28.12.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 487/1

Izvjestitelj:

Etele BARÁTH

1.1.

EGSO smatra da je potrebno uspostaviti koordinirani europski okvir upravljanja usmjerenog na razvoj kojim bi se nastojalo pridonijeti izgradnji preporođene, snažne i mirne Europe. Potrebno je ojačati koordinaciju, eventualno uvođenjem novog načina organizacije u sustav upravljanja.

1.2.

Uz pomoć koordiniranog napretka treba ponovno uspostaviti dinamičan gospodarski razvoj, konsolidirati temelje socijalnog blagostanja i demokracije, suživot različitih kultura te uzornu zaštitu okoliša.

1.3.

EGSO naglašava da je svrha dosljedne primjene partnerstva potaknuti sudjelovanje dionika u planiranju i provedbi ulaganja iz fondova Europske unije. To će sudjelovanje ojačati zajednički angažman u pogledu ulaganja te će omogućiti bolje iskorištavanje stručnosti, a zahvaljujući njemu provedba projekata postat će učinkovitija, povećat će se transparentnost i doprinijet će se sprečavanju prijevara i zlouporabe.

1.4.

Potrebni su nam jednostavni i dostupni ciljevi i strategija te jedinstveni plan za Europu (strategija EU-a za razdoblje 2030. – 2050.). Valja potvrditi da stvaranje inovativne, održive i uključive Europe ostaje važan strateški cilj Unije. U tu svrhu ciljevi konferencije COP21 (ciljevi održivog razvoja) također bi se trebali uključiti u projekt.

1.5.

Razvojni programi moraju biti bolje koordinirani. Razrada kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih programa i alata za razvoj mora se temeljiti na skupu sažetih ciljeva. „Alatima” se smatra skup političkih, pravnih, organizacijskih i financijskih instrumenata.

1.6.

Radi bolje koordinacije i u interesu ostvarivanja zajedničkih europskih ciljeva EGSO preporučuje oslanjanje na tradicionalne europske strukturne i investicijske fondove (ESIF), kao i na projekte usmjerene na tržište koji mobiliziraju privatni kapital u okviru Europskog fonda za strateška ulaganja (EFSU). U tu svrhu važno je koordinirati ciljeve i propise koji se odnose na njihovu primjenu.

1.7.

Odbor predlaže da glavni instrument u službi ojačanog središnjeg sustava upravljanja usmjerenog na razvoj bude europski semestar koji se oslanja na godišnji pregled rasta te u okviru kojeg se trebaju osigurati sredstva za kontinuirano usmjeravanje europskog projekta i praćenje njegovog razvoja. Na taj bi se način europskim semestrom istodobno mogle obuhvatiti i zadaće sustava čiji je cilj osigurati socijalno okruženje u kojem je zajamčeno blagostanje.

1.8.

Usporedno s pokazateljem uspješnosti utemeljenom na BDP-u, koji je već usvojen i u suštini je gospodarske prirode, pokazatelj rezultata (bruto rezultat razvoja) – koji je komplementaran prvom pokazatelju, u obzir uzima i održivost te se uglavnom temelji na socijalnim i okolišnim čimbenicima – mogao bi poslužiti kao osnova za kontrolu učinkovitosti upravljanja usmjerenog na razvoj.

1.9.

Nužna je tijesna koordinacija i uvođenje Otvorene metode suradnje među državama članicama. Potrebno je prilagoditi iskustvo dosad stečeno u procesu razvoja.

1.10.

Moraju se konsolidirati pravni i financijski instrumenti. Uspješnost upravljanja usmjerenog na razvoj ovisit će o dinamičnosti gospodarstva, većoj količini mobiliziranog kapitala, povećanoj učinkovitosti sustava ulaganja, povišenoj razini kvalificiranosti radne snage te stupnju inovativnosti poduzeća. No, glavni dugoročniji cilj tog upravljanja jest stvoriti blagostanje i preporoditi društvo te osigurati bolji i održiviji okoliš.

1.11.

Nameće se potreba za podijeljenom, višerazinskom provedbom. Usporedno s tekućom reformom (program REFIT) treba razvijati pravne i administrativne instrumente upravljanja usmjerenog na razvoj. U tom je smislu potrebno znatno ojačati instrumente srednje razine, odnosno instrumente koordinacije makroregionalnog razvoja. Povrh toga, uloga funkcionalnih regija, gradova, urbanih zona, aglomeracija, velegradskih područja i mreža u sklopu europskog projekta dobiva na važnosti.

1.12.

Kontinuitet je među ključnim elementima upravljanja usmjerenog na dugoročni razvoj. Valja koordinirati uvjete ciklične naravi politika, postupaka izrade programa i razvojnih postupaka te proračunskih predviđanja. Razvoj podrazumijeva stalno provođenje analiza, kontrolu i ispravke.

1.13.

Posebno je važno točno informirati javnost, poticati angažman građana, razviti komunikaciju i politički marketing te na odgovarajući način predstavljati konkretne rezultate i slabosti.

1.14.

EGSO se oduvijek zalaže za jačanje demokratskog sudjelovanja. Što se tiče Otvorene metode suradnje, treba zajamčiti sudjelovanje ekonomskih i socijalnih partnera i nevladinih organizacija na svim razinama, što na europskoj razini podrazumijeva pridavanje veće važnosti ulozi EGSO-a.

1.15.

Kao što je to naveo u svom mišljenju iz 2012. (1) godine, EGSO podržava inicijativu Europske komisije o uvođenju takozvanog kodeksa europskog ponašanja za partnerstvo čiji je cilj državama članicama osigurati okvir za partnerstvo na polju planiranja i provedbe. Način na koji partneri doživljavaju Europu pridonijet će definiranju ciljeva, potaknut će identifikaciju s potonjima te poboljšati učinkovitost provedbe planova.

1.16.

EGSO ističe da je potrebno otići korak dalje od zakonodavstva o partnerstvu utemeljenog na prijedlozima i dobrim praksama te jasno utvrditi najmanja očekivanja koja tijela država članica moraju ispuniti ili u suprotnom biti kažnjena.

1.17.

EGSO preporučuje da bi se od država članica trebalo tražiti da uvedu učinkovite sustave financiranja u cilju jačanja kapaciteta partnera. Ti bi sustavi trebali obuhvaćati više od osposobljavanja ili prenošenja informacija te pokrivati također razvoj mreža partnerstava i uvođenje instrumenata za učinkovito sudjelovanje.

1.18.

EGSO poziva Komisiju da odmah pojača suradnju s mrežama europskih partnerstava. Potrebno je da Europska komisija uvede sustav financiranja kojim bi se doprinijelo funkcioniranju europskih mreža nevladinih organizacija aktivnih u regionalnoj politici, posebice kad je riječ o nadzoru nad postupcima na nacionalnoj razini i jamčenju povratnih informacija.

2.1.1.

Europska unija je snažna, ali se i dalje suočava s višeslojnom krizom koja se obnavlja, kao što to jasno pokazuje Brexit. Gospodarska kriza iz 2008. prekinula je euforiju potaknutu proširenjem s početka 20. stoljeća te je u brojnim zemljama postupak nadoknađivanja zaostatka krenuo u suprotnom smjeru.

2.1.2.

Gospodarska kriza, a posebice pad ulaganja do kojeg je dovela, narušila je jedinstvo utemeljeno na rastu koje je postojalo među državama članicama te je uzrokovala sve veće političke, ekonomske i socijalne napetosti. Usprkos temeljnom cilju Unije, razlike u razvoju između država članica sve su veće.

2.1.3.

Nastavak nametanja strogih politika štednje zemljama koje pate od visoke razine javnog i vanjskog duga i proračunskog deficita pridonosi stvaranju još veće razlike između najnaprednijih zemalja i zemalja koje se bore sa strogim mjerama štednje. Nužne su nove politike koje kombiniraju s jedne strane gospodarski rast i kontrolu nad proračunskim deficitom, a s druge strane učinkovite mjere za socijalnu uključenost.

2.1.4.

Siromaštvo, nesigurnost zaposlenja i nezaposlenost dosegli su neprihvatljivu razinu. Nedostatak prilika za mlade predstavlja veliku prepreku za preporodnu budućnost Europe.

2.1.5.

Europska unija izgubila je status privlačnog odredišta za ulagače i stekla je reputaciju pretjerane rigidnosti. Što se tiče produktivnih ulaganja, postepeno gubi položaj pred Sjedinjenim Američkim Državama i određenim državama članicama, kao što su Njemačka i Ujedinjena Kraljevina. Države koje zaostaju koče dinamičnije države. Smanjuje se potreba za uzajamnom ovisnošću. U određenim zemljama, usprkos znatnom proračunskom suficitu, jaz se povećava zbog pada produktivnih ulaganja što, povrh toga, još više naglašava zaostajanje najsiromašnijih regija. Reakcija je spora i birokratizirana.

2.1.6.

Temeljne stečevine Unije, kao što su europodručje ili schengenski prostor, u današnjim okolnostima migrantske krize i terorizma čine se čimbenicima podjele, a ne kohezije. U brojnim se državama EU upotrebljava u svrhe unutarnje političke borbe.

2.1.7.

Ne dolazi do konvergencije u razini razvoja regija. Odnos BDP-a između naprednijih i najslabije razvijenih regija iznosi 14:1. Određene države, koje su među velikim korisnicima europskih fondova, upotrebljavaju dodijeljena sredstva umjesto svojih državnih instrumenata i ulaganja, pri čemu je njihov nacionalni doprinos sveden na najmanju razinu, znatno nižu od prvotnih ciljeva. Novoosnovani odbori za konkurentnost mogli bi iskoristiti svoje instrumente za ostvarenje većeg doprinosa konvergenciji razine razvoja u regijama.

2.1.8.

Europski građani i gospodarski subjekti, socijalni i nevladini, više nemaju perspektivu, udaljili su se od političkog procesa i sve se više povlače u sebe. EU doživljavaju kao krutu instituciju koja nema dovoljno fleksibilnosti i nije sposobna za preporod.

2.1.9.

Prvenstveno zbog slabih rezultata i svojeg institucionalnog sustava u području razvoja, Europska unija nije u mogućnosti aktivirati dostatna sredstva za postizanje svojih ciljeva, koji su povrh svega i fragmentirani.

2.1.10.

Ne postoji jedinstvenost u viziji budućnosti, kao ni politička volja ili sposobnost upravljanja. Metoda koordinacije nedostatna je i zastarjela, pravni instrumenti nemaju nikakav učinak ili ih je teško upotrijebiti, a sudjelovanje organizacija i društvena potpora slabi su, posebice zbog loše komunikacije.

2.1.11.

Osim što je fragmentirana i ne omogućava usmjeravanje postupaka zbog tvrdih metodoloških okvira, dugoročna razvojna strategija Unije do 2020. ne obuhvaća dovoljno dugo razdoblje i više nije realna. U međuvremenu, prihvaćanje 17 velikih ciljeva održivog razvoja omogućilo je Europskoj komisiji da u okviru dugoročne složene strategije započne preispitivanje sustava i instrumenata upravljanja.

2.2.1.

U tim je okolnostima nova Europska komisija uz potporu Europskog parlamenta pokrenula novu paradigmu ekonomskog razvoja. Utvrđeni ciljevi – stvaranje radnih mjesta i poticanje rasta, ostvarenje jedinstvenog europskog tržišta, pojednostavljenje sustava ekonomske regulacije, konsolidacija prioritetnih točaka razvoja Unije, energetsko tržište, podrška ulaganjima u digitalno tržište i usluge, davanje prioriteta intelektualnim i fizičkim mrežama za povezivanje Europe i jačanje odgovornosti prema okolišu – mogu dovesti do nove značajne ekonomske dinamike.

2.2.2.

Europski semestar i njegove sastavnice predstavljaju sustav koji izlazi iz okvira ekonomskog upravljanja. Potrebno je ojačati ulogu dugoročnih socijalno-okolišnih ciljeva u okviru mehanizma europskog semestra.

2.2.3.

Prioritetni program kojim se nastoji u potpunosti konsolidirati financijski sustav europodručja s jedne strane nije zadovoljavajući, a s druge strane povećava realnu bojazan da će se jaz među europskim državama dodatno povećati. Ciljevima razvoja na razini Europe moglo bi se ublažiti trenutačno paralizirajuće stanje u kojem se Europa kreće u dvije brzine.

2.2.4.

Proces razvoja trenutno određuju dva velika, izrazito različita skupa ekonomsko-financijskih instrumenata, od kojih svaki ima vlastitu proceduru. Valja ojačati komplementarnost između tih skupova već u fazi koordinacije ciljeva.

2.2.5.

S jedne strane radi se o tradicionalnim europskim strukturnim i investicijskim fondovima (ESIF) koji čine dio Ugovorâ, a čiji je cilj poticanje socijalne, ekonomske i teritorijalne kohezije. Ti se fondovi konkretiziraju u obliku potpora ulaganjima i razvoju, koje se neprestano moderniziraju, ali čija narav ostaje nepromijenjena i dostupni su zahvaljujući preraspodjeli proračunskih sredstava Unije osiguranih doprinosima država članica. U određenom broju slučajeva korisnici ne priznaju stvarnu vrijednost tih fondova, nego ih smatraju svojim pravom. Tijekom takozvane revizije sredinom provedbenog razdoblja koje traje do 2020. godine nameće se potreba donošenja novih propisa kojima bi se poticala prethodno navedena komplementarnost.

2.2.6.

Drugi skup instrumenata jest Europski fond za strateška ulaganja, koji mora omogućiti provedbu novog Junckerova plana. Taj fond predstavlja novi financijski instrument usmjeren na tržište koji pruža mogućnost potpore poduzetničkom kapitalu i pokretanja javnih, bankarskih i privatnih sredstava te čija se sredstva mogu dodatno povećati. Postojeći mehanizam upravljanja mora postati sastavni element upravljanja usmjerenog na razvoj. Usklađivanje tih dvaju sustava financiranja također bi se trebalo provoditi na razini svake države članice.

2.2.7.

U usporedi s tim sustavima financiranja, drugi financijski instrumenti koji dobro funkcioniraju diversificirani su instrumenti prilagođeni svojoj svrsi, ali koji imaju ograničeno područje djelovanja i određene ciljeve. Okviri europskog projekta mogli bi biti predmetom uske i sustavne koordinacije.

2.2.8.

Dosad nisu upotrebljena izravna sredstva kojima bi se moglo potaknuti ostvarenje malobrojnih i međusobno nepovezanih ciljeva strategije Europa 2020. kojima se želi povećati koordinacija. Možemo se pitati je li bez tih sredstava moguće na primjeren način koordinirati razvoj Europske unije. Stoga planiranje interakcije između različitih instrumenata također treba biti jedan od zadataka novog plana za razdoblje nakon 2020.

2.2.9.

Jedanaest tematskih ciljeva višegodišnjeg financijskog plana koji određuju europske strukturne i investicijske fondove, kao i 10 glavnih ciljeva Junckerova plana (koji se tek djelomično preklapaju s tematskim ciljevima), te njihova regulatorna i financijska pravila trebala bi već sad doprinositi ostvarenju ciljeva strategije Europa 2020. Navedenom treba pridodati 17 referentnih kriterija ciljeva održivog razvoja u području održivosti, koji su presudni za budućnost. Zadaci u sklopu postupka izrade plana za razdoblje nakon 2020. trebali bi se temeljiti na manjem broju jasnih i sažetih ciljeva.

2.2.10.

Trenutačno zbog različitih mehanizama povezanih s ciljevima, različitih rokova i datumā početka i završetka ciljevi nisu transparentni, pa ih ekonomski i socijalni dionici te civilno društvo ne mogu jednostavno razumjeti i pratiti. Nepostojanje sinergija ili interakcije između različitih ciljeva značajno smanjuje učinkovitost instrumenata i ulaganjā. Potrebno je ojačati sinergiju između EFSU-a i obnovljene strategije Europa 2020. izradom nove strategije EU-a za razdoblje 2030. –2050. (europski projekt).

2.2.11.

Dok su strukturni fondovi popraćeni izrazito birokratiziranim mehanizmima pripreme, izvršenja, kontrole i analize, koji su istodobno centralizirani i decentralizirani, te na razini Europske unije postoji veliki broj agencija koje nadziru njihovu provedbu, novi mehanizam upravljanja nedavno uspostavljenim Europskim fondom za strateška ulaganja izlazi iz okvira Europske komisije te se njegova nova organizacijska struktura temelji na potrebama povezanima s financijskom i ulagačkom klimom. Koordinacija tih dvaju velikih skupova pretpostavlja uvođenje strateškog instrumenta i novog sustava upravljanja (2).

2.2.12.

Uvođenje novog sustava upravljanja usmjerenog na razvoj može dovesti do ojačane koordinacije i otvorene suradnje među zainteresiranim partnerima.

2.2.13.

Kako bi se unaprijedila djelotvornost i učinkovitost ESIF-a potrebno je ojačati institucijsku strukturu partnerstva i, na temelju prava sudjelovanja javnosti, partnerstva otvoriti svim europskih građanima. Potonjima bi se trebala zajamčiti mogućnost pristupa bitnim informacijama i sudjelovanja u odlukama o planiranju i provedbi. Građani bi također trebali imati priliku dati svoje mišljenje o nacrtima programa, poziva za podnošenje ponuda i izvješća o ocjenjivanju.

3.1.

EGSO je već obradio pitanje načela partnerstva te je u nekoliko mišljenja iznio detaljne prijedloge u vezi s time.

3.1.1.

U mišljenju usvojenom 2010. godine (3) EGSO je istaknuo da uredbe koje su na snazi ostavljaju prevelik prostor za tumačenje pojma partnerstva na nacionalnoj razini te da bi stoga Europska komisija trebala imati veću ulogu i pokazati više angažmana kao zastupnik načela partnerstva. Odbor smatra nužnim da se svim operativnim programima partnerima zajamče resursi za tehničku potporu koji su potrebni za jačanje njihovih kapaciteta. Također se založio za ponovno uvođenje programa inicijative Zajednice za socijalne inovacije i lokalni razvoj.

3.1.2.

U mišljenju iz 2012. godine (4) EGSO je izrazio potporu inicijativi Europske komisije čiji je cilj uvođenje europskog kodeksa ponašanja za partnerstvo. Iznio je zabrinutost organiziranog civilnog društva u vezi s nepoštovanjem načela partnerstva te je predložio da se uvede sustav kontrole partnerstva koji bi provodili sami partneri. Također je predložio da se zaključivanje sporazuma o partnerstvu s državama članicama uvjetuje uvođenjem odgovarajućeg kodeksa ponašanja te da se u tu svrhu sredstva operativnih programa nadopune s pomoću financijskih poticaja. Povrh toga ponovio je svoje preporuke u vezi s jačanjem kapaciteta partnera.

3.2.

Zakonodavstvo o kohezijskoj politici propisuje uvođenje takozvanog europskog kodeksa ponašanja za partnerstvo koji sadrži glavna načela i dobre prakse.

3.3.

Iz iskustva stečenih provedbom Kodeksa ponašanja za partnerstvo proizlazi da su određene države tek formalno primijenile odredbe Kodeksa u okviru nacionalnih postupaka izrade planova i transformacije institucijske strukture za provedbu ESIF-a.

3.4.

U nekoliko država partnerima nije ostavljeno dovoljno vremena da iznesu svoje mišljenje o relevantnim dokumentima. Nisu bili suštinski uključeni u donošenje glavnih strateških odluka, kao primjerice onih koje se tiču određivanja prioriteta i dodjele financijskih sredstava. Nije uveden nikakav poseban mehanizam ili instrument za komunikaciju i sudjelovanje kojim bi se potaknulo aktivno sudjelovanje.

3.5.

Analize koje su provele brojne nevladine organizacije (5) pokazale su da su u određenom broju država zahtjevi koji se odnose na odabir partnera pozvanih u članstvo u nadzornim odborima službeno ispoštovani, iako reprezentativnost i tematska pokrivenost nisu bile osigurane u svim slučajevima. Razmjena informacija među upravljačkim tijelima i članovima nadzornih odbora i dalje nije savršena.

3.6.

Primjerice, tijela nadležna za horizontalna pitanja, kao što su ministarstva zaštite okoliša, nisu postala članovima nekoliko relevantnih nadzornih odbora. Upravljačka tijela ne trude se uključiti partnere iz civilnog društva koji predstavljaju horizontalna načela u planiranje poziva na izradu projekata i ocjenjivanje prijedloga.

3.7.

U određenim zemljama intervencije za jačanje sposobnosti partnera nisu dovoljne. U tim su zemljama intervencije u velikoj mjeri ograničene na programe osposobljavanja i naknadu putnih troškova, dok brojni prijedlozi Kodeksa, primjerice prijedlozi o razvoju mreža i koordinaciji ili pokrivanju troškova stručnjaka potrebnih za osiguranje djelotvornog sudjelovanja partnera, ostaju mrtvo slovo na papiru.

3.8.

Tijekom prve polovine proračunskog razdoblja Europska komisija i države članice nisu obratile dovoljno pozornosti korištenju instrumenata metode lokalnog razvoja pod vodstvom zajednice.

3.9.

EGSO smatra da je nužno općenito preispitati prakse na polju partnerstva, što uključuje ocjenu provedbe postupaka planiranja i institucionalne strukture za provedbu te je istodobno potrebno ocijeniti u kojoj je mjeri postojeći regulatorni sustav sposoban iznjedriti učinkovito partnerstvo. Partneri bi trebali biti aktivno uključeni u postupak ocjenjivanja.

28.12.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 487/7

Izvjestitelj:

Adam ROGALEWSKI

1.1.

Potrebno je pokrenuti raspravu o uvođenju zajedničke europske definicije zanimanja njegovatelja koji žive u kućanstvu te taj posao priznati kao oblik pružanja kućne njege. Definicija zanimanja njegovatelja koji živi u kućanstvu trebala bi obuhvaćati vrste poslova koje obavljaju radnici (zaposleni ili samozaposleni) koji žive u privatnim kućanstvima gdje njihov rad prvenstveno uključuje pružanje usluga skrbi starijim osobama i osobama s invaliditetom. Njegovatelje koji žive u kućanstvu (neovisno o tome imaju li poslodavca ili su samozaposleni) trebalo bi tretirati kao dio sustava za pružanje dugotrajne skrbi. Cilj uvođenja zajedničke definicije zanimanja jest priznati postojanje njegovatelja koji žive u kućanstvu na europskom tržištu rada i poboljšati kvalitetu usluga dugotrajne skrbi.

1.2.

Za potrebe informiranja kreatora politika, Eurostat bi trebao prikupljati odgovarajuće podatke o njegovateljima koji žive u kućanstvu.

1.3.

EGSO poziva Europsku komisiju da provede istraživanje o položaju tih radnika, uključujući njihov broj, državljanstvo, migracijski status, prekograničnu mobilnost, stvarnu pokrivenost radnom i socijalnom zaštitom, radne i socijalne uvjete i kvalifikacije, kao i njihov stvaran i potencijalan doprinos europskom gospodarstvu.

1.4.

EGSO naglašava da bi njegovatelje koji žive u kućanstvu trebalo tretirati slično kao i ostale njegovatelje. To znači da bi trebali uživati sličnu zaštitu, poput ograničenja radnog vremena (uključujući dežurstva) i zaštite protiv lažnog samozapošljavanja. Njegovatelji koji žive u kućanstvu i imaju poslodavca ne smiju biti zanemareni u relevantnim propisima EU-a i država članica koji se tiču zapošljavanja, primjerice odgovarajuće plaće, zaštite zdravlja i sigurnosti, socijalnog osiguranja te prava na slobodu udruživanja i kolektivnog pregovaranja.

1.5.

Problem manjka ponude dugotrajne skrbi u Europi trebao bi se pozitivno rješavati osiguravanjem pristojne plaće i radnih uvjeta, nadoknađivanjem manjka ulaganja, osiguravanjem poštovanja načelâ slobodnog kretanja, uklanjanjem prepreka koje radnike sprečavaju u ostvarivanju radničkih prava te stvaranjem mogućnosti za migrante da pristupe redovitom zaposlenju.

1.6.

EGSO poziva Europsku uniju na blisku suradnju s državama članicama radi koordinacije ponude i mobilnosti njegovatelja koji žive u kućanstvu u okviru pristupa za poboljšavanje ukupnih kapaciteta tog sektora da pruža kvalitetnu skrb. Posebne bi mjere trebale uključivati:

Nadalje, treba napomenuti da se u prijedlogu Komisije o europskom stupu socijalnih prava uopće ne spominje situacija njegovatelja koji žive u kućanstvu. U nastavku pripreme europskog stupa socijalnih prava (o čemu EGSO trenutačno priprema mišljenje) treba voditi računa i o uključivanju njihovih socijalnih prava.

1.7.

Države članice trebale bi osigurati zaštitu prava primatelja skrbi i radnika, uključujući njegovatelje koji žive u kućanstvu. Konkretne bi mjere trebale uključivati:

1.8.

EGSO naglašava da se financijska potpora korisnicima usluga skrbi koji se oslanjaju na njegovatelje koji žive u kućanstvu treba ostvarivati uz pomoć prikladnih dugotrajnih i održivih javnih ulaganja.

1.9.

U planiranje politika na razini država članica i EU-a treba uključiti sindikate, poslodavce i organizacije civilnog društva. Treba promicati socijalni i civilni dijalog sa svim dionicima na svim razinama.

1.10.

EGSO bi trebao igrati aktivnu ulogu u promicanju izrade europskih politika usmjerenih na podupiranje njegovatelja, korisnika usluga skrbi i njihovih obitelji, pored ostalog organizacijom konferencije o budućnosti rada njegovatelja koji žive u kućanstvu u Europi.

2.1.

Manjak ponude na tržištu rada u sektoru zdravstvene zaštite predstavlja „tempiranu bombu”. U tijeku je kriza (3) i nedostatak radne snage bit će sve veći ako politička razina ne pronađe odgovarajuće odgovore. Europska komisija još je 1994. utvrdila da je skrb strateški sektor, a 2010. upozorila je da će 2020. nedostajati dva milijuna zdravstvenih djelatnika ako se ne poduzmu hitne mjere za rješavanje problema manjka gotovo jednog milijuna radnika u sektoru dugotrajne skrbi (4).

2.2.

Njegovatelji koji žive u kućanstvu predstavljaju brojčano značajan, ali marginaliziran dio radne snage u sektoru dugotrajne skrbi. Vrlo su mobilni te se nalaze na dnu hijerarhije radne snage tog sektora. Njegovatelji koji žive u kućanstvu često se zanemaruju prilikom osmišljavanja planova o sektoru dugotrajne skrbi na europskoj razini i razini država članica.

2.3.

Zbog manjka podataka nije moguće utvrditi točan broj njegovatelja koji žive u kućanstvu; njih se u sustavima za prikupljanje podataka često previdi. U kontekstu slabo priznate i plaćene radne snage u sektoru skrbi, kreatori politika ne vode računa o njegovateljima koji žive u kućanstvu.

2.4.

Njegovatelji koji žive u kućanstvu prisutni su u svim državama članicama. Mnogi su migranti iz trećih zemalja, dok su drugi europski građani koji rade u matičnim zemljama ili u inozemstvu. Neki su neprijavljeni migranti bez reguliranog radnog statusa, dok su drugi dio kružne ili privremene migracije. Mnogi rade u nesigurnim radnim uvjetima, uključujući lažno samozapošljavanje.

2.5.

Budući da trenutačno ne postoji definicija zanimanja njegovatelja koji žive u kućanstvu, njihov se položaj izjednačuje s onim radnika u kućanstvu (5). Prema podacima ILO-a udio radnika u kućanstvu, uključujući poslove skrbi, u industrijaliziranim zemljama iznosi između pet i devet posto ukupne radne snage (6).

2.6.

Neke su države članice potpisivanjem Konvencije ILO-a br. 189. postigle napredak u formalizaciji i uključivanju neprijavljenih migranata koji rade kao njegovatelji.

2.7.

EGSO je već doprinio oblikovanju politika o dugotrajnoj skrbi izradom mišljenja o radničkim pravima radnika u kućanstvu (7), o potrebi za socijalnim ulaganjima (8) te o dugotrajnoj socijalnoj skrbi i deinstitucionalizaciji (9). Ovo se mišljenje nadovezuje na ta stajališta usredotočujući se na poseban položaj njegovatelja koji žive u kućanstvu.

3.1.

Kućna njega naglo se širi pod utjecajem rastuće popularnosti skrbi u kući, troškova institucijske skrbi koji su destimulativni za mnoge građane i manjka prikladnih ulaganja u infrastrukturu sektora skrbi.

3.2.

Strogim mjerama štednje koje su poduzete u većini država članica smanjena je postojeća ograničena infrastruktura i ponuda radne snage u sektoru dugotrajne skrbi. EGSO smatra da ulaganje u dugotrajnu skrb treba prihvatiti pozitivno, kao gospodarsku priliku i prioritetno područje za otvaranje radnih mjesta, socijalnu potporu obiteljima te ravnopravnost spolova. Ulaganja u taj sektor povećavaju stopu sudjelovanja radne snage i stvaraju mogućnost za izlazak iz gospodarske krize (10).

3.3.

U mnogim državama članicama vlada pomanjkanje radne snage u zdravstvu. Zapošljavanje kako prijavljenih tako i neprijavljenih njegovatelja koji žive u kućanstvu ublažava problem pomanjkanja u sektoru dugotrajne skrbi. Sustavi skrbi u južnoj Europi u posebno se velikoj mjeri oslanjaju na njegovatelje koji žive u kućanstvu. U Italiji migranti koji rade kao njegovatelji koji žive u kućanstvu čine tri četvrtine radne snage u području kućne njege (11).

3.4.

Zemlje središnje i istočne Europe također su pogođene pomanjkanjem radne snage u sektoru skrbi kao i sve većom potražnjom za skrbi u zapadnoj Europi. Primjerice, mnogi njegovatelji koji žive u kućanstvu odlaze iz Poljske u druge zemlje, premda u Poljskoj vlada nestašica radne snage u sektoru kućne njege. Tu nestašicu kompenzira radna snaga koja u Poljsku dolazi iz Ukrajine i ostalih zemalja izvan EU-a.

3.5.

Unatoč podizanju svijesti o važnosti sektora skrbi za gospodarsko blagostanje, nije istraženo u kojoj mjeri njegovatelji koji žive u kućanstvu doprinose europskom gospodarstvu, pa bi to trebalo ispitati na razini cijele Europe.

3.6.

Mnoge su Europljanke zarobljene u takozvanom „sendviču” jer se od njih očekuje da se brinu i o djeci i o roditeljima. Obavljanje tog posla sve više povjeravaju plaćenim njegovateljima. Posljedica globalizirane radne snage u sektoru skrbi jest porast globalnih lanaca skrbi (12). Migranti koji rade kao njegovatelji i koji se presele zbog posla često i sami moraju pronaći njegovatelja za članove vlastite obitelji koji dolaze iz drugih, često siromašnijih, okruženja.

4.1.

Status njegovatelja koji žive u kućanstvu loš je zbog rodne predrasude da su poslovi njege niskokvalificirani „ženski poslovi”, ali i zbog strukturne marginalizacije migrantica. U različitim se istraživanjima o radnoj snazi radnici u kućanstvu klasificiraju kao niskokvalificirani ili nekvalificirani. Međutim, znatan broj njegovatelja koji žive u kućanstvu posjeduje vještine i kvalifikacije koje proizlaze iz višegodišnjeg iskustva ili nepriznate formalne izobrazbe i programa certificiranja. Njegovatelji koji žive u kućanstvu često prije zapošljavanja moraju dokazivati da u području njege imaju iskustva i kvalifikacije koje se, unatoč tome, ne odražavaju u njihovim radnim uvjetima.

4.2.

Mnogi njegovatelji koji žive u kućanstvu u nereguliranom su radnom odnosu, a mnogi nisu prijavljeni kao radnici. Često ne mogu ostvarivati svoja radna prava i izloženi su iskorištavanju. Ti uvjeti znaju sličiti modernom ropstvu: radnici znaju biti izolirani, izloženi nasilju ili zlostavljanju, prisiljeni da svaki dan u tjednu rade po 24 sata dnevno, pri čemu nemaju osigurane osnovne uvjete za život kao što je zaseban privatni prostor. Neki rade kao lažno samozaposlene osobe. U mnogim slučajevima inspektoratima rada i ostalim državnim inspektoratima te sindikatima nije dopušten pristup radnom mjestu njegovatelja (tj. privatnim kućama).

4.3.

Treba podupirati mjere za regulaciju i legalizaciju statusa njegovatelja koji žive u kućanstvu kako bi se osigurali legalni putovi ulaska u sektor skrbi. Takav pristup nije bez presedana: od 2002. godine u Španjolskoj i Italiji reguliran je status oko 500 000 neprijavljenih radnika u kućanstvu (13). Treba osmisliti politike migracije radne snage kako bi se državljanima trećih zemalja omogućio redovan radni odnos u sektoru skrbi, uz jednako postupanje i pravo na promjenu poslodavca.

4.4.

Njegovatelji koji žive u kućanstvu predstavljaju jedan od najmobilnijih dijelova radne snage u sektoru dugotrajne skrbi. Njegovatelji koji žive u kućanstvu iz zemalja središnje i istočne Europe obično su žene srednje životne dobi s vlastitim obiteljskim obvezama (14). Njegovatelji iz zemalja središnje i istočne Europe obično rade do tri mjeseca u nekoj zapadnoeuropskoj zemlji, nakon čega se vraćaju u svoju zemlju.

4.5.

Migracija kvalificiranih njegovatelja koji žive u kućanstvu u zemlje domaćine predstavlja znatan odljev radne snage iz zemalja podrijetla. Kada se kvalifikacije radnika ne priznaju u zemljama domaćinima, to predstavlja društveni i gospodarski gubitak u vrijeme općeg manjka radne snage u europskom i globalnom sektoru zdravstvene skrbi.

4.6.

Sve te okolnosti odražavaju činjenicu da prava njegovatelja koji žive u kućanstvu nisu primjereno zaštićena postojećim pravnim okvirima na europskoj razini i razini država članica.

4.7.

Države članice trebale bi poticati njegovatelje koji žive u kućanstvu da izbjegavaju nepropisan rad te ih podržavati u tome.

5.1.

Korisnici usluga skrbi i njihove obitelji suočavaju se s teškoćama u pronalasku njegovatelja. U većini slučajeva do zapošljavanja njegovatelja dolazi neformalnim mrežama obitelji ili prijatelja. Jamstvo kvalitete skrbi koju pružaju njegovatelji zaposleni u tim okolnostima često je slabo. Obitelji se često suočavaju sa situacijom u kojoj nema jasnih smjernica o tome kako zakonito zaposliti njegovatelje.

5.2.

Korisnici usluga skrbi i njihove obitelji trebali bi dobiti odgovarajuću potporu od države. To bi kratkoročno trebalo uključivati informativnu kampanju i stalnu potporu u pitanjima povezanima s pravima zaposlenika i pravima na socijalnu pomoć njegovatelja koji žive u kućanstvu. Dugoročno bi države članice trebale poduzeti korake kako bi osigurale nadzor i prisutnost posrednika koji korisnicima skrbi pomaže u pronalasku njegovatelja koji živi u kućanstvu.

5.3.

Primateljima skrbi i njihovim obiteljima trebalo bi, u skladu s njihovim potrebama, osigurati niz usluga podrške, što može uključivati usluge njege u kućanstvu na nepuno ili na puno radno vrijeme. Kod svih oblika skrbi moraju se osigurati pristojni uvjeti i za zaposlene i za samozaposlene osobe.

5.4.

Korisnike skrbi i njihove obitelji isto bi tako trebalo poticati da budu svjesniji potreba njegovatelja koji žive u kućanstvu i da se prema njima odnose kao prema radnicima koji zaslužuju poštovanje i imaju svoja prava. Poslovi skrbi veoma su zahtjevni, fizički i emocionalno. Njegovateljima koji žive u kućanstvu trebao bi se osigurati odgovarajući smještaj i privatan prostor te bi se, u slučaju njegovatelja koji imaju poslodavca, trebalo poštovati ograničenje njihovog radnog vremena, uključujući dežurstva.

5.5.

Istodobno bi se trebala poštovati prava korisnika usluga skrbi na primjerenu skrb. To je osobito slučaj kod ranjivih skupina i osoba s posebnim potrebama, poput onih s demencijom.

6.1.

Velik broj malih poduzeća poput agencija za zapošljavanje sve je aktivniji u sektoru njegovatelja koji žive u kućanstvu; ona postoje usporedo s vrlo neuređenim neformalnim sektorom.

6.2.

Sektor skrbi može doprinijeti otvaranju pristojnih radnih mjesta u privatnim kućanstvima i rastu europskog gospodarstva. Samo se kvalitetnim poslovima može jamčiti kvaliteta usluga skrbi.

6.3.

Nepostojanje regulative u području prekograničnog zapošljavanja njegovatelja koji žive u kućanstvu omogućuje nekim poduzećima da nude niže cijene za jednak rad, što pridonosi socijalnom dampingu. To se posebno zorno očituje kod poljskih i slovačkih agencija koje njegovatelje koji žive u kućanstvu šalju u zapadnu Europu (15). Održavanje takve nelojalne konkurencije štetno je i za radnike, i za poslodavce, i za europsko gospodarstvo.

7.

7.1.

Organizacije na razini lokalne zajednice, vjerske skupine (16) te javni i privatni poslodavci igraju središnju ulogu u pružanju skrbi na različitim razinama. Mnoge organizacije na razini lokalne zajednice doprinijele su reguliranju njegovatelja koji žive u kućanstvu i koji su migranti (17).

7.2.

Međutim, u mnogim se državama članicama sektoru skrbi ne pruža odgovarajuća potpora. Nedavna je gospodarska kriza za posljedicu imala nedovoljno ulaganje u usluge skrbi u cijeloj Europi, što dovelo do negativnih trendova kao što su pogoršanje kvalitete i radnih uvjeta.

7.3.

Organizacije njegovatelja trebalo bi primjereno financirati kako bi se zadovoljile potrebe sve veće potražnje za uslugama skrbi. S obzirom na njihovo iskustvo, te organizacije trebaju biti uključene u istinski socijalni i građanski dijalog koji bi trebao rezultirati nizom sektorskih propisa o tome kako organizirati i pružati skrb.

8.1.

Švedska predstavlja dobar primjer za kvalitetno pružanje skrbi u koje su uključeni svi dionici. Švedski se sustav oslanja na visoku razinu javne potpore koja se financira oporezivanjem (18). Sustavi bonova, poput onih koji postoje u Francuskoj i Belgiji, doprinose formalizaciji rada u kućanstvu te, u nekim slučajevima, unapređenju radnih uvjeta radnika u sektoru usluga kućanstvima. U slučaju Belgije njegovatelji su isključeni iz tog sustava (19).

8.2.

Austrija je radi zadovoljavanja potrebe za dugotrajnom skrbi razvila sustav za samozaposlene njegovatelje koji žive u kućanstvu i uvela zakonske odredbe u pogledu kvalitete i okvirnih uvjeta za pružanje tih usluga. Godine 2015. uvedena su daljnja poboljšanja standarda kvalitete i transparentnosti. Stanovništvo Austrije masovno koristi taj sustav; međutim, austrijski ga sindikati kritiziraju jer navodno ugrožava standarde zapošljavanja.

8.3.

Budući da modeli najbolje prakse za pružanje kvalitetne skrbi nisu uvijek u potpunosti prenosivi na sve države članice, na europskoj razini trebalo bi koordinirati cjelovit pristup koji će uključivati sve dionike na svim razinama.

8.4.

EGSO je uvjeren da bi Europska unija trebala nadzirati unutareuropsku ponudu i mobilnost njegovatelja koji žive u kućanstvima te promicati pristupe za poboljšanje sveukupnog kapaciteta tog sektora da pruža kvalitetnu skrb i stvara pristojna radna mjesta.

8.5.

Nedostatak radne snage u europskom sektoru usluga skrbi mora se uvrstiti među glavne prioritete političkog programa EU-a. Treba posvetiti pozornost njegovateljima koji rade u kućanstvu i koji se u postojećim paradigmama politika uglavnom previđaju.

28.12.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 487/14

Izvjestitelj:

Lutz RIBBE

1.1.

Politika EU-a na području biološke raznolikosti klasičan je primjer politike neodržanih obećanja na europskoj i nacionalnoj razini, unatoč tome što su u politici potpuno ispravno identificirani problemi i uvedeni potrebni instrumenti.

1.2.

EGSO ukazuje na izjave Komisije o važnosti biološke raznolikosti koja je usporediva s važnošću klimatskih ciljeva. Ne radi se samo o očuvanju životinjskih i biljnih vrsta, već o životnim uvjetima samog čovječanstva.

1.3.

EGSO poziva na dosljednu i pravovremenu provedbu Direktive o pticama i Direktive o staništima. Osim toga, EGSO smatra i da bi dosljedna i pravovremena provedba Direktive o vodama mogla dati značajan doprinos boljoj zaštiti biološke raznolikosti.

1.4.

Države članice moraju napokon utvrditi konkretne financijske potrebe koje proizlaze iz provedbe europskog prava, a Komisija mora staviti na raspolaganje potrebna sredstva. Kako se financiranje mreže Natura 2000. putem fondova Zajednice, posebno Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) u mnogim dijelovima pokazalo neuspješnim, EGSO poziva na uspostavu zasebne proračunske linije koja mora biti na raspolaganju za financiranje mreže Natura 2000.

1.5.

EGSO zahtijeva usklađivanje svih političkih područja koja imaju utjecaj na očuvanje biološke raznolikosti. S tim u vezi EGSO očekuje da se i revizija ekološki značajnih površina na sredini razdoblja provedbe i moguće preispitivanje ZPP-a sredinom provedbenog razdoblja iskoriste za to da se u budućnosti pojača usmjerenost ZPP-a na postizanje ciljeva biološke raznolikosti. EGSO smatra da je sada potrebna promjena u pogledu opsega i kvalitete ekološki značajnih površina.

1.6.

EGSO izričito pozdravlja jačanje zelene infrastrukture. EGSO u tom pogledu poziva Komisiju i države članice na razvoj i provedbu dosljedne strategije za zelenu infrastrukturu. Nadalje, poziva EU da ulaganje u zelene transeuropske mreže (TEN-G) proglasi prioritetom. I ovdje su hitno potrebna namjenska sredstva.

1.7.

Tijekom proteklih godina nije se ništa bitno promijenilo u pogledu nedosljednosti politika EU-a koju su u više navrata utvrdile i kritizirale službe Komisije, Vijeće za okoliš, Europski parlament, Odbor regija i EGSO! Ako se vlastiti prijedlozi za rješavanje pitanja biološke raznolikosti ne shvaćaju ozbiljno i ne provode, onda ni ne začuđuje da se a) ne mogu ostvariti željeni rezultati i b) među pogođenima i u društvu širi razočaranje.

1.8.

Različite strategije, odnosno programi EU-a za biološku raznolikost iz 1998., 2001., 2006. i 2010. godine, u kojima su problemi dobro opisani i gdje su prikazani ispravni instrumenti, moraju se stoga s vremenskim odmakom smatrati u potpunosti nekorisnima, naime nisu uspjele ispuniti političko obećanje i zaustaviti gubitak biološke raznolikosti koji je uzrokovalo društvo.

1.9.

EGSO stoga ponovno utvrđuje, kao što je to već učinio u mnogim svojim ranijim mišljenjima o politici EU-a na području biološke raznolikosti, da je u pitanju nedostatak političke volje, a ne nedostatak pravne osnove! Promjene postojeće pravne osnove nisu potrebne.

2.1.

Nakon što je u strategiji za biološku raznolikost (1) usvojenoj 1998. godine utvrđeno da se bogata raznolikost vrsta unutar Europske unije tijekom stoljeća utjecajem ljudskih intervencija postupno smanjila i da su te intervencije u posljednjim desetljećima poprimile ogromne razmjere, Europsko je vijeće 2001. godine donijelo strategiju za održivost (Strategiju iz Göteborga) u kojoj su izneseni jasni ciljevi u pogledu biološke raznolikosti, tj. da se gubitak biološke raznolikosti u EU-u treba smanjiti do 2010. godine i da treba poduzeti mjere za oporavak staništa i prirodnih ekosustava.

2.2.

Da bi se ostvario taj cilj, 2001. godine objavljen je akcijski plan za biološku raznolikost (2) te je u svibnju 2006. slijedio drugi akcijski plan za biološku raznolikost (3), no taj drugi plan nije se znatno razlikovao od prvoga.

2.3.

U ožujku 2010. godine čelnici EU-a morali su priznati da nisu u mogućnosti ispuniti svoje obećanje iz 2001. godine, i to usprkos raznim akcijskim planovima koje je EGSO procijenio ispravnima i učinkovitima.

2.4.

Zatim je na temelju komunikacije Komisije „Mogućnosti za koncept i cilj biološke raznolikosti EU-a za razdoblje nakon 2010. godine” (4) donesena još jedna „Strategija EU-a za biološku raznolikost za 2020. godinu” (5), u kojoj su pak u suštini samo ponovno izneseni stari zahtjevi i instrumenti ranijih akcijskih planova, a početno postavljeni cilj za 2010. godinu pomaknut je na 2020.

2.5.

U strategiji se optimistički navodi da Strategija EU-a za biološku raznolikost za 2020. godinu EU dovodi na pravi put k ostvarenju njegovih ciljeva u pogledu biološke raznolikosti i k ispunjavanju njegovih obveza na svjetskoj razini.

2.6.

EGSO je također iznio svoje stajalište i primjedbe o toj strategiji (6) te je, među ostalim, izrazio duboku zabrinutost zbog činjenice da politika u prošlosti nije imala ni snage ni volje za provedbu mjera koje su godinama bile prepoznate kao nužne, iako se u Komunikaciji u više navrata ističe kako će od uvjerljive politike na području biološke raznolikosti i društvo i gospodarstvo imati jednaku korist. Ni središnje direktive EU-a za zaštitu prirode nisu još uvijek – 32 odnosno 19 godina nakon njihovog stupanja na snagu! – u potpunosti provedene u državama članicama.

2.7.

EGSO-u tada nije bilo jasno kako bi se mogao prevladati dotadašnji nedostatak političke volje. Smatrao je također da u tom smislu predložena strategija za biološku raznolikost ne donosi stvaran napredak. Dotadašnje rasprave u Vijeću ministara u vezi s tom komunikacijom ukazivale su na to da smo još uvijek daleko od integracije politike na području biološke raznolikosti u druge sektorske politike.

2.8.

Odbor je već tada smatrao presudnim da se kod tada predviđenih procesa reformi politika (npr. ribarstvene, poljoprivredne, prometne, energetske i kohezijske politike) uspostavi bliska veza sa strategijom za biološku raznolikost. Pritom je uočio velika pomanjkanja te došao do zaključka da Komisija mora ozbiljnije shvatiti vlastitu strategiju za biološku raznolikost.

2.9.

Tvrdnja iznesena u novoj strategiji EU-a za biološku raznolikost da je pronađen pravi put za zaustavljanje gubitka biološke raznolikosti već nakon samo četiri godine ne zvuči pretjerano uvjerljivo. To vrlo jasno proizlazi iz revizije na sredini razdoblja provedbe strategije za biološku raznolikost (7).

3.1.

Sama strategija sastoji se od ukupno šest jasno definiranih pojedinačnih ciljeva s ukupno 20 mjera. U okviru revizije na sredini razdoblja provedbe strategije navodi se sljedeće:

3.1.1.

cilj 1. („zaustaviti pogoršanje stanja svih vrsta i staništa obuhvaćenih zakonodavstvom EU-a o prirodi i postići znatno i mjerljivo poboljšanje njihova stanja…”): iako je postignut određeni napredak, on je ipak prespor za ostvarenje cilja. Prije svega postoje značajni nedostaci u vezi sa završetkom morske mreže Natura 2000, s učinkovitim upravljanjem područjima mreže Natura 2000 i s osiguravanjem potrebnih sredstava za potporu mreži Natura 2000. Iako je mreža Natura 2000 za kopnena staništa u međuvremenu „uglavnom dovršena”, 2012. godine planovi su upravljanja bili izrađeni ili u izradi za samo 58 % područja mreže Natura 2000.

3.1.2.

cilj 2. („očuvati i poboljšati ekosustave i njihove usluge uspostavom zelene infrastrukture i obnoviti najmanje 15 % narušenih ekosustava do 2020.”): do sada poduzetim mjerama „nije zaustavljen trend pogoršanja ekosustava i usluga”.

3.1.3.

cilj 3. („povećati doprinos poljoprivrede i šumarstva održavanju i poboljšanju biološke raznolikosti”): nije došlo do ostvarivanja nekog posebno značajnog napretka, a „trajno pogoršanje stanja vrsta i staništa od važnosti za EU povezano s poljoprivredom pokazuje da treba poduzeti veće napore kako bi se očuvala i poboljšala biološka raznolikost na tim područjima. Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) ima odlučujuću ulogu u tom procesu u interakciji s relevantnim politikama zaštite okoliša.” U međuvremenu postoje brojni instrumenti, ali ih države članice moraju koristiti „u dovoljnoj mjeri”. Samo ako se ti instrumenti počnu primjenjivati „u većoj mjeri”, EU bi mogao ostvariti svoj cilj do 2020. godine. Općenito „treba poduzeti veće napore”.

3.1.4.

cilj 4. („osiguravanje održivog korištenja ribljih resursa”): iako je ostvaren „znatan napredak u uspostavi okvira politike za održivo ribarstvo”, „provedba politike na razini EU-a nije ravnomjerna i još postoje veliki izazovi za postizanje ciljeva u skladu sa zacrtanim rokovima. Godine 2013. samo nešto više od 50 % stokova s procijenjenim maksimalnim održivim prinosom izlovljeno je na održiv način.” U svim (!) europskim morima i dalje se bilježi negativan trend.

3.1.5.

cilj 5. („suzbijanje invazivnih stranih vrsta”): to je jedini cilj gdje se EU nalazi „na pravom putu” te se očekuje da će se ostvariti cilj postavljen za 2020. godinu.

3.1.6.

cilj 6. („doprinos sprečavanju gubitka biološke raznolikosti na svjetskoj razini”): „nedovoljno se … napreduje u smanjenju utjecaja potrošačkih navika u EU-u na svjetsku biološku raznolikost” te „postojeća nastojanja možda neće biti dovoljna za pravodobno postizanje ciljeva biološke raznolikosti iz Aichija”.

3.2.

Ova otrežnjujuća revizija na sredini razdoblja provedbe predstavljena je upravo u vrijeme kada Komisija razmišlja o temeljitoj reviziji ključnih direktiva EU-a o zaštiti prirode, odnosno Direktive o divljim pticama iz 1979. i Direktive o flori, fauni i staništima iz 1992. godine.

3.3.

Stručna izvješća (8) o provjeri prikladnosti Direktive o pticama i Direktive o flori, fauni i staništima potvrđuju ono što EGSO uporno ponavlja godinama: pravni je okvir dovoljan i ne može se iskorištavati kao opravdanje za neuspjeh u ostvarivanju ciljeva u vezi s očuvanjem biološke raznolikosti. Glavni nedostaci nalaze se u izostanku provedbe, u nedostatku proračuna za očuvanje prirode i u nedosljednosti politike EU-a.

4.1.

EGSO ponavlja svoje tvrdnje da EU-u pogledu očuvanja biološke raznolikosti ne nedostaje zakona, uredbi, programa, oglednih projekata, političkih izjava ili smjernica, već mu nedostaju provedba i usklađeno djelovanje na svim razinama političke aktivnosti. Smatra da ovu izjavu nije potvrdila samo evaluacijska studija, već i zaključci Vijeća za okoliš od 16. prosinca 2015. (9), koji se ne razlikuju bitno od zaključaka Vijeća za okoliš iz 2011. godine. Sve dok se direktive u potpunosti ne provedu i dok se ne osiguraju, odnosno ne stave na raspolaganje dovoljna sredstva te sve dok ostale politike EU-a ne budu dosljedno usmjerene na interese biološke raznolikosti, neće se ostvariti ni željeni rezultati.

4.2.

Novi strateški ili akcijski dokumenti i/ili revizije pravnog okvira ne mijenjaju ništa, već samo dovode u zabludu da postoji odgovarajuća politička aktivnost koja ne vodi nikamo ako se ne otklone pravi problemi izostanka provedbe.

4.3.

Za uspješno djelovanje na području očuvanja biološke raznolikosti potrebno je nekoliko pristupa:

4.4.1.

Za „klasičnu” zaštitu prirode, odnosno npr. za očuvanje rijetkih biljnih i životinjskih vrsta i jedinstvenih staništa (kao što su močvare, suha staništa, ostaci poluprirodnih šumskih formacija itd.), mreža Natura 2000 ima središnji značaj. Ona se uglavnom temelji na Direktivi o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore iz 1992. godine i na područjima zaštite ptica koja su već utvrđena Direktivom o pticama iz 1979. godine.

4.4.2.

Donošenjem posebice Direktive o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore države članice i Europska komisija dale su dva obećanja:

4.4.3.

Mreža je, dakle, trebala biti dovršena do 1995. godine, prije 20 godina (!). Iako je u međuvremenu kao područje Nature 2000 označena većina prijavljenih područja, koja čine 18 % kopnene površine država članica EU-a, s tim označavanjem posao ipak nije završen. Na mnogim područjima trenutačno ne postoji stalna pravna zaštita, a planovi gospodarenja ili upravljanja postoje samo za nešto više od polovine područja. No dokle god građanima i vlastima, a posebice zemljoposjednicima i korisnicima zemljišta nije jasno što je dozvoljeno a što zabranjeno, ne može se ni provoditi uspješna zaštita prirode niti se mogu osigurati nadoknade za eventualna ograničenja korištenja.

4.4.4.

To potvrđuje i činjenica da je Vijeće za zaštitu okoliša 19. prosinca 2011. pozvalo države članice – a time i sebe – da čim prije dovrše uspostavu mreže Natura 2000 i da razviju i provedu planove gospodarenja ili ekvivalentne instrumente te na taj način stvore održivu osnovu za strateško planiranje u pogledu kasnije provedbe višegodišnjeg financijskog okvira za razdoblje 2014. – 2020. Za nešto što je zapravo trebalo biti dovršeno već prije 20 godina, 2011. je godine još jednom zatraženo da se dovrši čim prije, a to ni do danas nije učinjeno!

4.4.5.

Iz tog je razloga Vijeće za zaštitu okoliša 16. prosinca 2015. ponovno pozvalo države članice a time i samo sebe, ovaj put čak i izričito, da dovrše postupak uspostave mreže Natura 2000.

4.5.1.

Komisija, Vijeće za zaštitu okoliša i Europski parlament (11) s pravom naglašavaju da se politika na području biološke raznolikosti ne odnosi samo na zaštitu biljnih i životinjskih vrsta i staništa, već i na zaštitu temelja za proizvodnju i život ljudi. Samo jedan od mnogih primjera jest oprašivanje insekata kao što su pčele ili leptiri čija je ekonomska vrijednost nemjerljiva – i to ne samo za poljoprivredu. Međutim, Komisija je morala ustvrditi da ekosustavi više nisu u mogućnosti pružiti osnovne usluge kao što su oprašivanje, čist zrak i voda optimalne kvalitete u optimalnoj količini (12).

4.5.2.

Očuvanje (učinkovitosti) oprašivača ili razgrađivača, ali i npr. mnogih drugih vrsta, ne može se ostvariti ako se usredotočujemo isključivo na označivanje zaštićenih područja. U okviru politike EU-a na području biološke raznolikosti mora se, dakle, dodatno formulirati i zahtjev koji se odnosi na površinu izvan zaštićenih područja, a u tom slučaju odlučujuću ulogu igra dosljednost s politikom uporabe zemljišta.

4.5.3.

Pritom je potpuno ispravno to što i Komisija i Vijeće neprestano naglašavaju važnost npr. poljoprivrednog sektora, što su posljednji put učinili u okviru revizije na sredini razdoblja provedbe: Vijeće „sa zabrinutošću napominje da poljoprivreda stvara najveći pritisak na kopnene ekosustave i da do 2012. nije bilo mjerljiva poboljšanja stanja staništa i vrsta povezanih s poljoprivredom obuhvaćenih Direktivom o staništima i žali zbog znatnog propadanja poljskih ptica, travnjačkih leptira i usluga oprašivanja, koje naglašava stalne pritiske iz određenih primjera poljoprivredne prakse, kao što su neki oblici napuštanja i intenzifikacije poljoprivrednog zemljišta” (13).

4.6.1.

U strategiji EU-a za biološku raznolikost za 2020. godinu istaknuto je da je ona sastavni dio strategije Europa 2020 (14)., ali se u strategiji Europa 2020. ni na jednom mjestu ne nalaze pojmovi „biološka raznolikost”, „staništa”, „zaštita prirode”, kao niti „zaštita vrsta”, „zaštita raznolikosti genetskih izvora” i „ekosustav”! Samo se pojam „raznolikost vrsta” spominje na dva mjesta, i to samo u kratkim rečenicama, u okviru teme o učinkovitom korištenju resursa. Stoga je EGSO-u potpuno neshvatljivo kako je Europska komisija mogla takvo što izjaviti; njezina stvarna politika dokazuje upravo suprotno.

4.6.2.

Pritom bi strategija Europa 2020. mogla, s obzirom na to da strategija EU-a za održivost iz 2001. godine politički gotovo više ne igra nikakvu ulogu, predstavljati idealan okvir za rješavanje ovoga problema. EGSO je više puta tražio da ministri gospodarstva i financija promisle o npr. ekonomskom značaju gubitka biološke raznolikosti (15). No to se nije dogodilo.

4.6.3.

Budući da ciljevi direktiva EU-a o zaštiti prirode i strategije EU-a za biološku raznolikost također zadovoljavaju zahtjeve međunarodno dogovorenih ciljeva (npr. ciljeva iz Aichija u okviru Konvencije UN-a o biološkoj raznolikosti ili ciljeva održivog razvoja), hitno je potrebno da se politika na području biološke raznolikosti potpuno integrira u strategiju za provedbu ciljeva održivog razvoja, odnosno u novu strategiju EU-a za održivi razvoj.

4.6.4.

Politiku na području biološke raznolikosti za sada još uvijek mnoge službe Komisije i neki sastavi Vijeća EU-a smatraju konkurentnim područjem politike koje djelomično blokira, odnosno onemogućuje gospodarski razvoj i ograničava financijska sredstva.

4.6.5.

Pritom je nesporno da postoje nekompatibilnosti između različitih zahtjeva za korištenje, a remećenje ekosustava povremeno se sprečava, na primjer, direktivama o zaštiti prirode. No, upravo je to zadatak zaštite prirode. Država mora, naime, osigurati ravnotežu između gospodarske uporabe i očuvanja prirodnih resursa. U tom se smislu zaštita prirode ne razlikuje od drugih područja politike u kojima je slobodna interakcija tržišnih snaga uređena regulatornim mjerama.

4.6.6.

Nije novost da ne postoji prava usklađenost između klasične gospodarske politike i politike zaštite okoliša. Već 2006. godine EGSO se žalio na činjenicu da između zahtjeva i stvarnosti postoji ogroman jaz i da javne odluke o planiranju i programi potpore često pridonose daljnjem ugrožavanju bioraznolikosti (16).

4.6.7.

Glavni je razlog ovog sukoba ciljeva proturječje između ostvarivanja pojedinačnih interesa, a posebice između gospodarskih i javnih interesa. Dosadašnje izjave EU-a navode na zaključak da se EU zalaže za očuvanje biološke raznolikosti u općem interesu. Stoga bi se trebale definirati jasne smjernice za ograničavanje onih gospodarskih interesa koji su protivni zaštiti biološke raznolikosti, te bi se trebalo osigurati poštovanje tih ograničenja.

4.7.1.

EGSO se u više navrata bavio odnosima između poljoprivrede, zajedničke poljoprivredne politike i biološke raznolikosti i pritom utvrdio kako je prisutan postupan, ali ogroman i kontinuiran gubitak biološke raznolikosti, iako se poljoprivrednici uglavnom pridržavaju zakonskih odredbi. Do njega, dakle, dolazi i u okviru zakona, pri primjeni tzv. dobre, stručne prakse. To se ne može promijeniti reformom zakona o zaštiti prirode, već samo promjenom praksi korištenja u kombinaciji s promjenom politike financiranja poljoprivrede. EGSO ukazuje na svoje samoinicijativno mišljenje o reformi zajedničke poljoprivredne politike u 2013 (17)., u kojoj je detaljno opisano koje promjene smatra nužnima.

4.7.2.

Komisija je itekako svjesna značaja poljoprivrede te je ustvrdila da je zajednička poljoprivredna politika politički instrument koji ima najznačajniji utjecaj na biološku raznolikost u ruralnim područjima te da je jedan od neuspjeha u pogledu biološke raznolikosti ukidanje obvezne mjere „zemljište na ugaru” (18). Poljoprivredna politika i dalje je često u suprotnosti s politikom na području biološke raznolikosti, iako neki elementi ZPP-a, posebice kroz poljoprivredno-ekološke programe iz 2. stupa, pokazuju kako bi se ti sukobi mogli riješiti.

4.7.3.

Mjera „zemljište na ugaru” uvedena je sredinom 80-ih godina, ali ne da bi se unaprijedila ekološka stabilnost kulturnih krajolika, već da bi se smanjili viškovi. S reformom ZPP-a 2013. godine, međutim, ponovno se pojavila zamisao da se dio zemljišta manje intenzivno obrađuje. U kontekstu ozelenjivanja propisana su i obvezna „ekološki značajna područja”. Tada je nastala žestoka rasprava o a) opsegu i b) značenju pojma „ekološkog značaja”.

4.7.4.

Tako je, na primjer, uzgoj mahunarki ili komercijalnih usjeva danas definiran kao „ekološki značajan”. Iako je povećanje površina na kojima se uzgajaju mahunarke ili komercijalni usjevi u načelu pozitivno, te mjere neće istinski pridonijeti poboljšanju biološke raznolikosti. Činjenica da je uporaba pesticida na ekološki značajnim površinama djelomično dopuštena u oštroj je suprotnosti s namjerom ozelenjivanja poljoprivredne politike, jer pesticidi ne doprinose povećanju raznolikosti, već dovode do njezinog smanjenja.

4.7.5.

Komisija treba što prije napraviti inicijalnu ocjenu učinka usvojenih mjera, pogotovo stoga što je „ozelenjivanje” bio jedan od glavnih obrazloženja za zadržavanje poljoprivrednih isplata iz proračuna EU-a.

4.7.6.

Pored toga, i imajući u vidu te pretpostavke, horizontalne politike EU-a, a posebno one koje se bave istraživanjima, razvojem i inovacijama, trebale bi također uzeti u obzir i posvetiti posebnu pažnju doprinosu koji u poljoprivrednom sektoru te aktivnosti mogu dati za poboljšanje biološke raznolikosti u EU-u.

4.8.1.

Direktiva o staništima ima jednu ključnu tehničku slabu točku: iako je u njezinom članku 10. izričito naglašena važnost povezivanja elemenata krajolika, Direktiva ne sadrži obvezujući mehanizam koji bi u Europi doveo do stvaranja dosljednog sustava povezanih biotopa. Komisija je u svojoj komunikaciji o zelenoj infrastrukturi opisala na koji bi se način taj nedostatak mogao nadoknaditi odgovarajućim ulaganjima u očuvanje i obnovu zelene infrastrukture – kako na malim, tako i na velikim površinama. U tom je kontekstu izuzetno važno da se usvoji i provede dosljedna strategija za zelenu infrastrukturu. Ona bi u svakom slučaju trebala kao središnji element sadržavati metodološki okvir i financijski instrument za transeuropske mreže za zelenu infrastrukturu (TEN-G). To se odnosi na velike i na male površine, npr. u poljoprivrednim krajolicima.

4.9.1.

U mnogim državama članicama, odnosno državama kandidatkinjama i dalje dolazi do ozbiljnog uništavanja prirode. Spomenut ćemo samo nekoliko primjera:

4.9.2.

U Rumunjskoj je područje prirodnih šuma u trenutku ulaska u EU zauzimalo površinu veću od 2 000 km2. Te površine gotovo su u potpunosti klasificirane kao područja mreže Natura 2000. U međuvremenu je u Rumunjskoj došlo do krčenja šuma velikog razmjera, što je prouzročilo trajni gubitak te europske prirodne baštine.

4.9.3.

Riječni ekosustavi na Balkanu, posebice u zemljama zapadnog Balkana, daleko su najvredniji u Europi. Oko jedne trećine rijeka u državama nasljednicama Jugoslavije i u Albaniji imaju prirodnu dinamiku i mogu se nazvati prirodnim rijekama. Zbog dokumentiranog planiranja više od 2 700 (!) hidroelektrana na najmanje jednoj trećini zaštićenih područja, prirodna dinamika i biološka raznolikost tih rijeka ozbiljno su ugrožene. Za financiranje tih projekata koriste se javna sredstva. U gotovo svim državama članicama EU-a bioraznolikost gotovo svih rijeka već je ozbiljno narušena, pa se danas, također u okviru provedbe Okvirne direktive EU-a o vodama, znatne količine novca moraju ulagati u njezinu obnovu.

4.9.4.

Brojne vrste ptica koje su navedene u Dodatku I. Direktive o pticama i koje su zaštićene u EU-u, bezobzirno se love u državama kandidatkinjama na Balkanu. Lov na ptice predstavlja ozbiljan i neriješen problem i u mnogim državama članicama. Pucanje u čaplje žličarke, ždralove, male vrance i patke njorke, da spomenemo tek neke vrste, dovodi do slabljenja uzgojne populacije tih vrsta u EU-u.

4.10.1.

Drugi problem koji je spomenut i u reviziji na sredini razdoblja provedbe i u zaključcima Vijeća, jest problem financiranja – ne samo, ali i mreže Natura 2000. U komunikaciji iz 2004. godine (19) Komisija se izjasnila o financiranju mreže, uključujući i a) razinu potrebnih sredstava i b) pitanje iz kojeg se izvora trebaju crpiti ta sredstva. Kao okvirni iznos tada je navedeno 6,1 milijardi EUR godišnje te je odlučeno da se neće uvoditi zasebna linija financiranja niti će se proširiti program Life, već će se koristiti 2. stup ZPP-a i drugi fondovi EU-a..

4.10.2.

EGSO je tada izrazio dvojbe glede razine sredstava i smatrao da postoji hitna potreba da se, što je prije moguće, prikažu točniji izračuni troškova. Sumnjao je, na primjer, da će za nove države članice predodređeni iznos od 0,3 milijarde EUR, u odnosu na 5,8 milijardi EUR za EU, biti dovoljan (20).

4.10.3.

Do danas se u vezi s ovom točkom nije ništa promijenilo i još je uvijek isti iznos u razmatranju. Odgovorne države članice i Komisija do sada nisu uspjele razjasniti ovo pitanje.

4.10.4.

EGSO je tada ukazao na opasnost da bi pri financiranju mjera u okviru mreže Natura 2000 iz 2. stupa moglo doći do konkurencije s drugim mjerama ruralnog razvoja (21). To se potvrdilo na dva načina: s jedne strane su plaćanja iz 2. stupa u financijskom razdoblju 2007. – 2013. smanjena za 30 % u odnosu na prethodna financijska razdoblja, a s druge strane Europski revizorski sud i Vijeće za zaštitu okoliša s pravom ističu kako države članice nisu uvijek prepoznavale Europski fond za regionalni razvoj (EFRR) kao mogući instrument za promicanje bioraznolikosti, a njegov potencijal za financiranje mreže Natura 2000 nije ostvaren u dostatnoj mjeri (22).

4.10.5.

Komisija (23) je na temelju toga morala utvrditi da je Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj još uvijek glavni izvor financiranja zajednice za mrežu Natura 2000 i biološku raznolikost u EU-u, ali istovremeno i da je pokriveno samo 20 % svih financijskih potreba za gospodarenje zaštićenim područjima, uključujući potrebe mreže Natura 2000 u Europi.

4.10.6.

Stoga je hitno potrebno odrediti točne financijske potrebe za provedbu europskih direktiva za zaštitu prirode i za stavljanje na raspolaganje sredstava izdvojenih u obliku zasebne proračunske linije (primjerice u okviru proširenog proračuna za LIFE).

4.11.1.

Manjkavosti u provedbi Strategije EU-a za biološku raznolikost, posebno u slučaju mreže Natura 2000, djelomice su prouzročene nedovoljnom uključenošću odnosno nedovoljnim sudjelovanjem civilnog društva u pojedinim zaštićenim područjima. Određivanje zaštićenih područja ponajprije je upravni akt koji se mora usvajati uz potpuno poštovanje načela vladavine prava. Međutim, u razvoj i provedbu planova upravljanja i gospodarenja trebaju u velikoj mjeri biti uključeni i vlasnici zemljišta, korisnici zemljišta, organizacije za zaštitu prirode i jedinice lokalne samouprave. To često nije tako, što je u mnogim slučajevima izazvalo nepovjerenje i neprihvaćanje politike EU-a na području biološke raznolikosti.

28.12.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 487/24

Izvjestiteljica:

Tellervo KYLÄ-HARAKKA-RUONALA

1.1.

Pariški sporazum predstavlja pozitivni odraz globalne predanosti ublažavanju klimatskih promjena. Sada se mora osigurati ratifikacija, provedba i daljnji razvoj Sporazuma. U ovom mišljenju EGSO izlaže svoja stajališta o glavnim pristupima za dugoročni put prema ugljično neutralnom svijetu, što je cilj utvrđen Sporazumom.

1.2.

Veliki globalni izazovi zahtijevaju velike promjene u pristupu Europske unije. Umjesto da se usredotočuje isključivo na vlastite emisije stakleničkih plinova, EU treba razmotriti na koji način može pridonijeti postizanju najveće koristi za klimu iz globalne perspektive. EGSO stoga poziva Europsku komisiju da izradi dugoročnu strategiju o razvoju i maksimalnom povećanju globalnog „pozitivnog ugljičnog otiska” (1) EU-a (eng. carbon handprint).

1.3.

EU također treba biti ambiciozan i nastojati postići rješenja u pogledu gospodarskih, društvenih i okolišnih aspekata od kojih će koristi imati sve strane. EGSO stoga poziva Komisiju da klimatsku strategiju oblikuje na način koji pridonosi jačanju gospodarstva EU-a i povećanju dobrobiti građana, ublažavajući pritom posljedice klimatskih promjena.

1.4.

Za postizanje istinskih učinaka na klimu te izbjegavanje istjecanja ugljika, odljeva ulaganja i izmještanja radnih mjesta neophodna je globalna predanost. EGSO poziva Komisiju da nastavi sudjelovati u aktivnoj klimatskoj diplomaciji s ciljem jačanja široke provedbe Sporazuma i poticanja najvećih gospodarstava da povećaju svoje obveze radi postizanja slične razine ambicioznosti kao i EU. EGSO također poziva Komisiju da klimatska pitanja uključi u sva područja vanjske politike, posebno u područja trgovine, ulaganja i razvojne suradnje.

1.5.

Kad je riječ o praktičnim mjerama, EU na najbolji način može pridonijeti borbi protiv klimatskih promjena izvozom tehnologija i rješenja za smanjenje emisija i povećanje spremnika ugljika te proizvodnjom proizvoda za globalno tržište uz niže emisije u usporedbi s konkurentima. EGSO stoga poziva na snažan poticaj za inovacije – od istraživanja do ulaska na tržište – kako bi EU postao globalni predvodnik za klimatska rješenja. Posebnu pozornost treba posvetiti potencijalu malih i srednjih poduzeća.

1.6.

Što se tiče unutarnje dimenzije klimatske politike, EU treba težiti tome da postane „klimatska unija” koja će biti usmjerena na djelovanje, učinkovita i dosljedna u svojim domaćim mjerama. Svi napori moraju biti usmjereni na provedbu dosad donesenih odluka, pri čemu i Komisija i države članice imaju vlastite uloge.

1.7.

Pored toga EGSO poziva Komisiju da svoju dugoročnu strategiju utemelji na toj vrsti integriranog pristupa. Buduće mjere treba osmišljavati u sklopu srodnih „unija” jedinstvenog tržišta, posebice onih u području energetike, prometa, digitalizacije, industrije, poljoprivrede, kapitala i inovacija. Posebnu bi pozornost također trebalo posvetiti izazovima održivih prehrambenih sustava i ulozi spremnika ugljika.

1.8.

Pri provedbi ciljeva Pariškog sporazuma treba što bolje iskoristiti tržišne mehanizme. Globalni sustav određivanja cijena emisija ugljika predstavljao bi neutralan i djelotvoran način uključivanja svih tržišnih aktera. EGSO potiče Komisiju da aktivno razmatra različite mogućnosti i korake kako bi se zajedno s drugim zemljama postigao prelazak na globalno određivanje cijena ugljika.

1.9.

Razdoblje nakon Pariza u kojem se želi postići ugljično neutralno gospodarstvo predstavlja brojne izazove. Kako bi se tom tranzicijom upravljalo na pravedan i kontroliran način, a poduzećima i građanima pomoglo da se prilagode promjenama i razviju nova rješenja i vještine, u sklopu strategije za klimu treba uvesti odgovarajuće mjere prilagodbe.

1.10.

Prelazak na ugljično neutralno gospodarstvo ostvarivat će partneri iz redova civilnog društva svojim djelovanjem na terenu, a donositelji političkih odluka moraju im omogućiti poticajno okružje i financijska sredstva, uključujući jačanje svijesti o svim raspoloživim mogućnostima financiranja. Treba razviti pristup višerazinskog upravljanja kako bi se civilnom društvu omogućilo klimatsko djelovanje te kako bi se uklonile prepreke tom djelovanju. EGSO očekuje da će biti u potpunosti uključen u razvoj te višedioničke infrastrukture, kao i u pripremu dugoročne klimatske strategije EU-a.

2.1.

Ishod Konferencije o klimatskim promjenama održane u Parizu (COP21) bio je globalni dogovor o načinu na koji čitav svijet treba nastojati ostvariti cilj ograničavanja globalnog zagrijavanja na znatno manje od 2 oC i daljnjeg ograničavanja povećanja temperature na 1,5 oC u odnosu na predindustrijske razine. To će iziskivati golemo smanjenje globalnih emisija i radikalne promjene u društvima.

2.2.

Globalni izazovi koji nas očekuju iziskuju radikalnu promjenu pristupa EU-a ublažavanju klimatskih promjena. Od izrazite je važnosti da EU uloži znatne napore za postizanje stvarnog globalnog učinka. Stoga EU treba nastojati povećati svoj pozitivni ugljični otisak, a ne samo smanjivati negativni ugljični otisak.

2.3.

Za rješavanje klimatskih problema te izbjegavanje istjecanja ugljika, odljeva ulaganja i izmještanja radnih mjesta neophodna je globalna predanost. EU je pokazao sposobnost preuzimanja inicijative prije i tijekom konferencije u Parizu, a taj bi duh trebao održati i na idućoj konferenciji stranaka. EU bi se u svojoj klimatskoj diplomaciji trebao usredotočiti na zemlje koje imaju najveće emisije stakleničkih plinova, ali i na svoje najveće konkurente i gospodarski najperspektivnije partnere. Stoga klimatska i gospodarska diplomacija trebaju ići ruku pod ruku.

2.4.

Zemlje s najvećim emisijama su Kina (više od 25 % svjetskih emisija), SAD (oko 15 %) i EU (oko 10 %). Očekuje se da se će udio EU-a u emisijama do 2030. godine smanjiti na oko 5 %. Kako bi imao što veći utjecaj na ublažavanje klimatskih promjena, EU mora poduzeti sve moguće napore za poticanje drugih strana da povećaju svoje ambicije.

2.5.

Kad je riječ o praksi, EU na najbolji način može pridonijeti globalnom ublažavanju klimatskih promjena izvozom niskougljičnih rješenja te proizvodnjom proizvoda za globalno tržište uz niže emisije u usporedbi s konkurentima.

2.6.

Osim SAD-a, Kina i druge zemlje koje se brzo razvijaju postale su važni dobavljači tehnologija s niskim emisijama ugljika. EU je u određenim sektorima kako na izvoznim tako i na domaćim tržištima u posljednjih pet godina pretrpio znatne gubitke te izgubio nekadašnji vodeći globalni položaj u tehnologiji. Premda je Junckerova Komisija izrazila namjeru da EU postane globalni predvodnik u području obnovljivih izvora energije, taj je cilj trenutačno daleko od ostvarivog.

2.7.

Stoga je hitno potreban novi, dodatni poticaj kako bi EU ponovno postao predvodnik u klimatskim rješenjima. Globalne mogućnosti obuhvaćaju širok niz tehnologija, proizvoda, usluga i ekspertiza, kao i sveobuhvatne modele proizvodnje i potrošnje. Izvoz stručnog znanja o spremnicima ugljika, kao što je održivo upravljanje šumama i pošumljavanje, treba također shvatiti kao priliku za ostvarenje globalnog učinka.

2.8.

EGSO pozdravlja činjenicu da se Komisija pridružila Misiji za inovacije, inicijativi vodećih svjetskih gospodarstava koja su se obvezala da će tijekom sljedećih pet godina udvostručiti financijska sredstva koja izdvajaju za istraživanje i razvoj u području čistih energija.

2.9.

Učinkovita trgovinska i ulagačka politika ključni je alat za pronalaženje niskougljičnih rješenja i promicanje napretka prema globalnom ugljično neutralnom gospodarstvu. Kako bi se osigurao pozitivan ishod, klimatska pitanja moraju biti sastavni dio pregovora o sporazumima o trgovini i ulaganju. Trebalo bi nastojati ukloniti prepreke za trgovanje klimatski prihvatljivim proizvodima, tehnologijama i rješenjima; ovdje bi važnu ulogu imao Sporazum o ekološkim dobrima. Zajednička rješenja potrebna su i kako bi se izbjegli poremećaji u trgovini uzrokovani razlikama u klimatskim politikama i zahtjevima u različitim regijama.

2.10.

Kad je riječ o razvojnoj politici, sadašnji cilj od 100 milijardi USD godišnje, koliko su razvijene zemlje obećale izdvojiti za financiranje klimatskih mjera, produžen je na konferenciji COP21 do 2025. godine, a upućen je i poziv na izradu praktičnog plana za postizanje tog cilja. Pojedine zemlje preuzele su i financijske obveze. Važno je ispuniti obećanja i osigurati da se sredstva koriste na ekonomski, ekološki i socijalno odgovoran način. Kampanje za podizanje svijesti potrebne su radi pružanja informacija o pristupu dionika civilnog društva financijskim sredstvima, posebno u zemljama u razvoju, kao što je predložio EGSO u kontekstu Strategije EU-a i Afrike.

2.11.

Tehnološka suradnja također ima ulogu u razvojnoj politici. U tom je području potrebna odgovarajuća zaštita prava intelektualnog vlasništva jer su ona ključna za inovacije. Važno je osigurati da primijenjena rješenja odražavaju okolnosti u zemljama u razvoju te da im – u duhu partnerstva – pomažu u prihvaćanju niskougljičnog rasta bez ometanja njihova razvoja. Nadalje, potrebno je jačanje kapaciteta za pružanje pomoći zemljama u razvoju pri ublažavanju klimatskih promjena i prilagodbi tim promjenama.

2.12.

Općenito govoreći, klimatska pitanja trebaju postati sastavni dio svih vanjskih politika EU-a u svrhu jačanja provedbe Pariškog sporazuma na svjetskoj razini.

3.1.

Kako bi izgradio čvrste temelje potrebne da postane snažan globalni akter, EU treba težiti tome da postane klimatska unija koja će biti djelotvorna, dosljedna i vjerodostojna u domaćim mjerama. Ta unija prvenstveno mora biti unija djelovanja. Svi napori moraju biti usmjereni na provedbu dosad donesenih odluka, pri čemu i Komisija i države članice imaju vlastite uloge.

3.2.

Budući da se ublažavanje klimatskih promjena primjenjuje na sve sektore gospodarstva, klimatska unija mora se oslanjati na integrirani pristup. Stoga daljnje mjere borbe protiv klimatskih promjena treba razvijati u okviru srodnih „unija”, kao što su energetska unija, jedinstveni europski prometni prostor, jedinstveno tržište robe i usluga, jedinstveno digitalno tržište, europska industrijska politika, zajednička poljoprivredna politika, unija tržišta kapitala i unija inovacija. Također je potrebno pronaći idealan pristup za povezivanje klimatske politike EU-a i provedbe na nacionalnoj razini.

3.3.

EU treba ispunjavati vlastite klimatske obveze istodobno jačajući gospodarstvo i povećavajući dobrobit građana. Klimatsku politiku ne treba shvatiti tek kao postizanje ravnoteže između gospodarskih, socijalnih i okolišnih čimbenika, nego treba nastojati pronaći rješenja od kojih će koristi imati sve strane. U tu je svrhu potrebno uložiti napore usmjerene na poticanje rasta uz nisku razinu ugljika, iskorištavajući u potpunosti mogućnosti koje nude npr. digitalizacija, čiste tehnologije, bioekonomija i kružno gospodarstvo.

3.4.

Znatna niskougljična ulaganja potrebna su kako globalno tako i unutar EU-a. Kod kriterija financiranja svih programa javnih ulaganja, uključujući i uporabu europskih fondova, moraju se uzimati u obzir i klimatski aspekti. Od ključne su važnosti kako javno-privatna suradnja tako i uloga Europskog fonda za strateška ulaganja i Europske investicijske banke. EGSO pozdravlja uspostavu Europskog portala projekata ulaganja i Europskog savjetodavnog centra za ulaganja, ali naglašava da se projektni pragovi ne smiju postavljati tako da isključuju manje projekte.

3.5.

Kad je riječ o privatnom sektoru, preduvjeti za niskougljična ulaganja isti su kao i za sve druge vrste ulaganja. Kako bi se u potpunosti iskoristile mogućnosti i poslovni potencijal ublažavanja klimatskih promjena, ključno je uspostaviti poticajno, konkurentno i stabilno poslovno okružje.

3.6.

Kako bi postao globalni predvodnik u području klimatskih tehnologija i rješenja, EU mora ulagati u okružje koje će poticati inovacije, a obuhvaćat će istraživanje, razvoj, pokretanje oglednih projekata, demonstracije te, konačno, ulazak na tržište i međunarodno širenje. Posebna pozornost mora se pridavati inovacijskom potencijalu MSP-ova i njihovu ulasku na međunarodno tržište. U tu svrhu treba osigurati da pristup financijskim sredstvima ne predstavlja prepreku MSP-ovima.

3.7.

Budući da većina emisija stakleničkih plinova nastaje u proizvodnji energije, energija je u srži tranzicije. Neke od ključnih mjera jesu zamjena fosilnih goriva energentima s niskim emisijama ugljika i poboljšanje energetske učinkovitosti u svim sektorima i djelatnostima. Sve veća elektrifikacija društva – pod uvjetom da se fosilna goriva zamjenjuju drugima – može u ogromnoj mjeri pridonijeti smanjenju emisija. Jedan od glavnih izazova i prilika predstavlja razvoj rješenja za skladištenje električne energije.

3.8.

Što se tiče dekarbonizacije u sektoru prometa, posebice cestovnog prometa, treba provesti čitav niz različitih mjera. U toj će tranziciji ulogu igrati i električna energija i alternativni energenti, napredna biogoriva, poboljšana energetska učinkovitost vozila i logistike, povećana uporaba niskougljičnih vrsta prijevoza, komodalnost, javni prijevoz te prostorno planiranje. Što se tiče pomorskog prometa i zrakoplovstva, EGSO poziva na to da se u okviru IMO-a i ICAO-a ostvaruju ambiciozni rezultati na globalnoj razini.

3.9.

Za uspjeh u postupku dekarbonizacije također je potreban razvoj proizvoda i proizvodnih metoda. Najveće mogućnosti pruža pronalazak inovativnih poslovnih modela i razvoju novih proizvoda s niskim emisijama ugljika, pri čemu najveći naglasak treba staviti na uslugu i funkciju. Treba iskoristiti potencijal svih sektora i aktera, a tvorci politika ne smiju samo selektivno odabirati „pobjednike”, odnosno pružati potporu isključivo nekim sektorima, tehnikama ili proizvodima.

3.10.

Poljoprivreda i šumarstvo na nekoliko su načina povezani s klimatskim promjenama. Uz smanjenje emisija, za ublažavanje klimatskih promjena ključnu ulogu ima i sekvestracija ugljikova dioksida. Tu se ogleda važnost održivog korištenja šumskih resursa i ispravnog gospodarenja tlom. S druge strane, poljoprivreda i šumarstvo suočeni su sa znatnim izazovima u pogledu prilagodbe klimatskim promjenama. Stoga je potreban intenzivan istraživački i razvojni rad u vezi s otpornošću i prilagodbom te ulogom tla kao spremnikom ugljika.

3.11.

Povezanost klimatskih promjena sa sigurnošću hrane od presudne je važnosti u kontekstu brzog demografskog rasta. Za suočavanje s velikim izazovima sigurnosti hrane i ublažavanja klimatskih promjena potrebni su održiviji prehrambeni sustavi te istodobno sprečavanje istjecanja ugljika i izmještanja radnih mjesta.

3.12.

Digitalizacija predstavlja međusektorski element dekarbonizacije društva. Automatizacija, robotika i internet stvari pridonose postizanju veće učinkovitosti industrijskih postupaka i logistike. Pametne energetske mreže, pametna mobilnost, pametne zgrade i pametne zajednice uključuju građane u dekarbonizaciju i omogućuju potrošačima da postanu „proizvođači-potrošači”, dok digitalne platforme pružaju mogućnost za razmjenu proizvoda i usluga.

3.13.

Sve u svemu, građani imaju ključnu ulogu u prelasku na ugljično neutralno gospodarstvo. Održivijim obrascima potrošnje i promjenama u načinu života, npr. u pogledu prehrane, kupnje, mobilnosti i hobija, mogu se postići zamjetni rezultati. Podizanjem svijesti, informiranjem o proizvodima i obrazovanjem moglo bi se pomoći građanima da donose razboritije odluke.

3.14.

Kad je riječ o konkretnijim mjerama za pridonošenje ugljično neutralnoj budućnosti u navedenim ključnim područjima, EGSO je tijekom posljednjih nekoliko godina objavio nekoliko relevantnih mišljenja (2).

3.15.

Prelazak na ugljično neutralno gospodarstvo podrazumijeva da će neki biti na dobitku, a neki na gubitku. Stoga je od presudne važnosti tim prelaskom upravljati na pravedan i kontroliran način. Potrebne su prikladne mjere za pružanje pomoći poduzećima i građanima u prilagodbi na novu situaciju. Glavne prijetnje koje treba rješavati jesu povećani troškovi i nedostatak vještina. Jednu od mogućnosti predstavlja ciljana financijska pomoć na temelju utvrđivanja najranjivijih sektora i skupina osoba. Međutim, napori većinom trebaju biti usmjereni na pronalazak novih rješenja i razvoj vještina.

4.1.

Prilikom provedbe mjera za postizanje ciljeva koje su donositelji političkih odluka zacrtali u Pariškom sporazumu treba u što većoj mjeri primjenjivati tržišne mehanizme. Radi poticanja klimatskih mjera na neutralan i učinkovit način, važno je težiti globalnom određivanju cijena emisija stakleničkih plinova. Prema tome, kako bi sustav određivanja cijena dobro funkcionirao, treba postupno ukidati kontradiktorne ili preklapajuće subvencije za energiju.

4.2.

U nekoliko zemalja i regija već sada postoje različite vrste sustava određivanja cijena ugljika, a radi se uglavnom o oporezivanju ugljika i sustavima za ograničavanje i trgovanje emisijskim jedinicama. Također se razmatraju mjere za povezivanje različitih sustava.

4.3.

Što se tiče sustava EU-a za trgovanje emisijama, cijena emisijskih jedinica ostala je neočekivano mala jer je ponuda emisijskih jedinica nedvojbeno premašila potražnju, a preklapajuće subvencije utjecale su na tržište. Ograničavanje emisija osigurava ispunjavanje cilja smanjenja emisija, ali taj sustav ne potiče na ulaganje u niskougljičnu energiju. To bi iziskivalo porast cijena ugljika, istodobno osiguravajući poduzimanje mjera za izbjegavanje istjecanja ugljika.

4.4.

Dobro funkcionirajući i pravedni globalni sustav određivanja cijena ugljika doveo bi do jednakih uvjeta za izvoznike na svjetskim tržištima, čime bi se smanjio rizik od odljeva ulaganja i izmještanja radnih mjesta. Nadalje, doveo bi do nestanka konkurentne prednosti uvezene robe koja je jeftinija zahvaljujući nižim klimatskim zahtjevima. Osim toga, financijske bi tokove usmjerio prema zemljama u razvoju. Stoga treba poduzimati odlučne napore za uspostavu odgovarajućeg globalnog režima. Odbor ističe da se također zalagao za uspostavu mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika, kao privremeno rješenje dok se ne uvede takav globalni režim (3). Međutim, treba posvetiti dužnu pozornost izazovima i rizicima takvih mehanizama.

4.5.

Kako bismo istražili preduvjete za ispravan sustav određivanja cijena i njegove posljedice, valja pažljivo razmotriti različite mogućnosti. Trebalo bi proučiti barem sljedeće pristupe i korake:

5.1.

Civilno društvo igra važnu ulogu na globalnoj, europskoj, nacionalnoj i lokalnoj razini u prijelazu na ugljično neutralan svijet. Oni koji zaista donose promjene svojim djelovanjem na terenu jesu poduzeća, radnici, potrošači i ostali građani, a kreatori politika trebaju im pružiti pozitivno i poticajno operativno okružje.

5.2.

Na tržištima je postignut znatan napredak: sve više privatnih i institucijskih ulagača vodi računa o „ugljičnom riziku” svojih ulagačkih ciljeva, a uspostavljaju se i privatni fondovi kapitala povezani s klimom. Mnoga poduzeća obnavljaju i razvijaju svoje poslovanje i paletu proizvoda kako bi odgovorili na zahtjeve klimatski osviještenih potrošača i dioničara. Između sektora te velikih poduzeća i MSP-ova grade se novi poslovni ekosustavi.

5.3.

U okviru velikog broja aktivnosti na konferenciji COP21 naglašena je uloga podnacionalnih tijela, privatnog sektora i drugih aktera civilnog društva u postizanju klimatskih ciljeva i stvaranju novih partnerstava. Program globalnih klimatskih aktivnosti treba očuvati svoju dinamiku i dodatno poticati takve aktivnosti.

5.4.

Kako je predložio EGSO (4), treba stvoriti koaliciju političke razine, upravne razine i civilnog društva s ciljem poticanja nedržavnog djelovanja protiv klimatskih promjena na različitim razinama i podizanja svijesti o njemu, kako bi se uspostavio forum za strukturirani dijalog i uklonile prepreke za takvo djelovanje. EGSO očekuje da će biti u potpunosti uključen u razvoj takve dosljedne višedioničke infrastrukture.

5.5.

Što se tiče suradnje civilnog društva s drugim regijama, posebno s afričkim, karipskim i pacifičkim (AKP) (5) te sredozemnim državama, među glavnim su prioritetima EGSO-a i klimatska pitanja, i to ona u vezi s izazovima sigurnosti opskrbe hranom.

5.6.

EGSO također želi biti partner Komisije u pripremi dugoročne klimatske strategije EU-a o načinu postizanja ugljično neutralnog svijeta.

28.12.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 487/30

Izvjestitelj:

Philippe DE BUCK

Suizvjestiteljica:

Tanja BUZEK

1.1.

Za pregovore o Transatlantskom partnerstvu za trgovinu i ulaganja (TTIP) 2016. godina od presudne je važnosti. Glavni pregovarači EU-a i SAD-a izrazili su svoju predanost ubrzavanju pregovora u cilju postizanja ambicioznog i sveobuhvatnog političkog sporazuma kojim se utvrđuje mogući „zajednički teren” u svim područjima prije isteka mandata sadašnje administracije SAD-a. Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) stoga je odlučio izraditi samoinicijativno mišljenje o određenim ključnim pitanjima u okviru TTIP-a.

1.2.

U ovom se mišljenju ne osvrće na mogući konačni sporazum koji će biti rezultat pregovora između EU-a i SAD-a. Unatoč tomu važno je procijeniti do koje su mjere stavovi organiziranog europskog civilnog društva, posebice oni izneseni u prethodnim mišljenjima EGSO-a, uzeti u obzir u prijedlozima EU-a koji su trenutno dostupni javnosti. To će omogućiti da se između Europske komisije i europskog civilnog društva uspostave temelji za snažnije partnerstvo u razvijanju trgovinske politike EU-a.

1.3.

Ističući svoju institucionalnu ulogu EGSO stoga iznosi sljedeće preporuke.

1.4.1.

Pregovori o TTIP-u daju novi zamah povećanoj regulatornoj suradnji s većim očekivanjima. Odbor stoga sa zadovoljstvom primjećuje da predloženo poglavlje o regulatornoj suradnji obuhvaća provedbu ciljeva javne politike i visoku razinu zaštite u nizu utvrđenih područja. EGSO također pozdravlja izričito pojašnjenje da je uloga i svrha institucijske strukture za regulatornu suradnju davanje potpore i savjeta donositeljima odluka koji su podložni demokratskom nadzoru, kao i činjenicu da u njenoj nadležnosti neće biti usvajanje pravnih akata, a neće ni zamijeniti domaće regulatorne postupke.

1.4.2.

Odbor ipak traži jasniju definiciju „opterećujućih” propisa i ističe da se propisi kojima se štite prava potrošača i radnika te okoliš ne bi trebalo smatrati same po sebi opterećujućima.

1.4.3.

EGSO također traži da se u poglavlju o dobrim regulatornim praksama ne ograničuje pravo stranaka na donošenje propisa ili na uvođenje postupaka sličnih američkom postupku objavljivanja prijedloga propisa i iznošenja primjedbi na njih (eng. notice-and-comment process).

1.4.4.

Povrh toga, EGSO od Europske komisije traži da pojasni dogovore u vezi s uključivanjem reprezentativnih dionika, posebno socijalnih partnera i predstavnika civilnog društva.

1.5.1.

EGSO vjeruje da se prijedlozi u vezi s normizacijom, tehničkim propisima, oznakama i označivanjem moraju smatrati važnim ofenzivnim interesima za Europsku uniju. Uzima na znanje važne odredbe u pogledu transparentnosti, no ipak poziva:

1.5.2.

Kad je riječ o poglavlju o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama, EGSO primjećuje da se to poglavlje temelji na Sporazumu o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koji uključuje načelo predostrožnosti. EGSO ipak poziva na dodatno jamstvo da se zakonodavstvo EU-a na području prehrane neće mijenjati te da će EU zadržati svoje gornje granice kad je riječ o hormonima, pospješivačima rasta i genetski modificiranoj hrani.

1.6.1.

EGSO priznaje važnost olakšavanja trgovine, posebice za mala poduzeća, te pozdravlja poglavlje o tom pitanju koje je predložila Europska komisija. Međutim, poziva na dodatno pojednostavljenje carinskih postupaka, kao i na pojašnjenje pravila o kaznama i odgovornosti za kršenje carinskog zakonodavstva.

1.7.1.

EGSO pozdravlja značajne obveze koje je EU preuzeo u poglavlju o uslugama te ponovo poziva na povećan pristup tržištu na razini federacije i pojedinačnih država te na pojačanu regulatornu suradnju (s obzirom na to da pristup tržištu ovisi o toj suradnji), a pozdravlja i zahtjev EU-a da se status javnih usluga sačuva u skladu s UFEU-em. EGSO također ponavlja da audiovizualne usluge nisu dio mandata te stoga ne bi trebale biti uključene u obveze. Uz to, Odbor podržava odluku Europske komisije da obustavi pregovore o pristupu tržištu financijskih usluga sve dok se američki pregovarači jasno ne slože oko otvaranja rasprave o regulatornoj suradnji čiji bi cilj bila veća razina zaštite i financijske stabilnosti u tom sektoru. EGSO poziva i na jasnu i detaljnu formulaciju u pogledu široko definiranog izuzeća za javne usluge kako bi se osiguralo da su sve javne usluge koje su podložne eksternalizaciji ili koje financira država ili privatne profitne ili neprofitne organizacije isključene iz dogovora.

1.8.1.

EGSO pozdravlja sveobuhvatan i detaljan opseg prijedloga Komisije o trgovini i održivom razvoju. Međutim, podsjeća na to da stvarna vrijednost tih odredbi ovisi prvenstveno o mogućnosti da se one doista provode. EGSO poziva na učinkovit mehanizam provedbe i snažan mehanizam praćenja uz pomoć civilnog društva. EGSO ne može komentirati mjere provedbe za poglavlje o održivom razvoju TTIP-a jer tekst prijedloga o provedbi kasni. Važno je da Komisija uključi civilno društvo i socijalne partnere u izradu tih prijedloga kako bi se osiguralo da su oni osmišljeni na način koji je djelotvoran na terenu. EGSO zadržava pravo na iznošenje mišljenja o tim elementima kad oni budu dostupni javnosti.

1.9.1.

EGSO pozdravlja prijedlog čiji je cilj reforma sustava zaštite ulaganja i uspostavljanje stalnog multilateralnog suda za pitanja ulaganja koji bi zamijenio privatne arbitražne sudove. Međutim, ipak primjećuje kritična pitanja (navedena u točki 8.8) koja izazivaju zabrinutost, pa ih je potrebno razmotriti. Također traži od Europske komisije da izradi procjenu učinka kojom bi se analizirali troškovi i funkcioniranje novog sustava sudova za ulaganja.

2.1.

Od početka pregovora o TTIP-u u lipnju 2013. godine EGSO igra važnu ulogu u izražavanju stavova organiziranog civilnog društva EU-a uz pomoć mišljenja koja je izradio o određenim aspektima pregovora o TTIP-u (1), o zaštiti ulaganja i rješavanju sporova između ulagača i države (2) te o učinku TTIP-a na mala i srednja poduzeća (3). U međuvremenu je Komisija objavila važnu komunikaciju pod naslovom „Trgovina za sve” (4) u kojoj se navode uvjeti za predstojeće ugovore o trgovini i ulaganjima. EGSO je u svojem mišljenju dao potporu pristupu navedenom u Komunikaciji (5). U suradnji s drugim institucijama EU-a Odbor također nastoji pridonijeti informiranoj raspravi civilnog društva o TTIP-u nizom aktivnosti povezanih s TTIP-om. To uključuje organizaciju savjetovanja i posjeta članova EGSO-a SAD-u.

2.2.

EGSO primjećuje da se pregovori o TTIP-u provode na transparentniji način nego prethodni pregovori o trgovini i ulaganju s obzirom na to da su to prvi pregovori za koje je objavljen mandat Vijeća te stavovi i tekst nekoliko prijedloga EU-a. Osnovana je savjetodavna skupina koja okuplja stručnjake koji predstavljaju širok spektar interesnih skupina, među kojima su potrošači, sindikati, poslovni svijet te skupine koje se bave okolišem i javnim zdravljem, kako bi pregovarači EU-a dobili visokokvalitetne savjete o područjima o kojima se pregovara. Međutim, s obzirom na svoju institucijsku ulogu, EGSO je razočaran zbog toga što nije službeno uključen u tu posebnu savjetodavnu skupinu o TTIP-u (6). Europska komisija izradila je internetsku stranicu posvećenu TTIP-u na kojoj se mogu naći informativni članci, vodiči za čitatelje, dokumenti o stajalištu EU-a (u kojima se navodi i opisuje opći pristup Europske unije pojedinim temama), tekst prijedloga EU-a (odnosno prvotni prijedlozi Europske unije za pravne tekstove o temama u TTIP-u) i ponuda EU-a za pristup tržištu kad je riječ o uslugama. EGSO pozdravlja prijedlog Europske komisije za osnivanje Foruma civilnog društva koji će se sastojati od predstavnika neovisnih organizacija civilnog društva, uključujući članove unutarnjih savjetodavnih skupina, radi vođenja dijaloga o provedbi i primjeni sporazuma.

2.3.

Ovo se mišljenje nadovezuje na opažanja iznesena u prethodnim mišljenjima u kojima se poziva da se pogodnosti TTIP-a ravnomjerno raspodijele u poslovnoj zajednici (uključujući MSP-ove), među radnicima, potrošačima i građanima te da zaštita visokih standarda na snazi u EU-u postane preduvjet za prihvaćanje sporazuma. EGSO smatra da je važno osvrnuti se na već objavljene stavove i tekst prijedloga EU-a za odabrani broj poglavlja kako bi se provjerilo do koje su mjere u skladu s tim preduvjetima te kako bi se utvrdile glavne točke interesa i pitanja koja zabrinjavaju europsko civilno društvo. EGSO je odlučio usmjeriti svoju analizu posebno na prijedloge koji se odnose na regulatornu suradnju, uključujući dobre regulatorne prakse (objavljeni 21. ožujka 2016.), tehničke prepreke trgovini te sanitarne i fitosanitarne mjere (oba prijedloga objavljena su u siječnju 2015.), carinski režim i olakšavanje trgovine (objavljeni u siječnju 2015. i izmijenjeni u ožujku 2015.), usluge (objavljeni u srpnju 2015.), održivi razvoj (objavljeni u studenom 2015.) te ulaganja (objavljeni u studenom 2015.). U Mišljenju se razmatraju dokumenti objavljeni do 14. srpnja 2016.

2.4.

Potrebno je napomenuti da je Europska komisija 14. srpnja 2016. objavila prijedlog o institucionalnom ustroju sporazuma (7), prema kojem će biti osnovane unutarnje savjetodavne skupine sastavljene od predstavnika civilnog društva i zadužene za savjetovanje stranaka o primjeni sporazuma. Odbor pozdravlja činjenicu da je područje nadležnosti unutarnjih savjetodavnih skupina prošireno te sada obuhvaća sva pitanja od interesa u okviru sporazuma, ali izražava žaljenje zbog toga što se u prijedlogu EU-a ne navodi izričito da dvije unutarnje savjetodavne skupine mogu samoinicijativno sazvati zajednički sastanak, kao i zbog toga što samo Zajednički odbor može sazvati Forum civilnog društva. Sastanci Foruma civilnog društva bit će prilika da članovi dviju unutarnjih savjetodavnih skupina rade na zajedničkim preporukama namijenjenima strankama.

2.5.

U tom pogledu EGSO izražava duboko žaljenje zbog toga što će, kada se naposljetku pregovori budu vodili na temelju pročišćenih tekstova, visoka razina transparentnosti koja je dosad postignuta biti ozbiljno narušena ako SAD ne pristane da ti tekstovi budu dostupni javnosti ili barem savjetodavnoj skupini EU-a. EGSO stoga poziva Komisiju da nastavi ulagati najveće napore u skretanje pozornosti svog sugovornika na to pitanje.

3.1.

Regulatorna suradnja jedan je od triju stupova TTIP-a, dok su ostala dva pristup tržištu i propisi, a sastoji se od četiriju elemenata: horizontalni aspekti (koji obuhvaćaju, s jedne strane, „regulatornu usklađenost” ili „dobre regulatorne prakse”, a s druge, „regulatornu suradnju” među regulatorima), tehničke prepreke trgovini, sigurnost hrane i zdravlje životinja i biljaka te sektorski prilozi. Cilj je ovog dijela Mišljenja analizirati prvi od tih elemenata, a to su horizontalni aspekti, dok se sljedeći dio Mišljenja odnosi na tehničke prepreke trgovini te sanitarne i fitosanitarne mjere.

3.2.

Utvrđeno je da je regulatorna suradnja jedan od glavnih ciljeva TTIP-a jer bi mogla imati važnu ulogu u olakšavanju trgovine i ulaganja te u poboljšanju konkurentnosti, posebice malih poduzeća. Osobito mala i srednja poduzeća očekuju otvaranje novih mogućnosti, s obzirom na to da, za razliku od velikih poduzeća, ona ne raspolažu resursima za snalaženje u različitim regulatornim okruženjima na dvije strane Atlantskog oceana. Istodobno bi veća kompatibilnost regulatornih režima stvorila prilike za velika poduzeća da iskoriste ekonomiju razmjera koja bi se stvorila između Europe i SAD-a.

3.3.

Napori koji se ulažu u regulatornu suradnju nisu novost (8). Pregovori o TTIP-u daju novi zamah povećanoj regulatornoj suradnji s većim očekivanjima. EGSO smatra da nije lako procijeniti pogodnosti koje proizlaze iz povećane regulatorne suradnje, uglavnom zato što će pogodnosti varirati ovisno o stupnju suradnje koji će se tijekom pregovora dogovoriti. U nacrtu stručnog međuizvješća o procjeni učinka na održivost koje je izradila Europska komisija procjenjuje se da će 76 % učinka TTIP-a proizaći iz regulatorne suradnje, a 24 % iz smanjenja carinskih nameta (9).

3.4.

Međutim, EGSO smatra da je važno uspostaviti zaštitu kako bi se osiguralo da se postupak regulatorne suradnje ne upotrebljava za snižavanje, već za povećanje standarda na polju socijalnih prava, rada, zaštite potrošača i okoliša. Ako se ispune ti uvjeti, ostvarila bi se korist ne samo u gospodarskom smislu, već bi se i olakšao zadatak regulatora da ostvare ciljeve javne politike.

3.5.

Očuvanje visoke razine zaštite koja postoji u EU-u temeljno je pitanje za EGSO. Aktualni prijedlog članka x.1b poglavlja o regulatornoj suradnji obuhvaća ostvarivanje ciljeva javne politike i visoku razinu zaštite, među ostalim, na polju javnog zdravlja, života i zdravlja ljudi, životinja i biljaka, zdravlja i sigurnosti, radnih uvjeta, dobrobiti životinja, okoliša, potrošača, socijalne zaštite i socijalne sigurnosti, osobnih podataka i kibernetičke sigurnosti, kulturne raznolikosti i financijske stabilnosti.

3.6.

Međutim, EGSO je zabrinut da bi to moglo biti dovedeno u pitanje člankom x.1d u kojem se navodi da je cilj „smanjiti nepotrebne opterećujuće […] regulatorne zahtjeve” (10). EGSO je zabrinut da bi se ta formulacija mogla protumačiti u smislu da se propisi za zaštitu prava koja se tiču potrošača, radnika i okoliša smatraju sami po sebi opterećujućima.

3.7.

EGSO stoga želi još jednom odlučno potvrditi da je očuvanje postojećih visokih standarda temeljni zahtjev, a da osim unapređenja trgovinskih prilika cilj regulatorne suradnje treba biti poboljšanje sigurnosti, zdravlja te gospodarske i socijalne dobrobiti ljudi na obje strane Atlantskog oceana. Stoga je predanost tom cilju u konačnom sporazumu potrebno potvrditi vrlo jasnom i detaljnom formulacijom. EGSO izražava zabrinutost zbog prijedloga EU-a o dobrim regulatornim praksama. Cilj regulatorne suradnje trebao bi biti poboljšanje dijaloga između regulatornih tijela, a ne međusobno utjecanje na postupke donošenja propisa. EGSO poziva Europsku komisiju da razjasni odjeljak prijedloga o dobrim regulatornim praksama.

3.8.

U tom smislu EGSO vjeruje da se ne bi trebalo smatrati da trenutni prijedlog poglavlja o dobrim regulatornim praksama – u kojem se navodi da će stranke biti obvezne ispitati „neregulatorne alternative (uključujući mogućnost izostanka reguliranja) […] kojima bi se postigao cilj regulatornog akta” – ograničava pravo stranaka na donošenje propisa. U interesu veće sigurnosti, u tekstu sporazuma trebalo bi pojasniti da ta odredba ne ograničava pravo stranaka na donošenje propisa. Odbor također napominje da članak 6. prijedloga o savjetovanju s dionicima ne bi trebalo smatrati jednakovrijednim američkom postupku objavljivanja prijedloga propisa i iznošenja primjedbi na njih (eng. notice-and-comment process).

3.9.

U očima EGSO-a, stoga, razvijanje trgovine mora zadržati status glavnog cilja. Važno je da se u okviru pregovora o TTIP-u podržava uklanjanje nepotrebnih prepreka trgovini (11).

3.10.

EGSO pozdravlja činjenicu da se u aktualnom prijedlogu Komisije jasno navodi da je uloga i svrha institucijske strukture za regulatornu suradnju davanje potpore i savjeta donositeljima odluka koji su podložni demokratskom nadzoru Europskog parlamenta i Vijeća EU-a (12). Redovni postupak donošenja zakona ne smije se narušiti te se moraju spriječiti kašnjenje i zazor od donošenja propisa. EGSO pozdravlja predloženi članak 1., kojim se potvrđuje pravo i na donošenje propisa i na utvrđivanje razine zaštite. Međutim, ključno je da se u prijedlogu odrede sastav i pravila postupanja različitih odbora i skupina. EGSO poziva Europsku komisiju da osigura usklađenost i dosljednost između poglavlja o horizontalnim aspektima regulatorne suradnje, poglavlja koja se tiču tehničkih prepreka u trgovini te sanitarnih i fitosanitarnih mjera i sektorskih priloga.

3.11.

Predviđa se dijalog na početku regulatornog postupka koji povećava vjerojatnost utvrđivanja političkih rješenja koja obuhvaćaju prekogranična pitanja. Uključenost dionika putem transparentnog postupka, koji je osnovno načelo dobrog postupka donošenja propisa u Europskoj uniji, mora se jasno opisati u prijedlogu Komisije. Kako bi se regulatornom suradnjom ostvarili uključivi ishodi i prijedlozi za regulatore, dionici – a posebno poduzeća, potrošači, ekološke interesne skupine i radnici – moraju biti uključeni na strukturiran i uravnotežen način.

3.12.

Kako bi se ostvario određen napredak, u ranoj se fazi mora osigurati savjetovanje o regulatornom djelovanju između regulatora EU-a i SAD-a. Očekuje se da će u budućnosti rasprave u ranoj fazi postupka oblikovanja politika povećati potencijal za donošenje interoperabilnih propisa i omogućivanje sudionicima na tržištu istodobno usklađivanje s oba režima. Međutim, regulatori moraju smatrati dobrovoljnim dijalog i odgovaranje na primjedbe drugih regulatora ili zainteresiranih osoba kako bi se izbjegao učinak zazora od donošenja propisa.

3.13.

EGSO od Europske komisije traži da pojasni dogovore u vezi s gore navedenim dijalogom i s uključenošću reprezentativnih dionika, posebno socijalnih partnera i predstavnika civilnog društva. Mora postojati jasno jamstvo da će svi relevantni dionici moći pridonijeti transparentnom dijalogu točno definiranim postupkom kojim se zahtijeva jednakost postupanja i izbjegava kašnjenje u regulatornom postupku. U EU-u je prilikom definiranja važnosti i reprezentativnosti dionika potrebno uzeti u obzir registar transparentnosti.

4.1.

EGSO je zadovoljan što je cjelovit sporazum WTO-a o tehničkim preprekama trgovini uključen u prijedlog. Nadalje, predloženo poglavlje o tehničkim preprekama trgovini bavi se tehničkim zahtjevima (tehnički propisi i standardi) i zahtjevima za ocjenjivanje sukladnosti. EGSO vjeruje da se prijedlozi u vezi s normizacijom, tehničkim propisima, oznakama i označivanjem moraju smatrati važnim ofenzivnim interesima za Europsku uniju. Važno je da se ti prijedlozi ne koriste za dovođenje u pitanje neophodnih propisa o zdravlju, sigurnosti i socijalnoj zaštiti.

4.2.

EGSO prima na znanje važne odredbe o transparentnosti: ponovno se navodi obveza obavješćivanja WTO-a o mjerama, kao i obveza pružanja informacija drugoj stranki, pružanja mogućnosti davanja pismenih napomena te dobivanja odgovora na takve napomene. Također se predviđa objavljivanje u registru svih primjenjivih tehničkih propisa, novih ili postojećih, uz objavljivanje standarda navedenih u tehničkim propisima (s obzirom na to da se velika većina standarda upotrebljava u industriji, ali regulatori u tehničkim propisima ne „upućuju” na njih, odnosno ne upotrebljavaju ih).

4.3.

U pogledu normizacije, EGSO pozdravlja suradnju između tijela za normizaciju, kao i načela ograničenog uzajamnog prihvaćanja. Međutim, EGSO prima na znanje pitanja koja zabrinjavaju CEN/Cenelec, a koja se tiču rizika međusobnog priznavanja dobrovoljnih standarda u okviru TTIP-a. EGSO traži od Komisije da razmotri prijedloge tijela EU-a za normizaciju te da se pobrine za to da se zaštite interesi EU-a. Važno je čak i jamstvo da svi relevantni dionici mogu doprinositi razvoju novih standarda.

4.4.

Sustavi normizacije SAD-a i EU-a međusobno su vrlo različiti. Načelo „jedan proizvod, jedan standard – posvuda prihvaćen”, koje predstavlja stup jedinstvenog tržišta EU-a, ne postoji u Sjedinjenim Američkim Državama. Kada se u Europi usvoji novi standard, oprečne nacionalne norme povlače se; u SAD-u na tržištu usporedno postoje različiti standardi, što MSP-ovima otežava razumijevanje toga koji bi standard najbolje odgovarao njihovim linijama proizvoda. Kako bi se povećala transparentnost i malim poduzećima olakšalo poslovanje, ključno je uspostaviti službu za pomoć u SAD-u koja bi pružala usluge potpore poduzećima iz EU-a koja žele izvoziti na tržište SAD-a. To su često mala poduzeća s ograničenim resursima, ali s visokom razinom specijalizacije u tržišnim nišama, što je temelj njihove konkurentnosti.

4.5.

EGSO žali što su ključna područja, kao što su električna sigurnost, elektromagnetska kompatibilnost, strojevi i telekomunikacije, u kojima EU ima jasan ofenzivni interes, utvrđena kao prioritetna područja za buduće razmatranje: ta područja trebala bi biti uvrštena među posebne rezultate koji će se postići tijekom pregovora u vezi s ocjenjivanjem sukladnosti.

4.6.

Isto tako, EGSO žali što u dijelu o oznakama i označivanju nisu utvrđena prioritetna područja za budući rad, a nisu predviđeni ni vremenski rokovi za buduću reviziju zahtjeva za oznake i označivanje niti mjesto za unošenje rezultata koji će se postići tijekom pregovora u određenim sektorima.

4.7.

Predloženo poglavlje o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama temelji se na sporazumu WTO-a o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama te se u njemu osvrće na tekst prijedloga EU-a koji je podnesen na raspravu sa SAD-om u krugu pregovora od 29. rujna do 3. listopada 2014., a koji je objavljen 7. siječnja 2015.

4.8.

Sporazum WTO-a o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama, koji obuhvaća primjenu propisa o sigurnosti hrane te zdravlju životinja i biljaka, uključuje načelo predostrožnosti (čl. 5. stavak 7.), koje je sad također sadržano u Ugovoru iz Lisabona. O tome se ne smije pregovarati te to pitanje ne bi trebalo biti uključeno u sporazum. EGSO dakle snažno pozdravlja jamstva EU-a da se TTIP-om neće izmijeniti postojeće zakonodavstvo na području prehrane, da će EU zadržati svoje gornje granice kad je riječ o hormonima i pospješivačima rasta u mesu te da se TTIP-om neće izmijeniti zakonodavstvo EU-a o genetski modificiranim organizmima.

5.1.

Budući da trgovina robom predstavlja velik dio transatlantske trgovine, svaki napor da se poboljšaju carinski postupci imat će velik učinak na bilateralnu trgovinu, posebice za mala poduzeća.

5.2.

EGSO pozdravlja dodatne prijedloge čiji je cilj olakšati carinske postupke, a posebice: uspostavu jedinstvenog šaltera na obje strane Atlantskog oceana, poboljšanje koordinacije u pogledu međunarodnih standarda i razvijanje partnerskih programa za olakšavanje trgovine; harmonizacije i usklađivanje podataka, obvezivanje na procjenu toga koji se podaci trebaju uskladiti; proširenje odgovornosti Zajedničkog odbora za carinsku suradnju kako bi djelovao kao „specijalizirani carinski odbor” na brojnim područjima koja tek treba utvrditi i kad su posrijedi prethodna porezna mišljenja.

5.3.

EGSO poziva Europsku komisiju da pojasni elemente koji su posebno važni za poduzeća EU-a, a koji još nisu jasni u dostupnom tekstu, kao što je vrijednost de minimis, ukidanje svih dodatnih naknada te pitanje kazni i odgovornosti za kršenje carinskog zakonodavstva.

6.1.

U ponudi koja se tiče usluga, EU je predložio značajne obveze na područjima ključnima za europsku konkurentnost i rast (digitalna tehnologija i telekomunikacije) i za ubrzavanje integracije globalnih lanaca vrijednosti (promet, kurirske službe, poslovne i profesionalne usluge) ili koja se tiču ključnih gospodarskih sektora (građevinski sektor, maloprodaja, energetski sektor).

6.2.

EGSO također sa zadovoljstvom primjećuje da EU predlaže okvir kojim bi se olakšalo uvođenje pravednog, transparentnog i dosljednog sustava za međusobno priznavanje stručnih kvalifikacija među strankama te iznosi opće uvjete za pregovore o međusobnom priznavanju sporazuma, što je od velike važnosti za osiguravanje boljeg pristupa tržištu pružateljima usluga iz EU-a.

6.3.

EGSO ponovno navodi tri glavna aspekta povezana s uslugama: potrebu da se poveća pristup tržištu na razini federacije i pojedinačnih država; uvažavanje činjenice da pristup tržištu ovisi i o poboljšanju regulatorne suradnje; zahtjev da se očuva specifičnost javnih usluga u skladu s UFEU-om.

6.4.

EGSO naglašava da bi Komisija trebala osigurati da u pogledu usluga TTIP nadilazi postojeće sporazume kao što su GATS i TISA te da bi trebalo izraditi posebne sporazume kako bi se uklonile mnoge diskriminirajuće prepreke koje postoje u SAD-u.

6.5.

EGSO naglašava jedno posebno pitanje koje bi Komisija trebala uzeti u obzir, a koje se odnosi na neuravnotežen pristup tržištu: poduzeća SAD-a mogu profitirati od jedinstvenog tržišta EU-a, dok se poduzeća EU-a suočavaju s fragmentiranim tržištem SAD-a jer se za velik broj sektora usluga propisi donose na državnoj razini. EGSO skreće pozornost na to da činjenica da Sjedinjene Američke Države i dalje zahtijevaju vizu od državljana nekih država članica EU-a, dok se od državljana SAD-a ne zahtijeva viza za putovanje u EU, predstavlja diskriminirajuće postupanje prema građanima EU-a koje je štetno za bilateralne odnose.

6.6.

EGSO želi napomenuti sljedeće u vezi s određenim sektorima:

6.7.

U pogledu javnih usluga, u mišljenju EGSO-a „Trgovina za sve” navedeno je da se zaštita javnih usluga u trgovinskim sporazumima „može najbolje učiniti s pomoću pozitivnog popisa i u pogledu pristupa tržištu i u pogledu nacionalnog tretmana”. Unatoč tomu, trenutna ponuda EU-a u pogledu usluga u TTIP-u usvaja „hibridni” pristup popisu usluga, što bi moglo uzrokovati znatnu nesigurnost.

6.8.

U Prilogu III. o pristupu tržištu naveden je pozitivan popis uz istu formulaciju kao i u EU-ovim specifičnim obvezama GATS-a prema kojima „postoje javne komunalne službe u sektorima kao što su sektori povezani s uslugama znanstvenog i tehničkog savjetovanja, uslugama istraživanja i razvoja u društvenim i humanističkim znanostima, uslugama tehničkog ispitivanja i analize, uslugama u području okoliša, zdravstvenim uslugama, uslugama u prijevozu i pomoćnim uslugama za sve vrste prijevoza. Isključiva prava na takve usluge često se dodjeljuju privatnim subjektima, primjerice subjektima koji imaju koncesije tijela državne uprave, s tim da one podliježu posebnim obvezama. S obzirom na to da javne komunalne službe često postoje i na decentraliziranoj razini, detaljan i potpun popis na razini pojedinih sektora ne bi bio praktičan” (13). Međutim, klauzula o komunalnim uslugama, koja omogućuje zadržavanje monopolističkih struktura, ima nekoliko nedostataka, uključujući činjenicu da ne obuhvaća ograničenja poput ispitivanja gospodarskih potreba ili kvote. EGSO želi naglasiti da se izuzeće u pogledu komunalnih usluga mora primijeniti na sve vrste opskrbe.

6.9.

EGSO poziva i na jasnu i detaljnu formulaciju u vezi s izuzećem za javne usluge u Prilogu III. kako bi se osiguralo da su sve javne usluge koje su podložne eksternalizaciji ili koje financira država ili privatne profitne ili neprofitne organizacije isključene iz dogovora.

6.10.

Premda se klauzula o mirovanju i zakočna klauzula (eng. ratchet) ne primjenjuju na Prilog II., EGSO je zabrinut da bi kao rezultat pregovora zadrške EU-a koje su trenutno popisane u tom prilogu mogle biti premještene u Prilog I., čime bi se spriječilo kočenje liberalizacije. U tom pogledu, EGSO podržava izjavu navedenu u savjetodavnom izvješću nizozemskog Socijalnog i gospodarskog vijeća da „vlade moraju zadržati mogućnost proglašavanja određenih usluga – u skladu s vlastitim preferencijama – ‚uslugama od općeg javnog interesa‚[…]” (14).

6.11.

EGSO je također zabrinut da će državni propisi u pogledu bilo koje usluge koja nije na odgovarajući način navedena u Prilogu I. i Prilogu II. biti izloženi mogućnosti da ih vlada SAD-a dovede u pitanje kroz međudržavne sporove za povredu nacionalnog tretmana ili obveza o najpovlaštenijoj naciji, ili putem sustava sudova za ulaganja.

6.12.

EGSO žali što je u usporedbi s drugim poglavljima tržište usluga zanemareno i poziva Komisiju da uloži više napora u uklanjanje preostalih prepreka u vezi s pristupom tržištu u SAD-u. Sjedinjene Američke Države i dalje nameću potpunu zabranu u pomorskom prometu. Postoje gornje granice udjela, primjerice 25 % u zračnom prometu i 20 % u telekomunikacijama, te značajne prepreke unutar granica SAD-a, na primjer u telekomunikacijama i satelitskom sektoru. Postoji vrlo dug popis zahtjeva u pogledu državljanstva, npr. u bankarstvu, osiguranju i računovodstvu. Zahtjevi u pogledu boravišta postoje za pravne i računovodstvene usluge te usluge projektiranja i osiguranja. Zahtjevi u pogledu lokalne prisutnosti postoje, na primjer, u pogledu pravnih i računovodstvenih usluga te usluga osiguranja, kao i zahtjev u vezi s određenim pravnim oblikom u osiguranju itd.

7.1.

TTIP strankama nudi mogućnost poticanja održivosti putem trgovine te objema strankama omogućuje da u pogledu ciljeva održivosti postignu više nego što su dosad postigle uz pomoć bilo kojeg drugog trgovinskog sporazuma. EGSO je u svojim mišljenjima REX/390 i REX/449 (15) pozvao na uključivanje snažnog poglavlja o trgovini i održivom razvoju, za koje se smatra da predstavlja bitnu sastavnicu sporazuma, te stoga pozdravlja sveobuhvatan i detaljan opseg prijedloga Komisije. Međutim, podsjeća na to da stvarna vrijednost tih odredbi ovisi prvenstveno o mogućnosti da se one naposljetku doista provode.

7.2.

U mišljenju REX/390 navodi se da snažan zajednički mehanizam civilnog društva za praćenje mora biti ključna sastavnica svakog sporazuma. EGSO stoga potpuno podupire izjavu povjerenice Malmström da su u poglavlju o održivom razvoju potrebni djelotvorni provedbeni mehanizmi (16). EGSO jednako tako podupire preporuke iz savjetodavnog izvješća nizozemskog i francuskog socijalnog i gospodarskog vijeća o „mogućnosti da se po potrebi strankama nametnu djelotvorne sankcije” (17).

7.3.

EGSO Europskoj komisiji odaje priznanje na dalekosežnoj predanosti visokim standardima na području rada i okoliša. EGSO pozdravlja činjenicu da je pravo na donošenje propisa i utvrđivanja visoke razine zaštite potvrđeno u preambuli sporazuma te u zasebnom članku u poglavlju o održivom razvoju.

7.4.

EGSO je pozvao da se potvrde obveze stranaka da učinkovito provedu i primijene svoje zakonodavstvo na području rada, kao i njihove obveze koje proizlaze iz članstva u Međunarodnoj organizaciji rada (MOR). Stoga EGSO pozdravlja uključivanje obvezujućih odredbi o zaštiti temeljnih normi rada, kao što su sloboda udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje osnivanjem sindikata i pristupanjem sindikatima, ukidanje prisilnog ili obveznog rada, stvarno ukidanje dječjeg rada te jednakost i nediskriminacija u pogledu zapošljavanja i zanimanja. Nadalje, EGSO pozdravlja dodatno uključivanje obveze stranaka da zajamče pristojne radne uvjete te zdravlje i sigurnost na radnom mjestu. Kako bi te odredbe o održivom razvoju bile obvezujuće, potrebno je provesti „pristup od tri koraka” uz savjetovanje vlade, unutarnje savjetodavne skupine i stručna povjerenstva, uključujući MOR i opću odredbu sporazuma o rješavanju sporova.

7.5.

Što se tiče okoliša, uključivanje odredbe o trgovini u vezi s ekološki ispravnim gospodarenjem kemikalijama i otpadom odgovara na pitanja koja zabrinjavaju civilno društvo. Stoga EGSO podržava uključivanje u sporazum odredbi kojima je cilj spriječiti ili umanjiti negativan učinak kemikalija i otpada na ljudsko zdravlje i okoliš. Jednako tako, EGSO pozdravlja obvezu stranaka u pogledu održivog gospodarenja šumama i uzajamno priznavanje znatnog negativnog učinka nezakonitog, neprijavljenog i nereguliranog ribolova.

7.6.

Suradnja stranaka u vezi s trgovinskim aspektima politika koje se bave radom i zaštitom okoliša dobrodošla je odredba u prijedlogu. EGSO podržava priznavanje važnosti suradnje za promicanje pristojnog rada u globalnim lancima opskrbe te za izradu strategija i politika kojima se promiče doprinos trgovine učinkovitosti resursa, zelenom gospodarstvu i kružnom gospodarstvu (18).

7.7.

EGSO podržava nastojanja da se zaštite radnička prava i okoliš s pomoću kodeksa ponašanja, sustava standarda, označivanja, certifikacije, provjere i drugih sličnih korporativnih politika.

7.8.

Odgovorno poslovanje, kao što je društveno odgovorno poslovanje, može doprinijeti ostvarivanju ciljeva održivosti. EGSO izražava podršku unošenju, u poglavlje o održivosti, izričitog upućivanja na Smjernice OECD-a za multinacionalna poduzeća, Globalni sporazum UN-a, normu ISO 26000, Tripartitnu deklaraciju MOR-a o načelima koja se odnose na multinacionalna društva i socijalnu politiku te Vodećih načela UN-a o poslovanju i ljudskim pravima.

7.9.

EGSO prima na znanje da tekst prijedloga EU-a ne uključuje elemente koji se odnose na rješavanje sporova – koji će se izraditi u kasnijoj fazi – te zadržava pravo na iznošenje mišljenja o tim elementima kad budu objavljeni.

7.10.

Kako bi pružio potporu provedbi obveze stranaka da promiču međunarodnu trgovinu na način kojim se pridonosi ciljevima održivog razvoja, EGSO podupire mehanizam provedbe koji se temelji na socijalnom dijalogu. EGSO pozdravlja prijedloge Komisije da se uspostave unutarnje savjetodavne skupine u kojima bi na uravnotežen način bile zastupljene skupine civilnog društva koje uravnoteženo predstavljaju interese poduzeća, radnika, potrošača, organizacija za zaštitu okoliša i javnog zdravlja te mogu iznijeti stavove ili preporuke o provedbi TTIP-a (19). Iskustvo sa sporazumima na snazi pokazuje da je u cilju osiguravanja učinkovitosti takvih mehanizama praćenja važno da preporuke koje iznose tijela za praćenje rezultiraju istragama koje će provesti institucije EU-a te da budu povezane s postupkom provedbe.

8.1.

EGSO primjećuje da je Komisija podnijela tekst prijedloga za sustav sudova za ulaganja kojim se uvodi proceduralna reforma uz pomoć koje se uspostavlja novi sustav za rješavanje sporova između ulagača i države. Sastoji od dva dijela, a to su: temeljne odredbe o zaštiti ulaganja i funkcioniranje sustava kojim se rješavaju sporovi između ulagača i država. Također uključuje uvodni dio u kojemu se iznose definicije specifične za zaštitu ulaganja.

8.2.

Kao što je zatraženo u mišljenju REX/390, pružaju se detaljnije definicije za „pravo na donošenje propisa”, „neizravno izvlaštenje” te „pošteno i nepristrano postupanje”. To su uvjeti koji se moraju ispuniti kako bi se regulirao postupak rješavanja sporova između države i ulagača. Ta objašnjenja služe tomu da pravo stranke da donosi propise u javnom interesu ima prednost pred zaštitom ulagača.

8.3.

EGSO naglašava da definicije u sporazumu, posebice definicija prava na donošenje propisa, trebaju biti jasne te jamčiti pravo države da zadrži i uvede visoke standarde, posebno za socijalnu zaštitu, zaštitu okoliša i potrošača, pri čemu se istodobno jamči odgovarajuća i legitimna zaštita ulagača od protekcionizma i diskriminacije. EGSO pozdravlja činjenicu da je uz preambulu u tekst sporazuma uključen i zasebni članak. U okviru prava na donošenje propisa na području socijalne zaštite potrebno je izričito spomenuti kolektivne ugovore, uključujući trostrane i/ili opće (erga omnes) ugovore kako bi se spriječilo da ih se tumači kao kršenje legitimnih očekivanja ulagača. Uvjeti rada i plaća određeni u okviru kolektivnih ugovora ne smiju se smatrati necarinskim preprekama trgovini.

8.4.

Međutim, EGSO priznaje da su najradikalnije promjene uvedene u pogledu proceduralnih aspekata rješavanja sporova. Sustav arbitraže pretvoren je u pravosudni sustav sa sudom na kojemu su ad hoc arbitri koje bi imenovale stranke u sporu zamijenjeni sucima sa stalnog popisa koje će imenovati stranke u sporazumu. Zahvaljujući tim promjenama sustav je institucionaliziraniji. EGSO poziva stranke da osiguraju da sustav sudova za ulaganja bude potpuno operativan od trenutka ratifikacije sporazuma te da suci dobiju demokratski legitimitet i imenuju se na način kojim će se ukloniti rizik od politiziranog sustava sudova, kao i rizik od sukoba interesa.

8.5.

EGSO sa zadovoljstvom ističe da je uveden strogi kodeks ponašanja kako bi se zajamčila nepristranost i spriječili sukobi interesa. Uspostavljen je i „žalbeni sud” koji će prosuđivati o odlukama suda, čime se odgovorilo na legitimne kritike na račun sustava za rješavanja sporova između ulagača i države. Nadalje, jamči se transparentnost jer bi se na sporove primijenila pravila UNCITRAL-a.

8.6.

EGSO pozdravlja poboljšanja uvedena radi reforme sustava, no i dalje uočava neke kritične točke koje izazivaju zabrinutost i koje je potrebno riješiti.

8.7.

Povrh toga, EGSO primjećuje da i dalje postoje pitanja koja izazivaju zabrinutost u vezi s provedbom novog sustava i da ona variraju od dionika do dionika. EGSO traži od Komisije da ta pitanja nastavi razmatrati u kontinuiranom nastojanju da unaprijedi sustav za rješavanje sporova o ulaganju.

8.8.

Neka od tih pitanja mogu se sažeti na sljedeći način:

EGSO poziva Komisiju da u rješavanje ovih problema uključi civilno društvo i europsku pravnu zajednicu.

8.9.

Povrh toga, neki dionici dovode u pitanje potrebu za zasebnim sustavom arbitraže za ulaganja kad postoje visoko razvijeni domaći pravni sustavi koji ispravno funkcioniraju (21).

8.10.

U zaključku, EGSO smatra da je prijedlog Europske komisije o sustavu sudova za ulaganje korak u pravom smjeru, ali da ga je potrebno dodatno poboljšati u nizu područja kako bi djelovao kao neovisno međunarodno pravosudno tijelo. Odbor izražava žaljenje zbog toga što je taj sustav predložen bez punog i pravog postupka savjetovanja i prije procjene učinka kojom bi se obuhvatili i troškovi sustava i njegovo funkcioniranje te poziva Komisiju da izradi takvu procjenu učinka.

28.12.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 487/41

Izvjestitelj:

Ioannis VARDAKASTANIS

Suizvjestiteljica:

Jarmila DUBRAVSKÁ

1.1.

Usvajanje Programa UN-a za održivi razvoj 2030. označava povijesni pomak prema novoj paradigmi rješavanjem gospodarskih, socijalnih i ekoloških razlika na univerzalan i integriran način. Sve zemlje moraju prevesti i primijeniti Program, bez obzira na razinu njihova dohotka. Ovaj jedinstveni Program u cijelosti odražava europske vrijednosti socijalne pravde, demokratskog upravljanja i socijalnog tržišnog gospodarstva te zaštite okoliša. Stoga je on sjajna prilika da EU iskoristi ove vrijednosti i pristupi provedbi Programa na sveobuhvatan način. EGSO poziva EU da bude primjer u ovom vrlo zahtjevnom procesu u cijelom svijetu.

1.2.

EGSO pozdravlja predanost Europske unije provedbi ciljeva održivog razvoja. Međutim, EGSO izražava zabrinutost što je prošla jedna godina od usvajanja Programa UN-a za 2030., a EU nije poduzeo konkretne mjere usmjerene na budućnost kako bi ciljeve održivog razvoja uveo u svoje politike i programe i nije pokrenuo šire savjetovanje s civilnim društvom.

1.3.

EU se suočava s ključnim političkim, društvenim, gospodarskim i strukturalnim izazovima u svim područjima gospodarstva i društva. Nejednakosti, nezaposlenost – posebno nezaposlenost mladih – socijalna isključenost i siromaštvo, rodna nejednakost, diskriminacija i marginalizacija ugroženih skupina u europskim društvima potkopavaju temelje samog EU-a. U brojnim državama članicama financijska kriza dodatno je pogoršala problem i pretvara se u krizu ljudskih i socijalnih prava.

1.4.

Program UN-a za 2030. morao bi se pretvoriti u proaktivnu, transformativnu i pozitivnu komunikaciju za Europu, a postupak se mora provoditi jakom političkom voljom i odlučnošću za oblikovanje održive Europske unije koje će naša gospodarstva usmjeriti prema razvoju koji je stabilan i konkurentan, učinkovit u korištenju resursa, s niskom razinom emisija ugljika i socijalno uključiv. Ova komunikacija usmjerena na budućnost doprinijela bi i nadvladavanju nikad većeg nepovjerenja građana EU-a u projekt Europske unije, a osobito pridobivanju podrške mladih. EU bi ovako trebao upotrijebiti Program UN-a za 2030. kako bi građanima EU-a predstavio novu viziju Europe: društveni ugovor 21. stoljeća.

1.5.

EGSO poziva na sveobuhvatnu i integriranu strategiju za Održivu Europu do 2030. i nakon toga, koja će pružiti potreban dugoročni vremenski okvir, usklađivanje politike i povezanost za provedbu Programa UN-a za 2030. Ova bi se strategija trebala temeljiti na međuinstitucijskom sporazumu između Komisije, Vijeća i Parlamenta kako bi se stvorio pouzdan temelj za daljnje političko djelovanje. Prema stajalištu EGSO-a, trenutačne europske strategije kao što su strategija Europa 2020., koje zanemaruju strategiju EU-a za održivi razvoj iz 2001. kao prethodnu sveobuhvatnu strategiju, i deset prioriteta predsjednika Junckera ne pružaju sredstvo za potpuno suočavanje s izazovima uvođenja ciljeva održivog razvoja u EU-u.

1.6.

Prethodno navedena sveobuhvatna strategija mora obuhvatiti posebne ciljeve za provedbu ciljeva održivog razvoja, mehanizme revizije i praćenja te akcijske planove s potrebnim zakonodavstvom i instrumentima politika, aktivnostima za podizanje svijesti, kao što je anketa Eurobarometra o ciljevima održivog razvoja, te plan za mobilizaciju financijskih sredstava. Postupak koji vodi do ove strategije trebala bi pokrenuti Komisija u svojoj predstojećoj komunikaciji, a pripremna faza strategije trebala bi predvidjeti šire opsežno savjetovanje s civilnim društvom, vladama, parlamentima i tijelima lokalne vlasti. EGSO je na raspolaganju za pružanje potpore tom postupku kao posrednik.

1.7.

Aktivnost pregleda usklađenosti unutarnjih i vanjskih politika EU-a sa 17 ciljeva održivog razvoja koju provodi Komisija nužan je korak. EGSO poziva Komisiju da to nadopuni detaljnom analizom razlika s obzirom na 17 ciljeva održivog razvoja kako bi se utvrdila područja u kojima bi EU trebao odmah poduzeti preventivne mjere.

1.8.

EGSO je utvrdio sljedeća ključna područja politike za korjenitu promjenu prema održivom razvoju i preporučuje da Komisija odredi odgovarajuće vodeće inicijative, uključujući transparentne akcijske planove i korake, uzimajući u obzir preporuke iz točke 4.3. ovoga mišljenja:

1.9.

EGSO poziva Komisiju da u sve relevantne politike uvede ciljeve održivog razvoja. U tu svrhu trebale bi se upotrijebiti poduzete revizije tijekom provedbe u razdoblju od 2014. do 2020. Buduća razdoblja VFO-a pružit će izvrsnu priliku za potpuno uvođenje ciljeva održivog razvoja u EU-ove programe potrošnje.

1.10.

Osobito je važno uvesti Program UN-a za 2030. u vanjske aktivnosti Europske unije. Komisija bi trebala u potpunosti prilagoditi područja od ključne važnosti, kao što su trgovina i politike razvoja, politike u području zaštite okoliša i djelovanja protiv klimatskih promjena, humanitarne pomoći, smanjenja rizika od katastrofa, prijenos tehnologije i promicanje ljudskih prava, kako bi se proaktivno potaknula provedba Programa UN-a za 2030. EGSO također poziva Komisiju da u cijelosti iskoristi i provodi Program UN-a za 2030. u Europski konsenzus o razvoju te žali što to nije dovoljno uključeno u globalnu strategiju EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku.

1.11.

EGSO poziva Komisiju da ocijeni i poboljša horizontalnu i vertikalnu koordinaciju politike u svrhu učinkovite provedbe Programa UN-a za 2030. Bolje upravljanje ključan je pokretač održivog razvoja. Europski semestar treba razviti u odgovarajući okvir upravljanja za vertikalnu koordinaciju provedbe ciljeva održivog razvoja s državama članicama. EGSO naglašava da sudjelovanje, transparentnost, praćenje i revizija, odgovornost i građansko vlasništvo trebaju biti među glavnim značajkama i obilježjima boljeg upravljanja.

1.12.

Eurostat bi trebao sastaviti i primijeniti skup pokazatelja i referentnih vrijednosti kako ih je razvio UN radi lakše revizije, praćenja, odgovornosti i transparentnosti postupka provođenja ciljeva održivog razvoja i da bi institucijama EU-a, državama članicama i svim dionicima pružio činjenične statističke podatke po svakom cilju održivog razvoja i po zadatku.

1.13.

EGSO s uvažavanjem primjećuje da su od 22 zemlje koje su predstavile prve dobrovoljne revizije provedbe ciljeva održivog razvoja na Političkom forumu UN-a o održivom razvoju na visokoj razini održanom 2016. njih četiri bile države članice EU-a. EGSO poziva EU da bude primjer i prva regija koja će predstaviti dobrovoljnu reviziju na Političkom forumu na visokoj razini 2017. EGSO će biti na raspolaganju za organiziranje doprinosa civilnog društva.

1.14.

EU bi trebao prijeći na pristup kojim upravlja više dionika u provođenju ciljeva održivog razvoja, uključivanjem svih dionika i organizacija civilnog društva prema načelima sudjelovanja, odgovornosti i partnerstva. Sam EGSO već je predstavio posebnu inicijativu za Forum europskog civilnog društva za održivi razvoj koji uključuje više dionika. Komisija bi morala proaktivno ispitati i razviti inicijativu za Povelju o ciljevima održivog razvoja radi poticanja stvaranja snažnog partnerstva na nacionalnoj, europskoj i međunarodnoj razini.

2.1.

U rujnu 2015. svjetski čelnici usvojili su program UN-a pod nazivom „Promijeniti svijet: program za održivi razvoj 2030.”, kojim se uspostavlja skup ciljeva održivog razvoja kako bi se okončalo siromaštvo, zaštitio planet, osigurala zaštita ljudskih prava i osigurao napredak za sve. Svaki cilj obuhvaća konkretne zadatke koje je potrebno ostvariti tijekom sljedećih 15 godina.

2.2.

EU će imati ključnu ulogu u provedbi ciljeva održivog razvoja u Europi. Komisija je u svojem programu rada za 2016. najavila novu inicijativu nazvanu Daljnji koraci prema održivoj europskoj budućnosti kako bi se ciljevi održivog razvoja proveli u unutarnjim i vanjskim politikama EU-a (1).

2.3.

Kao početni korak, Komisija vrši interni pregled kako bi utvrdila koje se postojeće politike EU-a već bave izazovima koje postavljaju ciljevi održivog razvoja. Komisija je zatražila od Odbora da doprinese tom postupku ovim razmatračkim mišljenjem. Kako bi potaknuo širu raspravu u europskom civilnom društvu, Odbor u svojem mišljenju uzima u obzir rezultate dviju glavnih konferencija o provedbi ciljeva održivog razvoja koje su održane 2016. u EGSO-u te drugih važnih konferencija (2).

3.1.

Odbor pozdravlja inicijativu u programu rada Komisije za 2016.„Daljnji koraci za održivu budućnost Europe” kao novi pristup osiguranju gospodarskog razvoja Europe i njezine društvene i ekološke održivosti nakon 2020. godine te integriranoj provedbi ciljeva održivog razvoja u europskim unutarnjim i vanjskim politikama (3). Međutim, postoji zabrinutost da neće biti političke volje i predanosti s obzirom da do sada nije učinjeno mnogo za provedbu Programa.

3.2.

U situaciji u kojoj je projekt EU-a pod pritiskom i mnogi građani EU-a gube povjerenje u Uniju, EU bi trebao upotrijebiti ciljeve održivog razvoja da razvije pozitivnu transformativnu komunikaciju za održivu Europu, povezujući dugoročnu perspektivu sa specifičnim kratkoročnim i srednjoročnim političkim mjerama. Održivost je „europski zaštitni znak” (4): Program UN-a za 2030. odražava europske vrijednosti te europski model socijalne pravde i demokratskog upravljanja. On stoga predstavlja izvrsnu priliku za definiranje nove pozitivne i uvjerljive komunikacije i vizije za EU.

3.3.

Program UN-a za 2030. potvrdile su sve države članice i EU kao cjelina. Sada je trenutak za preuzimanje jasne političke obveze na najvišoj političkoj razini čime će se potvrditi da je EU prihvatio ovaj novi Program kao viziju i sveobuhvatni okvir za prelazak na uniju održivog razvoja (5).

3.4.

Provedba ciljeva održivog razvoja ne tiče se samo razvoja ili okoliša. Ciljevi održivog razvoja bave se glavnim izazovima transformiranja naših gospodarstava i društva, i to i u razvijenom svijetu. Njihova provedba u EU-u zahtijeva novi model razvoja koji je ekonomski održiviji, socijalno uključiviji i ekološki trajno održiv u dugoročnom razdoblju i osigurava da se resursi našeg planeta poštenije dijele s porastom svjetskog stanovništva. Postoji potreba za preokretom naših gospodarstava (6). Novi koncept razvoja treba podrazumijevati novu definiciju napretka za EU i novi skup pokazatelja. Ciljevi održivog razvoja trebaju se upotrebljavati kao poluge koje će omogućiti i ubrzati dugoročnu tranziciju u otpornije i konkurentno gospodarstvo koje je socijalno uključivo i učinkovito u korištenju resursa.

3.5.

Plan za obnovu Europskoga konsenzusa o razvoju koji je pokrenula Komisija ostavlja dojam da se Komisija prvo namjerava usredotočiti na uključivanje novog programa u politike u području razvoja. Takva vrsta davanja prioriteta nije u skladu s integriranim pristupom ciljeva održivog razvoja za koji su potrebne sveobuhvatne i integrirane strategije provođenja koje obuhvaćaju vanjske i unutarnje politike.

3.6.

EU će u svojim planovima morati obuhvatiti i razdoblje dugo nakon 2020. kako bi uspostavio okvir upravljanja za provedbu ciljeva održivog razvoja. Sveobuhvatna i dugoročna strategija za održivu Europu s vremenskim okvirom koji obuhvaća 2030. i razdoblje nakon toga (7) trebala bi prenijeti ciljeve održivog razvoja u unutarnje i vanjske politike EU-a, koje se suočavaju s izrazito europskim izazovima, u kombinaciji s transparentnim planovima provedbe i akcijskim planovima za zakonodavne i političke inicijative i detaljnim vremenskim rasporedom do 2030. Na sličan pristup pozvao je Europski parlament (8).

4.1.1.

Za definiranje političke strategije EU-a i plana za ostvarenje ciljeva održivog razvoja nije dovoljan samo pregled postojećih politika EU-a. Preslikavanje postojećih politika EU-a na pojedinačne ciljeve održivog razvoja ne omogućuje procjenu toga mogu li se ciljevi održivog razvoja ostvariti u EU-u bez daljnjih mjera. Postojeće politike možda nisu učinkovite, mogu ih ugrožavati druge politike ili možda postoje druge prepreke. Stoga se pregled politika mora kombinirati s analizom razlika kojom će se utvrditi stvarne razlike u politici EU-a u pogledu 17 ciljeva Programa UN-a za 2030. i povezanih zadataka.

4.1.2.

U tom kontekstu EGSO pozdravlja strateški dokument „Održivost sada!” izrađen pod vodstvom bivšeg glavnog direktora GU za okoliš, Karla Falkenberga, u kojem se jasno opisuje potreba za reformom EU-a koja proizlazi iz Programa UN-a za 2030. na primjeru nekoliko političkih polja.

4.1.3.

Još uvijek nedostaje sveobuhvatna analiza razlika ciljeva održivog razvoja za EU. Međutim, nedavno objavljeni popis i pokazatelji ciljeva održivog razvoja i druge procjene provedene u državama članicama EU-a pokazuju da su ciljevi održivog razvoja ambiciozan program i za zemlje s visokim dohotkom (9), prije svega zbog načina na koji te zemlje proizvode, isporučuju i troše proizvode i usluge i zbog njihova negativnog utjecaja na okoliš. Ključni izazovi za zemlje EU-a su 12. cilj održivog razvoja o odgovornoj potrošnji i proizvodnji, 13. cilj održivog razvoja o klimatskoj politici, 14. i 15. cilj održivog razvoja o održanju ekosustava, zadaci za održivu poljoprivredu i ishranu u 2. cilju održivog razvoja te 9. cilj održivog razvoja o industriji, inovacijama i infrastrukturi, u kojima su utvrđene razlike u ulaganjima.

4.1.4.

Drugi izazovi su ciljevi održivog razvoja usredotočeni na ljude, osobito 10. cilj održivog razvoja o smanjenju nejednakosti, 8. cilj održivog razvoja o pristojnom radu i zapošljavanju i prvi cilj o siromaštvu, te 5. cilj održivog razvoja o rodnoj jednakosti i 4. cilj održivog razvoja o obrazovanju.

4.1.5.

Mnoge zemlje OECD-a ne uspijevaju postići 17. cilj održivog razvoja o financijskim doprinosima razvojnoj suradnji.

4.1.6.

Svrha ciljeva održivog razvoja, kao općeg programa, također je i smanjenje štetnih socijalnih utjecaja i utjecaja na okoliš koje gospodarstva zemalja s visokim dohotkom imaju u trećim zemljama. Do sada ima malo mjerenja ove dimenzije, ali riječ je o važnom izazovu za zemlje EU-a.

4.2.1.

Odbor smatra da bi se pregled politika EU-a prvo trebao baviti instrumentima politike koji su od strateške važnosti za donošenje i provedbu politika EU-a. Prve procjene pokazuju da ti instrumenti nisu na visini izazova provedbe ciljeva održivog razvoja u EU-u (10). Niti jedna od tih strategija nema vremenski domet Programa UN-a za 2030.

4.2.2.

Strategija Europa 2020. proglašena je za vrijeme Barrosove Komisije sveobuhvatnom strategijom EU-a, čime je zamijenila strategiju za održivost. Ona navodi doduše, u načelu, sve tri dimenzije održivog razvoja, ali predstavlja kratkoročnu strategiju s jasnim europskim fokusom. Međutim, ona se ne bavi niti međunarodnom perspektivom, niti opisuje učinke domaćih politika EU-a na druge dijelove svijeta i njezine vanjske politike, uključujući razvojnu suradnju. Stoga nikada ne bi mogla ispuniti zahtjev da zamijeni prethodnu strategiju za održivost. Dva cilja održivog razvoja nisu pokrivena: 2. cilj održivog razvoja o hrani i poljoprivredi i 16. cilj održivog razvoja o upravljanju, a drugi su djelomično pokriveni, na primjer 6.cilj održivog razvoja (o vodi) i 11. cilj održivog razvoja (o gradovima).

4.2.3.

Među deset prioriteta predsjednika Junckera dva cilja održivog razvoja uopće nisu uključena, i to 14. cilj održivog razvoja o oceanima i 15. cilj održivog razvoja o bioraznolikosti, a neki su samo djelomično pokriveni, npr. 4. cilj održivog razvoja o obrazovanju, 6. cilj održivog razvoja o vodi, 11. cilj održivog razvoja o gradovima i 12. cilj održivog razvoja o održivoj potrošnji i proizvodnji.

4.2.4.

Uži skup prioriteta odabran je u „Izvješću petorice predsjednika” koje se usredotočuje na gospodarska, financijska, monetarna i fiskalna pitanja te kao petu temu uključuje upravljanje. Izvješće sadrži neka upućivanja na područja ciljeva održivog razvoja, kao što su energija, zapošljavanje, socijalna uključenost i zdravstveni sustavi.

4.2.5.

Europski fond za strateška ulaganja (EFSU) privukao je projekte u sektorima za koje se čini da su u skladu s određenim izazovima provedbe ciljeva održivog razvoja: energija (40 %), okoliš i energetska učinkovitost (12 %), socijalna infrastruktura (3 %) (11).

4.2.6.

Dio ciljeva održivog razvoja, posebice 3. cilj održivog razvoja o zdravlju, 5. cilj održivog razvoja o rodu, 10. cilj održivog razvoja o nejednakosti i 11. cilj održivog razvoja o gradovima, nisu na odgovarajući način riješeni u okviru investicijskih prioriteta Europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESIF).

4.2.7.

S posve novom Globalnom strategijom EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku EU ima širi okvir za prihvaćanje Programa UN-a za 2030. u područjima kao što su trgovina, razvoj, demokracija, ljudska prava, humanitarna pomoć, smanjenje rizika od katastrofa, prijenos tehnologija i djelovanje protiv klimatskih promjena. Strategija se u određenoj mjeri bavi ciljevima održivog razvoja koji su povezani s potrebom da se osigura globalno dijeljenje blagostanja. Također potvrđuje da će ciljevi održivog razvoja oblikovati sporazum koji će uslijediti nakon Sporazuma iz Cotonoua i da su pokretač revizije Europskog konsenzusa o razvoju.

4.3.1

Na temelju analize stvarnih razlika i trendova u djelovanju EU-a usmjerenom prema ciljevima i zadacima Komisija treba utvrditi područja politike koja su od ključne važnosti za potrebne korjenite promjene. Mjere politike treba usredotočiti na ta ključna područja s odgovarajućim vodećim inicijativama, uključujući transparentne akcijske planove i ključne etape. EGSO također uzima u obzir svoj prethodni rad u ovim područjima s obzirom na to da su sljedeća ključna područja politike od temeljne važnosti.

4.3.2.1.

Jedan od ključnih ciljeva održivog razvoja jest zadržati razvojni put unutar ograničenja planeta, bez obzira je li to u vezi s klimom, potrošnjom resursa, kvalitetom zraka i vode ili zaštitom kopnene i morske bioraznolikosti. U tu svrhu potrebno je da razvijene regije kao što je Europa temeljito smanje utjecaj koji na okoliš ima gospodarstvo na osnovi promjene u proizvodnji, potrošnji i društvu i preusmjere ga na niskougljično i kružno gospodarstvo. Prijelaz je prilika za EU da modernizira svoje gospodarstvo – pojačavajući na taj način svoju konkurentnost i otpornost – i da za to poboljša kvalitetu života i blagostanje svojih građana.

4.3.2.2.

Planovi su uvedeni sa 7. europskim akcijskim programom za okoliš, klimatskim i energetskim okvirom do 2030. i akcijskim planom za kružno gospodarstvo. Međutim, postupak na terenu očito se mora ubrzati (12). Mora se poboljšati usklađenost s drugim područjima politika, a razlike u provedbi u brojnim državama članicama moraju se riješiti potpunom integracijom prijelaza na niskougljičnu i kružnu ekonomiju u europski semestar (13). Sedmi europski akcijski program za okoliš i akcijski plan za kružno gospodarstvo zahtijevaju jake mehanizme za provedbu i aktivnu koordinaciju s drugim područjima politika unutar Komisije kako bi se osigurao učinkovit rezultat (14). Za napredak su potrebni poboljšani dijalog i udruživanja s civilnim društvom, uključujući poduzeća i sindikate. Politike aktivnog zapošljavanja moraju predvidjeti pravedan prijelaz (15). Klimatska politika mora se temeljiti na načelu „klimatske pravde” koje osigurava pravednu raspodjelu tereta i prednosti klimatskih promjena, u smislu njihova utjecaja na ljudska prava, siromaštvo i jednakost, a ne da najosjetljivije skupine moraju trpjeti.

4.3.2.3.

Mora se osigurati da tržišta podupiru gospodarsku tranziciju, a da cijene budu odraz stvarnih vanjskih troškova emisija u okoliš i upotrebe prirodnih resursa (16). Moraju se provoditi postojeće obveze o uklanjanju subvencija štetnih za okoliš i snažnije promicati reforme poreza za zaštitu okoliša. Moraju se povećati novi modeli za decentralizirana tržišta čistom energijom na kojima će potrošači postati i proizvođači. Na sličan način decentralizirana ekonomija dijeljenja omogućuje potrošačima da se okrenu modelu kružnog gospodarstva. Ekonomija suradnje u nastajanju uključuje idejni prijelaz u pogledu rada i bit će bitan izvor radnih mjesta. U ovom novom sektoru morat će se osigurati prava potrošača i radnika i pošteno tržišno natjecanje (17).

4.3.3.1.

Temeljna pitanja ciljeva održivog razvoja odnose se na iskorjenjivanje siromaštva i na to da svi mogu dostojanstveno i jednako ostvariti svoj potencijal. U ovome ciljevi održivog razvoja odražavaju europske vrijednosti i društveni model. Međutim, jaz između bogatih i siromašnih u Europi proteklih desetljeća raste, a posljednjih osam godina recesije, financijske krize, politika štednje i, u određenim područjima, nedostatak strukturne reforme doveli su do dodatnog porasta nezaposlenosti i stopa siromaštva, dodatno pogoršali nejednakosti i stavili veći pritisak na socijalnu zaštitu, što je najviše pogodilo najosjetljivije skupine.

4.3.3.2.

Za ostvarivanje ciljeva održivog razvoja potrebno je da EU usmjeri gospodarsku paradigmu prema uključivijem modelu razvoja koji poštenije raspodjeljuje postojeće bogatstvo i povećava gospodarsku i financijsku otpornost (18). EU mora stvoriti povoljno okruženje za ulaganja, zajedno s unutarnjim tržištem koje dobro funkcionira, međunarodnom konkurentnosti i većom domaćom potražnjom kako bi se otvorila nova radna mjesta i potaklo gospodarski razvoj.

4.3.3.3.

Ciljevi održivog razvoja trebali bi biti razlog za ponovno potvrđivanje zadataka strategije Europa 2020. za smanjivanje siromaštva, otvaranje radnih mjesta i obrazovanje i za osmišljavanje učinkovitijih načina za njihovo ostvarivanje. Ključni društveni ciljevi, kao što su dostojno zapošljavanje, iskorjenjivanje siromaštva, smanjenje nejednakosti i socijalno ulaganje moraju se staviti u ravnopravan položaj s makroekonomskim razmatranjima u europskom semestru (19). Prvi prijedlog Komisije o europskom stupu socijalnih prava nije spominjao ciljeve održivog razvoja. U daljnjoj pripremi europskog stupa socijalnih prava trebalo bi razmotriti mogućnost uključivanja ciljeva održivog razvoja. Odbor trenutno priprema mišljenje o europskom stupu socijalnih prava u okviru kojeg će izraziti svoje stajalište.

4.3.3.4.

EU bi trebao ulagati u dosljedniji i sustavniji pristup borbi protiv socijalne isključenosti, marginalizacije i siromaštva, pristup koji je usredotočen na osjetljive skupine, temelji se na ljudskim pravima i rješava pitanja rodne diskriminacije. Mora se usvojiti direktiva o jednakom postupanju (20).

4.3.3.5.

Pored izazova koje predstavljaju nezaposlenost i starenje stanovništva, sustavi socijalne sigurnosti moraju se prilagoditi novim izazovima, osobito onima koji su uzrokovani novim oblicima zapošljavanja koji nude nove mogućnosti zapošljavanja, ali mogu dovesti do nesigurnosti radnih mjesta i siromaštva zaposlenih. Mora se iskoristiti potencijal otvaranja radnih mjesta koji pružaju ključne gospodarske tranzicije kao što je digitalno, niskougljično i kružno gospodarstvo (21). Standardi zapošljavanja i europski minimalni dohodak pomoći će osigurati teritorijalnu i socijalnu koheziju i pravednu raspodjelu bogatstva i dohotka (22) uzimajući u obzir nadležnosti država članica i EU-a u tim pitanjima. I državni i privatni dionici morali bi aktivirati ogroman potencijal socijalnih ulaganja (23). Kako se „nikoga ne bi zapostavilo”, valja ulagati u kvalitativno i uključivo obrazovanje i u visokokvalitetne, pristupačne i integrirane usluge za potporu siromašnim pojedincima.

4.3.3.6.

Socijalna poduzeća podupiru integraciju na tržište rada pružajući pristupačne proizvode i usluge za društvene svrhe, npr. usluge u decentraliziranom niskougljičnom i kružnom gospodarstvu. Trebalo bi ih poduprijeti poticajima za nova poduzeća u socijalnoj ekonomiji i stvaranjem regulatornog okružja (24).

4.3.4.1.

Način na koji se hrana uzgaja, proizvodi, troši, kako se njome trguje, kako se prevozi, skladišti i stavlja na tržište temeljna je veza između ljudi i planeta i put je prema uključivom i održivom gospodarskom rastu (25). Ciljevi održivog razvoja, a posebno 2. i 12. cilj pružaju ključan okvir za zajedničko djelovanje radi postizanja globalne održivosti prehrane do 2030. godine. Tranzicija je uvelike potrebna za održivije prehrambene sustave koji obuhvaćaju sve faze od proizvodnje do potrošnje. Proizvođači moraju proizvoditi više hrane s manje utjecaja na okoliš, a potrošače treba potaknuti na prijelaz na hranjiv i zdrav način ishrane sa smanjenim ugljičnim otiskom.

4.3.4.2.

Reformom ZPP-a uvedena je kombinacija mjera, što se može smatrati korakom u pravom smjeru (26). Prijelaz na održive prehrambene sustave zahtijeva sveobuhvatnu prehrambenu politiku, u kombinaciji sa širokom biogospodarskom strategijom, a ne samo poljoprivrednu politiku. Na temelju priznavanja međuovisnosti proizvodnje i potrošnje hrane mora se razviti prikladan europski politički pristup kojim će se isplanirati put prema održivosti, zdravlju i otpornosti (27).

4.3.4.3.

Pri tome se, primjerice, mora odgovoriti na pitanje iz izvješća Falkenberg o tome je li usmjerenost europske poljoprivrede na izvoz sukladna s ciljem jačanja proizvodnje hrane u zemljama u razvoju.

4.3.4.4.

EU će odigrati ključnu ulogu u ispunjavanju cilja 12.3. smanjenja otpada od hrane po glavi stanovnika za pola. Dok gotovo 800 milijuna ljudi na svijetu gladuje, brojke pokazuju da se trećina hrane u svijetu proizvedene za prehranu ljudi izgubi ili potrati, samo u EU-u 100 milijuna tona (28). EGSO pozdravlja plan Komisije za osnutak platforme za dionike kojom bi se pomoglo uokviriti potrebne mjere i razmijeniti najbolje prakse za sprečavanje i smanjenje rasipanja hrane (29).

4.3.5.1.

Prijelaz na održiviji model gospodarstva zahtijevat će veliku promjenu u ulaganjima. Procjenjuje se da bi za postizanje ciljeva održivog razvoja na svjetskoj razini bilo potrebno oko 3 bilijuna američkih dolara (30) ulaganja iz javnih i privatnih izvora. Za aktiviranje sredstava na razini EU-a i država članica potreban je sveobuhvatan pristup. Moraju se ujediniti razni programi i inicijative EU-a za financiranje.

4.3.5.2.

EU mora učinkovitije usmjeriti javna ulaganja u zemljama u razvoju prema postizanju integriranog održivog razvoja i mora integrirati pokazatelje ciljeva održivog razvoja u javno financiranje projekata razvoja. I još važnije, EU mora poticati i povećati ulaganja privatnog sektora u ovim područjima.

4.3.5.3.

Ali ciljevi održivog razvoja u EU-u također zahtijevaju znatna ulaganja u modernizaciju infrastrukture i održivo poslovanje. Prve procjene provođenja ciljeva održivog razvoja u EU-u pokazuju ozbiljne razlike u ulaganju u industriju, inovacije i infrastrukturu (31).

4.3.5.4.

Postoji jasan poslovni model za održivost. Da bi EU u potpunosti iskoristio ovu priliku, morao bi stvoriti povoljno poslovno okružje koje potiče inovacije, poduzetništvo i održivo ulaganje. Neki su poslovni projekti već pokrenuti, ali od ključne je važnosti usavršavanje i reproduciranje uspješnih poslovnih iskustava. Dobrovoljni pristupi kao što je društveno odgovorno poslovanje, mogu pozitivno doprinijeti ovom prijelazu. Moraju biti popraćeni dodatnim mjerama kao što su mjere za povećavanje transparentnosti, razvijanje kompetencija, olakšavanje sklapanja partnerstava i smjernice o izvješćivanju poduzeća. Komisija mora procijeniti bi li udruženja različitih dionika s privatnim sektorom bila koristan instrument na razini EU-a.

4.3.5.5.

Programi EU-a za financiranje moraju biti usklađeni sa ciljevima održivog razvoja. Inicijative kao Junckerov plan te financijske institucije i javne investicijske banke odigrat će odlučujuću ulogu. Ovdje je izazov preraspodjela kapitala. Unija tržišta kapitala pruža priliku za promicanje održivog ulaganja (32). Revizija tijekom provedbe VFO-a bit će prilika za uvođenje ciljeva održivog razvoja u glavne fondove EU-a. Mora se potaknuti dugoročno ulaganje, a prepreke ukloniti (33).

4.3.6.1.

U globaliziranom gospodarstvu trgovina ima ključni utjecaj na održivi razvoj u EU-u i u svijetu. U raznim ciljevima održivog razvoja trgovina se prema tome smatra važnim sredstvom za provedbu Programa UN-a za razdoblje do 2030. Komisija je svojom Komunikacijom „Trgovina za sve” pokrenula ambiciozan akcijski plan za odgovorniju trgovinu i ulaganje radi očuvanja socijalnih standarda i standarda zaštite okoliša i promicanja održivog razvoja. (34) Provođenje ciljeva održivog razvoja morat će se sustavno i učinkovito povezivati s tim akcijskim planom, a rezultate će trebati pratiti.

4.3.6.2.

Ambiciozna poglavlja o trgovini i održivom razvoju morala bi se uvrstiti u sve sporazume EU-a o trgovini i ulaganju i učinkovito provoditi i poticati. Mora se osnažiti dimenzija održivog razvoja u okviru Svjetske trgovinske organizacije (35). Najbolji način za očuvanje socijalnih, radnih i standarda zaštite okoliša u sporazumima o slobodnoj trgovini jest osigurati znatno veće sudjelovanje civilnog društva u pregovorima i postupku provedbe i praćenja. (36).

4.3.6.3.

Komisija bi trebala donijeti strategiju koja promiče pristojan rad u globalnim lancima opskrbe (37). Podršku valja predvidjeti za inicijative koje uključuju više dionika kako bi se promicala dubinska analiza u globalnim lancima opskrbe.

4.4.1.

Radi potpore ključnim područjima politike EU mora provesti procjenu i poboljšati horizontalnu i vertikalnu koordinaciju politike u svrhu učinkovite provedbe Programa UN-a za 2030. Bolje upravljanje ključni je pokretač održivog razvoja (38), a bolja koordinacija ključan je pristup za ostvarenje usklađenosti politika.

4.4.2.

EU mora poboljšati usklađenost svojih politika i dosljedno ih voditi prema uravnoteženom održivom razvoju. Treba preispitati, ojačati i ponovo konceptualizirati postojeći mehanizam „usklađenosti politike za razvoj” u instrument koji će pružiti „usklađenost politika za održivi razvoj” i biti povezan s drugim naporima horizontalne koordinacije.

4.4.3.

Komisija također treba ispitati kako se alati „bolje regulative” mogu upotrijebiti kao doprinos ostvarenju ciljeva održivog razvoja. Smjernice za procjenu učinka potrebno je odgovarajuće revidirati, npr. uvođenjem kriterija održivosti u procjenama učinka za novo zakonodavstvo.

4.4.4.

Kako bi se ciljevi održivog razvoja uveli u relevantne političke sektore, Komisija bi trebala primijeniti glavna načela Programa UN-a za 2030. kao okvir za revidiranje zakonodavstva EU-a i oblikovanje politika, osobito u vezi s pristupom koji se temelji na ljudskim pravima i načelu „ne zapostaviti nikoga”.

4.4.5.

Na temelju globalnih pokazatelja za ciljeve održivog razvoja koji su nadopunjeni odgovarajućim europskim pokazateljima EU mora uspostaviti sustav za praćenje i reviziju ciljeva održivog razvoja koji je usklađen s mehanizmima praćenja u državama članicama EU-a i povezan s globalnim praćenjem na razini Političkog foruma o održivom razvoju na visokoj razini.

4.4.6.

Pokazatelji za ciljeve održivog razvoja trebaju se uvesti i u postojeće procese za praćenje i procjenu politika. To se posebno odnosi na europski semestar, kao središnji mehanizam upravljanja EU-a, koji je potrebno prilagoditi ciljevima održivog razvoja.

4.4.7.

Jačanje uloge pokazatelja održivosti u zakonodavnom postupku dodjele proračunskih sredstava predstavljalo bi važnu polugu za provedbu održivog razvoja. Kriterije uvjeta u europskim strukturnim i investicijskim fondovima potrebno je prilagoditi provedbi ciljeva održivog razvoja.

4.4.8.

Trebalo bi predvidjeti potporu za inicijativu Europske mreže za održivi razvoj (ESDN) radi uspostave platforme suradničkog učenja između država članica.

4.4.9.

Sam EU trebao bi biti prva regionalna organizacija koja će pokrenuti inicijativu i predstaviti dobrovoljnu reviziju na sjednici Političkog foruma o održivom razvoju na visokoj razini koja će se održati 2017. Uz to, EU bi trebao objavljivati godišnja izvješća o tome kako unutarnje i vanjsko djelovanje EU-a doprinosi provođenju ciljeva održivog razvoja u godišnjem tematskom glavnom području Političkog foruma o održivom razvoju na visokoj razini (39). U pripremi i predstavljanju dobrovoljnog izvješća i tematskih izvješća trebalo bi u potpunosti uključiti civilno društvo preko Europskog foruma o održivom razvoju.

5.1.

Program UN-a za 2030. zahtijeva pomak prema pristupu kojim upravlja više dionika, s većom ulogom civilnog društva. Ciljeve održivog razvoja moguće je provesti samo ako civilno društvo i drugi dionici preuzmu aktivnu ulogu i odgovornost. Civilno društvo mora se angažirati od lokalne, regionalne i nacionalne razine pa do razine EU-a i razine Političkog foruma o održivom razvoju na visokoj razini, u svim fazama do provedbe.

5.2.

Za EU i njegove države članice EGSO predlaže da se organizira Europski forum o održivom razvoju kako bi se što širi raspon organizacija civilnog društva i dionika uključio u provedbu ciljeva održivog razvoja u EU-u i u njezino stalno praćenje i reviziju (40). Prvi zadatak tog foruma trebao bi biti da olakša dijalog civilnog društva u postupku koji vodi sveobuhvatnoj strategiji EU-a za održivi razvoj.

5.3.

Komisija bi trebala uvesti poseban program i liniju financiranja za potporu izgradnji kapaciteta organizacija civilnog društva tako da u potpunosti mogu sudjelovati u ovom postupku. Postojeći programi izgradnje kapaciteta moraju biti otvoreniji za organizacije civilnog društva koje se bave domaćim pitanjima i rade na „premošćivanju” u vezi s unutarnjim i vanjskim komponentama, u pitanjima provedbe ciljeva održivog razvoja i upravljanja.

28.12.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 487/51

Izvjestitelj:

Christian MOOS

Suizvjestitelj:

Denis MEYNENT

1.1.

Slovačko predsjedništvo pozvalo je EGSO da iznese svoje mišljenje o „zakonodavstvu održivom u budućnosti”. Taj novi koncept nastavlja se na brojne druge specifične zahtjeve upućene Komisiji i suzakonodavcima s ciljem osiguravanja veće usklađenosti zakonodavstva, posebice u pogledu konkurentnosti EU-a i uvažavanja posebnosti malih i srednjih poduzeća i mikropoduzeća, što su aspekti o kojima se EGSO već više puta izjasnio.

1.2.

EGSO prima na znanje napore koji se poduzimaju kako bi se poboljšala kvaliteta europskog zakonodavstva te primjećuje da bi ih trebalo pojačati.

1.3.

EGSO smatra da je visokokvalitetno, jednostavno, razumljivo i dosljedno zakonodavstvo „ključan čimbenik integracije, a ne opterećenje ili trošak koji treba smanjiti”. Ono je neophodno za stvaranje održivog gospodarskog rasta i poticanje inovacija, konkurentnost poduzeća – uključujući malih i srednjih poduzeća – te stvaranje kvalitetnih radnih mjesta.

1.4.

Načelo inovativnosti, definirano u poglavlju 2., uklapa se u logiku programa REFIT. EGSO podsjeća na načela programa za bolju izradu zakonodavstva, koja su već utvrđena i provode se, i naglašava da to novo načelo ne smije imati prednost nad njima te da se mora primjenjivati razborito i s oprezom, posebice na područjima socijalne zaštite i zaštite okoliša, zdravlja te zaštite potrošača.

1.5.

EGSO predlaže da se nastavi s ispitivanjem mogućnosti koje nudi „načelo inovativnosti”, uz razmjenu dobrih praksi.

1.6.

Inovacije su jedan od nužnih uvjeta za održivi rast Europe. Stoga je potrebno predvidjeti regulatorni okvir koji pogoduje inovacijama, iako ne postoji izravna veza između inovacija i regulatornog okvira. Nadalje, osim zakonodavnih odredbi potrebne su i mjere namijenjene poticanju i razvijanju inovacija (administrativne mjere, mjere na području oporezivanja, plan ulaganja itd.).

1.7.

Cilj europskog zakonodavstva uvijek mora biti stvaranje pravnog okvira koji će poduzećima i građanima omogućiti da iskoriste prednosti unutarnjeg tržišta i spriječiti nepotrebne administrativne troškove. Europsko zakonodavstvo bit će održivo u budućnosti ako bude proaktivno i usmjereno na budućnost; EGSO podržava zakonodavstvo koje se prilagođava. EGSO smatra da europsko zakonodavstvo održivo u budućnosti mora počivati na metodi Zajednice.

1.8.

Svakako treba izbjeći nepotrebne troškove izrade zakonodavstva. Troškovi izrade zakonodavstva moraju biti proporcionalni koristima koje donose.

1.9.

EGSO je uvjeren da svako zakonodavstvo mora biti rezultat javnih političkih rasprava. U tom kontekstu civilno društvo i socijalni partneri imaju vrlo važnu ulogu, stoga je potrebno predvidjeti odgovarajući okvir kako bi se zajamčio kvalitetan socijalni i civilni dijalog, a stavove iznesene u okviru tog dijaloga treba na odgovarajući način uzeti u obzir.

1.10.

EGSO primjećuje da održiv u budućnosti ne mora biti samo sadržaj zakonodavstva, već i postupak donošenja zakona kako bi se zadovoljile potrebe poduzeća i građana.

1.11.

Zakonodavstvo održivo u budućnosti mora imati čvrsto utvrđenu namjenu, uvijek u skladu s ciljevima iznesenim u Ugovoru, a biti fleksibilno kada je riječ o njegovu prijenosu u nacionalno pravo. Ono ne ulazi u pojedinosti, nego samo određuje okvir koji treba pravovremeno i na odgovarajući način prenijeti na nacionalnoj razini uz savjetovanje sa socijalnim partnerima i organizacijama civilnog društva čije mišljenje treba uzeti u obzir. Primjenu odredbi vremenskog ograničenja (eng. sunset clauses) valjalo bi podvrgnuti daljnjoj analizi.

1.12.

EGSO podržava pojašnjenje načelā supsidijarnosti i proporcionalnosti koje protivnici zakonodavnih inicijativa ponekad upotrebljavaju kao argumente, ali ne obrazlažu u dostatnoj mjeri svoje temeljno mišljenje.

1.13.

Stoga se u pogledu zakonodavstva održivog u budućnosti valja savjetovati s civilnim društvom. EGSO je u dobrom položaju da bude posrednik između zakonodavca i organizacija civilnog društva i socijalnih partnera.

1.14.

EGSO ističe važnost procjena učinka na nacionalnoj i europskoj razini, uključujući i test utjecaja zakonodavstva na mala i srednja poduzeća, i to za svaku zakonodavnu ili nezakonodavnu inicijativu, kako bi se donosile utemeljene političke odluke zasnovane na konkretnim elementima. Procjene učinka predstavljaju pomoćno sredstvo pri donošenju političkih odluka te ga ne bi smjele zamijeniti.

1.15.

EGSO zahtijeva da ga se pita za mišljenje kada Komisija, Parlament i Vijeće odlučuju o povlačenju zakonodavnih prijedloga jer je važno procijeniti materijalne i nematerijalne posljedice takvih povlačenja.

1.16.

EGSO misli da Vijeće mora postati transparentnije i da bi se budućom reformom Ugovora morala pokušati poboljšati dosljednost odluka Vijeća. Prava Parlamenta moraju se povećati.

1.17.

EGSO smatra da u većoj mjeri treba koristiti pojačanu suradnju, pazeći da to ne dovede do slabljenja institucija.

1.18.

EGSO ustraje na svojem sudjelovanju u savjetodavnim postupcima koji moraju pratiti osnaživanje Ekonomske i monetarne unije. Europski parlament i savjetodavna tijela moraju se bolje integrirati u ciklus Europskog semestra.

1.19.

EGSO ubrzani zakonodavni postupak u okviru trijaloga podržava isključivo u hitnim slučajevima.

2.1.

Slovačko predsjedništvo poziva EGSO da iznese svoje mišljenje o zakonodavstvu održivom u budućnosti i da promisli o načinu na koji EU može poboljšati zakonodavstvo kako bi se ono prilagodilo potrebama gospodarstva i društva u današnjem dobu brzih promjena. Predsjedništvo se pita kako se regulatorni troškovi za poduzeća mogu zadržati na razumnoj razini, a da se ne zanemare ciljevi Ugovora.

2.2.

Europsko zakonodavstvo održivo je u budućnosti ako je proaktivno i predvidljivo te ako pruža najviši stupanj pravne jasnoće i sigurnosti. EGSO podupire zakonodavstvo koje se prilagođava i koje istodobno sadrži mogućnost predviđanja.

2.3.

Propisi su također potrebni ako želimo ostvarivanje političkih ciljeva Ugovora. Europska unija jest socijalno tržišno gospodarstvo i određena pravila prema tome predstavljaju trošak za poduzeća, primjerice u području sigurnosti i zdravlja na radu. Socijalni mir u Europi zajamčen je ravnotežom između gospodarskih i socijalnih ciljeva. Zakonodavstvo održivo u budućnosti mora poštovati tu ravnotežu i promicati gospodarsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju te solidarnost među državama članicama.

2.4.

EGSO podržava i naglašava potrebu jačanja legitimnosti europskog zakonodavstva kroz bolju izradu zakonodavstva, ali insistira da shvaćanje održivosti u budućnosti ne smije dovesti do depolitizacije zakonodavnog postupka. Uvjeren je da svako zakonodavstvo mora biti rezultat političkih rasprava. S tim u vezi treba uzeti u obzir važnu ulogu civilnog društva i socijalnih partnera u okviru socijalnog dijaloga.

2.5.

Europsko zakonodavstvo održivo je u budućnosti ako ga građani smatraju legitimnim. Mora se temeljiti na zastupanju, konsenzusu i sudjelovanju te mora biti u stanju ostvariti rezultate ili pružiti rješenja za zajednički problem.

2.6.

EGSO ocjenjuje da bi europski zakonodavni proces valjalo revidirati u okviru Ugovora iz Lisabona, a po potrebi i u okviru novog ugovora kako bi europske politike pružile najbolje rezultate. EGSO želi istaknuti upravo taj aspekt zakonodavstva održivog u budućnosti, odnosno njegovu kvalitetu, legitimnost, transparentnost i uključivost.

2.7.

EGSO primjećuje da održiv u budućnosti ne mora biti samo sadržaj zakonodavstva, već i postupak donošenja zakona kako bi se zadovoljile potrebe poduzeća i građana. Drugim riječima, postavlja se pitanje demokracije na europskoj razini.

2.8.

Politička volja predstavnika i njihovi odabiri prema tome su odlučujući. Svako se zakonodavstvo može analizirati u svjetlu svoje sposobnosti da provodi tu političku volju u činjenice, i može se prosuđivati prema svojoj demokratskoj kvaliteti. EGSO tako predlaže da se ne preispituje samo sadržaj zakonodavstva, već i zakonodavni postupak.

2.9.

Taj novi koncept zakonodavstva održivog u budućnosti povezan je s drugim inicijativama čija je svrha poboljšati zakonodavstvo. EGSO se u svojim mišljenjima (1) u više navrata izjasnio o programu za bolju izradu zakonodavstva i programu REFIT (2) te želi podsjetiti na svoje mišljenje posvećeno proaktivnom pristupu zakonodavstvu (3).

2.10.

Provedba programa bolje izrade zakonodavstva i REFIT-a, koji je Europska komisija pokrenula 2012. kako bi se utvrdila i po potrebi smanjila administrativna opterećenja važećih zakonodavnih odredbi, ključni su prioriteti triju predsjedništava (nizozemskog, slovačkog i malteškog) od siječnja 2016. do lipnja 2017. Jasno je da ideja zakonodavstva održivog u budućnosti prati logiku tih programa.

2.11.

EGSO prima na znanje napore koji se poduzimaju kako bi se poboljšala kvaliteta europskog zakonodavstva te ističe da ih je potrebno pojačati. EGSO je primio na znanje Komunikaciju Komisije od 19. svibnja 2015. (4) i Međuinstitucijski sporazum o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (5), no zapaža da nije bio uključen u taj sporazum.

2.12.

EGSO smatra da visokokvalitetno, jednostavno, razumljivo i dosljedno zakonodavstvo – koje osiguravaju Komisija, Parlament i Vijeće – predstavlja nužan uvjet za stvaranje gospodarski održivog rasta, za poticanje inovacija i konkurentnosti poduzeća (uključujući MSP-ove i mikropoduzeća) te za otvaranje kvalitetnih radnih mjesta. Također je važno da se Zakon o malom poduzetništvu u potpunosti provodi na svim područjima.

2.13.

Europski propisi „ključan su čimbenik integracije, a ne opterećenje ili trošak koji treba smanjiti. Ako su proporcionalni, propisi su, naprotiv, važno jamstvo zaštite, promicanja i pravne sigurnosti za sve dionike i europske građane.” (6).

2.14.

EGSO podsjeća na važnost već utvrđenih načela za osiguravanje odgovarajućeg zakonodavstva. Riječ je, među ostalim, o načelima pravilne i pravovremene provedbe, načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti, načelima predostrožnosti i predvidljivosti, načelu „počnimo od malih”, vanjskoj dimenziji konkurentnosti i ispitivanju unutarnjeg tržišta.

2.15.

Čini se da Vijeće trenutno sve veću važnost pridaje novom aspektu zakonodavstva: načelu inovativnosti. To načelo, koje podrazumijeva da pri izradi i reviziji propisa treba uzeti u obzir utjecaj na istraživanje i inovacije, jedan je od brojnih kriterija koji omogućavaju ocjenjivanje zakonodavnih prijedloga Komisije u područjima tehničke, tehnološke i znanstvene naravi. Ipak, trebalo bi se primjenjivati razborito i oprezno, posebice u područjima socijalne zaštite i zaštite okoliša, zdravlja i zaštite potrošača.

2.16.

Iz zaključaka Vijeća za konkurentnost EU-a (7) proizlazi da „valja primijeniti ‚načelo inovativnosti’, što znači da pri izradi i reviziji propisa u svim područjima treba uzeti u obzir utjecaj na istraživanje i na inovacije”. To se također odražava u zahtjevu slovačkog predsjedništva te u nedavnoj studiji CEPS-a (8) prema kojoj bi određivanje prestrogih pravila moglo zaustaviti ulaganja i usporiti inovacije. To je tumačenje u skladu s logikom programa REFIT.

2.17.

EGSO smatra da se primjena tog novog načela mora unaprijed definirati, a njegova uporaba brižljivo utvrditi.

2.18.

EGSO smatra da načelo inovativnosti mora imati istu težinu kao i drugi kriteriji navedeni u točki 2.14, koje Komisija primjenjuje u svrhu analize učinka zakonodavnih prijedloga. Stoga treba naći ravnotežu između načela inovativnosti i drugih kriterija i voditi računa o tome da to načelo nad njima ne prevagne.

2.19.

EGSO predlaže slovačkom predsjedništvu da i dalje preispituje mogućnosti koje nudi načelo inovativnosti, i to s pomoću razmjene dobrih praksi. EGSO traži da Komisija na temelju toga izvuče pouku iz prilika i učinka tog novog načela.

2.20.

Cilj europskog zakonodavstva uvijek mora biti stvaranje pravnog okvira koji će poduzećima i građanima omogućiti da iskoriste prednosti i slobode unutarnjeg tržišta, odnosno promicanje inovacijskih snaga u Europi. To zahtijeva sprečavanje nepotrebnih administrativnih opterećenja, a loše osmišljena, zastarjela i opterećujuća pravila moraju se revidirati ili ukinuti.

2.21.

EGSO smatra da troškovi izrade zakonodavstva moraju biti proporcionalni koristima koje donose. Potrebno je izbjeći nepotrebne administrativne troškove i opterećenja, imajući na umu interese poduzeća, građana i uprava zaduženih za primjenu propisa. Važno je da neto korist i dodana vrijednost reguliranja budu veće od troškova koje ona uzrokuju poduzećima ili društvu u cjelini.

3.1.

EGSO ističe da koncept „zakondavstva održivog u budućnosti” treba bolje definirati. On treba biti u skladu s vrijednostima i ciljevima Europske unije definiranim u člancima 1. i 2. Ugovora iz Lisabona. Stoga se načelo inovativnosti, koje je jedan od prioriteta slovačkog predsjedništva (9) te je usko povezano s novim konceptom zakonodavstva održivog u budućnosti, mora odgovorno primjenjivati.

3.2.

Inovacije su jedan od nužnih uvjeta za održivi rast Europe. Svako zakonodavstvo, bilo da je riječ o europskom ili nacionalnom, mora nastojati poštedjeti poduzeća, osobito MSP-ove koji imaju malo sredstava, izloženosti nepotrebnim opterećenjima. Inovativnost i konkurentnost temelj su uspjeha socijalne ekonomije europskog tržišta. Inovacije iziskuju kvalitetan regulatorni okvir. Interakcija između zakonodavstva i inovacija je složena te na nju ne bi trebalo gledati samo s kvantitativnog aspekta, to jest s aspekta većeg ili manjeg broja zakonodavnih odredbi (10).

3.3.

EGSO smatra da bi primjenu odredbi vremenskog ograničenja („sunset clause”) u europskom zakonodavstvu valjalo podvrgnuti daljnjoj analizi kako bi se spriječile buduće birokratske zapreke.

3.4.

Zakonodavstvo održivo u budućnosti mora imati čvrsto utvrđenu namjenu, uvijek u skladu s ciljevima Ugovora, a biti fleksibilno kada je riječ o njegovu prijenosu u nacionalno pravo, uz poštovanje prethodno izloženih načela. Ono ne ulazi u pojedinosti, nego samo određuje okvir koji se po potrebi može nadopunjavati nezakonodavnim instrumentima ili ih mogu nadopunjavati nacionalna regulatorna tijela, socijalni partneri ili sustavi samoregulacije, s time da su oni uvijek pod nadzorom zakonodavca na odgovarajućoj razini.

3.5.

EGSO podržava pojašnjenje načela supsidijarnosti i proporcionalnosti. Za ispravno funkcioniranje EU-a kao zajedničkog pravnog prostora od ključne je važnosti poštovanje supsidijarnosti, odnosno raspodjele nadležnosti. Međutim, protivnici zakonodavnih inicijativa ponekad ova dva načela upotrebljavaju kao argumente, ali ne obrazlažu u dostatnoj mjeri svoje temeljno mišljenje. Valja pojasniti kriterije prema kojima se određuje primjena načela supsidijarnosti i proporcionalnosti. Pravni prostor Europske unije mora biti jedan i nedjeljiv.

3.6.

EGSO smatra da je za podizanje kvalitete zakonodavstva prvo potrebno preispitati zakonodavni proces na europskoj razini. Postoje brojne inicijative kojima se želi poboljšati zakonodavni proces, ali dionici u tom procesu nisu usuglašeni oko načina. EGSO upućuje na smjernice koje je Komisija iznijela u Programu za bolju izradu zakonodavstva (19. svibnja 2015.) i međuinstitucijskom sporazumu (prosinac 2015./2016., travanj 2016.), izvješću Brok-Bresso (veljača 2016.), izvješću Hübner (ožujak 2016.), izvješću Giegold (kraj svibnja 2016.) te, posebice, Zakonu o malom poduzetništvu (veljača 2011.). Također skreće pozornost na prijedloge vlada i parlamenata država članica, na inicijative kao što je inicijativa Međunarodnog europskog pokreta (EMI) i Saveza europskih federalista (UEF) te na doprinose istraživačkih instituta i skupina za strateško promišljanje.

3.7.

Organizirano civilno društvo ima odlučujuću važnost za razvoj europskog javnog mišljenja. Europi je potrebno manje rascjepkano javno mišljenje koje služi kao temelj savjetovanja za europsko zakonodavstvo održivo u budućnosti. Kao predstavničko tijelo organiziranog civilnog društva u Europi, EGSO je u dobrom položaju da pospješi konsenzus između različitih dionika civilnog društva na svim razinama, kao i u državama članicama. Točnije, on je važan posrednik između zakonodavca i organizacija civilnog društva i socijalnih partnera.

3.8.

EGSO je svjestan važnosti procjena učinka, posebice za mala i srednja poduzeća. Potrebno ih je uzeti u obzir u zakonodavnom postupku, no one ne smiju zamijeniti politički proces.

3.9.

Pojednostavljenje zakona koje je teško razumjeti, a time i primjenjivati, ili odustajanje od propisa koji su postali suvišnima, može biti korisno za građane i ekonomske snage, pridonoseći stvaranju okruženja pogodnog za rast i stvaranje kvalitetnijih radnih mjesta („enabling environment”). Međutim, EGSO zahtijeva da ga se pita za mišljenje kada Komisija, Parlament i Vijeće odlučuju o povlačenju zakonodavnih prijedloga. U tom je kontekstu važno procijeniti materijalne i nematerijalne posljedice takvih povlačenja i o njima obavijestiti EGSO.

3.10.

Ugovorom iz Lisabona želi se osnažiti uloga Europskog parlamenta i metode Zajednice. Nakon krize Europsko vijeće postalo je temelj europskog institucionalnog sustava. EGSO smatra da to skretanje s puta valja ispraviti. Europsko zakonodavstvo održivo u budućnosti mora počivati na metodi Zajednice.

3.11.

Sastanci konfiguracija Vijeća koji funkcioniraju prema kvalificiranoj većini morali bi biti javni kako bi se postigla veća transparentnost i više demokracije. Glasovanje kvalificiranom većinom pri donošenju odluka Vijeća trebalo bi biti pravilo. ESGO također smatra da bi se u budućnosti reformom Ugovorā morala nastojati poboljšati dosljednost odluka Vijeća pri čijem se donošenju trenutno slijede dijelom kontradiktorne politike koje imaju očite posljedice za kvalitetu zakonodavstva.

3.12.

Proširenje pravā Europskog parlamenta, predviđeno ugovorima, ali koje se ne očituje u djelima, mora se što prije provesti. Tako bi se ograničeno pravo na inicijativu uvedeno Ugovorom iz Lisabona (članak 225. UFEU-a) moralo aktivnije primjenjivati u skladu s odredbama tog Ugovora. Komisija bi trebala moći odbiti prijedlog samo zbog formalnih razloga, osobito kada temelj kompetencija nije dostatan.

3.13.

Razlike u brzini integracije već su dugo stvarnost u EU-u, a s obzirom na broj država članica, ovi su nerazmjeri neizbježni u budućnosti. U tom kontekstu EGSO smatra da se treba intenzivnije služiti pojačanom suradnjom. Istodobno treba spriječiti da institucije EU-a budu oslabljene prevelikom fleksibilnošću projekata europske integracije. Pojačana suradnja morala bi funkcionirati na temelju kvalificirane većine.

3.14.

EGSO podupire zahtjev Europskog parlamenta da ekonomsku i monetarnu uniju (EMU) pretvori u „učinkovito i demokratsko ekonomsko upravljanje” te i dalje ustraje na svojem sudjelovanju u savjetodavnim procesima koji moraju pratiti jačanje EMU-a ako se želi postići da u njemu sudjeluje i civilno društvo.

3.15.

EGSO smatra da bi se ubrzani zakonodavni postupak u okviru trijaloga trebao primjenjivati isključivo u hitnim slučajevima, što je uostalom u skladu s odredbama Ugovora. Za razliku od odborā Europskog parlamenta, sastanci trijaloga nisu ni transparentni ni dostupni. Ograničavanje zakonodavnog postupka na samo jedno čitanje vodi do ograničenog sudjelovanja civilnog društva.

3.16.

EGSO smatra da se instrumenti i postupci uvedeni nakon financijske krize i krize eura moraju bolje integrirati u europski zakonodavni okvir. Europski parlament, ali i tijela kao što su Europski odbor regija (OR) i EGSO, moraju se bolje integrirati u ciklus europskog semestra. Europski mehanizam stabilnosti mora se pridružiti zakonodavnom okviru EU-a.

3.17.

Kada je riječ o delegiranim aktima, Europska komisija morala bi se pobrinuti za veću transparentnost svojeg donošenja odluka (vidjeti članak 290. UFEU-a), što je Odbor već više puta istaknuo.

28.12.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 487/57

Glavni izvjestitelj:

g. Antonello PEZZINI

1.1.

Europski gospodarski i socijalni odbor oduvijek smatra da učinkovita carinska unija predstavlja ključni element procesa europske integracije, kako bi se osiguralo slobodno, sigurno i transparentno kretanje robe, u skladu s pravilima tržišnog natjecanja i uz najveću razinu zaštite potrošača i okoliša te učinkovitu borbu protiv prekršaja, prijevara i krivotvorenja te kako bi se olakšao razvoj zakonite trgovine.

1.2.

Odbor odlučno podupire ciljeve iz prijedloga Komisije s obzirom na to da se predloženim mjerama želi:

1.3.

EGSO traži da se u okviru ciljeva ove direktive, kojom se omogućuje postepen ali i nužan prelazak na jedinstveni sustav zakonodavstva, provedbe i tumačenja propisa, navede da bi je se trebalo nadopuniti kontrolom i nadzorom tržišta temeljenim na automatskim mehanizmima za otkrivanje koji nisu prepreka razvoju zakonitog europskog tržišta.

1.4.

Odbor preporučuje da se u okviru izvješća koje se svake dvije godine podnosi Europskom parlamentu (EP), Vijeću i EGSO-u, pored procjene stupnja konvergencije u provedbi novog zakonodavstva na regionalnoj razini, iznese i prijedlog pokazatelja za predstojeće korake na putu stvaranja:

2.1.

Carinska unija (CU) predstavlja temelj Europske unije. Carinsko zakonodavstvo Unije, s gledišta materijalnih i postupovnih propisa, u potpunosti je usklađeno od 1992. godine. Novi Carinski zakonik usvojen je 2013. (Carinski zakonik Unije – CZU), Uredba (EU) br. 952/2013, a na snazi je od 2016.

2.2.

Kada je riječ o zakonodavnim aspektima, carinska pitanja spadaju pod isključivu nadležnost Unije, u skladu s člankom 3. UFEU-a, dok pod nadležnost država članica spadaju aktivnosti koje se odnose na organizaciju nadzora i kazneni sustav, kao i aktivnosti primjene zakona iz okvira pravosudne suradnje u kaznenim pitanjima (glava V. UFEU-a).

2.3.

Carinske operacije EU-a čine gotovo 16 % svjetske trgovine i na godišnje obrade uvoz i izvoz u vrijednosti od preko 3 500 milijardi EUR. Carinske pristojbe naplaćene 2013. iznosile su 15,3 milijardi EUR, što je gotovo 11 % proračuna EU-a.

2.4.

Neusklađenost nacionalnih sustava za carinske prekršaje i sankcije može dovesti do premještanja nezakonite trgovine u države članice s manjim rizikom od razotkrivanja i blažim kaznama, dok su poduzeća koja zakonito posluju suočena s većim troškovima kada posluju pod različitim nadležnostima pri čemu različiti sankcijski režimi mogu izmijeniti trgovinske tokove i programe gospodarskih aktivnosti na jedinstvenom tržištu i time staviti u povoljniji položaj poduzeća koja posluju u zemljama s blažim carinskim nadzorom.

2.5.

Od uvođenja programa Carina 2013. analizirani su nacionalni sustavi država članica za carinske prekršaje i sankcije te je zamijećen znatan broj razlika među njima, kao što su pokazale nedavne dubinske analize (1).

2.6.

Naime, borba protiv kršenja carinskih propisa prati 28 (2) različitih pravnih sustava i različite administrativne ili pravne tradicije koje se međusobno znatno razlikuju po pitanju definiranja i strogosti tih sankcija: nedostatak dosljednosti u provedbi carinskog zakonodavstva odražava se na uvjete tržišnog natjecanja koji bi u okviru jedinstvenog tržišta trebali biti jednaki za sve.

2.7.

Neusklađenosti u provedbi zakona posebno se odnose na: vrstu administrativnih i/ili kaznenih sankcija, tip sankcija, početni prag i težinu povrede, sustave za rješavanje sporova i nagodbe, razinu i vrste odgovornosti, otežavajuće ili olakšavajuće čimbenike, vremenske rokove i zastaru te odgovornost pravnih osoba.

2.8.

Potrebno je prevladati neusklađenu provedbu te, vodeći se načelom jedinstvene carine, uvesti usklađene europske carinske sustave, u okviru kojih bi, u slučaju carinskih prekršaja i ovisno o težini povrede, države članice omogućile djelovanje mehanizama za rješavanje sporova o isplatama, nastojeći izbjeći skupe i dugotrajne pravne postupke za obje stranke.

2.9.

Osim toga, treba imati na umu da je carinska unija operativna grana većeg dijela mjera trgovinske politike EU-a u sklopu kojeg se provode brojni međunarodni ugovori povezani s trgovinskim tokovima EU-a, pri čemu uprave u državama članicama razvijaju važne horizontalne postupke upravljanja podacima, gospodarskim subjektima te provedbom: neusklađenost provedbe u europskom sustavu već je bila predmet žalbi upućenih Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO).

2.10.

U pogledu velikih funkcionalnih teškoća s kojima se uslijed razlika u primjeni zakonodavstva carinska unija suočava i koje bi mogle ugroziti njezin opću učinkovitost, EGSO je već imao prilike naglasiti da je potrebno „težiti jedinstvenoj carinskoj politici temeljenoj na ujednačenim, ažuriranim, transparentnim, učinkovitim i pojednostavljenim postupcima, koja bi doprinijela gospodarskoj konkurentnosti EU-a na svjetskoj razini” (3).

2.11.

Za ostvarivanje istinskog unutarnjeg tržišta, kako je EGSO već naglasio (4), potrebno je zajamčiti određene rokove za primjenu provedbenih odredbi, jedinstveno tumačenje carinskog zakonodavstva Unije, koje treba djelovati kao jedinstvena administracija, kako bi se postiglo: jednako postupanje prema svim subjektima u svim dijelovima carinskog teritorija EU-a, lakše dobivanje statusa ovlaštenog gospodarskog subjekta, detaljno izvješćivanje svih zainteresiranih strana, informatiziranje postupaka, kvalitetno osposobljavanje ljudskih potencijala. U suštini, trebali bismo biti u stanju ostvariti jedinstvenu europsku carinu.

2.12.

Pitanje funkcioniranja carinske unije, koje je i dalje složeno i neujednačeno, moći će se riješiti samo učinkovitim napredovanjem prema ostvarivanju jedinstvene europske carine te uz pomoć odgovarajućih upravljačkih struktura.

3.1.

Glavni cilj Komisijinog prijedloga direktive sastoji se u tome da se pomoću direktive za usklađivanje uspostavi zajednički referentni pravni okvir koji bi za cilj imao postići:

dosljedno poštovanje carinskih propisa u cijelom EU-u praćeno usklađenom primjenom regulative o carinskim prekršajima i sankcijama uz pomoć čega bi se izbjegli suviše različiti nacionalni sustavi za prekršaje i kaznene intervencije koji mijenjaju pravila tržišnog natjecanja i utječu na slobodno kretanje robe.

3.2.

Konkretnije, zbog odabranog pravnog temelja, odnosno članka 33. UFEU-a, Komisija je predložila sljedeće:

3.3.

Prijedlog koji je Europska komisija predstavila prije tri godine predan je na razmatranje Europskom parlamentu te je naišao na negodovanje u nekoliko država članica. Litavski parlament prigovorio je da „odabir pravnog temelja (članak 33. UFEU-a) za ovaj prijedlog ne omogućuje Uniji da poduzme mjere za uspostavu okvira o kršenju carinskih propisa Unije i primjenjivim kaznama” (6), imajući u vidu da nije u skladu s načelom supsidijarnosti, posebno kada ne ispunjava uvjete načela dodjeljivanja ovlasti prema kojem Unija djeluje samo ako je Ugovorima predviđena pravna osnova za njezino djelovanje.

3.4.

EP se trenutno bavi ponovnim razmatranjem prijedloga te je izradu svojeg mišljenja povjerio gđi Kaji Kallas, izvjestiteljici odbora IMCO, koja je zatražila da se pravni temelj proširi i na članak 114. UFEU-a (7) kojim se predviđa obvezno savjetovanje s EGSO-om, kako se navodi u zahtjevu za mišljenje EGSO-a koji je uputio predsjednik EP-ovog odbora IMCO.

3.5.

EGSO se u potpunosti slaže s tim izborom te naglašava važnost ujednačenog carinskog sustava koji može osigurati vrijednost i ujedinjenost, ne samo za unutarnje tržište, već i za cjelokupno europsko društvo, koje je danas više nego ikada u potrazi za jedinstvenim sustavima.

4.1.

Europski gospodarski i socijalni odbor oduvijek smatra da je učinkovita carinska unija ključni element procesa europske integracije, kako bi se osiguralo slobodno kretanje robe, u skladu s pravilima tržišnog natjecanja i uz najveću razinu zaštite potrošača i okoliša.

4.2.

EGSO smatra da je ključno osigurati zajednički pristup u pogledu sprečavanja, jedinstvene identifikacije i odvraćanja od prekršaja te u pogledu ujednačenog upravljanja predviđenim sankcijama, što uključuje sustave za rješavanje sporova i nagodbe, kako bi se osigurala ujednačena i nediskriminirajuća provedba europskih propisa na cijelom teritoriju, kao što je predviđeno člankom 3. UFEU-a.

4.3.

EGSO odlučno podržava ubrzavanje razvojnog procesa u smjeru postizanja istinske jedinstvene europske carine sa zajedničkim upravljanjem, europskom carinskom agencijom i osnivanjem zajedničkih upravnih i nadležnih tijela (8), poput europskog carinskog suda (9), vodeći se primjerom američkog sustava za primjenu jedinstvenog sustava za prekršaje i jedinstvenog vrhovnog sustava za sankcije, koje nadopunjuje ex ante aktivacija sustava prevencije te sustavi za rješavanje sporova i nagodbe koji za cilj imaju ograničavanje/ukidanje skupih sporova i kažnjavanje trgovine unutar Zajednice, osobito kada je riječ o malim i srednjim poduzećima.

4.4.

Odbor smatra da jedinstvena primjena europskih carinskih propisa mora obuhvaćati i fazu sporova za gospodarske subjekte, kako u pogledu unutarnjeg tako i u pogledu međunarodnog tržišta, kao i ex ante pristup prevenciji, temeljen na jasnim i ojačanim telematskim rješenjima IKT-a, kako bi se izbjegla opsežna birokracija u postupku identifikacije.

4.4.1.

Odbor ponovno ističe važnost provedbe „jedinstvene carinske politike temeljene na usklađenim, transparentnim, učinkovitim i djelotvornim postupcima … koja će omogućiti EU-u da se suoči s globalnom konkurencijom i zaštiti prava europskih poduzeća i potrošača te intelektualno vlasništvo …” (10).

4.5.

EGSO je uvjeren da svaki europski sustav za prekršaje, rješavanje sporova i nagodbe trebaju pratiti mjere koje obuhvaćaju sve druge elemente iz sustava opće provedbe propisa poput nadzora, kontrole, ispitivanja i praćenja.

4.6.

EGSO smatra da je neophodno na jednak način osigurati zakonodavnu i provedbenu sigurnost u cijeloj Uniji, koristeći se ujednačenim sustavom za otkrivanje i kažnjavanje prekršaja za neosporne i jasno utvrđene kategorije, kao i za kaznene, građanske i nekaznene mjere, razmjerne njihovoj težini, u okviru zajedničkih minimalnih i maksimalnih pragova koji nameću konvergenciju smjernica, a kojima se predviđaju i nenovčane kazne.

4.7.

EGSO smatra da bi tim prvim korakom u procesu približavanja sustava za prekršaje i sankcije jedinstvenog carinskog zakonodavstva trebalo:

4.8.

U cilju što snažnijeg odvraćanja od carinskih prekršaja, EGSO ustraje na tome da se zajamči potpuna interoperabilnost među različitim bazama podataka u europskom sustavu nadzora tržišta, na temelju zajedničke strategije i uz snažnu potporu programa Zajednice, kako bi se osigurala razmjena informacija u stvarnom vremenu između raznih tijela vlasti na različitim razinama, posebno kada se radi o teškim prekršajima i sankcijama, ali i kako bi se pojačalo borbu protiv nezakonite trgovine i pojednostavilo postupke za zakonitu trgovinu.