1.

Presuda Općeg suda Europske unije od 13. srpnja 2017., OZ/EIB (T-607/16, neobjavljena, EU:T:2017:495) ukida se u dijelu u kojem je njome odbijen, s jedne strane, zahtjev za naknadu štete koji je osoba OZ iznijela u svojoj tužbi, a koji se temelji na odgovornosti Europske investicijske banke (EIB) za navodne nezakonitosti počinjene u okviru istražnog postupka, uključujući nepoštovanje žaliteljičina prava da se pravično ispita njezin slučaj, kao i, s druge strane, zahtjev za poništenje iz te tužbe.

2.

U preostalom dijelu žalba se odbija.

3.

Poništava se odluka predsjednika Europske investicijske banke od 16. listopada 2015. o nepostupanju po pritužbi zbog spolnog uznemiravanja koju je podnijela osoba OZ.

4.

U preostalom dijelu tužba se odbija.

5.

Europskoj investicijskoj banci nalaže se da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove osobe OZ koji su nastali kako u prvostupanjskom tako i u žalbenom postupku.

—

načelno ne može — u okviru pravnog lijeka podnesenog na temelju članka 27. stavka 1. te uredbe u toj drugoj državi članici protiv odluke o transferu donesene u odnosu na njega — pozivati na kriterij odgovornosti iz članka 9. te uredbe;

—

iznimno može — u okviru takvog pravnog lijeka — pozivati na taj kriterij odgovornosti u situaciji na koju se odnosi članak 20. stavak 5. iste uredbe, pod uvjetom da taj državljanin treće zemlje nadležnom tijelu države članice moliteljice podnese elemente koji jasno utvrđuju da se nju mora smatrati državom članicom odgovornom za razmatranje tog zahtjeva u skladu s primjenom navedenog kriterija odgovornosti.

1.

Članak 9. stavak 1. točke (a) i (b) Uredbe Vijeća br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu [Europske unije] i članak 5. stavak 1. točke (a) i (b) Direktive 2008/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima treba tumačiti na način da ne ovlašćuju nositelja pojedinačnog žiga koji se sastoji od oznake kakvoće da se protivi tomu da treća strana ističe znak koji je istovjetan ili sličan tom žigu na proizvodima koji nisu istovjetni ni slični proizvodima ili uslugama za koje je navedeni žig registriran.

2.

Članak 9. stavak 1. točku (c) Uredbe Vijeća br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu [Europske unije] i članak 5. stavak 2. Direktive 2008/95 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o usklađivanju zakonodavstava država članica o žigovima treba tumačiti na način da ovlašćuju nositelja pojedinačnog žiga koji ima ugled, a sastoji se od oznake kakvoće, da se protivi tomu da treća strana ističe znak koji je istovjetan ili sličan tom žigu na proizvodima koji nisu ni istovjetni ni slični onima za koje je navedeni žig registriran, pod uvjetom da je dokazano da tim isticanjem treća strana nepošteno iskorištava razlikovni karakter ili ugled istog žiga ili nanosi štetu tom razlikovnom karakteru ili tom ugledu i da navedena treća strana, u tom slučaju, nije u prilog takvom isticanju dokazala postojanje „opravdanog razloga” u smislu tih odredaba.

—

prije uskraćivanja prava na odbitak nije ispitalo je li izdavatelj tog pogrešnog računa mogao njegovu adresatu vratiti nepravilno plaćen iznos PDV-a i ispraviti navedeni račun u okviru postupka samostalnog ispravka u skladu s primjenjivim nacionalnim propisom radi povrata poreza koji je nepravilno uplatio u državnu riznicu ili

—

nije odlučilo sâmo adresatu tog računa vratiti porez koji je nepravilno platio njegovu izdavatelju i koji je potonji slijedom toga nepravilno uplatio u državnu riznicu.

1)

Ukida se presuda Općeg suda Europske unije od 13. prosinca 2017., CJ/ECDC (T-602/16, neobjavljena, EU:T:2017:893).

2)

Poništava se odluka drugostupanjskog ocjenjivača Europskog centra za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC) od 21. rujna 2015. kojom izvješće o ocjeni CJ-a za 2011. godinu postaje konačno.

3)

Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti snosi, osim vlastitih troškova, troškove nastale osobi CJ u prvostupanjskom i žalbenom postupku.

1.

Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da iz područja primjene te direktive nije isključena ugovorna odredba, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja u vezi s određivanjem sudske nadležnosti za odlučivanje u sporovima između ugovornih stranaka općenito upućuje na mjerodavno nacionalno pravo.

2.

Članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protive postupovna pravila, na koja upućuje ugovorna odredba, a koja prodavatelju robe ili pružatelju usluga omogućuju da u slučaju tužbe zbog navodnog neispunjenja ugovorne obveze potrošača, bira između nadležnog suda u kojem tuženik ima domicil ili nadležnog suda mjesta izvršenja ugovora, osim ako izbor mjesta izvršenja ugovora ne prouzroči za potrošača takve postupovne uvjete koji mogu pretjerano ograničiti njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu koje mu je dodijeljeno pravnim poretkom Unije, što je na nacionalnom sudu da provjeri.

1.

Žalba se odbija.

2.

Društvu The Green Effort Limited nalaže se snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) te troškova Fédération internationale de l’automobile (FIA).

1.

Članak 2. stavak 1. Direktive 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu i o izmjeni direktiva 97/7/EZ, 2002/65/EZ, 2005/60/EZ i 2006/48/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 97/5/EZ treba tumačiti na način da pojam „platne usluge” u smislu te odredbe obuhvaća izvršenje izravnih terećenja koje je inicirao primatelj plaćanja na računu za plaćanje koji nije njegov i na koja vlasnik terećenog računa nije pristao.

2.

Članak 58. Direktive 2007/64 treba tumačiti na način da pojam „korisnik platnih usluga” u smislu te odredbe obuhvaća vlasnika računa za plaćanje na kojem su izvršena izravna terećenja bez njegove suglasnosti.

1.

Članak 7. točku 5. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da sud države članice nije nadležan za odlučivanje u sporu u vezi s tužbom za naknadu štete podnesenom na temelju članka 7. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 i usmjerenom protiv zračnog prijevoznika sa sjedištem na državnom području druge države članice, zbog toga što taj prijevoznik u mjestu suda pred kojim je pokrenut postupak ima podružnicu koja nije sudjelovala u pravnom odnosu između prijevoznika i predmetnog putnika.

2.

Članak 26. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se ta odredba ne primjenjuje u slučaju poput onog u glavnom postupku u kojem tuženik nije podnio očitovanja ili se upustio u postupak.

1.

Prvo pitanje

2.

Drugo pitanje

1.

Prvo pitanje

2.

Drugo pitanje

1.

Je li izmjena rezervacije protiv volje putnika koji ima potvrđenu rezervaciju za određeni let i kojemu je dano mjesto na kasnijem letu kada je došao u zračnu luku radi registracije, uskraćivanje ukrcaja u smislu članka 4. stavka 3. Uredbe br. 261/2004 (1) ako je let za koji putnik ima potvrđenu rezervaciju ipak izveden?

2.

Ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan, treba li članak 5. stavak 1. točku (c) podtočku iii. Uredbe br. 261/2004 analogijom primijeniti na uskraćivanje ukrcaja iz članka 4. stavka 3. te uredbe?

1.

Treba li članak 10. stavak 2. točku (p) Direktive 2008/48/EZ (1) Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ tumačiti na način da se tražene informacije o „razdoblj[u]” ili o „drug[im] uvjet[ima] koji uređuju […] ostvarivanje [prava na povlačenje iz ugovora o kreditu]” odnose i na pretpostavke za početak roka za povlačenje?

2.

Ako je odgovor na pitanje (a) potvrdan:

Protivi li se članku 10. stavku 2. točki (p) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ tumačenje prema kojem je obavijest o pravu na povlačenje iz ugovora o kreditu „jasna” i „sažeta” ako ona sama u pogledu početka roka za povlačenje iscrpno ne navodi obvezne informacije koje treba dati kako bi rok počeo teći, nego u tom pogledu upućuje na nacionalnu odredbu — u ovom slučaju članak 492. stavak 2. BGB-a [(Građanski zakonik)] u verziji koja je bila na snazi do 12. lipnja 2014. — koja pak dalje upućuje na druge nacionalne odredbe — u ovom slučaju na članak 247. stavke 3. do 13. EGBGB-a [(Uvodni zakon za Građanski zakonik)] u verziji koja je bila na snazi do 12. lipnja 2014. te se od potrošača očekuje da samostalno pročita brojne zakonske odredbe u različitim zakonima kako bi shvatio koje se obvezne informacije moraju navesti kako bi rok za povlačenje iz njegova ugovora o kreditu počeo teći?

3.

Ako je odgovor na pitanje iz točke (b) niječan (to jest ako se načelno ništa ne protivi upućivanju na nacionalna zakonska pravila):

Protivi li se članku 10. stavku 2. točki (p) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ tumačenje prema kojem je obavijest o pravu na povlačenje iz ugovora o kreditu „jasna” i „sažeta” ako upućivanje na nacionalnu zakonsku odredbu –u ovom slučaju članak 492. stavak 2. BGB-a u verziji koja je bila na snazi od 30. srpnja 2010. do 12. lipnja 2014. — i njezino daljnje upućivanje — u ovom slučaju na članak 247. stavke 3. do 13. EGBGB-a u verziji koja je bila na snazi od 4. kolovoza 2011. do 12. lipnja 2014. — nužno dovodi do toga da potrošač uz sâmo čitanje odredaba mora provesti i pravnu kvalifikaciju — primjerice toga je li mu kredit odobren po uobičajenim uvjetima za ugovore osigurane hipotekom na nekretnini i njihovo prijelazno financiranje ili pak toga je li riječ o povezanim ugovorima na temelju čega bi mogao jasno shvatiti koje mu se obvezne informacije moraju pružiti kako bi rok za povlačenje iz njegova ugovora o kreditu počeo teći?

1.

Jesu li vlasniku prihvatljivih hektara u smislu prve rečenice članka 24. stavka 2. Uredbe br. 1307/2013 (1) oni na raspolaganju, kada nijedna treća osoba nema pravo uporabe, osobito ne pravo uporabe izvedeno od vlasnika ili je površina na raspolaganju trećoj osobi ili nije na raspolaganju nikome, kada je treća osoba bez prava uporabe stvarno uporablja za poljoprivredne djelatnosti?

2.

Treba li izraz „bilo koja površina temeljem koje je poljoprivrednik u 2008. imao pravo na plaćanje, ovisno o slučaju, u okviru programa jedinstvenih plaćanja ili programa jedinstvenih plaćanja po površini iz glave III. i glave IV.A Uredbe (EZ) br. 1782/2003” (2) iz članka 32. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1307/2013 tumačiti na način da je površina u 2008. morala ispunjavati uvjete koje glava III. odnosno glava IV.A Uredbe (EZ) br. 1782/2003 zahtijevaju za pravo na plaćanja u okviru programa jedinstvenih plaćanja ili programa jedinstvenih plaćanja po površini?

3.

U slučaju negativnog odgovora na drugo pitanje: treba li izraz „bilo koja površina temeljem koje je poljoprivrednik u 2008. imao pravo na plaćanje, ovisno o slučaju, u okviru programa jedinstvenih plaćanja ili programa jedinstvenih plaćanja po površini iz glave III. i glave IV.A Uredbe (EZ) br. 1782/2003” iz članka 32. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1307/2013 tumačiti na način da je, kako bi se površina, koja je pošumljena u skladu s člankom 31. Uredbe (EZ) br. 1257/1999 (3), smatrala prihvatljivim hektarima u smislu članka 32. stavka 2. točke (b) podtočke ii. Uredbe (EZ) br. 1307/2013, potrebno da se u pogledu površine primjenjuje pravo ostavljanja tla na ugaru ili drugo pravo na plaćanje iz članka 44. stavka 1. ili članka 54. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 1782/2003?

4.

U slučaju negativnog odgovora na treće pitanje: treba li izraz „bilo koja površina temeljem koje je poljoprivrednik u 2008. imao pravo na plaćanje, ovisno o slučaju, u okviru programa jedinstvenih plaćanja ili programa jedinstvenih plaćanja po površini iz glave III. i glave IV.A Uredbe br. (EZ) 1782/2003” iz članka 32. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1307/2013 tumačiti na način da je, kako bi se površina, koja je pošumljena u skladu s člankom 31. Uredbe (EZ) br. 1257/1999, smatrala prihvatljivim hektarima u smislu članka 32. stavka 2. točke (b) podtočke ii. Uredbe (EZ) br. 1307/2013, potrebno da je poljoprivrednik za 2008. podnio zahtjev u skladu s člankom 22. stavkom 1. i/ili člankom 34. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1782/2003 i da su ispunjeni drugi uvjeti za izravna plaćanja u skladu s glavama III. ili IV.A?

1.

Treba li članak 9. stavak 2. točku (e) Direktive 2011/95/EU (1) tumačiti na način da „odbijanj[e] vršenja vojne službe prilikom sukoba” ne zahtijeva to da je dotična osoba odbila izvršavanje vojne službe u okviru formalnog postupka za odbijanje, ako se u pravu države podrijetla ne predviđa pravo na odbijanje izvršavanja vojne službe?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

Štiti li članak 9. stavak 2. točka (e) Direktive 2011/95/EU na temelju mogućnosti „odbijanja vršenja vojne službe prilikom sukoba” i one osobe koje se nakon isteka odgode za izvršavanje vojne službe ne odazovu vojnoj upravi države podrijetla i pobjegnu od prisilnog novačenja?

3.

U slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje:

Treba li članak 9. stavak 2. točku (e) Direktive 2011/95/EU tumačiti na način da bi za vojnog obveznika koji nije upoznat s budućim područjem izvršavanja svoje vojne službe izvršavanje te službe izravno ili neizravno „uključivalo kaznena djela ili radnje koji su obuhvaćeni klauzulama o isključenju koje su utvrđene u članku 12. stavku 2.” samim time jer oružane snage njegove države podrijetla preko vojnih obveznika opetovano i sustavno čine takva kaznena djela ili radnje?

4.

Treba li članak 9. stavak 3. Direktive 2011/95/EU tumačiti na način da i u slučaju proganjanja u smislu članka 9. stavka 2. točke (e) Direktive 2011/95/EU, u skladu s člankom 2. točkom (d) Direktive 2011/95/EU mora postojati veza između razloga navedenih u članku 10. Direktive 2011/95/EU i djela proganjanja kako su opisana u članku 9. stavcima 1. i 2. Direktive 2011/95/EU ili nedostatka zaštite od takvih djela.

5.

U slučaju potvrdnog odgovora na četvrto pitanje: Postoji li veza u smislu članka 9. stavka 3. u vezi s člankom 2. točkom (d) Direktive 2011/95/EU između proganjanja radi sudskog progona ili kažnjavanja zbog odbijanja izvršavanja vojne službe i razloga proganjanja već u trenutku kad su sudski progon ili kažnjavanje posljedice odbijanja?

1.

Predstavlja li prijevoz paleta iz jedne države članice u drugu državu članicu radi njihova naknadnog iznajmljivanja u toj drugoj državi članici poreznom obvezniku koji ima poslovni nastan u Rumunjskoj te je ondje identificiran u svrhu PDV-a, nepostojanje prijenosa u smislu članka 17. stavka 2. Direktive 2006/112/EZ? (1)

2.

Neovisno o odgovoru na prvo prethodno pitanje, je li porezni obveznik u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2008/9/EZ (2) porezni obveznik u smislu članka 9. stavka 1. Direktive 2006/112/EZ, koji nema poslovni nastan u državi članici povrata, nego na području druge države članice, čak i ako je u svrhu PDV-a identificiran ili je dužan identificirati se u svrhu PDV-a u državi članici povrata?

3.

S obzirom na odredbe Direktive 2008/9/EZ, predstavlja li uvjet da porezni obveznik nije u svrhu PDV-a identificiran u državi članici povrata dodatni uvjet u odnosu na one predviđene člankom 3. Direktive 2008/9/EZ u pogledu poreznog obveznika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koji nema poslovni nastan u državi članici povrata kako bi u slučaju poput predmetnog imao pravo na povrat?

4.

Treba li članak 3. Direktive 2008/9/EZ tumačiti na način da mu se protivi praksa nacionalne porezne uprave prema kojoj odbija povrat PDV-a zbog neispunjavanja uvjeta propisanog isključivo nacionalnim pravom?

1.

Je li odluka o produljenju trajanja odobrenja za provedbu projekta sporazum o projektu na koji se primjenjuje članak 6. stavak 3. Direktive Vijeća 92/43/EEZ (1) od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (u daljnjem tekstu: Direktiva o staništima)?

2.

Utječe li na odgovor na 1. pitanje neki od sljedećih razloga?

3.

Ako je odgovor na 1. pitanje potvrdan, koje razloge nadležno tijelo mora uzeti u obzir pri provođenju provjere u fazi 1 u skladu s člankom 6. stavkom 3. Direktive o staništima? Na primjer, mora li nadležno tijelo uzeti u obzir neki od sljedećih razloga: (i) je li došlo do nekih promjena u predloženim radovima i uporabi; (ii) je li došlo do promjena u području zaštite okoliša, primjerice u pogledu određivanja europskih područja nakon datuma odluke o davanju odobrenja za provedbu projekta; (iii) postoje li neke relevantne promjene u znanstvenim spoznajama, primjerice novija istraživanja u pogledu kvalificiranih interesa europskih područja? Podredno, treba li nadležno tijelo procijeniti učinke koje čitav projekt ima na okoliš?

4.

Treba li razlikovati: (i) odobrenje za provedbu projekta koje propisuje vremensko ograničenje za razdoblje aktivnosti (operativna faza), od (ii) odobrenja za provedbu projekta koje propisuje samo vremensko ograničenje za razdoblje tijekom kojeg se mogu obavljati građevinski radovi (faza izgradnje), ali, u slučaju su građevinski radovi završeni unutar tog roka, ne propisuje nikakav rok za aktivnost ili uporabu?

5.

U kojoj je mjeri, ako ikojoj, obveza nacionalnog suda da zakonodavstvo što više moguće tumači u skladu s odredbama Direktive o staništima i Arhuškom konvencijom uvjetovana zahtjevom da su stranke u sporu izričito istaknule ta pitanja u pogledu tumačenja? Točnije, ako nacionalno pravo predviđa dva postupka donošenja odluka, pri čemu je samo jedan usklađen s Direktivom o staništima, mora li sud koji je uputio zahtjev tumačiti nacionalno zakonodavstvo na način da se može pozivati samo na postupak donošenja odluka koji je u skladu s Direktivom, neovisno o tome da stranke u predmetu koji se pred njim vodi nisu izričito zahtijevale takvo tumačenje?

6.

Ako je odgovor Suda na gore navedeno 2. (A) pitanje takav da treba ispitati je li odobrenje za provedbu projekta (čije je trajanje potrebno produljiti) dodijeljeno na temelju odredbe nacionalnog prava kojom Direktiva o staništima nije pravilno prenesena, mora li nacionalni sud izuzeti iz primjene pravilo nacionalnog postupovnog prava kojim se podnositelju prigovora onemogućava da u okviru kasnijeg zahtjeva za odobrenje za provedbu projekta osporava valjanost ranijeg odobrenja za provedbu projekta (koje je isteklo)? Je li takvo pravilo nacionalnog postupovnog prava u suprotnosti s obvezom otklanjanja nedostataka kakva je nedavno potvrđena u predmetu C-348/15, Stadt Wiener Neustadt (4)?

1.

Treba li „zaštitu zemlje državljanstva” u smislu članka 11. stavka 1. točke (e) i članka 2(e) Direktive o kvalifikaciji (1) razumjeti kao državnu zaštitu?

2.

Prilikom odlučivanja o tome postoji li osnovan strah od proganjanja u smislu članka 2. stavka (e) Direktive o kvalifikaciji i o tome je li dostupna zaštita protiv takvih progona u skladu s člankom 7. Direktive o kvalifikaciji, treba li „kriterij zaštite” ili„istragu o zaštiti” primijeniti na oba pitanja i, ako da, primjenjuju li se u svakom od tih slučajeva isti kriteriji?

3.

Neovisno o primjenjivosti zaštite nedržavnih tijela iz članka 7. stavka 1. točke (b) i ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan, treba li djelotvornost ili dostupnost zaštite procijeniti samo u odnosu na zaštitne radnje/funkcije državnih tijela ili se mogu uzeti u obzir i zaštitne radnje/funkcije privatnih subjekata (civilno društvo) poput obitelji i/ili klanova?

4.

Jesu li (kao što se predmnijeva u drugom i trećem pitanju) kriteriji koji uređuju„istragu o zaštiti” koju valja provesti pri razmatranju prestanka statusa u okviru članka 11. stavka 1. točke (e) isti kao i oni koji se trebaju primijeniti u okviru članka 7.?

—

utvrdi da Irska, propuštanjem da osigura istražno tijelo koje je organizacijski, pravno i u donošenju odluka nezavisno od svih strana čiji bi interesi mogli biti u sukobu s dužnosti koja mu je povjerena, nije ispunila svoje obveze na temelju članka 8. stavka 1. Direktive 2009/18/EZ (1) Europskog parlamenta i Vijeća o određivanju temeljnih načela o istraživanju nesreća u području pomorskog prometa i o izmjeni Direktive Vijeća 1999/35/EZ i Direktive 2002/59/EZ Europskog parlamenta i Vijeća;

—

naloži Irskoj snošenje troškova.

1.

Protivi li se članku 41. stavku 1. i članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te uvodnim izjavama 10., 29., 107., 109. i 111. i članku 1. stavku 2. i članku 72. Direktive 2014/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ (1), nacionalno pravilo ili praksa koja se odnosi na tumačenje i primjenu tog pravila kojim se, uzimajući u obzir ugovorni pravni odnos između ugovornih strana, utvrđuje da nije samo naručitelj počinio povredu zbog nezakonite neprovedbe postupka javne nabave, čime je navodno povrijedio pravila o izmjeni ugovorâ, i zbog nepoštovanja odredbi kojima se uređuje izmjena ugovorâ, nego ju je počinio i uspješni ponuditelj koji je s njime sklopio ugovor, na temelju čega nezakonita izmjena ugovorâ zahtijeva zajedničko djelovanje ugovornih strana?

2.

U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, uzimajući u obzir članak 41. stavak 1. i članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te uvodne izjave 10., 29., 107., 109. i 111., članak 1. stavak 2. i članak 72. Direktive 2014/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ, protivi li se uvodnim izjavama 19., 20. i 21. Direktive 2007/66/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2007. o izmjeni direktiva Vijeća 89/665/EEZ i 92/13/EEZ u vezi s poboljšanjem učinkovitosti postupaka pravne zaštite koji se odnose na sklapanje ugovora o javnoj nabavi (2) i članku 2. stavku 2. direktiva Vijeća 89/665/EEZ od 21. prosinca 1989. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na primjenu postupaka kontrole na sklapanje ugovora o javnoj nabavi robe i javnim radovima (3) i 92/13/EEZ od 25. veljače 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa o primjeni pravila Zajednice u postupcima nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnoga gospodarstva, energetskom, prometnom i telekomunikacijskom sektoru (4), nacionalno pravilo ili praksa koja se odnosi na tumačenje i primjenu tog pravila kojim se omogućava da se i na uspješnog ponuditelja koji je sklopio ugovor s naručiteljem primijeni sankcija (novčana kazna), različita od skraćivanja trajanja ugovora, zbog nezakonite neprovedbe postupka javne nabave i zbog nepoštovanja odredbi o izmjeni ugovorâ?

3.

U slučaju niječnog odgovora na prva dva pitanja, sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da mu pruži smjernice i u pogledu toga je li, za utvrđivanje iznosa sankcije (novčane kazne), dovoljna okolnost da postoji ugovorni pravni odnos između ugovornih strana, a da se pritom nisu ispitali djelovanje i doprinos strana koji su doveli do izmjene ugovora.

1.

Je li obveza nacionalnog suda da Direktivu 2006/115 (1) o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe te o određenim autorskom pravu srodnim pravima u području intelektualnog vlasništva („Direktiva”) tumači s obzirom na svrhu i cilj Rimske konvencije (2) i/ili WPPT-a (3) ograničena na pojmove na koje se izričito upućuje u toj direktivi ili, alternativno, obuhvaća pojmove koji se nalaze samo u ta dva međunarodna sporazuma? Konkretno, u kojoj se mjeri članak 8. Direktive mora tumačiti s obzirom na zahtjev „nacionalnog tretmana” iz članka 4. WPPT-a?

2.

Ima li država članica diskrecijsku ovlast za propisivanje kriterija prema kojima se utvrđuje koje se umjetnike izvođače kvalificira kao „odnosne umjetnike izvođače” prema članku 8. Direktive? Konkretno, može li država članica ograničiti pravo na dio pravične naknade u okolnostima (i) kada je izvedba nastala u zemlji Europskog gospodarskog područja (EGP) odnosno (ii) kada umjetnici izvođači imaju prebivalište ili boravište u zemlji EGP-a?

3.

Koju diskrecijsku ovlast ima država članica kada odgovara na rezervaciju koju je izjavila druga ugovorna stranka prema članku 15. stavku 3. WPPT-a? Konkretno, je li država članica obvezna preuzeti istovjetne uvjete rezervacije koju je izjavila druga ugovorna stranka? Zahtijeva li se od ugovorne stranke neprimjena 30-dnevnog pravila iz članka 5. Rimske konvencije ako to može dovesti do toga da proizvođač iz stranke koja je izjavila rezervaciju prima naknadu prema članku 15. stavku 1., ali ne i umjetnici izvođači istog zapisa? Alternativno, je li stranka koja odgovara na rezervaciju ovlaštena državljanima stranke koja izjavljuje rezervaciju pružiti opsežnija prava nego što je to učinila ta potonja stranka, odnosno može li stranka koja odgovara na rezervaciju pružiti prava koja nisu recipročno uzvraćena u stranci koja izjavljuje rezervaciju?

4.

Je li u svim okolnostima dopušteno ograničiti pravo na pravičnu naknadu na proizvođače zvučnog zapisa, odnosno odbiti pravo umjetnicima izvođačima čije su izvedbe fiksirane u tom zvučnom zapisu?

1.

Portugalska Država nije obavijestila Europsku komisiju o tehničkim normama sadržanima u Decreto-Lei n.o 442/89 de 2 de dezembro [Uredba sa zakonskom snagom br. 442/89 od 2. prosinca 1989.]; jesu li navedena pravila, konkretnije […] članak 3. [i njegove ranije verzije] i članak 9., neprimjenjiva, pri čemu se pojedinci mogu pozvati na njihovu neprimjenjivost?

2.

Portugalska Država nije obavijestila Europsku komisiju o tehničkim normama sadržanima u Decreto-Lei n.o 282/2003 de 8 de novembro [Uredba sa zakonskom snagom br. 282/2003 od 8. studenoga 2003.]; trebaju li se stoga navedena pravila, konkretnije […] članci 2. i 3., ne primijeniti na pružatelje usluga u Portugalu?

—

utvrdi da Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske, uvođenjem novih mjera pojednostavljenja kojima se proširuje pravo primjene nulte stope i izuzeće od redovnog zahtjeva vođenja evidencije o porezu na dodanu vrijednost koji su predviđeni izvornim Terminal Markets Order 1973 a da Komisiji nije podnijela zahtjev radi dobivanja odobrenja Vijeća, nije ispunila svoje obveze na temelju članka 395. stavka 2. Direktive Vijeća 2006/112/EZ (1) od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV-u);

—

naloži Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske snošenje troškova.

1.

Predstavlja li različito postupanje isključivo prema katoličkim vjeroučiteljima, kao što su tužitelji, diskriminaciju na temelju vjere u smislu članka 21. Povelje iz Nice i Direktive 2000/78/EZ (1) ili je činjenica da uvjerenje o osposobljenosti koje radnik već posjeduje može biti opozvano, opravdani razlog da se samo prema katoličkim vjeroučiteljima, kao što su tužitelji, postupa različito u odnosu na druge nastavnike, pri čemu katolički vjeroučitelji ne ostvaruju korist ni od jedne mjere za sprečavanje zlouporaba koje su predviđene člankom 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999., iz Priloga Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP o radu na određeno vrijeme (2)?

2.

Pod pretpostavkom da postoji izravna diskriminacija u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2000/78/EZ na temelju vjere (članak 1.) i u smislu Povelje iz Nice, Sudu se postavlja pitanje o instrumentima koje ovaj sud može primijeniti u svrhu uklanjanja posljedica, s obzirom na to da su svi nastavnici osim katoličkih vjeroučitelja bili adresati izvanrednog plana zapošljavanja iz Zakona 107/15, na temelju kojeg su dobili stalno zaposlenje naknadnim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, i, stoga, treba li sud koji je uputio zahtjev odrediti zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme s tuženim upravnim tijelom?

3.

Treba li članak 5. Okvirnog sporazuma iz Direktive 1999/70/EZ tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo poput onog o kojem je riječ, na temelju kojeg opća pravna pravila kojima se uređuju radni odnosi, kojima je cilj sankcionirati zlouporabu uzastopnog sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme predviđajući automatsko pretvaranje ugovora na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme ako se radni odnos nastavi nakon određenog datuma, nisu primjenjiva na sektor školstva, posebno u odnosu na katoličke vjeroučitelje, čime se omogućuje sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u neograničenom vremenskom trajanju? Konkretno, može li nužnost dogovora s biskupskim ordinarijatom predstavljati objektivan razlog u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma, odnosno, treba li naprotiv tu nužnost smatrati diskriminacijom zabranjenom u smislu članka 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima?

4.

U slučaju potvrdnog odgovora na treće pitanje, omogućuju li članak 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, članak 4. Okvirnog sporazuma iz Direktive 1999/70/EZ i/ili članak 1. Direktive 2000/78/EZ izuzimanje iz primjene pravila kojima se sprečava automatsko pretvaranje ugovora na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme kada se radni odnos nastavi nakon određenog datuma?

1.

U pogledu primjenjivosti članka 3. stavka 2. točke (a) u slučaju kašnjenja leta, u njegova dva dijela:

2.

U pogledu tereta dokazivanja „prijave za let”

U slučaju potvrdnog odgovora na točku (a) prvog pitanja, odnosno, u slučaju primjene članka 3. stavka 2. točke (a) Uredbe (EZ) br. 261/2004 od 11. veljače 2004. na odštetu koju traži putnik koji je žrtva kašnjenja leta:

1.

Tužba se odbija.

2.

Društvu Adapta Color, SL nalaže se snošenje troškova.

1.

Tužba se odbacuje kao očito nedopuštena.

2.

Društvu Electroquimica Onubense, SL nalaže se snošenje troškova.

1.

Odbija se zahtjev za privremene mjere.

2.

Ukida se rješenje od 14. veljače 2019., Lantmännen i Lantmännen Agroetanol/Komisija (T 79/19 R).

3.

O troškovima će se odlučiti naknadno.

—

proglasi dopuštenom ovu tužbu protiv propusta Europske komisije i utvrdi postojanje Komisijine izvanugovorne odgovornosti na temelju članka 340. UFEU-a;

—

proglasi dopuštenom ovu tužbu za poništenje implicitne odluke o odbijanju djelovanja Europske komisije, sadržane u dopisu od 20. prosinca 2018.;

—

u pogledu merituma, kao prvo,

—

kao drugo,

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nepoštovanju Sporazuma između Europske zajednice i njezinih država članica, s jedne strane, i Švicarske Konfederacije s druge strane, o slobodnom kretanju osoba (SL 2002., L 114, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 60., str. 8.) i Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija (SL 2005., L 255, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 125.) od strane Švicarske. Naime, tužitelj smatra da je Švicarska Konfederacija u srpnju 2013. donijela odredbu kojom se ograničava zapošljavanje liječnika na prenapučenim područjima na teret švicarskog obveznog zdravstvenog osiguranja, koja predstavlja neizravnu diskriminaciju na temelju državljanstva, jer se to ograničenje ne odnosi na liječnike koji imaju tri godine iskustva u švicarskim sveučilišnim bolnicama.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju diskriminirajućih mjera Europske unije prema švicarskim liječnicima, na temelju načela uzajamnosti u međunarodnom pravu, a tužitelj smatra da bi to nepostojanje trebao utvrditi Opći sud.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na Komisijinu skrivljenom nepostupanju, jer je potonja imala obvezu djelovanja zbog toga što je ona čuvarica Ugovorâ na temelju članka 17. stavka 1. UEU-a i temeljnih prava građana Europske unije. U tom pogledu, tužitelj se poziva na načela legitimnih očekivanja prema institucijama i pravne sigurnosti stečenih prava.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na činjenici da na tužiteljev poziv Komisiji da hitno djeluje nije bilo odgovora, zapravo predstavlja implicitno odbijanje, dakle odluku koja negativno utječe.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na Komisijinoj izvanugovornoj odgovornosti zbog propusta na temelju članka 340. UFEU-a.

—

poništi odluku Komisije od 17. siječnja 2019. s oznakom Ares(2018)6073379 i

—

naloži Komisiji snošenje troškova.

1.

Pogrešna primjena članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe (EZ) br. 1049/2001 (1) (zaštita komercijalnih interesa)

2.

Drugi tužbeni razlog: pogrešna primjena članka 7. stavka 1. i članka 8. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 (obrada zahtjevâ)

—

poništi odluku tijela EUIPO-a za imenovanje, priopćenu dopisom od 6. lipnja 2018., da se tužitelj u postupku promaknuća u 2014., u postupku promaknuća u 2015., u postupku promaknuća u 2016. i u postupku promaknuća u 2017. ne promiče u sljedeći platni razred (AST 8) i

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova postupka.

1.

Povreda članka 45. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, očite pogreške u ocjeni, pogrešna provedba, odnosno neprovedba presude od 14. studenoga 2017., Vincenti/EUIPO (T-586/16, EU:T:2017:803)

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženikovo tijelo za imenovanje povrijedilo članak 45. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik), počinilo očite pogreške u ocjeni i nije provelo, odnosno pogrešno je provelo presudu od 14. studenoga 2017., Vincenti/EUIPO (T-586/16, EU:T:2017:803) jer tužitelja nije stavilo u istu situaciju kao da mu je dopustilo sudjelovanje u dotičnim trenucima u pojedinačnim postupcima ocjenjivanja, nego je umjesto toga donijelo paušalnu ocjenu u trenutku pobijanih odluka od 6. lipnja 2018. Odbijanje promaknuća se prema spomenutoj presudi nije smjelo obrazložiti okolnostima koje u trenutku u kojem je tijelo za imenovanje bilo obvezno donijeti odluku još nisu bile poznate Uredu.

Nadalje, tužitelj ističe da je paušalno odbijanje promaknuća za četiri uzastopne godine upućivanjem na isto tužiteljevo ponašanje protupravno jer ono predstavlja podjednako tešku sankciju poput one iz članka 9. stavka 1. točaka (e) i (f) Priloga IX. Pravilniku i stoga u konačnici trajno odbijanje promaknuća s karakterom sankcije uz izbjegavanje prava obrane koja tužitelju pripadaju u disciplinskom postupku, te i „dvostruko kažnjavanje”.

Usto tužitelj navodi da ga pobijane odluke Ureda protupravno diskriminiraju zbog njegove dugotrajne bolesti jer tuženik vrijeme njegove bolesti nije uračunao pozitivno kao vrijeme u kojem se njegovo sporno ponašanje poboljšalo, što je očita pogreška u ocjeni, pogrešna primjena članka 45. Pravilnika i presude od 14. studenoga 2017. Vincenti/EUIPO (T-586/16, EU:T:2017:803).

2.

Povreda tužiteljeva prava na saslušanje u skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima i njegovih prava obrane u skladu s člankom 5. Odluke Komisije C(2013) 8968 final od 16. prosinca 2013. o općim provedbenim odredbama za članak 45. Pravilnika, osobito u skladu s člankom 5. stavcima 5. i 7. te odluke

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da je tuženik povrijedio tužiteljevo temeljno pravo na saslušanje prije donošenja odluke koja je na njegovu štetu, nakon što tužitelju nije bila dana prilika da prethodno iznese svoje stajalište. To tuženik nije osporio.

Tuženik je time također izravno povrijedio tužiteljeva prava obrane u skladu s člankom 5. Odluke Komisije C(2013) 8968 final od 16. prosinca 2013. o općim provedbenim odredbama za članak 45. Pravilnika, osobito u skladu s člankom 5. stavcima 5. i 7. te odluke, koje usto odražavaju veliku važnost povrijeđenog temeljnog prava na saslušanje i potvrđuju da je tužitelj i u ovom slučaju imao pravo biti saslušan prije donošenja pobijanih odluka.

—

poništi odluke EUIPO-a, koje su priopćene dopisima od 4. lipnja 2018., prema kojima tužiteljevi zahtjevi koje je podnio dopisom od 25. siječnja 2018.

—

naloži EUIPO-u isplatu tužitelju naknade štete u prikladnom iznosu koju Opći sud odredi prema svojoj diskreciji, na ime neimovinske i imovinske štete koja mu je nastala zbog odluke EUIPO-a koja se spominje u gornjem zahtjevu i

—

naloži EUIPO-u snošenje troškova postupka.

1.

Očita pogreška u ocjeni, tuženikovo neizvršavanje diskrecijske ovlasti, povreda načela nediskriminacije i jednakog postupanja i povreda zabrane arbitrarnosti

2.

Protupravnost klauzule o raskidu zbog povrede Smjernica, načela dobre uprave, načela nediskriminacije i jednakog postupanja i načela da je za okončanje ugovora člana privremenog osoblja potreban opravdan razlog (iusta causa) i povreda članka 30. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, Direktive 1999/70/EZ (1), Okvirnog sporazuma (osobito njegova članka 1. točke (b) i članka 5. stavka 1.) te članka 4. Konvencije ILO-a br. 158. o poslodavčevu okončanju radnog odnosa

3.

Povreda Smjernica, koja predstavlja i bitnu povredu postupka, te povreda načela nediskriminacije i jednakog postupanja, načela dobre uprave i dobrog financijskog upravljanja, prava na saslušanje prije donošenja odluke koja negativno utječe (članak 41. stavak 2. točka (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima), tuženikove obveze skrbi i obveze poštovanja tužiteljeva opravdanog interesa i očita pogreška u ocjeni prilikom odvagivanja tužiteljevih interesa i interesa službe te povreda zabrane arbitrarnosti

4.

Zbog povrede članka 8. stavka 1. druge i treće rečenice Uvjeta zapošljavanja i zabrane uzastopnih radnih odnosa tužiteljev ugovor vrijedi na neodređeno vrijeme bez klauzule o raskidu

5.

Protupravno zadržavanje klauzule o raskidu u okviru Protokola o reintegraciji i povreda legitimnih očekivanja, tužiteljevih opravdanih interesa i obveze skrbi primjenom sporne klauzule

6.

Povreda tužiteljevih legitimnih očekivanja, tuženikove obveze skrbi prema tužitelju i nepoštovanje tužiteljeva opravdanog interesa zbog odbijanja produljenja ugovora o radu i očita pogreška u ocjeni prilikom ocjene interesa službe

—

poništi i izmijeni pobijanu odluku;

te stoga

—

prizna valjanost žiga EU-a „goclean” br. 13270046, registriranog 9. veljače 2013., u odnosu na sve ili dio proizvoda iz razreda 11 (spremnici za vodu za ispiranje zahodskih školjki, zahodske školjke, uređaji za distribuciju vode);

—

naloži EUIPO-u i/ili drugoj stranci pred žalbenim vijećem, društvu Ceramica Cielo S.p.A., da društvu Ceramica Flaminia S.p.A. nadoknade troškove ovog postupka i dvaju prethodnih stadija pred odjelom za prigovore i žalbenim vijećem.

—

povreda i pogrešna primjena članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

tumačenje razlikovnog karaktera u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

neosnovanost kvalifikacije žiga kao slogana;

—

povreda i pogrešna primjena članka 95. stavka 1., u vezi s člankom 59. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća;

—

povreda i pogrešna primjena članka 7. stavka 3. i članka 59. stavka 2. Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća.

—

poništi odluku Komisije C(2018) 7141 final, koju je 31. listopada 2018. usvojila Europska komisija u predmetu o državnoj potpori SA.44678 (2018/N) — Litva — Izmjena državne potpore za LNG Terminal u Litvi;

—

naloži Komisiji i svim intervenijentima u potporu Komisiji snošenje troškova.

—

Tužitelji tvrde da svi dokazi u ovom predmetu ukazuju na to da je Komisija trebala imati sumnje o spojivosti državne potpore s unutarnjim tržištem i da je stoga trebala pokrenuti službeni istražni postupak. Dokazi se sastoje od onih koji se odnose na trajanje prethodnog istražnog postupka, druge okolnosti u kojima je pobijana odluka bila donesena i nedostatke koji se odražavaju u sadržaju odluke koja je nedostatno obrazložena te zahvaćena teškim pogreškama u ocjeni. Nadalje, navode da je Komisija zanemarila vrlo važne aspekte koje je trebalo razmotriti prije nego li je zaključila da ima dovoljno informacija da državnu potporu proglasi spojivom s unutarnjim tržištem.

—

Tužitelji osobito tvrde da: (i) su ocjena potrebe za uslugom od općega gospodarskog interesa (UOGI) i njezin doseg pogrešni i nedostatni; (ii) je Komisija pogriješila utvrdivši da je državna potpora u skladu s UOGI-jevim okvirom; (iii) se pobijanom odlukom nije u dovoljnoj mjeri ocijenilo najnovije izmjene državne potpore i da je ona stoga nedostatno obrazložena; (iv) je ocjena nužnosti i proporcionalnosti mjera državne potpore u pobijanoj odluci pogrešna i nedostatna; i (v) da se pobijanom odlukom nije u dovoljnoj mjeri ocijenio značajan utjecaj na tržišno natjecanje u opskrbi plinom u Litvi i trgovinu s drugim državama članicama.

—

poništi odluku Komisije BUDG/DGAl/C/4/PL/Ares(2019) s. 283284 od 24. siječnja 2019. i

—

naloži tuženiku snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da se pobijanom odlukom povređuje članak 266. UFEU-a jer se njome odbija povrat novčanih kazni koje je tužitelj platio kako bi postupio u skladu s odlukom Komisije C(2016) 3920 od 29. lipnja 2016.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tvrdnji da se pobijanom odlukom povređuje članak 266. UFEU-a jer bi se njome de facto ponovno primijenila odluka C(2010) 727 (final) od 8. veljače 2010. ili odluka Komisije C(2016) 3920 od 29. lipnja 2016. koje su obje bile poništene presudama Općeg suda od 15. srpnja 2015., GEA Group/Komisija, T-189/10, EU:T:2015:504 i od 18. listopada 2018., GEA Group/Komisija, T-640/16, EU:T:2018:700.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje (lokacije Großbreitenbach i Schleusingen) određuje povrat od više od 20 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje (lokacija Steinbach am Wald) povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome za lokaciju Steinbach am Wald određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019 L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

primarno,

—

podredno,

—

tuženicima naloži snošenje troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na zloporabi prava koju su tuženici počinili uzastopnom uporabom ugovora o radu na određeno vrijeme i povredom načela proporcionalnosti.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i zabrane diskriminacije koju su počinili tuženici.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na saslušanje tužiteljâ koju se počinili tuženici.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pravnoj nesigurnosti koju su tuženici uzrokovali tužiteljima i na njihovoj povredi prava na dobru upravu.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela savjetovanja s predstavnicima zaposlenika koju su počinili tuženici.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja koju su počinili tuženici.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na slobodu kretanja radnika koju su počinili tuženici.

Osim toga, tužitelji se pozivaju na postojanje diskriminacije između radnika unutar institucija, a posebice imajući u vidu prava priznata članovima privremenog osoblja, među ostalim, neplaćanje raznih naknada, doprinosa u mirovinski fond, naknade troškova i, potencijalno, neuzimanja u obzir radnog staža od 20 godina.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013. i

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati korištenja godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 (SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1)

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013. i

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013. i

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1.) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.

—

poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 ( SL 2019., L 14, str. 1 .) za 2012. i 2013.,

—

podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 za 2012. i 2013.,

—

podredno prethodno navedenom, poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018), u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 000 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 20 %, za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje povrat od više od 15 % i za potrošače baznog opterećenja s najmanje 8 000 sati uporabe godišnje povrat od više od 10 % objavljene naknade za mrežu,

—

dodatno podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166 u dijelu u kojem se njome za potrošače baznog opterećenja s najmanje 7 500 sati uporabe godišnje određuje povrat od više od 15 % objavljene naknade za mrežu,

—

krajnje podredno, u odnosu na tužitelja poništi Odluku SA.34045 (2013/C) (ex 2012/NN) od 28. svibnja 2018. priopćenu pod brojem dokumenta C(2018) 3166, u dijelu u kojem se njome određuje povrat od više od 20 % objavljene naknade za mrežu te

—

naloži tuženiku snošenje troškova postupka, uključujući odvjetničke i putne troškove.

1.

Pogrešna pretpostavka o postojanju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a

U okviru prvog tužbenog razloga prigovara se da je tuženik prilikom svojeg ispitivanja spornog oslobođenja od naknade za mrežu počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da postoji uporaba državnih sredstava.

Usto, prilikom ispitivanja zahtjeva „selektivnosti” referentni sustav bio je pogrešno i nepotpuno određen.

Nadalje se ističe da je tuženik zbog nepotpunog određivanja referentnog sustava povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 296. stavkom 2. UFEU-a.

2.

Povreda načela jednakog postupanja

U okviru drugog tužbenog razloga ističe se da su odlukom tuženika određene samo obveze naknadnog plaćanja za potrošače baznog opterećenja, koji su u 2012. i 2013. bili u potpunosti oslobođeni od naknada za mrežu. Slijedom toga se s tim potrošačima baznog opterećenja postupalo nejednako i neopravdano su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na potrošače baznog opterećenja koji su za isto razdoblje iskoristili pravo na paušalna smanjenja naknade za mrežu i za koje nije bila određena obveza naknadnog plaćanja.

Osim toga, ovdje se prigovara da je tuženik u pogledu nejednakog postupanja povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u skladu s člankom 263. stavkom 2. UFEU-a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nejednakim postupanjem povređuje se i zabrana diskriminacije u skladu s člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72/EZ (1).

3.

Povreda načela zaštite legitimnih očekivanja

U okviru trećeg tužbenog razloga ističe se da je tužitelj na temelju pojedinačnih okolnosti mogao očekivati da će smjeti zadržati posebne naknade za mrežu koje su mu odobrene.