—

ukine presudu Općeg suda od 6. prosinca 2018. u predmetu T-665/17;

—

donese konačnu odluku u pogledu članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 (1) ili da podredno vrati predmet Općem sudu, i

—

naloži EUIPO-u i svim intervenijentima u ovom žalbenom postupku snošenje vlastitih troškova i troškova žalitelja nastalih u ovom postupku i u postupku pred Općim sudom u predmetu T-665/17.

1.

povrijedio članak 8. stavak 1. točku (b) Uredbe (EU) 2017/1001; i

2.

nije obrazložio svoj zaključak u skladu s kojim je raniji žig na koji se poziva intervenijent (u daljnjem tekstu: raniji žig) imao povećan razlikovni karakter u pogledu „financijskih, monetarnih i bankovnih poslova”, i/ili

3.

iskrivio činjenice prilikom ocjene ranijeg i spornog žiga, kao i prilikom donošenja navedenog zaključka o povećanom razlikovnom karakteru.

1.

Opći sud uzeo je u obzir ugled ranijeg žiga u prvoj fazi ocjene sličnosti žigova, kao i prilikom opće ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu te je time primijenio pogrešan pristup koji je doveo do nedopustivog „dvostrukog uračunavanja”;

2.

Opći sud pogrešno je smatrao da su raniji i sporni žig u bitnome verbalni žigovi, ne uzimajući dovoljno u obzir njihovu figurativnu prirodu, što je negativno utjecalo na ocjenu vizualnih i auditivnih sličnosti predmetnih žigova, kao i na važnost koju treba dati svakoj od tih sličnosti;

3.

Opći sud počinio je nekoliko pogrešaka prilikom određivanja usluga iz razreda 36. u odnosu na koje je smatrao da raniji žig uživa ugled i stoga razlikovni karakter, i

4.

iz prethodno navedenih pogrešaka i iz činjenice da Opći sud nije uzeo u obzir druge bitne čimbenike, proizlazi da on nije na primjeren način proveo opću ocjenu vjerojatnosti dovođenja u zabludu između ranijeg i spornog žiga.

1.

u cijelosti ukine presudu Općeg suda Europske unije (četvrto vijeće) od 4. prosinca 2018. u predmetu T-560/16;

2.

odluči u skladu sa zahtjevom koji je tužitelj postavio u tom postupku, to jest

poništi odluku EUIPO-a (tada: OHIM) od 2. listopada 2014., prema kojoj se tužitelj iz odjela Međunarodna suradnja i pravni poslovi premješta u odjel Operativne djelatnosti;

podredno: nakon ukidanja gore navedene presude predmet vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje;

3.

naloži EUIPO-u snošenje troškova cijelog postupka, odnosno postupka pred Općim sudom Europske unije i žalbenog postupka pred Sudom Europske unije.

1.

Treba li članak 1. stavak 2. Direktive 2008/118 (1) tumačiti na način da mu se protivi formalno izravni porez poput IVPEE-a [porez na vrijednost proizvodnje električne energije] koji je, s obzirom na svoju pravu prirodu, neizravni porez bez posebne namjene, s isključivom svrhom ubiranja poreznih prihoda, a da se pritom njegovoj kvalifikaciji u nacionalnom pravu ne može dati prednost pred tumačenjem prava Unije koje je uređeno vlastitim ciljevima tog pravnog poretka i provodi se s obzirom na objektivna obilježja oporezivanja?

2.

Je li osnovna svrha IVPEE-a, unatoč njegovoj kvalifikaciji kao poreza za zaštitu okoliša, u biti ubiranje poreznih prihoda tako da se njime na isti način oporezuju djelatnosti proizvodnje i uključivanja električne energije u elektroenergetski sustav neovisno o njezinu intenzitetu i utjecaju na okoliš, čime se povređuje članak 1., članak 3. stavci 1. i 2. i članak 3. stavak 3. točka (a), u vezi s člankom 2. točkom (k) Direktive 2009/28/EZ (2)?

3.

Protivi li se IVPEE načelima slobodnog tržišnog natjecanja i promicanja energije iz obnovljivih izvora, s obzirom na to da se njime jednako porezno tretira energija iz neobnovljivih i obnovljivih izvora, pri čemu se potonji diskriminiraju te se time povređuje program potpore predviđen člankom 2. točkom (k) i povezanim odredbama Direktive 2009/28?

4.

Naposljetku, protivi li se IVPEE navedenom načelu slobodnog tržišnog natjecanja i člancima 32., 33. i 34. (poglavlje VIII., Organizacija pristupa sustavu) Direktive 2009/72 (3) jer se njime omogućuje pozitivna diskriminacija stranih proizvođača električne energije na štetu španjolskih proizvođača, čime se narušava unutarnje tržište električnom energijom i pristup mreži?

1.

Treba li članak 56. UFEU-a, Direktivu 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (1) i Direktivu 2014/67/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. provedbi Direktive 96/71/EZ (2) tumačiti na način da im se protivi nacionalna odredba kojom su predviđene izrazito visoke novčane kazne, a osobito visoki najniži iznosi novčanih kazni, koje mogu biti izrečene kumulativno za svakog dotičnog radnika, za povrede formalnih obveza u slučaju korištenja prekogranične radne snage, kao što je propust da se stave na raspolaganje isprave o plaći ili propust prijave Središnjem koordinacijskom uredu (prijave ZKO)?

2.

Ako na odgovor na prvo pitanje već ne bude potvrdan:

Treba li članak 56. UFEU-a, Direktivu 96/71/EZ i Direktivu 2014/67/EU tumačiti na način da im se protivi izricanje kumulativnih novčanih kazni bez apsolutnog najvišeg iznosa za povrede formalnih obveza u slučaju korištenja prekogranične radne snage?

1.

Treba li članke 7. i 8. te članak 52. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, eventualno u vezi s člankom 47. navedene Povelje, tumačiti na način da im je protivno nacionalno zakonodavstvo države članice kojim se, u okviru postupovnog režima u području razmjene informacija na zahtjev koji je osobito uspostavljen radi provedbe Direktive Vijeća 2011/16/EU od 15. veljače 2011. o administrativnoj suradnji u području oporezivanja i stavljanju izvan snage Direktive 77/799/EEZ (1), isključuje mogućnost da treća osoba koja posjeduje informacije podnese bilo kakvo pravno sredstvo, osobito sudsko, protiv odluke kojom joj nadležno tijelo te države članice nalaže da mu dostavi informacije kako bi postupilo po zahtjevu za razmjenu informacija koji je podnijela druga država članica?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 1. stavak 1. i članak 5. Direktive 2011/16 tumačiti, prema potrebi s obzirom na promjenu tumačenja članka 26. predloška porezne konvencije OECD-a, na način da zahtjev za razmjenu, zajedno s nalogom nadležnog tijela države članice koja prima zahtjev i po njemu postupa, ispunjavaju kriterij nepostojanja očitog nedostatka predvidive relevantnosti s obzirom na to da država članica koja podnosi zahtjev navodi identitet dotičnog poreznog obveznika, razdoblje na koje se odnosi istraga države članice koja podnosi zahtjev i identitet osobe koja posjeduje odnosne informacije, tražeći pritom informacije o ugovorima te povezanim neodređenim računima i plaćanjima koji su utvrđeni kriterijima koji se odnose, kao prvo, na činjenicu da ih je sklopila identificirana osoba koja posjeduje informacije, kao drugo, na njihovu primjenjivost tijekom godina oporezivanja na koje se odnosi istraga tijelâ države koja podnosi zahtjev i, kao treće, na njihovu povezanost s identificiranim dotičnim poreznim obveznikom?

1.

Treba li članke 7. i 8. te članak 52. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, eventualno u vezi s člankom 47. navedene Povelje, tumačiti na način da im je protivno nacionalno zakonodavstvo države članice kojim se, u okviru postupovnog režima u području razmjene informacija na zahtjev koji je osobito uspostavljen radi provedbe Direktive Vijeća 2011/16/EU od 15. veljače 2011. o administrativnoj suradnji u području oporezivanja i stavljanju izvan snage Direktive 77/799/EEZ (1), isključuje mogućnost da treća osoba koja posjeduje informacije podnese bilo kakvo pravno sredstvo, osobito sudsko, protiv odluke kojom joj nadležno tijelo te države članice nalaže da mu dostavi informacije kako bi postupilo po zahtjevu za razmjenu informacija koji je podnijela druga država članica?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 1. stavak 1. i članak 5. Direktive 2011/16 tumačiti, prema potrebi s obzirom na promjenu tumačenja članka 26. predloška porezne konvencije OECD-a, na način da zahtjev za razmjenu, zajedno s nalogom nadležnog tijela države članice koja prima zahtjev i po njemu postupa, ispunjavaju kriterij nepostojanja očitog nedostatka predvidive relevantnosti s obzirom na to da država članica koja podnosi zahtjev navodi identitet dotičnog poreznog obveznika, razdoblje na koje se odnosi istraga države članice koja podnosi zahtjev i identitet osobe koja posjeduje odnosne informacije, tražeći pritom informacije o ugovorima te povezanim neodređenim računima i plaćanjima koji su utvrđeni kriterijima koji se odnose, kao prvo, na činjenicu da ih je sklopila identificirana osoba koja posjeduje informacije, kao drugo, na njihovu primjenjivost tijekom godina oporezivanja na koje se odnosi istraga tijelâ države koja podnosi zahtjev i, kao treće, na njihovu povezanost s identificiranim dotičnim poreznim obveznikom?

—

Tužitelj traži od Suda da utvrdi da

1.

Uslijed nepostojanja integrirane i funkcionalne kanalizacijske mreže, Republika Cipar nije poštovala krajnji rok 31. prosinca 2012., utvrđen Direktivom 91/271/EEZ o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda (kako je produljen Ugovorom o pristupanju Republike Cipar Europskoj uniji), u pogledu prikupljanja (članak 3.), a slijedom toga i sekundarnog pročišćavanja otpadnih voda (članak 4.), kao i infrastrukture i nadzora nad tim pročišćavanjem (članci 10. i 15.), u četiri aglomeracije s populacijskim ekvivalentom višim od 10 000.

2.

Uslijed nepostojanja integrirane i funkcionalne kanalizacijske mreže, Republika Cipar nije poštovala krajnji rok 31. prosinca 2012., utvrđen Direktivom 91/271/EEZ o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda (kako je produljen Ugovorom o pristupanju Republike Cipar Europskoj uniji), u pogledu prikupljanja (članak 3.), a slijedom toga i sekundarnog pročišćavanja otpadnih voda (članak 4.), kao i infrastrukture i nadzora nad tim pročišćavanjem (članci 10. i 15.), u 27 aglomeracija s populacijskim ekvivalentom između 2000 i 10 000.

1.

Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a u vezi s člankom 47. Povelje, kao i načelo učinkovitosti, barem u pogledu nacionalnog pravnog poretka koji u svrhu osiguranja neovisnosti i nepristranosti sudova u svojem ustavu ima utvrđeno temeljno pravo na dodjelu predmeta sucima prema fiksnom rasporedu poslova koji je unaprijed određen u skladu s općim pravilima, tumačiti na način da zakonodavac mora osigurati da je to temeljnim pravom dano jamstvo učinkovito, a ne samo teoretsko?

2.

Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a u vezi s člankom 47. Povelje, kao i načelo učinkovitosti, barem u pogledu nacionalnog pravnog poretka koji u svrhu osiguranja neovisnosti i nepristranosti sudova u svojem ustavu ima utvrđeno temeljno pravo na dodjelu predmeta sucima prema fiksnom rasporedu poslova koji je unaprijed određen u skladu s općim pravilima, tumačiti na način da se sucu koji, s jedne strane, sumnja u zakonitost internog sudskog rasporeda poslova odnosno, s druge strane, u zakonitost interne sudske odluke kojom treba provesti interni sudski raspored poslova, a koja se neposredno odnosi na rad tog suca (osobito odluka o dodjeli predmeta), u pogledu te sumnje mora omogućiti podnošenje pravnog lijeka (koji tog suca ne tereti, a osobito ne financijski) drugom sudu koji je u cijelosti ovlašten za preispitivanje zakonitosti pravnog akta koji se smatra protuzakonitim?

U slučaju niječnog odgovora: Postoje li neki drugi zahtjevi koje zakonodavac mora jamčiti, a koji osiguravaju da se sucu omogući postizanje zakonitosti to jest pridržavanja zakonskih zahtjeva koji se na njega odnose i koji nalažu poštovanje zakonskih (posebno internih sudskih) pravila o dodjeli predmeta?

3.

Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a u vezi s člankom 47. Povelje, kao i načelo učinkovitosti, barem u pogledu nacionalnog pravnog poretka koji u svrhu osiguranja neovisnosti i nepristranosti sudova u svojem ustavu ima utvrđeno temeljno pravo na dodjelu predmeta sucima prema fiksnom rasporedu poslova koji je unaprijed određen u skladu s općim pravilima, tumačiti na način da se stranci u postupku koja, s jedne strane, sumnja u zakonitost odredbe internog sudskog rasporeda poslova koja prethodi rješavanju njezina predmeta odnosno, s druge strane, u zakonitost dodjele tog predmeta određenom sucu, još prije donošenja sudske odluke u pogledu te sumnje mora omogućiti podnošenje pravnog lijeka (koji tu stranku pretjerano financijski ne tereti) drugom sudu koji je u cijelosti ovlašten za preispitivanje zakonitosti pravnog akta koji se smatra protuzakonitim?

U slučaju niječnog odgovora: Postoje li neki drugi zahtjevi koje zakonodavac mora jamčiti, a koji osiguravaju da se stranci još prije donošenja sudske odluke omogući da se poštuje njezino temeljno pravo na „zakonskog suca”?

4.

Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a u vezi s člankom 47. Povelje, kao i načelo učinkovitosti, barem u pogledu nacionalnog pravnog poretka koji u svrhu osiguranja neovisnosti i nepristranosti sudova u svojem ustavu ima utvrđeno temeljno pravo na dodjelu predmeta sucima prema fiksnom rasporedu poslova koji je unaprijed određen u skladu s općim pravilima, tumačiti na način da su sudski interni raspored poslova i interno sudsko dokumentiranje zaprimljenih predmeta tako transparentno i razumljivo formirani da sudac, odnosno stranka, bez posebnog truda mogu preispitati sukladnost konkretne dodjele predmeta sucu, odnosno određenom sudskom vijeću, s odredbama internog sudskog rasporeda poslova?

U slučaju niječnog odgovora: Postoje li neki drugi zahtjevi koje zakonodavac mora jamčiti, a koji osiguravaju da se sucu, odnosno stranci omogući pribavljanje saznanja o zakonitosti određene dodjele predmeta?

5.

Treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a u vezi s člankom 47. Povelje, kao i načelo učinkovitosti, barem u pogledu nacionalnog pravnog poretka koji u svrhu osiguranja neovisnosti i nepristranosti sudova u svojem ustavu ima utvrđeno temeljno pravo na dodjelu predmeta sucima prema fiksnom rasporedu poslova koji unaprijed određen u skladu s općim pravilima, tumačiti na način da se strankama i sucu u sudskom postupku bez njihova posebnog djelovanja mora omogućiti da sadržajno razumiju odredbe o rasporedu poslova, kao i da stranke te sudac u postupku na taj način moraju imati mogućnost preispitati zakonitost izvršene dodjele predmeta sucu, odnosno određenom sudskom vijeću?

U slučaju niječnog odgovora: Postoje li neki drugi zahtjevi koje zakonodavac mora jamčiti, a koji osiguravaju da se sucu, odnosno stranci omogući pribavljanje saznanja o zakonitosti određene dodjele predmeta?

6.

Koje radnje mora poduzeti sudac s obzirom na njegovu obvezu da u skladu s pravom Unije poštuje tim pravom propisane postupovne zahtjeve, ako se taj sudac (izvansudskim ili internim sudskim) pravnim aktom koji se ne može osporavati obvezuje na poduzimanje radnje kojoj se pravo Unije protivi i kojom se krše prava stranaka?

—

vrati zahtjev Općem sudu na razmatranje uzimajući u obzir utvrđenja Suda;

—

naloži da najkasnije do 12. travnja 2019. (ili do drugog datuma do kojeg se može produžiti razdoblje iz članka 50. UFEU-a)

—

odredi da stranke, po potrebi, mogu podnijeti zahtjev Općem sudu za daljnje upute;

—

Komisiji naloži snošenje žaliteljevih troškova.

—

utvrdi da Helenska Republika, propustivši poduzeti sve potrebne mjere za izvršenje presude Suda od 23. travnja 2015. u predmetu C-149/14, Komisija/Helenska Republika (1), nije ispunila obveze koje ima na temelju članka 260. stavka 1. UFEU-a;

—

Helenskoj Republici naloži plaćanje predložene novčane kazne u iznosu od 23 753,25 eura za svaki dan kašnjenja s izvršenjem presude donesene u predmetu C-149/14, od dana donošenja presude u navedenom predmetu do dana izvršenja presude donesene u tom predmetu;

—

Helenskoj Republici naloži plaćanje paušalnog iznosa od 2639,25 eura po danu, od dana donošenja presude u predmetu C-149/14 do dana kad bude donesena presuda u ovom predmetu ili dana izvršenja presude iz predmeta C-149/14 ako se to dogodi ranije, a u slučaju da navedeni iznos od njega nije veći, da naloži plaćanje paušalnog iznosa od najmanje 1 310 000 eura;

—

Helenskoj Republici naloži snošenje troškova.

1.

Prema članku 260. stavku 1. UFEU-a, Helenska Republika dužna je poduzeti potrebne mjere kako bi postupila u skladu s presudom Suda u predmetu C-149/14. Međutim, Helenska Republika nije poduzela sve potrebne mjere kako bi postupila u skladu s izrekom te presude. Konkretno, Helenska Republika nije utvrdila programe djelovanja za osjetljiva područja na kojima postoje površinski i podzemni vodeni tokovi koji su onečišćeni nitratima iz poljoprivrednih izvora. Komisija je stoga odlučila podnijeti tužbu Sudu.

2.

Komisija svojom tužbom od Suda traži da Helenskoj Republici naloži plaćanje paušalnog iznosa od 2639,25 eura po danu i novčane kazne u iznosu od 23 753,25 eura po danu. Visina paušalnog iznosa i novčane kazne izračunati su uzimajući u obzir težinu i trajanje povrede, kao i odvraćajući učinak, ovisno o financijskoj sposobnosti te države članice.

—

utvrdi da je Češka Republika, time što nije osigurala da u zgradama čija je ukupna korisna površina veća od 500 m2, za koje je u skladu s člankom 12. stavkom 1. Direktive 2010/31/EU (1) Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 2010. o energetskoj učinkovitosti zgrada, izdan energetski certifikat, te u kojima se često zadržava građanstvo, bude javno izložen energetski certifikat, povrijedila svoje obveze iz članka 13. stavka 2. te direktive;

—

naloži Češkoj Republici snošenje troškova.

1.

Članak 13. stavak 2. Direktive 2010/31/EU predviđa obvezu izlaganja energetskog certifikata, koji je izdan u skladu s člankom 12. stavkom 1. te direktive, u zgradama u kojima više od 500 m2 korisne površine zauzima prostor u kojemu se često zadržava građanstvo.

2.

Međutim, češki zakon (§ 7a zákon č. 406/2000 Sb., o hospodaření energií, ve znění pozdějších předpisů (članak 7a Zakona br. 406/2000 o upravljanju energijom, kako je izmijenjen)) predviđa obvezu izlaganja energetskog certifikata ili potvrde o energetskoj učinkovitosti za te zgrade samo ako ih koriste javne vlasti. Češki zakon stoga ne predviđa obvezu izlaganja energetskog certifikata ili potvrde o energetskoj učinkovitosti kada se u tim zgradama zadržava građanstvo, ali ih koriste tijela koja nisu tijela javne vlasti. Potrebno zakonodavstvo još je uvijek tek u pripremnom stadiju.

3.

Češka Republika stoga nije osigurala obvezu izlaganja energetskog certifikata u zgradama čija je korisna površina veća od 500m2, za koje je izdan energetski certifikat na temelju članka 12. stavka 1. te direktive te u kojima se često zadržava građanstvo, čime je povrijedila svoje obveze iz članka 13. stavka 2. te direktive.

1.

Primjenjuju li se članak 56. i sljedeći Ugovora o funkcioniranju Europske unije na nacionalno zakonodavstvo (obvezujuću opću mjeru u obliku općinske odluke) kojom se određena usluga zabranjuje u dijelu općine, samo zbog toga što neki od klijenata pružatelja usluge na kojeg se odnosi to zakonodavstvo mogu dolaziti ili dolaze iz druge države članice Europske unije?

U slučaju potvrdnog odgovora, je li samo tvrdnja o mogućnosti postojanja klijenata iz drugih država članica dovoljna za primjenu članka 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, ili je pružatelj usluge dužan dokazati stvarno pružanje usluga klijentima koji dolaze iz drugih država članica?

2.

Je li za odgovor na prvo pitanje relevantno to da:

—

ukine presudu Općeg suda (sedmo prošireno vijeće) od 14. veljače 2019. u spojenim predmetima T-131/16 i T-263/16 Belgium i Magnetrol International protiv Komisije EU:T:2019:91 u dijelu u kojem je njome utvrđeno da je u Odluci Komisije (EU) 2016/1699 (1) оd 11. siječnja 2016. o programu državnih potpora u pogledu izuzeća od oporezivanja viška dobiti SA.37667 (2015/C) (ex 2015/NN) koji je provela Belgija, sustav „viška dobiti” pogrešno kvalificiran kao program u smislu članka 1. stavka (d) Uredbe 2015/1589 (2);

—

vrati predmet Općem sudu na razmatranje razloga koji ranije nisu bili predmet ocjene, i

—

naknadno odluči o troškovima prvostupanjskog i žalbenog postupka.

—

proglasiti ovu žalbu dopuštenom i osnovanom;

—

posljedično, ukinuti presudu od 28. veljače 2019. (T-414/16).

—

poništiti Odluku (ZVSP) 2016/850 od 27. svibnja 2016. (1) i njezine naknadne provedbene akte, u dijelu u kojem se odnose na žalitelja;

—

naložiti Vijeću snošenje troškova ovog postupka.

—

proglasiti ovu žalbu dopuštenom i osnovanom;

—

posljedično, ukinuti presudu od 28. veljače 2019. (T-415/16).

—

poništiti Odluku (ZVSP) 2016/850 od 27. svibnja 2016. (1) i njezine naknadne provedbene akte, u dijelu u kojem se odnose na žalitelja;

—

naložiti Vijeću snošenje troškova ovog postupka.

—

proglasiti ovu žalbu dopuštenom i osnovanom;

—

posljedično, ukinuti presudu od 28. veljače 2019. (T-440/16).

—

poništiti Odluku (ZVSP) 2016/850 od 27. svibnja 2016. (1) i njezine naknadne provedbene akte, u dijelu u kojem se odnose na žalitelja;

—

naložiti Vijeću snošenje troškova ovog postupka.

—

utvrdi da je Savezna republika Njemačka povrijedila obveze koje ima na temelju članaka 170. i 171. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (1) i članka 5. Direktive Vijeća 2008/9/EZ od 12. veljače 2008. o utvrđivanju detaljnih pravila za povrat poreza na dodanu vrijednost, predviđenih u Direktivi 2006/112/EZ, poreznim obveznicima koji nemaju poslovni nastan u državi članici povrata, već u drugoj državi članici (2) time što sustavno odbija zahtijevati podatke koji nedostaju u zahtjevu za povrat poreza na dodanu vrijednost i umjesto toga izravno odbija zahtjeve za povrat u tim slučajevima ako se takvi podaci mogu dostaviti samo još nakon zaključnog roka od 30. rujna;

—

naloži Saveznoj Republici Njemačkoj snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog — povreda načela neutralnosti poreza na dodanu vrijednost

Savezna Republika Njemačka povrijedila je načelo neutralnosti poreza na dodanu vrijednost utvrđeno u člancima 170. i 171. Direktive 2006/112 i članku 5. Direktive 2008/9, prema kojem u slučaju stjecanja robe i primanja usluga treba uslijediti odbitak poreza na dodanu vrijednost koji je plaćen u prethodnim fazama u korist poreznog obveznika.

Načelo neutralnosti poreza na dodanu vrijednost zahtijeva prihvaćanje svakog zahtjeva za povrat čije su materijalne pretpostavke ispunjene. U slučaju dvojbi o postojanju materijalnih pretpostavki za povrat, zahtjevi za povrat u skladu s člankom5. u vezi s člankom 21. podstavkom 1. prvom rečenicom Direktive 2008/9 mogu se odbiti samo ako zahtjevi za informacije države članice povrata u skladu s člankom 20. te direktive nisu bili uspješni.

2.

Drugi tužbeni razlog — povreda načela praktične djelotvornosti zahtjeva za povrat poreza na dodanu vrijednost

Tumačenje članka 20. stavka 1. Direktive 2008/9 koje zastupa Savezna Republika Njemačka otežava djelotvorno ostvarivanje zahtjeva za povrat poreza na dodanu vrijednost poreznog obveznika koji nema poslovni nastan u državi članici povrata. Upravna praksa njemačkih poreznih tijela time povređuje prava tih poreznih obveznika iz članaka 170. i 171. Direktive 2006/112 i članka 5. Direktive 2008/9.

Praktična djelotvornost Direktiva 2006/112 i 2008/9 zahtijeva provedbu prava na povrat poreza na dodanu vrijednost koja postoje u materijalnom smislu kako bi se na najbolji mogući način poštovalo načelo neutralnosti. Odredbe su usmjerene na potpuni odbitak poreza na dodanu vrijednost koji je plaćen u prethodnim fazama prilikom stjecanja robe i primanja usluga te se njima i u slučajevima prekograničnih transakcija u najboljoj mogućoj mjeri nastoje postići jednaki uvjeti tržišnog natjecanja za sve porezne obveznike. Pritom se trebaju poduzeti sve prikladne upravne mjere propisane u direktivi koji služe provedbi zahtjeva za povrat poreza na dodanu vrijednost.

3.

Treći tužbeni razlog — povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

Sustavnim odbijanjem Savezne Republike Njemačke da zahtijeva dodatne podatke i dokaze u skladu s člankom 20. stavkom 1. Direktive 2008/9 povređuje se načelo zaštite legitimnih očekivanja. Nakon zaprimanja potvrde o primitku zahtjeva za povrat, svaki porezni obveznik trebao bi se moći pouzdati u to da će se njegov zahtjev obraditi u skladu s odredbama te direktive. Ako se to ne dogodi, povređuju se njegova legitimna očekivanja o obradi u skladu sa zakonom.

1.

Poništava se odluka Europskog parlamenta od 26. siječnja 2016. kojom se odbija zahtjev za pomoć koji je podnio QH, kako je potvrđena odlukom od 12. srpnja 2016. kojom se odbija prigovor.

2.

U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.

Svaka stranka snosit će vlastite troškove.

1.

Tužba se odbija.

2.

Kraljevini Španjolskoj nalaže se snošenje troškova.

1.

Tužba se odbija.

2.

Društvu Scor SE nalaže se snošenje vlastitih troškova, troškova koje zahtijevaju Europska komisija i Caisse Centrale de Réassurance (CCR), uključujući i troškove nastale povodom zahtjeva za povjerljivo postupanje.

3.

Francuska Republika snosit će vlastite troškove, uključujući i troškove nastale povodom zahtjeva za povjerljivo postupanje.

1.

Tužba se odbija.

2.

Saveznoj Republici Njemačkoj nalaže se snošenje vlastitih troškova i troškova Europske komisije.

1.

Poništava se odluka Ureda za isplatu Zajedničkog sustava zdravstvenog osiguranja u Luksemburgu, kao što proizlazi iz uplatnice br. 244 od 25. siječnja 2017. kojom je Francisu Wattiauu naloženo plaćanje iznosa od 843,01 eura, koji odgovara iznosu od 15 % računa za zdravstvene usluge od 30. svibnja 2016.

2.

Europski parlament će, osim vlastitih, snositi i troškove F. Wattiaua.

3.

Association des seniors de la fonction publique européenne (SFPE) snosit će vlastite troškove.

1.

Poništava se odluka prvog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 15. prosinca 2017. (predmet R 3111/2014-1).

2.

U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.

EUIPO-u se nalaže snošenje troškova.

1.

Predmeti T 152/18 do T 155/18 spajaju se u svrhu presude.

2.

Poništavaju se odluke četvrtog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 20. prosinca 2017. (predmeti R 1319/2017-4, R 1321/2017-4, R 1322/2017-4 i R 1323/2017-4).

3.

EUIPO i društvo Solgar Holdings, Inc., snosit će vlastite troškove kao i, svaki od njih, polovicu troškova društva Sona Nutrition Ltd.

1.

Tužba se odbija.

2.

Steeve Briois snosit će vlastite troškove, kao i troškove koje zahtijeva Europski parlament.

1.

Tužba se odbija.

2.

Walteru Mauritschu nalaže se snošenje troškova postupka.

1.

Tužba se odbija.

2.

WP-u se nalaže snošenje troškova.

1.

Poništava se odluka petog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 28. ožujka 2018. (predmet R 1326/2017-5).

2.

Nalaže se EUIPO-u snošenje troškova.

1.

Tužba se odbija.

2.

Victoru Lupuu nalaže se snošenje troškova.

1.

Postupak se obustavlja.

2.

Društvu Promeco NV nalaže se snošenje vlastitih troškova kao i troškova Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO).

3.

Društvo Aerts NV snosit će vlastite troškove.

1.

Postupak se obustavlja.

2.

Društvu Engel GmbH i F. Engelu K/S nalaže se snošenje vlastitih troškova, a društvu Engel GmbH nalaže se snošenje troškova Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO).

1.

Postupak se obustavlja.

2.

Društvu Dermatest Gesellschaft für allergologische Forschung u. Vertrieb von Körperpflegemitteln mbH nalaže se snošenje troškova.

1.

Tužba se odbacuje kao nedopuštena.

2.

Rumunjskoj se nalaže snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Europske komisije.

1.

Zahtjev za privremenu pravnu zaštitu se odbija.

2.

O troškovima će se odlučiti naknadno.

—

poništi pobijanu odluku i održi na snazi valjanu registraciju figurativnog žiga EUTM-013545181, kako je registriran 5. svibnja 2016. za sve proizvode i usluge;

—

naloži EUIPO-u snošenje sudskih troškova.

—

Neprimjenjivost članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

Nepostojanje dokaza o povredi javnog interesa.

—

utvrdi da tuženik od 18. prosinca 2018., dana na koji mu je elektroničkom poštom dostavljeno drugo tužiteljevo službeno pismo opomene, zbog propusta povrjeđuje svoju obvezu donošenja odluke u okviru postupka u vezi s državnom potporom SA.48706 (RVV Rostocker Versorgungs- und Verkehrs-Holding GmbH und Nordwasser GmbH), koju treba dostaviti tužitelju u svojstvu podnositelja pritužbe, o zatvaranju prethodnog istražnog postupka, odnosno odluku o pokretanju ili pak nepokretanju formalnog istražnog postupka;

—

tuženiku naloži snošenje troškova postupka i

—

preventivno i podredno, u slučaju prestanka tuženikova propusta nakon podnošenja tužbe, tuženiku naloži snošenje troškova postupka.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

dodatno podredno, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu,

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

dodatno podredno, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu,

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

dodatno podredno, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu,

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

dodatno podredno, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu,

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

dodatno podredno, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu,

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju članka 150. Uredbe (EU) br. 1308/2013, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje kvalificirane većine proizvođača zainteresiranih za prijedlog za reguliranje ponude.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju članka 150. Uredbe (EU) br. 1308/2013, u dijelu koji se odnosi na nužnost utvrđivanja bitnih pretpostavki ravnoteže tržišta radi donošenja privremenih mjera reguliranja ponude, i povezanog odgovarajućeg obrazloženja.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom tumačenju članka 150. Uredbe (EU) br. 1308/2013, u dijelu koji se odnosi na zabranu planova reguliranja ponude diskriminatornog sadržaja.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013. te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

dodatno podredno, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu,

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi tuženikovu Odluku priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) od 28. svibnja 2018. o programu potpore SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) koji je provela Njemačka za potrošače baznog opterećenja iz članka 19. Stromnetzentgeltverordnunga (u daljnjem tekstu: StromNEV) i

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka.

—

poništi tuženikovu Odluku priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) od 28. svibnja 2018. o programu potpora SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) koji je provela Njemačka za potrošače baznog opterećenja iz članka 19. Stromnetzentgeltverordnunga (u daljnjem tekstu: StromNEV), i

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

dodatno podredno, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu,

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku Europske komisije priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) od 28. svibnja 2018. u predmetu „Program potpore SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) Njemačke za potrošače baznog opterećenja u skladu s člankom 19. Stromnetzentgeltverordnunga” i

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

—

Opći sud poništi osporenu odluku,

—

tuženik snosi troškove postupka pred Općim sudom i postupka pred žalbenim vijećem, uključujući nužne troškove tužitelja u oba postupka.

—

povreda članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

povreda članka 7. stavka 1. točke (c) i članka 7. stavka 2. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi Provedbenu uredbu Komisije (EU) 2019/67 od 16. siječnja 2019. (1) i

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da ograničavanje pojma proizvođača iz Europske unije samo na proizvođače istovjetnih ili izravno konkurentnih proizvoda koji su proizvedeni uz korištenje sirovinama (neoljuštena riža) proizvedenima u Europskoj uniji, krši članak 22. stavak 1. i članak 23. Uredbe (EU) br. 978/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. (2) Alternativno, tuženikov pristup protivan je članku 22. stavku 2. Uredbe br. 978/2012.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je tuženik, oslanjajući se na netočne ili neistinite podatke ili na podatke koji se ne odnose na konkretni istovjetni proizvod, propustio propisno ocijeniti postojanje „ozbiljnih poteškoća”, protivno članku 23. Uredbe br. 978/2012. To je učinilo nemogućom pravilnu ocjenu ispunjenja uvjeta iz članka 22. stavka 1. Uredbe (EU) br. 978/2012 u odnosu na istovjetni proizvod, kako je određen u članku 22. stavku 2. Uredbe br. 978/2012.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je tuženik usporedio cijene uvoza iz Kambodže i cijene u Europskoj uniji na način koji je protivan članku 22. stavku 1. i članku 23. Uredbe br. 978/2012.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je tuženikova analiza uzročnosti protivna članku 22. stavku 1. Uredbe br. 978/2012, jer ozbiljne poteškoće s kojima se suočava Europska unija nisu u dovoljnoj mjeri izravna posljedica obujma kambodžanskog uvoza i cijena. U mjeri u kojoj se Uredba 2019/67 oslanja na kumulativnu analizu, ona je također protivna članku 22. stavku 1. Uredbe br. 978/2012.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da tuženik nije učinio dostupnima nekoliko ključnih činjenica, razmatranja ili detalja u odnosu na te ključne činjenice i razmatranja, protivno članku 17., stavcima 1., 2., 3. i 4., Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 1083/2013 od 28. kolovoza 2013. (3), članku 38. Uredbe br. 978/2012 i tužiteljevim pravima obrane.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je dosje u velikoj mjeri manjkav te da mu nedostaju neke ključne informacije. To predstavlja povredu članka 14. Provedbene uredbe Komisije br. 1083/2013, članka 38. Uredbe br. 978/2012 i tužiteljevih prava obrane.

—

poništi odluku Europskog parlamenta P8_TA-PROV(2019)0137 od 12. ožujka 2019. o zahtjevu za ukidanje tužiteljičina imuniteta 2018/2267(IMM) kojom joj je stvarno ukinut imunitet;

—

naloži Europskom parlamentu snošenje svih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 9. Protokola br. 7. o povlasticama i imunitetima Europske unije (SL 2010., C 83, str. 266.), članka 5. stavaka 1. i 5. Poslovnika Europskog parlamenta (SL 2005., L 44, str. 1.) i priopćenja zastupnicima br. 11/2003 i 11/2016.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na zlouporabi postupka, konkretnije, na povredi članka 43. priopćenja zastupnicima br. 11/2016, jer je svrha optužbi nanijeti štetu tužiteljičinoj političkoj djelatnosti, što čini slučaj fumus persecutionis protiv nje.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi općih načela prava Unije „ne bis in idem” i „una via electa” te na zlouporabi postupka i prava.

—

poništi odluku Europske komisije u predmetu M.8900 — Wieland/Aurubis Rolled Products/Schwermetall od 5. veljače 2019.;

—

naloži Europskoj komisiji snošenje tužiteljevih troškova ovog postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija učinila očite pogreške time što je utemeljila osporenu odluku na manjkavom konceptu takozvanog „vrhunskog” podsegmenta, umjesto da je navedenu odluku utemeljila na mjerodavnom tržištu proizvoda od valjanog bakra, kako ga je definirala sama Komisija.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da Komisija nije dala niti definiciju, a niti jasno razgraničenje takozvanog „vrhunskog” podsegmenta, na kojem je, posve neodrživo, zasnovala svoju ocjenu. Komisijin pristup je očigledno pogrešan i spekulativan.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila očite pogreške u ocjeni, protusloveći svojim vlastitim utvrđenjima u odluci o odobrenju u predmetu M.8909 — KME/MKM.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija primijenila neodrživu i dosad nezabilježenu teoriju štete sui generis, povezujući na neodgovarajući način horizontalne i ne-horizontalne učinke i brkajući jasne i stroge smjernice sadržane u smjernicama o koncentracijama.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila očite pogreške u procjeni učinka svojeg navodnog horizontalnog problema na tržišno natjecanje, time što je evidentno propustila istražiti očite činjenice prilikom utvrđivanja konkurentnog okruženja mjerodavnog tržišta.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisijina ocjena o mogućnost klijenata da promjene dobavljača očigledno pogrešna.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da se Komisija poziva na rast cijena zbog te transakcije a da za to nije pružila nikakve dokaze.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila očite pogreške u svojoj ocjeni prelaska sa zajedničke na pojedinačnu kontrolu nad društvom Schwermetall. Posebice, Komisija je propustila poduzeti potrebne istražne radnje.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila očite pogreške u ocjeni jamstava koje je tužitelj ponudio.

10.

Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da način na koji je Komisija vodila postupke povodom pravnog lijeka i ispitivanja tržišta nije bio u skladu s pravilima postupka.

11.

Jedanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila bitne povrede postupka. Ona je odbila ispitati tržište u odnosu na prva dva jamstva i pokrenula je ispitivanje tržišta puno prekasno tijekom postupka.

—

poništi odluku Vijeća sadržanu u dopisu od 12. veljače 2019. upućenom tužitelju kojom se uskraćuje puni pristup dokumentu ST 13593 2018 INIT (mišljenje Pravne službe Vijeća od 25. listopada 2018., u skladu s člankom 4. stavkom 2. i člankom 4. stavkom 3. Uredbe 1049/2001 (1);

—

podredno, naloži Vijeću odobravanje šireg djelomičnog pristupa dokumentu ST 13593 2018 INIT, u skladu s člankom 4. stavkom 6. Uredbe 1049/2001; i

—

naloži Vijeću snošenje troškova tužitelja, uključujući troškove eventualnih intervenijenata.

1.

Prvi tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i pogrešnoj primjeni druge alineje članka 4. stavka 2. Uredbe 1049/2001.

2.

Drugi tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i pogrešnoj primjeni članka 4. stavka 3. prvog podstavka Uredbe 1049/2001.

3.

Treći tužbeni zahtjev, podredni zahtjev, koji se temelji na tome da je Vijeće povrijedilo članak 4. stavak 6. Uredbe 1049/2001, ako su iznimke na koje se poziva primjenjive na zatraženi dokument, jer je očito propustilo izvršiti svoju obvezu da odobri (odgovarajući i zahtijevani) djelomični pristup koji je trebalo odobriti zatraženom dokumentu sukladno navedenom članku 4. stavku 6., uskraćujući pristup cijelom odjeljku pravne analize.

—

poništi odluku Europskog parlamenta od 18. svibnja 2018. kojom je raskinut tužiteljev ugovor;

—

po potrebi, poništi odluku Europskog parlamenta od 4. siječnja 2019., dostavljenu 9. siječnja 2019., kojom je odbijena tužiteljeva žalba od 16. kolovoza 2018.;

—

naloži tuženiku da tužitelju naknadi neimovinsku štetu koja je nastala tuženikovom krivnjom, procijenjenu u iznosu od 50 000 eura;

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja i povredi postupovnih pravila koja se primjenjuju u slučaju raskida predmetnog ugovora.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članaka 12.a i 24. Pravilnika o osoblju i u vezi s time, na povredi tužiteljeva prava da se njegov predmet obradi nepristrano i pravično, povredi obveze dužne pažnje i očitoj pogrešci u ocjeni.

—

proglasi da se članak 1. Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2019/85 od 21. siječnja 2019. (1) i članak 1. Provedbene odluke Vijeća (ZVSP) 2019/87 od 21. siječnja 2019. (2) ne primjenjuju na tužitelja;

—

poništi Provedbenu uredbu Vijeća 2019/85 i Provedbenu odluku Vijeća 2019/87 u dijelu u kojem se odnose na tužitelja;

—

proglasi da se tužiteljevo ime izbriše iz Priloga (pod brojem 266.) Provedbene uredbe Vijeća 2019/85 i iz Priloga (pod brojem 266.) Provedbene odluke Vijeća 2019/87; i

—

tuženiku naloži snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog koji se temelji na tome da je tuženik pružio nepotpune ili nedostatne razloge za uvrštavanje tužitelja.

2.

Drugi tužbeni razlog koji se temelji na tome da se uvrštavanje tužitelja temelji na očitoj pogrešci u ocjeni činjenica, s obzirom na to da je tuženik propustio iznijeti dokaze za navedene činjenice koje podupiru ili navodno podupiru obrazloženje donesenih mjera ili s obzirom na to da je tuženik na temelju tih činjenica došao do neosnovanih zaključaka.

3.

Treći tužbeni razlog koji se temelji na tome da uvrštavanje tužitelja povređuje njegovo pravo na obranu.

4.

Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na tome da uvrštavanje tužitelja povređuje njegovo pravo vlasništva, slobodu trgovanja i načelo proporcionalnosti.

—

poništi Odluku Komisije od 12. veljače 2019. pod oznakom Ares(2019)856949 o isključenju IMAGINA MEDIA AUDIOVISUAL SL iz postupaka nabave i dodjele bespovratnih sredstava uređenih Uredbom (EU, Euratom) br. 2018/1046 Europskog parlamenta i Vijeća (1) u dijelu u kojem je Imagina/dpa konzorcij isključen ili su njegove ponude odbijene;

—

poništi Odluku Komisije od 9. travnja 2019. pod oznakom Ares(2019)2494476 u dijelu u kojem je treba smatrati odlukom kojom se konzorcij isključuje iz postupka javne nabave pod oznakom PO/2018-05/A4 ili se njegove ponude odbijaju;

—

poništi akt(e) kojim/a Komisija dodjeljuje ugovore ili omogućuje stranci različitoj od Imagina/dpa konzorcija da audiovizualnim putem izvještava o aktualnim pitanjima Unije, u vezi s grupama I, III i VI kao što je navedeno u pozivu na nadmetanje;

—

naloži Komisiji da naknadi štetu nanesenu konzorciju time što mu je onemogućila izvršenje ugovora za grupe I, III i VI;

—

naloži Komisiji snošenje tužiteljevih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što nije priznala da isključenje društva Imagina Media Audiovisual SL — jednog od članova konzorcija — ne utječe na izvršenje ugovora od strane potonjeg u pogledu grupa I, III i VI poziva na nadmetanje. Isključenje društva Imagina Media Audiovisual SL također ne utječe na odluke kojima je Komisija te ugovore dodijelila konzorciju.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što nije pravilno primijenila dokumentaciju o nabavi. Posljedično, Komisija nije tražila od konzorcija da društvo Imagina Media Audiovisual SL zamijeni drugim subjektom koji je dio konzorcija, što je bilo propisano dokumentacijom o nabavi.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni time što nije pravilno primijenila članak 136. stavak 9. Uredbe 2018/1046. Posljedično, Komisijin dužnosnik za ovjeravanje nije od konzorcija tražio da društvo Imagina Media Audiovisual SL zamijeni drugim subjektom koji je dio konzorcija, kao što je propisano Uredbom 2018/1046.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila pravo konzorcija na djelotvoran pravni lijek te je povrijedila načelo dobre uprave. Komisija je nezakonito primijenila svoju Odluku od 12. veljače 2019. pod oznakom Ares(2019) 856949 o isključenju društva Imagina Media Audiovisual SL ili svoj dopis od 9. travnja 2019. pod oznakom Ares(2019) 2494476 kako bi isključila konzorcij iz postupka javne nabave pod oznakom PO/2018-05/A4.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila pravo konzorcija na djelotvoran pravni lijek, obvezu obrazlaganja te načelo dobre uprave. Komisija je počinila postupovne pogreške i nezakonito je dodijelila ugovore za grupe I, III i VI poziva na nadmetanje pod oznakom PO/2018-05/A4 ponuditelju različitom od konzorcija.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija nanijela štetu konzorciju svojim nezakonitim postupanjem, zbog čega konzorcij ne može izvršiti ugovore za grupe I, III i VI poziva na nadmetanje pod oznakom PO/2018-05/A4.

—

poništi Odluku Komisije Ares(2019)856949, kojom je Komisija tužitelju odredila dvogodišnje isključenje te ga je upisala u bazu podataka ranog otkrivanja i isključenja (1);

—

naloži Komisiji da tužitelju nadoknadi štetu uzrokovanu pobijanom odlukom;

—

naloži Komisiji snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što nije provela vlastiti nadzor ili analizu, oslanjajući se samo na utvrđenja ministarstva pravosuđa Sjedinjenih Američkih Država, bez vlastitog primjerenog nadzora i pogrešno tumačeći ta utvrđenja. Komisija je posljedično počinila pogrešku u ocjeni činjenica i tako povrijedila obvezu dužne pažnje.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno isključila tužitelja i time povrijedila članak 136. stavak 1. točku (c) Uredbe 2018/1046 i tužiteljeva prava obrane zbog toga što nije jasno navela što točno čini tešku povredu dužnosti. Usto, tužitelj navodi da je Komisija počinila pogrešku time što je navela da je tužitelj također isključen iz postupaka javne nabave koji su u tijeku, s obzirom na to da to ne proizlazi iz izreke sporne odluke; time što je isključila tužitelja zbog postupanja u vezi s pravima emitiranja i oglašavanja sportskih događanja u postupku javne nabave za pružanje usluga audiovizualnog izvještavanja o aktualnim pitanjima u Uniji, s obzirom na to da je riječ o različitim tržištima koja ne utječu jedno na drugo te je stoga moguće dokazati pouzdanost tužitelja u ugovorima za Europsku uniju; i time što je zaključila da tužitelja treba isključiti jer nije raspolagala dovoljnim dokazima za donošenje sporne odluke i jer se u sporazumu o nepokretanju kaznenog progona sklopljenom s ministarstvom pravosuđa Sjedinjenih Američkih Država ne navodi da su tužitelj ili njegov izvršni direktor krivi.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je zaključila da bi isključenje bilo proporcionalno u smislu članka 136. stavka 3. Uredbe 2018/1046 i time što nije uzela u obzir nepostojanje utjecaja na financijske interese i ugled Unije te vrijeme proteklo od postupanja.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku time što je smatrala da su korektivne mjere koje je poduzeo tužitelj privremene i nedovoljne s obzirom na članak 136. stavak 6. točku (a) u vezi s člankom 136. stavkom 7. Uredbe 2018/1046.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila temeljno načelo jednakog postupanja time što je s tužiteljem postupala različito nego u odnosu na druge ponuditelje koji su s ministarstvom pravosuđa Sjedinjenih Američkih Država sklopili sporazum o nepokretanju kaznenog progona.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija nanijela štetu tužitelju time što je nezakonito odlučila da tužitelja treba isključiti iz postupaka nabave i dodjele bespovratnih sredstava uređenih Uredbom 2018/1046.

—

poništi pobijanu odluku;

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka pred Općim sudom, kao i postupka pred žalbenim vijećem EUIPO-a uključujući tužiteljeve nužne troškove u oba postupka.

—

Žalbeno vijeće povrijedilo je članak 7. stavak 1. točke (b) i (c) i članak 7. stavak 2. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća time što je odbilo zaštititi predmetni žig.

—

poništi odluku ESVD-ovog tijela ovlaštenog za sklapanje ugovora o radu od 15. lipnja 2018., prema kojoj tužiteljica ne ispunjava sve uvjete za zaposlenje predviđene člankom 82. CEOS-a i ne može biti zaposlena kao ugovorno osoblje 3.b u ESVD-u;

—

poništi odluku ESVD-ovog tijela ovlaštenog za sklapanje ugovora o radu od 14. siječnja 2019. kojom se odbija tužiteljičin prigovor podnesen 14. rujna 2018.;

—

naloži ESVD-u platiti tužiteljici naknadu štete procijenjenu u iznosu od 36 992,52 eura, što odgovara jednogodišnjoj plaći za ugovor AC FG II prema ljestvici plaća primjenjivoj od 1. studenoga 2017., pri čemu je taj iznos podložan specifikaciji tijekom postupka;

—

naloži ESVD-u izračunati gubitak koji je tužiteljica pretrpjela u vezi s mirovinskim pravima, nastao zbog toga što s njom nije sklopljen ugovor o radu;

—

naloži ESVD-u platiti tužiteljici naknadu štete u iznosu od 15 000 eura za neimovinsku štetu zbog povrede njezina dostojanstva i profesionalnog ugleda;

—

naloži ESVD-u platiti tužiteljici naknadu štete u iznosu od 15 000 eura za neimovinsku štetu zbog narušenog zdravlja i osobne dobrobiti;

—

naloži ESVD-u platiti tužiteljici naknadu štete u iznosu od 15 000 eura za neimovinsku štetu koja proizlazi iz toga što je ESVD povrijedio Uredbu br. 45/2001 o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka;

—

naloži ESVD-u platiti tužiteljici naknadu štete u iznosu od 10 000 eura za neimovinsku štetu zbog povrede povjerljivosti medicinskih podataka i povjerljivosti osobnih podataka iz tužiteljičinog medicinskog kartona;

—

naloži ESVD-u platiti tužiteljici naknadu štete u iznosu od 15 000 eura za neimovinsku štetu zbog klevete i/ili uvrede tužiteljice;

—

naloži ESVD-u snositi ukupne troškove postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 33. drugog podstavka Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i članaka 82. i 83. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije, načela proporcionalnosti i kontradiktornosti, prava na dobru upravu i brižnog postupanja, načela nediskriminacije i prava na nepristrano i pravično postupanje i zabrane svakog uznemiravanja.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL 2001., L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34., str. 6.) i članka 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

—

poništi osporenu odluku;

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova, uključujući troškove postupka pred Odjelom za poništaje i drugim žalbenim vijećem EUIPO-a.

—

povreda članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

povreda članka 94. stavka 1. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi odluku ESB-a od 14. veljače 2019. o provođenju izravnog nadzora u prostorima PNB Banka AS i društvima iz njezine grupacije;

—

tuženiku naloži snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog koji se temelji na tome da ESB nije bilo nadležno nadzorno tijelo u odnosu na PNB BANKA AS u vrijeme donošenja odluke o izravnom nadzoru.

2.

Drugi tužbeni razlog koji se temelji na tome da pobijana odluka nije bila „nužna” sukladno članku 12. Uredbe o SSM-u (1).

3.

Treći tužbeni razlog koji se temelji na tome da ESB nije pravilno izvršio svoje diskrecijske ovlasti sukladno članku 12. stavku 1. Uredbe o SSM-u.

4.

Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na tome da je ESB povrijedila načelo proporcionalnosti.

5.

Peti tužbeni razlog koji se temelji na tome da je ESB povrijedio pravo tužitelja na saslušanje.

6.

Šesti tužbeni razlog koji se temelji na tome da je ESB povrijedio svoju obvezu da ispita, te pažljivo i nepristrano ocijeni sve relevantne elemente konkretnog slučaja.

7.

Sedmi tužbeni razlog koji se temelji na tome da je ESB povrijedio obvezu dostatnog obrazlaganja svoje odluke.

8.

Osmi tužbeni razlog koji se temelji na tome da je ESB povrijedio načela legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti.

9.

Deveti tužbeni razlog koji se temelji na tome da je ESB povrijedio načelo jednakog postupanja i diskriminatorno postupao prema tužiteljima.

10.

Deseti tužbeni razlog koji se temelji na tome da je ESB povrijedio članak 19. i uvodnu izjavu 75. preambule Uredbe o SSM-u i počinio détournement de pouvoir.

—

poništi pobijanu odluku tijela za imenovanja čiji se sadržaj navodi u poruci elektronske pošte od 20. rujna 2018. voditelja odjela upravnog tijela, te istodobno i implicitnu odluku tijela za imenovanja o odbijanju žalbe tužitelja. Slijedom toga, EASO će morati poduzeti mjere koje zahtjeva provedba odluke Općeg suda, u skladu s člankom 266. UFEU-a, s retroaktivnim učinkom.

—

naloži tuženiku snošenje svih tužiteljevih troškova postupka.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela legitimnih očekivanja.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju obrazloženja, pa stoga i bitnoj povredi postupka u smislu članka 263. UFEU-a.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nedovoljnom obrazloženju pobijane odluke koje sadržava materijalnu pogrešku.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava jer odluka ne vodi računa o interesu službe i dužnosti upravnog tijela da brižno postupa prema svojim službenicima.

—

utvrdi da je pobijanom odlukom pogrešno primijenjena presuda Općeg suda (peto vijeće) od 23. studenoga 2017. u predmetu T-140/15;

—

izmijeni pobijanu odluku, poništi Odluku CPVO-a NN010 od 23. rujna 2013. i prihvati prigovor valjanosti oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice br. CPVR br. EU 15118 koji je tužitelj podnio 28. kolovoza 2012.;

—

utvrdi da je oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice br. EU 15118 ab initio ništavo;

—

naloži tuženiku snošenje tužiteljevih troškova u skladu s člankom 87. Poslovnika Općeg suda, uključujući troškove intervenijenata.

—

povreda načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja;

—

povreda obveza i uskraćivanje sudske zaštite.

—

poništi odluku Europske komisije kojom je odbijena tužiteljeva žalba (predmet SA.53105 — Navodna potpora dodijeljena Eurobank Ergasias prodajom Piraeus Bank Bulgaria), barem u dijelu koji se odnosi na povrede obveza restrukturiranja u predmetima SA.43364 i SA.43363;

—

naloži Komisiji snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisijinom odlukom počinjena bitna povreda postupka, kao i povreda:

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija pogrešno zaključila da se (i) obveze preuzete u predmetu SA.43364 u vezi s državnom potporom koju je primila Piraeus Bank i (ii) obveze preuzete u predmetu SA.43363 u vezi s državnom potporom koju je primila Eurobank Ergasias, ne primjenjuju ratione temporis, s obzirom na to da će prodaja Piraeus Bank Bulgaria biti zaključena nakon 31. prosinca 2018.

—

poništi pobijanu odluku;

—

naloži tuženiku snošenje vlastitih troškova i onih tužitelja nastalih u vezi s poništavanjem.

—

Povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

Povreda članka 59. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi pobijanu odluku;

—

naloži tuženiku snošenje vlastitih troškova i onih tužitelja nastalih u vezi s poništavanjem.

—

Povreda članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća

—

Povreda članka 59. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

utvrdi i proglasi da tužitelj Europskoj komisiji nije dužan platiti iznose koje ista potražuje opomenom dužniku br. 3241902288 primljenom 22. veljače 2019., a posljednji put opomenom primljenom 29. travnja 2019. — Ref. Ares(2019) 2858540, po osnovi povrata doprinosa i liquidated damages zato što Studio Galli Ingegneria navodno nije ispunio obveze iz grant agreementa br. 619120 za subvencioniranje projekta pod nazivom „MARSOL”;

—

utvrdi i proglasi da ne postoje povrede na koje se poziva Komisija;

—

utvrdi i proglasi nezakonitost, nevaljanost te u svakom slučaju neosnovanost pre-information lettera od 19. prosinca 2018., istražnog izvješća OLAF-a, opomene dužniku od 22. veljače 2019., naknadnog zahtjeva od 2. travnja 2019. i konačne obavijesti o ponovnom određivanju potraživanog iznosa i odbacivanju daljnjih zahtjeva SGI-a od 29. travnja 2019. — Ref. Ares(2019) 2858540;

—

utvrdi i proglasi nepostojanje tražbine na koju se poziva Komisija;

—

utvrdi i proglasi pravo tužitelja na sufinanciranje koje je Komisija stvarno odobrila tužitelju na temelju grant agreementa br. 619120 za projekt „MARSOL”;

—

podredno, utvrdi i proglasi da iznos koji je predmet povrata od strane Komisije ne može biti viši od 100 044,99 eura;

—

podredno prethodnome, naloži Komisiji da SGI-u naknadi troškove koje je imao zbog provedbe projekta „MARSOL”, na temelju stjecanja bez osnove.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela ugovornog povjerenja, povredi prava obrane u stadiju nakon okončanja istražnih radnji, povredi prava na djelotvoran pravni lijek u smislu članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), povredi prava na dobru upravu u smislu članka 41. Povelje, povredi prava na pristup dokumentima u smislu članka 42. Povelje, te povredi članka II.22. Grant Agreementa i članka 1134. belgijskog Građanskog zakonika.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju sporne povrede, nepostojanju tražbine na koju se poziva Europska komisija, nezakonitosti i neosnovanosti istražnog izvješća OLAF-a, a samim time i pre-information lettera i opomena dužniku koje je uputila Komisija, povredi načela presumpcije nedužnosti, tereta dokazivanja i pravičnosti iz Uredbe (EU, Euratom) br. 883/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. rujna 2013., kao i postojanju pogreške u ocjenjivanju dokaza i povrede članka 1315. belgijskog Građanskog zakonika.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, pravičnosti i ugovornog povjerenja, te povredi članka II.22. Grant Agreementa.

4.

Četvrti podredno istaknuti tužbeni razlog, koji se temelji na pravu na povrat iznosa koje je Europska komisija stekla bez osnove.

—

poništi, u skladu s člankom 263. UFEU-a, Odluku Vijeća (ZVSP) 2019/354 od 4. ožujka 2019. o izmjeni Odluke Vijeća 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2019., L 64, str. 7.) i Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2019/352 od 4. ožujka 2019. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2019., L 64, str. 1.), u dijelu u kojem se odnose na tužitelja;

—

donese, u skladu s člankom 64. Poslovnika Općeg suda, određene mjere upravljanja postupkom i to osobito

—

naloži Vijeću, u skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda, snošenje troškova postupka.

—

poništi odluku žalbenog vijeća od 22. veljače 2019. u predmetu R 1785/2018-2,

—

poništi odluku odjela za prigovore od 10. lipnja 2018. (prigovor B 2 598 285),

—

registrira sporni žig Europske unije br. 14 180 038 za sve proizvode na koje se odnosi prijava,

—

naloži tuženiku snošenje vlastitih i tužiteljevih troškova.

—

Povreda članka 8. stavka 5. Uredbe (EU) br. 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća

—

poništi pobijanu odluku;

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova.

—

povreda članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća

—

utvrdi da je njegova tužba dopuštena;

—

poništi Odluku Vijeća (ZVSP) 2019/354 od 4. ožujka 2019. o izmjeni Odluke Vijeća 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini;

—

poništi Provedbenu uredbu Vijeća (EU) 2019/352 od 4. ožujka 2019. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini;

—

naloži Vijeću Europske unije snošenje troškova u skladu s člancima 87. i 91. Poslovnika Općeg suda.

1.

Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja, zbog toga što su pobijane odluke nedovoljno obrazložene.