2.3.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 81/1

Izvjestitelj:

Dimitris DIMITRIADIS

1.1.

EGSO je u raznim mišljenjima dosljedno izražavao svoj pozitivan stav o politikama EU-a kojima je cilj podupiranje malih i srednjih poduzeća (MSP-ova) (1). Međutim, MSP-ovi iznimno su heterogena kategorija što znači da su potrebni posebni napori za primjereno obuhvaćanje različitih podskupina, a osobito malih obiteljskih i tradicionalnih poduzeća.

1.2.

Važnost ove podskupine leži u činjenici da ovakve vrste poduzeća osiguravaju veliku većinu radnih mjesta u regijama EU-a. Iako ponovno potvrđuje svoje ranije zaključke i podsjeća na preporuke iz prethodnih mišljenja (2), EGSO namjerava podrobnije razmotriti i analizirati izazove s kojima se suočavaju mala obiteljska i tradicionalna poduzeća. Time se želi pružiti mogućnost da se na konstruktivan način utječe na izradu politika kako na razini EU-a tako i na nacionalnoj i regionalnoj razini.

1.3.

EGSO potiče Europsku komisiju da razmotri načine podupiranja i promicanja malih obiteljskih i tradicionalnih poduzeća s obzirom na to da su ona ključni element za stvaranje novih djelatnosti i ostvarivanje prihoda u područjima s ograničenim resursima. Ona dodaju vrijednost u procesu regionalnog razvoja, posebno u manje razvijenim regijama, s obzirom na to da su duboko ukorijenjena u lokalno gospodarstvo u koje ulažu i u okviru kojeg održavaju zaposlenost.

1.4.

Odbor smatra da postoji velik potencijal za razvoj u mnogim regijama koje i dalje zaostaju te da bi se taj nedovoljno iskorišten potencijal mogao ostvariti putem lokalnih malih obiteljskih i tradicionalnih poduzeća. Taj izazov treba se odnositi ne samo na Europsku komisiju, već i na druge dionike koje bi trebalo intenzivno uključiti, a to podrazumijeva lokalne vlasti i lokalne posrednike poput poslovnih organizacija i financijskih institucija.

1.5.

EGSO poziva Komisiju da obrati pozornost na činjenicu da su se nedavni gospodarski i industrijski razvoj i trendovi negativno odrazili na mala obiteljska i tradicionalna poduzeća. Ona gube na konkurentnosti i suočavaju se sa sve većim poteškoćama pri obavljanju svojih djelatnosti.

1.6.

EGSO je zabrinut da potporni politički instrumenti nisu usmjereni na mala obiteljska i tradicionalna poduzeća i da nije izgledno da će ona od njih imati znatne koristi. Potpora MSP-ovima općenito je usmjerena na povećanje istraživanja i inovacija u MSP-ovima te na novoosnovana poduzeća. Bez dovođenja u pitanje ovih politika, EGSO želi naglasiti da će vrlo mali dio MSP-ova imati koristi od njih, a mala obiteljska i tradicionalna poduzeća obično nisu među njima. EGSO pozdravlja namjeru Komisije da revidira definiciju MSP-a, koju je potaknula Glavna uprava za unutarnje tržište, industriju, poduzetništvo i MSP-ove (GU GROW) te je privremeno zakazana za početak 2019 (3).

1.6.1.

Trenutačna definicija MSP-ova već je zastarjela i stoga Odbor smatra da bi planirana revizija bila od koristi za primjerenije razumijevanje prirode MSP-ova i osmišljavanje boljih politika u tom području. EGSO poziva Komisiju da procjenu o načinu primjene postojeće definicije pri provedbi mjera politike za MSP-ove uključi u postupak savjetovanja kako na razini EU-a tako i na nacionalnoj i regionalnoj razini, s posebnim naglaskom na mala obiteljska i tradicionalna poduzeća.

1.6.2.

EGSO vjeruje da bi revizija definicije u najmanju ruku trebala:

1.7.

EGSO smatra da je važno prepoznati mala obiteljska i tradicionalna poduzeća kao posebne podskupine s obzirom na to da obično trpe najteže posljedice tržišnih nedostataka. Stoga Odbor preporučuje osmišljavanje prilagođenih politika potpore koje su usmjerene na njih. Da bi riješile najvažnije probleme takve politike moraju biti usmjerene barem na sljedeće:

2.1.

Niz aktualnih industrijskih razvoja i trendova, kao što su digitalizacija, industrija 4.0, brzo promjenjivi poslovni modeli, globalizacija, ekonomija dijeljenja te inovativniji izvori konkurentnih prednosti trenutačno su u središtu pozornosti donošenja politika u EU-u. Istodobno je potrebno priznati da ljudi moraju moći živjeti u svim dijelovima Europe, među ostalim i u mnogim regijama koje industrija 4.0 vjerojatno neće brzo zahvatiti.

2.2.

Bez umanjivanja važnosti ovih novih trendova i pružajući podršku političkim naporima koji su uloženi u njihovo promicanje, nužno je podsjetiti na to da veliku većinu radnih mjesta u regijama EU-a trenutačno osiguravaju vrlo tradicionalni MSP-ovi (6) i mala obiteljska poduzeća (7), od kojih većina ima dugačku povijest i vlastite tradicije, iskustvo i brojne primjere uspješnosti iz prošlosti. Ova skupina poduzeća obično obuhvaća sljedeće podskupine:

2.3.

Kako je EGSO prethodno naveo, mala obiteljska i tradicionalna poduzeća temelj su mnogih gospodarstava diljem svijeta te bilježe izrazito dinamičan razvoj. Ona igraju značajnu ulogu u lokalnom i regionalnom razvoju te posebnu, konstruktivnu ulogu u lokalnim zajednicama. Obiteljska poduzeća uspješnije odolijevaju teškim razdobljima recesije i stagnacije i obilježavaju ih jedinstvene upravljačke značajke s obzirom na to da je njihovim vlasnicima iskreno stalo do dugoročnih izgleda njihovih poduzeća, uglavnom zbog toga što su u pitanju njihov obiteljski imetak, ugled i budućnost. Njihovo se vodstvo obično iskazuje kroz neobičnu predanost stalnom razvoju poduzeća te podrazumijeva pažljivo njegovanje zajednice njihovih zaposlenika, kao i nastojanje da ostvare bliže odnose s potrošačima radi očuvanja poduzeća. EGSO je već ranije pozvao Komisiju da provede aktivnu strategiju za promicanje najboljih praksi u obiteljskim poduzećima među državama članicama (8).

2.4.

Posljednjih godina mnoga mala obiteljska i tradicionalna poduzeća suočena su sa sve većim teškoćama pri obavljanju svojih djelatnosti iz sljedećih razloga:

2.5.

U EU-u ima tek nešto manje od 23 milijuna MSP-ova, s većim udjelom MSP-ova u ukupnom broju poduzeća u južnim zemljama EU-a (10). Ne samo da MSP-ovi predstavljaju 99,8 % ukupnog broja poduzeća u nefinancijskom poslovnom sektoru EU-a (11), već oni zapošljavaju gotovo 67 % ukupnog broja zaposlenika i stvaraju gotovo 58 % ukupne dodane vrijednosti u nefinancijskom poslovnom sektoru (12). Mikropoduzeća, uključujući ona sa samo jednom zaposlenom osobom, daleko su najviše zastupljena u smislu broja poduzeća.

3.1.

Uobičajena je praksa da je potpora MSP-ovima uglavnom usmjerena na povećanje istraživanja i inovacija u MSP-ovima i razvoj MSP-ova (13). Iako su sposobnost inovacije i globalnog poslovanja prepoznati kao dva pokretača razvoja, MSP-ovi uglavnom pokazuju slabost u pogledu oba (14). Pola od utvrđenih vrsta instrumenata tijekom posljednjeg razdoblja financiranja koriste se gotovo isključivo za inovacije. Riječ je o instrumentima koji podržavaju tehnološki i netehnološki razvoj, ekološke inovacije, osnivanje inovativnih poduzeća, podršku projektima istraživanja i razvoja te prijenos znanja i tehnologija.

3.2.

Tijekom razdoblja 2007. – 2013. (15), „Potpora EFRR-a MSP-ovima iznosila je približno 47,5 milijardi EUR (76,5 % od iznosa za potporu poduzećima i 16 % ukupnih dodijeljenih sredstava EFRR-a u tom razdoblju)”. Nadalje, od 18,5 milijuna poduzeća koja su koristila sredstava njih „oko 246 000 prepoznati su kao MSP-ovi”. Usporedba između broja korisnika i ukupnog broja poduzeća jasno pokazuje da je ovaj iznos nedovoljan te dokazuje da EU nije uspio pružiti potporu ovoj vrlo važnoj kategoriji poduzeća. Komisija se ne bavi ovim važnim pitanjem zbog manjka resursa i velikih razlika u značajkama tih poduzeća.

3.3.

Tijekom istog razdoblja primijenjen je relativno velik broj političkih instrumenata s visokim stupnjem promjenjivosti, u rasponu od 1 do 8 000 – 9 000 korisnika. Stvaranje instrumenata koji su primjenjivi na vrlo mali broj korisnika očito je neučinkovito. Stoga se nameće pitanje isplati li se osmišljavanje tako velikog broja instrumenata. Nadalje, njihova djelotvornost i učinkovitost moraju doći u pitanje kada se odvagnu ljudski i financijski resursi uključeni u njihovu izradu u odnosu na njihove učinke (ako ih je bilo). U isto vrijeme studije slučaja naglašavaju postupak samoodabira ili „blagog usmjeravanja” u kojem je određeni niz korisnika (općenito obilježen većom apsorpcijskom sposobnošću) odabran kroz samo oblikovanje predmetnog političkog instrumenta.

3.4.

U sveobuhvatnom pregledu (16) ukupno 670 instrumenata politika kroz 50 operativnih programa provedenih tijekom programskog razdoblja otkriveno je da je raspodjela među različitim politikama poprilično neuravnotežena. U njemu je prikazano da je manje od 30 % instrumenata politika usmjereno na potrebe tradicionalnih poduzeća. EGSO je već izrazio svoju potporu inovativnim i brzorastućim poduzećima (17). Međutim, EGSO istodobno izražava žaljenje zbog toga što su instrumenti politika neproporcionalno i prekomjerno usmjereni na inovacijske ciljeve MSP-ova jer mnoštvo MSP-ova u EU-u nema, a u bliskoj budućnosti i neće imati nikakav inovacijski potencijal niti im je on potreban za njihovu temeljnu djelatnost. Točno je da se inovativni projekti mogu razviti uz iznimno niske troškove te da mogu imati veliki potencijal rasta, ali ova vrsta rasta je očito iznimka, a ne norma za tradicionalna i obiteljska poduzeća koja posluju s potpuno drugačijom filozofijom. Određene inovacije moguće su i preporučljive, a nove generacije počinju ih uvoditi zahvaljujući svojim otvorenim stavovima. Međutim, inovacija je u većini slučajeva rascjepkana i nije dio temeljne djelatnosti ovih poduzeća (18).

3.5.

Mala obiteljska i tradicionalna poduzeća nisu u središtu pozornosti političkih instrumenata, na što ukazuje činjenica da je samo manji dio političkih instrumenata (samo 7 % ukupnog javnog doprinosa) usmjeren na MSP-ove koji djeluju u određenim sektorima, od kojih je najčešći turizam. Na to ukazuje i podatak da oko 54 % MSP-ova korisnika dolazi iz proizvodnog i IKT sektora (10 %), a samo njih 16 % iz sektora maloprodaje i veleprodaje i 6 % iz djelatnosti pružanja usluga smještaja te pripreme i posluživanja hrane, koji se smatraju tradicionalnim sektorima. To dodatno otežava činjenica da je tijekom posljednjeg programskog razdoblja potpora MSP-ovima bila strukturirana u svjetlu duboke gospodarske krize, vodeći računa o potrebi premještanja resursa iz inovacija u općenitiji rast.

3.6.

Istodobno, podaci za razdoblje od pet godina nakon krize 2008. godine pokazuju da se broj MSP-ova povećao dok su se dodana vrijednost i broj zaposlenika smanjili (19). Takva statistika upućuje na to da je tijekom tog razdoblja „poduzetništvo iz nužnosti” prevladavalo nad „poduzetništvom iz poslovne prilike”. Ljudi su se očigledno pokušavali izvući iz krize i poduzeća su pokušavala preživjeti, ali potpora nije bila ni dostatna ni prikladna (20).

3.7.

U mnogim nedavnim studijama izneseni su jasni dokazi da postoje znatne razlike između potreba MSP-ova u sjevernoj i južnoj Europi, s važnim razlikama na nacionalnoj razini. To je stajalište u cijelosti potvrđeno i u Komisijinom Godišnjem izvješću o europskim MSP-ovima za 2014./2015., prema kojemu je najniže rezultate ostvarila skupina zemalja uglavnom iz južne Europe. Razina uspješnosti projekata u tim je zemljama izrazito niska, među ostalim i u dijelu programa Obzor 2020. koji se odnosi na MSP-ove.

3.8.

Činjenica da su politike promicanja većinom oblikovane na temelju veličine poduzeća koja će se podupirati, a ne na temelju još važnijih značajki koje imaju veći učinak na njihovo poslovanje, predstavlja još jedan ozbiljan izazov za učinkovitu potporu malim obiteljskim i tradicionalnim poduzećima. Ovaj pristup je možda zastario te je preširoko usmjeren i ne uzima u obzir različite potrebe različitih skupina poput malih obiteljskih i tradicionalnih poduzeća. EGSO je stoga u svojim mišljenjima neprestano naglašavao potrebu za bolje usmjerenim i preciznije definiranim politikama promicanja MSP-ova u Europi, kao i potrebu za revidiranjem definicije MSP-ova kako bi bolje odražavala njihovu raznolikost (21).

3.9.

EGSO izražava zabrinutost zbog činjenice da je dosad zabilježen učinak (22) samo manjeg dijela potpora iz EFRR-a, kojim se dokazuje stvaran učinak na gospodarstvo. Time se u pitanje dovodi stvarni učinak sredstava uloženih za potporu MSP-ova, a EGSO insistira na provedbi prave procjene učinka, uključujući analizu potpora dodijeljenih malim obiteljskim i tradicionalnim poduzećima.

3.10.

EFRR ne predstavlja jedini izvor potpore za mala obiteljska i tradicionalna poduzeća. Ostali izvori poput Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo (EFPR) (23), Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EAFRD) (24) ili Europskog socijalnog fonda (ESF) (25), koji se mogu koristiti zasebno ili putem teritorijalnih instrumenata (lokalni razvoj koji vodi zajednica (CLLD)) i integriranih teritorijalnih ulaganja, također pružaju potporu za mala i srednja poduzeća. Međutim, oni nisu usmjereni na mala obiteljska i tradicionalna poduzeća i vrlo mali dio sredstava namijenjen je tim poduzećima. Predstavnici tih poduzeća smatraju da njihove potrebe nisu dobro shvaćene ili propisno zadovoljene.

3.10.1.

To se može objasniti činjenicom da su pri oblikovanju instrumenata političke potpore tvorci politika i uprave na razini EU-a, kao i na nacionalnoj i lokalnoj razini na određen način bili suviše kruti i nisu uvažili stajališta poslovnih i socijalnih partnera u cilju razumijevanja stvarnih potreba malih i vrlo malih poduzeća.

3.10.2.

Naravno, krivnju za to ne trebaju snositi samo uprave, već i posredničke organizacije koje nisu učinkovito prenijele stvarne potrebe MSP-ova. Dobar primjer za ovo je to što se čini da MSP-ovi pokazuju izrazitu sklonost bespovratnim sredstvima za poduzeća, što je u suprotnosti sa sve većim naglaskom koji se u političkim raspravama stavlja na financiranje dioničkim kapitalom, povratna sredstva i neizravnu financijsku potporu.

3.10.3.

Partnerstva između poduzeća i centara za istraživanje te korištenje posrednika za pružanje pomoći MSP-ovima također se čine manje razvijenima od onog što je bilo predviđeno unatoč velikoj pozornosti koju ove teme privlače. Ova neusklađenost mogla bi se djelomično objasniti krizom, iako su se tijekom gospodarske recesije tvorci politika mogli odlučiti za tradicionalnije instrumente politike kako bi sačuvali lokalno gospodarstvo u presudnom trenutku.

3.10.4

.Mogućnost korištenja raznih posebnih financijskih instrumenata gotovo je nedostižna za mala obiteljska i tradicionalna poduzeća zbog poteškoća pri njihovoj primjeni i nedostatka iskustva i znanja.

4.1.

Mala poduzeća obično imaju niži izvoz kao postotak prihoda, u usporedbi sa srednjim i velikim poduzećima što upućuje na odnos između veličine poduzeća i izvoznih mogućnosti.

4.2.

Pristup financiranju predstavlja ozbiljan problem za MSP-ove i novoosnovana poduzeća. EGSO u informativnom izvješću skreće pozornost na to da nedovoljna raspoloživost financijskih sredstava od 2008. godine ograničava ulagačke aktivnosti MSP-ova (26). Iako se situacija u posljednje vrijeme popravila, napredak je manji što je poduzeće manje, a to ponovno upućuje na važnost veličine u oblikovanju potreba i uspješnosti poduzeća. Nadalje, MSP-ovi se uglavnom oslanjanju na bankovne zajmove za financiranje, ali bankarski sustav nije dobro prilagođen MSP-ovima, posebno malim obiteljskim i tradicionalnim poduzećima.

4.3.

Financijska podrška u posljednje je vrijeme uglavnom usmjerena na novoosnovana poduzeća, koja predstavljaju vrlo mali udio MSP-ova u EU-u, ali još uvijek nije prikladno riješena hitna potreba za kapitalom za financiranje rastućih poduzeća, kao ni potreba velike većine tradicionalnih poduzeća za financiranjem samo njihovih redovitih djelatnosti koje su pretrpjele posljedice nedavne krize. Postoje izvješća o bankarskim pogreškama kojima su ugašena neka mala poduzeća samo zbog jednostavnih problema s novčanim tokom.

4.4.

Pristup informacijama i novim tržištima predstavlja još jednu od ozbiljnih poteškoća s kojima se suočavaju MSP-ovi, za razliku od velikih poduzeća. Njima je također teže zaposliti i zadržati visoko kvalificirane radnike te ispuniti sve veće regulatorne i birokratske zahtjeve. Ova nepovoljna situacija još je teža za MSP-ove u manje razvijenim regijama EU-a, koji se suočavaju s nedostatkom prilika za suradnju s velikim poduzećima kao dio njihovih lanaca vrijednosti i prilika da postanu dio konkurentnih klastera, nedovoljnim osiguravanjem javnih dobara, ograničenim pristupom opremi i potpornim institucijama i često sve manjim brojem potrošača. Svi ovi čimbenici mogu dovesti do većih troškova plasiranja njihove robe na tržište.

4.5.

Stoga za tradicionalne MSP-ove i one iz manje razvijenih dijelova EU-a, od ključne važnosti nisu politički instrumenti usmjereni na promicanje inovacija, pristup novim tržištima, internalizaciju, pristup tržištima kapitala itd., već instrumenti koji im pomažu da poboljšaju i unaprijede svoje temeljne djelatnosti, poput onih koji olakšavaju pristup zajedničkom bankarskom financiranju, informacijama, kvalificiranoj radnoj snazi i izravnim poslovnim prilikama (poboljšanje svakodnevnog trgovanja). U slučaju tih poduzeća, nema smisla niti kratkoročno poticati promjene ponašanja jer je prvo nužno promijeniti cjelokupni kontekst u kojem djeluju.

4.6.

Dok u nekim zemljama poslovni inkubatori nesmetano funkcioniraju, u drugima su njihovi pozitivni učinci poprilično ograničeni. Ključni čimbenik uspjeha je kultura dijeljenja organizacijskih resursa i mreže podrške, koje u manje razvijenim regijama EU-a u pravilu nisu dobro razvijene.

4.7.

Sve veća važnost proizvodnje za koju je potreban visok stupanj znanja kao komparativna prednost dodatno naglašava heterogenost MSP-ova te diskriminira brzorastuće MSP-ove od drugih MSP-ova, čiji je razvoj otežan preprekama tradicionalno povezanim s njihovom malom veličinom, lokacijom i bazom potrošača.

4.8.

EGSO poziva Komisiju da usvoji pristup „počnimo od malih” i posebnu pozornost posveti malim obiteljskim i tradicionalnim poduzećima pri oblikovanju političkih instrumenata.

4.9.

U Europi je prije 30 ili 40 godina bilo mnogo regija koje zaostaju, odnosno regija koje su geografski ili funkcionalno udaljene od pokretača gospodarskog rasta. Neke od njih danas su uspješne zahvaljujući otvorenim, odgovornim i nekorumpiranim lokalnim vladama, učinkovitom djelovanju poslovnih organizacija i uspostavi funkcionalnih lokalnih poslovnih mreža.

5.1.

Pristup financiranju predstavlja ozbiljan problem. U usporedbi s velikim poduzećima, mala obiteljska i tradicionalna poduzeća pokazuju veća odstupanja u profitabilnosti, opstanku i rastu, što je uzrok konkretnih problema s kojima se suočavaju u pogledu financiranja. MSP-ovi općenito se češće susreću s plaćanjem većih kamatnih stopa, kao i sa smanjenjem kreditne aktivnosti zbog nedostatka kolaterala. Poteškoće u financiranju znatno se razlikuju između poduzeća sporijeg i poduzeća bržeg rasta.

5.2.

Širenje fondova rizičnog kapitala, tržišta privatnog vlasničkog kapitala, uključujući neslužbena tržišta i poslovne anđele, skupno financiranje i općenito razvoj unije tržišta kapitala poboljšalo je pristup rizičnom kapitalu za određene kategorije MSP-ova, ali mala obiteljska i tradicionalna poduzeća od tih trendova vjerojatno neće imati veće koristi te će pretežno ostati ovisna o tradicionalnim bankovnim zajmovima. Čak i u slučaju inovativnih društava, novoosnovanih i srednjih poduzeća, ovi instrumenti nisu uvijek jednostavni za korištenje te i dalje postoje znatne razlike među zemljama zbog razine razvijenosti lokalnih tržišta kapitala i manjka odgovarajućeg zakonodavstva.

5.3.

Pozdravlja se politika Komisije za olakšavanje pristupa financiranju kroz jamstva. Međutim, čini se da odabrani program stvara poremećaje na tržištu jamstava, a u konačnici i nenamjerne posljedice na djelovanje jamstvenih institucija. Postoje empirijski dokazi (primjer Španjolske) koji ukazuju na to da komercijalne banke postojećim zajmoprimcima izričito preporučuju da zatraže jamstvo – koje bi im EU izravno izdavao u obliku izravnog jamstva – kako bi banka mogla pokriti trenutačne rizike kroz jamstvo, bez potrebe za povećanjem klase rizika. „MSP-ovi u nepovoljnom položaju” (tj. oni koji imaju poteškoća pri dobivanju zajmova) su izostavljeni. Veća raspodjela javnih sredstava, usmjerena kroz protujamstva, povećat će učinkovitost korištenja javnih sredstava i stvoriti veći učinak financijske poluge na tržištu i u širem gospodarstvu.

5.4.

Regulatorna opterećenja na europskoj i lokalnoj razini i dalje su najveća prepreka za mala obiteljska i tradicionalna poduzeća koja su obično slabo pripremljena za rješavanje problema koji proizlaze iz prekomjerne regulative. Stoga im treba olakšati pristup informacijama o propisima i pružiti informacije o tehničkim i ekološkim standardima. Tvorci politika moraju osigurati da postupci usklađivanja ne budu nepotrebno skupi, složeni ili dugotrajni. Osim toga, odgovarajuća lokalna poslovna udruženja trebala bi provoditi sustavni i pažljivi nadzor novih propisa i njihove provedbe.

5.5.

Pristup kvalitetnijim informacijama potreban je, i to ne samo u smislu regulatornih zahtjeva. Informacije o lokalnim poslovnim okruženjima i tržišnim prilikama na regionalnoj razini također su od ključne važnosti za tradicionalna i obiteljska poduzeća. Moderne tehnologije posjeduju velik potencijal za premošćivanje informacijskog jaza ako su oblikovane na način pristupačan korisniku. Bilo bi veoma korisno pokrenuti sustav „jedinstvene kontaktne točke” u kojem bi sve potrebne informacije koje utječu na strategije i odluke poduzeća bile dostupne na jednom mjestu, kao što je to već slučaj u pojedinim zemljama. Mjerama za poticanje informacijskih mreža treba nastojati prilagoditi baze podataka i izbjegavati preopterećenost velikim količinama informacijama.

5.6.

Nedavne mjere za olakšavanje pristupa tržištima prvenstveno su bile usmjerene na međunarodna tržišta. Politikom u ovom području nastoji se riješiti nedostatke s kojima su suočeni MSP-ovi radi nedovoljnog pristupa ljudskim resursima, vanjskim tržištima i tehnologiji. No, kako je prethodno objašnjeno, za mala tradicionalna i obiteljska poduzeća to često nije od velike važnosti. Stoga bi napore trebalo usmjeriti na bolju koordinaciju između organizatora trgovinskih misija na regionalnoj razini, kao i na osiguravanje veće potpore pri pronalaženju pouzdanih poslovnih partnera. Druga mogućnost u istom području bila bi pojačati napore za povećanje udjela vladinih ugovora koje mala poduzeća ostvaruju u okviru javne nabave.

5.7.

Vrlo konkretan problem s kojim su u posljednje vrijeme suočena mala tradicionalna i obiteljska poduzeća odnosi se na pristup kvalificiranoj radnoj snazi. U udaljenim područjima i u mnogim regijama sa sporijim razvojem pogoršava se demografska slika i shodno tome u mnogim mjestima postoji znatan nedostatak kvalificirane radne snage. Stoga poduzećima treba pomoć pri prepoznavanju i privlačenju ljudskih resursa kao i u njihovom osposobljavanju. Programi osposobljavanja trebali bi biti prilagođeni te se provoditi izvan sezone. Također bi trebao postojati sustav redovite ponude tih programa, s obzirom na to da bi se mala poduzeća mogla suočavati s visokim stopama otkaza.

5.8.

U obiteljskim je poduzećima uobičajeno da u njima rade djeca iz te ili neke druge obitelji. To je tradicionalno i dobro je za poslovanje jer omogućava nesmetani prijenos poduzeća s jedne generacije na drugu ili upoznavanje s budućim radom. U tim bi slučajevima upravitelji/vlasnici trebali uvijek imati na umu da radni uvjeti moraju biti u skladu s Konvencijom br. 182 MOR-a i Konvencijom br. 138 MOR-a o dječjem radu.

5.9.

Osposobljavanje je potrebno, ali ne samo za zaposlenike malih obiteljskih i tradicionalnih poduzeća. U ruralnim i udaljenim područjima, zaposlenici banaka i udruženja poslodavaca često nemaju nikakvo znanje o različitim programima i mogućnostima koje pruža Europska komisija te o potrebnim dokumentima i povezanim postupcima. Ova mreža posrednika iznimno je važna u smislu učinkovitosti potpore za mala obiteljska i tradicionalna poduzeća. Potrebno je promicati programe informiranja i razmjenu najboljih praksi među tim posrednicima Također bi trebalo organizirati jedinstvenu kontaktnu točku za sve vrste financiranja i programa.

5.10.

Važna mjera politike trebala bi biti povećanje „kvalitete” upravitelja/vlasnika malih obiteljskih i tradicionalnih poduzeća s obzirom na to da je u takvim poduzećima sve izravno povezano s tim čimbenikom. To se može provesti bilo kroz poticanje osposobljavanja i/ili osiguravanjem jednostavnog pristupa savjetodavnim i konzultantskim uslugama. Trebalo bi poticati cjeloživotno učenje, a obrazovni alati na internetu povezani s područjima kao što je poslovno planiranje, proizvodne norme, zakonodavstvo o zaštiti potrošača ili drugi propisi mogli bi biti korak u pravom smjeru.

5.11.

Još jedna od mjera mogla bi se odnositi na poticanje malih obiteljskih i tradicionalnih poduzeća da ponovno ulažu svoje prihode. Ako ih se na to potiče, ona će postati stabilnija, manje ovisna o bankovnim zajmovima i manje podložna krizi.

5.12.

Bilo bi vrlo korisno sažeti najbolje prakse iz različitih zemalja u sektorima s velikom zastupljenošću malih obiteljskih i tradicionalnih poduzeća kao što su turizam, poljoprivreda, ribarstvo i sl. te ih predstaviti državama članicama.

2.3.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 81/9

Izvjestitelj:

Jean-Marc ROIRANT

1.1.

Organizacije civilnog društva igraju ključnu ulogu u promicanju aktivnog građanstva u Europi. Za participativnu demokraciju potrebna su posrednička tijela koja bi uključila građane i promicala njihove stavove u svim vrstama građanskog prostora. Postojanje snažnog, neovisnog i raznolikog civilnog društva ovisi o odgovarajućim javnim financijama.

1.2.

Osim većih poteškoća pri pristupu javnim sredstvima, smanjivanje građanskog prostora koje je vidljivo u određenim državama EU-a izrazito je opasno za funkcioniranje organizacija civilnog društva i europsku demokraciju.

1.3.

EGSO smatra da na europskoj i nacionalnoj razini treba uvesti politički i zakonodavni okvir za poticanje razvoja europskog civilnog društva, koje će djelovati u okviru vrijednosti koje su odraz temeljnih prava.

1.4.

Europske institucije mogle bi se zauzeti za istinski europski civilni dijalog, kao što su određene države članice to napravile na nacionalnoj razini putem „povelja o uzajamnom sudjelovanju” ili „sporazuma”. Treba ponovno pokrenuti rasprave o statusu europskog udruženja kao i o europskom statutu zaklada te osigurati primjenu članka 11. UEU-a o strukturiranom dijalogu s civilnim društvom.

1.5.

EU bi trebao poticati države članice da zadrže ili razviju porezne poticaje za privatne donacije i da namijene dio svojih poreznih dohodaka organizacijama civilnog društva. EU bi koordiniranjem zakonodavstava i poreznih postupaka također trebao ukloniti prepreke za prekogranične donacije te ulagati u razvoj filantropije u EU-u.

1.6.

Europske institucije morale bi osigurati promicanje pozitivne slike organizacija civilnog društva i pobrinuti se da zaštite njihovu neovisnost, osobito jačanjem njihove sposobnosti djelovanja i angažiranosti u društvenoj inovaciji i građanskom sudjelovanju.

1.7.

EU se zalaže za strategiju kojom bi se olakšao razvoj snažnog i neovisnog civilnog društva u Europi i za uspostavljanje europskog posrednika za slobode građanskog prostora, kojeg bi nevladine organizacije obavještavale o incidentima povezanima s uznemiravanjem ili ograničavanjem njihova djelovanja.

1.8.

Kada je riječ o budućem višegodišnjem financijskom okviru, EGSO poziva proračunska tijela da razmotre povećanje potpore organizacijama civilnog društva, osobito putem subvencija za poslovanje i višegodišnjih financijskih sredstava.

1.9.

EGSO poziva Komisiju da predloži uspostavljanje europskog fonda za demokraciju, vrijednosti i ljudska prava u Uniji (1) koji će raspolagati ambicioznim proračunskim okvirom izravno namijenjenim organizacijama civilnog društva u Europi i kojim će se, poput Europske zaklade za demokraciju (2), upravljati neovisno, uz sudjelovanje predstavnika EGSO-a.

1.10.

EGSO u cilju poticanja participativne demokracije smatra da bi program „Europa za građane” trebao raspolagati proračunom od 500 milijuna EUR unutar sljedećeg višegodišnjeg financijskog okvira, u skladu s prijedlogom Europskog parlamenta (3). Slično tomu, potrebno je povećati aktivnosti programa Erasmus+ usmjerene na civilno društvo.

1.11.

EGSO poziva Komisiju da prati provedbu Kodeksa ponašanja za partnerstvo s civilnim društvom u okviru strukturnih fondova. Komisija bi također trebala pozvati nacionalne i regionalne vlasti da koriste odredbe za tehničku pomoć, kojima bi se potaknula izgradnja kapaciteta za organizacije civilnog društva.

1.12.

EGSO se zalaže za temeljitiju raspravu o tome kako osigurati veće sudjelovanje organizacija civilnog društva u istraživačkim programima jačanjem odnosa između istraživača i civilnog društva te predlaže novi potprogram o sudjelovanju građana i demokraciji u okviru stupa društvenih izazova u sklopu budućeg okvirnog istraživačkog programa.

1.13.

Ciljevi održivog razvoja i prioriteti rodne ravnopravnosti trebali bi biti uključeni u budući VFO.

1.14.

EU bi trebao zadržati i dodatno ojačati svoj vodeći položaj donatora na području humanitarne pomoći i međunarodne suradnje te proaktivno promicati punopravno civilno društvo.

1.15.

EGSO također pozdravlja prijedlog koji je iznijela Komisija u svojem prijedlogu revizije financijske uredbe da se vrijeme provedeno na dobrovoljnom radu uzme u obzir kao prihvatljivi trošak (izravan odgovor na mišljenje EGSO-a „Statistički alati za mjerenje volontiranja” (4)) te da se pojednostavi prihvaćanje doprinosa u naravi kao oblika sufinanciranja. Također pozdravlja izvješće Europskog parlamenta u kojem se zalaže za pojednostavnjenje u nadziranju fondova, poput međusobnog oslanjanja na ocjene i revizije, brži odgovor kandidatima i potpisivanje ugovora i plaćanje. EGSO poziva institucije EU-a da se usuglase o predloženom tekstu koji će omogućiti objektivno vrednovanje vremena provedenog na dobrovoljnom radu.

1.16.

Jačanje civilnog društva također znači bolji pristup financijskim sredstvima za najmanje organizacije te za najugroženije skupine društva. Europska bi komisija u tom kontekstu trebala osmisliti razne oblike financiranja te još više pojednostaviti administrativne formalnosti, uz pružanje obuke i smjernica za primjenu ugovora i financijskih obveza te osiguravanje dosljednog tumačenja Uredbe o financijskim pravilima od strane njezinih službi.

1.17.

EGSO poziva Europsku komisiju da ažurno reagira poduzimanjem odgovarajućih mjera, uključujući postupke zbog povrede protiv država članica u slučajevima kada nacionalne upravne ili pravne odredbe nacionalnim organizacijama civilnog društva ograničavaju pristup europskim fondovima, a posebice u slučajevima u kojima im se nameću uvjeti financiranja koji ograničavaju njihove aktivnosti zagovaranja.

2.1

EGSO je u brojnim mišljenjima razmotrio pitanja civilnog dijaloga i participativne demokracije, definiciju tih pojmova, reprezentativnost različitih dionika i mjere koje se trebaju provoditi na europskoj razini. EGSO posebice ističe da je primjena članka 11. UEU-a (5) bila presudna za EU u njegovim naporima za ostvarivanje demokratske legitimnosti u očima njegovog stanovništva.

2.2.

Međutim, način na koji financiranje može doprinijeti unapređenju aktivnog građanstva i participativne demokracije nije bio tema zasebnog mišljenja.

2.3.

Treba što prije analizirati raspodjelu i učinkovitost financijskih sredstava Europske unije u tom smislu dok se institucije EU-a spremaju raspravljati o prijedlogu višegodišnjeg financijskog okvira nakon 2020. i u situaciji su da donesu odluku o reviziji financijske uredbe.

2.4.

Pitanja financiranja također su povezana s priznavanjem uloge i statusa svojstvenih različitim dionicima europskog civilnog dijaloga. EGSO se već mnogo puta izjasnio da je potreban status europskog udruženja (6).

2.5.

U okviru ovog mišljenja „organizacijama civilnog društva” smatraju se nevladine neprofitne organizacije koje ne ovise o javnim institucijama i komercijalnim interesima, a čije djelovanje doprinosi ciljevima Povelje o temeljnim pravima, kao što su društvena uključenost, aktivno sudjelovanje građana, održivi razvoj u svim oblicima, obrazovanje, zdravlje, zapošljavanje, prava potrošača, pomoć migrantima i izbjeglicama i temeljna prava (7).

3.1.

Angažirano, pluralističko i neovisno civilno društvo ima glavnu ulogu u promicanju aktivnog sudjelovanja građana u demokratskom postupku i u upravljanju i transparentnosti na razini EU-a i nacionalnoj razini. Ono također može doprinijeti učinkovitijim i pravednijim politikama i pogodovati održivom razvoju i uključivom rastu (8). Budući da su u mogućnosti „doprijeti do najosjetljivijih i najugroženijih skupina stanovništva i omogućiti onima koji ne čine dovoljno da se čuje njihov glas […]”, organizacije civilnog društva omogućuju pojačano sudjelovanje i doprinose definiranju europskih politika (9).

3.2.

Osim građanskih i socijalnih funkcija, neke organizacije civilnog društva djeluju u takozvanom sektoru socijalnog i solidarnog gospodarstva, a nije zanemariv niti njihov doprinos stvaranju radnih mjesta.

3.3.

Organizacije civilnog društva posebne su po tome što oko raznih projekata većinom okupljaju angažirane dobrovoljce i zaposlenike. Treba osigurati povoljno okruženje za dobrovoljni rad osmišljen kao izraz građanskog sudjelovanja kojim se jačaju zajedničke europske vrijednosti poput solidarnosti i socijalne kohezije (10).

3.4.

Stvarnoj participativnoj demokraciji potrebna su tijela koja djeluju kao posrednici (sindikati, organizacije poslodavaca i MSP-ova, nevladine organizacije i drugi neprofitni dionici) kako bi se uključila javnost i kako bi se pogodovalo podizanju svijesti građana i građanskog društva i izgradnji pravednije, solidarnije i uključivije Europe. Postojanje snažnog i raznolikog organiziranog civilnog društva temelji se na postojanju odgovarajućih javnih financija i okvira koji olakšava pristup raznim oblicima privatnog financiranja.

4.1.

Na razini Europske unije postoje brojni programi u različitim sektorima (obrazovanje, kultura, socijalna pitanja, građanstvo, okoliš, temeljna prava, istraživanje, međunarodna suradnja, humanitarna pomoć, zdravlje itd.) koji obuhvaćaju posebne ciljeve kada je riječ o sudjelovanju civilnog društva, osobito u obliku projekata. Institucije su također razvile potpore poslovanju, osobito kako bi se pogodovalo umrežavanju nacionalnih organizacija koje sudjeluju u različitim sektorima i društvenim pitanjima. Te financijske potpore tako doprinose stvaranju „europskog javnog mišljenja”.

4.2.

Kada je riječ o proširenju vanjskih europskih politika, osobito o međunarodnoj suradnji i humanitarnoj pomoći, EU je razvio proaktivnu politiku koja pogoduje razvoju civilnog društva, osobito putem posebnih mjera. Osim toga, EU je jedan od velikih svjetskih doprinositelja na području potpore za razvoj i humanitarne pomoći, a europski građani u velikoj mjeri podupiru takav pristup (11).

4.3.

Međutim, kada je riječ o unutarnjoj politici, veza između EU-a i organizacija civilnog društva (osobito u okviru članka 11. UEU-a) nije se ocjenjivala od 2000. godine, kada je u okviru administrativne reforme objavljen početni dokument Komisije za raspravu, u kojem se ističe potreba za održavanjem visoke razine javnih sredstava za ulogu nevladinih organizacija, ujednačenim pristupom unutar službi Komisije i poboljšanjem upravljanja sredstvima.

4.4.

Financiranje organizacija civilnog društva uglavnom se odnosi na područje humanitarne pomoći i međunarodne suradnje. Prema podacima iz 2015., 1,2 milijardi eura dodijeljeno je financiranju nevladinih organizacija (približno 15 % iz stavka „Europa u svijetu”) (12), dok je financiranje organizacija civilnog društva u drugim područjima bilo/ostalo prilično ograničeno: 0,08 % za stavak „održivi razvoj: prirodni resursi”, 2,5 % za stavak „Sigurnost i građani” i manje od 0,009 % za stavak „pametni i uključivi razvoj”. Stoga što prije treba provesti procjenu ovih iznosa, ali i učinkovitosti predviđenih mjera.

5.1.

Najnovija ispitivanja i istraživanja, kao i razvoj mjera u određenim zemljama Unije, pokazuju također da se na nacionalnoj razini u nekim državama članicama situacija s građanskim prostorom pogoršava (13). Revizija financijskog okvira za razdoblje nakon 2020. i revizija tekućih programa financiranja ne mogu zanemariti ovu novu situaciju.

5.2.

Europska komisija, Europski parlament i Vijeće Europe osudili su novi mađarski zakon o transparentnosti organizacija koje primaju inozemna sredstva, donesen u lipnju 2017. Ovaj događaj pokazuje da Komisija mora poduzeti mjere za borbu protiv financiranja terorizma i pranja novca koje neće imati neželjene posljedice na pristup novčanim sredstvima i financijskim pozajmicama za organizacije civilnog društva.

5.3.

U brojnim europskim zemljama svjedočimo razvoju mjera kojima se žele uvesti uvjeti za novčane potpore organizacijama civilnog društva čija je posljedica ograničavanje njihove uloge u zagovaranju i sudjelovanju kao stranke u sudskim postupcima (14).

5.4.

Financijska i gospodarska kriza u brojnim je zemljama dovela do ograničavanja državnih intervencija u korist nevladinih organizacija i/ili njihova preusmjeravanja prema kratkoročnim potporama. Oblici financiranja usmjereni prije svega na projekte mogu navesti organizacije civilnog društva da prilagode svoje prioritete i udalje se od svoje prvotne zadaće i društvenih potreba. Vlade određenih zemalja pogoduju razvoju organizacija koje su pristalice njihove strategije i udružuju se s njima na političkom planu te se zamjećuje sve veći manjak transparentnosti u dodjeli sredstava, a sve to na štetu drugih organizacija.

5.5.

EGSO poziva Komisiju da pažljivo prati provedbu ex ante uvjeta pri procjeni programa, kao i u okviru sporazuma o partnerstvu, posebno u području zapošljavanja, socijalne uključenosti, borbe protiv diskriminacije, okoliša, jednakosti spolova i prava osoba s invaliditetom, sudjelovanja organizacija civilnog društva, jačanja njihovih institucionalnih kapaciteta (15) i transparentnosti postupaka dodjele ugovora te da obustavi plaćanja kada se ti uvjeti ne poštuju. EGSO također podsjeća Komisiju da prati provedbu članka 125. koji upravljačkim tijelima nameće obvezu primjenjivanja transparentnih i nediskriminirajućih postupaka i kriterija odabira. EGSO poziva Europski revizorski sud da u svojem predstojećem izvješću ocjeni poštovanje tih odredbi u pogledu postupaka odabira za nevladine organizacije.

5.6.

Porast ekstremizma i populizma i svih vrsta protudemokratskog djelovanja izazov su za demokratsku stečevinu u cijelosti i stvaraju neprijateljsko ozračje za posrednička tijela. Stoga je potrebno potvrditi važnost uloge organiziranog civilnog društva i povećati im financijsku potporu EU-a.

5.7.

EGSO poziva na uspostavljanje europskog posrednika za slobode građanskog prostora, kojeg bi nevladine organizacije obavještavale o incidentima povezanima s uznemiravanjem ili ograničavanjem njihova djelovanja.

6.1.

EGSO smatra da na europskoj i nacionalnoj razini treba uvesti politički i zakonodavni okvir za poticanje razvoja raznolikog europskog civilnog društva, koje će djelovati u okviru vrijednosti koje su odraz temeljnih prava.

6.2.

Europske institucije morale bi osigurati promicanje pozitivne slike organizacija civilnog društva i pobrinuti se da zaštite njihovu neovisnost, osobito jačanjem njihove sposobnosti djelovanja i angažiranosti u društvenoj inovaciji i građanskom sudjelovanju, što je često povezano s financijskim sredstvima.

6.3.

Kao što su određene države članice to napravile na nacionalnoj razini putem „povelja o uzajamnom sudjelovanju” ili „sporazuma”, europske institucije mogle bi se uključiti u postupak priznavanja tijela koja predstavljaju europske udruge i partnerstvo s istima te time stvoriti uvjete za istinski europski civilni dijalog te omogućiti provedbu članka 11. UEU-a i drugih relevantnih međunarodnih obaveza (16).

6.4.

Također postoji hitna potreba za nastavkom rasprava o statutu europskih udruga – koji je Europska unija predložila 1992. (17) – kao i o statutu o europskim zakladama. Time bi se promicalo priznanje organizacija civilnog društva i njihova suradnja na europskoj razini, čime bi se upotpunio Statut europskog društva usvojen 2004. (18).

6.5.

EGSO smatra da bi Unija morala potaknuti države članice na održavanje postojećih i razvoj dodatnih poreznih poticaja za privatne donacije i na namjenjivanje dijela poreznih dohodaka organizacijama civilnog društva, uz uklanjanje prepreka za prekogranične donacije usklađivanjem zakonodavstava i poreznih postupaka te ulaganjem u razvoj filantropije u EU-u.

6.6.

Kada je riječ o budućem višegodišnjem financijskom okviru, EGSO poziva proračunska tijela da razmotre povećanje potpore organizacijama civilnog društva, osobito putem subvencija za poslovanje i višegodišnjih financijskih sredstava, kako bi se potaknulo dugoročno djelovanje.

6.7.

Od usvajanja Povelje o temeljnim pravima, u državama članicama EU-a ne postoji pravi program za potporu civilnom društvu na razini ljudskih prava. Znatna potpora namijenjena civilnom društvu država srednje i istočne Europe u okviru njihova pristupanja Uniji nije se održala putem drugih mehanizama financiranja. Nedavni događaji povezani s porastom terorizma i ekstremističkih i/ili populističkih kretanja pokazuju da su potrebna veća ulaganja u civilno društvo kao i osiguravanje kohezije među državama na području njegovog razvoja.

6.8.

EGSO poziva Komisiju da predloži uspostavljanje europskog fonda za demokraciju, vrijednosti i ljudska prava u Uniji (19), koji će raspolagati ambicioznim proračunskim okvirom i biti izravno namijenjen organizacijama civilnog društva u Europi, uključujući organizacije koje se bore za ljudska prava i čiji je cilj promicati i štititi temeljne vrijednosti EU-a. Tim bi se fondom trebali pokriti operativni troškovi kao i sporovi i aktivnosti nadzora, a njime bi se, poput Europske zaklade za demokraciju (20), trebalo upravljati neovisno i uz sudjelovanje predstavnika EGSO-a.

6.9.

Program „Europa za građane” jedini je europski program koji posebno doprinosi smanjenju demokratskog deficita, omogućavajući svim Europljanima da izravno sudjeluju u izgradnji Europe, ali na raspolaganju ima nedovoljno sredstava. U sadašnjem kontekstu ugroženosti europskih vrijednosti i demokracije, EGSO smatra da bi se u sljedećem financijskom okviru tom programu trebao dodijeliti proračun od 500 milijuna eura, u skladu s prijedlogom Europskog parlamenta (21). Slično tomu, potrebno je povećati aktivnosti programa Erasmus+ usmjerene na civilno društvo.

6.10.

Većina organizacija civilnog društva nailazi na teškoće u pristupu strukturnim fondovima, osobito zbog toga što se zahtijeva sufinanciranje. Sredstva za tehničku pomoć u izgradnji kapaciteta također se vrlo malo upotrebljavaju i često su ograničena na javne uprave. Kodeks ponašanja za partnerstvo s civilnim društvom, koji je ključni instrument, u većini se država još uvijek ne primjenjuje na odgovarajući način (22). Čak i kad su organizacije civilnog društva pozvane da sudjeluju u nadzornim odborima, njihova je uloga ograničena.

6.11.

EGSO poziva Europsku komisiju da ažurno djeluje poduzimanjem odgovarajućih mjera, uključujući poduzimanjem postupaka zbog povrede protiv država članica u slučajevima kada nacionalne upravne ili pravne odredbe nacionalnim organizacijama civilnog društva ograničavaju pristup europskim fondovima, a posebice u slučajevima u kojima im se nameću uvjeti financiranja koji ograničavaju njihove aktivnosti zagovaranja.

6.12

Zahvaljujući njihovoj povezanosti i neprekidnom kontaktu s građanima i terenskom djelovanju, organizacije civilnog društva svjesne su izazova i potreba društva; međutim, i dalje malo sudjeluju u istraživanju. Program EU-a za zapošljavanje i socijalne inovacije (EaSI) također uključuje prepreke koje sprječavaju pristup organizacijama civilnog društva. EGSO podržava temeljitiju raspravu o načinu na koji se može pogodovati stvaranju veze između istraživača i civilnog društva te predlaže novi potprogram za građansko sudjelovanje i demokraciju u okviru stupa društvenih izazova u sklopu budućeg okvirnog istraživačkog programa.

6.13.

Nezaposlenost mladih i dalje je vrlo visoka i jedan je od problema s kojima se EU mora što prije suočiti, kao i sve veći broj mladih kojima prijeti socijalna isključenost. U tom bi se kontekstu europskim financijskim sredstvima u većoj mjeri morale poduprijeti organizacije civilnog društva koje sudjeluju u razvoju stručnih kvalifikacija i kompetencija mladih kroz neformalno obrazovanje.

6.14.

U sektoru kulture većina potpora nije prilagođena organizacijama civilnog društva u kulturnom sektoru te im je također ograničen pristup raznim financijskim instrumentima poput pozajmica. Nedostaje istinski rad na europskoj dimenziji kulture u kontekstu u kojem su sve raširenije populističke ideje i želje za izražavanjem identiteta. Također, EU bi putem programa „Kreativna Europa” i dalje trebao podržavati neovisnu proizvodnju u sektoru kulture te ulagati u razvoj i održivost lokalnih neprofitnih medija zajednice.

6.15.

Kada je riječ o suradnji u području razvoja, Europska unija morala bi više ulagati u inicijative za suradnju usmjerene na stanovništvo, među ostalim na pitanja o rodnoj ravnopravnosti, upravljanju, ljudskim pravima, pravima povezanima s okolišem, otpornosti na klimatske promjene, obrazovanju i socijalnoj zaštiti, i to posebice tematskim pristupom po zemljama, pri čemu treba osigurati usku suradnju s civilnim društvom.

6.16.

Pri osmišljavanju budućeg višegodišnjeg okvira u obzir bi se također trebali uzeti ciljevi održivog razvoja kao i prioriteti rodne ravnopravnosti.

6.17.

Jačanje civilnog društva također znači bolji pristup financijskim sredstvima za najmanje organizacije te za najugroženije skupine društva. Europska komisija trebala bi u tom kontekstu osmisliti razne oblike financiranja te više sudjelovati u administrativnom pojednostavljenju. Mehanizmi prijenosa dodijeljenih sredstava (ili kaskadno financiranje) poput mehanizama koji se provode putem Europskog instrumenta za demokraciju i ljudska prava ili u okviru potpora EGP-a trebali bi se sustavnije koristiti. Nepovratna sredstva trebao bi dodjeljivati neovisni nacionalni operater putem poziva na iskazivanje ponuda (23).

6.18.

Organizacije civilnog društva srednje i istočne Europe i dalje imaju razmjerno ograničen pristup fondovima. Europska komisija trebala bi pojačati svoje mjere informiranja o različitim fondovima za organizacije civilnog društva i više podupirati partnerstva između organizacija.

6.19.

Također bi bilo korisno uvesti sustavnije praćenje i potporu dobrovoljnim organizacijama putem stručne obuke o ugovornim obvezama i revizijama te za različite glavne uprave zadužene za provedbu financijske uredbe.

6.20.

Radi potpore inovacijama i partnerstvima potencijalnim kandidatima trebale bi biti dostupne baze podataka s opisom već ostvarenih projekata i dobrim praksama. Komisija bi trebala nastaviti s naporima za smanjenje administrativnog opterećenja u postupku prijave te u upravljanju financijama, primjerice putem jedinstvenog sustava prijave na internetu, za različite programe.

6.21.

Ocjenjivanje programa kojima izravno upravlja Komisija trebalo bi biti transparentnije, ali i temeljitije, s obzirom na veliki broj zahtjeva za europske potpore i nisku stopu uspješnosti. Tako bi organizacijama civilnog društva koje su doživjele neuspjeh povratne informacije pomogle da ostvare napredak, a poraslo bi i povjerenje u postupak odabira.

6.22.

Rokovi za obavješćivanje o dobivanju ugovora, potpisivanje ugovora i plaćanja trebali bi se znatno smanjiti kako bi se ograničila potreba za bankovnim pozajmicama zbog nedostatka sredstava.

6.23.

EGSO također poziva Komisiju da ponovno ocijeni iznose sufinanciranja, osobito za najmanje organizacije koje imaju velikih poteškoća s pronalaženjem drugih izvora financiranja te za organizacije koje se bave zagovaranjem, poput organizacija za zaštitu potrošača, zaštitu okoliša, obranu ljudskih prava, promicanje građanstva itd. To je nužno zato što pravila o sufinanciranju povećavaju administrativno opterećenje kojem su izložene organizacije civilnog društva i rizike koje to predstavlja s obzirom na razna ugovorna i financijska pravila među donatorima.

6.24.

EGSO također toplo pozdravlja prijedlog koji je iznijela Komisija u svojem prijedlogu revizije Uredbe o financijskim pravilima (24) da se vrijeme provedeno na dobrovoljnom radu uzme u obzir kao prihvatljivi trošak te da se pojednostavi prihvaćanje doprinosa u naravi kao oblika sufinanciranja. Taj je prijedlog izravni odgovor na poziv koji je EGSO iznio u svojem mišljenju „Statistički alati za mjerenje volontiranja” (25). EGSO također pozdravlja izvješće Europskog parlamenta, kao i prijedlog Vijeća da se uvede iznimka od pravila o neostvarivanju dobiti za neprofitne udruge. EGSO poziva institucije EU-a da se usuglase o predloženom tekstu koji će omogućiti objektivno vrednovanje vremena provedenog na dobrovoljnom radu.

6.25.

Transparentnost pristupa i nadzora financijskih potpora morala bi se poboljšati utvrđivanjem jasnih smjernica za nadzor Komisije te, kada je riječ o financiranju u kojem sudjeluje više donatora, uzimanjem u obzir ex ante evaluacija i odabira partnera kao i ex post provjera i revizija koje provode drugi donatori.

6.26.

Osim toga, pristup javnosti informacijama o iznosima i financijskim ciljevima trebao bi se pojednostaviti reformom sustava financijske transparentnosti Komisije. To bi trebalo obuhvaćati godišnje isplate umjesto višegodišnjih obveza, a reforma bi trebala biti pouzdanija zahvaljujući usklađivanju različitih baza podataka i programa. Nevladine organizacije bi istodobno trebale nastaviti primjenjivati najviše standarde transparentnosti pri izradi vlastitih izvješća.

6.27.

Konačno, Komisija bi trebala razviti konstruktivni i neprekidni dijalog između različitih glavnih uprava i organizacija civilnog društva kako bi se ispitale dobre i loše prakse i razvio usklađeniji pristup.

2.3.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 81/16

Izvjestitelj:

Tom JONES

1.1.

EGSO vjeruje da, unatoč padu u pogledu uravnoteženosti stanovništva i tradicionalne gospodarske aktivnosti, u mnogim selima i malim gradovima postoje dokazi dobre prakse koji su dovoljni da bi se zadržao optimizam kad je u pitanju održiva budućnost u mnogim, ako ne i svim ruralnim naseljima. Takva naselja mogu biti katalizatori sveobuhvatnije revitalizacije i održivog razvoja ruralnih krajeva.

1.2.

Međutim, taj optimizam ovisi o održivim sveobuhvatnih naporima koji obuhvaćaju ljude i financijska sredstva na svim razinama vlasti te u privatnom, javnom i civilnom sektoru.

1.3.

EGSO u cijelosti podupire inicijativu Europske komisije o pametnim selima, osobito zbog obećanja u pogledu suradnje među upravama. Ključnu ulogu imaju nacionalni i regionalni programi ruralnog razvoja, kojima Glavna uprava za poljoprivredu i ruralni razvoj upravlja zajedno s državama članicama, međutim oni bez nacionalnih, regionalnih ili lokalnih javnih ulaganja ne raspolažu dovoljnom količinom sredstava za ulaganja u inicijative. EGSO prima na znanje i podržava nove mišljenje Odbora regija o pametnim selima (1).

1.4.

Brze širokopojasne mobilne i fiksne veze ključne su za to da pametna sela i gradovi imaju izglede za gospodarski i socijalni razvoj te moraju biti u cijelosti pristupačne, što se jamči „ruralnim testiranjem” iz Deklaracije iz Corka 2.0 donesene 2016. godine.

1.5.

Javne usluge u području obrazovanja, osposobljavanja, zdravlja i socijalne skrbi, kao i skrbi o djeci, trebaju biti dostupne, integrirane te inovativne u primjeni tehnološkog napretka.

1.6.

Tijela zadužena za planiranje u ruralnim područjima trebala bi predvoditi proces obnove suvišnih zgrada u selima i malim gradovima te tako zajamčiti niske stope za nova poduzeća i kompenzacijske doprinose maloprodajnih projekata iz rubnih područja grada. Pri stavljanju na raspolaganje takvih obnovljenih zgrada treba voditi računa o potrebama lokalnih nevladinih organizacija te privatnog i javnog sektora.

1.7.

Loša prometna povezanost još je jedan izazov, a u slučajevima povlačenja privatnog sektora preporučuje se zajedničko korištenje prijevoza te autobusi i automobili u vlasništvu zajednice.

1.8.

Poslodavce bi se, gdje je moguće, trebalo poticati na podupiranje rada na daljinu i osviještenost o mogućim koristima partnerstva između ruralnih i urbanih područja. U tom je kontekstu vrlo važan doprinos agroturizma i seoskog turizma, aktivnosti u području zdravlja, brendiranja proizvoda lokalnih gospodarstava i zanatskih proizvoda te proširenja ponude kulturnih i povijesnih događanja. Poduzetnici mogu privući strana ulaganja te razvijati i stavljati na tržište proizvode dodane vrijednosti s pomoću potpore dostupne u okviru programa ruralnog razvoja.

1.9.

Upravljanje na lokalnoj razini nacionalno je ili regionalno pitanje. Međutim, selima i malim gradovima potrebne su veće ovlasti i pristup financijskim sredstvima kako bi mogli usmjeravati i ostvarivati želje svojih sastavnica.

1.10.

Potrebno je u cijelosti poduprijeti inicijativu LEADER i lokalne akcijske skupine u njihovim nastojanjima da promiču lokalni razvoj poticanjem osnivanja i rasta privatnih i neprofitnih poduzeća i da zajamče angažiran i poticajan duh zajednice. Uz bolju suradnju, ta bi se nastojanja mogla proširiti s pomoću lokalnog razvoja koji vodi zajednica (CLLD).

1.11.

Prije svega, stanovništvo u selima i malim gradovima trebalo bi se angažirati u pogledu stvaranja osjećaja pripadnosti zajednici u kojoj se potiče vodstvo koje dolazi iznutra. Škole i lokalni mentori trebali bi poticati vodstvo. Novom vodstvu potrebna je puna potpora savjetodavnih agencija i nevladinih organizacija koje imaju pristup najboljim praksama i odgovarajućim sličnim projektima.

1.12.

Nova pametna i razvijena sela trebalo bi prikazivati na regionalnoj i nacionalnoj razini te na razini EU-a. Institucije EU-a i njihovi dionici trebali bi organizirati godišnju proslavu u cilju promicanja uspješnih i usklađenih zajednica u selima i malim gradovima.

1.13.

U cilju jačanja i razvoja istinskog osjećaja partnerstva među većim ili velikim gradovima i njihovim susjednim naseljima EGSO podupire preporuke R.E.D-a iz 2016 (2). sadržane u dokumentu naslovljenom „Rast Europe i njezinih ruralnih teritorija” i pilot-projekt zaklade Carnegie o pobratimljenim gradovima. Na partnerstva urbanih i ruralnih područja trebalo bi primjenjivati načela održivog razvoja i kružnog gospodarstva.

1.14.

EGSO podupire poziv sadržan u Europskom ruralnom manifestu, donesenom na drugom europskom ruralnom parlamentu u studenome 2015., u kojemu se zahtijeva: „veća suradnja među zajednicama, organizacijama i nadležnim tijelima u ruralnim i urbanim područjima kako bi se u cijelosti iskoristile prednosti društvenih, kulturnih i gospodarskih veza koje mogu proizaći iz takva oblika suradnje te snažna razmjena ideja i dobrih praksi među dionicima u ruralnim i urbanim područjima.”

1.15.

EGSO preporučuje da Europska investicijska banka uspostavi programe potpore prilagođene malim ruralnim privatnim i socijalnim poduzećima, uključujući zadruge, kako je obećano u njezinu programu za razdoblje 2017. – 2019.

1.16.

Potrebno je podupirati Europsko vijeće mladih poljoprivrednika (CEJA) i ostala tijela koja zastupaju mlade kako bi se otvorio put za uspostavu foruma mladih u lokalnim zajednicama, u okviru kojih će se potaknuti djelovanje u vezi s njihovim potrebama i težnjama. Potrebno im je omogućiti mnogo snažniju zastupljenost u razvoju gospodarskih i socijalnih rješenja, a osposobljavanje, mentorstvo i financijsku podršku bi trebalo prilagoditi njihovim težnjama.

1.17.

Cilj održivog razvoja UN-a br. 11 odnosi se na gradove i zajednice. Pojmom „zajednice” trebala bi se obuhvatiti održiva sela i mali gradovi.

1.18.

Kulturne vrijednosti prisutne u selima i malim gradovima trebale bi dobiti istaknuto mjesto u okviru promidžbe inicijativa Europske godine kulturne baštine 2018., kao i za vrijeme provedbe tih inicijativa. Starije stanovništvo ruralnih područja može imati važnu ulogu u promicanju tradicije i kulture, zbog čega treba stvoriti potrebne uvjete za njegovo aktivno sudjelovanje u tom području.

1.19.

Odbor preporučuje razmjenu „dobrih praksi” na svim razinama. Te se mjere već poduzimaju u okviru inicijativa kao što su EMRR, ELARD, ECOVAST i ERP te se mogu pronaći u publikaciji pod nazivom „Najbolje selo na svijetu” (3).

2.1.

Ruralna područja sastavni su dio Europe te omogućuju djelovanje ključnih sektora kao što su poljoprivreda i šumarstvo. Zajednice malih gradova i sela nalaze se u tim ruralnim područjima i njihov su dio te su oduvijek bili mjesta u kojima su ljudi živjeli i radili.

2.2.

Mali gradovi ruralnih područja služe kao centri za okolna sela i zaselke u zaleđu. S druge strane, mali su gradovi dio zaleđa velikih urbanih područja. Svi oni ovise jedni o drugima. Ključni su partneri u partnerstvima ruralnih i urbanih područja, koncepta koji promiču Glavna uprava za regionalnu i urbanu politiku (4) i OECD, i prema kojemu oba partnera imaju jednak status u pogledu upravljanja budućim razvojem i njegova planiranja. Sela i mali gradovi u Europi suočavali su se s mnogim gospodarskim i socijalnim izazovima te se i dalje suočavaju s potrebom prilagođavanja suvremenim okolnostima.

2.3.

Uz poljoprivredu i šumarstvo, sela i mali gradovi „okosnica” su ruralnih područja te omogućuju radna mjesta, usluge i obrazovanje za svoje potrebe i potrebe sela i zaselaka u zaleđu. S druge strane, mali su gradovi dio zaleđa većih i velikih gradova. Takvi odnosi ruralnih i urbanih područja obilježje su svih regija. Urbana i ruralna područja pružaju usluge na uzajamnoj bazi: urbana područja ovisna su o ruralnim područjima u pogledu osiguranja hrane i spremno su tržište za proizvode seoskih područja, dok ruralna područja stanovnicima gradova nude mogućnosti za rekreaciju i opuštanje.

2.4.

U mnogim ruralnim područjima postoji snažna tradicija „pripadnosti” zajednici. Ta tradicija nestaje, a u mnogim udaljenijim ruralnim područjima ujedno dolazi do napuštanja i zanemarivanja.

3.1.

Proteklih nekoliko desetljeća ruralne zajednice suočavale su se s izazovima zbog želje za centralizacijom mnogih usluga ekonomije razmjera, promjena u sustavu prijevoza i putovanja te modernog života. Lokalna poduzeća za uslužne djelatnosti napuštaju ruralna područja; mnoge prodavaonice, banke i poštanski uredi nestaju, a male seoske škole zatvaraju se.

3.2.

U ruralnim područjima nezaposlenost nije očita jer su brojke male u usporedbi s brojem nezaposlenih u urbanim područjima, no suočavaju se s dodatnim problemom pristupa centrima za zapošljavanje u urbanim područjima, koji je često otežan zbog lošeg javnog prijevoza u ruralnim sredinama. Nezaposlenost može biti niska zbog toga što su mnogi mladi napustili ta područja radi osposobljavanja, obrazovanja ili zapošljavanja, a mnogi od onih koji su ostali rade za male plaće.

3.3.

Javni proračun, koji ima vrlo važnu ulogu u potpori ruralnim zajednicama, suočava se sa sve većima zahtjevima, a razlog tomu jest opće povećanje troškova života i poskupljenje troškova pružanja usluga.

3.4.

Ulaganjima u ceste i autoceste potiče se korištenje privatnih automobila kao najlakšeg načina putovanja na posao. Ljudi su danas mnogo spremniji putovati na dulje relacije, no s druge strane, to je dovelo do manje ovisnosti o zapošljavanju ili pružanju usluga u njihovoj lokalnoj zajednici.

3.5.

Kupovne navike ljudi su se promijenile. Često kupuju u mjestima u kojima rade, a to su uglavnom veći ili veliki gradovi, a ne njihovo selo ili manji grad. Često kupuju i na internetu, a roba im se dostavlja na kućnu adresu. Svi su ti čimbenici pridonijeli nestanku lokalnih prodavaonica.

3.6.

Mladi odlaze iz ruralnih područja kako bi se osposobljavali, obrazovali ili živjeli u gradovima. Bez održavanja radnih mjesta u ruralnim područjima, teško ih je privući natrag u ruralne zajednice. Postoji hitna potreba za stavljanjem glasa mladih u srce demokracije na lokalnoj razini. Predstavničke organizacije mladih trebalo podupirati kako bi ih se potaknulo na sudjelovanje u upravljanju. Isto tako, gospodarske i socijalne agencije trebale bi prilagoditi savjetovanje i financijsku potporu potrebama mladih.

3.7.

Međugeneracijska kohezija dovodi se u pitanje zbog izrazite neuravnoteženosti dobnih skupina. Kako bi mlade osobe i obitelji s djecom ostale u ruralnim zajednicama ili se u njih vratile, ključno je omogućiti stavljanje na raspolaganje prilagođenih mjera za zapošljavanje, škole i skrb za djecu kao i cjenovno pristupačno stanovanje u ruralnim područjima. Osobe koje žive u istoj zajednici ponekad imaju različita mišljenja o lokalnim gospodarskim aktivnostima. Mora postojati dijalog i razumijevanje kako bi se uskladile potreba za mirom i odgovarajuće inicijative za stvaranje radnih mjesta.

4.1.

Inicijativa Europske komisije o pametnim gradovima ima ključnu ulogu, osobito zbog obećanja u pogledu suradnje među zajedničkim upravama. Program ruralnog razvoja Glavne uprave za poljoprivredu i ruralni razvoj sam po sebi nije dovoljan kad su u pitanju ulaganja u inicijativu, koja se ne mogu ostvariti bez ostalih glavnih uprava te nacionalnih, regionalnih ili lokalnih javnih ulaganja. Tu je pilot-inicijativu nakon ocjene potrebno uključiti u sve nove ZPP-ove i regionalne programe te njome obuhvatiti male gradove kao dio „ruralne renesanse”.

4.2.

Širokopojasna veza ključna je za sva ruralna područja. Poboljšanje širokopojasne mobilne i fiksne pokrivenosti moglo bi pomoći u raznim aktivnostima. To se odnosi ne samo na razvoj poduzeća i mogućnost „rada od kuće” nego i kvalitetu svakodnevnog života. Širokopojasnom pokrivenošću omogućili bi se e-učenje, pristup boljoj zdravstvenoj skrbi i promidžba usluga na internetu. Dobre prakse dostupne su u ruralnim područjima u kojima su zajednice ostvarile korist od poboljšanog pristupa internetu. Trebalo bi osigurati osnovnu edukaciju u pogledu korištenja interneta, osobito starijim građanima.

4.3.

Poslodavce bi se, gdje je moguće, trebalo poticati na podupiranje rada na daljinu i osvještavanje o mogućim koristima partnerstva između ruralnih i urbanih područja. Poduzetnici mogu privući strana ulaganja te razvijati i stavljati na tržište proizvode dodane vrijednosti s pomoću potpore dostupne u okviru programa ruralnog razvoja, a takvi su proizvodi, među ostalim, hrana, piće, krajobrazna i povijesna baština, kulturne aktivnosti i aktivnosti u području zdravlja i rekreacije, istodobno jamčeći kontinuitet u pogledu ruralnih zanatskih i ekoloških vještina.

4.4.

Javne usluge u području obrazovanja, osposobljavanja, zdravlja i socijalne skrbi potrebno je integrirati, grupirati te pokazati inovativnost u primjeni tehnološkog napretka kako bi se izbjegli diskriminacija i isključivanje, osobito kad su u pitanju stariji stanovnici ruralnog područja i tinejdžeri. Raspršeni vladini uredi mogu poslužiti kao primjer za smanjenje gradske/urbane zasićenosti i onečišćenja, uz istodobno promicanje ruralne pravednosti. Lokalna tijela imaju ključnu ulogu u planiranju u pogledu ruralnih područja te je potrebno zajamčiti poticanje i podupiranje pozitivnih mjera u ruralnim zajednicama kako bi se pridonijelo njihovoj budućnosti. Službe se mogu zajednički koristiti istom zgradom ili se neiskorištene zgrade mogu prenamijeniti u poslovne svrhe te se na taj način mogu otvoriti nova radna mjesta i ostvariti prilike za veću gospodarsku aktivnost. Pri stavljanju na raspolaganje takvih obnovljenih zgrada treba voditi računa o potrebama lokalnih nevladinih organizacija te privatnog i javnog sektora.

4.5.

Potrebno je poduzeti mjere u pogledu razvoja istinskog osjećaja partnerstva između većih ili velikih gradova i njihovih okolnih naselja kako bi se pod zajednički prihvaćenim uvjetima dijelio osjećaj pripadnosti, brendiranje i zajednička ulaganja. Zajedno s drugim organizacijama, R.E.D. je u 2016. preporučio europsku političku strategiju za ruralna područja do 2030 (5). Drugi je primjer pilot-projekt pobratimljenih gradova zaklade Carnegie. Na partnerstva urbanih i ruralnih područja trebalo bi primjenjivati načela održivog razvoja i kružnog gospodarstva.

4.6.

U studenome 2015. drugi europski ruralni parlament donio je Europski ruralni manifest. Mreža ERP i njezini partneri iz 40 europskih zemalja bave se pitanjima utvrđenima u Manifestu. ERP se zalaže za: „veću suradnju među zajednicama, organizacijama i nadležnim tijelima u ruralnim i urbanim područjima kako bi se u cijelosti iskoristile prednosti društvenih, kulturnih i gospodarskih veza koje mogu proizaći iz takvog oblika suradnje te za snažnu razmjenu ideja i dobrih praksi među dionicima u ruralnim i urbanim područjima”. Svi partneri poduzimaju mjere u različitim područjima kao što su: „mali gradovi”, „održive usluge i infrastruktura” i „integrirani ruralni razvoj i LEADER/CLLD”, iz čega će proizaći izvješće koje će se predstaviti i o kojemu će se raspravljati na trećem europskom ruralnom parlamentu u Venhorstu u Nizozemskoj u listopadu 2017. godine.

4.7.

Europska investicijska banka trebala bi uspostaviti programe potpore prilagođene malim ruralnim privatnim i socijalnim poduzećima te zadrugama, kako je obećano u njezinu programu za razdoblje 2017. – 2019., a primjer za to jest tvrtka Niki’s Sweets u Agrosu u planinskom lancu Troodos u Cipru.

4.8.

Dobrovoljni sektor vrlo je aktivan u ruralnim područjima i pomaže u usklađivanju mjera i zajedničkom radu ljudi. Socijalna poduzeća i poduzeća na razini zajednice, kao što je 300 socioekonomskih poduzeća u Danskoj kojima je odobren status registriranog socioekonomskog poduzeća (Virksomhed) i npr. kavana Cletwr u središnjem Walesu sve više doprinose nadoknađivanju nestalih javnih i privatnih usluga. Njihov angažman u skladu je s idejom društveno odgovornog poslovanja. Potpora i savjeti organizacija kao što je zaklada Plunkett u pogledu osnivanja i održivosti socijalnih poduzeća i poduzeća na razini zajednice su važni.

4.9.

Ljudi koji žive u selima i malim gradovima predstavljaju sve društvene slojeve i svi oni trebaju imati mogućnost sudjelovanja u svojim lokalnim zajednicama. Najnižu razinu javne uprave, odnosno župna vijeća ili (male) općine, potrebno je uključiti u donošenje odluka na lokalnoj razini te ih osnažiti i dati im veće ovlasti kako bi se ispunile te potrebe. Ljudi se ponose svojim lokalnim zajednicama, a to može biti sredstvo za poticanje ostalih dionika na sudjelovanje. Umirovljeni poduzetnici i osobe koje su bile zaposlene u javnom ili civilnom sektoru mogu ponuditi razne vještine. U okviru europskih i lokalnih programa razvijeni su projekti kojima se poticao razvoj lokalnih partnerstava u selima ili manjim gradovima, a iz tih su procesa proizašli mnogi poduzetnici u zajednicama. Potječu iz svih sektora i razvili su se u predstavnike svojih zajednica.

4.10.

Sela i mali gradovi važan su dio kulture Europe. Oni često zadržavaju svoje lokalne običaje i tradicije. Ta ruralna naselja često su „povijesna”, a u njihovoj se arhitekturi odražavaju lokalni građevni materijali i stilovi stari nekoliko stoljeća. U središtima malih gradova obično se zadržalo više lokalnih poduzeća te oni nisu, za razliku od središta većih gradova, preplavljeni standardnim fasadama koje zahtijevaju trgovački lanci. Mala ruralna naselja također su usko povezana s krajobrazom u kojemu se nalaze, a to je okruženje uvelike dio atmosfere sela i malog grada u kojoj se odražava njihova raznolikost: obrambeni položaj na vrhovima brda, prijelazi preko rijeka, izvori, jezera, otoci ili obala itd. Kulturne vrijednosti prisutne u selima i malim gradovima trebale bi dobiti istaknuto mjesto u okviru promidžbe Europske godine kulturne baštine 2018., kao i u okviru inicijativa koje će se provoditi u tom pogledu. Starije stanovništvo ruralnih područja može imati važnu ulogu u promicanju tradicije i kulture, zbog čega treba stvoriti potrebne uvjete za njegovo aktivno sudjelovanje u tom području.

4.11.

Ta sela i mali gradovi posjeduju vrijednu imovinu koju mogu nadograditi u cilju održavanja ili poboljšanja svojih lokalnih gospodarstava. Ta je imovina povezana s lokalnom poljoprivredom, šumarstvom i proizvodnjom energije te agroturizmom i seoskim turizmom, zdravljem, kulturnim festivalima, zaštitom okoliša i obrazovanjem. U Europi postoje stotine primjera, kao što su Kozard u Mađarskoj i Alston Manor u Engleskoj, na koje se ostali mogu ugledati. Izvješće ECOVAST-a naslovljeno „Važnost malih gradova” također je vrijedan doprinos opisu i razumijevanju važnosti uloge sela i malih gradova.

4.12.

Buduće ruralne politike, koje su s entuzijazmom dogovorene na konferenciji u Corku 2.0 održanoj u rujnu 2016., trebale bi pomoći državama članicama i regijama da razviju ruralne politike potpore i potiču projekte u okviru europskih programa. Provedba ruralne zaštite utvrđene u Corku 2.0 od ključne je važnosti za EU, države članice i regije.

4.13.

U okviru metodologije LEADER pod pokroviteljstvom EU-a te lokalnog razvoja pod vodstvom zajednice (CLLD) nude se instrumenti za pomoć u osnaživanju zajednica i davanju većih ovlasti zajednicama. U okviru LEADER-a i lokalnih akcijskih skupina mogu se poduprijeti napori na lokalnoj razini koji se poduzimaju u cilju osnivanja i rasta privatnih i neprofitnih poduzeća i jamčenja angažiranog duha zajednice usmjerenog na podršku. Do 2014. Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj podupirao je LEADER, no od 2015. i ostali strukturni i investicijski fondovi mogu provoditi LEADER metodologiju uz višestruko financiranje s CLLD-om. To zahtijeva poboljšanu suradnju, a dobri su primjeri IRD u Duhallowu, SECAD u okrugu Cork te PLANED u Walesu, inicijative koje godinama provode pristup CLLD-a odozdo prema gore.

4.14.

U mnogim projektima u ruralnim područjima u okviru europskih programa vješto se pokazuje široka raznolikost „dobre prakse” u malim gradovima i selima. U okviru dobrih praksi ujedno se pokazuje potreba za posrednicima i njihova vrijednost u podupiranju poduzetnika i malih skupina.

2.3.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 81/22

Izvjestitelj:

Cillian LOHAN

1.1.

U okviru pojma „klimatska pravda” globalne klimatske promjene obrađuju se kao političko i etičko pitanje, a ne kao isključivo pitanje zaštite okoliša. Klimatska pravda obično se razmatra u globalnom kontekstu prostorne i vremenske međupovezanosti te se njome prepoznaje da najranjivije i najsiromašnije skupine u društvu često trpe najveće posljedice utjecaja klimatskih promjena i to unatoč tome što su upravo te skupine najmanje odgovorne za emisije koje su dovele do klimatske krize. U širem smislu, u ovom se mišljenju klimatskom pravdom prepoznaje potreba da se preispita pravednost često nerazmjernih posljedica koje klimatske promjene imaju na građane i zajednice u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju.

1.2.

EGSO smatra da svi građani imaju pravo na zdrav i čist okoliš te na to da očekuju da će vlade preuzeti odgovornost za svoje nacionalne obveze i nacionalno utvrđene doprinose u sklopu Pariškog sporazuma u vezi s uzročnicima klimatskih promjena i prijetnjama koje one predstavljaju, uz uvažavanje ne samo očitih gospodarskih aspekata i aspekata povezanih s okolišem, već i socijalnog učinka.

1.3.

EGSO predlaže da se otvori rasprava o povelji EU-a o klimatskim pravima kojom bi se obuhvatila prava građana i prirode u EU-u u kontekstu izazova koje predstavlja kriza povezana s globalnim klimatskim promjenama. Priznajući vodeću ulogu EU-a u zagovaranju snažnog i pravednog međunarodnog klimatskog režima, EGSO potiče institucije EU-a i nacionalne vlade da preispitaju primjenu načela klimatske pravde na svim razinama: globalnoj, europskoj, nacionalnoj i lokalnoj. Europski semestar može se upotrijebiti kao alat za ostvarivanje te ambicije. Klimatska je pravda pravda kako za ljude tako i za okoliš o kojem ovisimo jer su oni neraskidivo povezani. U tom kontekstu EGSO podsjeća na dvije novije inicijative: Globalni pakt za okoliš i projekt o Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovječanstva.

1.4.

Sustavi proizvodnje i potrošnje moraju se promijeniti kako bi se prilagodili klimatskim promjenama i ublažili ih. Do te će tranzicije morati doći na globalnoj razini i u sektorskom kontekstu, a EU u tome može preuzeti vodeću ulogu. Potrebno je utvrditi koji su najranjiviji poslovni sektori i radnici te im pružiti odgovarajuću potporu. U tom je prijelazu potrebno dati posebnu potporu prehrambenim sustavima i njihovim dionicima. Održiva potrošnja hrane mora početi u početnoj fazi pripreme tla i upravljanja prirodnim sustavima da bi se osigurao osnovni temelj za proizvodnju hrane. EU bi trebao osigurati jasno vodstvo u promicanju održivog upravljanja i zaštiti tla.

1.5.

Moć potrošača da ostvare taj prijelaz može se iskoristiti samo ako se potrošačima nude održive etičke alternative koje ne vode do znatnog smanjenja pogodnosti ili kvalitete u pogledu usluge, upotrebe ili dostupnosti. Održive alternative za potrošače mogu se razviti kroz nove gospodarske modele, kao što su digitalna ekonomija, ekonomija suradnje i kružno gospodarstvo, te kroz međunarodnu suradnju u kontekstu globalnog i sektorskog prijelaza na te modele.

1.6

Potrebno je koristiti mehanizme potpore, uključujući javna sredstva te gospodarske instrumente i poticaje, kako bi se osigurala infrastruktura i odgovarajuća potpora za potrošače koji žele odabrati životni stil koji podrazumijeva nisku emisiju ugljika, uključujući pomoć pri plaćanju viših troškova etičkih, dugotrajnih ili održivih proizvoda i usluga, dok se istodobno treba osigurati da se ne narušava konkurentnost.

1.7.

Potrebno je izraditi pregled izmještanja radnih mjesta u gospodarstvu s niskim emisijama ugljika te prepoznati prilike čim se one pojave. To će omogućiti osmišljavanje i provedbu najučinkovitijih politika kako bi se u pravednom prijelazu osigurala zaštita radnika, a kvaliteta njihova života ostala na istoj razini.

1.8.

EGSO ponovno poziva na osnivanje europskog opservatorija energetskog siromaštva (1) koji bi okupljao sve dionike radi utvrđivanja europskih pokazatelja energetskog siromaštva. Pravda za sve građane znači osiguravanje opskrbe čistom i cjenovno pristupačnom energijom za sve.

1.9.

EGSO poziva na ukidanje subvencija za fosilna goriva te na okretanje potpori za prijelaz na obnovljive izvore.

1.10.

Učinkovite politike održivosti ovise o osiguravanju toga da se potpore za tranziciju jasno prepoznaju, da im se da prednost te da ih se financira na odgovarajući način. EU istodobno mora započeti vrlo opsežne međunarodne pregovore usmjerene na postizanje globalnog sporazuma kojim je moguće ublažiti pokretače klimatskih promjena i poduprijeti održiviji globalni gospodarski model.

2.1.

Ovo samoinicijativno mišljenje priprema se u kontekstu Plana rada Promatračke skupine za održivi razvoj za 2017. Klimatska pravda tema je koja utječe na sve nas, a svejedno joj se posvećuje premalo pozornosti na razini EU-a. Ovo je prilika da EGSO preuzme vodeću ulogu te iznese početne prijedloge, posebno u vezi s Europom. O mnogim aspektima klimatske pravde, primjerice o pitanju globalne i pojedinačne raspodjele emisijskih jedinica, morat će se podrobnije raspraviti.

2.2.

EGSO želi zauzeti institucionalni položaj kako bi predstavljao stav organiziranog civilnog društva EU-a u raspravi o posljedicama klimatskih promjena i o najboljem načinu za rješavanje tih posljedica na korektan i pravedan način.

2.3

U kontekstu međunarodno usvojenih ciljeva održivog razvoja UN-a, Pariškog sporazuma te činjenice da se posljedice klimatskih promjena već osjećaju, hitno je potrebno uz pomoć konkretnih mjera ostvariti klimatsku pravdu.

3.1.

U okviru pojma „klimatska pravda” globalne klimatske promjene obrađuju se kao političko i etičko pitanje, a ne kao isključivo pitanje zaštite okoliša. Njime se prepoznaje da najranjivije i najsiromašnije skupine u društvu često trpe najveće posljedice utjecaja klimatskih promjena. Klimatska pravda obično se razmatra u globalnom kontekstu prostorne i vremenske međupovezanosti, odnosno s naglaskom na odgovornosti zemalja koje su se razvile na temelju iskorištavanja prirodnih resursa.

3.2.

Ciljevi održivog razvoja sveobuhvatniji su od prethodnih milenijskih razvojnih ciljeva te uvažavaju međusobnu odgovornost, prihvaćanje, kolektivno djelovanje i potrebu za uključivim participativnim procesima. Priznajući vodeću ulogu EU-a u zagovaranju snažnog i pravednog međunarodnog klimatskog režima, EGSO potiče institucije EU-a i nacionalne vlade da poduzmu mjere u korist klimatske pravde na svim razinama: globalnoj, europskoj, nacionalnoj i lokalnoj. Europski semestar može se upotrijebiti kao alat za ostvarivanje te ambicije. Tako se u ovom mišljenju u okviru klimatske pravde uvažava potreba da se preispita pravednost često nerazmjernih posljedica koje klimatske promjene imaju na građane i zajednice u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju.

3.3

Postoji problem otpora politikama u vezi s klimatskim promjenama te se unatoč koristi koju one donose smatra da se njima kažnjavaju prosječni građani, određeni sektori (npr. poljoprivredno-prehrambeni sektor ili promet) ili zajednice i pojedinci koji ovise o fosilnim gorivima.

3.4.

Razne političke inicijative usmjerene su na sektore i područja koja su pod velikim utjecajem klimatskih izazova, kao što su zdravstvo, promet, poljoprivreda i energetika. Klimatska pravda može pružiti sveobuhvatni integrirani pristup za osiguravanje korektnog i pravednog prijelaza na gospodarstvo s niskim emisijama ugljika.

3.5.

Važno je napomenuti da se klimatska pravda ne odnosi samo na one koji su izravno pogođeni posljedicama klimatskih promjena već i na one pogođene uzročnicima klimatskih promjena kroz ovisnost o robi, uslugama i životnim stilovima koji su povezani s visokim emisijama i neučinkovitim iskorištavanjem resursa.

4.1.1.

EGSO smatra da svi građani imaju pravo na zdrav i čist okoliš te na to da očekuju da će vlade preuzeti odgovornost za svoje nacionalne obveze i nacionalno utvrđene doprinose u sklopu Pariškog sporazuma u vezi s uzročnicima klimatskih promjena i prijetnjama koje one predstavljaju, uz uvažavanje ne samo očitih gospodarskih aspekata i aspekata povezanih s okolišem, već i socijalnog učinka.

4.1.2.

Europski stup socijalnih prava treba pružiti smjernice za ulaganje dodatnih napora u proces konvergencije država članica prema boljim uvjetima rada i života. Temelji se na 20 načela, od kojih će mnoga biti podložna ili izravno učinku klimatskih promjena ili neizravno potrebi za prijelazom na nove gospodarske modele.

4.1.3.

U kontekstu ljudskih i socijalnih prava, EGSO predlaže pokretanje rasprave o izradi povelje o klimatskim pravima. Njome bi se obuhvatila prava građana i okoliša u kontekstu izazova koje predstavlja kriza povezana s klimatskim promjenama. U tom kontekstu EGSO podsjeća na projekt o Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovječanstva koju je sastavila Corinne Lepage imajući u vidu konferenciju COP21 2015.

4.1.4.

Danas su kroz zakonodavne postupke u mnogim zemljama diljem svijeta prepoznata prava prirode. Primjerice, u Nizozemskoj 2015. nevladina organizacija Zaklada Urgenda dobila je parnicu protiv države u vezi s klimatskim promjenama. Vrhovni sud Nizozemske dosljedno je primijenio načelo da se vlada može smatrati pravno odgovornom ako ne poduzima dostatne mjere za sprečavanje predvidive štete proizašle iz klimatskih promjena. Slični predmeti pripremaju se u Belgiji i Norveškoj. Povrh toga, inicijative poput Globalnog pakta za okoliš pokrenutog 24. lipnja 2017. bave se potrebom za pravednim globalnim upravljanjem pitanjima okoliša, i to tako da se „treća generacija prava” zamjenjuje općim, horizontalnim i univerzalnim referentnim instrumentom.

4.1.5.

Potrebno je osigurati da najranjivije skupine društva ne snose nepravedan teret i da se trošak prijelaza na klimatski prihvatljive gospodarske modele pravedno rasporedi na cijelo društvo. Na primjer, načelo „onečišćivač plaća” trebalo bi primijeniti na razini onih koji uzrokuju onečišćenje i od njega ostvaruju dobit, a ne na krajnjeg korisnika kada ne postoji valjana alternativa. EGSO je već razmotrio pažljivu i odgovarajuću primjenu ovog važnog načela (2).

4.1.6.

Zbog raseljenih osoba doći će do povećanja svih vrsta migracija (uključujući klimatske izbjeglice) (3). Već smo svjedočili koliko smo mi u EU-u slabo pripremljeni za nošenje s tim, kao i s problemom neproporcionalnog opterećenja država članica. EGSO je već naglasio kako neuravnoteženi gospodarski procesi mogu doprinijeti destabilizaciji u ovom kontekstu (4).

4.1.7.

Na razini EU-a nema posebnog instrumenta koji se primjenjuje na „osobe raseljene zbog stanja okoliša” kako je utvrđeno u nedavnoj Studiji o klimatskim izbjeglicama Europskog parlamenta. Direktiva o privremenoj zaštiti politički je previše složen instrument za rješavanje masovnog raseljavanja, a EGSO podupire stajalište da Lisabonski ugovor pruža dovoljno široko područje primjene za revidiranje useljeničke politike radi utvrđivanja statusa „osobe raseljene zbog stanja okoliša”.

4.2.1.

Sustavi proizvodnje hrane i ishrana promijenit će se kako bi se prilagodili klimatskim promjenama i ublažili ih. Svi građani ovise o poljoprivredno-prehrambenom sektoru (npr. poljoprivrednici, obitelji, sudionici u opskrbnom lancu, potrošači), pa bi u okviru prijelaza na društvo s niskim emisijama ugljika trebalo osigurati da će se onima na koje će to utjecati pomoći i da će im se pružiti podrška tijekom tih promjena. Osim toga, do te će tranzicije morati doći na globalnoj razini i u sektorskom kontekstu, a EU u tome može preuzeti vodeću ulogu.

4.2.2.

Klimatske promjene donose ogromne izazove za europsku poljoprivredu i to kao uzročnika i kao sektor koji je najviše izložen njihovim posljedicama.

4.2.3.

Potrebno je redefinirati taj sektor zbog njegovog doprinosa sustavima prirodne apsorpcije, kao što su usluge ekosustava koje mogu ublažiti dio učinka klimatskih promjena. To je potrebno prepoznati i usmjeriti javna sredstva, kroz zajedničku poljoprivrednu politiku (ZPP), prema podupiranju tih usluga koje pruža poljoprivredni sektor, kao posljedica njihove svrhe proizvodnje hrane. Ta se opća ideja zastupa u nedavno usvojenom mišljenju (5).

4.2.4.

Održiva potrošnja hrane mora početi u početnoj fazi pripreme tla i upravljanja prirodnim sustavima da bi se osigurao osnovni temelj za proizvodnju hrane. EGSO ističe da je potrebno otvoriti raspravu o potrebi za okvirnom direktivom o zaštiti tla i pružiti jasne smjernice u vezi s važnošću promicanja održivog upravljanja tlom i njegove zaštite (6). Zaštita tla i njegova uloga u uslugama ekosustava u središtu su trenutnog estonskog predsjedanja Vijećem Europske unije (7).

4.2.5.

EGSO promiče pojam održive proizvodnje i potrošnje. Ostvarivanje konsenzusa o potrebi za promjenom stava u pogledu potrošnje mesa ovisit će o prepoznavanju prilika i potpora koje su potrebne kako bi se osigurao pravedan prijelaz za one koji ovise o tom sektoru poljoprivredno-prehrambene industrije.

4.2.6.

Taj je sektor pod utjecajem uzročnika klimatskih promjena, posebno u pogledu ovisnosti o fosilnim gorivima u raznim postupcima, od proizvodnje hrane, preko prerade do prijevoza i pakiranja. Potrebno je formulirati politike kojima se uzima u obzir pat-pozicija do koje je došlo u postojećem poljoprivredno-prehrambenom modelu te se utvrđuje ostvariv put do održive, ekološki prihvatljive budućnosti za poljoprivrednike.

4.2.7.

Politike o zaštiti okoliša ne moraju biti u sukobu s neposrednim potrebama poljoprivrednog sektora ako se shvate kao primjena potpornih mehanizama za olakšavanje prijelaza na niskougljično društvo.

4.3.1.

Moć potrošača da ostvare taj prijelaz može se iskoristiti samo ako se potrošačima nudi održiva etička alternativa koja ne vodi do znatnog smanjenja pogodnosti ili kvalitete u pogledu usluge, upotrebe ili dostupnosti. Održive alternative za potrošače mogu se razviti kroz nove gospodarske modele, kao što su digitalna ekonomija, ekonomija suradnje i kružno gospodarstvo, i kroz međunarodnu suradnju u kontekstu globalnog i sektorskog prijelaza na te modele.

4.3.2.

Načelo „onečišćivač plaća” suviše se često pogrešno primjenjuje te se uvode nameti za potrošače kada im nije dostupna valjana alternativa. Potrošači moraju imati mogućnost izbora prije nego što utvrđivanje cijena postane učinkovit instrument za usmjeravanje njihova ponašanja u željenom smjeru.

4.3.3.

Porez na plastične vrećice dobar je primjer u kojem je potrošačima nametnut niski porez, ali im je istodobno dostupna mogućnosti izbora, odnosno korištenja vlastite vrećice ili kutije koju im osigurava trgovac. Pri ovakvoj primjeni može doći do velikih promjena u ponašanju.

4.3.4.

S druge strane, oporezivanje fosilnih goriva (npr. benzina) na razini potrošača može dovesti do nezadovoljstva i preusmjeravanja raspoloživog dohotka na gorivo. To također može potaknuti razvoj usporednog ilegalnog tržišta, dok dobit koju ostvaruje proizvođač onečišćujućih tvari ostaje nepromijenjena. Stanje pogoršava činjenica da u većini slučajeva ti porezi nisu namjenski. Građani osjećaju da su politike u vezi s klimatskim promjenama povezane s nepravednim kažnjavanjem onih koji nemaju drugi izbor osim da djeluju u okviru gospodarstva koje se temelji na fosilnim gorivima.

4.3.5.

Potrebno je koristiti mehanizme potpore, uključujući javna sredstva te gospodarske instrumente i poticaje, kako bi se osigurala infrastruktura i odgovarajuća potpora za potrošače koji žele odabrati životni stil koji podrazumijeva nisku emisiju ugljika, uključujući pomoć pri plaćanju viših troškova etičkih, dugotrajnih ili održivih proizvoda i usluga. To može poprimiti oblik javno-privatnih partnerstava. Automobilska je industrija dobar uspješan primjer slučaja u kojem proizvođač podupire financijske mjere da bi se poboljšao pristup potrošača novim automobilima. Slične vrste sustava potpora mogle bi se ponuditi i za druge sektore, na primjer, bijelu tehniku ili moderniziranje stambenog ili poslovnog prostora.

4.3.6.

Postoji proturječje u području klimatskih mjera u pogledu trošenja javnih sredstava za podupiranje i ulaganje u sustave i infrastrukture koji povećavaju ovisnost krajnjeg potrošača o uzročnicima klimatskih promjena, dok se s druge strane istodobno radi na ograničavanju učinka klimatskih promjena i upravljanju njime. Potrošači su prvi na udaru. Izbor između plaćanja veće cijene za onečišćavajuću opciju ili odricanja od nečega nije „pravedan” izbor koji se može ponuditi građanima.

4.3.7.

Prevladava percepcija da su održiv stil života i odabir održive potrošnje kompatibilni samo s visokim raspoloživim dohotkom. Etički, klimatski prihvatljivi, održivi odabiri nisu svima dostupni u jednakoj mjeri. Određivanje cijena kojim se obuhvaćaju klimatski troškovi robe i usluga (primjerice resursni intenzitet) trebalo bi poduprijeti okvirom politika kojim se osporava ta percepcija i svim potrošačima povećava dostupnost.

4.3.8.

Zakonodavstvo EU-a u području zaštite potrošača prethodi UN-ovom priznavanju održive potrošnje kao osnovnog prava potrošača iz 1999. i stoga se to pravo u njemu ne spominje (8). EGSO ponavlja svoj poziv na politiku za održivu potrošnju. To je posebno važno u kontekstu ciljeva održivog razvoja i inicijative za kružno gospodarstvo.

4.3.9.

Ako se potrošaču ne nudi alternativa, već je prisiljen na siromaštvo ili donošenje loših, odnosno nezdravih ili neodrživih odluka, on će razviti odbojnost prema politikama zaštite okoliša koje doživljava kao kažnjavanje krajnjeg korisnika. U međuvremenu oni koji ostvaruju dobit od tog sustava ne plaćaju, već zarađuju još više novca i tako se pod okriljem politike zaštite okoliša još više povećava nejednakost, što je proturječno načelima održivosti.

4.4.1.

Od ključne je važnosti zaštiti radnike tijekom tranzicije, kako niskokvalificirane radnike ili radnike koji posjeduju neprenosive vještine tako i visokokvalificirane radnike. Potrebno je utvrditi koji su sektori i radnici najranjiviji te im pružiti odgovarajuću podršku. Automatizacija poslova u okviru gospodarstva s niskim emisijama ugljika može dovesti do nestanka određenih radnih mjesta (9).

4.4.2.

Prekvalifikacija i obrazovanje neki su od načina za osiguravanje te zaštite. Radnici čija radna mjesta nestaju uslijed klimatskih promjena ili kao rezultat potrebe okončanja ovisnosti o uzročnicima klimatskih promjena ne bi trebali biti ti koji će platiti cijenu te promjene.

4.4.3.

Rano prepoznavanje vještina potrebnih za potpuno sudjelovanje u tim novim gospodarskim modelima dio je rješenja, ali ih je jednako tako potrebno i planirati u kontekstu postojećih radnih mjesta i ovisnosti o postojećem neodrživom modelu.

4.4.4.

Važno je zaštiti i očuvati zajednice, ako je to moguće, te omogućiti tranziciju s najmanjim mogućim posljedicama po dobrobit, u društvenom i gospodarskom pogledu, onih koji su njome pogođeni.

4.4.5.

Nove mogućnosti mogu se jasno utvrditi u predloženim novim gospodarskim modelima, uključujući funkcionalnu ekonomiju, ekonomiju suradnje i kružno gospodarstvo. U tom pogledu, EU bi trebao započeti neophodne međunarodne pregovore usmjerene na ostvarenje svjetskog gospodarskog modela.

4.5.1.

Klimatske promjene i uzročnici klimatskih promjena uzrokuju troškove povezane sa zdravljem. To se može mjeriti smrtnim slučajevima i bolestima povezanim s primjerice onečišćenjem zraka te predstavlja trošak za društvo, kao i za sustave javne zdravstvene skrbi. U okviru sustava javne zdravstvene skrbi mora se uzeti u obzir uloga koju klimatske promjene i uzročnici klimatskih promjena imaju u tom sektoru.

4.5.2.

Postoji poveznica između zdravlja i dobrobiti te pristupa prirodi (Institut za europsku okolišnu politiku, IEOP). Mnoge države članice suočavaju se sa zdravstvenim i društvenim izazovima kao što su pretilost, problemi mentalnog zdravlja, društvena isključenost, buka i onečišćenje zraka koji nerazmjerno utječu na osobe u nepovoljnom društvenom i gospodarskom položaju i ranjive skupine.

4.5.3.

Ulaganjem u prirodu rješava se problem klimatskih promjena ne samo kroz smanjenje ulaganja u onečišćivače, već i ulaganjem u skladištenje ugljika u prirodnim ekosustavima. Posljedične su koristi za zdravlje dvostruke: sprečavanje porasta zdravstvenih problema i poticanje aktivnog životnog stila koji vodi do poboljšanja zdravlja građana i zajednica. Prepoznavanje ovog aspekta pomaže osigurati uravnotežene političke odluke koje su donesene na temelju novih informacija i činjenica.

4.6.1.

Proizvodnja obnovljive energije u EU-u izražena kao udio potrošnje električne energije više se nego udvostručila između 2004. i 2015. (s 14 % na 29 %). Međutim, potražnja za energijom i dalje je golema kad je riječ o grijanju, zgradama, industriji i prometu. Bilježi se napredak, ali kreće se s vrlo niske osnove, primjerice, udio obnovljive energije u potrošnji goriva u prometu u istom se razdoblju povećao s 1 % na 6 %.

4.6.2.

Energetsko siromaštvo problem je diljem Europe i premda se njegovo značenje i kontekst može razlikovati od zemlje do zemlje, ono je još jedan primjer potrebe da se osigura da su politike u vezi s klimatskim promjenama usmjerene na zaštitu najranjivijih skupina.

4.6.3.

EGSO ponovno poziva na osnivanje europskog opservatorija energetskog siromaštva (10) koji bi okupljao sve dionike radi utvrđivanja europskih pokazatelja energetskog siromaštva. Pravda za sve građane znači osiguravanje opskrbe čistom i cjenovno pristupačnom energijom za sve.

4.6.4.

Politike kojima se podupire rješavanje problema energetskog siromaštva u EU-u također mogu biti rješenje za uspostavu infrastrukture za čistu energiju i opskrbu njome, preusmjeravanjem subvencija i koordinacijom političke volje.

4.6.5.

Politike kojima se izravno ili neizravno podržavaju subvencije za fosilna goriva dovode do izokretanja načela „onečišćivač plaća” jer se u tim slučajevima plaća onečišćivaču. Mnoge od tih subvencija nevidljive su krajnjem korisniku, ali se u konačnici financiraju javnim sredstvima. U nedavno objavljenom mišljenju (11) već je utvrđena potreba za ukidanjem subvencija štetnih za okoliš (EHS) u EU-u, a u mišljenju o pregledu politika održivog razvoja EU-a (12) naglašena je potreba za provedbom postojećih obveza o uklanjanju subvencija štetnih za okoliš i snažnim promicanjem reforme poreza za zaštitu okoliša.

4.6.6.

Potpora treba biti svima dostupna, subvencije se trebaju usmjeriti na obnovljive izvore energije, a, s druge strane, subvencije za uzročnike klimatskih promjena trebaju se hitno postupno ukinuti, dok bi se iznimke trebale primjenjivati na pravedniji način, izričito ne na one koji imaju najveću platežnu moć i one koji ostvaruju dobit od onečišćujućih tvari. Globalne subvencije za fosilna goriva trenutačno su na razini od 10 milijuna USD po minuti, prema podacima MMF-a. Ukidanje tih subvencija povećalo bi prihode vlada za 3,6 % svjetskog BDP-a, smanjilo emisije za više od 20 %, smanjilo preranu smrtnost od onečišćenja zraka za više od pola i povećalo globalno gospodarsko blagostanje za 1,8 trilijuna USD (2,2 % svjetskog BDP-a). Ovim podatkom naglašena je nepravedna priroda postojećeg sustava.

4.6.7.

Učinkovite politike održivosti ovise o osiguravanju toga da se potpore za tranziciju jasno prepoznaju, da im se da prednost te da ih se financira na odgovarajući način.

2.3.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 81/29

Izvjestitelj:

Alfred GAJDOSIK

Suizvjestitelj:

Thomas WAGNSONNER

1.1.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) podupire razvojnu politiku koja počiva na poimanju da je razvoj proces koji se pod jednakim uvjetima odvija među zemljama i koji se zasniva na poštovanju i suverenim odlukama. Financiranje i provedba ciljeva održivog razvoja dogovorenih na razini Ujedinjenih naroda (UN) iziskuju globalni napor. Ističe se da bi Gospodarsko i socijalno vijeće UN-a moglo imati još važniju ulogu kao primjeren forum za porezna pitanja. Time bi bili osigurani kako usmjeravanje na ciljeve održivog razvoja iz Programa održivog razvoja do 2030. tako i sudjelovanje svih država na ravnopravnoj osnovi.

1.2.

U svjetlu međunarodnih dogovora o reformi međunarodnog poreznog prava, primjerice putem OECD-ova akcijskog plana protiv BEPS-a (smanjenja porezne osnovice i premještanja dobiti), trebalo bi evaluirati učinke tih međunarodnih reformskih napora s obzirom na ciljeve održivog razvoja te ih u daljnjem razvoju međunarodne porezne politike više uzimati u obzir. EGSO naglašava da postizanje ciljeva održivog razvoja iziskuje financijska sredstva. Međutim, mnoge se zemlje suočavaju s velikim izazovima u pogledu prikupljanja javnih prihoda oporezivanjem. Razloge za to treba, s jedne strane, tražiti u tome što zemlje u razvoju imaju poteškoća s provedbom sustava oporezivanja dobiti i prometa. S druge strane, problem bi također moglo predstavljati globalno porezno nadmetanje u području oporezivanja dobiti trgovačkih društava, ali i koncipiranje ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Ostali su aspekti ograničeni kapaciteti i neodgovarajući prijenos informacija.

1.3.

EGSO izričito pozdravlja činjenicu da su Europska unija i njezine države članice poduzele znatne napore u sklopu međunarodnih reformi kako bi se riješila pitanja manjkavosti međunarodnog poreznog sustava. Ti su napori dobrodošli i trebaju dobiti potporu i biti učinkovito provedeni te, u konačnici, podvrgnuti redovitom praćenju. Predvodnice tih reformi uglavnom su velike industrijske zemlje OECD-a. Potrebno je razmisliti nije li UN, zbog svog globalnog članstva, osobito zbog članstva zemalja u razvoju, primjereniji kao forum za daljnji razvoj globalne međunarodne porezne politike. EGSO je svjestan toga da UN-ovu Odboru za porezna pitanja nedostaju resursi i osoblje. Stoga UN-u treba staviti na raspolaganje dovoljno sredstava.

1.4.

Mjere EU-a u pogledu međunarodne porezne transparentnosti i akcijskog plana protiv BEPS-a također će utjecati na zemlje u razvoju. EGSO pozdravlja to što su se Europski parlament i Europska komisija već očitovali o dodirnim točkama politike oporezivanja i razvojne politike. Pozdravlja i Platformu za dobro porezno upravljanje koju je pokrenula Europska komisija. U sklopu Platforme predstavljen je radni dokument s paketom instrumenata za „učinke prelijevanja” ugovorâ o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, koji se preporučuje državama članicama kao polazište za razmatranje mogućnosti revizije takvih ugovora sa zemljama u razvoju.

1.5.

EGSO napominje da je Europski parlament u jednom izvješću iz 2015. zahtijevao niz poboljšanja koja još nisu provedena. S tim u vezi EGSO upućuje na svoja prethodna mišljenja o nalazima koji se posebno odnose na izvješća o pojedinim zemljama i borbu protiv pranja novca, a sadrže i napomene o javnim vlasničkim registrima. EGSO ističe da se trenutačno izrađuje popis nekooperativnih poreznih jurisdikcija. Poziva na poduzimanje dodatnih napora za provedbu odgovarajućih zahtjeva EP-a i preporučuje razmatranje kritika nevladinih organizacija. Primjereno je zahtijevati globalno uvođenje takvih mjera uz pomoć međunarodnih poreznih dogovora kako bi se poboljšalo stanje u pogledu informiranja poreznih tijela zemalja u razvoju. Cilj bi trebalo biti postizanje jednakih normi u cijelom svijetu, pri čijem bi definiranju ravnopravno trebale sudjelovati zemlje u razvoju.

1.6.

EGSO poziva na jamčenje usklađenosti međunarodnih poreznih politika država članica i ciljeva razvojnih politika kako bi se izbjegli sukobi među poreznim politikama pojedinačnih zemalja i zajedničkih prioriteta u pogledu razvoja.

1.7.

EGSO smatra da su procjene učinka međunarodnih poreznih politika država članica način za ispitivanje učinka ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i poreznih poticaja na zemlje u razvoju. Te je mjere potrebno poticati i učiniti uobičajenom praksom. Bilo bi svrsishodno kad bi i Europska unija provodila takve procjene za slučaj potencijalnih kolizija s europskim razvojnim politikama. Postojeće ugovore o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja trebalo bi preispitati, a one o kojima se tek pregovara trebalo bi sklapati uz uzimanje u obzir navedenih primjedbi.

1.8.

Prilikom izrade OECD-ova oglednog ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, koji se trenutačno najviše primjenjuje, ponajviše se vodilo računa o interesima industrijskih zemalja. EGSO stoga državama članicama EU-a preporučuje da pri pregovaranju o ugovorima o dvostrukom oporezivanju sa zemljama u razvoju u većoj mjeri uzimaju u obzir potrebe tih zemalja. EGSO napominje da je na temelju OECD-ova ugovora izrađen i UN-ov ogledni ugovor kako bi se uredilo oporezivanje između zemalja u razvoju i industrijskih zemalja te u tom smislu državama izvora dalo više prava u području oporezivanja.

1.9.

EGSO podupire privatna ulaganja u cilju jačanja razvoja, pod uvjetom da je takav razvoj u skladu s ciljevima održivog razvoja i da se poštuju osnovna gospodarska, ekološka i socijalna prava, temeljne konvencije i Program za dostojanstven rad Međunarodne organizacije rada (ILO). Pravna je sigurnost važan čimbenik za poticanje poslovnog okružja koje pogoduje ulaganjima, uključujući i izravna strana ulaganja. Budući da su pitanja oporezivanja povezana s ciljevima održivog razvoja, poduzeća bi u pravilu trebala plaćati porez ondje gdje nastaje dobit od dodane vrijednosti (npr. proizvodnjom, eksploatacijom sirovina itd.).

1.10.

EGSO napominje da su se Europska unija i njezine države članice u okviru novog Europskog konsenzusa o razvoju obvezale na suradnju s partnerskim zemljama u širenju progresivnog oporezivanja, poduzimanju mjera za suzbijanje korupcije i redistributivnih politika i borbi protiv nezakonitih financijskih tokova. Međutim, porezna bi politika trebala postati još važnijom sastavnicom europske razvojne politike. EGSO pozdravlja angažiranost Europske komisije oko regionalnih platformi i organizacija civilnog društva u zemljama u razvoju koje rade u području oporezivanja. Organizacije civilnog društva u zemljama u razvoju imaju nadzornu i potpornu funkciju, također i u kontekstu oporezivanja, te bi stoga trebale biti više uključene i dobivati veću podršku. Potpora odgovarajućim mjerama izgradnje kapaciteta u području oporezivanja, uključujući uzajamno učenje i suradnju među zemljama juga, imala bi dugotrajan učinak na razvojne projekte.

1.11.

Dobro upravljanje u području oporezivanja trebalo bi biti sastavni dio društveno odgovornog poslovanja poduzeća u kontekstu obveza izvješćivanja poduzeća.

1.12.

EGSO preporučuje uvođenje odredbi o odgovornom poreznom upravljanju u sve relevantne sporazume između EU-a i trećih zemalja ili regija u cilju promicanja održivog razvoja.

1.13.

EGSO preporučuje razmatranje mogućnosti da se novi ili revidirani sporazumi o slobodnoj trgovini između EU-a i zemalja u razvoju iskoriste kao prilika za to da se preispitaju i bilateralni porezni ugovori. Takvo preispitivanje treba provesti uz procjene učinka djelovanja s obzirom na posljedice međunarodnih poreznih politika država članica na ciljeve razvojne politike.

2.1.

U nekoliko je studija (1) postavljeno pitanje nije li međunarodna porezna politika država članica, a posebice mnoge odredbe u bilateralnim ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, u opreci s ciljevima razvojne politike EU-a. Povrh toga, zemlje u razvoju su neto izvoznik kapitala u industrijske zemlje, što se u velikoj mjeri može pripisati tokovima kapitala u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza. To posebno pogađa najsiromašnije zemlje u razvoju jer u njima gotovo da i ne postoje domaći izvori financiranja.

2.2.

Europska unija i njezine države članice zajedno su najveći donator sredstava namijenjenih razvojnoj pomoći i važan kreator međunarodnih sporazuma o oporezivanju. Obvezale su se na postizanje ciljeva održivog razvoja, iako je samo nekoliko država članica postiglo ciljanu vrijednost inozemne pomoći u iznosu od 0,7 % BDP-a. Još se ne zna koje će biti posljedice Brexita na daljnje financiranje europske razvojne suradnje. Planira se daljnje poticanje privatnih ulaganja povezanih s ciljevima razvojne politike. Sredstva službene razvojne pomoći ovise o politikama donatora.

2.3.

Ciljevi održivog razvoja za zemlje u razvoju uključuju, pored ostalog, mobilizaciju domaćih sredstava, međunarodnu potporu za izgradnju kapaciteta za oporezivanje, smanjenje nezakonitih financijskih tokova i sudjelovanje u globalnim upravljačkim tijelima. Iz toga proizlazi da su važni stupovi održivog razvoja stabilna osnovica javnih prihoda, napori u suzbijanju nezakonitih financijskih tokova i jednako pravo glasa svih zemalja pri utvrđivanju globalnih pravila o oporezivanju. Djeca, žene i druge skupine kojima je potrebna zaštita u društvima zemalja u razvoju imaju posebno velikih koristi od razvoja (2).

2.4.

Financijska sredstva javne razvojne suradnje nisu dostatna za financiranje ciljeva održivog razvoja. Kao i kod milenijskih razvojnih ciljeva, za postizanje ciljeva bit će potrebna i domaća sredstva (3). Radi mobiliziranja tih sredstava potrebno je poboljšati ubiranje poreza te postići povećanje prihoda od poreza uz pomoć održivog gospodarskog rasta i proširenja porezne osnovice.

3.1.

Oporezivanje je stabilniji izvor financiranja u odnosu na ostale oblike prihoda, ali mnogim je zemljama u razvoju teže ostvariti dostatne prihode od poreza nego razvijenim zemljama.

3.2.

Proteklih se desetljeća snažno provodi liberalizacija globalne trgovine s pomoću smanjenja uvoznih i izvoznih carinskih kvota u cilju jačanja gospodarskog razvoja, ulaganja i blagostanja stanovništva u cjelini. Ti načelno pozitivni učinci također omogućuju proširenje porezne osnovice, ako porezne uprave uopće imaju koristi od toga. Međutim, istodobno se smanjuju prihodi zemalja u razvoju iz važnih, lako dostupnih izvora. Rast i ulaganja moraju se odražavati i u prihodovnoj strukturi zemalja u razvoju.

3.3.

Kako bi nadoknadile gubitak prihoda, zemlje u razvoju često uvode porez na promet, koji može djelovati regresivno. Sustav oporezivanja koji obuhvaća različite vrste poreza smanjuje ovisnost o pojedinim vrstama poreza te jamči stabilnost domaćih prihoda.

3.4.

Oporezivanje zemljišta i imovine u zemljama u razvoju često je teško provesti. Prihodi od poreza na rad i dohodak u zemljama u razvoju razmjerno su niski zbog niskih osobnih dohodaka. Porez na dobit prikuplja se uglavnom od zaposlenika u javnom sektoru i osoba zaposlenih u međunarodnim poduzećima. Štoviše, često je uvelike prisutna siva ekonomija.

3.5.

U Mbekijevu izvješću prihodi od izbjegavanja plaćanja poreza smatraju se nezakonitim financijskim tokovima (4). Oni su, po svemu sudeći, viši od iznosa izdvojenih za razvojnu suradnju (5). Kako bi se spriječili ti nezakoniti tokovi, važno je postići veću međunarodnu suradnju nadležnih tijela, poticati transparentnost te jačati zakonodavne i regulatorne mjere. Važnu ulogu u sprečavanju odljeva kapitala ima i jačanje prava vlasništva u zemljama u razvoju.

3.6.

Porez na dobit trgovačkih društava u prihodovnoj strukturi zemalja u razvoju ima veću ulogu nego u industrijskim zemljama. Zbog toga su te zemlje u većoj mjeri pogođene strategijama izbjegavanja plaćanja poreza. Istodobno se u cijelom svijetu od 1980-ih godina smanjuju i nominalne i realne stope poreza na dobit trgovačkih društava kako bi se privukla ulaganja. Za poduzeća je porez na dobit trgovačkih društava važan pokazatelj ulagačke klime. To je dovelo do međunarodnog poreznog nadmetanja koje za zemlje u razvoju zbog njihove prihodovne strukture predstavlja veći problem nego za industrijske zemlje. Pitanje učinaka prelijevanja u poreznom nadmetanju već je pokrenuo Međunarodni monetarni fond (MMF) (6). Osim toga, mnoge zemlje u razvoju znatan udio u ukupnom porezu na dobit trgovačkih društava prikupe od manjeg broja velikih poduzeća koja u njih ulažu.

3.7.

Teško je izračunati transferne cijene za prekogranične transakcije među poduzećima unutar koncerna primjenom načela nepristrane usporedbe. Zemlje u razvoju za to imaju ograničene kapacitete te manipulacija transfernim cijenama prouzročena oporezivanjem i dalje predstavlja ozbiljan problem.

3.8.

Ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja uređuje se pravo ugovornih zemalja na oporezivanje i razmjena informacija između poreznih tijela, čime se osigurava pravna sigurnost. Stoga ti ugovori za poduzeća mogu predstavljati poticaj za ulaganje u inozemstvo te u konačnici poticati rast. Međutim, oni također mogu utjecati na pravo država izvora na dvostruko oporezivanje. Porezi po odbitku na licencije, kamate i dividende uglavnom su niži od domaćih poreza. Neke odredbe, kao što je restriktivna definicija poslovnog nastana, mogu ograničiti pravo na oporezivanje. Razumljivo je da su zemlje u razvoju zainteresirane za još veća ulaganja, ali njihova bi se prava na oporezivanje mogla smanjiti. Stoga bi – ako zemlja ponajprije nastoji dobiti porezne informacije iz ostalih jurisdikcija – bolji izbor za nju mogao biti sporazum o razmjeni poreznih informacija.

3.9.

Kao polazište za pregovore najčešće se upotrebljava ogledni ugovor OECD-a, koji je u prvom redu usmjeren na interese industrijskih zemalja (7). UN-ov model ugovora osmišljen je kao alternativa za zemlje u razvoju te se u njemu snažnije odražavaju njihovi interesi (8). U njemu je općenito predviđeno da država izvora dobiva veća prava u području oporezivanja nego matična država proizvodnog poduzeća.

3.10.

Zemlje u razvoju mogu ostati bez prihoda od poreza u slučajevima kad poduzeća osnuju posebna tijela u različitim zemljama kako bi manipulirala ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u cilju smanjenja poreza. Oporezivanje usluga i neizravnog prijenosa imovine na temelju odredaba ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja također može predstavljati poteškoće za državu izvora. Trebalo bi voditi računa o želji za pronalaženjem povoljnih mogućnosti prijenosa tehnologija radi poticanja održivog rasta u zemljama u razvoju.

3.11.

Postoje studije o gubicima prihoda kojima su izložene zemlje u razvoju. Nizozemska nevladina organizacija SOMO procijenila je da godišnji gubitak prihoda zbog oporezivanja po odbitku kamate i dividende koji proizlazi iz sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Nizozemske i 28 zemalja u razvoju iznosi 554 milijuna EUR (9). U austrijskoj studiji utvrđeno je da bi se procjene učinka sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja trebale provoditi jer ti sporazumi mogu prouzročiti gubitak prihoda čak i kad ulaganja rastu (10). Prema procjenama iz Izvješća Unctada o ulaganjima u svijetu 2015., vodeće multinacionalne korporacije pridonose proračunima zemalja u razvoju s otprilike 730 milijardi USD. Unatoč tome, procjenjuje se da zemlje u razvoju godišnje izgube otprilike 100 milijardi USD prihoda od poreza zbog knjiženja stranih ulaganja u offshore ulagačkim čvorištima (11). Takvi gubitci prihoda nisu u skladu s navedenim ciljevima održivog razvoja.

4.1.

Povećali su se napori pružanja pomoći zemljama u razvoju u poreznim pitanjima, primjerice u vidu porezne inicijative iz Addis Abebe. Međunarodna politika oporezivanja u nadležnosti je država članica. Ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sklapaju se na bilateralnoj osnovi, a zakonodavne inicijative EU-a uglavnom su ograničene na instrumente za dovršenje uspostave unutarnjeg tržišta. Kad je riječ o usklađivanju politika u interesu razvoja, u tom području postoji suradnja između Europske unije i njezinih država članica (12). I Europska komisija prepoznaje i razmatra posljedice međunarodnog poreznog sustava na razvoj (13). Kako bi se zajamčila usklađenost razvojnih politika, potrebno je ispitati učinke poreznih politika EU-a koje nisu usklađene s ciljevima razvojne politike na zemlje u razvoju te eventualno poduzeti odgovarajuće mjere.

4.2.

Na razini UN-a, pitanja oporezivanja razmatraju se u okviru procesa „Financirane razvoja” te unutar Gospodarskog i socijalnog vijeća, UN-ova Odbora za porezna pitanja, kao i specijaliziranih agencija poput Unctada. Na zahtjev skupine G20 dogovorene su dalekosežne reforme na razini OECD-a, koje će se provoditi u okviru akcijskog plana protiv BEPS-a. Ključne točke obuhvaćaju suzbijanje „trgovanja ugovorima”, štetnih poreznih praksi koje provode vlade (kao što su „povlašteni porezni režim za patente” i netransparentne „odluke”), hibridnih neusklađenosti u poreznom tretmanu duga i neučinkovitih transfernih cijena i obveza izvješćivanja. S obzirom na važnost poreza na dobit trgovačkih društava za zemlje u razvoju, očekuje se da će akcijski plan protiv BEPS-a imati pozitivan učinak na njih.

4.3.

Brojne zemlje koje nisu članice OECD-a, među ostalim afričke zemlje, pridružile su se sveobuhvatnom okviru OECD-ova akcijskog plana protiv BEPS-a. U lipnju 2017. godine 103 zemlje dogovorile su se o sklapanju novog multilateralnog sporazuma za sprečavanje smanjenja porezne osnovice i premještanja dobiti, kojim će se ujednačiti tumačenje bilateralnih poreznih ugovora u skladu s akcijskim planom protiv BEPS-a. Ujedinjeni narodi, OECD, MMF i Svjetska banka pokrenuli su Platformu za suradnju u području oporezivanja radi jačanja međunarodne suradnje u poreznim pitanjima. Tom se inicijativom može povećati usklađenost rada OECD-a i tijela UN-a. Trebalo bi pratiti postiže li se njezin željeni učinak.

4.4.

EGSO prepoznaje napore OECD-a usmjerene na razvoj boljeg međunarodnog poreznog sustava. Međutim, organizacije civilnog društva (14) kritiziraju činjenicu da zemlje u razvoju nemaju pravo glasa unutar OECD-a. One su pozvane na sudjelovanje tek nakon izrade akcijskog plana protiv BEPS-a. Slično tomu, Europski parlament zatražio je jačanje mjerodavnih tijela UN-a radi omogućavanja ravnopravnog kreiranja i reforme globalne porezne politike na međunarodnoj razini. (15) U jednom radnom dokumentu MMF-a stručnjaci su također izrazili zabrinutost zbog mogućih posljedica akcijskog plana protiv BEPS-a na zemlje u razvoju (16).

4.5.

Da bi se učinci reforme mogli ocijeniti i eventualno prilagoditi, mjerodavna tijela UN-a, a posebno njegov Odbor za porezna pitanja, treba osnažiti te im osigurati dodatna sredstva. U svakom slučaju, Europska komisija trebala bi nadzirati provedbu multilateralne konvencije protiv smanjenja porezne osnovice i premještanja dobiti, potpisane u lipnju 2017., te nastaviti sa svojim radom na jačanju međunarodne suradnje u poreznim pitanjima između UN-a, OECD-a i međunarodnih financijskih institucija.

4.6.1.

Paket mjera za suzbijanje izbjegavanja plaćanja poreza sadržava pitanja u vezi s međunarodnim poreznim politikama, odnosno pitanja koja nadilaze djelokrug EU-a (17). Informacije iz izvješća o pojedinim zemljama (18) koji se podnose na temelju odredbi koje su dogovorili EU, skupina G20 i OECD važan su instrument za porezna tijela. Globalna objava podataka o pojedinim zemljama može omogućiti širem krugu javnosti, uključujući radnike i odgovorne ulagače, da steknu bolji uvid u to u kojoj mjeri poduzeća plaćaju poreze tamo gdje ostvaruju dobit. EGSO napominje da je Europski parlament u jednom izvješću iz 2015. zahtijevao niz poboljšanja koja još nisu provedena. S tim u vezi EGSO upućuje na svoja prethodna mišljenja o nalazima koji se posebno odnose na izvješća o pojedinim zemljama i borbu protiv pranja novca, a sadrže i napomene o javnim vlasničkim registrima. EGSO ističe da se trenutačno izrađuje popis nekooperativnih poreznih jurisdikcija. Poziva na poduzimanje dodatnih napora za provedbu odgovarajućih zahtjeva EP-a i preporučuje razmatranje kritika nevladinih organizacija. Primjereno je zahtijevati globalno uvođenje takvih mjera uz pomoć međunarodnih poreznih dogovora kako bi se poboljšalo stanje u pogledu informiranja poreznih tijela zemalja u razvoju. Cilj bi trebalo biti postizanje jednakih normi u cijelom svijetu, pri čijem bi definiranju ravnopravno trebale sudjelovati zemlje u razvoju.

4.6.2.

Automatska razmjena informacija o porezima u Europskoj uniji utvrđena je izmjenama Direktive o uzajamnoj pomoći (19). Međutim, zemlje u razvoju i dalje trebaju sklapati bilateralne sporazume o uzajamnoj pomoći s europskim zemljama. To podrazumijeva razmjenu podataka u oba smjera i njihovu sigurnost, pri čemu zemlje u razvoju često imaju poteškoće s kapacitetima.

4.6.3.

Komisija u Komunikaciji o vanjskoj strategiji za učinkovito oporezivanje (20) razmatra pitanja koja se obrađuju i u ovom Mišljenju. Trenutačno se izrađuje zajednički EU-ov popis nekooperativnih poreznih jurisdikcija (21). EGSO je pozdravio izradu takvog popisa. S druge strane, nevladine su organizacije donekle skeptične prema takvom popisu (22). I Europski parlament zahtijeva globalno prihvaćenu definiciju poreznih oaza, koja bi obuhvaćala i države članice EU-a i njihova prekomorska područja (23).

4.6.4.

U Preporuci o ugovorima o oporezivanju (24) razmatraju se važna pitanja u vezi s ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja te se poziva države članice da u svoje ugovore ugrade prepreke protiv zlouporabe i trgovanja ugovorima. Međutim, ne poziva se na procjenu učinka tih ugovora, osobito na procjenu njihovih posljedica na usklađenost razvojne politike ili učinke prelijevanja. Treba pozdraviti Platformu za dobro porezno upravljanje, koja uz sudjelovanje organizacija civilnog društva razmatra pitanja međunarodnog oporezivanja, a koja je izradila je radni dokument o tim učincima (25). Države članice trebale bi ga uzeti u obzir.

4.6.5.

Strategije izbjegavanja plaćanja poreza često su povezane s netransparentnim vlasništvom nad imovinom. Međutim, nakon izmjene četvrte Direktive o sprečavanju pranja novca (26) nisu uvedeni javno dostupni registri vlasništva za zaklade i ostala poduzeća koja se bave ulaganjima. Takvi bi registri pomogli zemljama u razvoju da istraže slučajeve u kojima se sumnja na pranje novca i porezne prijevare.

4.6.6.

Prijedlozi u vezi sa zajedničkom (konsolidiranom) osnovicom poreza na dobit predmet su jednog drugog mišljenja EGSO-a (27). U vezi sa sudjelovanjem u međunarodnim poreznim sporazumima i njihovom relevantnošću za porezne uprave zemalja u razvoju takav bi dogovor – i informacije koje bi iz njega proizašle – mogao poslužiti kao dobar primjer i utjecati na ugovore o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s trećim zemljama. Podaci prikupljeni unutar Europe predstavljali bi, dakle, polazišnu točku za usporedne izračune u zemljama u razvoju. Cilj bi trebalo biti postizanje jednakih normi u cijelom svijetu, pri čijem bi definiranju ravnopravno trebale sudjelovati zemlje u razvoju.

4.6.7.

EGSO preporučuje uvođenje odredbi o odgovornom poreznom upravljanju u sve relevantne sporazume između EU-a i trećih zemalja ili regija u cilju promicanja održivog razvoja.

4.6.8.

EGSO preporučuje razmatranje mogućnosti da se novi ili revidirani sporazumi o slobodnoj trgovini između EU-a i zemalja u razvoju iskoriste kao prilika za to da se preispitaju i bilateralni porezni ugovori. Takvo preispitivanje treba provesti uz procjene učinka djelovanja s obzirom na posljedice međunarodnih poreznih politika država članica na ciljeve razvojne politike. Time bi se moglo pridonijeti i provedbi zahtjeva iznesenih u izvješću Europskog parlamenta.

5.1.

Međunarodne porezne politike i ugovore država članica o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja trebalo bi redovito podvrgavati procjenama učinka, u skladu s paketom mjera za borbu protiv izbjegavanja plaćanja poreza i radi usklađenosti politika država članica i EU-a u interesu razvoja (28). Kako bi se poboljšala koordinacija razvojne politike EU-a i poreznih politika država članica, Europska komisija trebala bi osigurati da države članice koje sa zemljama u razvoju pregovaraju o ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja vode računa o usklađenim razvojnim politikama EU-a. S tim u skladu pozdravlja se preporuka Komisije o provedbi mjera za borbu protiv zlouporaba poreznih ugovora (29). S obzirom na razvojne ciljeve treba posvetiti veću pozornost potrebama zemalja u razvoju. Pritom bi trebalo intenzivirati i angažman EU-a u UN-u, unutar UN-ova Odbora za porezna pitanja, te pospješiti izgradnju kapaciteta u smislu globalnog foruma u kojem bi ravnopravno sudjelovale sve države.

5.2.

Potrebno je osigurati prijelazna razdoblja kako bi se zemljama u razvoju omogućilo sudjelovanje u mjerama provedbe automatske razmjene informacija dok traje izgradnja kapaciteta.

5.3.

Dobro upravljanje u području oporezivanja trebalo bi biti dio društveno odgovornog poslovanja poduzeća u kontekstu obveza izvješćivanja poduzeća.

5.4.

Pitanje poreznih olakšica za razvojne projekte još je i važnije kad se uzmu u obzir planovi za veće uključivanje privatnih ulagača u europsku razvojnu politiku (30). Budući da su pitanja oporezivanja povezana s ciljevima održivog razvoja, poduzeća bi u pravilu trebala plaćati porez ondje gdje nastaje dobit od dodane vrijednosti (31). To bi trebalo biti osigurano prilikom pružanja potpore sudjelovanju privatnog sektora.

5.5.

Osim toga, općenito treba paziti da porezne olakšice ne ugroze provedbu ciljeva održivog razvoja.

5.6.

EGSO skreće pozornost na svoje primjedbe o javnom registru stvarnih gospodarskih vlasnika bankovnih računa, poduzeća, zaklada i transakcija (32), te smatra da je svrsishodno poticati uvođenje tih mjera na svjetskoj razini s pomoću međunarodnih poreznih sporazuma. Nadalje, spomenute bi mjere posebno trebalo uzimati u obzir prilikom izgradnje kapaciteta kako bi se pružala podrška borbi protiv nezakonitih financijskih tokova iz zemalja u razvoju. S obzirom na bojazan da mnoga europska poduzeća koja posluju u zemljama u razvoju nisu obuhvaćena područjem primjene izvješćivanja po državama, EGSO upućuje na svoje primjedbe o tom pitanju (33). Preporučuje da se i druga mjerodavna pravila, posebno ona čije je područje primjene definirano visinom godišnjeg prometa, ocijene s obzirom na njihov utjecaj na zemlje u razvoju.

5.7.

Europska unija i njezine države članice obvezale su se u okviru novog Europskog konsenzusa o razvoju na suradnju s partnerskim zemljama u širenju progresivnog oporezivanja, poduzimanju mjera za suzbijanje korupcije i redistributivnih politika i borbi protiv nezakonitih financijskih tokova (34). Dok se u zemljama u razvoju budu izgrađivali relevantni tehnički i ljudski kapaciteti potrebni za potpuno sudjelovanje u provedbi međunarodnih dogovora, već bi trebale postojati mogućnosti razmjene informacija radi postizanja ciljeva zacrtanih konsenzusom. EGSO uvažava napore Komisije (35) da izvan okvira UN-ova Odbora za porezna pitanja promiče regionalne forume (36) te smatra da bi ih trebalo pojačati. Treba voditi računa o jakoj zastupljenosti dionika i solidnim savjetodavnim postupcima u okviru tih foruma. Organizacije civilnog društva u zemljama u razvoju imaju nadzornu i potpornu funkciju, također i u kontekstu oporezivanja, te bi stoga trebale dobivati veću podršku.

5.8.

U okviru razvojne suradnje više bi pozornosti trebalo posvećivati poreznom sustavu određene zemlje. Izgradnja kapaciteta služi tome da se zemlje korisnice osposobe da mogu bolje pomagati same sebi te da se poveća učinkovitost poreznih sustava i osnaži legitimnost države. Posebno dobra iskustva postignuta su s izravnom razmjenom među poreznim upravama suočenima sa sličnim izazovima (eng. peer learning) te sa suradnjom između zemalja sa sličnim razvojnim okolnostima (npr. suradnja jug-jug). Tako se stvaraju mogućnosti usklađenog djelovanja s obzirom na slične izazove i omogućuje razmjena kapacitetima prilagođenih najboljih praksi.

5.9.

EGSO smatra da je usklađenost razvojne politike u području poreza izrazito važna jer mjere na razini EU-a imaju međunarodne učinke na zemlje u razvoju. Stoga treba voditi računa o tim učincima te uključivati dotične zemlje u razvoju.

2.3.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 81/37

Izvjestiteljica:

Helena DE FELIPE LEHTONEN

1.1.

Važnost gospodarskih i socijalnih organizacija te civilnog društva općenito već se u Deklaraciji iz Barcelone (1) iz 1995. ističe kao nužan čimbenik za promicanje postupne izgradnje prostora mira i stabilnosti, zajedničkog blagostanja i dijaloga između kultura i civilizacija iz različitih mediteranskih zemalja, društava i kultura na Sredozemlju. Organizacije civilnog društva na Sredozemlju trenutačno su prostori uključivosti, sudjelovanja i dijaloga s tijelima javne vlasti, uključujući s lokalnim vlastima, u cilju promicanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava u mediteranskoj regiji. EGSO smatra da je potrebno osnažiti ulogu gospodarskih i socijalnih vijeća u zemljama u kojima postoje te promicati njihovu uspostavu u zemljama u kojima su se ugasila ili se nikad nisu razvila, uz jačanje sinergije među različitim uključenim dionicima. U okviru promicanja tih prava gospodarska i socijalna vijeća te gospodarske i socijalne organizacije trebaju uspostaviti partnerstva kako bi se olakšalo ostvarivanje prava i unaprijedila njihova djelotvornost.

1.2.

Žene su žrtve rodnih stereotipa koji stvaraju političke, gospodarske i obrazovne prepreke s ozbiljnim posljedicama za društveni razvoj. EGSO poziva na smanjenje golemog jaza koji postoji između zakonskih odredbi i stvarnosti. U tu svrhu smatra da je hitno potrebno osigurati sredstva za obrazovanje i osvješćivanje skupina zaduženih za osiguravanje učinkovite provedbe tog zakonodavstva. Kako bi se ojačala prava, EGSO preporučuje da se lokalne uprave povežu s akterima koji djeluju na raznim poljima u tim društvima: organizacijama, gospodarskim i socijalnim dionicima, civilnim društvom i njegovim mrežama u području rodne ravnopravnosti. Osim toga, taj se rad treba oslanjati na doprinose sveučilišta i specijaliziranih instituta.

1.3.

Prijetnji nasilnog ekstremizma treba se suprotstaviti suočavanjem s njegovim višestrukim uzrocima koji nadilaze sigurnosna pitanja. U toj zadaći gospodarske i socijalne organizacije trebaju imati vodeću ulogu, i to u suradnji s institucijama i mrežama koje se bave međukulturnim i međuvjerskim dijalogom kako bi postigle veći učinak te u svoje aktivnosti uključile kulturnu baštinu, umjetničke izričaje i kreativne industrije. EGSO potiče Europsku komisiju i države članice Unije za Mediteran da te aktivnosti međukulturnog dijaloga promiču i među socijalnim dionicima te da tako osnaže specijalizirane organizacije koje godinama rade na Sredozemlju, kao što je Zaklada Anna Lindh (2). Kad je riječ o baštini, EGSO potiče veću suradnju na zaštiti kulturne baštine, koju danas ugrožavaju oružani sukobi i nasilne organizacije.

1.4.

Ekonomska, radnička i socijalna prava od presudne su važnosti za gospodarski razvoj, kao i za razvoj demokratskog društva. Središnji elementi tih prava su slobodno poduzetništvo, sloboda udruživanja i sindikalnog djelovanja, kolektivno pregovaranje te socijalna zaštita na polju zdravstva, obrazovanja ili starije životne dobi. Kao što je to već istaknula Međunarodna organizacija rada (MOR) povodom svog osnivanja i u Deklaraciji iz Philadelphije, gospodarski ustroj nužno mora biti podređen socijalnoj pravdi, koja bi trebala biti glavni cilj svih nacionalnih i međunarodnih politika. U Deklaraciji iz Philadelphije ističe se da su „gospodarstvo i financije sredstva u službi ljudi”.

1.5.

Mediji imaju presudnu ulogu u oblikovanju međusobnih pogleda i predodžbi te su ključan pokretač poboljšanja međukulturnog dijaloga i poticanja poštovanja, tolerancije i međusobnog poznavanja. EGSO stoga pozdravlja pokretanje projekata kojima se želi osigurati poštovanje različitosti i kojima se promiču informacije bez predrasuda, stereotipa i iskrivljenih predodžbi. Osim toga, potiče povećano djelovanje tih instrumenata praćenja, izobrazbe i osvješćivanja protiv rasizma i islamofobije u medijima te potiče promicanje mehanizama suradnje i zajedničkih platformi profesionalnog razvoja, kako deontoloških tako i onih za zaštitu slobode izražavanja.

1.6.

Obrazovanje je glavni način društveno-gospodarske mobilnosti, a time i mogućeg unapređenja kvalitete života. S druge strane, nejednake obrazovne mogućnosti ugrožavaju stabilnost i sigurnost u regiji. EGSO stoga potiče zajedničko djelovanje u svrhu poboljšanja kvalitete osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, visokoškolskog obrazovanja i stručnog osposobljavanja putem razmjene iskustava u kurikularnom razvoju i metodološkim inovacijama. S druge strane, EGSO smatra da je ključno premostiti jaz u znanju između dviju obala Sredozemlja i, u tu svrhu, predlaže promicanje zajedničkih mreža znanja i istraživanja koje doprinose prijenosu i protoku znanja, kao i poticanje mobilnosti nastavnika, studenata, članova akademske zajednice i istraživača te potporu prijevodima njihovih radova, osobito s arapskoga i na arapski.

1.7.

Neformalno obrazovanje nužna je dopuna jer doprinosi oblikovanju društava koja obilježavaju veća uključivost i pluralizam. EGSO smatra da je potrebno ojačati sinergije između formalnog i neformalnog obrazovanja i poticati tu vrstu obrazovanja kao instrument osnaživanja kulture mira i cjeloživotnog učenja. EGSO stoga poziva na dodjelu znatnijih sredstava neformalnom obrazovanju te na promicanje prijenosa iskustava i znanja između Europe i južnog Sredozemlja.

1.8.

Kako bi se osnažilo uključivo i konkurentno gospodarstvo, potrebno je podupirati digitalnu i tehnološku uključenost građana. U tu svrhu, EGSO ističe potrebu poticanja regionalnih i lokalnih projekata koji će građane osposobiti za upotrebu novih tehnologija, poduzetništvo i digitalizaciju, kao i osnaživanja inicijativa na području sudjelovanja građana i promicanja digitalnog osposobljavanja i stvaranja dostojanstvenih radnih mjesta, kao što su inicijative za socijalne i digitalne inovacije u gradovima (Labs).

2.1.

Nada u promjene koja se proširila među arapskom mladeži uzdrmala je 2011. godine političke sustave čiji su temelji, neočekivano, dovedeni u pitanje. Tunis, Egipat, Libija i Jemen svrgnuli su političke vođe, ali ih je sudbina odvela u vrlo različitim smjerovima: od tvrdokorne tuniske tranzicije kojoj pogoduje dinamično civilno društvo preko otvorenih sukoba u Libiji i Jemenu do promjene režima u Egiptu. Sirija je uvučena u krvavi rat, koji je u međuvremenu poprimio regionalne i međunarodne razmjere. Iz tog je razloga došlo do tragičnog raseljavanja stanovništva i nezabilježenih migracijskih kretanja koja su destabilizirala cijelo euromediteransko područje.

2.2.

Osim promjene režima, željelo se uspostaviti pravedniji i uključiviji sustav, političke slobode, socijalnu pravdu, mogućnosti, dostojanstvo. Očekivanja su ostala neispunjena jer se promjene nisu odrazile na socijalnom planu, čemu su doprinijele konkretne političke okolnosti, unutar i izvan tih zemalja. Šest godina poslije, legitimni zahtjevi za ekonomska, socijalna i kulturna prava još uvijek su aktualni, ali neriješeni, te i dalje predstavljaju moguć uzrok nestabilnosti u regiji.

2.3.

EGSO stoga smatra da glavni prioritet treba biti postizanje mira i demokracije u cijeloj regiji te poštovanja ljudskih i temeljnih prava svih njezinih građana.

2.4.

Temeljna prava – neupitna i neotuđiva

2.4.1.

EGSO potiče sve zemlje južnog i istočnog Sredozemlja da se pridržavaju Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (3) i Povelje o temeljnim pravima Europske unije (4). Istodobno ističe važnost načela i vrijednosti laicizma, kao i zaštite prava osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama (5).

2.4.2.

EGSO naglašava ključni značaj zaštite razine kvalitete pristojnog života svih osoba. EGSO ističe osiguranje pristupa pitkoj vodi i hrani u dostatnoj količini i po povoljnim uvjetima, dovoljan pristup energiji radi sprječavanja energetske isključenosti, kako pojedinaca tako i zajednice, razvoj zdravstva te promicanje pristojnog okoliša.

2.4.3.

Isto tako, i s obzirom na posebne okolnosti kroz koje prolazi regija, treba moći osigurati, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini, pravo na pristojno stanovanje ili, u njegovu nedostatku, na pristojno utočište/sklonište za pojedince i obitelji. Osim toga, EGSO smatra da je potrebno osigurati pravo na uključivu i dostojnu obnovu u pogođenim područjima, bilo da su posrijedi posljedice prirodnih katastrofa ili oružanih sukoba.

2.5.

Pravo na dostojanstveni rad – čimbenik socijalne stabilnosti i napretka

2.5.1.

EGSO smatra da društva susjednih zemalja trebaju uložiti zajednički napor za veću uključivost i koheziju. Isto tako, njihovim je gospodarstvima potreban preustroj i inovacije radi stvaranja dostojanstvenih radnih mjesta kao ključnog elementa održivog razvoja.

2.5.2.

Osim toga, EGSO ističe potrebu jamčenja prava na kojima se trebaju temeljiti ta opisana načela. U tom smislu valja osigurati pravo na dostojanstveni rad u tim zemljama, neovisno o statusu, vjerskoj pripadnosti ili nacionalnosti.

2.5.3.

EGSO smatra da je neophodno poduzeti mjere za promicanje dostojanstvenog rada kao čimbenika socijalne stabilnosti, u skladu s onim što se u Deklaraciji MOR-a o temeljnim načelima i pravima na radu i Prilogu o njezinoj primjeni i praćenju (6) te u Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (7) promiče kao osnova za izbjegavanje siromaštva, te potiče na potpisivanje tih dokumenata. Stoga je od presudne važnosti očuvati temeljna radna prava kao što su pravo na udruživanje, na osnivanje sindikata ili pridruživanje sindikatu prema vlastitom izboru, pravo na štrajk, stvarno priznanje prava na kolektivno pregovaranje, kao i pravo na zdravstvene i sigurnosne uvjete na radu te na plaću.

2.5.4.

Nužno je, u skladu s prijedlogom MOR-a, razraditi i pravo na stanovanje u cilju zaštite cjelokupnog stanovništva, a posebice njegovih najugroženijih skupina. Neophodno je i suzbiti kršenje osnovnih prava kao što su iskorištavanje djece ili prisilni rad, kao i promicati pristup žena ili osoba s invaliditetom radu.

2.6.

Poduzetništvo – temeljni pokretač gospodarskog razvoja

2.6.1.

Europska unija smatra da postoji pet ključnih čimbenika mira, stabilnosti, sigurnosti i blagostanja u euromediteranskom području: gospodarski razvoj putem modernizacije i diversifikacije gospodarstava; jačanje poduzetničkog ekosustava i inovacijsko poduzetništvo; stvaranje radnih mjesta putem stručnog osposobljavanja, osobito za mlade; razvoj privatnog sektora, osobito malih i srednjih poduzeća; te energetska i okolišna održivost (8). Ističe se otvaranje kvalitetnih radnih mjesta kao temelja za gospodarski prosperitet te poticanje ženskog poduzetništva i poduzetničke sinergije na obje obale Sredozemlja.

EGSO s druge strane smatra da su ti čimbenici neodvojivi od društvenog razvoja s obzirom na to da se stabilnost, sigurnost i blagostanje uvijek temelje na integraciji i socijalnoj koheziji.

2.6.2.

Zajednička komunikacija kao odlučujući čimbenik za razvoj tih gospodarstava ističe potrebu omogućivanja i osiguravanja privatnog poduzetništva pod ravnopravnim uvjetima. Stoga treba očuvati pravni okvir kojim se jamči pravo na privatno vlasništvo, kao i njegova nepovredivost u skladu s pravnim okvirom.

2.6.3.

EGSO također pridaje važnost tomu da javna tijela štite slobodno i pravedno tržišno natjecanje, kojim se jamči ravnopravnost poduzetnika. Stoga se temeljnim smatra osiguravanje ravnopravnih uvjeta pri pristupu financiranju i dostupnosti usluga mikrofinanciranja, kao i jamčenje nekorumpirane javne uprave posvećene pružanju javnih usluga.

2.7.

Pravo na stvaranje i inovacije – jamstvo raznovrsnog gospodarstva i dodane vrijednosti

2.7.1.

Ministarskom izjavom Unije za Mediteran o digitalnom gospodarstvu (9) promiče se uključivi i transverzalni utjecaj novih tehnologija na kulturnom, socijalnom, gospodarskom, upravnom i sigurnosnom polju.

2.7.2.

Osim toga, EGSO podupire pristup Zajedničke komunikacije u vezi s potrebom diversifikacije i razvoja gospodarstava mediteranske regije na održiv i uključiv način.

2.7.3.

EGSO ističe nužnost da se, prilikom osmišljavanja novih programa, izrade programi EU-a za euromediteransko područje namijenjeni razvoju inovativnosti, čime bi se omogućio daljnji gospodarski razvoj te regije, uz očuvanje individualnog i kolektivnog prava na stvaranje i inovacije. To pravo podrazumijeva priznavanje prava na intelektualno vlasništvo, pravo na dijeljenje i širenje tih inovacija i pravo na pristup novim tehnologijama.

2.7.4.

EGSO kao pravo, svojstveno inovativnosti, priznaje digitalnu uključivost i slobodan pristup internetu, kako individualno tako i kolektivno.

2.8.

Pravo na kvalitetno obrazovanje – stup ljudskog razvoja

2.8.1.

Obrazovanje je glavni način društveno-gospodarske mobilnosti i mogućeg unapređenja kvalitete života. Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) (10) ističe da, iako je osnovno školovanje u mnogim zemljama regije doseglo univerzalne standarde te iako je i u srednjem školovanju ostvaren znatan napredak, njihova je kvaliteta manjkava. Svjetska banka razvila je programe za tu regiju u suradnji s drugim agencijama te bi i Europska komisija trebala raditi u tom smjeru. Isto tako, navodi se da znatna nejednakost u pogledu obrazovnih mogućnosti narušava društveni ugovor u arapskim zemljama.

2.8.2.

U Planu djelovanja Unije za Mediteran (11) ističe se da je potrebno ojačati obrazovanje kao ključni čimbenik za stvaranje održivih i kvalificiranih radnih mjesta, posebno među mladima koji ne rade i podložni su prihvaćanju loših profesionalnih praksi; ističu se i istraživanje i inovacije kao temelj modernizacije gospodarstava te održivost kao transverzalni element osiguravanja uključivog društvenog i gospodarskog razvoja.

2.8.3.

Jačanje socijalnog kapitala ključno je za stabilnost i sigurnost u regiji. Stoga je potrebno promicati osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, visokoškolsko obrazovanje, pristup znanosti i znanstvenim spoznajama, zapošljivost, zdravlje, osnaživanje i mobilnost mladih, rodnu ravnopravnost, forume za raspravu i socijalnu uključenost.

2.8.4.

Unatoč određenim poteškoćama u pogledu pristupa obrazovanju i osiguravanja obrazovanja za sve te usprkos potrebi poboljšanja kvalitete osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, osnovni je izazov premostiti jaz između izobrazbe i zapošljavanja. U tom je smislu nužno promicati strukture koje povezuju tržište rada i obrazovni sustav kako bi se osiguralo potpuno uključivanje mladih u društvo. EGSO smatra da je u tu svrhu ključno promicati razmjenu iskustava u kurikularnom razvoju i metodološkim inovacijama, podupirući prijenos iskustava i praksi, radi postizanja kompetencija i sposobnosti primjerenih tržištu rada, kao i promicati i revalorizirati stručno obrazovanje i osposobljavanje s obzirom na izazov otvaranja 60 milijuna radnih mjesta u arapskim zemljama u sljedećem desetljeću.

2.8.5.

Socijalni partneri, kao i druge specijalizirane organizacije, ističu središnju ulogu neformalnog obrazovanja kao ključnog alata i dugoročnog rješenja za borbu protiv radikalizacije i ekstremizama, kao i zbog njegova doprinosa integraciji ugroženih skupina, posebno mladih i žena.

2.8.6.

EGSO pozdravlja priznavanje važnosti neformalnog obrazovanja kao dopune formalnom obrazovanju i smatra da je potrebno ojačati sinergije između te dvije vrste obrazovanja. Stoga smatra da je potrebno povećati razinu političke angažiranosti u pogledu neformalnog obrazovanja i dodijeliti mu veća proračunska sredstva s obzirom na to da se njime olakšava proces sazrijevanja i socijalnog uključivanja mladih, koji se obrazuju o aktivnom sudjelovanju i razvoju demokratskih vrijednosti, te ono predstavlja djelotvoran instrument za osnaživanje kulture mira.

2.9.

Akademska i obrazovna mobilnost – premošćivanje jaza u znanju

2.9.1.

Mobilnost mladih predstavlja ključan dio odgovora na izazove s kojima se suočava Sredozemlje. Naime, migracija u arapskim zemljama simptom je socijalne isključenosti mladih koji su visokokvalificirani. Stoga je potrebno poticati migraciju od koje koristi imaju kako zemlje podrijetla tako i odredišta. To podrazumijeva veće priznavanje kvalifikacija i diploma, kao i olakšavanje akademske mobilnosti i poboljšanje pravnih okvira za uvjete ulaska i boravka u EU-u koji se primjenjuju na državljane susjednih zemalja u svrhu istraživanja, studiranja, razmjene učenika, izobrazbe i volontiranja.

2.9.2.

S druge strane, jedan od najvećih postojećih jazova između dviju obala Sredozemlja jest jaz u znanju, zbog čega EGSO smatra da je potrebno donijeti mjere za promicanje proizvodnje i širenja znanstvenih i akademskih spoznaja te predlaže stvaranje i promicanje zajedničkih euromediteranskih mreža znanja i istraživanja. Osim toga, smatra da je ključno poticati prevođenje navedenih akademskih i znanstvenih radova, osobito s arapskoga i na arapski.

2.9.3.

Usto, EGSO želi ustrajati u poticanju mobilnosti studenata, nastavnika, istraživača, članova akademske zajednice i znanstvenika putem boravaka, razmjena i stažiranja kao ključnog elementa promicanja akademske kvalitete i zapošljivosti mladih, uz jačanje učinkovite provedbe i ostvarivanja rezultata programa Erasmus + u zemljama euromediteranske regije, kao i protoka znanja i međukulturnog dijaloga.

2.10.

Mediji i međukulturni dijalog – ključni elementi za postizanje tolerancije

2.10.1

.Pluralizam, neovisnost i profesionalnost lokalnih medija jamstvo su društvenog napretka i doprinose tomu da ti mediji djeluju kao katalizatori promjena u zemljama susjedstva.

2.10.2

.EGSO ističe potrebu poticanja dijaloga i suradnje između medija u euromediteranskom prostoru kako bi se poboljšali i ojačali profesionalni standardi i njihovi zakonodavni okviri. Ključan je i doprinos jamčenju i zaštiti slobode tiska i slobode izražavanja.

2.10.3

.Neophodno je priznati ulogu medija u poboljšanju međukulturnog dijaloga i poticanju poštovanja, tolerancije i međusobnog poznavanja. U aktualnom kontekstu porasta protuzapadnog diskursa na jugu te populističkog i ksenofobnog diskursa u Europi, više je no ikad potrebno ostvariti napore u njihovu suzbijanju kako bi se suprotstavilo vizijama koje narode, kulture i vjere okreću jedne protiv drugih u okviru pristupa zasnovanog na manihejskom i isključivom binarizmu.

2.10.4.

U tom smislu EGSO pozdravlja pokretanje projekata kojima se želi osigurati poštovanje postojeće različitosti u Europi i kojima se promiču tolerancija i informiranje bez predrasuda, stereotipa i iskrivljenih predodžbi, kao što je Centar za praćenje islamofobije u medijima u Španjolskoj (12), koji promiče nerasističko informiranje. EGSO pak potiče pokretanje transverzalnih projekata u tu svrhu.

2.10.5.

Osim sigurnosnih pitanja, nedostatak mogućnosti, osobito za mlade, može biti jedan od temeljnih uzroka nestabilnosti te postati jedan od uzroka procesa radikalizacije. Postoji potreba sprečavanja i suzbijanja ekstremizma i rasizma promicanjem međukulturnog dijaloga. Stoga institucije i mreže koje se bave međukulturnim i međuvjerskim dijalogom trebaju ojačati vlastite sinergije i komplementarnosti kako bi postigle znatniji učinak.

2.10.6

.U prevenciju radikalizacije i nasilnog ekstremizma trebaju se uključiti gospodarska i socijalna vijeća iz mediteranske regije, gospodarski i socijalni dionici te civilno društvo u cjelini. U tu je svrhu potrebno uspostaviti mehanizme za razmjenu i suradnju, s odgovarajućim financijskim sredstvima, kao i riješiti pitanja povezana s pravosuđem, rodnom neravnopravnošću, govorom mržnje, nezaposlenošću mladih i nepismenošću u sklopu širih napora na području deradikalizacije koji uključuju i poticanje međukulturnog dijaloga. U vezi s tim treba istaknuti rad Mreže za osvješćivanje o radikalizaciji (RAN) (13) i njezina Centra za izvrsnost.

2.10.7

.EGSO smatra da je ključno poticati razmjene među intelektualcima, umjetnicima i kulturnim akterima u regiji jer su oni ključni pokretači društvenih promjena, i to promicanjem zajedničkih projekata kojima se doprinosi poticanju dijaloga i međusobnog poznavanja. Isto tako, potiče bolju koordinaciju i suradnju na zaštiti kulturne baštine te podizanje osviještenosti o različitim kulturnim i umjetničkim disciplinama i senzibilitetima koji istodobno postoje na euromediteranskom prostoru kao vrijedan element kohezije i međusobnog poznavanja, kao i njihovo valoriziranje.

2.11.

Civilno društvo i sinergije među socijalnim dionicima – prostori uključivosti i rasprave

2.11.1

.Gospodarska kriza i ksenofobija na sjevernoj obali, ali i zahtjevi za slobodom izražavanja i borba za ljudska prava u zemljama na južnoj obali elementi su koji izrazito utječu na ostvarenje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava u društvima euromediteranskih zemalja.

2.11.2

.U tom se smislu u izvješću Europskog parlamenta iz studenoga 2015. o promicanju ljudskih prava (14) navodi da civilnom društvu treba dati veću potporu. Unatoč tomu vidljivost organizacija civilnog društva u zemljama juga još uvijek nije dovoljna uzmu li se u obzir napori koje te organizacije ulažu i, ponekad, rizici koje preuzimaju, kao i njihova uloga u davanju zamaha društvenim promjenama. Gospodarska i socijalna vijeća iz mediteranske regije mogu u tom smislu poslužiti kao platforme za širenje informacija, okupljanje dionika i raspravu.

2.11.3

.EGSO navodi da je sektor udruga prostor koji doprinosi uključivosti. Osim toga, smatra nužnim da Europska komisija ojača potporu projektima koje provodi organizirano civilno društvo preko svojih gospodarskih i socijalnih organizacija, udruga i njihovih mreža, kao i da se ojačaju partnerstva i sinergije među različitim uključenim dionicima.

2.11.4

.EGSO smatra da bi ministri euromediteranske regije trebali surađivati na konkretnim projektima s Euromediteranskim sastankom na vrhu gospodarskih i socijalnih vijeća te sličnih institucija, ne dovodeći u pitanje potporu građanskim i kulturnim udrugama.

2.12.

Žena – središte ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava

2.12.1

.Na trima ministarskim konferencijama Euromediteranskog partnerstva o jačanju uloge žena u društvu, održanima u Istanbulu (15) (2006.), Marakešu (16) (2009.) i Parizu (17) (2013.), vlade su se obvezale na provedbu preuzetih obveza: jednaka prava žena i muškaraca pri sudjelovanju u političkom, gospodarskom, građanskom i društvenom životu; suzbijanje svih oblika nasilja i diskriminacije nad ženama i djevojčicama te djelovanje na promjeni stavova i ponašanja kako bi se postigla rodna ravnopravnost u svrhu promicanja osnaživanja žena, ne samo na području prava nego i u stvarnosti.

2.12.2

.Unatoč zakonskim izmjenama do kojih je došlo u zemljama južnog Sredozemlja, UNDP smatra da je ravnopravnost žena u pogledu ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava još daleko od ostvarenja.

2.12.3.

EGSO navodi da postoji velik jaz između službenih izjava, prijedloga institucija, pa čak i važećeg zakonodavstva, i stvarne svakodnevice žena u njihovim zajednicama te ističe potrebu usklađivanja nacionalnih zakona s ustavnim odredbama i rješavanja problema pravnih vakuuma koji i dalje omogućuju diskriminacijske prakse prema ženama.

2.12.4

.U tom kontekstu EGSO ističe potrebu osiguravanja sredstava za izobrazbu i osvješćivanje skupina odgovornih za jamčenje učinkovite provedbe zakonodavstva – sudstva, snaga sigurnosti, poduzeća, prosvjetnih djelatnika, medija, institucija poput gospodarskih i socijalnih vijeća itd.

2.12.5

.Kako bi se ojačala prava i postigli bolji rezultati, EGSO preporučuje da se lokalne uprave povežu s organizacijama civilnog društva u području rodne ravnopravnosti jer one raspolažu boljim informacijama u pogledu problema koji muče građane i njihovih zahtjeva. Taj se zajednički rad različitih dionika može oslanjati na doprinose akademske zajednice (sveučilišta i specijaliziranih instituta). Primjer je toga Euromediteranska zaklada za žene (18) (FFEM), koja je zajedno s Federacijom liga za prava žena, regionalnom upravom Marakeša, Sveučilištem Cadi Ayyad, Regionalnom komisijom za ljudska prava i drugim lokalnim tijelima provela kampanju osvješćivanja protiv ranih brakova.

2.12.6

.Stoga EGSO traži od ministara država članica Unije za Mediteran da se ta područja uzmu u obzir na sljedećoj ministarskoj konferenciji, kao i da se osiguraju financijska sredstva za te mjere i kampanje.

2.12.7.

EGSO smatra da bi neuzimanje u obzir prethodnih točaka imalo velike posljedice. Rani brakovi, rani prekid obrazovnog procesa i, posljedično, devalorizacija žena na tržištu rada i u političkoj zastupljenosti neki su od elemenata koji negativno utječu na ostvarivanje prava, osobito žena i djevojčica.

2.3.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 81/44

Izvjestiteljica:

Brenda KING

Suizvjestitelj:

Lutz RIBBE

1.1.

Kao i svi drugi dijelovi svijeta, i Europa se suočava s trima velikim problemima, a to su: 1.) iscrpljivanje Zemljinih prirodnih resursa, uključujući klimatske promjene i gubitak bioraznolikosti; 2.) socijalne nejednakosti, uključujući nezaposlenost mladih i zapostavljanje osoba u regijama čiji industrijski sektori propadaju; te 3.) gubitak povjerenja javnosti u vladu, političke elite, EU i njegove upravljačke strukture te u druge institucije.

1.2.

Ta tri velika problema potrebno je tumačiti u kontekstu digitalizacije (važan megatrend) i globalizacije s obzirom na to da su te pojave znatno utjecale na tržišta rada u Europi, a u budućnosti će se njihov utjecaj još više povećati. Osobito digitalizacija može pridonijeti rješavanju tih triju problema ili njihovu pogoršanju. Hoće li digitalizacija imati pozitivan ili negativan učinak ovisi o načinu na koji se njome politički upravlja.

1.3.

EGSO poziva Komisiju da na temelju podrobne analize interakcije između digitalizacije i tih triju problema izradi dugoročnu strategiju za održivi razvoj Europe u cilju poticanja mjera za jačanje europskog gospodarstva kako bi se ostvarila korist na društvenom i okolišnom planu. Cilj je ovog mišljenja izložiti pitanja i doprinose koje treba uzeti u obzir u pripremi dugoročne strategije.

Neki se ljudi odupiru promjenama. Usred stalnog tehnološkog napretka nekim je ljudima u osobnom interesu da se održi status quo. Drugi se možda osjećaju nesigurno u pogledu pokušaja prilagodbe društvu koje se neprestano mijenja. Neki pak smatraju da se promjene ne odvijaju dovoljno brzo (npr. zagovornici zelene energije). Tvorci politika trebali bi te bojazni uzeti u obzir te se izravno suočiti s problemom, umjesto da rješenje traže u statusu quo. Prvi bi korak bio pokretanje otvorene rasprave o tim pitanjima i jačanje participativne demokracije, uključujući europsku građansku inicijativu.

1.4.

Nepoduzimanje mjera nije mogućnost. Potrebna je politička volja kako bi se promjena usmjerila u pravom smjeru. Postoji potreba za snažnijom povezanošću između gospodarskog razvoja, zaštite okoliša i socijalnih politika. Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) smatra da će provedba i ostvarenje ciljeva održivog razvoja, kao i Pariškog sporazuma, te dobro upravljanje prijelazom na niskougljično i digitalno gospodarstvo riješiti velike probleme s kojima se Europa suočava i omogućiti joj da iz te nove industrijske revolucije izađe kao pobjednica. Preporučujemo da Komisija hitno razradi politike opisane u dokumentu „Budući koraci” (radni dokument službi Komisije) (1) te da se više usredotoči na potpuno uključivanje ciljeva održivog razvoja i Pariškog sporazuma u europski okvir politika i postojeće prioritete Komisije u cilju utvrđivanja vizije za pravednu i konkurentnu Europu do 2050.

1.5.

Potreba za snažnim političkim doprinosom ne smije se pogrešno shvatiti. Iako je odgovarajući regulatorni okvir nužan za oblikovanje tranzicije, Europi je potreban program koji utječe na društvo u cjelini, i to: promicanjem pravedne globalizacije; nastojanjem da se poveća konkurentnost i da Europa postane predvodnica u području novih tehnologija; nastojanjem da nitko ne ostane zapostavljen; iskorjenjivanjem siromaštva i stvaranjem okruženja u kojemu će građani ponovno steći povjerenje u političke sustave i u multilateralne oblike upravljanja (2). Osim predvodničke uloge na raznim područjima politika, pristupima politika mora se ujedno nastojati aktivirati golem potencijal civilnog društva. Socijalno poduzetništvo, građanske inicijative i rad u zajednici samo su neki primjeri ostvarivanja održivog razvoja s pomoću pristupa odozdo prema gore, osobito kad je riječ o nužnom prijelazu na niskougljično ili kružno gospodarstvo. U tom je kontekstu decentralizirana energija iz obnovljivih izvora najbolja referentna vrijednost.

1.6.

U bliskoj bi budućnosti Komisija i EGSO trebali nastaviti zajedno raditi na ključnim strateškim područjima politika koja se analiziraju u ovom mišljenju, a to su:

1.7.

Za ostvarivanje te kombinacije politika potrebna je sveobuhvatna i dosljedna strategija. EGSO preporučuje da se ta strategija usmjeri na dugoročno razdoblje, da bude jasna, horizontalno i vertikalno integrirana i participativna te da se njome može upravljati. EGSO stoga smatra da je od ključne važnosti osigurati da se tranzicija do 2050. osmisli i provodi uz puno sudjelovanje predstavnika civilnog društva. Kako bi se ojačala participativna demokracija, Komisija treba razmotriti svoje pravo zakonodavnog monopola.

(1)

Kako riješiti pitanje ograničenja planeta i ekološki izazov u cjelini, uključujući klimatske promjene i gubitak bioraznolikosti?

(2)

Kako odgovoriti na sve veće socijalne nejednakosti u globaliziranom svijetu?

(3)

Kako spriječiti slabljenje potpore javnosti vladama i institucijama?

3.1.1.

Globalna zbivanja u području gospodarstva platformi, umjetne inteligencije, robotike i interneta stvari dalekosežna su i odvijaju se sve brže te će prije ili kasnije utjecati na sva područja gospodarstva i društva. Digitalna tehnologija postaje dostupna velikom dijelu društva, no neke skupine možda nemaju pristup tim izuzetno snažnim digitalnim alatima.

3.1.2.

Konvergencija digitalnih tehnologija s nanotehnologijom, biotehnologijom, znanošću o materijalima, proizvodnjom i pohranom obnovljive energije i kvantnim računalstvom može izazvati novu industrijsku revoluciju (4). Kako bi Europa preuzela vodeću ulogu u novom globalnom tržišnom natjecanju na tehnološkom i gospodarskom polju, potrebna su golema ulaganja i nove inicijative.

3.1.3.

Digitalizacija ima brojne prednosti. Stvara nove proizvode i usluge koji su od koristi potrošačima. Može pridonijeti postizanju nekih ciljeva održivog razvoja povećanjem razina dohotka u svijetu, poboljšanjem kvalitete života ljudi, stvaranjem mogućnosti za uključivije demokratske modele i povećanjem broja kvalitetnih radnih mjesta te konkurentnosti EU-a u cjelini – baš kao i prethodne industrijske revolucije. Postoje i prijetnje – u studiji se ističe mogućnost da bi se uslijed digitalizacije moglo zatvoriti mnogo više radnih mjesta nego što će ih se otvoriti.

3.1.4.

Digitalna tehnologija približit će proizvodnju i potrošnju, smanjujući prekomjernu proizvodnju na najmanju moguću mjeru. To bi moglo smanjiti utjecaj EU-a na okoliš. Izravnom trgovinom ekonomskim dobrima može se smanjiti potrošnja resursa, neovisno o tome je li riječ o uzajamnim transakcijama između pojedinaca (engl. peer-to-peer) ili ekonomiji dijeljenja. Primjerice, digitalna tehnologija pogodna je za širenje usluga zajedničkog prijevoza i vozila bez vozača, što može povećati okolišnu održivost naših sustava mobilnosti.

3.1.5.

Međutim, digitalizacija nije održiva sama po sebi. Postoje prepreke ulasku na tržište i ekonomije razmjera koje građane mogu spriječiti u iskorištavanju njezina potencijala. Digitalizacija bi mogla povećati nejednakosti, osobito s obzirom na to da može poremetiti tržišta rada i dovesti do polarizacije, uz velik broj radnih mjesta za niskokvalificirane i srednjekvalificirane radnike podložnih automatizaciji. Robotizacija i gospodarstvo platformi mogu ozbiljno ugroziti mnoga radna mjesta u Europi te stvaraju nove rizike s obzirom na to da većina odgovarajućih tehnologija djeluje na temelju podataka, uključujući osobne podatke.

3.1.6.

Nove mogućnosti za stvaranje bogatstva često pogoduju samo određenim slojevima društva: dobro obrazovanima s dobrim socijalnim vještinama i visokom razinom tolerancije na rizik. Digitalne inovacije uglavnom pogoduju pružateljima intelektualnog, financijskog i fizičkog kapitala: inovatorima, dioničarima, ulagačima i visokokvalificiranim radnicima. Postoji bojazan da će digitalna tehnologija postati jedan od glavnih razloga stagnacije ili čak smanjenja dohotka.

3.1.7.

Potrebna je aktivna i sveobuhvatna politika kako bi se iskoristile mogućnosti digitalizacije, uzimajući u obzir tri velika prethodno opisana problema. Također je potrebno pratiti rizike koji proizlaze iz digitalizacije i upravljati njima. EGSO bi trebao nastaviti s aktivnim radom na tim pitanjima.

3.2.1.

Budući da je predana globalnoj borbi protiv klimatskih promjena (tj. Pariškom sporazumu) i zagovara zaštitu prirodnih resursa, Europa hitno treba znatno smanjiti utjecaj svojega gospodarstva na okoliš. Ekološka kriza već nas pogađa. S globalnog stajališta, rast stanovništva, dugoročni gospodarski rast koji se temelji na fosilnim gorivima te neodrživa uporaba resursa i zemljišta vrše sve veći pritisak na okoliš. Jedan je od ključnih izazova, koji se također odražava u ciljevima održivog razvoja, zajamčiti da se u okviru gospodarskog razvoja i rasta poštuju ograničenja planeta, neovisno o tome odnosi li se to na zaštitu klime, uporabu resursa i gospodarenje njima, kvalitetu zraka i vode ili na zaštitu kopnene i morske bioraznolikosti.

3.2.2.

Temeljita dekarbonizacija gospodarstva zahtijeva hitnu preobrazbu mnogih gospodarskih sektora. Prelazak s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije zahtijeva veću fleksibilnost te znanje i iskustvo u području energije. Opći razvoj energije „proizvođača-potrošača” (5) također bi trebao biti važan i održiv dio energetske politike EU-a (6). Prometni sustavi zahtijevaju strukturne promjene s pomoću elektrifikacije i usluga zajedničkog korištenja automobilima. Potrebno je iz temelja promijeniti stambeni sektor i infrastrukturu. Napredno biogospodarstvo može biti važan čimbenik za poticanje ekologizacije gospodarstva.

3.2.3.

Europa treba napraviti odmak od postojećeg linearnog gospodarskog modela po načelu „uzmi, izradi, konzumiraj, baci” i usmjeriti se prema kružnom modelu koji je osmišljen kao restorativan model i u okviru kojeg se oslanja, gdje je moguće, na obnovljive prirodne izvore i što dulje zadržava vrijednost proizvoda, materijala i resursa u gospodarstvu. Digitalizacija može biti važna u tom kontekstu (vidjeti točku 3.1.4).

3.2.4.

Prijelaz na niskougljično, kružno i ekološki prihvatljivo gospodarstvo prilika je da EU poveća svoju konkurentnost i otpornost. Takvo gospodarstvo može poboljšati kvalitetu života i blagostanje njegovih građana. Njime se također smanjuje ovisnost o uvozu fosilnih goriva i ključnih sirovina te se stvara stabilan temelj za gospodarski napredak.

3.2.5.

Međutim, dekarbonizaciju i ekološku tranziciju pratit će socijalni izazovi (7) s obzirom na to da će se smanjiti broj radnih mjesta u industrijama s velikim utjecajem na okoliš. Potpuno iskorištavanje potencijala dekarbonizacije i ekološke tranzicije u pogledu otvaranja novih radnih mjesta i poboljšanja socijalne sigurnosti potrebno je prihvatiti kao stratešku političku zadaću kako bi neto bilanca bila što pozitivnija.

3.2.6.

Prijelaz na niskougljično i kružno gospodarstvo potiče se inicijativama „odozdo prema gore” koje predvode građani, lokalne vlasti, potrošači i inovativna poduzeća i koje se odnose na energiju i hranu. Međutim, umjesto promicanja odgovarajućih inicijativa i stvaranja kritične mase u Europi, što ima pozitivne posljedice za tržište rada i socijalnu sigurnost, daljnji napredak često sprečavaju administrativni i regulatorni sustavi. Nije u cijelosti poznato da inicijative odozdo prema gore mogu biti snažan instrument za rješavanje socijalnih problema povezanih s dekarbonizacijom i ekološkom tranzicijom. Za ostvarivanje tog potencijala potrebno je ukloniti strukturne prepreke koje osobama s manjkom resursa sprečavaju pristup potrebnim resursima (osobito kapitalu i relevantnim informacijama).

3.3.1.

Iako su globalizacija i tehnološki napredak znatno pridonijeli povećanju globalne trgovine i globalnog bogatstva, kombinacija globalizacije i tehnološkog napretka također je pridonijela povećanju socijalnih nejednakosti (i nejednakosti u području okoliša). Prema podatcima Oxfama, samo osam pojedinaca, od kojih su svi muškarci, posjeduje bogatstvo jednako onomu koje posjeduje najsiromašnija polovica svjetske populacije.

3.3.2.

U Europi se nejednakost produbljuje. Prema nedavnoj studiji OECD-a, nejednakost dohotka i dalje je na dosad najvišoj razini u Europi. U 1980-ima prosječni dohodak 10 % najbogatijih osoba u društvu bio je sedam puta veći nego dohodak 10 % najsiromašnijih. Danas je on 9,5 puta veći. Nejednakost bogatstva još je veća: 10 % najbogatijih kućanstava posjeduje 50 % ukupnog bogatstva, dok 40 % najsiromašnijih posjeduje malo više od 3 % (8).

3.3.3.

Jedan od razloga sve većih nejednakosti u Europi jest odvajanje rasta od neto dohotka. Dok je BDP europodručja od 2008. do 2015. porastao za više od 16 % (više od 17 % u 28 zemalja članica EU-a), raspoloživi neto dohodak kućanstava stagnirao je, a u 28 zemalja članica EU-a porastao za samo 2 %.

3.3.4.

U 24 zemlje OECD-a produktivnost je od 1995. porasla za 27 %, dok prosječna naknada za rad zaostaje te je porasla za samo 22 %. Što je još gore, povećanje dohotka od rada znatno je niže u socijalnim skupinama s nižim neto plaćama. Proteklih 20 godina ta se nejednakost plaća povećala u svim europskim zemljama osim u Španjolskoj. Taj je trend najizraženiji u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj i Ujedinjenoj Kraljevini (9).

3.3.5.

Postoji rizik da će se uslijed promjenjive prirode rada taj jaz produbiti. Primjerice, zbog automatizacije složenih industrijskih procesa s pomoću robotike moglo bi doći do smanjenja potražnje za srednjekvalificiranim službenicima, pa čak i visokokvalificiranim službenicima nižih razina, koji trenutačno obavljaju te složene zadaće. To bi moglo pridonijeti dodatnoj polarizaciji tržišta rada jer će se nova radna mjesta otvoriti u kategoriji (još) više kvalificiranih radnika (razvoj i održavanje tih proizvoda/usluga) ili u kategoriji niskokvalificiranih radnika koja je više usmjerena na usluge. Prema podatcima OECD-a, za 9 % radnih mjesta postoji rizik od automatizacije, dok će se za 25 % radnih mjesta zadaće znatno promijeniti.

3.3.6.

Odgovori vlada na utjecaj digitalizacije češće su reaktivni nego proaktivni i uvelike su usmjereni na ublažavanje popratnih učinaka digitalizacije umjesto na iskorištavanje njezinih mogućih prednosti. Vlade u svojim odgovorima trebaju voditi više računa o izazovu zastupljenosti i sudjelovanja radnika, što je važan aspekt ulaganja u ljudski kapital na tržištu rada koje se mijenja. EGSO bi mogao nastaviti s podrobnom analizom utjecaja digitalizacije na prirodu rada.

3.4.1.

Porast nejednakosti, koji je samo djelomično izazvan globalizacijom i tehnološkim napretkom, pridonio je gubitku povjerenja u vlade, političke elite, međunarodne organizacije, institucije i globalno upravljanje. Nadalje, potaknuo je porast populističkih pokreta i pad tradicionalnih političkih stranaka. Osobito zabrinjava neizlazak mladih na izbore (da ne spominjemo glasove „protiv sustava”): na izborima 2015. glasovalo je samo 63 % Europljana u dobi od 15 do 30 godina (10).

3.4.2.

Mnogi europski građani osjećaju se isključenima iz političkog donošenja odluka na nacionalnoj i europskoj razini. Smatraju da im se u okviru tradicionalnih demokratskih procesa ne omogućava utjecanje na temeljne odluke. Pristup s više dionika (npr. u okviru Programa UN-a za održivi razvoj do 2030.) uključiv je demokratski model i način na koji se može prevladati to nepovjerenje.

3.4.3.

Prelazak na održivost ne može i ne smije biti nametnut „odozgo”. On će biti uspješan samo ako se bude temeljio na širokoj potpori i aktivnom sudjelovanju većine poduzeća, lokalnih i regionalnih tijela, radnika i građana. Suradnja se mora temeljiti na načelu „odozdo prema gore i odozgo prema dolje”. Udruženja više dionika sudjelovala su u izradi Programa za razdoblje do 2030. i sve se više uspostavljaju u području klimatske politike (11). Ti oblici udruživanja mogu poslužiti kao osnova za uključiv model demokratskoga upravljanja koji bi se mogao primjenjivati u svim sektorima politika i olakšati korjenitu promjenu i inovacije.

3.4.4.

Osobito mlađa generacija zahtijeva netradicionalne oblike političkog djelovanja, nasuprot konvencionalnim političkim strankama i tijelima. Energetske zajednice, partnerstva između građana i općina u cilju poticanja energetske učinkovitosti (npr. s pomoću modela za dodjelu ugovora) ili gospodarenja otpadom, inicijative „tranzicijski gradovi”, poljoprivreda koju podržava zajednica, politički blogovi i drugi internetski formati ili čak inicijative o lokalnoj valuti alternativni su oblici političkog djelovanja. Oni zasigurno neće zamijeniti tradicionalno političko djelovanje, no mogu pružiti važan doprinos političkoj socijalizaciji i socijalnoj integraciji.

3.4.5.

Iskorištavanje potencijala interneta također je obećavajući pristup za prevladavanje političke stagnacije. Informacije nikada nisu bile lakše dostupne nego u decentraliziranoj mreži bez klasičnih filtera. To dovodi do novih izazova za društvo, što se ogleda u fenomenima „post-istine” ili lažnih vijesti. Međutim, također svjedočimo naglom rastu alternativnih, nehijerarhijskih oblika aktivizma, kao i visokoj razini uporabe internetskih društvenih mreža među građanima, osobito mladima.

3.4.6.

E-uprava može dovesti do modela upravljanja s dosad nezabilježenom razinom sudjelovanja javnosti u donošenju politika. EU bi se trebao ugledati na države članice kao što je Estonija, u kojoj je već ostvaren znatan napredak. Digitalizacija omogućuje građanima da uz razmjerno male troškove sudjeluju u postupcima donošenja odluka. Međutim, dokazano je da, kad je riječ o e-sudjelovanju, postoji i „pristranost prema srednjem sloju” (veća zastupljenost pripadnika srednjeg sloja u participativnim forumima). EGSO je u dobrom položaju da sudjeluje u dijalogu civilnog društva o toj temi.

—

na najbolji način iskoristiti digitalnu revoluciju radi izgradnje novog, konkurentnog i održivog gospodarstva;

—

ostvariti prijelaz na niskougljično, kružno i ekološki prihvatljivo gospodarstvo te istodobno zajamčiti pravedan prijelaz za sve;

—

izgraditi otporan europski socijalni model;

—

zajamčiti decentraliziraniji demokratski sustav koji je više usmjeren na građane, iskorištavajući pritom prednosti pravedne gospodarske suradnje na svjetskoj razini.

4.1.

EGSO smatra da će se ciljevima održivog razvoja i Pariškim sporazumom (COP21) iznova ojačati vizija „Europe kakvu želimo” (12)  (13). Komisija bi trebala stvoriti zamah za provedbu tih sporazuma razvojem politika iznesenih u komunikaciji naslovljenoj „Budući koraci” te ih u cijelosti uključiti u europski okvir politika i postojeće prioritete Komisije. U okviru vizije „Europa kakvu želimo”, kao i u Programu za razdoblje do 2030. (tj. ciljevima održivog razvoja), pojedinac se nalazi u središtu društva i gospodarstva te se svima daje mogućnost odlučivanja o tome kako žele ispuniti svoje potrebe u skladu s društvenim i ekološkim okruženjem. Taj koncept nije utopijski. U stvarnosti Europa trenutačno ima potrebna tehnološka i ekonomska sredstva za ostvarivanje te vizije, a to su: internet stvari i velika količina podataka, kontrola složenih procesa s pomoću mobilnih aplikacija, „proizvodnja-potrošnja” uz smanjenje proizvodnje i proizvodnih troškova (npr. obnovljivi izvori energije, 3D tisak), novi oblici transakcija i plaćanja (lanac blokova (engl. blockchain), bitcoin, pametni ugovori (engl. smart contracts)), kooperacija i ekonomija dijeljenja kao novi poslovni koncepti te druge inovacije.

4.2.

Sve te inovacije mogu pridonijeti ostvarivanju vizije, no to podrazumijeva strategiju u kojoj se nude rješenja triju izazova povezanih s inovacijama. Ta strategija iziskuje novi koncept blagostanja „izvan okvira BDP-a” kojim se na cjelovit način nastoje ostvariti gospodarski napredak, socijalna uključenost, odgovornost prema okolišu i osnaživanje građana.

4.3.

Nepoduzimanje mjera nije mogućnost: ako EU ne želi ili ne može razviti i provesti sveobuhvatnu strategiju, Europa neće samo ostvariti neuspjeh kad je riječ o Programu za 2030. i viziji „Europa kakvu želimo”. Ako se ništa ne poduzme, vrlo je vjerojatno da se spomenuti veliki izazovi neće svladati: uništit će se europski radni poredak, zaustavit će se dekarbonizacija i zaštita resursa jer se socijalni troškovi ekološke tranzicije smatraju previsokima i povećat će se socijalne nejednakosti i otuđenje, što će ugroziti demokraciju.

4.4.

Od presudne je važnosti da se strategijom obuhvate precizne preporuke o politikama kako bi se pomoglo u prevladavanju triju velikih izazova s kojima se Europa suočava i tako ostvarila vizija „Europe kakvu želimo”.

—

inovacije

—

donošenje propisa/upravljanje

—

socijalna politika

—

otvoreni pristup

—

obrazovanje/osposobljavanje

—

istraživanje

5.1.1.

Inovacije: nova industrijska revolucija predstavlja priliku za Europu da postane predvodnica na tehnološkom polju te da poveća svoju konkurentnost na globaliziranim tržištima. Stvaranje gospodarske vrijednosti bez visokih vanjskih troškova mora postati uobičajeni poslovni model. Potrebna su nam inovativna i profitabilna trgovačka društva i poduzeća koja bi ulagala u održivu proizvodnju, otvarala kvalitetna radna mjesta i stvarala gospodarske temelje za dobrobit. Kako bi se s pomoću inovacija pridonijelo održivijoj Europi, potrebno je razviti okvir za nagrađivanje gospodarskih aktivnosti bez utjecaja na okolinu ili onih u kojima je taj utjecaj znatno smanjen odnosno gospodarskih aktivnosti s ograničenom potrošnjom resursa. Time se održivim inovatorima (neovisno o tome je li riječ o građanima, poduzećima, gradovima ili regijama) omogućuje učinkovito natjecanje s poslovnim modelima visoke razine iskorištavanja resursa i/ili velikog utjecaja na okoliš. Potrebno je pružiti proaktivnu potporu inovatorima koji nastoje ponuditi nova rješenja za suočavanje sa socijalnim i ekološkim izazovima te koji su predvodnici u usvajanju inovativnih rješenja, a takva se potpora primjerice sastoji od dostupnosti mikrokredita MSP-ovima, građanima, privatnim kućanstvima, inicijativama na razini zajednice, socijalnim poduzećima i mikropoduzećima (14). U tome bi mogao pomoći jedinstveni europski patent pod uvjetom da troškovi za dobivanje patenta ne budu pretjerani (15). Kad je riječ o MSP-ovima, potrebno je preispitati mjere u okviru načela druge prilike kako bi se smanjile trenutačno visoke razine nesklonosti riziku u EU-u (16). Politikom se također mora omogućiti eksperimentiranje u cijeloj Europi, osobito u sektoru mobilnosti, otpada, energije, poljoprivrede, obrazovanja ili zdravstva. Nova tržišta mogu se pronaći preusmjeravanjem javne nabave na digitalne, niskougljične, kružne i ekološki prihvatljive usluge koje se pružaju na socijalno uključiv način.

5.1.2.

Donošenje propisa: regulatornim okvirom moraju se ispuniti tri cilja. Prvo, potrebno je odrediti što točniju cijenu vanjskih učinaka kako bi se mogli razviti poslovni modeli kojima se doprinosi ostvarenju ciljeva održivosti (17). Drugo, propisima se mora zajamčiti uvođenje dobro razvijene digitalne infrastrukture u cijeloj Europi, uključujući u ruralnim područjima, i osiguravanje pristupa toj infrastrukturi za sve (uključujući pametno grijanje, pametne elektroenergetske mreže i mreže elektromobilnosti). Te bi se usluge u pravnom smislu trebale smatrati javnim uslugama. Naposljetku, s obzirom na to da digitalizacija općenito prednost daje platformama, postoji rizik od monopola na velikim digitalnim tržištima. Stoga su nužne aktivne politike zaštite tržišnog natjecanja (18). EGSO je također predložio da Komisija razmotri načine na koje se europske platforme mogu promicati tako da dodana vrijednost ostane u lokalnim gospodarstvima (19). Neovisna europska agencija za ocjenjivanje digitalnih platformi, s jednakim ovlastima u svim državama članicama za ocjenjivanje upravljanja tim platformama u pogledu tržišnog natjecanja, zapošljavanja i oporezivanja, mogla bi imati važnu ulogu u uravnoteženju njihove tržišne moći (20).

5.1.3.

Socijalna politika: promjene do kojih je došlo uslijed digitalizacije i dekarbonizacije (vidjeti odjeljak 3.) ugrožavaju sustave socijalne sigurnosti u pogledu upravljanja problemom gubitka radnih mjesta i smanjenja fiskalnih prihoda. Potrebno je stoga razmotriti i razviti nove pristupe i modele kako bi se osigurala održivost sustava socijalne sigurnosti u državama članicama, odgovorilo na različite okolnosti u području rada u budućnosti i pružila potpora radnicima i zajednicama u sektorima i regijama zahvaćenima tranzicijom. EGSO se izazovima budućnosti rada bavi u mišljenju „Europski stup socijalnih prava” i poziva na donošenje dosljedne europske strategije zapošljavanja kojom se uzimaju u obzir ulaganja i inovacije, zapošljavanje i stvaranje kvalitetnih radnih mjesta, pravedni uvjeti rada za sve, pravedne i neometane tranzicije koje se oslanjaju na aktivne politike tržišta rada te sudjelovanje svih dionika, osobito socijalnih partnera. Usto, javnim ulaganjima potrebno je podupirati zajednice, regije i radnike u sektorima koji su već zahvaćeni tranzicijom, kao i predviđanje i olakšavanje budućeg restrukturiranja i prijelaza na zelenije i održivije gospodarstvo (21).

5.1.4.

Otvoreni pristup: iskorištavanje potencijala digitalizacije u pogledu zelenog i pravednog gospodarstva ponajprije zahtijeva opću otvorenost gospodarstva koja građanima omogućuje aktivno sudjelovanje u tehnološkom napretku i ostvarivanje koristi od mogućnosti koje on nudi (npr. kombinacija digitalnih energetskih podataka i decentralizirane proizvodnje energije). Stoga je od presudne važnosti ukloniti prepreke sudjelovanju u gospodarstvu s pomoću otvorenih tržišta, otvorenih podataka, modela otvorenog koda i otvorenih normi. Svaki od tih elemenata treba smatrati vodećim načelom za programe politika u strateškim sektorima: energetskom sektoru, sektoru prometa, logistici i proizvodnim procesima. Koncept suvereniteta nad podatcima potrebno je razviti i provesti u okviru europskog prava: europski građani moraju imati pravo uporabe vlastitih podataka za vlastite potrebe, pravo određivanja kojim će se osobnim podatcima koristiti treće strane, pravo odlučivanja o načinu uporabe podataka, pravo na informacije o uporabi podataka i potpunu kontrolu nad tom uporabom te pravo na brisanje podataka.

5.1.5.

Obrazovanje/osposobljavanje: zeleno i digitalno gospodarstvo zahtijevaju posebne vještine, osobito s obzirom na to da će digitalna tehnologija u budućnosti biti važno sredstvo za dekarbonizaciju europskog gospodarstva (vidjeti točke 3.1.4 i 3.2.3). U politike općeg obrazovanja i cjeloživotnog učenja treba uključiti osposobljavanje radi razvijanja potrebnih formalnih i neformalnih vještina, pored ostalog i u područjima kao što zajednički rad i rad u zajednici te poduzetništvo (22). To pitanje iziskuje više dijaloga i analiza. Preporučuje se ciljana uporaba strukturnih fondova kako bi se zajamčila učinkovita potpora prevladavanju trenutačnog jaza u području zelenih i digitalnih vještina, osobito u regijama koje su već u tranziciji ili će biti zahvaćene njome u budućnosti. Sredstva u okviru europskih obrazovnih sustava bit će potrebno usmjeriti na obrazovanje i razvoj vještina u područjima u kojima se ljudske vještine ne mogu zamijeniti sustavima umjetne inteligencije ili u područjima u kojima su ljudi nužna nadopuna tim sustavima (tj. zadaće za koje je presudna interakcija među ljudima ili u kojima ljudi i strojevi surađuju te zadaće za koje želimo da ih ljudi i dalje obavljaju) (23).

5.1.6.

Istraživanje: digitalno, zeleno i pravedno gospodarstvo bit će referentna vrijednost za gospodarske modele prilagođene budućnosti. Do tog će gospodarstva dovesti dobro usmjerena istraživačka politika utemeljena na analizi okolišnog i socijalnog utjecaja inovacija, osobito digitalnih inovacija. U tom je kontekstu potrebno da financiranje u području istraživanja i razvoja bude dostupno inovatorima koji razvijaju nove digitalne tehnologije i usluge za prevladavanje socijalnih izazova i/ili izazova u području okoliša. Potrebno je razviti mrežu inkubatora za potporu tim inovatorima.

5.2.1.

Inovacije: sudjelovanje je ključna sastavnica demokracije. Izbori i zastupnički sustav jedna su od metoda za organiziranje sudjelovanja, no potrebni su novi i inovativni pristupi za organiziranje sudjelovanja, uključujući e-sudjelovanje. Tradicionalno donošenje politika važno je proširiti na nehijerarhijske, socijalno fluidne i manje formalne oblike političkog djelovanja te poticati inicijative civilnog društva i inicijative utemeljene na pristupu odozdo prema gore.

5.2.2.

Upravljanje: promjene zahtijevaju transparentne i slobodno dostupne dijaloge više dionika o svim zakonodavnim postupcima EU-a na razini EU-a i lokalnoj razini. „Civilno društvo” ne bi trebalo ograničiti na organizirano civilno društvo, nego bi ono trebalo uključivati sve građane. Novi oblici udruživanja osobito su važni za klimatsku politiku i zaštitu resursa (24). Kako bi se osnažila participativna demokracija, potrebno je ukinuti de facto monopol Europske komisije na pravo poduzimanja zakonodavne inicijative, i to u korist povećanog broja inicijativa Europskog parlamenta te zakonodavnih inicijativa utemeljenih na pristupu odozdo prema gore, na primjer uklanjanjem tehničkih, pravnih i administrativnih poteškoća u okviru europske građanske inicijative (25).

5.2.3.

Otvoreni pristup: „korištenje doprinosa mnoštva” (engl. crowd-sourcing) prikladan je pristup pri izradi cjelokupnog zakonodavstva EU-a jer bi se time uklonile strukturne prepreke koje otežavaju sudjelovanje građana u postupcima donošenja odluka na razini EU-a. Pri osmišljavanju tog pristupa osobitu je pozornost potrebno usmjeriti na pristupačnost, uključivost i odgovornost. Otvoreni pristup politici i politikama može se dodatno povećati objavljivanjem svih aktivnosti i podataka EU-a na internetu na način prilagođen korisnicima.

5.2.4.

Osposobljavanje/obrazovanje: za prevladavanje „pristranosti prema srednjem sloju” (vidjeti točku 3.4.6) potrebni su programi osnaživanja građana. Ti bi se programi trebali izraditi tako da uključuju one dijelove stanovništva koji obično aktivno ne sudjeluju u politici, gospodarstvu i društvu. U općem je obrazovanju potrebno staviti naglasak na osviještenost o sudjelovanju kao osnovnom načelu demokracije i skrenuti pozornost na prilike za sudjelovanje. Potrebno je naglasiti da aktivno sudjelovanje u postupcima oblikovanja političke volje ima prednosti i za društvo i za pojedinca, čiji se interesi i stajališta uzimaju u obzir. Potrebno je dodijeliti više sredstava organizacijama civilnog društva koje su usmjerene na te pasivne dijelove stanovništva i slijede ciljeve održivosti.

5.2.5.

Istraživanje: društvene znanosti trebale bi se više usredotočiti na prakse u području alternativne demokracije. Jedan primjer za to jest moguća primjena metodologije prototipa u politici. Tim bi se pristupom rješenja politike izrađivala u ograničenom vremenskom okviru, zatim provodila na „testnom tržištu” te bi se ubrzo zatim njihov učinak procjenjivao na temelju povratnih informacija građana i drugih relevantnih dionika. Procjena učinka služila bi kao temelj za odgovarajuće izmjene u rješenjima politike prije njihova uvođenja.

5.2.6.

Općenitije govoreći, potrebno je dodatno istraživanje u pogledu preispitivanja poveznice između (znanstvene) stručnosti i donošenja politika te povezivanja uključivanja potpuno transparentnog i neovisnog stručnog znanja u donošenje politika s potrebom za osnaživanjem sudjelovanja građana.

5.3.1.

Inovacije: digitalno, zeleno i pravedno gospodarstvo podrazumijeva velika ulaganja u privatne objekte (npr. u pogone za proizvodnju obnovljive energije ili punionice za električna vozila) i javnu infrastrukturu (npr. u digitalizaciju sustava električne energije i mobilnosti). Stoga će financijski sektor morati imati središnju ulogu u omogućivanju tih inovacija. Financijska sredstva, uključujući javna sredstva, potrebno je dodijeliti ulaganjima kojima se podupire održiva preobrazba. Za postizanje klimatskih i energetskih ciljeva potrebno je stabilno investicijsko okružje, a inovativni financijski instrumenti moraju usmjeravati privatno financiranje u ulaganja koja se inače ne bi ostvarila (26)  (27).

5.3.2.

Donošenje propisa: politika mora biti usmjerena na uspostavu održivijeg privatnog financijskog sustava uključivanjem čimbenika održivosti u procjenu financijskog rizika, proširenjem odgovornosti financijskih institucija na nefinancijske učinke odluka o ulaganjima i povećanjem transparentnosti u pogledu okolišnih i socijalnih učinaka odluka o ulaganjima (28). Politikama bi se ulagači također trebali poticati da se na dobrovoljnoj osnovi obvežu na ulaganja u objekte koji slijede načela održivog razvoja. „Ozelenjavanje” bankarskih standarda bitno je za preusmjeravanje privatnog financiranja s tradicionalnih ulaganja na ulaganja s niskom razinom emisija CO2, otporna na klimatske promjene. Središnje banke trebale bi usmjeravati dodjelu kapitala monetarnom i mikrobonitetnom i makrobonitetnom politikom, uključujući standarde održivosti.

5.3.3.

Socijalna politika: kućanstva će se zbog digitalizacije i dekarbonizacije naći pod pritiskom. Stoga je potrebna temeljita fiskalna reforma kako bi se povećao raspoloživi dohodak kućanstava i kako bi se taj cilj povezao s preduvjetima za dekarbonizaciju. EGSO poziva na uspostavu fiskalnog sustava utemeljenog na internalizaciji troškova u području okoliša i uporabi dodatnih prihoda za smanjenje poreznog opterećenja rada. Prebacivanjem oporezivanja s rada na uporabu resursa pomaže se ispraviti nefunkcioniranje tržišta, otvoriti nova održiva radna mjesta na lokalnoj razini, povećati raspoloživi dohodak kućanstava i potaknuti ekološki inovativna ulaganja (29).

5.3.4.

Istraživanje: do danas se i dalje vrlo malo zna o utjecaju digitalizacije i smanjene potrošnje fosilnih goriva na javne financije (fiskalna erozija). Istraživanje je potrebno usmjeriti na taj aspekt te na mogući opći doprinos strateške financijske politike održivom razvoju.

5.4.1.

Inovacije i poslovne prilike: s obzirom na globalnu dimenziju triju velikih problema jasna politika inovacija neće biti dovoljna za postizanje veće održivosti Europe. U suradnji s trgovinskim partnerima Europa mora razviti koncepte inovacija koji se mogu prenijeti u druge regije u svijetu. Trgovina u tome može pomoći sve dok su aspekti održivosti ključni kriteriji u politici međunarodne trgovine, uključujući multilateralne i bilateralne trgovinske sporazume. Posebnu je ulogu potrebno dodijeliti Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), koja bi trebala u većoj mjeri uzeti u obzir međunarodnu politiku u području okoliša, kao što su Pariški sporazum ili ciljevi iz Aichija u vezi s biološkom raznolikosti. Nakon utvrđivanja odgovarajućih normi, europska poduzeća, građani, inicijative na razini zajednice, općine i regije mogu razviti važne inovacije (proizvode i usluge) koje se mogu izvoziti kao odgovor na potrebu za dekarbonizacijom i iskorištavanjem mogućnosti u okviru megatrenda digitalizacije. One mogu postati uspješni izvozni proizvodi. Prije svega, Europska komisija trebala bi u suradnji s WTO-om i svojim glavnim partnerima raditi na tome da se trgovinski sporazumi iskoriste za pojačano određivanja cijena ugljikova dioksida i svih drugih vanjskih čimbenika koji štete održivim inovacijama.

5.4.2.

Donošenje propisa: jedan od razloga povećanog utjecaja naših gospodarstava na okoliš jest sve veća udaljenost između mjesta proizvodnje, prerade, potrošnje i katkad zbrinjavanja/oporabe proizvoda. Usklađivanje međunarodne trgovine s održivim razvojem zahtijeva pametan regulatorni pristup liberalizaciji kojim se uzimaju u obzir i osnažuju lokalni proizvodni sustavi malih razmjera. Promicanjem i podupiranjem politika kružnog gospodarstva trebalo bi se osigurati da sustavi budu trajni, mali, lokalni i čisti. Krugovi u pojedinim industrijskim djelatnostima mogu biti veliki (30). Taj bi se problem trebao riješiti donošenjem propisa, i to bilateralnim i multilateralnim trgovinskim sporazumima.

5.4.3.

EU bi trebao snažno potaknuti Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond da preuzmu važnu ulogu u promicanju reformi fiskalnog i financijskog sustava kako bi se stvorilo okruženje u kojemu se zemljama u razvoju pomaže mobilizirati više vlastitih resursa. To bi trebalo obuhvaćati poreznu reformu na nacionalnoj razini, ali i mobiliziranje međunarodne zajednice u cilju zajedničke borbe protiv utaje poreza, pranja novca i nezakonitih tokova kapitala, što dovodi do toga da su iznosi novca koji izlaze iz zemalja u razvoju veći od iznosa koji u njih ulaze u okviru službene razvojne pomoći. Točnije, Europska komisija trebala bi iskoristiti Program za razdoblje do 2030., utemeljen na 17 ciljeva održivog razvoja, kao okvir za sve vanjske politike i programe financirane sredstvima EU-a (31).

5.4.4.

Socijalna politika: jedan od načina za provedbu ciljeva održivog razvoja i promicanje progresivne trgovinske politike od koje svi imaju koristi provedba je višedioničkih pristupa odgovornom poslovanju. U tim pristupima poduzeća, nevladine organizacije, sindikati i vlade zajedno određuju na koji se način dužnost poštovanja ljudskih prava može ispuniti u praksi. Raste zabrinutost zbog kršenja ljudskih prava u lancima opskrbe, osobito u vezi s mineralima iz područja zahvaćenih sukobima, poput kobalta koji se koristi u proizvodnji punjivih baterija u mobilnim telefonima, prijenosnim računalima, električnim vozilima, zrakoplovima i električnim alatima. S obzirom na predanost prijelazu na niskougljično gospodarstvo, nezaustavljivo napredovanje u smjeru digitalizacije i složenost odgovornog poslovanja u međunarodnim lancima opskrbe, suradnja različitih dionika od ključne je važnosti. EGSO stoga pozdravlja inicijativu nizozemske vlade – i izražava zadovoljstvo zbog toga što je njezin partner – čiji je cilj podići svijest o tome kako se djelovanjem više dionika može izgraditi razumijevanje o smislenom odgovornom poslovanju, posebno u složenim lancima opskrbe sirovinama čije se vađenje temelji na iskorištavanju rada djece ili robova ili se ostvaruje u opasnim uvjetima.

5.4.5.

Otvoreni pristup: novi trgovinski sporazumi moraju se temeljiti na odobrenju dobivenom novim demokratskim postupcima, uz veće sudjelovanje građana u zajedničkom donošenju odluka. Poglavlja o trgovini i održivom razvoju u postojećim trgovinskim sporazumima EU-a ne funkcioniraju dovoljno dobro. Kao prvo, u ta poglavlja treba uključiti i globalne multilateralne sporazume (Program za razdoblje do 2030. i Pariški sporazum). Kao drugo, potrebno je ojačati mehanizme civilnog društva za praćenje i uvrstiti analizu sa stajališta civilnog društva. Kao treće, mehanizmi za osiguravanje provedbe zakonodavstva moraju se primjenjivati i na sama poglavlja o trgovini i održivom razvoju (32).

5.4.6.

Istraživanje: potrebno je više empirijskih dokaza kako bi se procijenio utjecaj brzog porasta novih oblika potrošnje i proizvodnje u međunarodnoj trgovini koji se postupno šire na transnacionalne usluge, osobito u pogledu njihova utjecaja na transnacionalno oporezivanje. To bi trebao biti temelj za odluku o njihovu uključivanju u opća pravila WTO-a ili u bilateralne i regionalne sporazume, kao u slučaju Programa za dostojanstveni rad.

5.4.7.

Podsjećamo Komisiju na našu prethodnu preporuku da provede cjelovitu procjenu vjerojatnih učinaka koje će provedba ciljeva održivog razvoja i Pariškog sporazuma imati na trgovinsku politiku EU-a.

6.1.

U odjeljku 5. utvrdili smo neka područja u kojima je potrebno provesti mjere politike kako bi se u socioekonomskom kontekstu koji se radikalno mijenja izgradila održivija Europa. Mogu se utvrditi četiri kriterija za strategiju održivosti Europe. Ona mora biti:

Ta se četiri kriterija opširnije opisuju u nastavku.

6.2.1.

Strateško razmišljanje podrazumijeva razvoj dugoročne perspektive na temelju vizije „Europa kakvu želimo”, koja je opisana u odjeljku 4., i utvrđivanje puta koji bi Europa trebala slijediti kako bi se ta vizija ostvarila. Za očitovanje socijalnih promjena izazvanih globalnim problemima i megatrendom digitalizacije opisanima u odjeljku 3. bit će potrebna do tri desetljeća. Potrebno je određeno vrijeme kako bi se ostvario učinak mnogih relevantnih odluka, uključujući odluke o ulaganjima. Stoga se tri desetljeća čine kao odgovarajući vremenski okvir za strategiju održivosti Europe. Relevantni ciljevi i odgovarajuće mjere politike moraju se predvidjeti na temelju tog vremenskog okvira (33). Taj retrospektivni pristup znači da se kao referentna točka uzima najbolji mogući scenarij za 2050. i da svi koraci koji su potrebni za ostvarenje najboljeg mogućeg scenarija proizlaze iz njega. Usmjerenost na najbolji mogući scenarij omogućuje razvoj pozitivnog diskursa. Napuštanje gospodarstva s visokim razinama emisija CO2 i intenzivnom uporabom resursa te centraliziranog društva 20. stoljeća ne smije se smatrati kaznom ili krajem napretka nego novim i pozitivnim razdobljem u kojemu se nude privlačne mogućnosti za građane.

6.3.1.

Usmjerenost strategije održivosti na dugoročno razdoblje ne znači da nije potrebno poduzeti mjere politike u kratkoročnom razdoblju. Štoviše, središnji dio strategije održivosti trebao bi biti razvoj lanca mjera politike koje su potrebne kako bi se postigli predviđeni ciljevi za 2050., počevši s političkim programima koji imaju dugoročne učinke, planovima politike sa srednjoročnim učincima i konkretnim mjerama usmjerenima na kratkoročno razdoblje. Potrebno je jasno utvrditi hijerarhiju programa, planova i mjera politike kako bi se postigla najveća razina učinkovitosti. Prethodni pristupi održivosti, osobito oni razvijeni u okviru Lisabonske strategije i strategije Europa 2020., bili su nedovoljno jasni kad je riječ o konkretnim mjerama politike. U tom bi smislu europska strategija održivosti trebala slijediti Strategiju za održivi razvoj iz Göteborga (34), koja je jasno usmjerena na mjere politike, a ta usmjerenost odlikuje i komunikaciju Komisije „Platforma za djelovanje” (35).

6.4.1.

Kad je riječ o ostvarivanju pristupa politike opisanih u odjeljku 5. i provedbi različitih mjera politike utvrđenih u odjeljku 5., potrebno je vrlo ozbiljno uzeti u obzir činjenicu da su tri globalna problema neraskidivo povezana s megatrendom digitalizacije. Uspješna strategija stoga mora izbjegavati „uske vidike”, biti horizontalno integrirana i obuhvaćati svih šest područja politike. Takva sveobuhvatna dugoročna strategija mogla bi biti nastavak trenutačne strategije Europa 2020. te sredstvo kojim će se provedba 17 univerzalnih ciljeva održivog razvoja, u kojima se odražava snažna predanost ispunjavanju obveza proizašlih iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama, povezati s prioritetima rada Europske komisije (36).

6.4.2.

Uspješna politika održivosti mora biti i vertikalno integrirana. Za održivi razvoj bit će potrebna potpora svih relevantnih razina politika (lokalne, regionalne, nacionalne, europske i globalne). Stoga je nužno jasno utvrditi na kojim bi se razinama politika trebali poduzeti odgovarajući koraci utvrđeni u strateškom okviru. EGSO preporučuje uvođenje okvira za upravljanje i koordinaciju usporedno sa strategijom kako bi se osigurala usklađenost između centraliziranih i decentraliziranih mjera te kako bi se uključilo organizirano civilno društvo na nacionalnoj i regionalnoj razini. Potrebno je dodatno razviti europski semestar kako bi se uveo mehanizam za vertikalnu koordinaciju provedbe ciljeva održivog razvoja.

6.5.1.

Za održivi razvoj potrebno je političko upravljanje. Na temelju mjerljivih ciljeva predviđenih za razdoblje do 2050. (vidjeti točku 6.2) potrebno je utvrditi prijelazne ciljeve koji će služiti kao orijentiri. Potrebna je stalna evaluacija kako bi se pratilo ostvaruje li lanac jasnih mjera politike (vidjeti točku 6.3) očekivane rezultate. Ako rezultati nisu u skladu s ciljevima i ciljnim vrijednostima, mora odmah uslijediti prilagođavanje mjera politike.

6.5.2.

Kako bi se procijenio napredak u pogledu dugoročnog strateškog okvira i najboljeg mogućeg scenarija za 2050., potreban je opsežan sustav pokazatelja u kojemu se odražava složen višesektorski pristup opisan u ovom mišljenju. Taj bi sustav pokazatelja trebao obuhvaćati pokazatelje iz svih šest područja politike kako bi se njime odražavala međusobna povezanost triju globalnih problema i megatrenda digitalizacije iz odjeljka 2. Istinski strateški pristup održivosti moguć je samo ako se provede izrazito analitička zadaća utvrđivanja odgovarajućih pokazatelja i njihova uključivanja u „sveobuhvatni sustav pokazatelja”. Također je potrebno upravljati vertikalnom i horizontalnom koordinacijom politike održivosti (vidjeti točku 6.4). Za provedbu tih triju zadaća (praćenje i evaluacija, prilagođavanje mjera politike i koordinacija horizontalne i vertikalne integracije) potrebna su administrativna tijela koja će snositi odgovornost. Moguće rješenje uključivalo bi glavnu upravu na razini EU-a i slična tijela na nacionalnoj razini.

6.5.3.

EGSO prepoznaje i da se u svijetu koji se ubrzano mijenja zajednice ne mogu ocjenjivati samo na temelju pokazatelja kao što je gospodarski rast. EGSO je stoga predložio uporabu nove referentne vrijednosti, tj. „napretka društava”. U okviru te mjere uzimaju se u obzir čimbenici izvan područja gospodarskog rasta kako bi se procijenio napredak zajednice. Napredak društava trebao bi biti dopunska referentna vrijednost gospodarskom rastu i time omogućiti stjecanje šire slike stanja u zajednici (37).

2.3.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 81/57

Izvjestiteljica:

Anne CHASSAGNETTE

Suizvjestitelj:

Carlos TRIAS PINTÓ

1.1.

Gospodarski model koji se temelji na shemi „uzmi, proizvedi, posjeduj, baci” doveden je u pitanje zbog brojnih gospodarskih, socijalnih i okolišnih izazova s kojima se Europa suočava.

1.2.

Svjedočimo nastanku hibridnog gospodarstva, u kojemu je tradicionalna struktura tržišta ugrožena pojavom mnoštva novih modela koji mijenjaju odnose između proizvođača, distributera i potrošača.

1.3.

Osim gospodarske isplativosti, neki od tih novih modela, kao što su funkcionalna ekonomija, ekonomija dijeljenja ili odgovorne financije, nastoje – ili kane – odgovoriti na druge izazove važne za ljude i planet, a koji su ključni za održivi razvoj, a to su:

1.4.

Za Europsku uniju (EU) pružanje potpore tim inovatorima predstavlja priliku da preuzme vodeću ulogu na polju inovativnih gospodarskih modela koji neraskidivo povezuju načela gospodarskog blagostanja, kvalitetne socijalne zaštite i ekološke održivosti te definiraju „europski žig”. EU stoga mora biti ambiciozan po tom pitanju.

1.5.

U tu svrhu u ovom se mišljenju iznosi sljedećih deset preporuka.

1.5.1.

Osigurati bolju koordinaciju rada na održivom gospodarstvu u EU-u uvođenjem stalne strukture novog održivog gospodarstva. U okviru te strukture na raspolaganju bi bila sredstva ocjenjivanja i komunikacije koja bi pomogla u praćenju novih gospodarskih modela s potencijalom održivog razvoja i provedbe preporuka sadržanih u ovom dokumentu. Takva bi struktura pogodovala dijalogu između različitih dionika na europskoj razini. EGSO bi mogao pridonijeti tom naporu osnivanjem svojeg centra za praćenje novog gospodarstva, kao što je to već bilo preporučeno u više mišljenja.

1.5.2.

1.5.3.

Potrebno je provjeriti odgovaraju li uistinu novi modeli kriterijima održivosti. Iza ideja novog održivog gospodarstva neki dionici razvijaju modele koji nisu nužno održivi u svim aspektima. Komisija mora uzeti u obzir ne samo prilike, već i potencijalne rizike i negativan učinak koje donose određeni novi gospodarski modeli, osobito u pogledu socijalnih pitanja, regulacije rada i nepoštene porezne konkurencije.

1.5.4.

EU mora poticati i pružati potporu obrazovanju, stručnom osposobljavanju i informiranju kako bi se poboljšalo znanje svih dionika o novim održivim gospodarskim modelima i ulozi održivog financiranja. Riječ je o tome da se stavi naglasak na kompatibilnost i moguće tenzije i ustupke koji postoje između održivosti i gospodarske isplativosti.

1.5.5.

Komisija bi trebala analizirati i nadopuniti (ne zamjenjujući ih) privatne inicijative za razmjenu dobrih praksi i iskustava među inovatorima putem mreža, internetskih platformi, konferencija itd. EGSO već podupire takve inicijative kroz zajedničko upravljanje novom platformom o kružnom gospodarstvu s Europskom komisijom.

1.5.6.

Tijela javne vlasti EU-a moraju provjeriti imaju li nositelji novih stvarno održivih gospodarskih modela pristup financiranju u ranim fazama razvoja i nakon toga. Da bi im se osigurao povlašteni pristup javnim mehanizmima financiranja i/ili da bi im se olakšalo financiranje odgovornih investitora, potrebni su alati i definicije.

1.5.7.

Europska komisija može poticati eksperimentiranje novim modelima putem fonda za financiranje inovacija namijenjenog održivim modelima i otvorenog javno-privatnim partnerstvima. U tu svrhu EGSO preporučuje pokretanje pilot-projekata koji mogu stvoriti zajedničku vrijednost i integrirati mreže novog gospodarstva.

1.5.8.

Tijela javne vlasti EU-a trebaju uključiti dionike koji su nositelji tih novih gospodarskih modela u postojeće sektorske politike EU-a kako bi im osigurala veću vidljivosti i ostvarila „učinak poluge” koji pogoduje njihovu razvoju. Tako bi u paketu mjera za mobilnost, čija je izrada u tijeku, moglo biti zanimljivo pružiti potporu novim modelima dijeljenja prijevoza ili zajedničke upotrebe vozila kako bi se dopunila ponuda javnog prijevoza.

1.5.9.

1.5.10

.Treba preispitati način na koji funkcionira financijski sektor kako bi ga se učinilo održivim te ponovo definirati pojam rizika kako bi se u njega uključili dugoročni izazovi – na polju okoliša, društva i upravljanja – na mikro i makro razini. Svi dionici financijskog lanca vrijednosti (potrošači, banke, investitori, regulatorna tijela, vlade) moraju sudjelovati u tom procesu. Na taj će se način rezultati u pogledu ulaganja i zajmova moći bolje prilagoditi očekivanjima odgovornih potrošača. EGSO predlaže osnivanje platforme (eng. hub) koja bi potrošačima pružala objektivne informacije za lakše snalaženje u tim pitanjima.

2.

2.1.

Održivost našeg gospodarskog modela – odnosno sposobnost modela da odgovori na potrebe današnjih generacija bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da odgovore na svoje potrebe – nešto je o čemu se sve više raspravlja (2).

2.2.

Na gospodarskoj razini, masovna nezaposlenost koja i dalje vlada u nekim zemljama odraz je teškoća s kojima se susreću određene kategorije stanovništva u pristupanju tržištu rada koje se brzo mijenja. Smanjena kupovna moć i slab rast određenih razvijenih zemalja navode nas na propitivanje o ciljevima kojima bi trebao težiti naš gospodarski model.

2.3.

Na društvenoj razini rast nejednakosti dovodi do pitanja raspodjele i pravedne podjele resursa (gospodarskih i prirodnih). Činjenica da dio društva ne može uživati u prednostima rasta navodi na preispitivanje naših načina upravljanja u svrhu uvođenja gospodarskog modela koji je uključiviji i participativniji.

2.4.

Na razini okoliša rizici povezani s klimatskim promjenama dovode u pitanje našu ovisnost o vrstama energije čija proizvodnja uzrokuje emisije CO2. Linearnost naših proizvodnih i potrošačkih sustava dovodi do prekomjernog iskorištavanja prirodnih resursa i narušavanja biološke raznolikosti. Onečišćenje nastalo našim gospodarskim djelatnostima utječe na okoliš i dobrobit građana.

2.5.

2.5.1.

Ti novi modeli, koji se mogu temeljiti na novim tehnologijama, osobito digitalnoj, mijenjaju odnose među proizvođačima, distributerima i potrošačima, koji ponekad postaju „proizvođači-potrošači”. Unose pomutnju u pogledu određenih tradicionalnih pojmova, kao što je pojam plaćenog zaposlenja, i nude fleksibilnije oblike rada u kojima se radi skupno. Iako se nazivaju „novima”, oni zapravo mogu obnoviti stare prakse.

2.5.2.

Ovo se mišljenje odnosi na sve nove gospodarske modele, kojima se, osim postizanja gospodarske isplativosti, želi – ili nastoji – odgovoriti na druge glavne izazove održivog razvoja, a to su:

2.5.3.

Inovativni poduzetnici koji predlažu nove gospodarske modele za koje se smatra da su održiviji okupljaju se iza brojnih pojmova, kao što su kružno gospodarstvo, funkcionalna ekonomija, ekonomija dijeljenja, gospodarstvo za opće dobro, odgovorne financije. Oni obogaćuju već strukturirani ekosustav poduzetnika, socijalno gospodarstvo koje je usmjereno na važnost upravljanja te socijalne i ekološke koristi. Socijalno gospodarstvo ne može se smatrati „novim”, „održivim” gospodarskim modelom, no ono se ipak razvija zahvaljujući poticajima tih inovatora. Iako ovi novi modeli nemaju uvijek iste ciljeve (neki su usmjereni na pitanja okoliša, drugi na društvena pitanja), njima se žele stvoriti višestruke vrijednosti (gospodarske, društvene, okolišne) i stoga im se ne bi trebalo pristupati izolirano.

2.6.

EU treba iskoristiti priliku da zauzme vodeći položaj u području održivog gospodarskog modela. Potrebno je nastaviti osmišljavati europski gospodarski model kako bi se uključila dugoročna pitanja i neraskidivo povezala načela gospodarskog blagostanja i održivosti.

2.6.1.

Kod potrošača u Europi sve je veća razina osviještenosti o društvenim i okolišnim učincima njihove potrošnje. Pojava „proizvođača-potrošača”, naročito na području obnovljive energije, doprinosi oblikovanju novih odnosa u lancu vrijednosti i između proizvođača, distributera i potrošača. Do toga dolazi i među gospodarskim subjektima. Primjerice, u financijskom sektoru pojam rizika proširuje se kako bi obuhvatio „nefinancijske” kriterije, osobito za vrednovanje imovine. Određeni upravitelji imovinom na taj način žele uvesti dinamiku kojom će potaknuti poduzeća da, osim svojih zakonskih obveza, utvrde određene elemente društvene i ekološke odgovornosti. S ovom dinamikom, koja je zasad još u začecima, treba nastaviti i osnažiti je na temelju stvarne odgovornosti (3). Razvijanje održivih financija najbolji je način za preusmjeravanje europskog financijskog sustava s fokusa na kratkoročnoj stabilizaciji prema fokusu na dugoročnom učinku.

2.6.2.

Europa može ostvariti brojne prednosti ako preuzme vodeću ulogu na polju tog novog gospodarstva.

2.6.3.

EU putem tih novih modela može pronaći rješenja potrebna kako bi odgovorio na konkretne probleme. Zajednička upotreba vozila, kojom su dopunjeni naši oblici prijevoza, može potaknuti uključiviju mobilnost pogodniju za okoliš. Poslovni modeli kojima se nastoji ponovno uključiti osobe s poteškoćama doprinose poboljšanju pristupa tržištu rada za dio stanovništva.

2.6.4.

2.6.5.

EU ima sredstva potrebna kako bi stvorio „europske predvodnike” u tim područjima. Za određena poduzeća spoj gospodarske isplativosti i kriterija održivosti u okviru njihova modela postaje ili je već postao stvarna usporediva prednost s pomoću koje osvajaju nova tržišta.

2.6.6.

Nakon šoka uzrokovanog Brexitom EU može okupiti države članice oko projekta koji ih ujedinjuje, i, uvodeći pojam održivosti u središte projekta modernizacije svojeg gospodarstva i političkih pitanja kojima se bavi, ponovo staviti ljudskost u srce europskog projekta.

3.

Iako pojava novih modela koji sadrže obećanje održivosti predstavlja stvarnu priliku za EU, njihova proliferacija mora se dobro shvatiti i razumjeti kako bi se utvrdile i potaknule pokretačke snage te promjene.

3.1.

Funkcionalno gospodarstvo, na primjer, sastoji se od zamjene pojma prodaje robe pojmom prodaje uporabe robe. Potrošač pojedinac ne kupuje više vozilo, već uslugu mobilnosti posredstvom pružatelja usluge. Sa stajališta održivosti, prijelaz s vlasništva na uporabu omogućuje a priori: poticanje dobavljača da poboljšaju održavanje proizvoda, produlje njihov vijek trajanja, odnosno da koriste ekološki dizajn i recikliraju ih; da se pobrinu za to da nekoliko potrošača koristi isti proizvod i time povećaju uporabu već proizvedene robe koja se ponekad nedovoljno koristi; da predlažu cijene pristupa toj robi koje su niže od cijene njezina posjedovanja.

3.2.

Ekonomija dijeljenja predstavlja pojam čija definicija još nije konačno utvrđena (4). Općenito se primjenjuje na poduzetnike koji razvijaju digitalne platforme koje pojedincima omogućuju razmjenu robe ili usluga: dijeljenje prijevoza, najam robe, kupnju rabljene robe, posudbu, darivanje itd. Međutim, o toj se definiciji vode velike rasprave; neki u nju uključuju sustave razmjene između pojedinaca koji nisu utemeljeni na digitalnim platformama, dok joj drugi pridružuju poduzeća koja iznajmljuju robu čiji su i dalje vlasnici. Nadalje, neki isključuju sve inicijative koje provode poduzeća koja nastoje ostvariti dobit.

3.3.

Kružno gospodarstvo proizlazi iz suprotstavljanja linearnom modelu (5). Ono je utemeljeno na stvaranju „pozitivnih vrijednosnih krugova” koji na kraju „vijeka trajanja” ponovno uvode proizvode ili materijale u proizvodnu krug. U idealnom kružnom modelu roba je osmišljena po ekološkom dizajnu, proizvedena je od obnovljivih ili recikliranih resursa ili otpad iz drugih sektora, ponovno se koristi, popravlja se, nadograđuje i konačno reciklira. Prednosti su kružnog gospodarstva smanjenje rizika, smanjenje troškova, dodana vrijednost, vjernost potrošača i motiviranost zaposlenika.

3.4.

Novi takozvani održivi gospodarski modeli ne mogu se svrstati isključivo u tri prethodno navedena pojma. Međutim, potonji ipak omogućuju isticanje nepreciznosti određenih pojmova koji se koriste za opisivanje novih gospodarskih modela, u skladu s raspravama o okviru ekonomije dijeljenja ili njemu bliskog pojma ekonomije suradnje. Neki se pojmovi mogu i preklapati s obzirom na to da se funkcionalna ekonomija i ekonomija dijeljenja mogu smatrati dijelovima kružnog gospodarstva.

3.5.

Također valja istaknuti raznolikost poduzetnika koji razvijaju te nove gospodarske modele: velika poduzeća koja se obnavljaju, kao i novoosnovana inovativna poduzeća koja nastoje ostvariti eksponencijalni rast, socijalna poduzeća koja mogu spadati u socijalno gospodarstvo, volonterske udruge i građanske inicijative.

3.6.

Iako neki od tih poduzetnika nastoje istodobno ostvariti ekonomsku održivost i odgovoriti na izazove na području okoliša, društva i upravljanja, te stavljaju održivost u središte svojeg projekta i procjenjuju svoj učinak u cilju poboljšanja, drugi poduzetnici nisu jednako predani održivosti. Potonji traže prije svega zaradu i smatraju da njihov gospodarski model ima pozitivan vanjski učinak na ostatak društva, a da ga pritom niti mjere niti nastoje poboljšati.

3.7.

Ti novi modeli ne nastoje nužno postići održivosti na svim razinama. Primjerice, poduzeća koja razvijaju gospodarske modele po uzoru na kružno gospodarstvo nastoje staviti pitanja zaštite okoliša u središte svojeg projekta i što je više moguće štediti resurse. Međutim, kako bi sustav bio održiv i na društvenoj razini, ta opcija kružnog gospodarstva mora ostati cjenovno pristupačna potrošačima. Osim toga, iako uspostavljeni proizvodni krugovi mogu biti lokalni, a time i davati prednost lokalnim resursima i zapošljavanju, nije isključena mogućnost da se resursi iskorišteni kao reciklirani materijal prenose na velike udaljenosti. S druge strane, glavni cilj ekonomije dijeljenja može biti širenje pristupa robi za korisnike bez zahtjeva na području zaštite okoliša.

3.8.

Obavezno valja imati na umu da se procjeni stvarnog učinka navodno održivih novih gospodarskih modela treba pristupiti oprezno. Primjerice, prednosti koje platforme ekonomije dijeljenja imaju za okoliš i dalje su predmet rasprave. Sveukupni utjecaj na okoliš platformi koje osobama omogućuju pristup robi drugih pojedinaca umjesto da sami kupuju novu robu često je složeniji nego što se to čini (6). Primjerice, dijeljenje prijevoza na velikim udaljenostima često je u izravnoj konkurenciji s vlakom, a ne s pojedinačnim korištenjem vozila. S druge strane, osobe koje kupuju robu od drugih pojedinaca ne čine to kako bi smanjile kupnju nove robe, nego kako bi povećale svoju potrošnju. Općenitije, prijelaz s vlasništva na uporabu nije dovoljan kako bi se zajamčilo smanjenje ekološkog otiska potrošnje i smanjenje troškova za potrošača. Tako poduzeća koja nude najam pametnih telefona umjesto njihove prodaje često svojim korisnicima nude mogućnost brze zamjene proizvoda, a ne uvode uvijek sustav za recikliranje ili ponovnu uporabu proizvoda.