000/60/EZ u vezi s točkom 2.2. Priloga II. toj direktivi

3)

Povreda članka 11. stavka 1., članka 11. stavka 3. točaka (a), (c) i (e) i članka 11. stavka 4. Direktive 2000/60/EZ

Na temelju članka 11. stavka 1. Direktive 2000/60/EZ, svaka država članica „dužna je osigurati uspostavu programa mjera za svako vodno područje ili za dio međunarodnog vodnog područja na svojem državnom području, vodeći računa o rezultatima analiza iz članka 5., radi postizanja ciljeva iz članka 4. U stavku 3. točkama (a), (c) i (e) podrobno se navode određene osnovne mjere koje se trebaju uključiti u navedeni program mjera. Stavak 4. te odredbe upućuje na dopunske mjere, koje su osmišljene i primjenjuju se kao dodatak osnovnim mjerama. Komisija smatra da je Kraljevina Španjolska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 11. stavka 1., članka 11. stavka 3. točaka (a), (c) i (e) i članka 11. stavka 4. Direktive 2000/60/EZ, s obzirom na to da u Plan upravljanja riječnim slivovima za područje riječnih slivova Guadalquivira nije uključila prikladne osnovne i dopunske mjere.

4)

Povreda članka 6. stavka 2. u vezi s člankom 7. Direktive 92/43/EEZ

Člankom 6. stavkom 2. Direktive 92/43/EEZ utvrđuje se, na temelju načela prevencije, dužnost opće zaštite koja podrazumijeva obvezu izbjegavanja, u staništima i kod vrsta za koje je određeno područje, bilo kakvog pogoršanja kao i bilo kakvog uznemiravanja, koja bi mogla značajno negativno utjecati na ciljeve Direktive. Na temelju njezinog članka 7. ta dužnost zaštite proširena je na područja klasificirana kao Područja posebne zaštite za ptice (PPZ) na temelju Direktive Vijeća 79/409/EEZ [od 2. travnja 1979.] o očuvanju divljih ptica (3). Komisija smatra da je Kraljevina Španjolska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 6. stavka 2. u vezi s člankom 7. Direktive 92/43/EEZ, s obzirom na to da nije donijela prikladne mjere za izbjegavanje pogoršanja prirodnih staništa i staništa vrsta za koja su određena područja PZP/PZZ ES0000024 Doñana, PZP/PZZ ES6150009 Doñana Sjever i zapad i PZP ES6150012 Dehesa del Estero i Montes de Moguer.

—

ukine presudu Općeg suda (deveto vijeće) od 27. lipnja 2019. u predmetu T-20/17, Mađarska/Komisija.

—

odbije drugi i treći tužbeni razlog iz tužbe koju je Mađarska podnijela Općem sudu, u kojima ta država članica ističe neispunjenje obveze obrazlaganja i zlouporabu ovlasti i naloži joj snošenje svih troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

—

podredno, vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje o tužbenim razlozima koji još nisu ispitani, pri čemu će se o troškovima prvostupanjskog i žalbenog postupka odlučiti naknadno.

—

Kao prvo, Opći sud pogriješio je, ustvrdivši u točkama 78. do 83. pobijane presude, da je Komisija, kada je identificirala referentni sustav, nepravilno isključila progresivne stope mađarskog poreza na oglašavanje. Za razliku od onog što je Opći sud ustvrdio, predloženi Komisijin pristup u skladu je sa sudskom praksom. Stoga je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava pri određivanju referentnog sustava.

—

Kao drugo, Opći sud pogriješio je, ustvrdivši u točkama 84. do 90. pobijane presude, da je Komisija pogrešno utvrdila cilj poreza na oglašavanje u svjetlu kojeg se treba ispitati usporedivost. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, sa stajališta ocjene usporedivosti jedino je relevantan predmet oporezivanja na koji se mjera odnosi, odnosno porezni cilj mjere određen oporezivim događajem. Drugi ciljevi, kao na primjer sposobnost plaćanja poreza, relevantni su samo sa stajališta ocjene mogućnosti objektivnog opravdanja razlikovanja koje se primjenjuje putem poreza, sve dok su navedeni ciljevi svojstveni naravi poreza. Stoga Opći sud čini pogrešku koja se tiče prava kada se poziva na navodni cilj preraspodjele poreza na oglašavanje radi ocjene usporedivosti.

—

Kao treće, nepravilno je stajalište Općeg suda, izraženo u točkama 91. do 105. pobijane presude, prema kojem je Komisija pogriješila zaključivši da se progresivnost poreza na promet ne može opravdati ciljem preraspodjele. Tvrdnja Općeg suda da mađarski porez na oglašavanje nije diskriminirajući te da poštuje cilj preraspodjele temelji se na pogrešnoj pretpostavci da poduzetnici s većim prometom nužno imaju veću dobit od poduzetnika s nižim prometom. Opći sud je, temeljeći se na toj pogrešnoj pretpostavci, počinio pogrešku koja se tiče prava tako što je, radi opravdanja razlikovanja koje je porez izazvao, prihvatio cilj koja nije dio naravi navedenog poreza. Osim toga, prihvaćanjem te pogrešne pretpostavke, Opći sud neopravdano je obrnuo teret dokazivanja te je nametnuo Komisiji da pokaže da se porezne stope koje su utvrđene mađarskim porezom na oglašavanje ne mogu opravdati navodnim ciljem preraspodjele.

1.

Je li Direktiva 2012/29/EU (1) Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, kada je riječ o pravima (poglavito pravu na aktivno sudjelovanje i pravu na naknadu štete u kaznenom postupku) koja po svojoj prirodi nemaju samo fizičke osobe kao čuvstvena bića, primjenjiva i na pravne osobe i državu odnosno državna tijela ako im se odredbama nacionalnog prava priznaje položaj oštećene osobe u kaznenom postupku?

2.

Jesu li u skladu s člancima 17. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, člankom 325. Ugovora o funkcioniranju Europske unije te člankom 38. stavkom 1. točkom (h) Uredbe Vijeća (EZ) br. 1260/99 (2) od 21. lipnja 1999. u vezi s Uredbom Komisije (EZ) br. 1681/94 (3) od 11. srpnja 1994. zakonodavstvo i praksa odlučivanja (4) prema kojima država ne može sudjelovati u kaznenom postupku radi naknade štete koja joj je nanesena prijevarnim postupanjem okrivljenika i čija je posljedica zloupotreba sredstava iz proračuna Europske unije niti može u skladu s člankom 256. stavkom 3. Zakonika o kaznenom postupku osporavati rješenje kojim sud odluči da državi, odnosno upravnom tijelu koje ju zastupa, ne dopušta da na glavnoj raspravi kao oštećena osoba traži naknadu štete, a ne postoji druga vrsta postupka u kojem može ostvariti svoje pravo u odnosu na okrivljenika, zbog čega joj se ni ne može jamčiti njezino pravo na naknadu štete iz imovine i imovinskih prava okrivljenika u skladu s člankom 50. Zakonika o kaznenom postupku, pa je to pravo de facto neostvarivo?

3.

Treba li se pojam „isti poduzetnik” iz članka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 994/98 (5) od 7. svibnja 1998. u vezi s člankom 2. stavkom 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 69/2001 (6) od 12. siječnja 2001. tumačiti isključivo formalno, na način da je potrebno i dostatno utvrditi imaju li dotična društva samostalnu pravnu osobnost na temelju nacionalnog prava, tako da se svakom od tih društava može dodijeliti državna potpora u iznosu do najviše 100 000 eura, ili je odlučujući kriterij faktični način funkcioniranja i vođenja tih društava, koja su preko tih osoba međusobno povezane, kao sustav društava kćeri kojima upravlja matično društvo, čak i kad svako od njih ima vlastitu pravnu osobnost u skladu s nacionalnim pravom, tako da se treba smatrati da čine „istog poduzetnika”, pa kao jedinstvena cjelina mogu samo jednom primiti državnu potporu u iznosu do 100 000 eura?

4.

Označava li pojam „šteta”, u kontekstu Konvencije o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (7) od 26. srpnja 1995., isključivo dio nepropisno stečenih sredstava koji je izravno povezan s prijevarnim postupanjem ili označava i stvarno nastale troškove koji su vjerno dokumentirani i korištenje potpore, ako iz dokaza proizlazi da su bili nužni za prikrivanje i odgađanje otkrivanja prijevarnog postupanja te dobivanje cjelokupnog iznosa dodijeljene državne potpore?

1.

Treba li članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (1) tumačiti na način da glavni predmet ugovora o kreditu denominiranog u stranoj i otplativog u nacionalnoj valuti čine odredbe, koje se ne mogu razmatrati zasebno a propisuju otplatu u fiksnim mjesečnim obrocima koji se najprije uračunavaju u kamate te kojima se predviđa produljenje trajanja ugovora i povećanje iznosa za podmirenje salda računa, pri čemu se taj saldo [može] znatno povećati nakon promjena deviznog tečaja?

2.

Treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da odredbe kojima se određuju plaćanja u fiksnim mjesečnim obrocima koji se najprije uračunavaju u kamate te kojima se predviđa produljenje trajanja ugovora i povećanje iznosa za podmirenje salda računa stvaraju znatniju neravnotežu između prava i obveza ugovornih stranaka, s obzirom na činjenicu da se taj saldo može znatno povećati nakon promjena deviznog tečaja, osobito jer se njima potrošača izlaže neproporcionalnom riziku promjene tečaja?

3.

Treba li članak 4. Direktive 93/13 tumačiti na način da se njime zahtijeva da se jasnoća i razumljivost odredbi ugovora o kreditu denominiranog u stranoj i otplativog u nacionalnoj valuti ocjenjuju upućivanjem na predvidivi gospodarski kontekst u trenutku sklapanja ugovora, u ovom slučaju na utjecaj gospodarskih poteškoća u razdoblju od 2007. do 2009. na promjene deviznog tečaja, uzimajući u obzir stručnost i znanje profesionalnog davatelja kredita te njegovu dobru vjeru?

4.

Treba li članak 4. Direktive 93/13 tumačiti na način da se njime zahtijeva da se jasnoća i razumljivost odredbi ugovora o kreditu denominiranog u stranoj i otplativog u nacionalnoj valuti ocjenjuju tako da se provjeri je li davatelj kredita, koji ima stručnost i znanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga, potrošaču dostavio samo objektivne i apstraktne informacije, osobito brojčane, kojima se ne uzima u obzir gospodarski kontekst koji može utjecati na promjene deviznog tečaja?

—

ukinuti presudu Općeg suda donesenu u predmetu T-64/18 (1).

—

poništiti Odluku Komisije C(2017) 8839 final od 13. prosinca 2017.

—

naložiti Europskoj komisiji snošenje svih troškova.

—

ukine presudu Općeg suda (drugo prošireno vijeće) od 18. lipnja 2019. u spojenim predmetima T-624/15, T-694/15 i T-704/15, European Food i dr./Komisija (1);

—

odbije prvi dio prvog tužbenog razloga i prvi dio drugog tužbenog razloga koji su istaknuti u predmetu T-704/15;

—

odbije prvi i drugi dio drugog tužbenog razloga koji je istaknut u predmetima T-624/15 i T-694/15;

—

vrati spojene predmete T-624/15, T-694/15 i T-704/15 Općem sudu na ponovno odlučivanje u odnosu na tužbene razloge koji još nisu bili ocijenjeni; i

—

naknadno odluči o troškovima prvostupanjskog i žalbenog postupka.

—

Kao prvo, Komisija tvrdi da je Opći sud pogrešno zaključio da je mjerom, kojom je Rumunjska dodijelila potporu Ionu i Viorelu Micula, ulagateljima švedskog državljanstva, i trima rumunjskim trgovačkim društvima pod njihovom kontrolom (u daljnjem tekstu zajednički: braća Micula), 22. veljače 2005. ukinut program poticaja. Umjesto toga, ta se potpora dodijelila braći Micula upravo time što je Rumunjska isplatila dodijeljenu naknadu štete zbog ukidanja tog programa, a što se dogodilo nakon njezina pristupanja Uniji.

—

Podredno tomu, Komisija tvrdi da čak i da je Opći sud pravilno zaključio da je ukidanje programa poticaja od strane Rumunjske bila mjera kojom se dodjeljuje potpora (quod non), Komisija je svejedno bila nadležna donijeti pobijanu odluku u skladu s poglavljem 2. Prilogom V. rumunjskom Akta o pristupanju.

—

Kao prvo, Komisija tvrdi da je Opći sud pogrešno zaključio da pravo Unije nije primjenjivo na dodijeljenu naknadu štete na temelju toga da su svi događaji, koji dovode do te naknade štete, nastali prije pristupanja. Umjesto toga, dodjela naknade štete predstavlja buduće učinke situacije koja nastaje prije pristupanja unutar značenja pravila o primjeni prava Unije ratione temporis.

—

Podredno tomu, Komisija tvrdi da čak i ako je Opći sud pravilno zaključio da dodjela naknade štete nije predstavljala buduće učinke situacije koja nastaje prije pristupanja (quod non), svejedno se na dodijeljenu naknadu štete primjenjivalo pravo Unije s obzirom na to da je Europski sporazum iz 1995., koji je dio prava Unije, bio primjenjiv na sve događaje, koji dovode do te naknade štete, koji su nastali prije pristupanja.

—

Kao prvo, Opći je sud pogrešno zaključio da Komisija nije bila nadležna donijeti pobijanu odluku i da je pravo Unije bilo neprimjenjivo na dodijeljenu naknadu štete.

—

Kao drugo, Opći sud nije odgovorio na sve argumente koji su predstavljeni u pobijanoj odluci, kojima se ističe da je Rumunjska dodijelila prednost braći Micula. Argumenti na koje se nije odgovorilo su sami po sebi dovoljni da opravdaju postojanje prednosti.

—

poništi odluke ESVD-a od 31. kolovoza 2018. i 10. siječnja 2019., provođenjem obavijesti liječničke službe od 30. kolovoza 2018., smanjivanjem bolovanja;

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pretjeranoj procjeni troška povredom načela dobre uprave i dužne pažnje što dovodi do neopravdanog pripisivanja odgovornosti tužitelju za nepojavljivanje na liječničkom pregledu u Bruxellesu.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na zlouporabi ovlasti s naznakom namjere da zbog osobne pristranosti ugrozi tužitelja.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni u odnosu na pitanje je li se promijenila tužiteljeva pravna situacija i netemeljitom analiziranju zašto se tužitelju pripisala odgovornost zbog nepojavljivanja na liječničkom pregledu.

—

poništi Odluku Europske komisije od 22. srpnja 2019. kojom je djelomično odbijen zahtjev tužiteljâ za produljenje – do 5. rujna 2019. ili do kraja kolovoza 2019. – roka za podnošenje primjedbi u kontekstu službenog istražnog postupka u predmetu SA. 39078 (2019/C) (ex 2014/N) – Financiranje projekta trajne veze u prolazu Fehmarn;

—

naloži Komisiji snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, kojim se tvrdi da je Komisija povrijedila svoju obvezu obrazlaganja odluke o odbijanju produljenja predmetnog roka do 5. rujna 2019. ili 31. kolovoza 2019., s obzirom na to da osporavana odluka ne sadržava nikakvo obrazloženje, ili, u svakom slučaju, sadržava nedostatno obrazloženje tog odbijanja.

2.

Drugi tužbeni razlog, kojim se tvrdi da je Komisija povrijedila članak 6. stavak 1. Postupovne uredbe (1) a time također i pravo tužiteljâ kao zainteresiranih strana da učinkovito sudjeluju u službenom istražnom postupku u predmetu državne potpore SA.39078, s obzirom na to da je njihov zahtjev bio uredno obrazložen, utemeljen i proporcionalan.

—

djelomično poništi pobijanu odluku, i to u dijelu u kojem se odnosi na razlog za prigovor na temelju članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe o žigu Europske unije;

—

odobri registraciju prijave žiga Europske unije br. 11 853 389;

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka.

—

Povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi pobijanu odluku;

—

poništi odluku Odjela za poništaje od 23. studenoga 2017. u postupku za proglašavanje žiga ništavim br. 11921 C o opozivu žiga Europske unije u odnosu na sušilice odjeće, perilice rublja, perilice posuđa i štednjake;

—

zadrži žig Europske unije prijavljenim u odnosu na sušilice odjeće, perilice rublja, perilice posuđa i štednjake;

—

naloži tuženiku snošenje vlastitih troškova i troškova tužitelja.

—

Žalbeno vijeće pogrešno je primijenilo pravo utvrdivši da korištenje žiga Europske unije, kao što je dokazano tužiteljevom prodajom sušilica odjeće, perilica rublja, perilica posuđa i štednjaka vojnim bazama SAD-a u Njemačkoj i Belgiji, nije predstavljalo korištenje žiga Europske unije u svrhe članka 58. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

Žalbeno vijeće pogrešno je primijenilo članak 58. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća jer, pri razmatranju ukupne tužiteljeve uporabe žiga Europske unije u odnosu na sušilice odjeće, perilice rublja, perilice posuđa i štednjake, nije uzelo u obzir tužiteljev dokaz o uporabi u vidu prodaje društvu Johann Fouquet GmbH,;

—

Žalbeno vijeće pogrešno je primijenilo članak 58. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća jer, pri razmatranju ukupne tužiteljeve uporabe žiga Europske unije u odnosu na sušilice odjeće, perilice rublja, perilice posuđa i štednjake, nije uzelo u obzir tužiteljev dokaz o uporabi putem društvenih mreža.