19.8.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 303/1

Glavni izvjestitelj:

g. Dumitru FORNEA

Suizvjestiteljica:

gđa Renata EISENVORTOVA

1.1

Tijekom energetske tranzicije prema gospodarstvu s niskom razinom emisija energetski sustav EU-a suočava se s razdobljem duboke tehnološke, gospodarske i društvene promjene koja će utjecati na mnoge energetske sektore, uključujući industriju ugljena, a samim time i rudarske regije EU-a.

1.2

U nekim državama članicama domaći ugljen i lignit i dalje su važni u opskrbi električnom energijom i grijanjem. Oni pridonose pouzdanoj opskrbi energijom po pristupačnim cijenama, gospodarskoj konkurentnosti te imaju stabilizirajuću ulogu u energetskom sustavu u tehničkom i gospodarskom smislu.

1.3

Međutim, trenutačno aktivne rudarske regije moraju se pripremiti na postupno ukidanje proizvodnje ugljena kako bi poštovale odluke energetske i klimatske politike EU-a koje se odnose na uporabu fosilnih goriva ili iz gospodarskih razloga.

1.4

Budućnost regija koje trenutačno ovise o uporabi ugljena i uvjeti života u njima moraju se ubuduće uključiti u dugoročno planiranje kojim se obuhvaćaju dva naraštaja, tj. razdoblje od 25 do 50 godina. Ne smije se dopustiti da postupno ukidanje uporabe ugljena za energetske potrebe u tim regijama uzrokuje njihovu stagnaciju. S obzirom na njihov gospodarski i društveni potencijal, te se regije moraju uključiti u provedbu energetske i klimatske politike EU-a. Održiv razvoj tih regija mora se postići jamčenjem političkog, civilnog i društvenog dijaloga kojim se mora osigurati da postoje planovi za tranziciju na nacionalnoj i industrijskoj razini te razini poduzeća.

1.5

Kako bi se očuvala energetska sigurnost, konkurentnost industrije, zaštita okoliša, pridržavanje obveza smanjenja emisija stakleničkih plinova i socijalna kohezija u rudarskim regijama, EGSO preporučuje izradu tranzicijskog plana za podršku zajednicama i regijama koje ovise o proizvodnji ugljena (u daljnjem tekstu „Plan”), koji bi se pozabavio pitanjima restrukturiranja industrije ugljena tijekom energetske tranzicije kako bi se regije s rudarskom industrijom mogle prilagoditi promjenama.

1.6

Plan bi mogla razviti savjetodavna skupina u suradnji s Europskom komisijom i Europskim parlamentom. Članovi te savjetodavne skupine trebali bi biti predstavnici regija s rudarskom industrijom, sindikata, nevladinih organizacija, istraživanja i razvoja te industrije ugljena.

1.7

Plan bi se trebao temeljiti na trima stupovima: i. politički, civilni i društveni dijalog; ii. ulaganja u gospodarstvo, društvo i okoliš; i iii. ulaganja u obrazovanje, osposobljavanje, istraživanje i razvoj, inovacije i kulturu.

1.8

Tim bi Planom trebalo potaknuti regije na promjenu, potaknuti inovativni razvoj, održati sposobnost privlačenja ulaganja i stvoriti prilike za zapošljavanje i pristojan život. U tom tranzicijskom postupku potrebno je u cijelosti iskoristiti znanje i iskustvo te potencijal rudarskih regija.

1.9

Regionalne vlasti, vlade država članica i institucije EU-a moraju se uključiti u energetsku tranziciju i s njom povezano restrukturiranje rudarskih regija.

1.10

Europski gospodarski i socijalni odbor te Odbor regija imaju iskustvo potrebno za uključivanje u ovaj postupak na europskoj i nacionalnoj razini. Oni također mogu ponuditi djelotvoran okvir za politički, društveni i civilni dijalog koji je potreban za savjetovanje sa stanovnicima rudarskih regija.

1.11

U pogledu energetske tranzicije jedno od glavnih pitanja za rudarske regije EU-a uspostava je odgovarajućeg institucijskog i političkog okvira koji bi potaknuo javna i privatna ulaganja koja će biti potrebna u nadolazećim godinama.

2.1

Tijekom posljednjeg desetljeća EU je doživio velike promjene u svojemu energetskom sustavu. EU je na putu prema gospodarstvu s niskom razinom emisije ugljika i postizanju ciljeva za emisije stakleničkih plinova, energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije u skladu s ciljevima „20-20-20”. Godine 2014. EU je odobrio klimatski i energetski okvir za 2030. godinu kojim je obuhvaćeno smanjenje emisija stakleničkih plinova od 40 %, udio potrošnje energije iz obnovljivih izvora od 27 % i ušteda energije od 27 %. Tim se srednjoročnim ciljevima želi pomoći EU-u da postigne svoj dugoročni cilj smanjenja stakleničkih plinova za 80 % do 95 % do 2050. godine.

2.2

Stoga se energetski sustav EU-a udaljava od razdoblja u kojemu su prevladavala fosilna goriva i proizvodnja energije u velikim središnjim elektranama prema razdoblju proizvodnje energije iz obnovljivih izvora energije i decentraliziranih elektrana, uz što bolje korištenje prilika dostupnih zahvaljujući povećanoj energetskoj učinkovitosti i boljem upravljanju potražnjom za energijom.

2.3

Energetska tranzicija i ambiciozna klimatska politika EU-a dobile su snažnu potporu u projektu energetske unije i snažno su se promicale nakon Sporazuma iz Pariza, kojim se šalje jasna poruka da emisije treba smanjiti onoliko koliko je potrebno da se prosječni rast temperature na svjetskoj razini zadrži ispod dogovorene granice od 2 oC do kraja stoljeća.

2.4

Kako bi se stabilizirala klima, potrebne su dalekosežne promjene u energetskim sustavima svih gospodarskih sektora (1).

2.5

Energetskom tranzicijom obuhvaćen je tehnološki, istraživački, društveni, kulturni, gospodarski i ekološki aspekt te je jasno da to podrazumijeva aktivniju ulogu za pojedince i zajednice. Taj postupak zahtijeva posebnu usredotočenost na istraživanje i razvoj s obzirom na to da predstavlja nove izazove za energetski sustav i industrijske sektore koji moraju reagirati na tu situaciju i prilagoditi joj se.

3.1

Industrija ugljena jedan je od sektora koji je snažno pogodila energetska tranzicija. Stotinama godina ugljen je bio u središtu industrijskog i društvenog razvoja u Europi i diljem svijeta. Sama Europska unija nastala je činom političke volje da udruži resurse proizvodnje ugljena i čelika u prvih šest osnivačkih država članica (2).

3.2

Zabrinutost koja trenutačno postoji u pogledu zaštite okoliša, klimatskih promjena i ljudskog zdravlja  (3) dovela je do niza političkih i društvenih pristupa kojima se dovodi u pitanje potreba za daljnjom uporabom ugljena i ostalih fosilnih goriva za proizvodnju električne i toplinske energije.

3.3

S takvim novim političkim pristupom doima se da su ugljenu dani odbrojeni unatoč činjenici da se trenutačno više od jedne četvrtine električne energije u EU-u i dalje proizvodi u 280 elektrana na ugljen koje se nalaze u 22 zemlje. Samo šest zemalja ne proizvodi energiju iz ugljena: Cipar, Estonija, Latvija, Litva, Luksemburg i Malta (4).

3.4

Iako je ideja o ukidanju ugljena iz energetske mješavine naizgled prihvaćena u onim državama članicama u kojima se ne iskorištavaju domaći izvori ugljena, to nije slučaj u rudarskim regijama EU-a u kojima industrija ugljena izravno zapošljava 240 000 radnika. Uz radna mjesta u industriji rudarske opreme i druga radna mjesta u opskrbnom lancu te neizravno povezana radna mjesta, taj sektor ukupno osigurava gotovo milijun radnih mjesta, od kojih su mnoga u regijama s malo drugih prilika za zapošljavanje (5).

3.5

Antracit se vadi u šest država članica: Češkoj Republici, Njemačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Španjolskoj i Ujedinjenoj Kraljevini. Deset država članica upotrebljava lignit kao konkurentno gorivo za proizvodnju energije: Bugarska, Češka Republika, Njemačka, Grčka, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija i Španjolska.

3.6

U tim zemljama domaći ugljen i lignit imaju važnu ulogu za sigurnost opskrbe te tako pomažu u postizanju energetske sigurnosti EU-a i smanjenju velike ovisnosti o uvozu. Kako je utvrđeno u Europskoj strategiji za energetsku sigurnost (6), troškovi EU-a za vanjsku energiju iznose više od 1 milijarde EUR dnevno. Godine 2013. ukupni troškovi iznosili su otprilike 400 milijardi EUR, tj. više od petine ukupnog uvoza EU-a. Bilo je nužno uvesti 90 % sirove nafte, 66 % prirodnog plina, 42 % krutih goriva, 40 % nuklearnih goriva. U nekim državama članicama EU-a s proizvodnjom domaćeg ugljena velikih razmjera, primjerice u Njemačkoj i Češkoj Republici, otprilike 50 % električne energije proizvodi se u elektranama na ugljen. U Poljskoj taj udio premašuje 80 %.

3.7

Osim što se upotrebljava u proizvodnji električne energije, ugljen ima mnoge druge primjene. Upotrebljava se u proizvodnji cementa, a može se pretvoriti i u tekuća goriva. Ugljen se u znatnoj mjeri upotrebljava u rafinerijama čelika, proizvodnji papira, kemijskoj i farmaceutskoj industriji te sektoru prerade hrane.

3.8

Ugljen je također ključan sastojak u proizvodnji proizvoda posebne namjene kao što su aktivni ugljen koji se upotrebljava u filtrima ili ugljeno vlakno koje se upotrebljava u svemirskoj i vojnoj industriji, građevinarstvu itd. Dostupni su industrijski postupci za proizvodnju sintetičkih goriva ili temeljnih kemikalija potrebnih za industriju, kao što je metanol. Od metanola se može proizvoditi cijeli niz petrokemijskih proizvoda koji se sada proizvode od ostalih fosilnih goriva.

3.9

Kako bi se postigao cilj otporne energetske unije s naprednom politikom o klimatskim promjenama, energetski sektori EU-a moraju ozbiljno i intenzivno raditi na potrebnoj energetskoj tranziciji. Industrija ugljena mora se usredotočiti na učinkovitiju i čišću uporabu ugljena te razviti alternativne načine njegove uporabe. Stoga bi EU trebao dodijeliti potrebna sredstva istraživanju i razvoju u kemiji ugljena.

4.1

Čak i ako se očekuje da će u jednom trenutku u budućnosti doći do ukidanja ugljena u EU-u, u nekim zemljama i rudarskim regijama ugljen će se i dalje upotrebljavati tijekom sljedećih desetljeća. Prema Ugovoru iz Lisabona, države članice imaju pravo iskorištavati svoje energetske izvore i odrediti svoju mješavinu energetskih izvora, imajući u vidu da ne bi trebalo biti nikakvih subvencija za proizvodnju energije i poštujući sve obveze u pogledu klimatskih promjena. Međutim, industrija ugljena mora odgovoriti na energetsku tranziciju koja je u tijeku, na kretanje prema gospodarstvu s niskom razinom emisije ugljika, a posebno na cilj dekarbonizacije, upotrebljavajući sve raspoložive mjere i tehnike za učinkovitiju uporabu ugljena koja uzrokuje manje štete. U tom pogledu treba spomenuti nekoliko korisnih i iskušanih instrumenata: povećanje učinkovitosti, fleksibilnost i kogeneraciju.

4.2

Budući da se u proizvodnji električne energije upotrebljava najveća količina ugljena, veća učinkovitost važan je instrument za uporabu ugljena kojom se manje zagađuje okoliš. Iz svake tone ugljena velikom se učinkovitošću može proizvesti više električne energije, a emisije CO2 mogu se smanjiti za 30 % ili više. Dobri primjeri elektrana na ugljen s velikom učinkovitošću mogu se naći u Njemačkoj, u elektranama koje rade s tehnologijom optimiziranih sustava. Te elektrane na ugljen također su vrlo fleksibilne te mogu brzo povećati ili smanjiti svoju proizvodnju, čime podupiru nestalne obnovljive izvore energije.

4.3

Kogeneracija (istodobna proizvodnja toplinske i električne energije ili CHP) djelotvoran je i učinkovit način proizvodnje energije koji nudi znatnu korist u pogledu energije i u pogledu okoliša. Klasične elektrane emitiraju otpadnu toplinu u okoliš. Kogeneracijski pogoni hvataju tu toplinu i iskorištavaju je te tako učinkovitije upotrebljavaju gorivo. EU trenutačno proizvodi 11,7 % svoje električne energije s pomoću kogeneracije (7).

4.4

U srednjoročnom razdoblju postoji nada da vezanje i skladištenje CO 2 može imati ulogu u dekarboniziranom gospodarstvu. Postojeći postupci moraju se poboljšati u odgovarajućoj mjeri, infrastruktura i skladištenje moraju se optimizirati, a konkurentnost električne energije iz elektrana na ugljen s vezanjem i skladištenjem CO2 mora biti jasna prije nego što se poduzme nešto čime se zahtijeva vezanje i skladištenje CO2. Potrebno je provesti analizu troškova i koristi te procjenu učinka na okoliš.

4.5

Kada se razmatra učinkovita uporaba ugljena koja manje zagađuje okoliš, potrebno je spomenuti i alternativne načine uporabe ugljena, primjerice ukapljivanje ugljena. Ugljen se može pretvoriti u tekuća goriva: benzin, dizel i mlazno gorivo ili petrokemikalije. Tehnologije za to se razvijaju, ali je potrebno uzeti u obzir investicijske i operativne troškove.

5.1.1

Rudarske regije tradicionalna su industrijska područja u kojima se industrijalizacija povezivala s iskorištavanjem lokalnih mineralnih resursa. Stoga su se te regije tijekom povijesti povezivale s tradicionalnim gospodarskim sektorima, a važnu je ulogu imala teška metalurška industrija, kemijska industrija i energetski sektor. Ti sektori i poduzeća koja djeluju u njima bili su u posljednjih nekoliko godina izloženi brzim promjenama u vanjskom okruženju (tržišni uvjeti, konkurencija, klijenti, tehnologija) i temeljnim unutarnjim promjenama (promjene vlasništva, ciljevi vlasnika i snaga kapitala).

5.1.2

Osim većih promjena, neke tradicionalne industrije doživjele su i stagnaciju, povlačenje iz regije ili su postupno sasvim nestale. U nekim regijama europski se ugljen nije mogao natjecati s uvezenim ugljenom ili nekim drugih fosilnim izvorima energije, što je prouzročilo znatno smanjenje rudarskih djelatnosti. Ovo je samo jedan od primjera za to: prije 100 godina u Ujedinjenoj Kraljevini svake se godine proizvodilo otprilike 300 milijuna tona ugljena te je bilo zaposleno više od milijun rudara. Deindustrijalizacija je uzrokovala gubitak radnih mjesta, no poduzeća za vađenje ugljena i dalje su među najvećim poslodavcima u mnogim regijama. Stoga se postupnim ili potpunim prekidom poslovanja poduzeća za ugljen ozbiljno utječe na relevantne regije. Takva je situacija imala znatan utjecaj na mala i srednja poduzeća povezana s rudarskim poduzećima.

5.1.3

U mnogim zemljama regije ugljena imaju stopu nezaposlenosti višu od nacionalnog prosjeka i problem dugoročne nezaposlenosti. Stoga će otpuštenim rudarima biti teško pronaći nove mogućnosti zapošljavanja. To znači da rastu siromaštvo, stagnacija i pogoršanje životnog standarda te broj društveno isključenih područja i ljudi.

5.1.4

Ključni problem uzrokovan rastućom stopom nezaposlenosti jest neuravnoteženost ponude i potražnje na tržištu rada. Drugim riječima, unatoč visokoj razini nezaposlenosti potražnja za radnicima vrlo je jasna, ali riječ je o potražnji za osobama s vještinama koje zadovoljavaju zahtjeve tržišta rada. Obrazovni profil bivših rudara, koji uglavnom posjeduju manualne vještine, nije u cijelosti usklađen s potrebama tržišta rada u pogledu stručnog aspekta (kvalifikacije) i osobnog aspekta (motivacija). Kada se otpusti velik broj rudara zbog zatvaranja rudnika, jako velik broj radnih mjesta nestaje doslovno preko noći, što može prouzročiti snažne šokove na lokalnoj razini.

5.1.5

Radnici koji vade ugljen također pokazuju bitno slabiji poduzetnički duh te nisu skloni upustiti se u nove poslovne djelatnosti. Nedostatak entuzijazma za samostalan rad uzrokovan je dugotrajnim utjecajem koji su nad njima imala velika i moćna rudarska poduzeća koja su među svojim osobljem promicala kulturu zaposlenika, uključujući nespremnost na riskiranje. Međutim, taj se trend može razmotriti i općenitije. Čak bi se i studenti voljeli negdje zaposliti nakon što diplomiraju.

5.1.6

Situacija se često pogoršava zbog manjka obećavajućih mogućnosti za posao i karijeru, nepovoljnijih uvjeta za pokretanje samostalne djelatnosti, niskih indeksa kvalitete života i neprihvatljivih inovacijskih rezultata s kojima je povezana slabija uloga znanosti, istraživanja i razvoja. Javni kapaciteti za istraživanje i razvoj nisu svugdje dovoljno razvijeni, a prijenos znanja i primjene u poslovnom sektoru ne funkcionira jako dobro. Zbog toga je također gospodarska transformacija zahtjevnija i teža, a nije ni uspješna u svim slučajevima.

5.2.1

U državama EU-a koje proizvode ugljen restrukturiranje se često provodilo kao odgovor na krize, bez odgovarajućih političkih obveza. To je dovelo do dramatičnih posljedica za kvalitetu života ljudi u rudarskim zajednicama. Svako smanjenje proizvodnje ugljena potencijalno može dovesti do povećanja nezaposlenosti, posebice u rudarskim regijama koje prolaze kroz dugoročno strukturno propadanje. Mnogi bivši rudari i radnici iz sektora povezanih s rudarstvom suočavaju se s dugoročnom i često trajnom nezaposlenošću, što dodatno pridonosi njihovu osiromašenju.

5.2.2

Nažalost, uz pokoju iznimku, mjerodavne europske i nacionalne vlasti dosad su slijedile politiku zanemarivanja problema u pogledu očekivanih učinaka klimatskih politika na rudarsku industriju, izbjegavajući uključivanje u odgovarajući građanski i društveni dijalog s radnicima i građanima u rudarskim zajednicama. Sjećanje na prethodne provedbe restrukturiranja koje su se provodile na temelju populističkih političkih obećanja koja se naposljetku nisu ostvarila u konkretnim mjerama za gospodarski preustroj tih zajednica čak se i sada očituje u povećanom nepovjerenju radnika u sposobnost vlasti da učinkovito riješe postupke industrijskog restrukturiranja.

5.2.3

Istodobno se na europskoj i nacionalnoj razini može zamijetiti nedovoljna razina suosjećanja i nedostatak stvarnog razumijevanja problema s kojima se suočavaju rudarske regije. Postoji tendencija pretjerane politizacije rasprave o budućnosti rudarstva u kontekstu klimatskih politika, posebno u rudarskim regijama u kojima vađenje ugljena ne zahtijeva državnu potporu, ali i u rudarskim regijama u kojima industrija ugljena već prolazi težak postupak restrukturiranja, dok političari izbjegavaju tu temu jer mjere prijelaza na novi regionalni profil ne osiguravaju neposrednu izbornu korist, nisu popularne, a rezultate će pokazati tek za nekoliko desetljeća.

5.2.4

Budući da postoji jasna veza između ukidanja ugljena i politike u pogledu klimatskih promjena, dio europske politike koja se bavi provedbom klimatskih ciljeva mora se usredotočiti na pomoć regijama koje su pogođene posljedicama strukturnih promjena, tj. rudarskim regijama.

5.2.5

Često se javljaju situacije u kojima lokalne vlasti nemaju potreban financijski i administrativni kapacitet kako bi na sebe preuzele financijsku odgovornost za projekte i upravljale njima u skladu s posebnim zahtjevima Europske komisije i nacionalnih vlasti, zbog čega se europskim fondovima postižu poprilično ograničeni rezultati u pogledu mogućnosti za ljude u rudarskim zajednicama i njihove kvalitete života.

5.3.1

„Pravedan prijelaz” (8) za rudarske zajednice može se zajamčiti ako nacionalne i europske vlasti mogu sastaviti pravovremen, usmjeren plan mjera za: jamčenje pristojnih plaća i sigurnosti radnih mjesta za uključene radnike; omogućavanje osposobljavanja, razvoja vještina i preraspodjele s pristojnim alternativama poslova; poštovanje ljudskih prava i jamčenje mjera socijalne zaštite, uključujući mirovine, kako bi se ljudima koji prolaze kroz tranziciju pružila podrška; i osiguravanje ulaganja u obnovu zajednice, uključujući zatvaranje rudnika i sanaciju rudarskih lokacija, ili izgradnju i usluge povezane s energetskom tranzicijom.

5.3.2

Stoga je tim regijama potrebna hitna financijska i znanstvena pomoć, ne samo kako bi se razvile prema novom gospodarskom i društvenom modelu nego i kako bi, u razumnom vremenskom okviru, mogle savladati višestruke opasnosti za ljudsko zdravlje i okoliš povezane sa sadašnjom i prošlom rudarskom djelatnošću. U tom pogledu tijela država članica za geološka istraživanja i vlasti odgovorne za zatvaranje i obnovu rudnika moraju surađivati kako bi prikupili i pohranili podatke o mineralima i rudnicima te utvrdili glavne opasnosti povezane s nekadašnjom rudarskom djelatnošću te zatvaranjem ili očuvanjem rudnika.

5.3.3

Budućnost regija koje trenutačno ovise o uporabi ugljena i uvjeti života u njima moraju se ubuduće uključiti u dugoročno planiranje kojim se obuhvaćaju dva naraštaja, tj. razdoblje od 25 do 50 godina. Ne smije se dopustiti da postupno ukidanje uporabe ugljena za energetske potrebe u tim regijama uzrokuje njihovu stagnaciju. S obzirom na njihov gospodarski i društveni potencijal, te se regije moraju uključiti u provedbu energetske i klimatske politike EU-a. Održivi razvoj tih regija mora se postići jamčenjem političkog, civilnog i društvenog dijaloga kojim se mora osigurati postojanje planova za tranziciju na nacionalnoj i industrijskoj razini te razini poduzeća.

5.3.4

Također je potrebno zaustaviti pad zanimanja novih stranih i domaćih ulagača. Osim neodgovarajućih vještina radne snage, zanimanje umanjuje i nedostatak odgovarajućih i dobro pripremljenih područja za poslovne objekte i velikih strateških industrijskih zona.

5.3.5

Prema tome, situacija za bivše radnike iz rudarskih regija nije jednostavna. Upućeni predstavnici regija ugljena trebali bi se obratiti svojim nacionalnim vladama te se zajedno s njima na vrijeme pripremiti za restrukturiranje i razvoj tih regija prije nego što ukinu ili počnu postupno ukidati rudarstvo.

5.3.6

Regionalne vlasti, vlade država članica i institucije EU-a moraju se uključiti u energetsku tranziciju i s njom povezano restrukturiranje rudarskih regija.

5.3.7

Unatoč svemu, rudarske regije imaju znatan potencijal za restrukturiranje i razvoj. Potrebno je pripremiti paket razvojnih mjera, uključujući promicanje istraživanja i razvoja u inovativnom okruženju i poticanje tradicionalnih sektora koji su preživjeli u regijama ugljena te novih sektora koji se šire.

5.3.8

Postojeća energetska infrastruktura i kvalificirani ljudski resursi u rudarskim regijama moraju se u cijelosti iskoristiti, a u tom pogledu među mjerama koje se podržavaju treba biti i poticanje javnih i privatnih ulaganja. Postojeća poduzeća i ostali akteri na tržištu moraju intenzivno ulagati u nove proizvodne pogone, uključujući objekte za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora.

5.3.9

Studijama izvedivosti moglo bi se pokazati kako neke rudarske regije ne samo da imaju velik potencijal za energiju vjetra, solarnu ili geotermalnu energiju nego i lakše zadovoljavaju druge uvjete potrebne za ulaganje u tehnologije zelene energije i njihovu primjenu: jednostavan pristup zemljištu za nove proizvodne pogone, kvalificirani ljudski resursi ili spremnost na prekvalifikaciju, tijela lokalne vlasti upoznata s izazovima energetskog sektora i lokalne zajednice naviknute na industrijske projekte.

5.3.10

Postojeća rudarska poduzeća posjeduju ili imaju u koncesiji velike zemljišne površine i/ili stotine kilometara podzemnih prostora koji se mogu upotrijebiti u energetskoj tranziciji. Osim toga, većina rudarskih jedinica dobro je povezana s regionalnim ili nacionalnim mrežama za prijenos energije.

5.3.11

Radi poticanja daljnjih ulaganja iz privatnog sektora, koji ima ključnu ulogu, u europskim strukturnim i investicijskim fondovima (ESIF) odvojeno je najmanje 27 milijardi EUR za ulaganja u gospodarstvo s niskom razinom emisije ugljika, uključujući energetsku učinkovitost. Najmanje 12 %, 15 % ili 20 % nacionalnih sredstava dodijeljenih iz Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR) mora biti uloženo u potporu pri prelasku na gospodarstvo s niskom razinom emisije ugljika u svim sektorima u slabije razvijenim, tranzicijskim i razvijenijim regijama EU-a. Ako se za takva ulaganja primjenjuje Kohezijski fond, udio se povećava na 15 % za slabije razvijene regije (9).

5.3.12

Europski fondovi mogu djelomično pomoći rudarskim zajednicama u naporima koje ulažu u gospodarsku diversifikaciju i energetsku tranziciju, ali većina sredstava koja se ulažu u gospodarski razvoj mora doći iz javnih fondova dotičnih država članica ili privlačenjem novih privatnih ulaganja.

5.3.13

Navedeni aspekti moraju se uzeti u obzir pri oblikovanju mjera za podršku rudarskim regijama u ovom neizbježnom postupku energetske tranzicije i gospodarske diversifikacije, a socijalni partneri, civilno društvo i stanovnici tih regija općenito moraju se uključiti u utvrđivanje novih načina razvoja svojih zajednica.

5.3.14

„Tranzicijski plan za podršku zajednicama i regijama koje ovise o proizvodnji ugljena” trebao bi potaknuti regije na tranziciju, poticati inovativan razvoj, održavati privlačnost za ulagače i stvoriti prilike za zapošljavanje i pristojan život.

5.3.15

Plan bi mogla razviti savjetodavna skupina u suradnji s Europskom komisijom i Europskim parlamentom. Članovi te savjetodavne skupine trebali bi biti predstavnici rudarskih regija, sindikata, nevladinih organizacija, područja za istraživanje i razvoj te industrije ugljena.

5.3.16

Plan podrške zajednicama i regijama koje ovise o proizvodnji ugljena treba se temeljiti na trima stupovima:

5.4.1

Budućnost europskih rudarskih regija razvijat će se u dva smjera. U nekim rudarskim regijama može se očekivati brzo, ili čak prenagljeno ukidanje proizvodnje ugljena, dok se u drugima proizvodnja može nastaviti još nekoliko desetljeća.

5.4.2

U prvom slučaju ukidanje može biti posljedica gospodarske i tržišne situacije, koja je složena, osobito u europskoj industriji antracita koja mora konkurirati vrlo niskim cijenama uvoza ugljena. To veoma otežava situaciju, čak i za one rudnike koji su donedavno bili unosni. U nekim regijama vlada ili poduzeća mogu odlučiti zatvoriti rudnike u skladu s Ugovorom iz Lisabona i pravom država članica EU-a da same odlučuju o svojoj energetskoj mješavini.

5.4.3

U tim bi regijama bilo korisno brzo uspostaviti socijalni program na temelju primjera najbolje prakse iz različitih zemalja EU-a koje proizvode ugljen i imaju iskustva s ukidanjem vađenja ugljena ili se pripremaju za takvo ukidanje. U tom kontekstu može biti korisno iskustvo koje ima Njemačka: u Njemačkoj će vađenje antracita završiti 2018. godine, kako je i planirano. Vrijedno iskustvo imaju i mnoge druge bivše rudarske regije, kao što su Ujedinjena Kraljevina, Francuska, Nizozemska i Belgija.

5.4.4

U regijama u kojima se očekuje da će se proizvodnja ugljena dugoročno nastaviti, važno je usredotočiti se ponajprije na učinkovitu uporabu ugljena koja je manje štetna. U slučaju uporabe ugljena za proizvodnju električne energije i dalje će biti prioritet smanjenje emisija. EU ima instrumente za to: revidirani sustav trgovanja emisijama koji zahtijeva nultu stopu emisija ugljičnog dioksida do 2058. godine, Direktiva o industrijskim emisijama i novi referentni dokument BAT za velike uređaje za loženje koji će se uskoro dovršiti.

5.4.5

U strategiji za regije ugljena s dugoročnijom budućnošću, istraživanje i razvoj imat će vrlo važnu ulogu: daljnje povećanje učinkovitosti elektrana dovest će do većeg smanjenja emisija i manje potrošnje goriva. Povećana fleksibilnost elektrana može pomoći podržati nestalne izvore energije. Osim tehnologije čistog ugljena ili uporabe i skladištenja CO2, potrebno je uzeti u obzir alternativne načine uporabe ugljena.

5.4.6

Međutim, čak i u regijama s dugoročnijim izgledima za rudarstvo potrebno je dati prioritet pripremanju za ukidanje rudnika ugljena i restrukturiranje rudarskih regija.

19.8.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 303/10

Izvjestitelj:

Raymond HENCKS

1.1

EGSO pozdravlja usvajanje Pariškog sporazuma na 21. zasjedanju konferencije stranaka (COP 21) Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime, kao i predviđeni i na nacionalnoj razini određeni doprinos (INDC) EU-a i država članica u vidu obveze smanjenja emisija stakleničkih plinova domaćinstava od najmanje 40 % do 2030. te od 80 do 95 % do 2050. u odnosu na razinu emisija iz 1990. godine.

1.2

Također se slaže s time da je taj cilj potrebno postići zajednički i uz podijeljenu odgovornost između EU-a i država članica te da će se o novim INDC-ovima obavješćivati svakih pet godina.

1.3

U pogledu prometa, cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova od 60 % u odnosu na razinu emisija iz 1990. godine i dalje je vrlo ambiciozan te su za njega potrebni veliki napori. Iako će odluka u pogledu raspodjele napora za tekuće razdoblje do 2020. (odluka 406/2009) , kao i buduća odluka za razdoblje od 2020. do 2030., državama članicama u potpunosti prepustiti odabir gospodarskih sektora koji moraju smanjiti razinu emisija, Komisija ipak predlaže da se, ako su potrebni dodatni napori, koriste međunarodne kvote i izbjegnu dodatne obveze za sektore koji nisu obuhvaćeni ETS-om (COM(2015) 81), i smatra da se u pogledu prometa „mogu postići veća smanjenja u drugim sektorima gospodarstva” (COM(2011) 144). Cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova od 60 % u sektoru prometa može se, dakle, i dalje smatrati aktualnim i sukladnim općem cilju EU-a u okviru konferencije COP 21, pod uvjetom da se pripadajuće aktivnosti i inicijative provode hitno, s potrebnom odlučnošću i u što kraćem roku.

1.4

Ipak, time se Unija i države članice ne oslobađaju od ponovne procjene različitih aktivnosti i inicijativa koje su u tijeku ili se predviđaju u Bijeloj knjizi o prometu (COM(2011) 144 final) i u planu za okvirnu strategiju za uniju stabilne energije (COM(2015) 80 final), u odnosu na njihovu učinkovitost, izvedivost i, osobito, u odnosu na cilj dekarbonizacije prometa, niti od njihove reforme i/ili dodavanja novih aktivnosti i inicijativa u okviru revizije Bijele knjige o prometu najavljene za 2016. godinu, ne ugrožavajući pritom konkurentnost EU-a. Neke od njih bit će zakonodavne prirode, no većina će se morati temeljiti na dobrovoljnim nacionalnim doprinosima u cilju promjena u ponašanju ili navikama, nužnih za uspjeh.

1.5

EGSO skreće pozornost i na važnost predviđenih mjera u okviru Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva (ICAO) kako bi se uspostavio svjetski sustav trgovanja emisijskim jedinicama (ETS) za zrakoplovstvo te u okviru Međunarodne pomorske organizacije (IMO) u svrhu nadzora nad emisijama pomorskog prometa te poziva na ostvarivanje ambicioznih rezultata u pogledu tekućih pregovora s tim organizacijama.

1.6

Naglašava da je potrebno primijeniti načelo „onečišćivač plaća” na fleksibilan način, naročito u pogledu udaljenih ruralnih i planinskih područja i otoka, kako bi se izbjegli učinci koji su obrnuto proporcionalni troškovima i kako bi se očuvala korist koju to načelo pruža kao sredstvo kojim se utječe na odluke u pogledu organizacije prometa, uz potpuno suzbijanje nelojalne konkurencije među različitim prometnim sredstvima. EGSO preporučuje da se istraži mogućnost cjelovite organizacije ruralnog prijevoza u regijama radi zadovoljavanja sporazuma COP 21 i potreba ranjivih osoba.

1.7

U svakom slučaju, primjena načela „onečišćivač plaća” nije dovoljna za osiguranje prijelaza na društvo s niskom razinom ugljika. Stoga su još važnije dodatne mjere, kao što su povećanje energetske učinkovitosti, električna mobilnost, zajedničko korištenje automobila i drugih prometnih sredstava, razvoj alternativnih izvora energije te izrada standarda kvalitete okoliša, kao i, prije svega, promicanje javnog prijevoza.

1.8

Što se tiče bioenergije, potrebni su stalni napori kako bi se postigla viša razina smanjenja stakleničkih plinova te kako bi se spriječile promjene u uporabi zemljišta. Stoga je potrebno dodatno promicati energetsko iskorištavanje ostataka, nusproizvoda i otpada za proizvodnju goriva. Još uvijek postoji određeni potencijal u teretnom cestovnom prijevozu, avijaciji i pomorskom prometu. Međutim, biogoriva ne predstavljaju samostojeće rješenje te nas ne oslobađaju od potrebe za razvojem i promicanjem rješenja čiji je cilj zamjena motora s izgaranjem električnom mobilnošću i/ili tehnologijama vodika.

Konačno, ne radi se o tome da se ograniči mobilnost kao takva, nego da se smanji individualno korištenje motoriziranih vozila ako postoji valjana alternativa, i promiče javni prijevoz u općem interesu okoliša i kako bi se izbjeglo da se gradovi zaguše prometom.

1.9

Smanjenje ulaganja u onečišćujuće aktivnosti ne treba biti samo odgovornost vlada i ne može se provesti bez osvješćivanja i mobilizacije cijelog transportnog lanca (proizvođača, prijevoznika i korisnika) uz pomoć zakonodavnih ili poticajnih, odnosno odvraćajućih mjera. Izgradnja kapaciteta, tehnička pomoć i olakšani pristup financiranju na lokalnoj i nacionalnoj razini ključni su za prelazak na niskougljični prometni sustav. U okviru investicijskih programa Europske unije prednost će se dati vrstama prijevoza koje manje onečišćuju na temelju kriterija ocjenjivanja koji su u skladu sa zaključcima s konferencije COP 21, uz istovremenu integraciju svih prometnih sredstava.

1.10

Kako bi se proširio građanski pokret za pravednu klimatsku politiku i smanjenje ulaganja u onečišćujuće aktivnosti, valja nastaviti sa snažnom mobilizacijom koju su pokazale organizacije civilnog društva i gospodarski i društveni dionici u okviru konferencije COP 21.

1.11

Stoga EGSO preporučuje uspostavljanje participativnog dijaloga s civilnim društvom, kako je utvrđeno u njegovu razmatračkom mišljenju od 11. srpnja 2012. naslovljenom „Bijela knjiga o prometu: stjecanje potpore civilnog društva” (EGSO 1598/2012).

2.1

Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime (na koju se nadovezuje konferencija COP 21 iz 2015. godine) ograničavala se na stabilizaciju koncentracija stakleničkih plinova (glavni staklenički plin u sektoru prometa jest ugljikov dioksid (CO2) koji se ispušta tijekom faze proizvodnje električne energije i tijekom faze proizvodnje i korištenja goriva) u atmosferi na razini na kojoj se sprečavaju opasni antropogeni utjecaji na klimatski sustav. Suprotno tome, Pariški sporazum od 12. prosinca 2015. prvi put uključuje svih 195 stranaka potpisnica navedene okvirne konvencije kako bi se smanjila koncentracija stakleničkih plinova, u pogledu konačnog dugoročnog cilja zadržavanja porasta prosječne temperature planeta znatno ispod 2 oC (do 2100.) u odnosu na predindustrijske razine i slijedeći mjere poduzete za njegovo ograničavanje na 1,5 oC, za razliku od aktualne putanje koja bi dostigla 3o C u pogledu klimatskog zagrijavanja na kraju dvadeset i prvog stoljeća.

2.2

Nakon ratifikacije navedenog sporazuma, potpisnici će u okviru petogodišnjih programa i radi ostvarenja konačnog cilja trebati preuzeti obvezu pružanja predviđenih i na nacionalnoj razini određenih doprinosa (INDC) i obavješćivati o njima.

2.3

Stupanje na snagu Pariškog sporazuma predviđa se od 2020. godine pod uvjetom da ga ratificira najmanje 55 država koje predstavljaju najmanje 55 % emisija stakleničkih plinova na planeti, no to ne isključuje mogućnost njegove primjene prije stupanja na snagu, što se svakako preporučuje.

2.4

EU i države članice dogovorili su 6. ožujka 2015., u skladu sa zaključcima Europskog vijeća od 23. i 24. listopada 2014., obvezujući cilj smanjenja domaćih emisija stakleničkih plinova od najmanje 40 % do 2030. te od 80 do 95 % do 2050. godine.

2.5

Prema ranije navedenim zaključcima, taj bi cilj EU i države članice trebali postići zajednički, primjerice smanjenjem od 43 % do 2030. godine u sektorima obuhvaćenima sustavom trgovanja emisijama (ETS) i od 30 % u sektorima koji njime nisu obuhvaćeni (u odnosu na 2005.) te ravnopravnim, a istovremeno solidarnim sudjelovanjem.

3.1

Komisija je u svojoj Bijeloj knjizi o prometu iz 2011. godine (COM(2011) 144 final) već objavila hitan poziv na znatno smanjenje emisija stakleničkih plinova kako bi klimatske promjene ostale manje od 2 oC, napominjući da je nužno postići smanjenje emisija stakleničkih plinova u prometu od najmanje 60 % u odnosu na razinu emisija iz 1990. godine te ističući kako se „mogu postići veća smanjenja u drugim sektorima gospodarstva”.

3.2

Promet je odgovoran za otprilike četvrtinu emisija stakleničkih plinova EU-a: 12,7 % ukupnih emisija iz prometa nastaje zračnim prometom, 13,5 % pomorskim prometom, 0,7 % željezničkim prometom, 1,8 % riječnom plovidbom i 71,3 % cestovnim prometom (2008.). Utjecaj vrste prometa na okoliš ipak ne ovisi samo o izravnim emisijama, već i o neizravnim, koje uglavnom nastaju zbog proizvodnje energije potrebne za putovanja.

3.3

Globalni promet bilježi najveći rast emisija CO2 u usporedbi sa svim drugim industrijskim sektorima. Na razini EU-a, sektor prometa drugi je po odgovornosti za emisije stakleničkih plinova. Pored toga, najbrži rast emisija bilježe zrakoplovstvo i pomorstvo, a upravo ti sektori nisu obuhvaćeni Pariškim sporazumom.

3.4

U Bijeloj knjizi o prometu iz 2011. godine utvrđeno je da prometni sustav EU-a još nije održiv, a kako bi se to riješilo potrebno je:

3.5

Komisija u Bijeloj knjizi o prometu i u planu o strateškom okviru za postizanje stabilnije energetske unije predlaže nekoliko mjera za razvoj prometnog sektora s niskom razinom emisija ugljika.

3.6

Predložene mjere uključuju strože standarde emisija CO2 za automobile i kombije nakon 2020. godine, mjere za poboljšanje učinkovitosti goriva i smanjenje emisija teških vozila te bolje upravljanje prometom. Trebalo bi potaknuti sustave naplate cestarina temeljene na načelu „onečišćivač plaća”/„korisnik plaća”, kao i razvoj alternativnih goriva, uključujući električnu mobilnost te posebice uzimajući u obzir potrebu za razvojem odgovarajuće infrastrukture.

4.1

Nakon ratifikacije navedenog sporazuma (do 21. travnja 2017.), potpisnici će u okviru petogodišnjih programa i radi ostvarenja konačnog cilja trebati preuzeti obvezu pružanja na nacionalnoj razini određenih doprinosa i obavješćivati o njima.

4.2

Europska unija može, u skladu s člankom 4. stavkom 16. Pariškog sporazuma, djelovati zajedno s državama članicama u okviru podijeljene odgovornosti, a tajništvo Pariškog sporazuma treba obavijestiti o razini emisija svake države članice.

4.3

U skladu s člankom 4. stavkom 9. Pariškog sporazuma i s odlukom 1/CP.21, doprinose utvrđene prema rasporedu do 2030. godine potrebno je iznijeti ili ažurirati do 2020. godine te to treba ponovno učiniti svakih 5 godina u okviru strategije razvoja s niskim razinama emisija stakleničkih plinova do 2050. godine. Svaki sljedeći doprinos treba predstavljati napredak u odnosu na prethodni (članak 4. stavak 3.).

4.4

Iako je Europska unija već utvrdila ciljeve i doprinose do 2030. i 2050. godine, činjenica je da su razine ukupnih emisija (svih gospodarskih sektora) procijenjene u okviru konferencije COP 21 na temelju nacionalnih doprinosa u 2030. godini (55 gigatona) nedovoljne u odnosu na cilj zadržavanja porasta temperature ispod 2 oC te su stoga potrebni dodatni napori za smanjenje emisija na 40 gigatona.

4.5

Iako će odluka u pogledu raspodjele napora za tekuće razdoblje do 2020. (odluka 406/2009) i buduća odluka za razdoblje od 2020. do 2030. državama članicama u potpunosti prepustiti odabir gospodarskih sektora koji moraju smanjiti razinu emisija, Komisija u svojoj Komunikaciji naslovljenoj „Pariški protokol – plan za rješavanje problema globalnih klimatskih promjena nakon 2020.” (COM(2015) 81 final) ipak predlaže da se, ako su potrebni dodatni napori, koriste međunarodne kvote i izbjegnu dodatne obveze za sektore koji nisu obuhvaćeni ETS-om. EGSO je podržao ovo stajalište EU-a (mišljenje NAT 665/2015). Osim toga, Komisija je u svojoj Bijeloj knjizi o prometu navela da se „mogu postići veća smanjenja u drugim sektorima gospodarstva”.

4.6

U svjetlu navedenoga i uzimajući u obzir činjenicu da je o smanjenju emisija stakleničkih plinova od 60 % u prometu odlučeno već davno prije Pariške konferencije u cilju zadržavanja klimatskih promjena ispod 2 oC, EGSO procjenjuje da je taj cilj smanjenja emisija od 60 % u skladu s odlukama konferencije COP 21.

4.7

Također je potrebno napomenuti da nastojanje EU-a da djeluje u okviru ICAO-a u svrhu podupiranja razvoja ETS-a na svjetskoj razini za zrakoplovstvo te u okviru IMO-a u pogledu obveze pomorskog prometa da uzme u obzir emisije stakleničkih plinova, nije dijelom INDC-a. EU bi trebao promicati ambiciozne rezultate u kontekstu tekućih pregovora s ICAO-om i IMO-om.

5.1

EGSO utvrđuje veliku dosljednost između INDC-a EU-a i ciljeva definiranih u raznim komunikacijama Komisije koje se odnose na mjere klimatske politike u pogledu prometa. Međutim, i dalje je hitno i nužno da se s potrebnom odlučnošću i u što kraćem roku provede 40 aktivnosti i 131 inicijativa iz Bijele knjige o prometu.

5.2

Ipak, tijekom revizije Bijele knjige o prometu koju je Komisija najavila za 2016. godinu potrebno je ponovno ocijeniti mjere iz Bijele knjige koje se odnose na smanjenje emisija stakleničkih plinova s obzirom na INDC-ove Europske unije i ciljeve utvrđene u paketu za energetsku uniju (1).

5.3

Riječ je o ocjeni različitih inicijativa koje se provode u okviru Bijele knjige o prometu i paketa za energetsku uniju u odnosu na njihovu učinkovitost, izvedivost i, osobito, u odnosu na cilj dekarbonizacije prometa kao i na njihove reforme i/ili dodavanje novih aktivnosti i inicijativa. Neke od njih bit će zakonodavne prirode, no većina će se morati temeljiti na dobrovoljnim nacionalnim doprinosima u cilju promjena u ponašanju ili navikama, nužnih za uspjeh.

5.4

Prijelaz na promet s niskim emisijama ugljika postavlja sljedeće izazove:

U području prometa, odgovarajuće mjere za smanjenje emisija na nacionalnoj i podnacionalnoj razini mogle bi pomoći gradovima da do 2050. godine smanje emisije za 50 % u odnosu na nepromijenjeno stanje. Postojeća izolirana rješenja treba ugraditi u politike strateškog planiranja mobilnosti kojima se omogućuje bolja koordinacija između urbanih i prometnih politika. Izgradnja kapaciteta, tehnička pomoć i olakšani pristup financiranju na lokalnoj i nacionalnoj razini ključni su za postizanje tih ciljeva.

5.5

Instrument za povezivanje Europe, strukturni i kohezijski fondovi, Europski fond za strateška ulaganja kao i drugi europski programi potpore u okviru kojih se kroz financiranje projekata potiču ulaganja u prijevoz dat će prednost vrstama prijevoza koje manje onečišćuju te koje istovremeno povezuju različite vrste prijevoza s ciljem izgradnje europske prometne mreže. Kriteriji za procjenu zahtjeva za financiranje uključivat će izričito upućivanje na načela koja su u skladu sa zaključcima konferencije COP 21.

5.6

Raspodjela napora između država članica i sektora obuhvaćenih ETS-om i onih koji to nisu, uključujući promet, ključan je element za provedbu INDC-ova EU-a i treba biti u skladu s njegovim strateškim ciljevima. Ta podjela treba uzeti u obzir zaključke Europskog vijeća iz listopada 2014. kako bi se postigao uravnotežen rezultat, uzimajući u obzir učinkovitost u pogledu troškova i konkurentnosti. Ti parametri trebaju prevladati prilikom odlučivanja u vezi s raspodjelom napora za razdoblje 2020. – 2030. koja će se provesti 2016. godine (COM(2015) 80, Prilog 1.), uzimajući u obzir očuvanje konkurentnosti u EU-u.

5.7

Pri prethodno spomenutoj reviziji Bijele knjige treba također predvidjeti posebne instrumente za poticanje široke rasprave s civilnim društvom, pri čemu se podrazumijeva da je prihvaćanje mjera, koje su ponekad nepopularne, u društvu nužno, jer sve aktivnosti ostaju neučinkovite ako se oni kojima su upućene u njima ne prepoznaju. Kako bi se proširio građanski pokret za pravednu klimatsku politiku i smanjenje ulaganja u onečišćujuće aktivnosti, valja dakle nastaviti sa snažnom mobilizacijom koju su pokazale organizacije civilnog društva i gospodarski i društveni dionici u okviru konferencije COP 21.

5.8

Treba promicati i proširivati inicijative kao što su Globalna inicijativa za uštedu goriva (GFEI) (kojom se povezuju zemlje koje osmišljavaju politike i propise o energetskoj učinkovitosti vozila), Pariška deklaracija o elektromobilnosti i klimatskim promjenama i poziv na djelovanje (koja se nadovezuje na obveze koje proizlaze iz stotine odlučnih napora za održivu elektrifikaciju prometa), inicijativa MobiliseYourCity (kojom se gradovi i zemlje u razvoju i zemlje s rastućim gospodarstvima podržavaju prilikom izrade i provedbe planova održive gradske mobilnosti i nacionalnih politika gradskog prometa) ili Globalni akcijski plan za zeleni teret.

5.9

Kako je EGSO već naveo (2), participativno upravljanje zahtijeva dobro osmišljenu organizacijsku i proceduralnu strukturu kako bi postalo učinkovito i kako bi postiglo željene ciljeve. Uključivanje ostalih sudionika u dugoročni održivi razvoj funkcionira najbolje ako se organizira kao stalan i integrirajući proces, a ne kao jednostruki ili ad hoc angažman.

5.10

EGSO je odlučio stvoriti europski forum europskog civilnog društva za održivi razvoj koji bi trebao pružiti strukturirani i neovisni okvir za sudjelovanje civilnog društva u provedbi, praćenju i ponovnom ispitivanju horizontalnih pitanja u pogledu programa za održivi razvoj do 2030. godine te posebice njegova cilja 13. (Poduzimanje hitnih mjera za borbu protiv klimatskih promjena i njihovih učinaka). U pogledu pitanja koja se odnose na prometni sektor, potrebno je upotrijebiti participativni dijalog koji vodi EGSO te koji je predviđen za provedbu Bijele knjige o prometu iz 2011. godine.

5.11

EGSO također radi na mišljenju (NAT/684) „Izgradnja koalicije između civilnog društva i tijela podnacionalne vlasti u cilju ostvarivanja obveza iz Sporazuma iz Pariza”. Pariškim sporazumom ne bi se trebala stvoriti još jedna platforma s obvezama, već pokrenuti sveobuhvatan okvir kojim se dugoročno usklađuju nedržavne i vladine mjere. Uloga civilnog društva u provedbi obveza od presudne je važnosti.

5.12

Smanjenje ulaganja u onečišćujuće aktivnosti ne treba biti samo pitanje vlada i ne može se provesti bez senzibilizacije i mobilizacije cijelog prijevoznog lanca (proizvođača, prijevoznika i korisnika) zakonodavnim ili poticajnim, odnosno odvraćajućim mjerama.

5.13

Strategija dobrovoljnih obveza utvrđenih na konferenciji COP 21 ograničava se na navođenje neobvezujućih obveza za svaku zemlju, dok bi uvođenje obvezujućeg standarda emisija svakako bilo najučinkovitije rješenje za postizanje željenog rezultata predviđenog Pariškim sporazumom. Međutim, raspodjelom troškova za razdoblje 2020. – 2030. unutar EU-a, koja se dalje u tekstu spominje u točki 5.5, ojačat će se preuzete obveze.

6.1

U skladu s Ugovorom iz Lisabona (članak 191. stavak 2. UFEU-a), politika EU-a u području okoliša temelji se na načelu opreznosti te na načelu preventivnog djelovanja, načelu da se šteta nanesena okolišu popravlja ponajprije na samom izvoru te na načelu da onečišćivač plaća.

6.2

Riječ je o plaćanju troška za štetu nanesenu okolišu za koju su odgovorni onečišćivači. No u državama članicama cijena ugljika na različite je načine uključena u klimatske politike, pri čemu prevladavaju porezi koji, međutim, pogađaju ponajprije kupovnu moć najskromnijih kućanstava i radna mjesta.

6.3

Prema Bijeloj knjizi o prometu, tarife i poreze potrebno je restrukturirati kako bi se bolje uzela u obzir načela „onečišćivač plaća” i „korisnik plaća”.

6.4

Pristup kakav je osmislila Komisija temelji se na sustavu „onečišćivač plaća” te na mogućnostima koje pruža naplata cestarina kao sredstvo financiranja izgradnje i održavanja infrastrukture. Taj sustav namijenjen je promicanju održivih načina prijevoza zahvaljujući internalizaciji vanjskih troškova i jamčenju financiranja.

6.5

Međutim, u Uniji postoji mnoštvo različitih sustava koji nisu usklađeni, a sastoje se od: elektroničke naplate cestarine, vinjeta, pristojbi u vezi s prometnom zakrčenošću i naknada po kilometru izračunatih s pomoću satelita (GNSS). Nadalje, pravila Zajednice o naplati cestarine za teška vozila (Eurovignette) primjenjuju se još samo u četirima državama, dok druge države članice uopće ne naplaćuju niti cestarinu. Ova situacija postavlja ozbiljna pitanja u pogledu razvoja jedinstvenog tržišta i u pogledu građana, s negativnim učincima na gospodarski rast i povećanjem društvenih nejednakosti u brojnim državama članicama. Nadalje, nenaplata poreza za korištenje cestovne mreže može utjecati (ne spominjući cijenu negativnih učinaka na okoliš) na uvjete tržišnog natjecanja u odnosu na željeznički prijevoz ako je on dostupan.

6.6

Međutim, u europskom sustavu oporezivanja cestovnog prometa, važno je predvidjeti određenu fleksibilnost kako bi se mogla uzeti u obzir situacija slabo naseljenih perifernih regija i udaljenih ruralnih i planinskih područja i otoka bez valjanih alternativa cestovnom prijevozu, zbog čega internalizacija vanjskih troškova ne bi utjecala na ponašanje ili organizaciju prijevoza te bi samo mogla ugroziti konkurentnost. Gospodarsko i društveno blagostanje ruralnih područja ovisi kako o troškovnoj učinkovitosti tako i o ekološkoj prihvatljivosti prometnog sustava. Kao sredstvo ograničavanja emisija iz prometa neke su vlade uvele različite oblike poreza na ugljik, što nije dovelo do smanjenja tih emisija, ali je znatno pridonijelo troškovima kućanstava, posebno u ruralnim te udaljenim i planinskim područjima.

6.7

Prema navodima povjerenice za promet, Komisija do kraja 2016. godine namjerava predložiti europski sustav za kamione i osobna vozila s jedinstvenim pravilima za naplatu cestarina u svim državama članicama EU-a, koji se temelji isključivo na broju prijeđenih kilometara.

6.8

EGSO pozdravlja namjeru Komisije da na razini Unije uvede usklađeni sustav naplate cestarine temeljen na načelu „onečišćivač plaća”, no smatra da dio o „internalizaciji” naplaćivanja pristojbi svakako nije dovoljan za postizanje održive prometne politike kojom se poštuju obveze preuzete u okviru konferencije COP 21 koje zahtijevaju dodatne mjere kao što su povećanje energetske učinkovitosti, električna mobilnost, zajedničko korištenje automobila i drugih prometnih sredstava, razvoj alternativnih izvora energije te izrada standarda kvalitete okoliša i, prije svega, promicanje javnog prijevoza.

6.9

Još jedna od mjera mogla bi se odnositi na cijenu ugljika koja se temelji na gospodarskim i društvenim kriterijima. Preniska cijena nafte, kako je danas slučaj, zasigurno ne šalje poruku svim sudionicima u prometu da promijene svoje ponašanje i poduzmu mjere kako bi smanjili svoju potrošnju energije. Međutim, strože norme i standardi koje se odnose na gorivo, energetsku učinkovitost, računalno upravljanje prometom i razvoj alternativnih goriva mogli bi otvoriti put prema smanjenju emisija, bez negativnog učinka na konkurentnost.

7.1

EGSO ustraje na apsolutnoj potrebi za aktivnom industrijskom politikom te na međusobno usklađenim istraživanju i razvoju u cilju olakšavanja prijelaza na gospodarstvo s niskom razinom emisija ugljika. Za odvajanje neizbježnog porasta prometa od smanjenja onečišćujućih emisija potrebni su napori u području istraživanja i razvoja.

7.2

U planu za promet navodi se da će biti potrebno nastaviti s razvojem biogoriva, osobito za zrakoplove i teška teretna vozila, uz napomenu da su problemi u pogledu sigurnosti hrane i okoliša povezani s razvojem biogoriva te se naglašava da je potrebno razviti održivija biogoriva druge i treće generacije.

7.3

Što se tiče bioenergije, potrebni su stalni napori kako bi se postigla viša razina smanjenja stakleničkih plinova te kako bi se spriječile promjene u uporabi zemljišta. Stoga je potrebno dodatno promicati energetsko iskorištavanje ostataka, nusproizvoda i otpada za proizvodnju goriva. Još uvijek postoji određeni potencijal u teretnom cestovnom prijevozu, avijaciji i pomorskom prometu. Međutim, biogoriva ne predstavljaju samostojeće rješenje te nas ne oslobađaju od potrebe za razvojem i promicanjem rješenja čiji je cilj zamjena motora s izgaranjem električnom mobilnošću i/ili tehnologijama vodika.

7.4

Prijelaz na električnu mobilnost mora se odvijati paralelno s prijelazom na zajedničko korištenje automobila. Treba, međutim, priznati da, i uz potpuni prijelaz na motore s pogonom na održiva goriva, rizik zagušivanja gradova prometom ostaje isti ako korištenje javnog prijevoza i učinkovitih sustava distribucije ne postanu opće pravilo.

19.8.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 303/17

Izvjestiteljica:

Emmanuelle BUTAUD-STUBBS

1.1.

Pitanje pristojnog rada u globalnim lancima opskrbe, kao što su lanci opskrbe tekstilom, odjećom i obućom, elektroničkim uređajima, mineralima te poljoprivredno-prehrambenim proizvodima, zaista je ključno pitanje za sve javne i privatne subjekte uključene u upravljanje lancima opskrbe na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

1.2.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) prilagodio je svoje unutarnje postupke kako bi mogao usvojiti mišljenje prije 105. zasjedanja Međunarodne konferencije rada (ILC) u Ženevi o pitanju pristojnog rada u globalnim lancima opskrbe.

EGSO preporučuje sljedeće:

1.3.

Europska komisija trebala bi osmisliti sveobuhvatnu i ambicioznu strategiju kako bi svim svojim unutarnjim (pristup tržištu javne nabave EU-a, označivanje itd.) i vanjskim politikama (trgovina, razvoj, politika susjedstva itd.) promicala pristojan rad u globalnim lancima opskrbe.

1.4.

Radi izbjegavanja nesporazuma i pogrešnog tumačenja treba usvojiti zajednički jezik i zajedničke definicije te uzajamno ocjenjivati statističke podatke raznih dionika, kao što su OECD, ILO, WTO, Europska komisija, Svjetska banka i MMF (1), te razraditi koherentnu politiku za javna tijela uključena u to područje, uz diobu nadležnosti.

1.5.

Uzimajući u obzir Vodeća načela UN-a o poslovanju i ljudskim pravima treba priznati i poticati dostupne primjere najbolje prakse i inicijative u postojećem „paketu instrumenata” kao što su: Smjernice OECD-a za multinacionalna poduzeća, sektorske smjernice OECD-a o dubinskoj analizi (za sektore tekstila i odjeće, minerala, poljoprivrede i financija), potpora trgovini, financijski programi za naknadu gubitaka, kodeks ponašanja, oznake, norme i instrumenti za samoocjenjivanje. Cilj je uspostaviti postupnu, dosljednu i održivu politiku u odgovornom upravljanju globalnim lancima opskrbe.

1.6.

Treba promicati praktične i prikladne pristupe koji se temelje na riziku i kojima će se uzeti u obzir specifična priroda globalnog lanca vrijednosti i globalnog lanca opskrbe (linearna ili modularna, jednostavna ili složena, kratka ili duga organizacija).

1.7.

Na temelju ocjene postojećih primjera prakse treba promicati višedionički format, uključujući javne i privatne subjekte, socijalne partnere, nevladine organizacije, stručnjake itd., kako bi se razvio najbolji paket mjera nadahnutih smjernicama OECD-a za utvrđivanje rizika, njihovo sprečavanje i ublažavanje, komuniciranje i izvješćivanje o planovima djelovanja. Mjere obuhvaćene planovima djelovanja mogle bi uključivati zakonodavne i nezakonodavne mjere, primjere najbolje prakse, financijske poticaje, pristup osposobljavanju i izgradnju kapaciteta za socijalni dijalog i sindikate.

1.8.

Treba se snažno zalagati za konkretno razmatranje vrsta instrumenata za transparentnost koji bi se mogli uvesti kako bi se krajnje potrošače obavještavalo o socijalnim uvjetima proizvodnje.

1.9.

Na predstojećoj konferenciji ILO-a treba raspraviti na koji bi način ILO mogao preuzeti aktivnu ulogu u osiguravanju pristojnog rada u globalnim opskrbnim lancima te razmotriti mogućnost razvoja i buduće primjene svih relevantnih i prikladnih instrumenata s pomoću kojih će se, uz predanost svih dionika, pridonijeti istinskom poboljšanju uvjeta rada.

2.1.1.

Globalni lanac vrijednosti: ovaj se pojam pojavio sredinom 1990-ih godina kako bi se opisao „cijeli spektar aktivnosti potrebnih da proizvod prođe kroz razne faze (koncipiranje, dizajn, odabir sirovina i proizvodnja poluproizvoda, stavljanje na tržište, distribucija i podrška) prije no što dospije do krajnjeg potrošača” (2).

Globalni lanci vrijednosti trebali bi pogodovati „modernizaciji postupaka” (proizvođač primjenjuje bolju tehnologiju radi povećanja učinkovitosti) i „funkcionalnoj modernizaciji” (sposobnost proizvođača da osmisli dizajn i robnu marku te robu plasira na tržište). Međutim, na nizu primjera može se vidjeti da to nije uvijek tako.

Pitanje postizanja održivog i odgovornog upravljanja globalnim lancima vrijednosti jedan je od glavnih prioriteta međunarodne zajednice (OECD, ILO, G7, G20, EU, UN) s obzirom na to da se sve više trgovine i ulaganja u svijetu događa preko globalnih lanaca vrijednosti te da eksternalizacija i prekogranična usklađenost globalne proizvodnje u vodećim poduzećima znatno utječu na društvo. Katkad je taj utjecaj pozitivan, npr. bolje plaćeni poslovi, više zaposlenih žena, otvaranje radnih mjesta čime se omogućuje zapošljavanje, razvoj vještina te širenje znanja i tehnologije. No katkad taj utjecaj može biti razlogom za zabrinutost, npr. nesigurna radna mjesta, loši uvjeti rada (uključujući u području zdravlja i zaštite na radu), nedostatna socijalna prava (uključujući nedovoljnu pokrivenost socijalnim osiguranjem) te kršenje ljudskih i temeljnih radnih prava.

To dovodi do razvoja i primjene različitih instrumenata na nacionalnoj i međunarodnoj razini, kao što su konvencije ILO-a, smjernice OECD-a ili Vodeća načela UN-a o poslovanju i ljudskim pravima (vidi također točku 2.3.3.) i okviri politika, kao što je Program za održivi razvoj 2030 (3). i popratni Akcijski plan iz Adis Abebe o financiranju za razvoj (4), kojima se podržava poštovanje radnih normi i promiče pristojan rad, kao i daljnji razvoj trgovine, ulaganja, privatnog sektora i lanaca opskrbe.

2.1.2.

Globalni lanac opskrbe sastoji se od međusobno povezanih organizacija, resursa i postupaka uz pomoć kojih se proizvodi i usluge stvaraju i dostavljaju krajnjim potrošačima. On je dio globalnog lanca vrijednosti posvećen nabavljanju, a ne osmišljavanju ili distribuciji robe i usluga.

2.1.3.

Pristojan rad: pojam koji su osmislili članovi ILO-a i koji je usvojila Međunarodna konferencija rada u Deklaraciji o socijalnoj pravdi za pravednu globalizaciju (5). Njime su obuhvaćeni nacionalni i lokalni programi uspostavljeni radi ostvarivanja četiriju strateških ciljeva:

Kao tijelo koje određuje norme na svjetskoj razini, ILO je usvojio niz konvencija relevantnih za globalne lance opskrbe. Njima su obuhvaćene temeljne (središnje) norme rada (tj. promicanje slobode udruživanja i prava na kolektivno pregovaranje, promicanje nediskriminacije na radnom mjestu i zabrana prisilnog rada i dječjeg rada), kao i konvencije u području zdravlja i zaštite na radu, inspekcije rada i ostalog. Zemlje koje ih ratificiraju obvezne su uskladiti svoje zakonodavstvo i praksu s konvencijama. Osim toga, na temelju Deklaracije ILO-a o temeljnim načelima i pravima pri radu iz 1998. g. (6), sve države članice ILO-a dužne su u svom zakonodavstvu i praksi poštovati i provoditi središnje radne norme, čak i ako nisu ratificirale relevantne konvencije.

2.2.1.

Značaj globalnih lanaca vrijednosti u svjetskoj trgovini brzo je porastao, a prema podacima WTO-a, OECD-a, ILO-a i UNCTAD-a za 2013. godinu (7) oni čine između 60 % i 80 % međunarodne trgovine i osiguravaju 20 % radnih mjesta u svijetu (8). Sektori obuhvaćeni tim međusobno povezanim organizacijskim sastavnicama kao što je osmišljavanje, proizvodnja, distribucija i potrošnja, koje potiču multinacionalna poduzeća, uključuju poljoprivredu, industriju (npr. automobilsku industriju, aeronautiku, industriju tekstila i odjeće, igračaka, elektroničkih uređaja) i usluge (npr. pozivne centre, informacijske tehnologije).

2.2.2.

Ti se globalni lanci vrijednosti također razlikuju i prema obliku i strukturi: neki su prilično kratki (mali broj aktivnosti), dok su drugi duži, što je pokazatelj gospodarskih, socijalnih i financijskih veza između poduzeća osnovanih u brojnim i udaljenim zemljama (od SAD-a do EU-a i Azije). Prema Garyju Gereffiju (9), postoje tri dominantne vrste upravljanja: globalni lanci vrijednosti uvjetovani kupcima i, u većini slučajeva, uvjetovani troškovima (u slučaju globalnih lanaca vrijednosti odjeće i obuće) te globalni lanci vrijednosti uvjetovani proizvođačima s nekim tehnološkim kompetencijama dobavljača u zemljama u razvoju, uključujući dizajn i inovacije (elektronika).

2.2.3.

Činjenica da je globalni lanac opskrbe sastavnica globalnog lanca vrijednosti temelji se na odnosu između kupaca i dobavljača te mogućih podugovarača. Taj se „lanac” može oblikovati na razne načine: može biti vertikalno integriran i zatvoren, njime se može upravljati na modularan način (veliki dobavljači mogu poslovati neovisno o vodećem poduzeću) ili može imati oblik tržišnog lanca za tržišta primarnih roba.

2.3.1.

EU definira društveno odgovorno poslovanje kao „odgovornost poduzeća za svoje učinke na društvo” (10).

2.3.2.

Na temelju određenog broja problema koji su se pojavili u posljednjih dvadeset godina, posebno u sektorima kao što su elektronika, sportska oprema i odjeća, ustanovljeno je, osobito u okviru OECD-u, da su za održivo upravljanje multinacionalnog poduzeća, kao vodećeg poduzeća, svojim globalnim lancem vrijednosti i globalnim lancem opskrbe od ključne važnosti sljedeća pitanja:

2.3.3.

Na rješavanju tih izazova trenutačno radi širok spektar subjekata kao što su brojne javne i privatne, državne, europske i međunarodne organizacije i tijela, posebno nakon katastrofe u tvornici Rana Plaza u Bangladešu, u kojoj je 2013. godine poginulo više od 1 100 zaposlenika:

Pokrenute su i razne privatne inicijative, trajne ili privremene, npr. inicijativa za poboljšanje zaštite zdravlja i zaštite na radu u bangladeškim tvornicama odjeće nakon katastrofe u tvornici Rana Plaza (bangladeški sporazum o protupožarnoj zaštiti i sigurnosti zgrada) (20).

2.3.4.

Svi ti javni i privatni subjekti uključeni su u razvoj i provedbu raznih alata i instrumenata usmjerenih na poboljšanje uvjeta rada i prava na radnom mjestu, a to su sljedeći:

3.1.1.

Globalnim lancem opskrbe u industriji odjeće i obuće obuhvaćeni su različiti subjekti i proizvodni procesi. U azijsko-pacifičkoj regiji ostvaren je svjetski izvoz odjeće, tekstila i obuće u iznosu od 601 milijarde USD, što čini 60 % ukupne svjetske trgovine, a Kina u tome ima najveći udjel. Zemlje poput Bangladeša ili Kambodže dodatno se specijaliziraju u proizvodnji i izvozu odjeće s udjelom od 89,2 % i obuće s udjelom od 77,4 % u ukupnom izvozu robe iz 2014. godine (22). To je uglavnom uzrokovano naglim povećanjem plaća u kineskoj industriji odjeće i tekstilnoj industriji, što je potaknulo inozemne kupce da traže nove dobavljače u Aziji.

Prema ILO-u (23), 2014. godine prosječna mjesečna plaća u većini zemalja iznosila je manje od 200 USD. Minimalne mjesečne plaće za nekvalificirane radnike u industriji odjeće imaju radnici u Kini (do 297 USD), Filipinima, Maleziji, Indoneziji (247 USD), Tajlandu, Vijetnamu (145 USD), Indiji (136 USD), Kambodži (128 USD), Pakistanu (119 USD), Bangladešu (71 USD) i Šri Lanki (66 USD).

Glavni su rizici nedovoljna plaća, prisilni ili dječji rad, loši industrijski odnosi zbog slabe zaštite slobode udruživanja i ograničenog kolektivnog pregovaranja, loša zaštita zdravlja i sigurnosti na radu, nedovoljne inspekcije rada, nedovoljno razvijeni sustavi za slučajeve ozljede na radu, onečišćenje vode, izloženost kemijskim tvarima i iskorištavanje ženske radne snage.

3.1.2.

Kad se 24. travnja 2013. u Bangladešu srušila zgrada Rana Plaza u kojoj su bile smještene tvornice odjeće, to je uzrokovalo smrt 1 136 zaposlenika, uglavnom žena. Razmjeri nesreće koja je nastala zbog veoma lošeg stanja zgrade i nepostojanja vatrogasnih izlaza imali su za posljedicu izuzetnu mobilizaciju vlada (EU-a i država članica, SAD-a, Kanade, Norveške), međunarodnih organizacija (ILO-a, OECD-a i Svjetske banke), međunarodnih i lokalnih dionika s ambicioznim aktivnostima usmjerenima na poticanje nacionalnih kratkoročnih mjera (naknade obiteljima žrtava, inspekcija tvornica odjeće i korektivnih mjera, novih metoda revizije, revizije Zakona o radu), nacionalnih srednjoročnih mjera (npr. razvoja neovisnih sindikata i jačanja inspekcije rada) te sustavnih mjera u cilju promicanja odgovornog upravljanja globalnim lancima opskrbe.

3.1.3.

OECD priprema smjernice o dubinskoj analizi za odgovorne lance opskrbe u sektoru odjeće i obuće.

3.1.4.

U suradnji s međunarodnim donatorima, vladama, radnicima i poslodavcima ILO provodi projekte u sektoru odjeće (npr. u Aziji) u cilju povećanog pristupa informacijama o plaćama, uvjetima rada i industrijskim odnosima radi poboljšanja kvalitete socijalnog dijaloga o radnim standardima, jačanja kapaciteta socijalnih partnera i mehanizama kolektivnog pregovaranja te jamčenja standarda rada na razini tvornica (25).

3.1.5.

Europska komisija radi na vodećoj inicijativi o održivom lancu opskrbe odjećom, koja uključuje zajedničko planiranje, usklađeno financiranje, zajedničku provedbu programa, podizanje razine osviještenosti među potrošačima itd.

3.1.6.

Socijalni partneri EU-a iz sektora proizvodnje tekstila i odjeće razvili su zajedničku inicijativu koju je podržala Europska komisija, s alatom za procjenu rizika društveno odgovornog poslovanja koji je relevantan za globalne lance opskrbe. Trenutačno je dovršavaju kako bi se pripremili za njezino širenje među malim i srednjim poduzećima i ostalim dionicima.

3.1.7.

Nizozemsko predsjedništvo EU-a želi istražiti načine jačanja sinergija između razvojnih i trgovinskih politika EU-a kako bi pridonijelo održivosti globalnih lanaca vrijednosti.

3.1.8.

Njemački ministar gospodarstva, suradnje i razvoja Gerd Müller osnovao je poseban savez za „održivu tekstilnu proizvodnju” u koji su uključeni glavni partneri. Na posljednjem sastanku skupine G7 vrlo je konkretno i sažeto opisao situaciju: „Odgovornost košta samo jedan euro: potreban je jedan jedini euro po haljini, jakni ili jednim trapericama da bi se osiguralo da se naporan rad u Bangladešu, Kambodži ili Africi isplati te da djeca i krojačice dobiju priliku u svojim životima.” (26).

3.1.9.

Širenje privatnih inicijativa donijelo je iskustvo i pomoć u razmjeni primjera najbolje prakse. Među njima, inicijativa o socijalnoj klauzuli (ICS) s 22 velika trgovca na malo kao što su Monoprix, Carrefour ili Casino, koji su imali više od 243 milijarde EUR prometa i za čije su se socijalne revizije primjenjivale slične metodologije, te BSCI (inicijativa za poštovanje socijalnih normi), koju je 2003. godine pokrenuo FTA (udruženje za vanjsku trgovinu), smješten u Bruxellesu, s više od 1 700 trgovaca na malo i uvoznika iz 36 zemalja u poslovnim odnosima s 30 000 tvornica.

3.2.1.

Prema Sturgeonovoj i Kawakamijevoj studiji o globalnim lancima vrijednosti (27), „intermedijarni proizvodi u industriji odjeće mnogo su manje važni u pogledu vrijednosti trgovine intermedijarnim proizvodima nego proizvodi u elektroničkoj i automobilskoj industriji”.

3.2.2.

Globalni lanac vrijednosti u području elektronike jedan je od najvažnijih u sektoru robe s udjelom od više od 17 % u ukupno proizvedenim intermedijarnim proizvodima 2006. godine, u usporedbi s udjelom od 2,7 % u kemikalijama i plastici te 1,9 % u dijelovima zrakoplova. Dvije vodeće zemlje u izvozu elektroničkih intermedijarnih proizvoda su Kina/Hong Kong i Sjedinjene Američke Države.

3.2.3.

Tri snažna subjekta koja vode „modularnost lanca vrijednosti” su sljedeći:

Modularnost ovoga posebnog lanca vrijednosti nalazi se u kodificiranju i normiranju ključnih poslovnih postupaka kao što su računalno potpomognut dizajn, planiranje proizvodnje te nadzor inventara i logistički nadzor.

3.2.4.

Elektronički proizvodi za široku potrošnju imaju kratak ciklus proizvodnje, od tri do 18 mjeseci, i kratak rok trajanja. Zbog toga dobavljači tih proizvoda imaju sve brže narudžbe za stavljanje na tržište. Primjerice, kad se 2007. godine pojavio iPhone tvrtke Apple, rok za stavljanje na tržište bio je šest mjeseci, dok se 2012. godine skratio na manje od dva tjedna (28). To je izazov za proizvođače i radnike te se javlja potreba za razvojem i provedbom rješenja za taj izazov.

Dok u nekim poduzećima vlada dogovor o prekovremenom radu ili radu u smjenama u jeku sezone i nadoknađivanju tijekom ostatka godine, u drugima se javlja znatan porast broja ugovora na određeno vrijeme i zapošljavanja radnika preko agencija ili migranata (npr. 2009. godine u Meksiku 60 % radnika u elektroničkoj industriji činili su privremeni radnici zaposleni preko agencija, a taj je postotak u jeku sezone porastao na 90 %) (29). To često podrazumijeva smanjena prava radnika, kao što su niže plaće, nedovoljna pokrivenost socijalnim osiguranjem ili zabrana pridruživanja sindikatima. Rješenja bi, uz nacionalno zakonodavstvo, mogla uključivati sporazume na razini poduzeća te bolju usklađenost i razmjenu informacija između kupaca i dobavljača, čime bi se omogućilo bolje planiranje proizvodnje i angažiranje radnika koji bi bili trajno zaposleni, a ne privremeno.

3.2.5.

Pitanja poštovanja ljudskih prava i prava radnika odnose se na elektroničku industriju također u pogledu minerala dobivenih u područjima pogođenima sukobima i visokorizičnim područjima, kao što je afrička regija Velikih jezera (30). Nastavno na donošenje zakona u SAD-u (Dodd-Frankov zakon), Europska je komisija 2014. godine predstavila Prijedlog uredbe kojim se osniva mehanizam samocertificiranja za uvoznike kositra, tantala, volframa i zlata na tržište EU-a kako bi se osiguralo da prihodi od vađenja tih minerala i trgovine njima ne podržavaju lokalne oružane sukobe. Umjesto toga, dubinska analiza zajedno s ostalim mjerama trebala bi pridonijeti transparentnosti u cijelom lancu opskrbe te pozitivno utjecati na otvaranje radnih mjesta i uvjete rada u rudnicima, kao što su zaštita zdravlja i zaštita na radu, razine prihoda ili sklapanje formalnih govora o radu. To bi također omogućilo nastavak nabave metala iz Afrike umjesto iz drugih regija u svijetu koje nisu zahvaćene sukobima (31).

3.2.6.

OECD je razvio Smjernice o dubinskoj analizi za odgovorne lance opskrbe mineralima iz sukobima pogođenih i visokorizičnih područja (32).

3.3.1.

EGSO također želi naglasiti da bi se globalni lanci vrijednosti i globalni lanci opskrbe u ostalim sektorima, kao što su usluge i poljoprivredna industrija, mogli suočiti s problemima uvjeta rada, osobito u pogledu zdravlja i sigurnosti na radu.

3.3.2.

Podrška ILO-a pristojnom radu u ruralnom gospodarstvu (33) usredotočena je na tri prioritetna područja djelovanja: pristojan rad za marginalizirano i osjetljivo ruralno stanovništvo u nepovoljnom položaju, pristojan rad za ruralno stanovništvo u lancima opskrbe, pristojan rad za ruralno stanovništvo na plantažama.

—

vlade su zadužene za razradu, primjenu i provedbu nacionalnog radnog i socijalnog prava, ratifikaciju i učinkovitu provedbu konvencija ILO-a, a u slučaju država članica EU-a i za prijenos i provedbu direktiva EU-a; također su dužne osigurati sve administrativne i financijske resurse, uključujući one za inspekcije rada, kako bi se osigurala usklađenost s pravnim okvirom,

—

međunarodne organizacije postavljaju norme i razvijaju globalne inicijative u cilju promicanja međunarodnih standarda rada i odgovornog poslovanja. U tom kontekstu, u dokumentima kao što su Vodeća načela UN-a o poslovanju i ljudskim pravima (okvirni program „Zaštita, poštovanje i pomoć”) daju se smjernice o ulogama i odgovornostima glavnih dionika,

—

socijalne partnere potiče se na uključivanje i promicanje društvenog dijaloga o standardima i uvjetima rada, uključujući one u sektorskom i prekograničnom kontekstu, a vlade trebaju zajamčiti da se sloboda udruživanja i kolektivnog pregovaranja štiti i promiče na učinkovit način,

—

multinacionalna poduzeća trebaju poštovati zakone koji se primjenjuju u zemljama u kojima posluju; također ih se potiče da se posvete društveno odgovornom poslovanju i pristupima dubinske analize,

—

nevladine organizacije nadopunjuju napore drugih dionika i imaju ključnu ulogu u podizanju razine osviještenosti o radnim pravima te u prokazivanju njihove zlouporabe,

S obzirom na složenost i očito velike rizike za te ključne dionike, EGSO se zalaže za strukturirane, transparentne i uključive platforme dionika za rješavanje takvih složenih pitanja.

19.8.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 303/28

Izvjestiteljica:

gđa Ariane RODERT

Suizvjestitelj:

g. Oliver RÖPKE

1.1

Europa se suočava sa složenim izazovima koji zahtijevaju obnovljene socijalne i gospodarske modele. Kako bi se ostvarili napredak, rast i dobrobit u Europi, potrebno je prijeći na gospodarstvo koje se temelji na inovacijama.

1.2

U tom kontekstu pojavljuju se inovativni koncepti i poslovni modeli koji ukazuju na prelazak s tradicionalnih inovacija na inovacije koje uzimaju u obzir tehničke, ekološke i socijalne aspekte, s naglaskom na životu i dobrobiti ljudi.

1.3

Stoga EGSO poziva Komisiju da razvije politički okvir kako bi se podržali ti novi poslovni modeli koji se pojavljuju. U sklopu tog okvira Komisija bi trebala prepoznavati, povezivati i promicati središnje koncepte tih poslovnih modela, oslanjajući se na teoretske koncepte poput zajedničke vrijednosti, kolektivnog učinka, mjerenja učinka, spiralnog partnerstva i socijalnih inovacija.

1.4

Okvir obuhvaća povoljno okruženje koje uklanja prepreke i proširuje tradicionalne poslovne koncepte. Pitanja koja je potrebno istražiti su javna nabava, propisi koji su povoljni za inovacije, prilagođeni financijski instrumenti, usmjerenija podrška iz strukturnih fondova, potencijalni porezni poticaji, obuka, podrška i unapređenje vještina, za koje je potrebno u obzir uzeti digitalizaciju i robotizaciju.

1.5

Od ključne je važnosti da države članice i europske institucije u potpunosti prepoznaju i promiču „poštenije” poslovne modele koji su usmjereni na ostvarivanje inovacija u svrhu socijalnog rasta integriranjem mjerenja socijalnog učinka usporedno s izvješćivanjem o gospodarskom napretku.

1.6

EGSO potiče Komisiju da pri razvijanju europskog stupa socijalnih prava u cijelosti integrira načela paketa mjera za socijalna ulaganja i njegovu povezanost sa socijalnim inovacijama s obzirom da su brojni novi poslovni modeli konkretan odraz tih načela.

1.7

Države članice i Komisija moraju zajamčiti potpuno uključivanje socijalnih inovacija u inovacijske programe. Financijska potpora EU-a za socijalne inovacije, poput programa Obzor 2020., treba se u potpunosti iskoristiti i ocijeniti na temelju primjene tehnologija (od strane svakog dionika) i političkog učinka.

1.8

Države članice i institucije EU-a trebaju uključiti načela inovacija u poduzetničku politiku kako bi se poticala kultura koja promiče, pozdravlja, nagrađuje i širi inovacije. Ta kultura obuhvaća elemente poput provođenja pokusa, novih partnerstava i proširenog pogleda na stvaranje vrijednosti u društvu.

1.9

EU se mora bolje usredotočiti na poticanje i zaštitu malih i srednjih poduzeća, posebice poduzeća socijalne ekonomije, mikropoduzeća i obiteljskih poduzeća te svih vrsti novih poduzeća u inicijativama politike inovacija kako bi se poboljšali uvjeti za održivost i replikaciju/redimenzioniranje.

1.10

Novi inovativni poslovni modeli moraju se u potpunosti uzeti u obzir u inicijativama politika usmjerenima na četvrtu industrijsku revoluciju i na povezane politike kao što su kružna i funkcionalna ekonomija te ekonomija dijeljenja. To će se postići poticanjem prilagodbe postojećih poduzeća i modela, poticanjem novih i nekonvencionalnih oblika poslovanja, uspostavom novih odnosa i prilagođenih modela suradnje.

1.11

EGSO poziva Komisiju da u nadolazećoj reviziji strategije jedinstvenog tržišta, koja je predviđena za 2017., u cijelosti uključi te nove poslovne modele i da u tom smjeru predloži nove mjere.

1.12

Za sva poduzeća ključno je da se u cijelosti poštuju načela dostojanstvenog rada, socijalna prava zaposlenika i uloge socijalnih partnera u kontekstu novih poslovnih modela.

2.1

Novi socijalni krajolik brzo se razvija u Europi te zahtijeva nove socijalne i gospodarske modele kako bi se Europa preoblikovala u moderno i globalno konkurentno gospodarstvo.

2.2

Kako bi se ostvario rast u cilju napretka, socijalne kohezije i blagostanja potreban je nov način razmišljanja s naglaskom na inovacijama. Inovatori i istraživači u cijelom svijetu, kao i mnoga poduzeća, prihvatili su taj novi način razmišljanja, težeći socijalnom, ekološkom te gospodarskom rastu i učinku. Pored toga, očekivanja potrošača i potražnja ukazuju na potporu takvom pristupu. To jasno pokazuje nastanak inicijativa kao što su ekonomija suradnje, kružno gospodarstvo te ekonomija dijeljenja. Tim inicijativama zajedničko je da se temelje na novim vrijednostima i teže pametnom, održivom i uključivom rastu u cilju napretka koji kombinira tehničke, ekološke i socijalne inovacije.

2.3

Cilj je ovog mišljenja istražiti neke nove koncepte koji su od ključne važnosti za inovacije kao pokretač novih poslovnih modela. U mišljenju će se posebno kao primjer koristiti poduzeća socijalne ekonomije. Mišljenje se temelji na pravnoj stečevini EGSO-a u tom području i osobito na radu u okviru projekata EGSO-a o socijalnim poduzećima (1). Mišljenje se ne bavi konceptima kao što su kružno gospodarstvo, ekonomija suradnje, funkcionalna ekonomija ili ekonomija dijeljenja, inovacije ili politike u pogledu MSP-ova koji su istraženi u drugim povezanim mišljenjima EGSO-a.

3.1.1

Europa se suočava sa složenim društvenim izazovima s kojima se postojeći sustavi ne uspijevaju nositi. To upućuje na promjenu paradigme koja zahtijeva nov način razmišljanja i inovativna rješenja. Te se inovacije često zovu socijalne ili društvene inovacije. „Socijalne inovacije su inovacije koje su socijalne s obzirom na svoju svrhu i sredstva. Socijalne inovacije se konkretno definiraju kao nove ideje (proizvodi, usluge i modeli) koje istovremeno zadovoljavaju društvene potrebe (učinkovitije od drugih načina) i stvaraju nove društvene odnose ili suradnje. Drugim riječima, inovacije ne samo da su pozitivne za društvo već i povećavaju sposobnost društva da djeluje (2). Socijalne inovacije javljaju se u svim sektorima i ne predstavljaju ništa novo. Zajedničko im je obilježje da u konačnici vode do sustavne promjene.

3.1.2

U akademskom svijetu inovacije danas obuhvaćaju više od tehničkog razvoja. Istraživači se danas slažu da inovacije i istraživanja u obzir trebaju uzimati tehničke, ekološke i socijalne aspekte. Socijalne, digitalne i tehničke inovacije međusobno su ovisne. Uloga digitalne tehnologije u ovom kontekstu je da služi kao alat za poticanje razmjenjivanja i osnaživanja ljudi za poduzimanje mjera, a glavni cilj su socijalne inovacije.

3.1.3

Socijalne inovacije očituju se drugačije od tehničkih inovacija. Pokreće ih potreba te su često usmjerene ili na odgovaranje na izazove u društvu ili na posebnu skupinu korisnika, uzimajući u obzir socijalne, ekološke i gospodarske aspekte. Najuspješnije socijalne inovacije obuhvaćaju cjelovito razmišljanje koje u konačnici vodi do sustavnih promjena, umjesto da rješava jedan problem ili temu.

3.1.4

Temelj socijalnih inovacija je etičko ili ideološko stajalište ili stajalište od općeg interesa. To pokazuje uloga koju civilno društvo danas ima (ili je imalo kroz povijest) u oblikovanju sustava socijalne skrbi. Socijalne inovacije možda predstavljaju novi koncept, no one postoje već dugo.

3.1.5

Socijalne inovacije temelje se na otvorenoj komunikaciji i zajedničkom rješavanju problema, uključujući razne dionike i prakse kao katalizatore za pronalaženje novih rješenja. Socijalne inovacije ruše zidove između sektora i tržišta zamjenjujući logiku tržišnog natjecanja suradničkim i dugoročnim partnerskim rješenjima. Riječ je o razmjeni koja je povezana s pokretom za uporabu otvorenih izvora i primjenom pristupa koji se ne temelji na tržišnom natjecanju.

3.1.6

Socijalne inovacije Europi nude temeljnu prednost i promicat će „pravo socijalno tržišno gospodarstvo” u skladu s člankom 2. Ugovora iz Lisabona. Međutim, to se može ostvariti samo ako inovacije jasno teže ciljevima kao što su uključenost i ravnopravnost. To će pak ubrzati daljnje društvene inovacije.

3.2.1

Podiže se razina svijesti o tome da je potpuniji uvid u stvaranje vrijednosti (s gospodarskog, socijalnog i ekološkog aspekta) temelj atraktivnog poslovnog modela. Činjenica da gospodarski profit nastaje ili se povećava jamčenjem veće socijalne i ekološke vrijednosti jasno pokazuje da je gospodarski rast povezan sa socijalnim i ekološkim napretkom. To se naziva stvaranjem zajedničke vrijednosti, što je koncept kojim se bavi više istraživača (3).

3.2.2

Ključ ove strategije je prelazak s uobičajenog cilja optimiranja kratkoročnih financijskih rezultata na načelo ostvarivanja gospodarske vrijednosti koje istovremeno omogućuje i društveni napredak i vrijednost za društvo. Zajedničke vrijednosti mogle bi pokrenuti sljedeći val inovacija i rasta produktivnosti u globalnom gospodarstvu.

3.2.3

Podupiranje pravog socijalnog tržišnog gospodarstva zahtijeva poticajne oblike ulaganja koji su posebno osmišljeni kako bi podupirali pojavu participativnijeg, demokratskijeg i uključivijeg gospodarstva. Ovdje je potreban cjeloviti financijski ekosustav u kojem je osobito zanimljivo razmotriti hibridni kapital i miješani kapital, temu kojom se EGSO bavio u svom prethodnom radu (4)

3.2.4

Primjenjivanje logike zajedničke vrijednosti znači da stvaranje vrijednosti više ne predstavlja prijenos postojeće vrijednosti, već ukupno povećanje socijalne, ekološke i gospodarske vrijednosti. Nadalje, ističe da se tržište ne definira samo ekonomskim pojmovima, već da uključuje i socijalne i ekološke aspekte. Ključni dio je činjenica da se zajednička vrijednost temelji na snazi i razlikama između privatnog sektora i sektora civilnog društva, primjenjujući model zajedničkog stvaranja koji naposljetku razvija i stvara nova tržišta.

3.3.1

Suočavanje s kompleksnim društvenim izazovima često zahtijeva usku suradnju između vlade, tržišta i civilnog društva kako bi se osmislila djelotvorna rješenja. Ovo partnerstvo temelji se na dubokom razumijevanju perspektiva svakog dionika, na brzom odlučivanju i empatičnim pristupima.

3.3.2

Suradnja, zajedničko stvaranje i međusektorske inovacije imaju goleme prednosti pred načinima na koje je društvo nekada rješavalo društvene probleme. U tome je od ključne važnosti rano okupljanje dionika kako bi definirali zajednički društveni cilj i put prema naprijed.

3.3.3

Treba napomenuti da se, budući da se inovacije često javljaju u lokalnom kontekstu, u blizini stvarnih potreba, pozornost i potpora trebaju pružiti cjelokupnom društvu. Postoji veliki potencijal za prikupljanje i razmjenjivanje tih lokalnih iskustava, od kojih se brojna mogu preuzeti i u različitoj mjeri primijeniti diljem regija i zemalja.

3.4.1

Kao što je spomenuto, velike društvene promjene zahtijevaju široku međusektorsku koordinaciju, usklađivanje i partnerstvo. Nadalje, jedan od rezultata mora biti kolektivni učinak.

3.4.2

Kolektivni učinak temelji se na predanosti skupine središnjih dionika u svim sektorima, koji su usredotočeni na zajednički program za rješavanje specifičnog socijalnog ili društvenog problema. Podrazumijeva postojanje centralizirane infrastrukture, tome namijenjenog osoblja, strukturiranog postupka, zajedničkog mjerenja, kontinuirane komunikacije i međusobno pojačane aktivnosti među svim sudionicima. Velike društvene promjene pojavit će se kao rezultat bolje međusektorske koordinacije, a ne kao rezultat rada pojedinačnih organizacija.

3.5.1

Ako koncept inovacije uključuje ne samo tehničke nego i socijalne i ekološke aspekte, napredak se mora mjeriti drukčije. EGSO je prethodno istražio teme (mjerenje socijalnog učinka (5) i gospodarstvo za opće dobro (6)) kod kojih je utvrđena jasna potreba za širim sagledavanjem rezultata i izvješćivanja.

3.5.2

Gospodarski pokazatelji dugo su bili standard za mjerenje rezultata. No sve veća pojava hibridnih struktura koje su ostvarile inovacije zahtijeva skup novih i cjelovitih pokazatelja za mjerenje socijalnog, ekološkog i gospodarskog učinka.

3.5.3

Primjenjivanje načela mjerenja socijalnog učinka uključuje dionički pristup, zajedničko razumijevanje i definiciju ključnih rezultata, kao i zajedničko utvrđivanje pokazatelja. To će pomoći u prepoznavanju prave stvorene vrijednosti. Naglasak je na prijelazu s gospodarskog izvješćivanja na mjerenje čimbenika kao što su socijalni doprinos, rezultati, ishod i učinak. Važno je da dionici na isti način shvaćaju te koncepte s obzirom na to da se primjenjuju i u kontekstu inovacija i u poslovnom kontekstu.

3.6.1

Socijalne i tehničke inovacije mogu imati velik utjecaj na organizaciju rada i radne uvjete zaposlenika. Povećana individualizacija i veća autonomija te fleksibilnost u radnim odnosima ne bi trebali dovesti do smanjenja socijalne zaštite. Kako bi inovativni modeli bili uspješni, moraju se i dalje jamčiti načela dostojanstvenog rada, čak i u promijenjenom okruženju (7).

3.6.2

Inovacije idu ruku pod ruku s općim društvenim napretkom samo ako su svi dionici uključeni i od njih imaju koristi, ako je dodana vrijednost pravedno raspoređena i ako se ne ukidaju socijalna prava. Socijalna zaštita radnika mora se i dalje jamčiti, čak i u promijenjenim uvjetima.

3.6.3

To se odnosi i na individualna socijalna prava zaposlenika, osobito radne uvjete i plaće. Inovativni modeli, osobito digitalizacija, često dovode do višeg stupnja individualizacije na radnom mjestu i ugrožavaju socijalne standarde. Održivi inovativni modeli moraju poštovati prava zaposlenika i njihove radne uvjete, čak i u promjenjivom svijetu rada.

3.6.4

Novi inovativni poslovni modeli moraju promicati kolektivna prava zaposlenika, njihovu praktičnu primjenu i ulogu socijalnih partnera. Socijalni partneri, kolektivni ugovori i sudjelovanje radnika često su izvor inovacija jer stvaraju potrebne okvirne uvjete.

3.6.5

Socijalni dijalog i sveobuhvatni kolektivni ugovori trebaju se i dalje promicati jer oni također mogu doprinijeti poboljšanju okvirnih uvjeta za prijelaz na inovativne poslovne modele. U prošlosti su se „socijalna pravila igre” često trebala prilagođavati razvoju situacije na tehnološkom i socijalnom planu, a to će biti potrebno i ubuduće. Vidi npr. preraspodjelu rada (npr. smanjenje radnog vremena).

4.1

EGSO podržava potrebu da se prepoznaju i promiču cjelokupna raznolikost i pluralizam poslovanja i poslovnih modela koji čine jedinstveno tržište (8). Područje u kojemu EGSO ima konkretna stručna znanja su poduzeća socijalne ekonomije. Poduzeća socijalne ekonomije i socijalni poduzetnici uključuju nekoliko gore spomenutih koncepata te su dobar primjer hibridnih poslovnih oblika koji se pojavljuju u Europi.

4.2

Više od 2 milijuna socijalnih poduzeća u Europi ima udio od 10 % u BDP-u. Međutim, u mnogim državama članicama sektor je nov i nerazvijen, što ukazuje na veliku mogućnost za razvoj. Civilno društvo i socijalna ekonomija usko su povezani te su kroz inovacije doprinijeli značajnim sustavnim promjenama u društvu, na područjima kao što su skrb o djeci, bolnice, promicanje osobne autonomije i neovisnoga života starijih osoba i osoba s invaliditetom, ravnoteža između poslovnog i privatnog života, radna integracija i (socijalno) stanovanje, kao i brojna znanstvena otkrića i inovacije.

4.3

Poduzeća socijalne ekonomije, usmjerena na određene skupine korisnika, nezadovoljenu potrebu u društvu ili na popunjavanje praznine, eksperimentiraju i pronalaze inovativna rješenja uz istovremeno obavljanje gospodarske aktivnosti. Ona ponovno ulažu svoj dobit kako bi ispunila socijalnu zadaću i ostvarila socijalni učinak. Poduzeća socijalne ekonomije u zadnje su vrijeme posebno istaknuta jer pružaju zanimljivo rješenje stvaranjem dvostruke vrijednosti: društvene – kroz svoje aktivnosti (socijalna kohezija ili uključenost) i gospodarske (trgovanjem, osnivanjem poduzeća i zapošljavanjem).

4.3.1

Jačanje inovacija i kreativnosti ovisi o svakom dioniku kao i o ponašanju i stajalištima. Stoga je ključno ne samo ojačati sektor poduzeća socijalne ekonomije, već i osigurati otvoren stav prema drugim različitim modelima koji se pojavljuju. Potrebno je poticati kulturu suradnje i zajedničkih vrijednosti, koja je načelo socijalne ekonomije od njezinih početaka. Budući da poduzeća socijalne ekonomije zahvaljujući svojim inovacijama otvaraju nove prilike na tržištu, posebna pozornost mora se dati zaštiti tih subjekata kako bi se mogli dalje razvijati.

4.3.2

Posebno treba napomenuti da su, prema istraživanjima, žene zastupljenije u socijalnim poduzećima nego u tradicionalnim poduzećima. Osim toga, studije koje prikupljaju podatke o ovoj temi razvrstane prema spolu pokazale su da socijalne poduzetnice brojčano čak nadmašuju muškarce u nekim europskim zemljama. Te studije također pokazuju da su socijalne poduzetnice inovativnije od svojih muških kolega, iako izdvajaju manje za inovacije (9). Ovo istraživanje ukazuje na veliko područje za razvoj s posebnim naglaskom na podupiranju ženskog socijalnog poduzetništva.

5.1

Novi i inovativni poslovni modeli, poput poduzeća socijalne ekonomije, dio su redovite ekonomije i nisu u sukobu s drugim poslovnim modelima. U kontekstu europskog socijalnog krajolika koji se mijenja potrebno je usredotočiti se na prikupljanje svih oblika inovacija iz kojih nastaju novi poslovni modeli. Iako se ti novi modeli temelje na brojnim konceptima koji su spomenuti u poglavlju 3., većina postojećih programa za podršku, razvoj i pokretanje novih poduzeća kao i drugi potrebni uvjeti poput zakonodavstva i financijskih instrumenata ne podržavaju dovoljno te različite poslovne modele. Razlog tome jest da su aktualna podrška i politika i dalje oblikovane prema tradicionalnijim oblicima trgovačkih društava i logike. Stoga, kako bi se podržao cijeli spektar različitih poslovnih modela koji se pojavljuju u Europi, potrebno je razmotriti sljedeće elemente.

5.1.1

U slučaju poduzeća socijalne ekonomije EGSO aktivno zagovara cjelovit ekosustav koji je posebno prilagođen jedinstvenim značajkama ovog posebnog poslovnog modela (10). Slične ekosustave potrebno je razviti za druge nove i hibridne poslovne koncepte. Nadalje, postojeća potpora mora se ažurirati i prilagoditi kako bi obuhvatila ove nove modele i podržala postojeća poduzeća u prilagodbi novim trendovima i njihovoj primjeni. Idealni ekosustav obuhvaća elemente poput prilagođenog financijskog ekosustava s rješenjima za hibridni kapital, boljih oblika javne nabave, prilagođene podrške u razvoju poslovanja i primjene mjerenja društvenog učinka. To je ključno kako bi se podržao razvoj i održivost svakog modela poslovanja.

5.1.2

Inovacije više nisu linearne. Kombinacija tehničkih, ekoloških i socijalnih inovativnih aspekata ključna je u utvrđivanju budućih rješenja. Kako bi se ti koncepti potpuno integrirali, potreban je novi pogled na izvješćivanje o napretku, koje se temelji na ishodu ili učinku. Ovdje su osobito važna dva elementa: stvaranje zajedničke vrijednosti i trostruki krajnji učinak (kojim se jamči da socijalni, ekološki i gospodarski napredak imaju jednaku važnost). Kad se kroz kolektivni učinak gospodarskih, socijalnih i ekoloških aspekata uvidi ukupna vrijednost, brzo će se pojaviti novi oblici hibridnih poduzeća. Zajednička vrijednost i dalje je u nastajanju. Stoga su potrebni menadžeri kako bi razvili nove vještine i znanja te vlade kako bi naučile urediti te odnose na način koji omogućuje i ne koči zajedničku vrijednost.

5.1.3

Financijska tržišta imaju ključnu ulogu u pravilnoj raspodjeli sredstava unutar društva. Ali njihov povećani kratkoročni fokus u izravnom je sukobu s potrebom da se odgovori na dugoročne potrebe društva, o čemu je bilo riječi u različitim izvješćima (11). Poduzeća moraju imati prostora kako bi ulagala u budućnost s ciljem stvaranja vrijednosti za ulagače i društvo u cjelini. To zahtijeva nove sustave koji nagrađuju dugoročno ulaganje. Važnost javnog financiranja, često u obliku rješenja koja se temelje na miješanom kapitalu, ovdje predstavlja važan element koji često ističe razvoj poduzetništva.

5.1.4

Kako bi inovacije pokretale nove poslovne modele, potrebno je kontinuirano promicati kulturu koja je povoljna za inovacije. Poticanje eksperimentalnih programa koji pozdravljaju uspjeh i neuspjeh (u svrhu učenja) ključno je za poticanje kulture inovacija u Europi. Načelo inovativnosti potrebno je primjenjivati kao nadopunu načelu predostrožnosti, a da pritom načelo predostrožnosti ne predstavlja prepreku inovacijama. Načelo inovativnosti podrazumijeva da se u obzir uzima učinak zakona i pravnih propisa na inovacije. Polazna točka je osmišljavanje postupaka i sustava koji se temelje na konceptu partnerstva i uključuju ključne dionike, npr. podupiranjem otvorenih foruma, prostora za dijalog i sastanaka za suradnju. To se već događa u Europi te bi se lako moglo povećati, razmjenjivati i širiti (12).

5.2

Politička volja i odgovornost ključni su za poticanje stvaranja novih poduzeća u Europi. Ključan je razvoj koherentnog programa politika na razini EU-a i država članica prilagođenog podržavanju različitih poslovnih modela. Jasno je da je za ostvarivanje rasta i dobrobiti u Europi potrebno preusmjeravanje na gospodarstvo i društvo koji se temelje na inovacijama. Zakoni i politike unutarnjeg tržišta trebaju se primjenjivati sukladno tom cilju. Revizija strategije jedinstvenog tržišta predviđena za 2017. pruža mogućnost za razmatranje novih mjera u tom smjeru.

5.2.1

Kao temelj budućih inovacija, od ključne je važnosti primjerena i trajna potpora za osnovno i primijenjeno istraživanje s obzirom na naglasak na zajedničkoj vrijednosti i trostrukom krajnjem učinku. Osim toga, o aktivnostima u sklopu tih novih poslovnih modela moraju se napraviti statistike kako bi se mogle odrediti politike koje će pružiti najprimjereniju podršku.

5.2.2

Potrebno je podignuti razinu svijesti o različitim oblicima inovacija i inovatora. Poduzeća socijalne ekonomije i civilno društvo često se ne uspijevaju prikazati kao inovatori. Povećanjem vidljivosti socijalnih inovacija i jamčenjem njihova prepoznavanja kroz jasno vrednovanje njihovih širokih doprinosa društvu poticat će se više inovacija u svim sektorima.

5.2.3

EU i dalje ima ključnu ulogu – prikuplja i razmjenjuje nove inicijative, potiče povoljno okruženje i osigurava da ključne inicijative politika te nove trendove zaista i ostvaruju. Komisija je u dobrom položaju da olakša tu razmjenu najboljih praksi i modela koji se trebaju preuzeti.

19.8.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 303/36

Izvjestitelj:

Jorge PEGADO LIZ

1.1

Na zahtjev nizozemskog predsjedništva da izradi razmatračko mišljenje o temi „Ekonomija dijeljenja i samoregulacija”, EGSO po završetku rada predstavlja svoje mišljenje i iznosi sljedeće zaključke.

1.2

EGSO je u brojnim svojim mišljenjima, na koja se očito oslanja i ovo, već anticipirao razne aspekte te pojave pod različitim nazivima, u skladu s jezikom i kutom gledanja.

1.3

Sad je, u skladu sa zahtjevom, pokušao definirati posebna obilježja ekonomije dijeljenja te pritom obuhvatiti gospodarske prakse koje se temelje na tom konceptu, kao i na koji način se ti gospodarski i socijalni postupci moraju zaštititi zakonom, u kojem obliku i kojim sredstvima, odnosno trebaju li se zaštititi samoregulacijom ili koregulacijom.

1.4

Od 2000.-ih godina zbog uporabe interneta i društvenih mreža društveno i gospodarski značajan ne postaje recipročan odnos razmjene, star kao i sam čovjek, već „nerecipročna prosocijalna praksa” ili, točnije, „čin i postupak dijeljenja onoga što je naše s drugima za njihovu uporabu i/ili čin i postupak primanja ili uzimanja nečega od drugih za našu uporabu”.

1.5

Od same definicije, koja se svejedno pokušava utvrditi, važnije je definirati svojstva te pojave, a među njima se ističe sljedeće:

1.6

Takav opis, koji se oslanja na koncept o kojem više ili manje postoji konsenzus, omogućava definiranje modela te vrste gospodarskih odnosa i razlikovanje aktivnosti koje se zaista temelje na ekonomiji dijeljenja i moraju imati poseban režim od onih koje se katkad neosnovano koriste tim nazivom radi izbjegavanja regulative koja se na njih primjenjuje, a primjer toga je Uber. Preciznije analitičko razdvajanje pojave „dijeljenja” od pojava koje se temelje na korištenju platforme moglo bi doprinijeti donošenju utemeljenijih odluka u pogledu politika i usvajanju primjerenije regulative.

1.7

Očita je i sve veća gospodarska važnost raznih oblika ekonomije dijeljenja, koja već ostvaruje znatan promet u Europi i svijetu, te se ističe njezina društvena i okolišna dimenzija, odnosno njezin potencijal za jačanje solidarnosti među građanima, oživljavanje lokalnog gospodarstva, otvaranje radnih mjesta, racionalizaciju potrošnje kućanstava uz pomoć zajedničke uporabe određene robe, smanjenje energetskog otiska i poticanje odgovornije i održivije potrošnje. Neki odgovarajući primjeri navedeni su u točki 5.2.

1.8

U tom kontekstu EGSO ponovno poziva Komisiju da provede cijeli niz političkih mjera koje su nužne kako bi se na razini EU-a i u različitim državama članicama poduprli i proveli brojni oblici i modaliteti ekonomije dijeljenja te kako bi oni dobili kredibilitet i zadobili povjerenje.

1.9

Upozorava i na potrebu da ti novi poslovni modeli budu u skladu s primjenjivim nacionalnim zakonodavstvom i zakonodavstvom EU-a te da se u okviru njih posebice zajamče prava radnika, odgovarajuće oporezivanje, zaštita podataka i privatnosti dionika, socijalna prava, pošteno tržišno natjecanje i borba protiv monopola i praksi kojima se narušava tržišno natjecanje, odgovornost platformi u transakcijama među partnerima i poštovanje zakonitosti ponuda te, prvenstveno, zaštita prava svih partnera koji djeluju u ekonomiji dijeljenja, uključujući proizvođače-potrošače, uz prilagodbu cjelokupne važeće pravne stečevine EU-a na području potrošačkih prava tim odnosima, a posebice propisa u vezi s nepoštenim odredbama, nepoštenim poslovnim praksama, zdravljem i sigurnošću te elektroničkom trgovinom.

1.10

EGSO stoga smatra da EU, a time i države članice, ujedinjene u Vijeću pod predsjedanjem Nizozemske, moraju hitno utvrditi jasan i transparentan pravni okvir za razvoj tih aktivnosti i njihovo funkcioniranje unutar europskog područja, u skladu s točkom 8.2.4, te poziva Komisiju da ubrzo objavi dugoočekivani plan za ekonomiju dijeljenja ili suradnje.

1.11

Uz to poziva Komisiju da u tom planu jasno definira dopunsku ulogu samoregulacije i koregulacije, u skladu s načelima i modalitetima koje je EGSO već utvrdio tijekom godina u mišljenjima i informativnim izvješćima s posebnim naglaskom na tim aspektima. Ta se načela i modaliteti potvrđuju i ponovno iznose.

2.1

Nizozemsko je predsjedništvo na temelju dopisa Ministarstva za socijalna pitanja i zapošljavanje zatražilo od EGSO-a da izradi razmatračko mišljenje pod nazivom „Ekonomija dijeljenja i samoregulacija”, ne navodeći nikakve smjernice niti pitanja.

2.2

Pitanje ekonomije dijeljenja – od definicije i ograničavanja koncepta preko različitih pojmova i praksi koje obuhvaća do učinaka – vrlo je kontroverzna i aktualna tema.

2.3

Brojne su prakse zadnjih godina prisvajale taj koncept te su o toj temi napisana brojna djela raznovrsne naravi.

2.4

Ne čudi stoga što je EGSO, koji uvijek osluškuje bilo civilnog društva, u brojnim svojim mišljenjima, na koja se očito oslanja i ovo (1) i čija se opća filozofska nit preuzima i razrađuje, već anticipirao razne aspekte te pojave pod različitim nazivima, u skladu s jezikom i kutom gledanja.

2.5

Cilj je ovog mišljenja odgovoriti na zahtjev nizozemskog predsjedništva i pokušati utvrditi posebna obilježja ekonomije dijeljenja koja je definiraju kao samostalan koncept i pritom obuhvatiti gospodarske prakse koje se na tom konceptu temelje te utvrditi moraju li se i na koji način ti gospodarski i socijalni postupci zaštititi zakonom, u kojem obliku i kojim sredstvima, odnosno trebaju li se zaštititi samoregulacijom ili koregulacijom.

3.1

Prakse povezane s određenim oblicima koje nazivamo ekonomijom dijeljenja nastaju i prije utvrđivanja samog koncepta, i to iz stava prema pojmovima „imati” i „biti” koji prvenstveno počiva na ideji da „nisi ono što imaš”, već „ono čemu možeš pristupiti”.

3.2

Očito je da je određeni oblik ekonomije dijeljenja star kao i samo čovječanstvo te svoje povijesne korijene vuče iz „ekonomije razmjene” koja je bila prisutna u primitivnim društvima, a uvođenjem novca kao sredstva plaćanja polako je izgubila na važnosti. Novac onome tko ga posjeduje pruža mogućnost kupnje, a time i „imanja”.

3.3

Međutim, ono što od 2000.-ih godina zbog uporabe interneta i društvenih mreža postaje društveno i gospodarski značajno nije recipročan odnos razmjene, već „nerecipročna prosocijalna praksa” ili, točnije, „čin i postupak dijeljenja onoga što je naše s drugima za njihovu uporabu i/ili čin i postupak primanja ili uzimanja nečega od drugih za našu uporabu”. Stoga se ekonomija dijeljenja zasniva na različitim strujama mišljenja, od besplatnog i sveopćeg slobodnog pristupa do funkcionalnog gospodarstva ili gospodarstva darivanja (eng. gift economy) usmjerenog na razmjenu bez dobiti. Za razliku od čiste ekonomije razmjene, ekonomija dijeljenja zasniva se na ideji novčane ili nenovčane naknade.

4.1

Na tom nazoru treba temeljiti određivanje posebnog i specifičnog područja ekonomije dijeljenja u njezinim različitim oblicima, uz navođenje obilježja koja moraju sadržavati njezine prakse i uz pomoć kojih se te prakse mogu razlikovati od drugih praksi tržišnog gospodarstva.

4.2

Prije svega, glavno i opće obilježje jest da ta praksa ne dovodi do vlasništva nad robom niti do suvlasništva, već do zajedničke uporabe ili korištenja.

4.3

S druge strane, od presudne je važnosti posrednička uloga platforme koja povezuje, prvenstveno elektroničkim putem (putem preglednika ili aplikacije), brojne osobe koje nude robu ili usluge s brojnim korisnicima.

4.4

Zajednički cilj svojstven toj vrsti djelatnosti bolje je iskorištavanje (idling capacity) predmetne robe ili usluga na temelju dijeljenja.

4.5

Također se smatra nužnim da u tom poslovnom modelu krajnje strane prvenstveno budu „ravnopravni partneri” (P2P), a da nikad ne budu posrijedi ugovorni odnosi između poduzeća i potrošača (B2C), neovisno o tomu je li riječ o fizičkoj ili pravnoj osobi, uključujući trgovačka društva, pod uvjetom da dijeljenje ne postane trgovačka svrha (primjerice, trgovačko društvo može s drugim društvom dijeliti flotu vozila ili opremu za umnažanje). Međutim, ne smije se odbaciti mogućnost da među „ravnopravnim partnerima” dođe do razvoja „poslovanja”.

4.6

Na sljedećem grafikonu prikazane su razlike između ta dva poslovna modela:

4.7

Ta vrsta poslovanja predviđa složen triangularni ugovorni odnos, odnosno ugovorne odnose između posjednika robe ili pružatelja usluge i subjekta koji upravlja platformom; između korisnika i subjekta koji ima ulogu posrednika pri transakciji na platformi, eventualno uz plaćanje; te među korisnicima platforme za predmetnu uporabu.

4.8

Stoga se sljedeća obilježja ne smatraju posebno razlikovnim ili specifičnim:

5.1

Ograničenja u pogledu duljine ovog mišljenja ne dopuštaju dugo izlaganje, a kamoli detaljnu raspravu o prirodi cijelog niza situacija koje navodno imaju obilježja ekonomije dijeljenja.

5.2

Međutim, neke je potrebno posebno spomenuti radi prikaza predmeta mišljenja:

5.2.1

U sektoru smještaja ističu se Airbnb, Rentalia, Homeaway, Couchsurfing i Bedycasa, platforme na kojima se registriraju vlasnici nekretnina za privremeno dijeljenje sobe ili cijele kuće, a pritom na tim platformama svoje usluge mogu ponuditi i hosteli, pansioni i drugi oblici turističkog smještaja. S obzirom na lakoću kojom svatko može dodati svoju nekretninu na te mreže utemeljene na dijeljenju, kao i na dobit koju vlasnici ostvaruju tom djelatnošću, velik porast broja smještajnih jedinica u tom segmentu doveo je do sporazuma o suradnji na području ubiranja i plaćanja poreza između platformi i poreznih vlasti, primjerice u Parizu i Amsterdamu. U Amsterdamu, Barceloni, Londonu i Berlinu uspostavljen je sustav obvezne prijave takvog smještaja i uvedena su pravila o vremenskom ograničenju kako se ne bi naškodilo dugoročnom iznajmljivanju i kako bi se spriječilo posljedično povećanje cijena najamnine.

5.2.2

U sektoru prijevoza možemo navesti Blablacar, Umcoche, Liftshare i Karzoo, aplikacije koje omogućavaju registraciju privatnih vlasnika vozila koji za vrijeme putovanja žele podijeliti slobodna mjesta u svom vozilu (eng. carpooling). Na nekim platformama moguće je podijeliti putne troškove, ali nije dopuštena naplata s namjerom ostvarivanja dobiti. Međutim, potrebno je izdvojiti primjer Ubera jer nudi usluge dijeljenja privatnih vozila (UberPop – zabranjen u gotovo cijelom EU-u), ali i omogućava zahtjev usluge prijevoza uz korištenje profesionalnih vozača (Uberblack i UberX – slični tradicionalnim taksi uslugama). Njegova obilježja nisu jasna jer poslovni model poduzeća nije transparentan, a pitanje jesu li vozači Ubera zaposlenici poduzeća već je bilo predmet i sudskih rasprava (2). Ta je usluga dovela do, katkad nasilnih, prosvjeda te čak i do sudskih postupaka diljem Europe. Samo su Engleska i Estonija donijele zakonodavstvo kojim se legalizira ta usluga te se očekuje odgovor Suda EU-a na prethodna pitanja koja su uputili sud u Barceloni i sud u Bruxellesu radi pojašnjenja prirode te usluge (3).

5.2.3

Primjeri suradničkog financiranja su financiranje zajmom uz naplatu kamata (Zopa i Auxmoney), financiranje kapitala uz udio u stvorenom društvu (Fundedbyme i Crowdcube), financiranje uz naknadu (Kickstarter ili Indiegogo) i na kraju financiranje doniranjem u okviru kojeg nije ugovorena naknada za uloženi iznos.

6.1

Nastojanja da se određeni koncept definira obično nisu linearna, posebice kad je posrijedi induktivna metoda, te je potrebno vrijeme za konsolidaciju i postizanje jednoglasnog dogovora. To se trenutačno događa s pojmom „ekonomija dijeljenja”, koji se u medijima društvene komunikacije javlja uz druge pojmove poput „socijalne ili solidarne ekonomije”, „kružnog gospodarstva”, „funkcionalne ekonomije”, „zelenog gospodarstva”, „plavog gospodarstva”, „ekonomije rješenja”, „horizontalne ekonomije”, „ekonomije na zahtjev”, „ekonomije platformi” i „ekonomije honorarnih poslova” (eng. gig economy).

6.2

Zbog toga neki autori čak ni ne pokušavaju ponuditi definiciju iz straha da neće biti dovoljno sveobuhvatna ili, naprotiv, da neće ispravno ograničiti područje primjene.

6.3

U mišljenjima EGSO-a, iako se taj pojam često spominje, nikad se nije pokušala iznijeti njegova definicija. Jednako tako, ni u mišljenju OR-a (4), iako se predlaže klasifikacija u dvije glavne kategorije i četiri oblika, ne usuđuje se iznijeti definicija. Konačno, Komisija je u nedavno predstavljenoj komunikaciji „Poboljšanje jedinstvenog tržišta” (5) upotrijebila prvenstveno pojam „ekonomija suradnje”, koji se smatra sinonimom, no umjesto utvrđivanja definicije ograničila se na navođenje prednosti za određene dionike (potrošače, radnike) i na isticanje učinka na razini produktivnosti i održivosti te je obećala tijekom 2016. godine predstaviti europski program za ekonomiju suradnje. Što se tiče EP-a, dosad ne postoji značajan doprinos osim rezolucije od 21. prosinca 2015.„Ususret aktu o jedinstvenom digitalnom tržištu” (6), pojedinih visokokvalitetnih studija i određenih bilješki o specifičnim pitanjima. Međutim, dosad ni u jednom od navedenih dokumenata nije provedena studija učinka u pogledu otvaranja radnih mjesta i rasta.

6.4

Ne smatramo da je u tom pitanju potrebna originalnost s obzirom na to da među brojnim iznesenim definicijama postoji jedna koja, čini se, uživa veliku potporu. Prihvaća se stoga definicija ekonomije dijeljenja koju su iznijeli Botsman i Rogers: „gospodarski sustav utemeljen na dijeljenju nedovoljno iskorištenih dobara ili usluga, besplatno ili uz naknadu, izravno među pojedincima”, putem internetske platforme, iako bi preciznije analitičko razdvajanje pojave „dijeljenja”, odnosno pojave „neprofitnog” karaktera, od pojava koje se temelje na korištenju platforme moglo doprinijeti donošenju utemeljenijih odluka u pogledu politika i usvajanju primjerenije regulative.

6.5

Ta je definicija dovoljno sveobuhvatna kako bi uključila tako raznovrsna područja poput proizvodnje i potrošnje, financiranja (crowdfunding) ili samog znanja, te kako bi omogućila podjelu na četiri relativno samostalna područja: suradničku potrošnju; suradničko obrazovanje, osposobljavanje i znanje; suradničko financiranje; i suradničku proizvodnju (7).

6.6

Ta definicija omogućuje i razlikovanje poslovnih modela koji, pod okriljem ekonomije dijeljenja, predstavljaju zapravo poslovanje usmjereno isključivo na ostvarivanje dobiti te model odnosa između poduzeća i potrošača (B2C). Taj se zaključak nameće na temelju analize načina funkcioniranja tih platformi (iako on nije uvijek transparentan) te možemo naći primjere istinske ekonomije dijeljenja u okviru kojih odnos uspostavljen na platformi odgovara ravnopravnom partnerstvu (P2P), a jedina uloga platforme je omogućiti kontakt među ravnopravnim partnerima. No, nalazimo i primjere poduzeća koja, pod izlikom da je riječ o platformi P2P, djeluju na takav način na tržištu (primaju proviziju i plaćanja, pružaju dodatne usluge) da ih se ne bi smjelo smatrati subjektima ekonomije dijeljenja, već pružateljima usluga B2C, uz posljedice koje taj odnos podrazumijeva.

6.7

S druge strane, ta definicija omogućava da se iz koncepta ekonomije dijeljenja odmah isključe svojevrsni oblici koji se njome žele obuhvatiti, a posebice:

7.1

Iako i dalje ne postoji jasna definicija djelokruga te pojave, sve su brojnije studije i istraživanja čiji je cilj utvrditi njezinu gospodarsku važnost na europskoj i svjetskoj razini.

7.2

Neupitno je da se posljednjih godina, a posebice u doba krize – i upravo kao odgovor na tu krizu – ne prestaje povećavati broj inicijativa ekonomije dijeljenja. Više od tisuću inicijativa navedeno je na internetskoj stranici www.collaborativeconsumption.com.

7.3

Procjene kojima se rukovodi Europska komisija pokazuju da je 2013. godine promet u okviru tzv. ekonomije dijeljenja na svjetskoj razini dosegnuo 3,5 milijardi dolara, što predstavlja godišnji rast od 25 %. Trenutačno vjerojatno doseže 20 milijardi. Prognoze Ureda za istraživanja kompanije PwC ukazuju na vrlo izražen rast do 2025. (8).

7.4

Osim što stvara gospodarsku vrijednost, ekonomija dijeljenja, u okviru svoje društvene i okolišne dimenzije, ima potencijal za jačanje solidarnosti među građanima, oživljavanje lokalnog gospodarstva, otvaranje radnih mjesta, racionalizaciju potrošnje kućanstava uz pomoć zajedničke uporabe određene robe, smanjenje energetskog otiska i poticanje odgovornije i održivije potrošnje.

7.5

EGSO vjeruje da ta vrsta gospodarstva „na inovativan način nadopunjava proizvodno gospodarstvo, i to u obliku potrošačkog gospodarstva koje sa sobom nosi ekonomske, socijalne i ekološke koristi” i „pored toga, nudi rješenje za gospodarsku i financijsku krizu” (9).

7.6

Stoga EGSO kontinuirano poziva Komisiju da provede cijeli niz političkih mjera koje su nužne kako bi se na razini EU-a i u različitim državama članicama poduprli i proveli brojni oblici i modaliteti ekonomije dijeljenja te kako bi oni dobili kredibilitet i zadobili povjerenje. U okviru ovog mišljenja potrebno je stoga samo ponoviti prijedloge koje je EGSO u tom smislu već usvojio i na koje se u mišljenju izričito poziva. Svejedno smatramo da novi poslovni modeli povezani s platformama nameću pitanja, među ostalim, u pogledu primjene nacionalnog zakonodavstva, jamčenja prava radnika i osiguravanja odgovarajućeg oporezivanja, koja treba hitno razmotriti. EGSO poziva Komisiju da započne rješavati ta pitanja kako bi se društvena korist tih poslovnih modela mogla zaista ostvariti.

7.7

Važno je i pozvati na hitno usvajanje definicija, smjernica ili vodećih načela na europskoj razini s obzirom na to da neke države članice već pojedinačno utvrđuju vlastite politike zbog kašnjenja i očite neodlučnosti europskih institucija.

8.1.1

Kao i svaka druga djelatnost koja dovodi u vezu osobe s vlastitim i eventualno suprotnim interesima, ekonomija dijeljenja ovisi o zakonodavstvu i propisima kojima se uređuju interesi koji su u pitanju. Smatramo stoga neozbiljnim stajalište da ekonomija dijeljenja treba predstavljati područje „bez zakona” u kojem treba vladati sloboda bez ikakvih prepreka ili ograničenja, utemeljena isključivo na povjerenju i prirodnoj dobroti (po uzoru na Rousseauova „plemenitog divljaka”).

8.1.2

EGSO se kontinuirano i dosljedno zalaže za to da svaka djelatnost mora biti zaštićena zakonodavstvom. Međutim, zalaže se i za to da regulacija može poprimiti različite oblike koji se moraju uskladiti.

8.1.3

Posebice u zadnjem mišljenju o ulozi samoregulacije i koregulacije u EU-u (10), na čiji se sadržaj poziva, EGSO se osobito zalaže za to da se samoregulacija i koregulacija kao „spontani ili izazvani mehanizmi za regulaciju gospodarskih i socijalnih interesa odnosno poslovnih odnosa i poslovne prakse različitih gospodarskih dionika” trebaju smatrati važnim dopunskim i dodatnim instrumentima, a nipošto zamjenom za vanjsku regulaciju (hard law). Njihova valjanost ovisi o tomu da „njihova struktura i područje primjene budu određeni jasnim i nedvosmislenim obvezujućim pravilima koja su pravno primjenjiva kako na nacionalnoj tako i na razini Zajednice. Istodobno se mora poštovati priroda tih instrumenata, posebice dobrovoljni dogovor sudionika.”

8.2.1

Od trenutka kad isključivo spontane prakse među pojedincima prerastu u gospodarsku djelatnost, a uzajamna prava i obveze strana postanu ugovorne prirode, te prakse moraju podlijegati nacionalnim ili europskim propisima kojima se pravno uređuju prava i obveze obiju strana.

8.2.2

U skladu s opisanim u točki 4.7, odnosi unutar predmetne pojave toliko su složeni da to opravdava utvrđivanje pravnog okvira u kojem se akteri trebaju kretati, prvenstveno kad su posrijedi aktivnosti hibridnog karaktera, primjerice freemium ili donationware, koji posebice dolaze do izražaja u oglednom primjeru geocachinga.

8.2.3

Kako spomenuta pojava u današnje vrijeme zbog svoje prirode jasno nadilazi granice država članica, EU mora za potrebe svog zajedničkog i integriranog prostora velikog jedinstvenog tržišta utvrditi pravni okvir koji će se primjenjivati na prekogranične aktivnosti. Zbog nepostojanja takvog okvira u raznim državama članicama došlo je do usvajanja niza neujednačenih i proturječnih stajališta o određenim konkretnim slučajevima (npr. Uber), a slično je stanje i u SAD-u.

8.2.4

Taj se pravni okvir odnosi na sljedeća prioritetna područja:

8.3.1

Na razini EU-a, koja je jedina bitna za ovo mišljenje, EGSO smatra da je cilj institucija – u prvom redu Komisije s obzirom na to da ima pravo inicijative, ali jednako tako i Vijeća i EP-a – hitno posvetiti posebnu pozornost usvajanju regulatornog okvira kojim bi se točno definirali djelokrug i parametri unutar kojih se ta djelatnost treba razviti, s tim da se mjere moraju prilagoditi različitim oblicima ekonomija dijeljenja.

8.3.2

U tom se okviru trebaju isticati zajednička načela javnog reda i interesa, koja moraju biti obvezujuća za sudionike tih modaliteta gospodarske djelatnosti, a posebice načela navedena u točki 8.2.4.

8.3.3

Međutim, kao što EGSO oduvijek tvrdi, usporedno i istodobno postoji prostor koji se mora prepustiti samoregulaciji i koregulaciji te Odbor čak ocjenjuje da se suočavamo s oglednim primjerom pojave koju neki već nazivaju „podijeljenom regulacijom”, što je nedavno podržalo Kraljevsko društvo za poticanje umjetnosti, proizvodnje i trgovine, RSA HOUSE, London odnosno što se odražava u modelu kodeksa ponašanja koji je izradilo udruženje Sharing Economy UK (SEUK) (12).

8.4.1

EGSO je oduvijek smatrao da ni institucije EU-a ni nacionalne vlasti ne smiju utvrđivati sadržaj kodeksa samoregulacije, već da se to mora u potpunosti prepustiti uključenim stranama pod uvjetom da se njima ne nastoji postići obvezujuće priznanje među stranama.

8.4.2

Međutim, s obzirom na želju da se ti sporazumi priznaju kao „pomoćni regulatorni instrumenti u predmetnom pravnom poretku”, EGSO smatra, kao što je iznio u prethodno spomenutom mišljenju, da EU „mora jasno odrediti parametre za priznavanje tih instrumenata, načela koja moraju uvažavati te njihova ograničenja”. Ta je doktrina u potpunosti primjenjiva na slučaj ekonomije dijeljenja, koja se ne smije izuzeti u tom pogledu.

8.4.3

EGSO izražava žaljenje zbog toga što u novom međuinstitucijskom sporazumu između Vijeća, Parlamenta i Komisije, usvojenom 13. travnja 2016., navedene institucije nisu iskoristile priliku da taj sporazum poboljšaju na temelju preporuka Odbora iz spomenutog mišljenja o samoregulaciji i koregulaciji u pogledu elemenata koji su u vezi s tim pitanjem bili prisutni u prethodnom sporazumu, kao i zbog toga što se pitanje samoregulacije i koregulacije, uz tek sporadično spominjanje u smjernicama i paketu instrumenata, sad samo neodređeno spominje u komunikaciji o paketu mjera za bolju regulativu (eng. Better Regulation), pri čemu se upućuje na fusnotu u kojoj se navode načela za bolje korištenje tih instrumenata i na platformu CoP.

8.4.4

Postoji li područje na kojem je definiranje prije navedenih parametara sve potrebnije kako bi to područje dobilo kredibilitet i zadobilo povjerenje svojih korisnika, onda je to bez sumnje ekonomija dijeljenja, koja bi uvelike profitirala od čvrste strukture okvira za samoregulaciju i koregulaciju na europskoj razini utemeljenog na odgovornosti.

8.4.5

Stoga se sa zanimanjem očekuje najavljeni „europski program za ekonomiju suradnje” te se već sad potiče Komisiju da ne zanemaruje aspekte regulacije te djelatnosti, kao ni ulogu koju u njoj trebaju imati samoregulacija i koregulacija.

19.8.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 303/45

Izvjestitelj:

Denis MEYNENT

1.1.

Odbor podsjeća da je primarni cilj programa REFIT (1) poboljšati kvalitetu i učinkovitost europskog zakonodavstva i izraditi jednostavne, razumljive i dosljedne propise, ne dovodeći u pitanje utvrđene strateške ciljeve niti djelujući na štetu zaštite građana, potrošača, radnika te socijalnog dijaloga ili okoliša.

1.2.

Europski propisi ključan su čimbenik integracije, a ne opterećenje ili trošak koji treba smanjiti. Ako su proporcionalni, propisi su, naprotiv, važno jamstvo zaštite, promicanja i pravne sigurnosti za sve dionike i europske građane.

1.3.

Procjene učinka svih zakonodavnih prijedloga moraju biti integrirane i gospodarskoj, socijalnoj i ekološkoj dimenziji, uključujući i kad je riječ o malim i srednjim poduzećima, moraju osigurati važno mjesto koje im pripada. Odbor poziva Parlament, Vijeće i Europsku komisiju da se dogovore o zajedničkoj metodologiji procjene učinka koju bi EGSO i Odbor regija (OR) također mogli upotrijebiti.

1.4.

Postupak javnog savjetovanja kao i savjetovanje sa stručnjacima i dionicima trebaju biti što je moguće više otvoreni, ali ne smiju zamijeniti savjetovanje sa socijalnim partnerima i EGSO-om.

1.5.

Odbor poziva Komisiju da u svoje pokazatelje uključi godišnju procjenu glavnih troškova i koristi mjera programa REFIT, na kvantitativnoj i kvalitativnoj razini, uključujući u pogledu razine i kvalitete zapošljavanja, socijalne zaštite i zaštite okoliša te zaštite potrošača.

1.6.

Postupak donošenja odluka mora ostati što je moguće fleksibilniji i prikladniji. Sva tijela i svi filtri uspostavljeni s ciljem provjere njegove opravdanosti ne smiju ugroziti donošenje političkih odluka koje mora ostati suvereno. U tom smislu treba se boriti protiv birokratizacije postupka odlučivanja.

1.7.

Odbor je primio na znanje uspostavu platforme REFIT, koja prvenstveno ima zadatak raditi u cilju učinkovitijeg zakonodavstva i jednostavnijih administrativnih propisa. Naglašava da bi se ona trebala ograničiti na pregled ograničenog broja tema i ne bi trebala zamijeniti suzakonodavce ili obvezna savjetovanja Odbora – s obzirom na to da je priroda njezinog rada drugačija – i socijalnih partnera koja su predviđena ugovorima. Poziva Komisiju da objavi kriterije predodabira prijedloga upućenih platformi, da osigura njihovu ravnotežu i da razjasni radnje poduzete na temelju preporuka platforme kako bi se omogućila sljedivost utjecajā.

1.8.

Što se tiče reprezentativnosti platforme REFIT, Odbor smatra da bi mu dodjela dvaju dodatnih mjesta omogućila da u potpunosti poštuje prirodu svog mandata i odražava civilno društvo za čije je predstavljanje zadužen. Osim toga, Odbor primjećuje nedostatak paneuropske zastupljenosti mikropoduzeća, malih i srednjih poduzeća u skupini dionika platforme te traži da se to ispravi u najkraćem mogućem roku.

1.9.

Zahvaljujući izravnom kontaktu sa situacijom na terenu, širokoj mreži organizacija na nacionalnoj razini i stručnom znanju svojih članova, Odbor može u velikoj mjeri pridonijeti procjenama učinka koje se provode na europskoj razini. Odbor namjerava dati prednost ex post i kvalitativnoj procjeni kako bi se mogao ocijeniti učinak neke zakonodavne mjere ili europske politike na europske gospodarske i socijalne partnere.

1.10.

U slučaju prenošenja određenih direktiva, Odbor želi na poseban način pridonijeti samoinicijativnom izvješću Europskog parlamenta o godišnjem izvješću koje se odnosi na način na koji države članice provode zakonodavstvo EU-a, usredotočujući se pritom na ono što države članice dodaju tijekom prijenosa.

1.11.

Odbor želi da program REFIT funkcionira u dva smjera, tj. da se njime unaprijed ne određuje kojim smjerom propis treba ići: treba li biti potvrda, dodatak, nadopuna, izmjena ili brisanje zakonodavnog akta.

1.12.

Odbor ne može pristati na to da se uključi u određivanje ciljeva za smanjenje pravne stečevine EU-a na kvantitativnoj osnovi bez prethodnog mjerenja svih posljedica koje to može imati na socijalnu zaštitu i zaštitu okoliša i potrošača.

1.13.

Odbor podupire strožu ex post procjenu učinaka propisa EU-a u okviru ciklusa politike EU-a, posebice u pogledu očekivanih posljedica po rast i radna mjesta naznačenih u procjeni učinka koja je priložena izvornom zakonodavnom prijedlogu. Naknadne procjene trebale bi se provoditi na pluralistički način te u razumnom razdoblju nakon isteka roka za prijenos u nacionalno pravo.

2.1.

Odbor podsjeća da je zakonodavstvo ključno za postizanje ciljeva Ugovora i za stvaranje uvjeta za pametan, održiv i uključiv rast na dobrobit građana, poduzetnika i radnika (2). Propisi također pridonose poboljšanju dobrobiti, zaštiti javnog interesa i temeljnih prava, promicanju visoke razine socijalne zaštite i zaštite okoliša te osiguranju pravne sigurnosti i predvidljivosti. Trebali bi također spriječiti narušavanje tržišnog natjecanja i socijalni damping.

2.2.

Odbor stoga pozdravlja činjenicu da je potpredsjednik Timmermans u više navrata podsjetio da program REFIT ne bi smio dovesti do deregulacije pravne stečevine EU-a niti imati za posljedicu smanjenje razine socijalne zaštite te zaštite okoliša i temeljnih prava (3).

2.3.

Odbor smatra da propisi stvaraju troškove i administrativna opterećenja koji se mogu pokazati opterećujućima ili nepotrebnima, ali i znatne prednosti za građane, poduzeća i javna tijela. Podsjeća da se pametnim propisima uvijek mora nastojati postići stvarna dodana vrijednost. Kad god je to moguće, pravila EU-a moraju uklanjati postojeća opterećenja, a ne stvarati dodatna.

2.4.

Odbor smatra da se boljom izradom zakonodavstva mora usvojiti pristup koji je najprikladniji za temeljito dovršenje unutarnjeg tržišta EU-a: ciljano usklađivanje, odgovarajuća primjena načela uzajamnog priznavanja u neusklađenim područjima, suregulacija, samoregulacija i normizacija. Odbor podsjeća u tom smislu da ciljano i pametno usklađivanje zakonodavstava pomaže ukloniti prepreke za učinkovito funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Usklađivanje 28 nacionalnih zakonodavstava za poduzeća i građane EU-a predstavlja važan izvor pojednostavljenja i smanjenja regulatornog i administrativnog opterećenja.

2.5.

Odbor podsjeća da je primarni cilj programa REFIT poboljšati kvalitetu i učinkovitost europskog zakonodavstva i izraditi jednostavne, razumljive i dosljedne propise, ne dovodeći u pitanje utvrđene strateške ciljeve niti djelujući na štetu zaštite građana, potrošača, radnika te socijalnog dijaloga ili okoliša.

2.6.

Odbor u tom smislu podsjeća na svoje zalaganje za to da razmatrano zakonodavstvo i s njime povezana opterećenja budu korisni, da konačne prednosti koje pružaju budu veće od troškova koje stvaraju te da zakonodavstvo bude razmjerno i da osigurava dovoljnu pravnu sigurnost.

2.7.1.

Odbor prima na znanje potpisivanje Međuinstitucijskog sporazuma o boljoj izradi zakonodavstva postignutog među trima institucijama 13. travnja 2016.

2.7.2.

Odbor posebice pozdravlja činjenicu da su tri institucije prepoznale sustav procjene učinka kao instrument koji će im pomoći da donesu informirane odluke i koji ne zamjenjuje političke odluke (4).

2.7.3.

EGSO pozdravlja činjenicu da Komisija u svoje integrirane, uravnotežene i pluralističke procjene učinka uključuje alternativna rješenja koja se odnose na cijenu neujedinjene Europe i utjecaj različitih opcija na konkurentnost, ali i na učinak prijedlogā na mala i srednja poduzeća i mikropoduzeća kao i na digitalnu i teritorijalnu dimenziju (5).

2.7.4.

Odbor pozdravlja činjenicu da Komisija može nadopuniti svoju procjenu učinka na vlastitu inicijativu ili na zahtjev Europskog parlamenta ili Vijeća, ali žali što svaka institucija sama određuje kako će organizirati svoj postupak procjene. Odbor smatra da se navedene tri institucije mogu dogovoriti o zajedničkoj metodologiji procjene učinka koju EGSO i Odbor regija mogu također iskoristiti kao temelj za svoje amandmane.

2.7.5.

Prema mišljenju Odbora procjene učinka trebaju se provoditi u okviru europskih institucija. Ipak, ako je zbog jasno određenih razloga predviđeno korištenje usluga privatnih savjetnika, Odbor ustraje na tome da:

2.8.1.

Odbor smatra da savjetovanje s dionicima i stručnjacima ne smije zamijeniti ni savjetovanje sa socijalnim partnerima, EGSO-om i Odborom regija koje se odvija u jasno određenim trenucima zakonodavnog ciklusa izrade i u okviru granica određenih UFEU-om, ni postojeća savjetovanja na nacionalnoj razini, koja se moraju zasnivati na pojačanom sudjelovanju socijalnih partnera. Naglašava da je za kvalitetni postupak savjetovanja i dobru reprezentativnost dionika neophodno izraditi pregled dionika i poziva Komisiju da se u tu svrhu osloni na Registar transparentnosti.

2.8.2.

Odbor traži da savjetovanje ne dovodi u pitanje strukturirani civilni dijalog (članak 11. stavak 2. UFEU-a) ili savjetovanja koja se održavaju u točno određenim okvirima, poput savjetovanja sa socijalnim partnerima u okviru socijalnog dijaloga (organizacije poslodavaca i sindikalne organizacije, članak 154. UFEU-a) ili savjetovanje sa savjetodavnim tijelima poput Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (članak 304. UFEU-a).

2.8.3.

Odbor naglašava da je pri odabiru dionika potrebno osigurati ispravnu raspodjelu, kako geografsku tako i prema ciljnim skupinama, uz pridavanje posebne pažnje slabije zastupljenim skupinama. Pri analizi odgovora dobivenih tijekom savjetovanja potrebno je uvesti mehanizam opravdanog ponderiranja (6).

2.9.1.

Odbor prima na znanje opće ciljeve programa REFIT Europske komisije te upućuje na svoja mišljenja (7) koja se tiču boljeg zakonodavstva i pametnog donošenja propisa. Odbor smatra da pametno donošenje propisa ne oslobađa od obveze poštovanja zakonodavstva koje se odnosi na zaštitu građana, potrošača i radnika te na standarde jednakosti muškaraca i žena ili okoliša i da ne smije spriječiti njihovo poboljšanje. Pametno donošenje propisa mora poštovati i socijalnu dimenziju unutarnjeg tržišta predviđenu Ugovorom, posebice na razini prijenosa sporazuma o kojima se pregovaralo u okviru europskog socijalnog dijaloga.

2.9.2.

Odbor primjećuje da Komisija želi poboljšati postupak i kvalitetu instrumenata namijenjenih optimalnom praćenju provedbe.

2.9.3.

Odbor poziva Komisiju da u svoje pokazatelje uključi godišnju procjenu glavnih troškova i koristi mjera programa REFIT, na kvantitativnoj i kvalitativnoj razini, uključujući u pogledu razine i kvalitete zapošljavanja, socijalne zaštite i zaštite okoliša te zaštite potrošača.

2.9.4.

Odbor ističe da bolja izrada zakonodavstva ne može i ne smije nadomjestiti političke odluke.

2.10.1.

Odbor prima na znanje uspostavu platforme REFIT u kojoj i sam sudjeluje, a koja treba analizirati prijedloge za smanjenje nepotrebnog administrativnog i regulatornog opterećenja i pojednostavljenje provedbe europskog zakonodavstva u državama članicama. Primjećuje da su iz nadležnosti platforme uklonjena područja koja se tiču socijalnog dijaloga i ovlasti socijalnih partnera.

2.10.2.

Međutim, Odbor primjećuje da platforma mora:

2.10.3.

Odbor nadalje očekuje da:

2.10.4.

Odbor upozorava na činjenicu da zbog velikog broja sudionika u toj platformi, vrlo različite prirode sudionika (države članice, socijalni partneri, nevladine organizacije, članovi civilnog društva), vrlo širokog područja tema na dnevnom redu kao i ograničene učestalosti sastanaka vrlo vjerojatno neće biti moguće dubinske rasprave o prijedlozima koje platforma obrađuje.

2.11.1.

Odbor u tom smislu ističe da raspolaže samo jednim mjestom i da sudjeluje u radovima na temelju rotacije između svoje tri skupine, unatoč tome što je institucija osnovana na temelju Ugovora koja predstavlja raznolikost EU-a.

2.11.2.

Odbor stoga smatra da bi se dodjelom dvaju dodatnih mjesta omogućilo uvažavanje trojne strukture institucije i njezinog mandata, a time i odražavanje civilnog društva za čije je zastupanje zadužen.

2.11.3.

Odbor primjećuje nedostatak paneuropske zastupljenosti mikropoduzeća, malih i srednjih poduzeća u skupini dionika platforme te traži da se to ispravi u najkraćem mogućem roku.

2.12.1.

Odbor poziva Komisiju da:

3.1.1.

Odbor podsjeća da ga treba smatrati punopravnim institucionalnim partnerom, a ne podkategorijom dionika s višestrukim, različitim i proturječnim interesima.

3.1.2.

Odbor podsjeća da, zahvaljujući izravnom kontaktu sa situacijom na terenu, širokoj mreži organizacija na nacionalnoj razini i stručnom znanju svojih članova, može u velikoj mjeri pridonijeti procjeni učinka.

3.1.3.

Odbor naglašava da će navedena aktivnost procjenjivanja ojačati njegove odnose s raznim organizacijama civilnog društva i omogućiti mu da dodatno ojača ulogu mosta između institucija i predstavnika civilnog društva.

3.1.4.

EGSO ističe da će procjenjivanje koje će provesti izraziti u obliku preporuka u pogledu određene politike kojima će istaknuti glavne utjecaje te politike na civilno društvo i predložiti najbolji način djelovanja za budućnost.

3.1.5.

Odbor ističe da će trebati dati prednost naknadnim i kvalitativnim procjenama kako bi se mogao ocijeniti učinak neke zakonodavne mjere ili europske politike na europske gospodarske i socijalne partnere.

3.1.6.

EGSO smatra da bi naknadne procjene koje provode Komisija i Parlament te u kojima će i sam sudjelovati trebale poslužiti kao temelj za izmjenu zakonodavstva ili za pripremu novog zakonodavstva o kojemu će se od njega zatražiti mišljenje.

3.1.7.

Odbor pozdravlja činjenicu da će se tako u potpunosti uključiti u ciklus izrade zakonodavstva, čime će se povećati mogućnost da pridonese oblikovanju budućih političkih strategija Unije.

3.2.1.

U sklopu prenošenja direktiva u nacionalno zakonodavstvo države članice ponekad dodaju elemente koji nisu ni na koji način povezani s dotičnim zakonodavstvom Unije; Odbor stoga smatra da bi takve dodatke trebalo istaknuti bilo putem akta ili akata o prenošenju ili putem srodnih dokumenata (8). U tom kontekstu Odbor smatra da je pojam „prekomjerno reguliranje” (eng. gold-plating), koji se odnosi na „prekomjerno donošenje propisa”, izraz koji se ne smije upotrebljavati jer stigmatizira određene nacionalne prakse, istodobno isključujući diferenciran i fleksibilan pristup.

3.2.2.

Odbor smatra da u slučaju minimalnog usklađivanja države članice moraju zadržati pravo da u svojim unutarnjim zakonima donesu odredbe čiji je cilj promicanje zapošljavanja, poboljšanje uvjeta života i rada, odgovarajuća socijalna zaštita, visoka i održiva razina zaposlenosti i borba protiv isključenosti (9), kao i visoka razina zaštite ljudskog zdravlja i potrošača (10) i zaštite okoliša (11), bez stvaranja neopravdanih regulatornih ili administrativnih prepreka. Stoga smatra da je važno usredotočiti se na uredbe, a ne na direktive, kad god je to moguće.

3.2.3.

Odbor primjećuje da težnja za postizanjem maksimalne usklađenosti u zakonodavnim prijedlozima vrlo često dovodi do širokog raspona odstupanja i izuzeća, što rezultira stvaranjem i opravdavanjem dodatnih prepreka unutarnjem tržištu.

3.2.4.

Odbor vjeruje da može odigrati korisnu ulogu kao posrednik između zakonodavaca i korisnika zakonodavstva EU-a i na poseban način pridonijeti izvješću o vlastitoj inicijativi Europskog parlamenta o godišnjem izvješću koje se odnosi na način na koji države članice provode zakonodavstvo EU-a, usredotočujući se pritom na ono što države članice dodaju tijekom prijenosa. U tom smislu smatra da studija njegove Promatračke skupine za jedinstveno tržište o utjecaju Direktive o uslugama na građevinski sektor (12) kao i studija Promatračke skupine za tržište rada o nezaposlenosti mladih (13), da navedemo samo dva primjera, mogu biti od pomoći u metodološkom smislu.

3.3.1.

Odbor želi da program REFIT funkcionira u dva smjera, tj. da se njime unaprijed ne određuje kojim smjerom propis treba ići: treba li biti potvrda, dodatak, nadopuna, izmjena ili brisanje zakonodavnog akta.

3.3.2.

Odbor se slaže da Komisija treba kontinuirano provoditi pregled usklađenosti i ponovnu procjenu pravne stečevine EU-a, osobito ispitujući mjerodavnost i dodanu vrijednost zakonodavnih i nezakonodavnih akata EU-a.

3.3.3.

Odbor smatra da je integrirana i sveobuhvatna narav procjene učinka od ključne važnosti i da se Komisija ne smije usmjeriti samo na dimenziju konkurentnosti; smatra da je važno uzeti u obzir dodanu vrijednost intervencije EU-a i da pri analizi troškova i koristi treba uzeti u obzir sve aspekte, uključujući troškove nedjelovanja.

3.3.4.1.

Odbor smatra da rast broja kriterija procjene učinka ne može dovesti do toga da Komisija ne djeluje ili da odbije inicijativu uz obrazloženje da jedan ili više kriterija nisu ispunjeni; stoga smatra da Komisija mora ponderirati kriterije i također smatra da mnoštvo kriterija ne može dovesti do određenog oblika birokratizacije postupka odlučivanja i zakonodavne apstinencije.

3.3.4.2.

Odbor posebnu pažnju posvećuje načelu „počnimo od malih” („Think Small First”) i testu utjecaja zakonodavstva na mala i srednja poduzeća, posebice u svom mišljenju o Zakonu o malom poduzetništvu (14), ali smatra da nije primjereno odobriti opća izuzeća za mikropoduzeća i da bi bilo bolje da se u pogledu zakonodavnih prijedloga usvoji pristup „od slučaja do slučaja” na temelju podrobne procjene učinka.

3.3.4.3.

Odbor se slaže s činjenicom da prijedlozi Komisije trebaju biti popraćeni strogim procjenama učinka koje se zasnivaju na sigurnim činjenicama („evidence-based”), ali naglašava da je dužnost zakonodavca EU-a da iskoristi svoju diskrecijsku ovlast i osigura određenu ravnotežu između, s jedne strane, zaštite zdravlja, okoliša i potrošača i, s druge strane, gospodarskih interesa subjekata, u ostvarivanju cilja koji mu je dodijeljen ugovorom, a to je da osigura visoku razinu zaštite zdravlja i okoliša (15).

3.3.4.4.

Odbor primjećuje da bi ta praksa mogla uključivati kvantifikaciju regulatornog i administrativnog opterećenja, pod uvjetom da:

3.3.4.5.

Odbor ne može pristati na to da se uključi u pokušaj određivanja ciljeva za smanjenje pravne stečevine EU-a na kvantitativnoj osnovi bez prethodnog mjerenja svih posljedica koje to može imati na socijalnu zaštitu i zaštitu okoliša i potrošača.

3.3.4.6.

Što se tiče procjene kumulativnih troškova (CCA), Odbor ističe da će, nakon što ocijeni ex ante ili ex post utjecaj dijela europskog zakonodavstva, Komisija morati uzeti u obzir da se ti novi troškovi dodaju postojećim troškovima usklađivanja i provedbe. Odbor se slaže da se kumulativni troškovi trebaju dodati kako bi se izračunali financijski troškovi zakonodavstva određenog sektora, ali navodi da ta procjena ne može, bilo djelomično ili potpuno, izuzeti određeni sektor.

3.3.5.1.

Odbor izražava zabrinutost zbog toga što se rasprava premješta u sve raniju fazu postupka, prije uključivanja suzakonodavaca i socijalnih partnera koji na taj način mogu biti lišeni elemenata rasprave, s obzirom na to da će ona već biti obavljena bez njih.

3.3.6.1.

Odbor smatra da su ex post procjene barem jednako važne kao i ex ante procjene; on stoga traži od Komisije da predstavi metodološki priručnik o kriterijima održivog razvoja.

3.3.6.2.

Odbor podupire strožu ex post procjenu učinaka propisa EU-a u kontekstu ciklusa politike EU-a, posebice u pogledu očekivanih posljedica po rast i radna mjesta naznačenih u analizi utjecaja koja je priložena izvornom zakonodavnom prijedlogu.

3.3.6.3.

Odbor smatra da bi se ex post procjene trebale provoditi na pluralistički način te u razumnom razdoblju nakon isteka roka za prijenos u nacionalno pravo.

3.3.6.4.

Odbor smatra da su ex post procjene važan alat za analizu te da zaključci izvedeni iz procjena mogu izravno doprinijeti mogućoj procjeni učinka za potrebe revizije određenog zakonodavnog akta.

19.8.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 303/54

Izvjestiteljica:

Kathleen WALKER SHAW

1.1

Priroda rada i radnih odnosa mijenja se brzo. Poticanje inovacija, tehnološkog napretka i kreativnosti za pokretanje i postizanje pozitivnih ishoda za održivo i konkurentno socijalno tržišno gospodarstvo predstavlja izazov za EU. Potrebno je ocijeniti učinak tih promjena na tržište rada i norme rada, gospodarstvo, porezni sustav, sustav socijalne sigurnosti i pristojne plaće. Stvaranje jednakih uvjeta i poštenog digitalnog gospodarstva za radnike i poduzeća svih veličina i sektora kao i poboljšanje digitalnih vještina, predstavljanju najvažnije izazove s kojima se moramo suočiti. Europa i njezini socijalni partneri imaju ključnu ulogu u osiguravanju da taj postupak dovede do pozitivnog, pravednog i održivog rezultata te u rješavanju problema sivih zona u pogledu prava i zaštita.

1.2

EGSO zaštitu kvalitete i financijske održivosti sustava socijalne pomoći diljem EU-a smatra prioritetom te preporučuje da Europska komisija i države članice u savjetovanju sa socijalnim partnerima istraže najbolje prakse kao osnovu za razvoj modela socijalne pomoći osmišljenih kako bi obuhvatili fleksibilnije oblike zapošljavanja i jamčili sudjelovanje u odgovarajućim razinama socijalne zaštite za cjelokupnu radnu snagu, uključujući osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost te nisu obuhvaćene tradicionalnim sustavom socijalne skrbi. O tome bi trebalo voditi računa prilikom razvijanja europskog stupa socijalnih prava. Pozdravljamo činjenicu da se EGSO bavi tim pitanjem u zasebnom mišljenju.

1.3

EGSO predlaže dodatnu analizu učinka tih promjena na vještine, kao i ocjenu mogućnosti za cjeloživotno osposobljavanje, prekvalifikaciju i nadogradnju vještina koje su dostupne radnicima na temelju tih novih odnosa kako bi se izbjeglo da te inovacije dovedu do smanjenja vrijednosti vještina, odnosno da bi se izbjegao negativan učinak na kvalifikacije te osigurale bolje mogućnosti zapošljavanja. Promicanje i poboljšanje digitalnih vještina za sve mora biti prioritet institucija EU-a.

1.4

EGSO smatra da je potrebno više podataka i analiza na razini EU-a o razmjerima zapošljavanja eksternalizacijom poslova korisnicima interneta (crowd employment) i značajkama takve vrste rada, zatim značajkama novih oblika rada poput „rada bez ugovorene satnice” (zero hours) i „ugovora na zahtjev” (on-demand contracts) i novim zanimanjima, građanskopravnim ugovorima, veličini „ekonomije platformi”, sektora u kojima ona djeluje te geografskoj raspodjeli diljem EU-a. To će pomoći u procjeni potreba poduzeća i radnika kod korištenja tih oblika zapošljavanja.

1.5

Statistike o ovim promjenama potrebno je redovitije prikupljati putem europskih anketa o radu i izvješća o tržištu rada koja otkrivaju primjere najboljih praksi. To će omogućiti praćenje učinka novih oblika rada i radnih odnosa na tržište rada i gospodarstvo te procjenu njihova doprinosa stvaranju održivih kvalitetnih radnih mjesta i rasta, a što će se koristiti za oblikovanje politike zapošljavanja EU-a, uključujući europski semestar i strategiju Europa 2020. To istraživanje treba poduprijeti sredstvima iz programa Obzor 2020. i iz drugih relevantnih izvora financiranja EU-a.

1.6

Potrebni su i longitudinalni podaci radi utvrđivanja cjeloživotnih posljedica novih oblika rada i njihova učinka na održivost rada tijekom života (1). Također je važno ustanoviti u kojoj su mjeri rodno utemeljeni, odnosno povezani s drugim demografskim varijablama (kao što su dob, invaliditet, etnička pripadnost i migrantski status).

1.7

Hitno je potrebno pojasniti pravni status novih posrednika na tržištu rada, kao što su internetske platforme, kako bi se omogućilo uvrštavanje tih posrednika u službenim statistikama, pratio njihov rast i utvrdilo koje se norme, obveze, odgovornosti i pravila poslovanja trebaju primjenjivati na njih te koja regulatorna tijela trebaju biti odgovorna za inspekciju i provedbu, istovremeno priznavajući da ove platforme mogu biti izvor inovacija, mogućnosti zapošljavanja i gospodarskog rasta.

1.8

EGSO napominje da se Europska komisija trenutačno savjetuje o Direktivi o pisanoj izjavi (2) i očekuje da će rješavanje novih oblika radnih odnosa biti uključeno u prijedloge ako Europska komisija odluči preispitati to zakonodavstvo. Osobito se nada da će se pojasniti novi oblici radnih odnosa i rada, istovremeno uzimajući u obzir potrebe MSP-ova. U obzir bi trebalo uzeti proširenje područja primjene kako bi se obuhvatilo „radnike”, pisane izjave koje se izdaju od prvog dana te utvrđivanje minimalnog broja sati u svrhu suzbijanja ugovora bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati.

1.9

U vezi s radom putem internetskih platformi, eksternalizacijom poslova korisnicima interneta (crowdsourcing), ekonomski ovisnim samozaposlenim radnicima i drugim novim oblicima samozapošljavanja, EGSO smatra da je, radi zaštite radnika, potrošača i opće javnosti, potrebno riješiti pitanja reguliranja aktivnosti posrednika te odgovornosti za nezgode, štetu i nedostatno pružanje usluge. Potrebno je pojasniti primjenjivost postojećih propisa EU-a o sigurnosti i zdravlju na radnom mjestu na te nove oblike zapošljavanja, kao i postupke za rješavanje povreda tih propisa, odgovornosti za inspekcije i osiguranje radnika i potrošača, kao i za osiguranje od javne odgovornosti.

1.10

U nadležnosti inspektorata rada trebaju se, u skladu s nacionalnim praksama, uključiti ti oblici zapošljavanja te treba osigurati da njihovi inspektori raspolažu odgovarajućim sredstvima i vještinama te da su primjereno osposobljeni. Razvoj partnerstava sa sindikatima, potrošačima ili drugim predstavničkim udrugama mogao bi pomoći u odgovaranju na zabrinutost javnosti i traženju pravne zaštite. Razmjena najboljih praksi bit će važan korak u tom procesu.

1.11

Također treba analizirati učinak na uključenost u kolektivnim pregovaranjima u zahvaćenim sektorima, s obzirom na to da bi mnogi radnici mogli biti isključeni iz struktura kolektivnog pregovaranja i sindikalnog zastupanja. EGSO je zabrinut time što bi se pravo na slobodno udruživanje onih radnika koji se smatraju samozaposlenima moglo dovesti u pitanje ako se njihovo udruživanje može smatrati stvaranjem kartela, zbog čega bi se mogli naći u sukobu s pravilima EU-a o praksama koje narušavaju tržišno natjecanje. Te bojazni, koje bi mogle ugroziti ovo temeljno pravo, potrebno je riješiti i ukloniti. Potrebno je vodstvo u pogledu primjene pravila o tržišnom natjecanju na samozaposlene radnike koji se nalaze u situaciji nalik situaciji zaposlenika. U tom kontekstu, upotreba pojma „radnik” kako ga definira ILO, umjesto uže definiranog pojma „zaposlenik”, doprinijela bi boljem razumijevanju primjene temeljnih načela i prava pri radu (3), čije uživanje ne bi smjela narušavati pravila tržišnog natjecanja EU-a.

1.12

EGSO poziva da se istraži ugovorni status radnika zaposlenih eksternalizacijom poslova korisnicima interneta (crowd workers) i drugih novih oblika rada i radnih odnosa, kao i obveze posrednika, uzimajući u obzir mogućnost tih radnika da pregovaraju o ili određuju plaće, radne sate i uvjete rada, godišnji odmor, mirovine, prava na rodiljni dopust, zdravstveno osiguranje koje uplaćuje poslodavac kao i druga prava u pogledu zapošljavanja te pravo na intelektualno vlasništvo. Smjernice su također potrebne kako bi razjasnile moguće sive zone povezane sa radnim statusom u vezi s oporezivanjem i socijalnim osiguranjem.

1.13

EGSO preporučuje da Europska komisija, OECD i ILO surađuju sa socijalnim partnerima kako bi izradili odgovarajuće odredbe o pristojnim radnim uvjetima i zaštiti radnika koji rade putem interneta i onih koji rade u drugim oblicima novih radnih odnosa. EGSO smatra da bi uspostavljanje pristupa na razini EU-a bilo korisno, dok istovremeno primjećuje da je većinu mjera potrebno provesti na nacionalnoj razini, razini sektora ili razini radnog mjesta.

1.14

Kako su europski socijalni partneri naglasili, važno je da Europska komisija plan svoje politike zapošljavanja oblikuje tako da se njime podupire digitalna preobrazba naših gospodarstava i tržišta rada. Taj plan bi trebao istovremeno težiti maksimalnom povećanju mogućnosti kvalitetnog zapošljavanja koje nastaju zahvaljujući digitalizaciji naših gospodarstava. Politike tržišta rada također bi trebale zaštititi i omogućiti stjecanje novih vještina i nadogradnju postojećih u osoba na koje će utjecati digitalizacija. EGSO preporučuje da se u tom pogledu uspostave učinkovita prava i zaštita te mehanizmi praćenja i provedbe kako bi se izbjeglo povećanje nejednakosti prihoda i smanjenje raspoloživih prihoda te osigurao održivi potencijal za gospodarski rast diljem EU-a.

1.15

EGSO preporučuje da Europska komisija razmotri mogućnosti za poticanje razvoja europskih platformi na način da se stvorena vrijednost zadrži u lokalnim gospodarstvima, iskorištavanjem bogate europske tradicije uzajamnosti i suradnje u koordinaciji tržišta rada, koja se često odvija na razini zajednice i uz aktivnu suradnju sindikata, lokalnih poslodavaca i nacionalnih udruga samozaposlenih osoba. Bilo bi važno razmotriti mjere koje bi poduzećima pomogle stvoriti održiva kvalitetna radna mjesta pružanjem potpore ne samo u okviru početne faze (start-up), već i u fazi širenja (move-out) u kojoj trenutačno brojna nova poduzeća nemaju pristup financiranju.

2.1

Brz razvoj tehnologija, u kombinaciji s drugim gospodarskim i društvenim postignućima, doveo je do porasta novih oblika rada i radnih odnosa koji mijenjaju i stvaraju sve kompleksnije tržište rada. Inovacije i kreativnost važni su u poticanju održivog i konkurentnog socijalnog tržišnog gospodarstva. Ključno je postići ravnotežu između promicanja gospodarske i društvene koristi tih novih postignuća i osiguranja nužne zaštite radnika, potrošača i poduzeća te istovremeno pritom spriječiti zlouporabu te zaštite kao sredstva za zaobilaženje poštenih radnih praksi.

2.2

Novi oblici zapošljavanja mogu potaknuti stvaranje prilika za zapošljavanje, omogućiti tržištima rada da bolje funkcioniraju, pružiti veću fleksibilnost radnicima i poslodavcima, kao i povećati samostalnost zaposlenika te prilagodljivost radnih mjesta, promicati razvoj vještina i ponuditi širi okvir za ostvarivanje pozitivne ravnoteže između profesionalnog i privatnog života. Istodobno je važno promicati kvalitetno zapošljavanje, socijalni dijalog i strukture kolektivnog pregovaranja kada je god to moguće te riješiti nejasnoće u pogledu prava i obveza poslodavaca i radnika, radnog statusa radnika, odgovornosti za nezgode, osiguranja i profesionalne odgovornosti te primjene poreznih propisa, propisa o socijalnoj zaštiti i drugih propisa. Potrebna je sveobuhvatna procjena sposobnosti postojećeg tržišta rada i sustava socijalnog osiguranja da se suoče s tim promjenama kako bi se izbjegle veće nejednakosti u prihodima te osiguralo da građani mogu zadržati pristojne i pouzdane prihode te ravnotežu između profesionalnog i privatnog života.

2.3

EGSO se pitanjima povezanima s tim novim trendovima bavio u nizu mišljenja (4) koja su bila korisna u pripremi ovog razmatračkog mišljenja. U Nizozemskoj i Slovačkoj, čija su predsjedništva zatražila izradu ovog razmatračkog mišljenja, udio nestandardnih oblika zapošljavanja iznosi gotovo 60 %, odnosno 20 % (5).

2.4

Nedavna izvješća Eurofounda (6) i ILO-a (7) pomogla su utvrditi prijelaz s tradicionalnih radnih odnosa na nestandardne oblike zapošljavanja koji se dogodio u proteklom desetljeću. ILO navodi da će „trenutačna preobrazba radnih odnosa imati važne gospodarske i društvene posljedice. Ona doprinosi rastućoj nejednakosti između prihoda od rada i produktivnosti i… može poticati nejednakost prihoda” (8). Prema podacima ILO-a (9), u zemljama za koje su dostupni podaci, a obuhvaćaju 84 % ukupno zaposlenih na svijetu, tek oko jedne četvrtine zaposlenih radnika (26,4 %) ima ugovor na neodređeno vrijeme, dok u gospodarstvima s visokim prihodom više od tri četvrtine zaposlenih radnika ima ugovor na neodređeno vrijeme. Iako standardni model zapošljavanja prestaje biti dominantan, i dalje je važan element europskog modela tržišta rada. ILO naglašava da je važno da vlade, institucije EU-a i socijalni partneri utvrde i definiraju nove oblike zapošljavanja, razviju i prilagode politike i zakonodavstvo kako bi mogli upravljati promjenom i osigurati pozitivne rezultate koji jamče povoljno političko i regulatorno okruženje u svrhu zaštite poduzeća i zaposlenika u svim oblicima zapošljavanja.

3.1

Europska gospodarstva doživjela su porast niza praksi zapošljavanja koje s jedne strane predstavljaju izazov za tradicionalni oblik stalnog zaposlenja na puno radno vrijeme s definiranim radnim vremenom, dogovorenim pravima i pogodnostima te potpunom uključenosti u nacionalne sustave socijalne zaštite. S druge strane, te prakse mogu dovesti stvaranja novih radnih mjesta i inovativnih načina rada te je važno osigurati kvalitetu takvih radnih mjesta u skladu s novim poslovnim modelima. Neki od tih oblika povezani su s globalizacijom, digitalizacijom, promjenom modela proizvodnje kao što su eksternalizacija poslova koji su se prije obavljali interno, neki s uvođenjem novih praksi u poduzeća, a drugi s potpuno novim modelima zapošljavanja.

3.2

Novi oblici rada pojedincima mogu otvoriti nove prilike da postanu poduzetnici i uđu u zanimanja koja su im prije bila nedostižna ili da izađu iz sive ekonomije neprijavljenog rada. Mjerenja poduzetničke motivacije pokazuju da se više ljudi odlučuje osnovati poduzeće iz pozitivnih razloga (npr. da što bolje iskoriste dobru ideju), nego iz negativnih razloga (npr. jer nisu imali druge mogućnosti za rad) (10).

3.3

Novi radni odnosi uključuju „rad bez ugovorene satnice” (zero hours), „rad na poziv” (on-call), „rad samo tijekom putovanja” (fly-time only), „male poslove”(mini-jobs), „rad na portfelju” (portfolio work), „rad na temelju bonova” (voucher based work), građanskopravne ugovore i dijeljenje radnog mjesta. To prati niz ugovornih oblika u sklopu kojih je rad organiziran putem posrednika, uključujući „krovna poduzeća”, „agencije za samozapošljavanje”, „agencije za suzapošljavanje” ili internetske platforme za eksternalizaciju poslova (crowdsourcing). U mnogim od tih poduzeća, radnike se naziva neovisnim ugovarateljima, „suradnicima”, „izvršiteljima”, „partnerima” ili se za njih upotrebljavaju drugi nazivi iz kojih ponekad nije jasan njihov radni status. Iako se često smatra da se radi o samozapošljavanju, neki od tih oblika rada ne zadovoljavaju kriterije povezane s istinskim samozapošljavanjem, kao što su mogućnost definiranja zadataka, utvrđivanja visine plaće ili zaštita prava nad intelektualnim vlasništvom. U nekim sektorima tipičan je rad s prekidima, povremeni rad i sezonski rad, npr. u turizmu, ugostiteljstvu i poljoprivredi, zbog čega je potrebna određena prilagodljivost poslodavca i radnika. Bilo da se takvim radom upravlja putem agencije ili samostalno, potrebni su propisi koji se odnose na takve ugovore kako bi se izbjegao neprijavljeni rad.

3.4

Važno je razlikovati istinsko poduzetništvo, samozaposlene stručnjake i nove oblike ovisnog rada za vlastiti račun te osigurati kvalitetu rada. Čak i za radnike sa službenim ugovorima o radu, promjene u organizaciji rada povezan s procjenom na temelju zadataka ili radom obavljenim na projektima mijenjaju tradicionalno radno vrijeme, što utječe na tempo života i sigurnost prihoda. Socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje pokazali su se uspješnima u rješavanju sivih područja i poboljšanju radnih uvjeta na mnogim radnim mjestima, kao što su npr. pozivni centri.

4.1

Digitalizacija može povećati produktivnost i fleksibilnost postojećeg poslovanja i pružiti temelj za nove industrije i zapošljavanje, doprinoseći tako europskom rastu i konkurentnosti. Ako se njome djelotvorno upravlja, ona također može igrati važnu ulogu u razvoju socijalne tržišne ekonomije i promicanju potreba povezanih s ravnotežom između profesionalnog i privatnog života te u smanjenju rodnih nejednakosti u zapošljavanju i socijalnom osiguranju. Zajednička izjava koju su nedavno donijeli ETUC, BusinessEurope, CEEP i UEAPME koristan je dokument o tom pitanju (11).

4.2

Digitalizacija je snažno utjecala na organizaciju rada i zapošljavanje, što zahtijeva daljnju političku pozornost i upravljanje. Također je preobrazila odnose s potrošačima i omogućila lak pristup robi i uslugama. Zadovoljstvo potrošača je visoko, no postoji zabrinutost u vezi s utjecajem na gospodarstvo te su potrebna poboljšanja u pogledu mehanizama pravne zaštite. Proaktivnim donošenjem politika na europskoj i nacionalnoj razini mora se osigurati oslobađanje potencijala koji digitalizacija pruža i istovremeno izbjegavanje njezinih zamki (12).

4.3

Veliki broj građana ima pristup internetu na više lokacija i u načelu ih je moguće kontaktirati u vezi s poslom bilo kad i bilo gdje, što dovodi do porasta nomadskog rada i nestanka vremenskih i prostornih granica između profesionalnog i privatnog života. Ta fleksibilnost može koristiti radnicima i poslodavcima ako se poštuju interesi obiju strana. Potrebno je detaljnije proučiti treba li, i do koje mjere, dodatno zaštititi privatni život zaposlenika u vrijeme sveprisutne digitalne i mobilne komunikacije i koje bi mjere na nacionalnoj i europskoj razini bile korisne za ograničavanje opće dostupnosti odnosno raspoloživosti (13).

4.4

Širenje vještina u području IKT-a i upoznatost sa standardnim softverom i svjetskim jezicima podupiru sposobnost poslodavaca da iskorištavaju svjetsko tržište rada za eksternalizaciju poslovnih procesa. To europskim građanima otvara mogućnosti rada za klijente diljem svijeta neovisno o lokaciji, ali također za poduzeća i radnike predstavlja rizik od nejednakih uvjeta tržišnog natjecanja s obzirom na to da se za poslove moraju natjecati s konkurentima iz gospodarstava s niskim plaćama koja možda ne poštuju temeljne norme rada ILO-a niti jamče dostojanstvena radna mjesta.

5.1

Tehnološke promjene mogu poboljšati razvoj vještina, ali također potencijalno mogu smanjiti vrijednost vještina u tradicionalnim zanimanjima. Učinak tih promjena na vještine također treba uzeti u obzir, kao i procjenu koji su programi cjeloživotnog osposobljavanja, stjecanja novih vještina i nadogradnje postojećih potrebni i dostupni radnicima na temelju tih novih odnosa. U suradnji sa sindikatima, CEDEFOP-om i različitim razinama vlasti poduzeća moraju osigurati razvijanje vještina koje odgovaraju zahtjevima u svijetu rada koji se mijenja. U pružanju odgovora na te izazove ključna je djelotvorna upotreba Europskog socijalnog fonda i drugih izvora financiranja.

5.2

S obzirom na tržište rada koje se mijenja, ključan je izazov osigurati da ljudi posjeduju vještine potrebne za napredak na kvalitetnim radnim mjestima, i to mora biti u središtu budućih programa EU-a za vještine. Procjena načina kako najbolje prilagoditi vještine i jačanje digitalnih vještina za sve moraju biti prioritet institucija EU-a i javnih tijela vlasti, uz aktivnu uključenost socijalnih partnera na svim razinama. EGSO primjećuje da je to već jedna od obveza iz Radnog programa EU-a za europski socijalni dijalog 2015. – 2017.

6.1

Nedostaju pouzdani statistički podaci o tim promjenama. Postoji potreba za podacima o razmjerima zapošljavanja eksternalizacijom poslova korisnicima interneta (crowdworking), značajkama tako angažiranih radnika, oblicima samozapošljavanja, ekonomski ovisnim samozaposlenim radnicima, lažnom samozapošljavanju i nesigurnom zapošljavanju, opsegu ekonomije platformi, sektorima u kojima ona djeluje te njezinoj geografskoj raspodjeli, uspoređujući položaj EU-a u globalnom kontekstu.

6.2

Statistike su potrebne i da omoguće praćenje učinka novih oblika radnih odnosa na tržište rada, polarizaciju rada, prihode i gospodarstvo, kao i radi pružanja doprinosa oblikovanju politike zapošljavanja EU-a, uključujući europski semestar i strategiju Europa 2020.

6.3

Potrebni su i longitudinalni podaci radi utvrđivanja cjeloživotnih posljedica novih oblika rada i njihova učinka na održivost rada tijekom života te kako bi se ustanovilo u kojoj su mjeri rodno utemeljeni ili povezani s drugim demografskim varijablama (kao što su dob, invaliditet, etnička pripadnost i migrantski status). Također treba analizirati učinak na uključenost u kolektivnim pregovaranjima u zahvaćenim sektorima, s obzirom na to da bi mnogi radnici mogli biti isključeni iz struktura kolektivnog pregovaranja i sindikalnog zastupanja.

6.4

To istraživanje treba poduprijeti sredstvima iz programa Obzor 2020. i iz drugih relevantnih izvora financiranja EU-a.

7.1

Novi oblici zapošljavanja razvijaju se takvom brzinom da ugovorni odnosi za njima zaostaju, zbog čega je potrebno ispitati njihov pravni status. Hitno je potrebno pojašnjenje statusa posrednika na tržištu rada i internetskih platformi kako bi se omogućila njihova identifikacija u službenim statistikama, praćenje njihova rasta i utvrđivanje koje se norme, obveze, odgovornosti i pravila poslovanja trebaju na njih primjenjivati te koja regulatorna tijela trebaju biti odgovorna za inspekciju i provedbu. Razlike u pojmovima i definiranju radnika, zaposlenika, samozaposlenih radnika i pripravnika diljem EU-a još više otežavaju ocjene.

7.2

EGSO napominje da se Europska komisija trenutačno savjetuje o Direktivi o pisanoj izjavi (14) i očekuje da će novi oblici radnih odnosa biti uključeni u njezino područje primjene.

7.3

Internetske platforme šire se velikom brzinom i imaju općenito pozitivan učinak na gospodarstvo, zapošljavanje i inovacije, a u nekim se slučajevima razvijaju do te mjere da se javlja rizik od stvaranja monopola s potencijalom narušavanja tržišta i stvaranja nejednakih uvjeta tržišnog natjecanja. Ekonomiju dijeljenja i nove modele zapošljavanja ne bi trebalo zloupotrebljavati kao sredstvo za izbjegavanje plaćanja pristojnih plaća, ispunjavanja poreznih obveza i obveza socijalnog osiguranja te osiguranja drugih prava i uvjeta iz ugovora o radu prijenosom troškova na korisnike i radnike i nepoštovanjem pravila koja obvezuju klasična poduzeća. To može naštetiti poduzećima i radnicima u drugim sektorima zbog ugrožavanja dogovorenih normi i jednakih uvjeta.

8.1

Zapošljavanje izvan poslovnih prostora poduzeća može predstavljati zdravstveni i sigurnosni rizik za radnike, njihove klijente i opću javnost. Rad se može obavljati u javnim prostorima ili privatnim domovima, upotrebom opasnih materijala i opreme, bez odgovarajućih uputa ili zaštitne odjeće. Često nije jasno tko je odgovoran za osiguranje, certifikaciju i profesionalnu odgovornost. Radnici koji rade putem interneta mogu obavljati intenzivan rad pred zaslonom računala u neodgovarajućem okruženju, upotrebljavajući namještaj i opremu koji ne zadovoljavaju ergonomske standarde.

8.2

Odgovornost za sigurnost i nezgode siva je zona u vezi s određenim internetskim platformama i to treba riješiti kako bi se zaštitilo radnike, klijente i opću javnost.

8.3

Pri savjetovanju u vezi s ovim mišljenjem (15) spomenuti su drugi problemi koje treba ocijeniti, uključujući iscrpljenost zbog produženog i nereguliranog radnog vremena i stres povezan s nepredvidljivom naravi rada i dohotka, neplaćanje za odbijeni posao, dobivanje loše ocjene od klijenta koju nije moguće osporiti, isključivanje iz platforme ili ugovora, izazove određivanja odgovornosti pružanja skrbi drugima bez jasno definiranog radnog vremena, društvenu izolaciju te kombinirane učinke obavljanja više poslova.

8.4

Potrebno je pojasniti u kojoj mjeri postojeći nacionalni propisi i propisi EU-a o sigurnosti i zdravlju na radu te postupci za rješavanje povreda tih propisa, odgovornosti za inspekciju i osiguranje radnika i potrošača te osiguranje od građanskopravne odgovornosti štite te nove oblike zapošljavanja. Europska agencija za sigurnost i zdravlje na radu (OHSA) sa sjedištem u Bilbau mogla bi pomoći s istraživanjima i analizama u tom području.

8.5

U nadležnosti inspektorata rada trebaju se, u skladu s nacionalnim praksama, uključiti ti oblici zapošljavanja te se treba osigurati da njihovi inspektori raspolažu odgovarajućim sredstvima i vještinama te da su odgovarajuće osposobljeni. Razvoj partnerstava sa sindikatima, potrošačima ili drugim predstavničkim udrugama mogao bi pomoći u odgovaranju na zabrinutost javnosti i traženju pravne zaštite.

9.1

Novi oblici zapošljavanja utječu na širok i heterogen raspon zanimanja, od rada koji se prethodno obavljao u sivom gospodarstvu do rada koji obavljaju vanjski suradnici ili rada koji obično obavljaju izravni zaposlenici. Njihovo uvođenje može dovesti do situacija u kojima identične zadatke u identičnim okruženjima obavljaju radnici različitih statusa, čime se stvaraju nejednakosti u pogledu zaštite, prava i visine plaće.

9.2

Uvođenje novih posrednika u radni odnos u nekim je slučajevima rezultiralo manjkom transparentnosti u odnosima između strana otežavajući pojedinačno pregovaranje uvjeta zapošljavanja i ograničavanjem pristupa radnika kolektivnom pregovaranju.

9.3

Postavljaju se pitanja o tome koju stranu treba smatrati poslodavcem i kako treba definirati samozapošljavanje, uključujući pravnu definiciju i sustav sankcioniranja nezakonitog rada i težih oblika iskorištavanja. Postoji nekoliko različitih modela zapošljavanja na internetskim platformama, uključujući primjere platformi koje su svojim radnicima počele pružati status zaposlenika u interesu poboljšanja kvalitete i smanjenja izmjene radnika (16). Status zaposlenika otvara put prema drugim pravima iz ugovora o radu. Pravo na slobodno udruživanje onih radnika koji se smatraju samozaposlenima moglo bi se dovesti u pitanje ako se njihovo udruživanje može smatrati stvaranjem kartela, zbog čega bi se našli u sukobu s pravilima EU-a o nekonkurentnom postupanju. To je potrebno riješiti, osobito u situacijama u kojima naizgled samozaposleni radnici nemaju autonomiju da definiraju svoje zadatke i visinu plaće.

9.4

EGSO poziva da se istraži radni status radnika zaposlenih eksternalizacijom poslova korisnicima interneta (crowd workers) i kroz druge nove oblike radnih odnosa, uzimajući u obzir njihovu sposobnost pregovaranja o uvjetima, obliku plaćanja (i tko ga određuje) i pravu na intelektualno vlasništvo nad proizvodom. Istragom bi se trebalo nastojati pružiti smjernice državama članicama kako bi, u skladu sa svojim nacionalnim praksama, pojasnile porez, socijalno osiguranje i radni status radnika te obveze tih platformi u pogledu radnih sati, plaće, godišnjeg odmora, mirovine, prava na rodiljni dopust, zdravstvenog osiguranja koje uplaćuje poslodavac i drugih prava iz ugovora o radu.

10.1

Postoji potreba za pojašnjenjem prava radnika zaposlenih eksternalizacijom poslova korisnicima interneta (crowd workers) i drugih radnika u nesigurnim i promjenjivim radnim odnosima u vezi s nizom pitanja, uključujući:

10.2

Europska komisija, OECD i ILO trebaju surađivati kako bi izradili odgovarajuće odredbe o pristojnim radnim uvjetima i zaštiti radnika koji rade putem interneta i onih koji rade u drugim oblicima novih radnih odnosa. EGSO smatra da bi uspostavljanje pristupa na razini EU-a bilo korisno, dok istovremeno primjećuje da je većinu mjera potrebno provesti na nacionalnoj razini, razini sektora ili razini radnog mjesta.

10.3

Sindikati i udruženja samozaposlenih nedavno su se počeli okupljati kako bi izradili preporuke za bolja rješenja i bolju pokrivenost sustavima socijalne zaštite i socijalnih naknada.

11.1

Novi oblici radnih odnosa nisu ograničeni na niskokvalificirane fizičke ili uslužne poslove. Ugovori bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati i drugi oblici rada „na zahtjev” šire se na bolje plaćena i visokokvalificirana zanimanja, uključujući predavače, pilote te zdravstvene i druge radnike u javnoj službi, što dovodi do rizika narušavanja izgleda za ostvarivanje prihoda i sigurnosti posla.

11.2

Mogućnost da se velik dio poslova i usluga iz područja IKT-a te medijskih poslova i usluga može proizvesti bilo gdje na svijetu stvara dodatne nejednake uvjete tržišnog natjecanja za poduzeća i radnike jer se rad te vrste sve više izdvaja u gospodarstva s niskim plaćama što dovodi do spuštanja plaća koje se dogovaraju kolektivnim pregovaranjem.

11.3

Istraživanje (17) je pokazalo da se digitalizacijom polarizira zapošljavanje između visokokvalificiranih, dobro plaćenih i niskokvalificiranih, slabo plaćenih radnika te da su radnici srednje visokih prihoda i umjerenih kvalifikacija koji rade u bankarstvu, osiguranju i administraciji stvarne žrtve na tržištu rada koje odlikuje sve veća nejednakost. Mnogi su prisiljeni prihvaćati više poslova kako bi zadržali pristojnu plaću. Međutim, neke su od tih osoba koje obavljaju samostalnu djelatnost visokokvalificirani profesionalci s iskustvom i svjesni su svojeg položaja na tržištu rada i svoje vrijednosti te zaista žele voditi vlastiti posao ili ga koriste kako bi diversificirali dotok prihoda, osigurali rezervu u slučaju gubitka glavnog izvora prihoda, zarađivali baveći se onime što vole i istražili nove prilike za razvoj karijere i poslovanja. Obje su situacije stvarne te je potrebno osigurati potrebna prava i zaštitu za sve.

11.4

Neki novi oblici zapošljavanja nastali su iz želje da se izbjegnu troškovi i obveze standardnih oblika zapošljavanja. Postoji rizik da će bez djelotvornih prava i zaštite te praćenja i provedbe mnogi novi oblici radnih odnosa rezultirati utrkom do dna u pogledu plaće i uvjeta i da će poticati povećanje nejednakosti u prihodu, smanjiti raspoloživi dohodak i suzbiti potražnju i potencijal za gospodarski rast u cijelom EU-u te dovesti do novih dugoročnih makroekonomskih izazova. Sposobnost takvih radnika da vlastitu razinu plaće i uvjete određuju putem kolektivnih ugovora ključna je za zadržavanje pristojnih plaća.

11.5

Plaćanje se u novim oblicima zapošljavanja često temelji na obavljanju određenih zadataka umjesto na plaćanju po satu. Treba zadržati pravo isplate pravične naknade u svim navedenim okolnostima i uzeti u obzir sve relevantne aspekte naknade kao što su kvaliteta proizvedenog rada i naknada za radno vrijeme (18).

11.6

Budući da se sustavi potpore obiteljima i socijalne pomoći razlikuju diljem EU-a, važno je procijeniti učinak novih oblika zapošljavanja na financiranje politika potpore obiteljima i ustvrditi da plaća dostatna za život jedne osobe može biti nedostatna za uzdržavanje obitelji s djecom.

11.7

Pitanja povezana s plaćom ne smiju se razmatrati odvojeno od problematične poveznice između plaća i sustava porezne, odnosno socijalne zaštite i naknada u manje jasno definiranim radnim odnosima. I ovdje je ključno pojasniti tko je poslodavac i kakav je status radnika.

12.1

ESGO prepoznaje raznolikost sustava diljem država članica i smatra da je potrebno provesti istraživanje o razvoju modela socijalne pomoći prilagođenih kako bi obuhvatili fleksibilnija tržišta rada i omogućili održiv i prikladan dohodak koji bi osiguravao dostojanstven život. O tome bi trebalo voditi računa prilikom razvijanja europskog stupa socijalnih prava. Pozdravljamo činjenicu da se EGSO bavi tim pitanjem u zasebnom mišljenju.

12.2

Kako tržišta rada postaju fluidnija, sa sve većim postotkom radnika koji ne znaju unaprijed kada ili gdje će raditi, nastaju sve veća nepodudaranja s nacionalnim sustavima socijalne zaštite koji se temelje na pretpostavci da je moguće napraviti jasnu razliku između statusa „zaposlen” i statusa „nezaposlen”. Takva nepodudaranja nisu od koristi ni poduzećima niti radnicima.

12.3

Sve veći udio radne snage možda ne doprinosi ili ne uživa koristi od uspostavljenih sustava socijalne zaštite, kao što su naknade za nezaposlene, zdravstveno osiguranje i mirovine ili osiguranje. To je pitanje već predmet rasprave između socijalnih partnera i vlada država članica u kojima su socijalni partneri ključni akteri, ali ga je potrebno izdignuti na razinu cijelog EU-a i uključiti lokalna tijela, druge subjekte civilnog društva, udruge i pružatelje usluga, u namjeri definiranja provedivih i održivih političkih mjera i zakonodavstva i dopunskih mjera koje jamče sudjelovanje u odgovarajućim razinama socijalne zaštite za cjelokupnu radnu snagu, uključujući samozaposlene radnike, radnike zaposlene eksternalizacijom poslova korisnicima interneta i radnike u ekonomiji dijeljenja.

12.4

EGSO prepoznaje da među državama članicama postoje bitne razlike u pružanju socijalne pomoći. Iako postoji jasna potreba za ocjenom sposobnosti sustava socijalne pomoći da se suoče s izazovima koje donose promjene u gospodarstvu i tržištima rada, EGSO smatra da je važno zaštititi prihode i poboljšati ukupnu kvalitetu, pouzdanost, pristupačnost i djelotvornost poreznih sustava i režima socijalne zaštite diljem EU-a, koji u mnogim državama članicama trenutačno ovise o visokoj stopi standardnog zapošljavanja i doprinosima koji su povezani s takvim zapošljavanjem. Takav bi gubitak učinkovitosti bio ozbiljna prijetnja strukturi europskog socijalnog modela i socijalne tržišne ekonomije, koja se temelji na snažnom javnom angažmanu u financiranju i pružanju usluga od općeg interesa te učinkovitim mrežama socijalne sigurnosti.

12.5

Porezni sustav i sustav socijalne zaštite također treba pomno preispitati kako bi se osigurale prikladne razine oporezivanja i socijalnih doprinosa za sve oblike prihoda, neovisno o tome jesu li stečeni u konvencionalno organiziranim sektorima ili u ekonomiji dijeljenja, odnosno u ekonomiji platformi. EGSO smatra da je ulogu tih platformi moguće urediti odredbama i zakonodavstvom kojima se definira zaštita zaposlenih i samozaposlenih, uključujući ih u sustav socijalne zaštite u smislu propisa i u smislu doprinosa. EU treba poticati i koordinirati reforme na razini država članica, koje se temelje na najboljoj praksi.

13.1

Internetske platforme inovacija su koja je u Europi već postala gospodarska stvarnost. Međutim, trenutačno je veliki broj tih platformi smješten izvan EU-a, uzimajući velik udio od svake transakcije obavljene unutar EU-a, katkad i do 25 % vrijednosti, od čega najveći dio vrijednosti odlazi u inozemstvo. One plaćaju niske poreze i doprinose za obrazovanje, infrastrukturu ili javne službe u mjestima gdje posluju u Europi, ili ih uopće ne plaćaju. Ondje gdje radnici nisu istinski samozaposleni može doći do odstupanja u plaćanju poreza, mirovinama ili drugim sustavima socijalne zaštite. Potrebno je ocijeniti njihov učinak na i doprinos stvaranju održivih poslova i rasta unutar EU-a.

13.2

Europska komisija treba razmotriti mogućnosti za poticanje razvoja europskih platformi tako da se stvorena vrijednost zadrži u lokalnim gospodarstvima, oslanjajući se na bogatu europsku tradiciju uzajamnosti i suradnje u koordinaciji tržišta rada, koja se često provodi na razini zajednice i uz aktivnu suradnju sindikata i lokalnih poslodavaca. Bilo bi važno razmotriti mjere koje bi poduzećima pomogle stvoriti održiva kvalitetna radna mjesta pružanjem potpore ne samo u okviru početne faze (start-up), već i u fazi širenja (move-out) u kojoj trenutačno brojna nova poduzeća nemaju pristup financiranju.

19.8.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 303/64

Izvjestitelj:

Mindaugas MACIULEVIČIUS

1.1

Prepoznajući hitnu potrebu za rješavanjem mnogobrojnih gospodarskih, ekoloških i društvenih posljedica proizvodnje i potrošnje hrane, EGSO poziva Europsku komisiju i države članice da izrade jasnu politiku EU-a i provedbeni plan za izgradnju održivog, otpornog, zdravog, poštenog i klimatski prihvatljivog prehrambenog sustava kojim se potiče suradnja i uzajamno razumijevanje među svim dionicima u lancu opskrbe hranom. Potrebno je zajamčiti bolju usklađenost i integraciju ciljeva politike i instrumenata povezanih s hranom (npr. u pogledu poljoprivrede, okoliša, zdravlja, klime, zapošljavanja itd.) uzimajući u obzir tri stupa održivosti.

1.2

Krajnje je potreban prijelaz na održivije prehrambene sustave koji će obuhvaćati sve faze, od proizvodnje do potrošnje; proizvođači moraju proizvoditi više hrane i istodobno smanjiti utjecaj na okoliš, a potrošače treba potaknuti na prijelaz na hranjiv i zdrav način prehrane s manjim ugljičnim otiskom. EU bi trebao uložiti veće napore u provedbu ciljeva UN-a za održivi razvoj s obzirom da oni pružaju ključan okvir za zajedničko djelovanje radi postizanja globalne održivosti prehrane do 2030. godine.

1.3

EGSO priznaje da se cijeli planet ne može na siguran način nahraniti samo s pomoću jednog sustava proizvodnje hrane, već bi se kombinacijom različitih konvencionalnih, inovativnih i agroekoloških praksi moglo bolje otkloniti ekološke i klimatske posljedice postojećih sustava proizvodnje hrane. Konkretnije, kombinacijom precizne poljoprivrede (što podrazumijeva i daljnji razvoj IKT-a i satelitskih sustava) s agroekologijom mogla bi se nadopuniti konvencionalna poljoprivreda uz pomoć niza načela i praksi kojima je cilj povećati održivost poljoprivrednih sustava, kao što su bolje iskorištavanje biomase, bolje skladištenje i korištenje biomase, osiguravanje povoljnih uvjeta u tlu, poticanje diversifikacije usjeva i smanjenje uporabe pesticida. Dodatno poticanje zatvorenih poljoprivrednih modela moglo bi dovesti do poljoprivrede u kojoj se ne koriste fosilna goriva. Reformom ZPP-a uvedena je kombinacija mjera (ekologizacija, agroekološki i klimatski programi itd.), što se može smatrati korakom u pravom smjeru.

1.4

Stabilan i razuman prihod za sve subjekte u lancu opskrbe hranom nužan je kako bi se zajamčila održiva i postojana daljnja ulaganja u agroekološke tehnologije i tehnike povoljne za klimu.

1.5

Sprečavanje i smanjenje rasipanja hrane odgovornost je svih sudionika u prehrambenom lancu. EGSO pozdravlja plan Komisije iz paketa kružnog gospodarstva za osnutak platforme za dionike kojom bi se pomoglo uokviriti potrebne mjere i razmijeniti najbolje prakse za sprečavanje i smanjenje rasipanja hrane. EGSO poziva Komisiju da istraži kako se hijerarhija uporabe hrane primjenjuje u državama članicama u praksi, pored ostalog i u pogledu gospodarskih poticaja koji poduzećima možda šalju dvosmislenu poruku. EGSO potiče djelotvornu primjenu hijerarhije otpada i poziva na reviziju Uredbe (EZ) br. 1069/2009 kako bi se hrana koja nije primjerena za ljudsku prehranu mogla upotrijebiti kao hrana za životinje ako je to sigurno.

1.6

Održiv odabir u prehrani potrebno je promicati povećanjem dostupnosti hrane i njezine pristupačnosti potrošačima. Potrošnju održivih prehrambenih proizvoda treba poticati stvaranjem snažnije potražnje na tržištu, putem zelene javne nabave ili drugih pristupa. EGSO poziva države članice na reviziju nacionalnih prehrambenih smjernica kako bi se u njima odražavala održivost te na pružanje potpore poučavanju o hrani u školskim programima. EU bi također trebao promicati označavanje podrijetla, osmišljavanje oznaka na kojima je jasno istaknut aspekt održivosti prehrambenih proizvoda kao i kampanje vizualnog oglašavanja o zdravijoj hrani i prehrani diljem EU-a.

1.7

Politike EU-a, zajedno s posebnim programima za istraživanja i inovacije, u kombinaciji s financijskim poticajima za poljoprivrednike trebaju:

1.8

Prijelaz na održive prehrambene sustave zahtijeva sveobuhvatnu prehrambenu politiku, u kombinaciji sa širokom biogospodarskom strategijom, a ne samo poljoprivrednu politiku. Umjesto uključivanja u polarizirajuću raspravu potrebno je interdisciplinarno razmišljanje koje će povezati GU-ove Komisije, široki raspon ministarstava i ustanova u državama članicama, lokalne i regionalne vlasti te dionike diljem prehrambenih sustava kako bi se riješili međusobno povezani izazovi istaknuti u ovom mišljenju. EGSO se nada da će se međuovisnost proizvodnje i potrošnje hrane prepoznati te da će se razviti prikladan europski politički pristup koji uključuje različite privatne inicijative te kojim će se otvoriti put prema održivosti, zdravlju i otpornosti. Međutim, zajednička poljoprivredna politika i zajednička ribarstvena politika također će u budućnosti igrati važnu ulogu u EU-u.

2.1

Postupajući na zahtjev nizozemskog predsjedništva EU-a, EGSO u ovom mišljenju želi skrenuti pozornost na sve veću zabrinutost civilnog društva zbog ekološkog, zdravstvenog, gospodarskog i socijalnog učinka proizvodnje i potrošnje hrane te povezanih izazova prehranjivanja sve većeg broja stanovnika u svijetu koji raspolaže ograničenim resursima. Prehrana je središnji dio svih naših društava; ona ovisi o prirodnim resursima, ali i utječe na njih; prehrana ima učinak na javno zdravlje; te ima središnju ulogu u europskom gospodarstvu s obzirom na to da je ona najveći sektor Unije u pogledu zapošljavanja i doprinosa BDP-u.

2.2

Panel stručnjaka na visokoj razini za sigurnost opskrbe hranom i prehranu u sklopu Odbora za svjetsku sigurnost opskrbe hranom definirao je održivi prehrambeni sustav kao „prehrambeni sustav kojim se omogućuje sigurnost opskrbe hranom i prehrana za sve na način da se ne ugrožava gospodarska, društvena i ekološka osnova za jamčenje sigurnosti opskrbe hranom i prehrane za buduće naraštaje” (1). Stoga se prelazak na otpornije i održivije prehrambene sustave tiče svih međusobno povezanih aktivnosti koje su uključene u proizvodnju, obradu, prijevoz, pohranjivanje, stavljanje na tržište i potrošnju hrane. Također je priznata uloga svjetskih trendova potrošnje kao pokretača načina proizvodnje hrane i vrste proizvedene hrane.

2.3

EGSO će se pozabaviti pitanjem održivih prehrambenih sustava na sveobuhvatan način te će se ponajprije usredotočiti na kontekst EU-a, iako će se u obzir uzeti i vanjski utjecaji s obzirom na to da je EU najveći izvoznik i uvoznik poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda na svjetskoj razini.

2.4

Komunikacija o održivoj prehrani trebala se objaviti 2014. godine, ali je poslije povučena iz programa rada Komisije. Akcijskim planom EU-a za kružno gospodarstvo iz prosinca 2015. godine obuhvaćena su neka od tih pitanja, a smanjenje rasipanja hrane uvršteno je kao ključan prioritet, čime se odrazila obveza, koju EU i države članice imaju u pogledu ciljeva UN-a za održivi razvoj za 2030. godinu, da se otpad hrane po glavi stanovnika na maloprodajnoj i potrošačkoj razini prepolovi te da se smanji gubitak hrane u proizvodnom i prehrambenom lancu (SDG 12.3.).

3.1

UN-ov međunarodni panel za resurse utvrdio je da proizvodnja hrane ima najveći učinak na okoliš od svih sektora u pogledu uporabe resursa na svjetskoj razini (2). Međutim, u EU-u je taj učinak mnogo niži. Prehrambeni sustavi u sklopu proizvodnje dušičnih gnojiva, obrade, pakiranja, prijevoza i hlađenja iskorištavaju mnogo prirodnih resursa, uključujući zemljište, tlo, vodu, fosfor i energiju. Stoga ne čudi što također imaju utjecaj na okoliš na globalnoj razini, uključujući utjecaj na smanjenje bioraznolikosti, krčenje šuma, degradaciju tla, zagađenje vode i zraka te emisije stakleničkih plinova. Stalno smanjenje poljoprivredne bioraznolikosti na razini poljoprivrednih gospodarstava i dalje predstavlja ozbiljan problem (3). U svijetu se većina uzgajališta riba iskorištava u cijelosti ili prekomjerno. Stoga je učinkovito i održivo upravljanje svim tim resursima nužno kako bi se zajamčila neprekidna opskrba zdravom i pristupačnom hranom.

3.2

U svijetu se trećina hrane proizvedene za prehranu ljudi potrati ili baci, što predstavlja do 1,6 milijardi tona hrane i uzrokuje 8 % emisija stakleničkih plinova na svjetskoj razini (4). Proizvodnja hrane koja se ne potroši uzrokuje više od 20 % opterećenja za bioraznolikost i zauzima gotovo 30 % ukupnoga poljoprivrednog zemljišta u svijetu.

3.3

U EU-u se godišnje baca približno 100 milijuna tona hrane  (5), a procjenjuje se da će do 2020. godine taj broj porasti za 20 % ako se ne poduzmu preventivne mjere. Rasipanje hrane u Europi nastaje diljem opskrbnog lanca, pri čemu se 46 % hrane baci u kućanstvima (6). Potrebno je naglasiti da su maloprodajni i proizvodni sektor posljednjih godina uložili značajne napore za poboljšanje prevencije i smanjenje rasipanja hrane. Napori koji se ulažu u poboljšanje održivosti proizvodnje i opskrbnog lanca nemaju smisla ako se ne provode energične mjere usredotočene na smanjenje otpada.

3.4

Zasad se malo zna o gubicima hrane i rasipanju hrane na razini poljoprivrednih gospodarstava (7). Do gubitaka i rasipanja hrane može doći zbog nedostatne modernizacije na nekim poljoprivrednim gospodarstvima, otkazivanja narudžbi i nestabilnosti cijena sirovina, što dovodi do preoravanja zasijanog zemljišta ako se smatra da žetva nije isplativa (što barem ima pozitivni učinak na okoliš jer doprinosi poboljšanju sadržaja organskog materijala) ili bacanja i kompostiranja hrane koja se ne može ponovno prodati. Još jedan značajan izazov predstavljaju i sve više će predstavljati veliki učinci klimatskih promjena na vremenske uvjete i epidemije mogućih bolesti. Ako se u obzir uzmu te posljedice, puno toga može se smatrati rasipanjem hrane svake godine. U usporedbi s ostatkom svijeta, EU je bio vrlo aktivan u rješavanju ovog problema te bi stoga trebao podržati širenje svojih dobrih praksi i stručnog znanja na ovom području.

3.5

Prehrambeni sustavi jedan su od uzroka klimatskih promjena; s druge strane, klimatske promjene značajno će utjecati na njih (8). Klimatske promjene utjecat će na dostupnost osnovnih prirodnih resursa (vode, tla), što će uzrokovati značajne promjene uvjeta za proizvodnju hrane i industrijsku proizvodnju u nekim područjima (9). Ekstremni klimatski uvjeti kao što su poplave, suše, požari i snažni vjetrovi, kao i daljnje širenje bolesti bilja i životinja povezano s klimom, već utječu na proizvodnju hrane, a u budućnosti će još više utjecati na nju.

3.6

U svijetu danas fenomen pothranjenosti postoji usporedno s pretjeranim obiljem hrane u određenim dijelovima svijeta. Približno 795 milijuna osoba gladuje, dok je broj gojaznih/pretilih odraslih osoba u svijetu dosegao više od 1,4 milijarde, što čini približno 30 % ukupnoga odraslog stanovništva, a broj bolesti povezanih s pretilošću brzo raste u zemljama u razvoju kao i u razvijenim zemljama (10). Te brojke ukazuju na ozbiljnu neravnotežu između načina na koji se hrana proizvodi, distribuira i troši. Porast stanovništva i prognozirano povećanje potrošnje mesa u svijetu do 2050. godine od 82 % pogoršat će oba problema (11). Tijekom posljednjih 20 godina, dok su zemlje diljem svijeta prolazile kroz postupak urbanizacije i gospodarskog rasta, došlo je i do promjene u prehrani koja je promijenila sliku proizvodnje i potrošnje hrane. Prehrambene navike diljem svijeta mijenjaju se prema više mješovitih proizvoda, više mesa i mliječnih proizvoda, više šećera i napitaka koji sadrže šećer (12). Istodobno ljudi vode sjedilački način života i ne bave se dovoljno tjelesnim aktivnostima.

3.7

Stoka ima važnu i nezamjenjivu ulogu u prehrambenim sustavima kao izvor bjelančevina visoke kvalitete i ostalih hranjivih tvari kao što su vitamini i minerali. Stoka također ima značajnu ulogu u ciklusu hranjivih tvari na poljoprivrednim gospodarstvima i regionalnom ciklusu hranjivih tvari, kao i u zaštiti otvorenih i diversificiranih krajolika, trajnih zelenih površina, poluprirodnih staništa i u očuvanju biološke raznolikosti, te donosi ljudima dohodak, imovinu i sredstva potrebna za život. Istovremeno EU ima mnogo poljoprivrednog zemljišta koje je u praksi prikladno isključivo za ispašu stoke. Međutim, tijekom posljednjih 50 godina proizvodnja mesa i jaja u svijetu se više nego učetverostručila, a proizvodnja mlijeka više nego udvostručila. U tom istom razdoblju broj svjetskog stanovništva samo se udvostručio (13). Potrebno je primijetiti da se promijenila i struktura potražnje te da je povećanje proizvodnje mesa, mlijeka i jaja povezano s povećanjem prihoda, dok su cijene ostale niske.

3.8

Uzimajući u obzir hranu proizvedenu na biljnoj osnovi koja se uzgaja za prehranu ljudi, hranu proizvedenu na biljnoj osnovi za stoku i usjeve namijenjene prehrani na biljnoj osnovi koji se upotrebljavaju za sjeme i u industrijske svrhe kao što su biogoriva, u svijetu se trenutačno proizvodi jedan i pol puta više hrane nego što je potrebno da bi se prehranilo trenutačno stanovništvo, što bi bilo dovoljno za prehranu stanovništva koje će postojati 2050. godine. Međutim, trenutačne količine otpada od hrane i proizvodnja hrane za životinje radi održavanja rastuće potrošnje mesa stvaraju potražnju za značajnim povećanjem proizvodnje hrane. Kako bi se svijet održivo hranio 2050. godine i kasnije, potrebna je kombinacija povećanja i optimizacije produktivnosti na postojećem poljoprivrednom zemljištu i u ribarstvu u skladu sa stabilnim i kvalitetnim okolišem, sigurnošću i zdravljem na radnom mjestu i društvenom pravdom, uz prijelaz na održive načine prehrane i kontinuirano smanjenje gubitka hrane i rasipanja hrane.

3.9

Povećanje cijena poljoprivrednih proizvoda i sirovina te nestabilnost cijena tijekom posljednjeg desetljeća dovele su u pitanje sigurnost opskrbe hranom i izdržljivost prehrambenog sustava te istodobno uzrokovale ozbiljnu zabrinutost potrošača i proizvođača. S jedne strane, visoke konačne cijene nisu dovele do većih prihoda za proizvođače hrane (naprotiv, smanjenje ili stagnacija prihoda izaziva negativan pritisak na rad, čime se ugrožava stabilnost prihoda svih sudionika), dok je s druge strane gospodarska kriza smanjila kupovnu moć potrošača. Stabilan i razuman prihod za sve sudionike lanca opskrbe hranom nužan je kako bi se zajamčila održiva i postojana daljnja ulaganja u agroekološke tehnologije i tehnike povoljne za klimu.

3.10

Nedavna događanja na poljoprivrednim tržištima, posebno u sektoru mlijeka i mliječnih proizvoda, jasan su dokaz tih mogućih neravnoteža kojima uzrok nije samo prezasićenost tržišta, nego i politički uvjetovane zabrane na prethodnim izvoznim tržištima. Stabilnost u budućnosti uvelike će ovisiti o otpornosti mreže zaliha na šokove, među kojima su najistaknutije klimatske promjene. Politikama EU-a potrebno je snažno poticati diversifikaciju poljoprivrednih gospodarstava, inovativno financiranje, programe osiguranja prihoda i ostale inovativne instrumente za upravljanje tržištem koji nude zaštitu od klimatskih ili tržišnih turbulencija.

3.11

Društveni učinak i učinak ponovne distribucije cijena hrane potrebno je sagledati iz perspektive proizvođača, ali i potrošača. Danas si mnogi potrošači ne mogu priuštiti hranu najviše kvalitete. Posljednjih su se godina odnosi moći u lancu opskrbe hranom promijenili, što je dovelo do progresivne koncentracije proizvođača hrane i trgovaca na malo na tržištu, a time i do promjene u pregovaračkoj moći, uglavnom u korist maloprodajnog sektora i na štetu primarnih proizvođača. Tim pitanjem EGSO će se baviti u zasebnom mišljenju „Pravedniji lanac opskrbe hranom”.

3.12

Budući da se, zbog nezaključenih pregovora u Dohi, svjetska trgovina sve više okreće bilateralnim i megaregionalnim pregovorima, od ključne je važnosti u potpunosti uzeti u obzir ekološke i klimatske posljedice, norme kvalitete hrane i zdravlja, obuhvatnije sanitarne i fitosanitarne norme te proizvodni proces („industrijski ekosustav” u kojem se odvija proizvodnja, radne uvjete, kulturološki kontekst proizvodnje i radne odnose). Za EU je nužno izbjeći svako premještanje proizvodnje hrane u treće zemlje koje bi uglavnom ili u potpunosti bilo potaknuto time što su pravni propisi za proizvodnju hrane manje zahtjevni nego u EU-u. Politike EU-a imaju ključnu ulogu na globalnoj razini u poticanju sigurne i zdrave proizvodnje hrane te zabranjivanju uvoza hrane koja ne zadovoljava međunarodne sanitarne i fitosanitarne norme ili europske norme za sigurnost hrane.

3.13

Već 140 godina zadruge proizvođača jasno pokazuju da su otpornije na turbulencije na poljoprivrednim tržištima i da doprinose borbi protiv premještanja poljoprivredne proizvodnje. Stoga je ključno dodatno, pa čak i snažnije, poticati suradnju između poljoprivrednika i zadruga, posebice malih, usmjerenu na sektore i regije. Posebno je potrebno staviti naglasak na sektore i regije s niskom razinom suradnje.

4.1

Smanjenje utjecaja poljoprivrede, akvakulture i ribarstva na okoliš, uključujući emisije stakleničkih plinova, zahtijeva promjene u načinu na koji se hrana proizvodi. Usvajanje održivijih praksi potrebno je kako bi se zaustavilo iscrpljivanje prirodnih resursa te kako bi se prilagodilo utjecaju klimatskih promjena i ublažile njihove posljedice. Nekoliko mjera moglo bi donijeti korist produktivnosti te bi istodobno moglo povećati ekološku održivost i otpornost na klimatske promjene, kao što su povećanje raznolikosti biljnih i životinjskih vrsta, poboljšanje kvalitete goveda uzgojem, uzgoj bilja, poboljšanje funkcionalnosti poljoprivrednih ekosustava i gospodarenja vodama, poticanje i primjena istraživanja i inovacija, optimizacija funkcije tla, pojednostavljenje prijenosa znanja i osposobljavanja te poticanje tehnoloških promjena podupiranjem ulaganja. Potrebno je poticati dodatni razvoj satelitskih sustava EU-a i velikih centara za obradu podataka kako bi se olakšalo rano otkrivanje i sprečavanje, odnosno pripremljenost na ekstremne vremenske uvjete i različite bolesti. Potrebno je također poticati preciznu poljoprivredu.

4.2

A nužno je održati model obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u Europi, što to bi zahtijevalo poticanje generacijske obnove na poljoprivrednom gospodarstvu kako bi se pridonijelo sprečavanju starenja stanovništva. To bi doprinijelo stvaranju radnih mjesta na ruralnim područjima. Također je važno moći zadržati raznoliku poljoprivrednu proizvodnju diljem svih regija EU-a. Posebnu pozornost treba posvetiti poljoprivrednim područjima u nepovoljnom položaju. Potrebno je prepoznati različite vrste poljoprivrednih gospodarstava te uspostaviti specifične ciljane alate u tu svrhu.

4.3

Posljednjih su se godina odvijale reorganizacije lanaca opskrbe hranom u cilju ponovnog povezivanja proizvođača i potrošača te relokalizacije poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje hrane. Njima su obuhvaćeni poljoprivreda koju podržava zajednica, kratki lanci opskrbe, alternativne prehrambene mreže, sustavi lokalne poljoprivrede i izravna prodaja. Čak i ako je sektor relativno malen, potrebno ga je dodatno promicati jer ima vrlo pozitivan učinak u pogledu prodaje svježih, kvalitetnih, zdravih, tradicionalnih prehrambenih proizvoda s pozitivnim učincima na društvo i gospodarstvo. Važan doprinos u tom području daju mala i srednja poduzeća. Potrebno je naglasiti specifičnu ulogu urbanih općina s obzirom da su potrebna određena infrastruktura i odgovarajuća ulaganja u urbanim područjima kako bi se olakšala izravna prodaja proizvođača. Dobre prakse privatnog sektora također se trebaju poticati, npr. kada se takva infrastruktura stvara na privatnu inicijativu lokalnih trgovačkih centara.

4.4

Kako bi se potaknula proizvodnja hrane s učinkovitijim iskorištavanjem resursa, reformom zajedničke poljoprivredne politika (ZPP) uvedena je kombinacija mjera, uključujući obveznu ekologizaciju, agroekološke programe te široku podršku sustava za savjetovanje poljoprivrednika i primijenjeno istraživanje, kako bi se odgovorilo na izazove sigurnosti opskrbe hranom, klimatskih promjena i održivog upravljanja prirodnim resursima, uz istodobnu brigu o selima i održavanje ruralne ekonomije vitalnom. To se može smatrati važnim korakom u pravom smjeru; međutim, provedba reforme u pogledu birokracije i ostvarene dobiti mogla bi se dodatno unaprijediti.

4.5

Što se tiče lanca ribarstva, važno je zajamčiti pravilnu ravnotežu između zdravoga i održivoga (s obzirom na to da je riba zdrava hrana), ali pretjeran pritisak na ribarstvo često je dijametralno suprotan ekološkoj održivosti. Reforma zajedničke ribarstvene politike postignuta 2013. godine trebala bi pridonijeti učinkovitijem iskorištavanju ribolovnih resursa, posebno s pomoću obveznog cilja najvišeg održivog prinosa određenog za sve europske riblje stokove. Održivi razvoj priobalnih i kontinentalnih modela akvakulture također je važan.

4.6

U paketu kružnoga gospodarstva navodi se obveza EU-a i njegovih država članica da postignu cilj UN-a za održivi razvoj 12.3., prema kojemu se količina otpada od hrane treba prepoloviti do 2030. godine. Kako bi se podržalo postizanje tog cilja, hijerarhija u uporabi hrane trebala bi biti vodeće načelo u upravljanju prehrambenim resursima, a u svim relevantnim politikama EU-a to se treba podržati gospodarskim poticajima. Tako bi se izbjegla trenutačna situacija u kojoj je često jeftinije odnijeti jestivu hranu na odlagališta nego pripremiti i dostaviti hranu u banke hrane.

4.7

Održivo upravljanje resursima također zahtijeva povećano ulaganje truda u ponovnu uporabu preostalih tokova po najvećoj mogućoj vrijednosti. Nova istraživanja u kojima se uspoređuje trošak pripreme hrane za ponovnu distribuciju, hranu za životinje, anaerobnu probavu i odlagališta u 28 država članica EU-a pridonijela bi određivanju uloge gospodarskih poticaja u ispravnoj primjeni hijerarhije otpada u EU-u. Doniranje hrane iz sektora ugostiteljstva i prehrambenih usluga i dalje je problematično, a zakonodavstvo koje se na njega odnosi nije lako razumljivo. To je ključno područje u kojemu bi europske smjernice, s kojima bi se trebalo upoznati ugostiteljska poduzeća, bile posebno korisne.

4.8

U paketu kružnoga gospodarstva također se utvrđuje potreba za objašnjavanjem trenutačnih smjernica koje se odnose na uporabu hrane koja nije primjerena prehrani ljudi kao hrane za životinje. Snažno zakonodavstvo kojim se uređuju nove tehnologije za sterilizaciju otpada od hrane na centraliziranoj industrijskoj razini moglo bi zajamčiti mikrobiološku sigurnost hrane za životinje te istodobno stvoriti nova radna mjesta i prilike za ulaganje te iskoristiti ekološku korist djelotvornije primjene hijerarhije otpada.

4.9

Budući da su osviještenost i prihvaćanje od strane potrošača ključni, stavljanjem na raspolaganje materijala za učenje o hrani, održivosti prehrane i rasipanju hrane želi se povećati vrijednost namirnica i podržati sustavne promjene u ponašanju. Već su dostupni moduli za osnovne i srednje škole, sveučilišta te specijalizirani programi u sektorima poljoprivrede, proizvodnje i ugostiteljstva koji se temelje na širokom spektru primjera dobre prakse.

4.10

EU već niz godina ima proaktivnu ulogu u jačanju aktivnosti za smanjenje rasipanja hrane. Uzorno djelovanje EU-a u pogledu ostvarenja cilja 12.3 bit će ključno za uspjeh ovog cilja na globalnoj razini, npr. kroz širenje europskih dobri praksi i stručnog znanja.

4.11

Utjecaj klimatskih promjena osjeća se u svim aspektima sigurnosti opskrbe hranom: ne samo u prinosu i kulturama nego i u zdravlju poljoprivrednika, širenju štetočina i bolesti, nestajanju bioraznolikosti, nestabilnosti prihoda, kvaliteti vode itd. Gubitak obradivog zemljišta zbog degradacije tla i urbanizacije poljoprivrednog zemljišta također predstavlja mogući problem. Stoga je nužno da uporaba zemljišta za proizvodnju hrane i dalje bude prioritet. Institucije i privatni sektor imaju ključnu ulogu u jamčenju otpornosti prehrambenih sustava, npr. jačanjem programa socijalne zaštite kako bi se umanjili šokovi za kućanstva i jamčenjem nastavka ulaganja u tehnologije s niskim emisijama ugljika u poljoprivrednom i prehrambenom sektoru; poboljšanjem diversifikacije usjeva i razvojem genetskih resursa; ulaganjem u otporan poljoprivredni razvoj, na poljoprivrednim gospodarstvima i izvan njih; i provedbom sustava kako bi se bolje upravljalo rizicima povezanima s klimatskim promjenama.

4.12

Imajući na umu ekonomski stup održivosti, Komisija i države članice moraju razmotriti potencijal ublažavanja i sekvestracije te istodobno pružiti sva sredstva financijske potpore za provedbu i promicati inovativne mehanizme za suradnju u javno-privatnim partnerstvima. Dodatnim pokazateljima o dobiti od poljoprivredne proizvodnje, postojećem zemljištu, prehrani, gubitku i rasipanju hrane upotpunila bi se slika učinka koji prehrambeni sustavi imaju na klimatske promjene.

4.13

Odabir zdrave hrane često je održiv odabir, pogotovo u sklopu uravnotežene prehrane (14). Primjerice, prehrana koja uključuje sezonsku, lokalnu i raznoliku hranu na biljnoj osnovi dobra je za zdravlje i za okoliš. Zdravijim prehrambenim navikama također se smanjuje rizik od kroničnih bolesti, smanjuje se trošak zdravstvene skrbi i gubitak radne produktivnosti u gospodarstvu. Potrebna su načela za razvoj smjernica za zdravu i održivu prehranu, a države članice ih trebaju razmotriti. Smjernice za prehranu i javnu nabavu imaju izravan učinak na potrošnju ako ih usvoje javne ustanove kao što su škole i bolnice. Također valja prepoznati promjenu u ishrani koja se odvija na globalnoj razini i ulogu koju EU ima u pružanju pozitivnog modela u pogledu održivih načina prehrane. „Fleksitarijanski” pristup, kojim se potrošnja mesa smanjuje barem jednom tjedno, a koji se, primjerice, potiče u Nizozemskoj, može se smatrati dobrim primjerom u tom smislu.

4.14

Inicijative kao što je program EU-a za prehranu u školama koji uključuje savjetovanje o prehrani i distribuciju hranjivih proizvoda pridonose uravnoteženijoj prehrani. Komisija bi trebala pozvati države članice na poticanje zdrave i održive potrošnje. Vizualne kampanje za oglašivanje zdrave hrane diljem EU-a treba promicati; to bi također mogao biti dobar način za povećanje domaće potrošnje tijekom turbulencija na globalnim tržištima.

4.15

Budući da potrošači sve više običavaju kupovati jeftine prehrambene proizvode, trebalo bi ponovno istaknuti stvarnu vrijednost hrane. Kod jeftinih proizvoda ne uzimaju se u obzir vanjski troškovi, kao što su troškovi povezani s pročišćavanjem vode. Kako je prethodno spomenuto, u školama je potrebno učiti o hrani te razumjeti zdrave prehrambene navike i osnovne vještine kuhanja koje mogu pozitivno utjecati na zdravlje ako se obroci pripremaju kod kuće u skladu s prehrambenim preporukama i uz smanjeno rasipanje hrane.