6.3.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 67/1

1.1.1

Uz pretpostavku da se poštuju međunarodno prihvaćena načela suradnje za razvoj i da su nova radna mjesta dostojanstvena, sukladno Programu za dostojanstven rad Međunarodne organizacije rada (ILO), privatni sektor može igrati ključnu ulogu u borbi protiv siromaštva u svijetu, budući da stvara radna mjesta, proizvodi dobra i usluge, stvara prihode i zaradu te plaćanjem poreza doprinosi pokrivanju javnih troškova.

1.1.2

Odbor poziva na znatno veće tržišno sudjelovanje privatnog sektora u okviru za razvoj nakon 2015. te na razvoj novih partnerstva širom svijeta. Sudjelovanje privatnog sektora u suzbijanju siromaštva i dostizanju održivog razvoja te poštenog kvantitativnog i kvalitativnog uključivog rasta, vodit će njegovom preuzimanju dijela odgovornosti za postizanje tih ciljeva.

1.1.3

Organizacije civilnog društva ukazuju ne samo na prednosti već i na rizike aktivnosti privatnog sektora, zbog čega bi se potpora javnom sektoru u zemljama u razvoju trebala temeljiti na načelima transparentnosti, dostupnosti javnih natječaja, učinkovitosti, na promišljenom korištenju sredstava i odgovornosti javnih djelatnika prema svim stranama zainteresiranim za provođenje usvojene razvojne strategije. Ukupan rastući udio službene razvojne pomoći namijenjen razvoju privatnog sektora ne bi smio umanjiti financijska sredstva koja su u okviru te pomoći dodijeljena nerazvijenim zemljama.

1.2.1

Prema ovom mišljenju, privatni sektor obuhvaća društveni sektor te se sastoji od nezavisnih poduzetnika, mikro, malih i srednjih poduzeća, velikih multinacionalnih poduzeća, zadruga i ostalih poduzeća socijalne ekonomije te poslodavce u privatnim poduzećima kao i njihove sindikate i nevladine organizacije koje surađuju na privatnim projektima. Kada je riječ o podršci ili suradnji s privatnim sektorom, u obzir treba uzeti različitu prirodu svakog dionika. U zemljama u razvoju također postoji iznimno raširen neformalni privatni sektor gdje bi suradnja za razvoj trebala doprinijeti borbi protiv neformalnog zapošljavanja i okolnosti koje ga potiču.

1.2.2

Civilno društvo trebalo bi aktivno sudjelovati u uspostavljanju uloge i pokazatelja za mjerenje doprinosa privatnog sektora. Uvođenje široke platforme na razini EU-a, koja bi okupila sve zainteresirane strane, doprinijelo bi ovom postupku.

1.2.3

Službena razvojna pomoć trebala bi se koristiti kao čimbenik umnožavanja za usklađivanje privatnog kapitala s ulaganjima u zemljama u razvoju, služeći se inovativnim financijskim instrumentima. Razvojnu pomoć osiguranu na ovaj način trebalo bi uskladiti s jasno određenim ciljevima, kao što su stvaranje radnih mjesta, povećanje kvalitete proizvodnje te prenošenje upravljačkih znanja i vještina u privatni sektor.

1.2.4

Javno-privatna partnerstva mogu predstavljati važan instrument za provedbu razvojnih strategija, ukoliko se izvedu na ispravan način i ostvare komunikaciju sa zainteresiranim stranama.

1.3.1

Kako bi privatni sektor mogao odigrati svoju ulogu u zemljama u razvoju, potrebno mu je povoljno poduzetničko okruženje u kojem bi se poštovala općeprihvaćena demokratska načela, olakšalo osnivanje i rast poduzeća, ograničila prekomjerna birokracija, povećala transparentnost, smanjila sveprisutna korupcija te potakli strani i lokalni ulagači.

1.3.2

Društvenu odgovornost poduzeća (DOP) trebalo bi shvatiti kao njihovu dobrovoljnu inicijativu te kao pokazatelj njihovog odabira pravednog poduzetništva. Trebalo bi predložiti svojevrsni okvir za razvojnu dimenziju društvene odgovornosti poduzeća, u skladu sa "smjernicama za multinacionalna poduzeća Organizacije za gospodarsku suradnju (OECD)" i drugim svjetski priznatim načelima.

1.3.3

Privatni sektor, prilikom stvaranja novih radnih mjesta, treba poštovati temeljna gospodarska i socijalna prava, osobito ključne konvencije ILO-a s čijim programom za dostojanstveni rad ta nova radna mjesta trebaju biti usklađena.

1.4.1

Programi za razvoj kapaciteta institucija i državne uprave u zemljama u razvoju trebali bi se izrađivati u uskoj suradnji sa socijalnim partnerima i zainteresiranim nevladinim organizacijama iz područja razvojne pomoći. Oni bi osobito trebali poboljšati uvjete poslovanja za mala i srednja poduzeća, koja imaju najveći potencijal za stvaranje radnih mjesta i smanjenje siromaštva.

1.4.2

Poslovne organizacije u zemljama u razvoju trebaju usvojiti vještine koje će poboljšati njihovu sposobnost da prenesu korisne utjecaje na poslovno okruženje. Partnerske organizacije iz zemalja u razvoju trebaju aktivno sudjelovati u radu na povećanju svojih kapaciteta. Iz tog razloga bi europski programi vanjske pomoći trebali financirati tehničku podršku koju europske poslovne organizacije pružaju svojim partnerima iz zemalja u razvoju i time povećati njihovu motivaciju.

1.4.3

Razvojna pomoć trebala bi se više koristiti za pomaganje inovativnim projektima i poslovnim modelima koji zagovaraju uključenost, kao npr. podrška društvu bez prepreka, što bi doprinijelo suzbijanju siromaštva među ugroženim društvenim skupinama, poput osoba s invaliditetom, žena i starijih osoba.

1.4.4

Treba podržati suradnju privatnog sektora i nevladinih organizacija, npr. koristeći znanja volontera za prijenos upravljačkih i tehničkih znanja i vještina na lokalna poduzeća. Uspješni projekti poslovnih inovacija zaslužuju širu i sustavnu promidžbu.

1.4.5

Razvoj privatnog sektora iziskuje veću potporu za obrazovanje i primjenu znanja i vještina u ključnim tehnologijama, naročito u pogledu slabije kvalificiranih radnika.

1.4.6

Odbor preporučuje širenje programa Erasmus za mlade poduzetnike na zainteresirane kandidate iz zemalja u razvoju, ili izradu programa koji bi služio toj svrsi, uz dodjeljivanje sredstava za njegovo financiranje.

1.4.7

Posebnu pažnju treba obratiti na rudarstvo i sirovinsku industriju, budući da je riječ o sektorima u kojima je potrebno neprekidno promicati standarde za zaštitu okoliša, socijalne uvjete radnika i održivost gospodarskog razvoja države.

1.4.8

Zemljama u razvoju često nedostaju razvojne strategije za mala i srednja poduzeća, no suradnja za razvoj trebala bi doprinijeti nadilaženju tog nedostatka. Europska iskustva s politikom potpore malim i srednjim poduzećima, trebala bi na ciljan i mjerodavan način biti prenesena u zemlje u razvoju.

2.1

Povjerenik EU-a, g. Šefčovič, uputio je pismo predsjedniku Europskog gospodarskog i socijalnog odbora u kojem ga obavještava da je Komisija radila na nacrtima prijedloga s ciljem učinkovitijeg pridruživanja privatnog sektora globalnom partnerstvu za razvoj u razdoblju nakon 2015. te traži od Odbora da sastavi razmatračko mišljenje o ulozi privatnog sektora u ubrzanom, pametnom, održivom i uključivom razvoju u tom razdoblju, što je pitanje o kojem se trenutno raspravlja u UN-u.

2.2

U svom mišljenju REX/372 (1) o komunikaciji Komisije "Pristojan život za sve: okončanje siromaštva i pružanje održive budućnosti svijetu" Odbor daje niz preporuka za uključivanje civilnog društva u razvoj, provedbu i praćenje ciljeva održivog razvoja za razdoblje poslije 2015. godine.

2.3

Odbor se u svojim mišljenjima (2) već duže vrijeme s pozornošću bavi pitanjem razvoja i vanjske suradnje te je tijekom izrade ovog mišljenja prikupio cijeli niz konkretnih iskustava i znanja, prvenstveno zahvaljujući vlastitom radu na pitanjima koja se tiču afričkih, pacifičkih i karipskih skupina država (ACP), Euromeda, Istočnog partnerstva, međunarodnih trgovinskih pregovora i ostalih područja povezanih s pitanjima razvoja.

3.1

Uz pretpostavku da se poštuju međunarodno prihvaćena načela suradnje za razvoj, privatni sektor može igrati ključnu ulogu u borbi protiv siromaštva u svijetu, budući da stvara radna mjesta, proizvodi dobra i usluge, stvara prihode i zaradu te plaćanjem poreza doprinosi pokrivanju javnih troškova. Čak i u razdoblju nakon 2015. godine, službena razvojna pomoć ostat će važan pokretač razvoja, no neće biti u mogućnosti samostalno iskorijeniti siromaštvo (3).

3.2

Milenijski razvojni ciljevi za suzbijanje siromaštva nisu ponudili nijednu preciznu formulu za način njihovog postizanja. Nisu bili međusobno povezani i zanemarili su ulogu privatnog sektora u razvoju (4). Privatni sektor trebao bi znatno više biti uključen u okvir razvoja za razdoblje nakon 2015., kao strateški partner i pokretač održivog razvoja u sva tri stupa održivosti tj. gospodarskom, socijalnom i ekološkom i temeljen ne samo na kvantitativnim već i na kvalitativnim pokazateljima.

3.3

Organizacije civilnog društva (5) ukazuju kako na prednosti, tako i na rizike sudjelovanja privatnog sektora u suradnji za razvoj. Kako bi se otklonili ti rizici, potpora javnom sektoru iz razvojnih sredstava trebala bi poštivati načela transparentnosti, učinkovitosti, promišljenog korištenja sredstava, slobodnog pristupa javnim natječajima te odgovornosti javnih djelatnika prema svim zainteresiranim stranama za provođenje usvojene razvojne strategije.

3.4

Privatni sektor sastoji se od nezavisnih poduzetnika, mikro, malih i srednjih poduzeća, velikih multinacionalnih poduzeća, zadruga i ostalih poduzeća socijalne ekonomije te financijskih institucija. U općenitijem smislu, ovaj sektor sačinjavaju i zaposlenici privatnih poduzeća, njihovi sindikati te nevladine organizacije koje surađuju na privatnim projektima. Osim privatnih poduzeća s legalnim poslovanjem, postoji i iznimno velik neformalni privatni sektor, osobito u zemljama u razvoju. Prilikom pružanja potpore za razvoj, važno je razlikovati pojedina privatna tijela i utjecaj njihovog djelovanja na razvoj, ovisno o njihovoj veličini, stupnju razvoja sektora i zemlje (nerazvijena, umjereno razvijena, u razvoju i ugrožena).

3.5

Privatni sektor trebao bi, zajedno s predstavnicima civilnog društva, aktivno sudjelovati u prepoznavanju razvojnih potreba svake zemlje te pridonijeti određivanju novih ciljeva održivog razvoja za razdoblje nakon 2015., kako bi mogao preuzeti dio odgovornosti za njihovo ostvarenje. Navedeni ciljevi trebali bi se nastavljati na Milenijske razvojne ciljeve, biti konkretni i mjerljivi te uključivati područja vode, poljoprivrede, sigurnosti hrane, energije, infrastrukture prometa, obrazovanja, zdravstveni sektor, digitalnoga gospodarstva te rodne i društvene jednakosti.

3.6

Privatni sektor trebao bi biti prepoznat kao ključni sastavni dio novog svjetskog partnerstva za razvoj. Preporučuje se osnivanje platforme za dijalog s predstavnicima europskih i financijskih institucija o uključivanju privatnog sektora u međunarodnu suradnju za razvoj. Ta platforma trebala bi okupljati predstavnike europskih poduzetnika i poslodavaca te biti dostupna svim ostalim zainteresiranim stranama, uključujući i predstavnike civilnog društva.

3.7

Privatni sektor u državama donatoricama u suradnji za razvoj sudjeluje kao pružatelj usluga i opreme plaćene iz službene razvojne pomoći, kao izravni donator razvojne pomoći u dobrotvorne svrhe ili u okviru zajedničkih projekata s javnim sektorom i nevladinim organizacijama te kao ulagač u projekte koji, pored poslovne koristi, imaju i važan učinak na razvoj. Ova potpora bi prvenstveno trebala biti namijenjena inovativnim projektima u obliku izgradnje inovacijskih mogućnosti, savjetodavnih usluga te poslovnih inkubatora i skupina u zemljama korisnicama. Javni natječaji za razvojne projekte moraju biti transparentni i otvoreni.

3.8

Doprinos privatnog sektora razvoju trebao bi također obuhvaćati podršku društvu bez prepreka, što bi doprinijelo suzbijanju siromaštva među ugroženim društvenim skupinama, poput osoba s invaliditetom, žena, starijih i nemoćnih te osoba s privremenim ozljedama. U tom smislu, sporazumni okvir uključivog tržišta rada dogovoren između europskih socijalnih partnera u ožujku 2010., mogao bi dati nadahnuće za uključivanje navedenog zahtjeva u budući razvojni okvir.

3.9

Kako bi mogao odigrati svoju ulogu u razvoju, privatnom sektoru zemalja u razvoju potrebna je sustavna pomoć, zbog čega sve veće količine sredstava službene razvojne pomoći odlaze na razvoj privatnog sektora. To se, pak, ne smije dogoditi na štetu sredstava namijenjenih nerazvijenim zemljama, budući da one bez tih sredstava ne bi bile u mogućnosti rješavati neke od većih problema.

3.10

Privatna ulaganja velikih multinacionalnih poduzeća u projekte od razvojnog interesa, prilika su malim i srednjim poduzećima za sudjelovanje u realizaciji projekata. To će im omogućiti stjecanje tehničkih znanja i vještina te pristup odgovarajućim naprednim tehnologijama. Multinacionalna poduzeća moraju poštovati prihvaćena načela koja postavljaju UN, OECD i ostale međunarodne organizacije (6).

3.11

U zemljama u razvoju, kao i u ostatku svijeta, mala i srednja poduzeća predstavljaju glavni potencijal za razvoj, dok bi mikrokrediti i povlašteni zajmovi europskih i međunarodnih financijskih institucija trebali doprinijeti oslobađanju tog potencijala. Štedni ulozi i ostala novčana sredstva migranata važan su izvor ulaganja te ih je kao poticaje moguće više usmjeriti prema razvojnim potrebama njihovih zemalja.

3.12

Odbor pozdravlja pitanja koja Komisija navodi u svojoj komunikaciji pod naslovom Razdoblje nakon 2015.: prema sveobuhvatnom i integriranom pristupu financiranja mjera za suzbijanje siromaštva i održivog razvoja  (7) te poziva na sudjelovanje privatnog sektora i organiziranog civilnog društva u predloženoj raspravi o cjelovitom pristupu financiranju.

3.13

Službenu razvojnu pomoć trebalo bi koristiti kao čimbenik umnožavanja kojim bi se potaknulo pridruživanje privatnoga kapitala ulaganjima u zemljama u razvoju. Inovativni financijski instrumenti trebali bi služiti toj svrsi, osobito kombinirano financiranje ("blending"), različiti mehanizmi jamstava te snižene kamatne stope. Važno je da se prilikom izračuna iznosa službene razvojne pomoći u obzir uzmu državna jamstva za ulaganja u zemljama u razvoju. Razvojnu pomoć osiguranu na ovaj način trebalo bi uskladiti s jasno određenim ciljevima i pokazateljima koji uzimaju u obzir održivi razvoj, zaštitu okoliša, zeleno gospodarstvo, stvaranje radnih mjesta, povećanje kvalitete proizvodnje, prenošenje upravljačkih znanja i vještina u privatni sektor itd.

3.14

Ulaganja bi trebalo više usmjeriti na jačanje uslužnih sektora kao npr. bankarstva, osiguranja, telekomunikacija, prijevoza i ostalih usluga bez kojih nije moguć zdrav razvoj industrije i poljoprivrede. U skladu s tim, država mora voditi računa o poštivanju konkurentnog okruženja i osigurati odgovarajuću zaštitu za ulaganja.

3.15

Javno-privatna partnerstva mogu predstavljati važan instrument za provedbu razvojnih strategija, budući da ujedinjuju mehanizam subvencioniranja iz javnih fondova i inicijative privatnih ulaganja za pokrivanje razvojnih potreba krajnjih primatelja pomoći. Uspješnost ovih projekata ovisi o transparentnosti informacija i otvorenoj komunikaciji sa zainteresiranim stranama.

4.1

Kako bi se osiguralo postojanje i djelovanje privatnog sektora, kao i njegova uloga u razvoju, države u razvoju tj. države korisnice pomoći, trebaju ispunjavati osnovne uvjete. Stoga bi se suradnja za razvoj trebala više usmjeriti na unapređenje poduzetničkog okruženja koje bi olakšalo osnivanje i rast poduzeća, ograničilo prekomjernu birokraciju, povećalo transparentnost i na taj način smanjilo sveprisutnu korupciju. Jačanje vladavine prava ohrabrit će strane i domaće ulagače te doprinijeti raznovrsnosti lokalnog gospodarstva.

4.2

Nastanak zdravog poduzetničkog okruženja trebao bi se temeljiti na tržišnim mehanizmima kao što su konkurentnost gospodarstva, uspješno financijsko tržište, nezavisnost sudstva, redovita primjena zakona na snazi, osobito u trgovinskim pitanjima, poštivanje pravila međunarodne trgovine te prava intelektualnog vlasništva. Lokalne kulturne običaje treba poštivati u onoj mjeri koja ne ugrožava tržišno natjecanje i koja ne dovodi do korupcije ili raspodjele sredstava bez postizanja dodatne vrijednosti.

4.3

Društvenu odgovornost poduzeća trebalo bi shvatiti kao dobrovoljnu inicijativu dijela poduzeća te kao pokazatelj njihovog odabira pravednog poduzetništva. Poduzeća bi, iz temeljnog okvira svjetski priznatih načela (8), sama trebala odabrati prihvatljive elemente i metode za svoje gospodarske aktivnosti. Uspostava takvog okvira omogućuje pravedno tržišno natjecanje s drugim poduzećima iz tog sektora.

4.4

Privatni sektor stvara radna mjesta te na taj način pomaže u suzbijanju siromaštva. Međutim, važno je da istovremeno poštuje temeljna gospodarska i socijalna prava. Nužno je snažno promicanje primjene temeljnih konvencija ILO-a (sindikalne slobode i kolektivnih pregovora te zabrane prisilnog rada, rada djece i bilo kakve diskriminacije u području rada).

4.5

Nova radna mjesta trebaju biti u skladu s Programom za dostojanstveni rad ILO-a koji nalaže dobrovoljni odabir radnog mjesta, socijalnu zaštitu radnika, poštivanje temeljnih prava radnika te uspostavu društvenog dijaloga. Važno je također i da se svi ulagači, osobito oni koji koriste javnu razvojnu pomoć, strogo pridržavaju ovih načela tijekom provedbe svojih projekata te da budu primjer svojim partnerima po tom pitanju.

4.6

Programi za razvoj kapaciteta institucija za državne uprave u zemljama u razvoju trebali bi učvrstiti načela vladavine prava i time doprinijeti poboljšanju uvjeta poslovanja i povećanju kapaciteta zapošljavanja u lokalnim poduzećima. Takve programe trebalo bi izraditi u bliskoj suradnji s dotičnim socijalnim partnerima i nevladinim organizacijama.

5.1

Poslovne organizacije u zemljama donatoricama, poput gospodarskih komora, sektorskih udruženja te organizacija poslodavaca i socijalne ekonomije, trebale bi aktivno sudjelovati u svim fazama projekta u programima koji pomažu privatnom sektoru zemalja u razvoju. U tu svrhu potrebno je izraditi program koji bi podržao lokalne krovne organizacije malih i srednjih poduzeća i omogućio im stjecanje iskustva, naročito u marketingu, pridruživanju opskrbljivačkim lancima, certifikaciji, logistici itd.

5.2

Poslovne organizacije u zemljama u razvoju trebaju usvojiti sposobnosti kako bi unaprijedile poslovno okruženje, učvrstile demokratsko upravljanje svojim organizacijama, privukle više članova te održavale komunikaciju s njima. Trebalo bi ih podržati zbog povećanja njihovih kapaciteta, uključujući i aktivno sudjelovanje sličnih partnerskih organizacija iz EU-a. Putem europskih programa vanjske pomoći trebalo bi stoga financirati i tehnološku pomoć koju europske poslovne organizacije pružaju svojim partnerima.

5.3

Razvoj privatnog sektora trebao bi obuhvaćati tečajeve stručnog usavršavanja za poduzetnike, uključujući stručne prakse u razvijenim zemljama. Odbor preporučuje razmatranje mogućnosti proširenja programa Erasmus za mlade poduzetnike na zainteresirane kandidate iz zemalja u razvoju, ili izradu programa koji bi služio istoj svrsi, uz dodjeljivanje potrebnih sredstava za njegovo financiranje.

5.4

Potrebno je osigurati veću potporu za obrazovanje i razvoj znanja u ključnim tehnologijama, naročito u pogledu slabije kvalificiranih radnika. Već duže vrijeme postoji velika potreba za programima stručne izobrazbe, ali zemlje donatorice uglavnom dodjeljuju stipendije za visoke studije. Međutim, industrijski i drugi privatni sektori zahtijevaju uobičajene vještine potrebne u tradicionalnim područjima stručne izobrazbe i radne navike potrebne za rad kod stranog ulagača ili u udruženom poslovnom pothvatu.

5.5

Putem razvojne pomoći trebala bi se davati veća podrška inovativnim projektima i novim poslovnim modelima koji potiču uključenost, kada postoji veliki opseg suradnje privatnog sektora sa nevladinim organizacijama. Jedan od primjera mogao bi biti slanje stručnjaka dobrovoljaca u zemlje u razvoju, kako bi pridonijeli poticanju njihovih poduzetništva (9). Bolja promidžba uspješnih inovativnih projekata za poslovni razvoj bila bi korisna za sakupljanje iskustava među država članicama.

5.6

Posebnu pažnju treba obratiti na rudarstvo i sirovinsku industriju. Ulagački projekti moraju voditi računa o čimbenicima poput zaštite okoliša, socijalnim uvjetima radnika te održivosti razvoja. Državne službe i lokalne zajednice zemalja korisnica pomoći trebaju izraditi odgovarajući okvir za svaki sektor, uključujući i plaćanje poreza, te osigurati njegovu primjenu. Dodijeljena pomoć trebala bi doprinijeti uspostavi tog sustavnog pristupa, izdvajajući pritom najbolja pravila za ograničavanje prekomjernih administrativnih prepreka i mogućnosti za korupciju.

5.7

Razvojnom pomoći treba podržati održivu poljoprivredu i lokalnu prerađivačku industriju s ciljem unaprjeđivanja prerade hrane i sirovina. Potporu treba pružiti i za stvaranje udruženja poljoprivrednika i malih poljoprivrednih prerađivača te za njihovo uključivanje u opskrbne lance.

6.3.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 67/6

1.1

EU, države članice kao i njihovo civilno društvo nevjerojatno su bogat izvor tranzicijskog iskustva. Ovo bi se iskustvo trebalo bolje iskoristiti za postizanje stabilnosti putem promjena unutar Europe, u susjednim zemljama EU-a te diljem svijeta.

1.2

EU preuzima vodeću ulogu u trenutnim raspravama UN-a o razvojnom programu za razdoblje nakon 2015. godine te se mora zalagati za i konkretne buduće korake koji će se temeljiti na solidarnosti i dosljednim politikama. U obzir se trebaju uzeti ovo i prijašnja mišljenja EGSO-a (1).

1.3

Iskustvo na području tranzicije koje EU posjeduje treba pretočiti u praksu. EU mora bolje sistematizirati svoje pozitivno i negativno tranzicijsko iskustvo, dostupne instrumente potpore i podatke o bitnim čimbenicima. Bit će izrađen i akcijski plan za upotrebu tranzicijskih iskustava u postupku izrade programa. Bez odgađanja je potrebno ostvariti prijedlog o Europskom priručniku o tranziciji i druge prijedloge iz novijih dokumenata EU-a.

1.4

Vanjska politika EU-a mora postati jača, participativnija i otvorenija te učinkovitija i dosljednija. Politiku je potrebno usmjeriti ka promicanju ljudskih prava, temeljnih sloboda (uključujući i slobodu udruživanja i mirnog okupljanja) i vladavine prava te bi trebala pomoći u stvaranju poticajnog i demokratskog okruženja koje bi pojedincima i organizacijama civilnog društva (OCD) omogućilo sudjelovanje u oblikovanju politike i nadzoru nad provedbom. Potreban je dugoročni pristup.

1.5

Civilno i političko društvo EU-a uz njegove partnerske države mora igrati ključnu ulogu. U skladu s načelom EU-a o partnerstvu, sporazumi o partnerstvu, programi podrške i potpore ne smiju se odobriti bez strukturiranog dijaloga s civilnim društvom, posebice s organiziranim civilnim društvom. Dijalog s raznim socijalnim skupinama u partnerskim državama i uključivanje tih skupina, uključujući manjine i stanovnike udaljenih regija, treba posebno istaknuti.

1.6

Trenutno mnogo potencijalnih promotora održivog razvoja ne može primati potporu EU-a uslijed diskriminatornih administrativnih i ostalih pravila. Pozitivna diskriminacija (koja ne dopušta manipulaciju) i preduvjet da se u razvojne projekte uključe partneri s nedavnim tranzicijskim iskustvom potrebni su kako bi akteri koji prema sadašnjim procjenama imaju lošije rezultate imali iste uvjete. Kvaliteta projekata i rezultata mora biti na prvom mjestu.

1.7

Potrebno je pokrenuti nove mehanizme za suradnju, a već postojeće proširiti (vidi posebice točke 3.3.4., 3.3.6., 3.3.7. i 3.3.8.) kao što su primjerice program Twinning na svjetskoj razini, Taiex, Erasmus+, nova platforma za razmjenu, itd.

1.8

Potporu treba uskratiti organizacijama povezanima s autoritarnim režimima i/ili nedemokratskim praksama (npr. GoNGO-i, Žuti sindikati, itd.).

1.9

U pravilu, širi dijelovi društva u partnerskim državama trebaju dobiti sveobuhvatnu podršku.

1.10

Najbolji temelj za demokratsku promjenu, održivi razvoj, uključivi gospodarski rast, stabilno tržište te poboljšanu socijalnu skrb i zapošljavanje dobro su upravljanje i snažan pristup temeljen na pravima. Iskustvo je pokazalo da je snažno civilno društvo, naročito ako je organizirano, najbolja garancija uspjeha.

2.1

EGSO podržava široko poimanje održivog razvoja. Kao što je istaknulo Vijeće EU-a, to uključuje aspekte poput „demokratskog upravljanja, ljudskih prava i vladavine prava, gospodarske i socijalne dobrobiti kao i mira i stabilnosti“ (2).

2.2

Tranzicija se ukratko može definirati kao „stabilizacija, podržavanje demokracije, izgradnja institucija i kapaciteta, razmjena najboljih praksi te konsolidacija reformi kako bi promjene bile održive. Temelji se na solidarnosti i djelovanju pojedinaca, organizacija civilnog društva, vlada i ostalih.

2.3

Na dnevnom redu EGSO-a već se raspravljalo o nekoliko aspekata suradnje s tranzicijskim društvima (3). Cilj ovog mišljenja izaći je izvan okvira postojećih izvora i odraziti posebne interese litavskog predsjedanja EU-om i opće interese u ime europskog civilnog društva (također kao doprinos samitu Istočnog partnerstva u Vilniusu iz studenog 2013. godine te Danima europskog razvoja).

2.4

Novi razvoj događaja u partnerskim državama EU-a još je jedan razlog da se nadopuni postojeća politika. EGSO i dalje izražava zabrinutost zbog održivosti situacije u nekoliko susjednih država EU-a, Euromediteranskoj regiji i drugim partnerskim državama. Nekoliko pozitivnih promjena može se uočiti u regiji Zapadnog Balkana (primjećujući važnost pristupanja Hrvatske EU-u).

3.1.1

Kako bi se stvorile održive promjene, potrebno je uskladiti razne politike EU-a, programe i aktivnosti koji se odnose na iste regije ili politička područja i to u cilju stvaranja više sinergija i održavanja dosljednosti. Kapacitet za vanjsko djelovanje EU-a treba razvijati dalje, do te mjere da se zajedničke europske vrijednosti i ciljevi zaista mogu učinkovito podupirati na istinski europskoj razini (4).

3.1.2

„Dosljednost politike u cilju razvoja“ mora biti osigurana i pažljivije kontrolirana. Obaveza dosljednosti politike u cilju razvoja sadržana u članku 208. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (kako je izmijenjen u Lisabonskom ugovoru) trebala bi biti u središtu izrade politike i provedbe svih uredbi o instrumentima vanjskog djelovanja te se stoga izričito treba primjenjivati u svim politikama EU-a, programima i aktivnostima. Usklađenost novih inicijativa EU-a potrebno je ocijeniti u 100 % slučajeva. Svi programi (uključujući i njihovo ocjenjivanje i proračunska sredstva koja su za to izdvojena) trebali bi odražavati međunarodne odgovornosti i obaveze EU-a koje se tiču ljudskih prava i razvoja (uključujući i UN-ov Opći dogovor o pristupu temeljenom na ljudskim pravima) te bi se trebali usmjeriti na najmarginaliziranije i najslabije skupine. Također je važno pratiti je li u postupku tranzicije i europske integracije pozitivni razvoj događaja na jednom političkom području popraćen negativnim razvojem u drugom.

3.1.3

Potrebna je zajednička platforma kako bi se korisnicima na pristupačan način ponudio pregled postojećih instrumenata (poput potpora, natječaja, programa itd.) kojima upravljaju EU ili države članice, i koji imaju izravan ili neizravan vanjski utjecaj. Trebalo bi uzeti u obzir i uvođenje poveznice na portal Vaša Europa ili suradnju s istim. Potrebno je uložiti napore kako bi se uključile informacije za manje (također i podregionalne) organizacije. Dodatne ciljane skupine trebale bi biti institucije u članicama EU-a i društvima u tranziciji. Platformu treba podržati, na primjer, pomoću biltena ili Twittera.

3.1.4

EU treba težiti ka prikupljanju i usklađivanju djelatnosti EU-a i država članica u partnerskim državama i stvaranju sinergija između njih, te ka izbjegavanju pretjerane unutarnje konkurencije. Države članice mogle bi razmisliti o podjeli odgovornosti tako da razviju oblike zajedničke vanjske suradnje (koordinatori tranzicije, prevoditeljski centri, centri za pravnu pomoć, obrazovne ustanove itd.) na svom ili teritoriju partnerskih država.

3.2.1

Mehanizmi za vanjsko djelovanje EU-a moraju u što većoj mjeri omogućavati uključivanje, transparentnost i sudjelovanje kako bi osigurali osjećaj odgovornosti za razvoj i suradnju. Trenutno postoje nedostaci. Potrebno je ispitati potencijal načela partnerstva da ujedini civilno društvo i javne vlasti, primjerice, kao preduvjet za primanje potpora.

3.2.2

Uska i po mogućnosti strukturirana uključenost predstavnika civilnog i političkog društva preduvjet je dugoročnom posvećivanju reformama. Vidi također točku 1.5. U kreiranje i realizaciju svih aktivnosti na području razvoja i suradnje potrebno je uključiti OCD-e, uključujući socijalne partnere kako iz EU-a, tako i iz partnerskih država. Postojeća partnerstva moraju se jačati te također razvijati nova.

3.2.3

EGSO pritom želi dati svoj doprinos, a njegovi partneri diljem svijeta predstavljaju dragocjen izvor u tom pogledu, kakvim bi se mogli pokazati i postojeći forumi koji se redovito održavaju".

3.2.4

EU mora uložiti više napora kako bi razvio kapacitet aktera EU-a i partnerskih država. To se može postići financijskom pomoći, razmjenom iskustava, pružanjem obrazovanja i osposobljavanja te drugim vrstama programa.

3.2.5

Treba osigurati jednake mogućnosti za sudjelovanje raznih vlada i nevladinih činitelja kako u EU-u, tako i u partnerskim zemljama. Treba eliminirati stalnu izravnu i neizravnu diskriminaciju bilo koje vrste, uključujući pretjerano restriktivne kriterije podobnosti, tehničke i projektne zahtjeve, diskriminaciju u administrativnim pravilima, uključujući razlike u naknadama i/ili oporezivanju stručnjaka koji rade na istom projektu, zahtjeve za sufinanciranje (problemi s prihvaćanjem nenovčanih doprinosa), lobiranje država koje dovodi do nepravilnih ishoda itd. (5) Vidi točku 1.6.

3.2.6

Na području dijaloga i uključenosti u većoj je mjeri potrebno koristiti i promicati mogućnosti tehnologija 21. stoljeća, uključujući i instrumente e-vlade. Mogao bi se i izraditi poseban program za promicanje demokracije 2.0.

3.3.1

Sadašnji sustav EU-a i s njim povezane mogućnosti za financiranje i potporu često se kritiziraju da su nepotrebno komplicirani. EGSO pozdravlja najavljene planove da se od 2014. godine pojednostavne i izjednače vanjski instrumenti financiranja EU-a, uključujući i Europski instrument za susjedstvo te podržava udruživanje financijskih sredstava.

3.3.2

Kvaliteta prije svega. Posebno tranzicijsko stručno znanje i sposobnost razumjeti potrebe država partnera te im se prilagoditi, treba objektivno ocijeniti i jače ga vrednovati od prethodnih iskustava u provedbi EU projekata.

3.3.3

Postojeće iskustvo na području tranzicije koje posjeduje EU pri izradi vanjskih politika EU-a (uključujući razvoj) (6) treba bolje iskoristiti. Uspjeh i naučene lekcije potrebno je u potpunosti sistematizirati i detaljno proanalizirati. Nužno je koristiti zaključke koji će biti potpuno provedeni u praksi i uključeni u programski ciklus. Pri oblikovanju operativnih programa te ocjenjivanju i određivanju projektnih potpora i opsega itd., potrebne su konkretne mjere praćenja (koje se, između ostalog, oslanjaju na ovo znanje).

3.3.4

Potrebno je izraditi Europski priručnik o tranziciji, uključujući i za svrhe izrade programa, te ga proširiti s podatkovnom bazom stručnjaka na području tranzicije, koji dolaze iz vladinih i nevladinih sektora. Treba ga učiniti privlačnim kako bi partneri u njemu tražili stručnjake tega opširno promicati, posebice u partnerskim državama. Europska komisija i Europska služba za vanjsko djelovanje trebale bi delegacijama EU-a pripremiti kontrolnu listu o korištenju Priručnika pri izradi programa (on može biti, između ostalog, propisan kao obvezan izvor informacija za stručnjake koji sudjeluju u aktivnostima EU-a).

3.3.5

Europska komisija trebala bi pripremiti Akcijski plan o boljoj primjeni bogatog tranzicijskog iskustva EU-a u izradi programa. Tako bi se osiguralo njegovo sustavno korištenje na područjima gdje je to potrebno. Europska komisija također treba osigurati dostatne administrativne resurse za provedbu takvog plana.

3.3.6

S obzirom na to da već postoji širok spektar alata za dijeljenje iskustva na području tranzicije, bilo bi preporučljivo da Komisija organizira sustav međuresornog upravljanja, s ciljem prikupljanja iskustava i njihovog predstavljanja na jednom mjestu, na primjer, putem krovne platforme ili strukture.

3.3.7

Treba razmisliti i o daljnjem proširenju stručnih instrumenata EU-a temeljenih na potražnji, kao što su SOCIEUX ili MIEUX. Ovi instrumenti savršeni su alat za brzi odgovor na potrebe partnerskih država. Zemljopisno područje postojećih mehanizama za razmjenu iskustava koji se temelje na potrebi i drugih programa, posebice TAIEX, Twinning i Erasmus +, treba proširiti na cijeli svijet (osobito države AKP-a), pri čemu se predviđena sredstva za projekte već postojećih programa ne smiju smanjiti.

3.3.8

Treba uspostaviti koncept dvojne ili trojne suradnje (twinning/trioning) nevladinih organizacija, koji bi uključivao barem jednog partnera iz EU-15, jednog iz EU-13 i jednog iz zemlje u razvoju ili u tranziciji (7). Treba podržati i razmjenu iskustava među predstavnicima privatnog sektora.

3.3.9

Europski fond za razvoj mora postati pristupačniji za razmjenu nedavnih tranzicijskih iskustava zemalja članica EU-a.

3.3.10

Kako bi pretočile svoje iskustvo u učinkovitu potporu pri tranziciji, EU i države članice moraju osigurati dovoljna financijska sredstva i javnu potporu. EGSO uz to ponavlja da tranzicija i uloga pojedinaca, civilnog društva i države moraju biti jedan od aspekata Europske godine razvoja u 2015. godini.

4.1.1

Održiv rast uvjetovan je postizanjem najšire moguće suglasnosti u partnerskim društvima. Podržavanje demokracije, dobro upravljanje, temeljne slobode (uključujući i slobodu udruživanja i mirnog okupljanja, govora, neovisnosti medija itd.) građanskog odgoja, neformalnog i neslužbenog učenja, pravde i socijalne pravde na svim područjima i razinama je ključno.

4.1.2

Treba se snažnije usmjeriti na učinkovitost i rezultate politika i projekata. Njih se mora popratiti administrativnim i operativnim programima i mjerama potpore za pojedince. Učinkovitost se može postići samo poboljšanim usklađivanjem u partnerskim državama. Potrebno je ponuditi podršku i mogućnost savjetovanja.

4.1.3

Nediskriminacija, ravnopravno postupanje i proaktivno uključivanje partnera EU-a i svih članova njihovih društava (uključujući skupine kao što su žene, manjine itd.) ključno je kao opće načelo i preduvjet za vjerodostojnost EU-a. Naravno da je razlikovanje politika prema potrebama partnerske zemlje imperativ i treba ga se poboljšati. Istovremeno, EU ne bi trebao biti popustljiv prema „strateški važnim” zemljama samo zato što postoje uski interesi koji nisu povezani s održivim razvojem. Poštivanje ljudskih prava područje je na kojem EU i njegovi partneri moraju zajednički raditi.

4.1.4

Predstavnici EU-a moraju biti i „moderatori/facilitatori” (analizirati lokalne potrebe te podržavati i promicati dijalog između lokalnih dionika) i „stručnjaci” (dijeliti prijašnje iskustvo i primjenjivati lekcije naučene tijekom rada na tranziciji).

4.1.5

Širi dijelovi društva u partnerskim zemljama trebaju dobiti sveobuhvatnu podršku. Trenutno se vladine institucije, a u nekim slučajevima organizacije civilnog društva (uključujući socijalne partnere), mladi i istraživači smatraju ključnim ciljanim skupinama za pomoć EU-a. Održiv razvoj i demokratske promjene zahtijevaju sveobuhvatnu podršku i blisku suradnju s „ambasadorima“, „pokretačima/voditeljima“ ili „licima održivih promjena“ iz civilnog društva te s njegovim voditeljima i mrežama, ali ne smije se stati na tome. Potrebna je univerzalna, široko dostupna i vidljiva podrška partnerima i njihovim društvima. Podrška susjednim državama i njihova integracija u EU ne smije se doživljavati kao nagrada za nekolicinu odabranih. Vidljiva poboljšanja na područjima poput obrazovanja i znanosti (uključujući reforme strukovnog obrazovanja i osposobljavanja, aktivnosti za djecu itd. (8)), gospodarstva s niskim emisijama ugljika, infrastrukture te javnih i socijalnih usluga (uključujući IKT, zdravstvo, igrališta itd.), dostojanstvenog rada, kvalitetnih mogućnosti zapošljavanja, jednakosti spolova, potpore društveno i gospodarski ranjivima i autohtonom stanovništvu, socijalnih pokreta i uvjeta koji omogućuju poslovni razvoj (uključujući jačanje i uključivanje socijalnih partnera (9)) itd. poticat će promjenu i veću suglasnost oko proeuropske orijentacije.

4.1.6

U državama s demokratskim deficitom može se dogoditi da se sredstva namijenjena za službene institucije ili koja se putem njih dodjeljuju ne troše u socijalne svrhe, već za potporu režimu te da se doista demokratskim organizacijama civilnog društva ne pruži prilika da se prijave. Uspostavljanje Europske zaklade za demokraciju nesumnjivo je važan i već dugo potreban korak. Međutim, Europska zaklada za demokraciju ne može sama riješiti ove dalekosežne probleme. Djelomično rješenje je „sveobuhvatno mapiranje organizacija civilnog društva” i drugih primatelja pomoći u regiji (10). Također u većoj mjeri treba podržati lokalno/neformalno civilno društvo i građanske inicijative, a nekoliko država članica EU-a ima iskustva u fleksibilnom financiranju projekata. Istovremeno se mora povećati postotak pomoći koja se raspodjeljuje kroz civilno društvo, a posebice kada je riječ o autoritarnim režimima.

4.1.7

Posebnu pažnju treba posvetiti tranzicijskim prilikama u južnim i istočnim mediteranskim zemljama, gdje su demokracija, ljudska prava i prava žena ozbiljno ugroženi, kao i potrebi da se osigura jača potpora EU-a civilnom društvu i ženskim organizacijama.

4.1.8

Općenito govoreći, EU mora pažljivo analizirati i prilagoditi se različitim apsorpcijskim kapacitetima i specifičnim značajkama u partnerskim zemljama.

4.1.9

Nakon što završe prve faze tranzicije i postigne se relativno blagostanje, EU mora dijeliti svoje iskustvo o tome kako osigurati stalnu vanjsku i unutarnju potporu za razvoj, između ostaloga i civilnog društva.

4.2.1

Ključnu ulogu u razvoju tranzicijskih društava (u skladu s konceptom "gospodarske preobrazbe" u raspravama na temu razdoblja nakon 2015.) moraju imati uključiv gospodarski rast i stabilno tržište uz poboljšanu dobrobit i zapošljavanje te pametnu gospodarsku liberalizaciju. Sigurna i poticajna investicijska klima mora se poticati i štititi putem međunarodnih sporazuma unutar multilateralnih okvira poput WTO-a, OECD-a itd.

4.2.2

Ključ za održivost je vladavina prava odnosno neovisan pravni sustav koje ne može biti ugrožen korupcijom ili diktaturom. Nezavisne organizacije civilnog društva koje se ne mogu zastrašiti, pristup informacijama, socijalna zaštita i mogućnosti dostojanstvenog rada, znanstvena i tehnička suradnja, energetska učinkovitost/neovisnost te zaštita okoliša prijeko su potrebni.

4.2.3

Moraju se poboljšati trgovinski uvjeti te, kada je to moguće, koristiti dubinski i sveobuhvatni sporazumi o slobodnoj trgovini kojima je cilj "preći granice" kako bi se promicalo kontinuirano usklađivanje pravila, načela i standarda u tehničkim propisima EU-a i u njihovoj provedbi. Cilj za partnere EU-a trebala bi biti snažna i uključiva gospodarstva čime bi se stalno smanjivala njihova ovisnost o vanjskoj pomoći, a ovo je još jedno područje u kojem je važno razmjenjivati iskustva.

4.2.4

Kada je riječ o autoritarnim režimima, prednost se mora dati dijalogu i pomoći neovisnim poduzećima (kao i sindikatima i drugim organizacijama civilnog društva). U svakom slučaju mala i srednja poduzeća moraju dobiti važniju ulogu kao akteri održivosti, vladavine prava i razvoja u gospodarstvu. Dodatnu ulogu mogu igrati i vijeća stranih ulagača te drugi partneri OCD-a.

4.3.1

Kada je riječ o razvojnom programu za razdoblje nakon 2015. godine, EGSO i druga tijela već su ukazali na potrebu bliske i učinkovite suradnje između EU-a, UN-a i drugih međunarodnih tijela.

4.3.2

EU također u obzir mora uzeti druge nedavne događaje, uključujući pokretanje Partnerstva za otvorenu vlast (ova je inicijativa od osobite važnosti za EGSO te odražava gore navedeno načelo partnerstva). Utjecaj planiranog Transatlantskog trgovačkog i investicijskog partnerstva te drugih sličnih sporazuma treba biti pomno isplaniran i kontroliran, s obzirom na njihove posljedice za razvojnu suradnju i tranziciju.

4.3.3

U pogledu poštivanja temeljnih gospodarskih i socijalnih prava potrebno je bolje upotrijebiti i podržavati ulogu i potencijal globalnih privatnih poduzeća i stranih ulagača koji dijele vrijednosti EU-a.

4.3.4

Potrebno je isplanirati sveobuhvatnu studiju kojom će se razmotriti najbolje prakse globalnih zaklada i organizacija civilnog društva te instrumenti koje one koriste u tranzicijskim zemljama.

6.3.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 67/11

1.1

EGSO pozdravlja uspostavljanje Europskog volonterskog tijela za humanitarnu pomoć (EVHAC) odnosno inicijative Volonteri za humanitarnu pomoć EU-a jer smatra da će time potaknuti građane EU-a da sudjeluju u humanitarnim aktivnostima, posebice kroz organizacije civilnog društva kao što su specijalizirane nevladine organizacije.

1.2

EVHAC treba koristiti kako bi se olakšalo uključivanje država članica koje imaju manje iskustva u humanitarnim aktivnostima. EGSO, stoga, preporučuje pokretanje posebnih aktivnosti za promicanje sudjelovanja volontera iz tih zemalja i poticanje njihovih socijalnih i humanitarnih organizacija.

1.3

Kako bi se promicala podrška javnosti humanitarnim akcijama te priznavanje uloge volonterskog rada, EGSO također preporučuje da se u obzir uzmu kampanje za podizanje svijesti široke javnosti o ovim pitanjima i njihovo širenje.

1.4

EGSO dijeli i podupire stajališta iz Europskog konsenzusa o humanitarnoj pomoći u pogledu ciljeva i resursa za humanitarno djelovanje i izražava uvjerenost u to da humanitarna pomoć uključuje zaštitu ljudi koji su pogođeni humanitarnom krizom, očuvanje njihova dostojanstva i poštivanje njihovih prava.

1.5

EGSO naglašava ovakvo široko shvaćanje humanitarnih aktivnosti, koje nadilazi puko pružanje pomoći i podsjeća na potrebu da se poštuju humanitarna načela čovječnosti, nepristranosti, neutralnosti i neovisnosti te ključna narav zakona koji reguliraju humanitarno djelovanje.

1.6

EGSO želi naglasiti istinsku narav volonterskog djelovanja i opasnost da se zamijeni s ostalim vrstama djelovanja, uključujući rad. U ovo doba gospodarske krize ovaj je aspekt iznimno važan, kako unutar EU-a tako i u njegovom vanjskom djelovanju.

1.7

EGSO naglašava da bi postojanje različitih zakona o volonterskom djelovanju u raznim državama članicama moglo negativno utjecati na inicijativu Volonteri za humanitarnu pomoć.

1.8

Uključivanje volontera uvijek se mora temeljiti na potrebama utvrđenima nakon analize i procjene situacije te na potrebama stanovništva koje je pogođeno katastrofama ili složenim krizama.

1.9

Prijedlogom uredbe (1) naglašava se potreba za donošenjem standarda za sve faze procesa sudjelovanja volontera. EGSO dijeli zabrinutost te predlaže da se ovi standardi temelje na dobrim praksama u humanitarnom sektoru i postojećim visokokvalitetnim inicijativama.

1.10

Volontiranje se obično provodi putem socijalnih organizacija te, u manjoj mjeri, putem civilnih institucija javnog sektora. Kvaliteta institucija ima presudnu ulogu za uspjeh djelovanja. EGSO podržava potrebu da se za organizacije osmisle mehanizmi certificiranja koji će se temeljiti na iskustvima humanitarnog sektora i sveukupnom stručnom znanju. Kriteriji certificiranja trebaju također vrijediti, iako u prilagođenom obliku, za organizacije domaćine u pogođenim zemljama.

1.11

EGSO smatra da se kriteriji certificiranja moraju temeljiti na sveukupnim iskustvima i da se u primjenu moraju uključiti ključni kriteriji transparentnosti, slobodne konkurencije i jednakih mogućnosti te, osobito, odgovornosti. Inicijativa bi trebala omogućiti sudjelovanje nevladinih organizacija iz država s manje iskustva na ovom području.

1.12

EGSO smatra da, uz tehničku stručnu obuku koja je svakako važna, postoji potreba da se omogući i prioritetom učini obuka o vrijednostima, poštivanju pogođenog stanovništva, interkulturalnim aspektima, poštivanju i psihosocijalnim dimenzijama pomoći itd., ukratko o mnogim područjima koja humanitarnu pomoć čine onim što ona jest te da ona izađe izvan pukih tehničkih aspekata.

1.13

EGSO smatra da je potrebno temeljito proučiti sudjelovanje poduzeća koja posjeduju iskustvo u korporativnom ili drugim vrstama volontiranja kako bi se poboljšala uloga malih i srednjih poduzeća.

2.1

Iako su volontiranje i djelovanje volonterskog sektora postali dio pravne stečevine EU-a, a institucije EU-a već desetljećima pokreću takve projekte i programe, u samom Ugovoru o funkcioniranju Europske unije volonterska pomoć posebice se spominje u članku 214. stavku 5. u poglavlju o humanitarnoj pomoći, gdje se spominje uspostavljanje Europskog volonterskog tijela za humanitarnu pomoć (EVHAC) s ciljem uključivanja mladih Europljana u humanitarno djelovanje.

2.2

Ako se na stranu stavi iznenađenje koje je ovo uključivanje iz niza razloga izazvalo, to je jedino spominjanje volontiranja u Ugovoru. Humanitarni sektor jedno je od najprofesionalnijih područja suradnje. U drugim sektorima u kojima Europa posjeduje iskustvo, poput socijalne politike ili politike za mlade itd., volontiranje se ne spominje. Činjenica je da su, nakon što je Ugovor iz Lisabona stupio na snagu, institucije EU-a poduzele korake za pokretanje ove inicijative. Kao rezultat toga, Komisija je provela nekoliko studija izvedivosti i utjecaja na ovu inicijativu te je provela niz pilot-projekata kako bi izvukla pouke te ih primijenila u praksi. (2) Usvojene promjene uključuju odluku o preimenovanju u inicijativu Volonteri za humanitarnu pomoć i napredak u raspravama o uredbi za provođenje inicijative.

2.3

EGSO također želi naglasiti da je volontiranje oduvijek bilo dio djelovanja europskih socijalnih organizacija te ga je EGSO zbog toga uvijek podupirao i promicao u svojem radu.

2.4

EGSO je istovremeno u nekoliko mišljenja iznio svoje viđenje o raznim aspektima razvojne suradnje i vanjskog djelovanja EU-a, posebno naglašavajući područja koja su povezana s njegovim mandatom, što, između ostaloga, uključuje ulogu civilnog društva te radne i socijalne standarde.

2.5

Humanitarna pomoć jedan je od aspekata vanjskog djelovanja EU-a te upravo jedno od područja u kojima se najjasnije vidi sudjelovanje i ključna uloga europskog civilnog društva. Više od 47 % humanitarne pomoći Europske komisije usmjerava se kroz nevladine organizacije (3), a situacija je slična u većini država članica. Nadalje, ubraja se u politike EU-a koje uživaju najveću potporu javnosti, kao što je navedeno u ispitivanjima Eurobarometra (4).

2.6

Europska komisija od 1996. godine i usvajanja Uredbe (EZ) br. 1275/1996 ima čvrstu osnovu za humanitarno djelovanje, koja je naknadno upotpunjena usvajanjem Europskog konsenzusa o humanitarnoj pomoći koji su 2007. potpisale tri institucije (Vijeće, Komisija i Parlament) i kojim se utvrđuje opći okvir politike za humanitarnu pomoć. Dokumentom su definirani zajednička vizija, ciljevi politika i načela humanitarne pomoći EU-a te utvrđena vizija EU-a koji jedinstveno i učinkovito odgovara na humanitarne izazove. Također je definirana ulogu institucija EU-a i država članica. Napokon, člankom 214. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) humanitarna pomoć je određena kao neovisna politika.

2.7

EGSO se slaže s Europskim konsenzusom o humanitarnoj pomoći da „cilj humanitarne pomoći EU-a treba biti odgovaranje na krizne situacije na osnovi potrebe, s ciljem spašavanja života, smanjenja ljudskih patnji i očuvanja ljudskog dostojanstva gdje je to potrebno, u slučaju da su vlade i lokalni činitelji zaokupljeni poslom, nisu u stanju ili nisu voljni djelovati. Humanitarna pomoć EU-a obuhvaća operacije pomaganja, ispomoći i zaštite, s ciljem spašavanja i zaštite života u humanitarnim krizama ili neposredno nakon njih, a također i akcije koje su usmjerene na to da se olakša ili dobije pristup potrebitim ljudima te na slobodan protok pomoći. Humanitarna pomoć EU-a pruža se prema potrebi kao odgovor na antropogene (uključujući složene krizne situacije) i prirodne katastrofe“. (5) EGSO posebice pozdravlja to što se spominje zaštita žrtava i očuvanje ljudskog dostojanstva te smatra da pomoć na ovaj način dobiva mnogo šire značenje.

2.8

Zato EGSO naglašava da, uz odrednice međunarodnog humanitarnog prava kojima se definiraju prava žrtava ili gore navedene pravne instrumente EU-a, određene priznate humanitarne organizacije poput Liječnika bez granica (Médecins Sans Frontières), smatraju sljedeće: „Humanitarna pomoć je čin solidarnosti civilnog društva za civilno društvo, osobe za osobu, kojom se želi sačuvati živote i smanjiti patnja. Cilj joj, za razliku od ostalih vrsta pomoći, nije izmijeniti društvo, već mu pomoći u razdoblju krize. Predana je ljudima, a ne državama.“ Civilno društvo ima temeljnu ulogu u humanitarnom djelovanju.

2.9

EGSO želi istaknuti da se u posljednjih nekoliko desetljeća koncept humanitarne pomoći razvio i da uključuje preventivno djelovanje, smanjenje rizika, pomoć, zaštitu i rehabilitaciju nakon katastrofa ili sukoba. EU je putem Europskog konsenzusa o humanitarnoj pomoći predvodnik u ovom području. Istovremeno, humanitarna pomoć ne samo da želi zadovoljiti potrebe, već uključuje i „pristup temeljen na pravima“ te želi vratiti ljudsko dostojanstvo. EGSO želi dati svoj jedinstveni doprinos u sklopu ovog pristupa temeljenog na pravima.

2.10

EGSO također želi istaknuti da Europski konsenzus o humanitarnoj pomoći i inicijativa Volonteri za humanitarnu pomoć mogu pomoći u uključivanju država članica koje imaju manje iskustva u humanitarnom djelovanju, ali posjeduju značajan potencijal i kapacitete da daju doprinos u obliku novih vizija, energije i volontera. Jedan od doprinosa inicijative Volonteri za humanitarnu pomoć EU-a trebao bi biti promicanje humanitarnog djelovanja među građanima diljem EU-a.

2.11

EGSO, stoga, pozdravlja inicijativu Volonteri za humanitarnu pomoć EU-a i vlastitim idejama želi doprinijeti pripremi uredbe o ovoj inicijativi, s posebnim naglaskom na aspekte koji su najviše povezani s njegovom misijom i iskustvom u svojstvu savjetodavnog tijela EU-a za civilno društvo.

3.1

EGSO se slaže s definicijama volontiranja navedenima u prijedlogu uredbe koje su bile uključene u druga mišljenja. EGSO želi naglasiti istinsku narav volonterskog djelovanja i opasnost da se zamijeni s ostalim vrstama djelovanja, uključujući rad. U ovo doba gospodarske krize ovaj je aspekt iznimno važan, kako unutar EU-a tako i u njegovom vanjskom djelovanju. To je razlog zašto EGSO smatra da je u određenim slučajevima potrebno procijeniti gospodarski utjecaj volonterskog djelovanja EU-a na zemlje korisnice.

3.2

EGSO želi podsjetiti na potrebu za dosljednosti kada je riječ o zakonodavnim okvirima za volontiranje u EU-u, posebice za međunarodne aktivnosti volontera. EGSO naglašava da bi postojanje različitih zakonodavnih okvira o volonterskom djelovanju u raznim državama članicama moglo negativno utjecati na inicijativu Volonteri za humanitarnu pomoć EU-a. (6)

3.3

EGSO je istovremeno uvjeren da ova vrsta inicijative treba služiti za promicanje uključivanja država članica s manje iskustva u volontiranju na području humanitarne pomoći. Inicijativom treba osigurati da se omogući sudjelovanje organizacija iz ovih zemalja i treba promicati jednake mogućnosti za uključivanje kako organizacija, tako i volontera širom EU-a. EGSO predlaže da se provedu posebne aktivnosti za promicanje sudjelovanja organizacija i volontera iz država članica koje dosada nisu bile toliko aktivne u humanitarnom sektoru.

3.4

Iako se Ugovor o funkcioniranju Europske unije prvotno ograničavao na humanitarnu pomoć, zapravo su se financirani pilot-projekti i poslovi dodijeljeni volonterima većinom odnosili na razvojnu suradnju, smanjenje opasnosti od katastrofa, rehabilitaciju i obnovu, ublažavanje, otpornost itd. EGSO smatra da je ova prilagodba logična te predlaže da se prouče načini za budući razvoj volonterskog rada u razvojnoj suradnji EU-a.

3.5

Volontiranje u humanitarnoj pomoći EU-a i, općenitije govoreći, razvojnoj suradnji mora biti dosljedno, komplementarno i integrirano u ostale djelatnosti institucija EU-a. EGSO smatra da volontiranje može biti korisno na ostalim područjima međunarodne razvojne suradnje, ali se mora temeljiti na načelu opreza ("do no harm") ili predostrožnosti koje ograničava situacije u kojima se volonteri upućuju na teren.

3.6

Zbog toga se EGSO slaže s odlukom Europskog parlamenta o ograničavanju sudjelovanja volontera u slučaju sukoba, nesigurnosti ili složenih kriznih situacija. Na prvom se mjestu mora nalaziti sigurnost korisnika, volontera i osoblja općenito, posebice u situacijama u kojima se provode humanitarne operacije.

3.7

Stoga EGSO predlaže da se dodatno doradi definicija vrsta projekata koji su najbolji za sudjelovanje volontera ili da se barem strože definiraju vrste operacija iz kojih će u sklopu inicijative sudjelovanje volontera biti isključeno. Humanitarni rad ima širok raspon i potrebno je definirati koji su njegovi konteksti najprikladniji za volonterski rad.

3.8

Istovremeno, EGSO pozdravlja činjenicu da se koncept volontiranja mladih, kao što je navedeno u Ugovoru, pretvorio u nešto realističnije načelo koje uključuje razne vrste volontiranja, vještine potrebne za volontiranje i različite vrijednosti, itd. EGSO smatra da je potrebno poduzeti napore kako bi se osiguralo da u projektu bude odgovarajući omjer spolova.

4.1

Institucije EU-a oprezno su pristupile praktičnoj provedbi inicijative Volonteri za humanitarnu pomoć EU-a. Dosada provedene procjene pilot-projekata i inicijativa trebaju imati ključnu ulogu u određivanju i rješavanju budućih izazova. Rezultate ovih procjena treba podijeliti sa zainteresiranim stranama te je potrebno raspraviti o naučenim lekcijama.

4.2

Uključivanje volontera uvijek se mora temeljiti na potrebama utvrđenima nakon analize i procjene situacije te na potrebama stanovništva koje je pogođeno katastrofama ili složenim krizama. Ključno je da se ovo poveže s koordinacijskim mehanizmima EU-a (COHAFA, instrumenti Glavne uprave ECHO itd.) te na međunarodnoj razini s Uredom Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA).

4.3

Nadalje, treba ustanoviti jasne mehanizme sa specijaliziranim humanitarnim mrežama (zasada) poput, između ostaloga, Međunarodne federacije Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, VOICE-a (Volonterske organizacije za suradnju u kriznim situacijama) ili ICVA-ja (Međunarodnog vijeća volonterskih organizacija).

4.4

Prijedlogom uredbe naglašava se potreba za donošenjem standarda za sve faze upućivanja volontera u treće zemlje. EGSO dijeli ovu zabrinutost te predlaže da se ovi standardi temelje na dobrim praksama u humanitarnom sektoru i relevantnim postojećim visokokvalitetnim inicijativama. (7)

4.5

Ovi standardi moraju davati posebnu važnost sigurnosti i uvjetima koji volonterima pružaju mogućnost da provode svoje aktivnosti i dodaju vrijednost humanitarnim projektima.

4.6

Volontiranje se obično provodi kroz socijalne organizacije te, u manjoj mjeri, civilne institucije javnog sektora. Kvaliteta institucija ima presudnu ulogu za uspjeh operacija. EGSO podržava potrebu da se za organizacije osmisle mehanizmi certificiranja koji će se temeljiti na iskustvima humanitarnog sektora i sveukupnom stručnom znanju. EGSO se, stoga, zalaže za analizu i procjenu iskustva koje je Glavna uprava ECHO prikupila putem okvirnih sporazuma o partnerstvu s nevladinim organizacijama i agencijama UN-a. (8)

4.7

EGSO želi izraziti svoju uvjerenost u to da se kriteriji certificiranja moraju temeljiti na sveukupnim iskustvima i da se u primjenu moraju uključiti ključni kriteriji transparentnosti, slobodne konkurencije i jednakih mogućnosti i, osobito, odgovornosti. Inicijativa treba potaknuti sudjelovanje nevladinih organizacija iz zemalja s manje iskustva na ovom području. EGSO se, stoga, zalaže za to da se osmisle posebne aktivnosti za širenje inicijative Volonteri za humanitarnu pomoć i općenito humanitarnog rada u ovim državama članicama.

4.8

Kriteriji certificiranja trebaju također vrijediti, iako u prilagođenom obliku, za organizacije domaćine u pogođenim zemljama. Prioritet treba biti izgradnja kapaciteta organizacija domaćina i treba uključivati tehničku, logističku i financijsku potporu iz projekta. Ovu se inicijativu može upotrijebiti kako bi se podržale partnerske organizacije na jugu i osnažile zajednice domaćini. EGSO je posebno osjetljiv na ovo pitanje te je o toj temi usvojio brojna mišljenja. (9)

4.9

EGSO naglašava da institucije koje šalju i primaju volontere moraju biti civilne naravi kako bi se osiguralo da se dužno poštovanje ukazuje humanitarnim načelima i vrijednostima i da ih pogođena zajednica prihvati.

4.10

EGSO smatra da se sudjelovanje poduzeća koja posjeduju iskustvo u korporativnom ili drugim vrstama volontiranja mora temeljito proučiti kako bi se mogli osmisliti mehanizmi za ovu vrstu sudjelovanja. EGSO smatra da je u svakom slučaju potrebno promicati ulogu malih i srednjih poduzeća, a ne, kao što se znalo događati, samo ulogu velikih korporacija s odjelima nadležnim za korporativnu socijalnu odgovornost (CSR) ili sličnim odjelima.

4.11

Obuka kandidata za sudjelovanje u inicijativi Volonteri za humanitarnu pomoć EU-a ključna je kako bi se osiguralo neometano odvijanje operacija. EGSO želi izraziti svoju uvjerenost u to da, uz tehničku stručnu obuku koja je svakako važna, postoji potreba da se omogući i prioritetom učini obuka o vrijednostima, poštivanju pogođenog stanovništva, interkulturalnim aspektima, poštivanju i psihosocijalnim dimenzijama pomoći itd., ukratko o mnogim područjima koja humanitarnu pomoć čine onim što ona jest te da izađe izvan pukih tehničkih aspekata. Ako postoji jedna stvar kojom se odlikuje humanitarna pomoć, onda je to naglasak na načelima i vrijednostima, koji moraju biti osnovni dio obuke volontera.

4.12

Zato je potrebno raditi s iskusnim tijelima iz raznih država članica i mrežama za obuku koje obuhvaćaju cijeli EU, i ne samo sa sveučilištima, već i s neprofitnim mrežama. Posebna se pažnja treba posvetiti već obavljenoj procjeni obuke koja je uključena u pilot-projekte. EGSO poziva da se što prije prikupe dobre prakse iz ovog područja kako bi se mogle koristiti kao mjerila za buduće prijedloge.

4.13

U prijedlogu uredbe razmatra se pokretanje baze podataka kandidata za volontiranje koju će akreditirane organizacije ili možda čak službe Komisije kasnije upotrebljavati. EGSO želi naglasiti da uključivanje volontera u organizacije ne ovisi isključivo o tehničkim zahtjevima, već i o određenim sklonostima kada je riječ o zajedničkim vrijednostima i o prihvaćanju, između ostaloga, o zadaćama i misiji organizacije. Stoga je EGSO uvjeren da je, bez obzira na konačne dogovore za bazu podataka volontera koje je Komisija postigla, posebno potrebno voditi računa o ovom konkretnom aspektu.

4.14

Provedba inicijative Volonteri za humanitarnu pomoć EU-a je prilika da se prošire europska javna svijest i edukativne kampanje o solidarnosti i potrebi da se nastavi pomagati i u kriznim vremenima te da se promiču univerzalne vrijednosti. Kao što je to činio i u prethodnim mišljenjima, EGSO želi naglasiti da, osim toga što operacije uživaju velik publicitet, postoji potreba da se ojačaju odnosi sa svekolikom javnosti. Organizacije civilnog društva od kojih su mnoge zastupljene u EGSO-u imaju u ovom pogledu ključnu ulogu. EGSO vjeruje da se aktivnosti povezane s javnom svijesti trebaju usredotočiti na države članice koje posjeduju manje iskustva kada je riječ o humanitarnom radu.

6.3.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 67/16

1.1

EGSO navodi da su u posljednjih deset godina u EU- u poduzeti važni koraci, s ciljem izjednačavanja prava, sloboda i jamstava povezanih sa statusom europskog građanstva. Također je ojačan kriterij boravka u odnosu na kriterije za dobivanje državljanstva. Europsko građanstvo se razvija prema građanstvu na temelju boravka, sukladno s Poveljom o temeljnim pravima i vrijednostima i načelima Ugovora o funkcioniranju EU-a (UFEU).

1.2

Odbor smatra da je došlo vrijeme za ocjenu i analiziranje nedovršenih zadataka i prepreka koji još uvijek postoje, kako bi uključenije i participativnije europsko građansko društvo bilo otvorenije za uključivanje svih osoba s dugoročnim boravištem.

1.3

Kao Europljani 21. stoljeća moramo se suočiti s velikim izazovom: proširiti temelje naših demokracija na način da uključimo nove građane s jednakim pravima i obvezama, zbog čega bi pravo nacionalnog i europskog državljanstva trebalo uključivati sve osobe imigrantskog podrijetla, koje doprinose svojom nacionalnom, etničkom, vjerskom i kulturnom različitošću. Odbor smatra da su europske demokracije otvorena i slobodna društva koja trebaju biti utemeljena na uključivanju svih građana bez obzira na njihovo podrijetlo i referentni okvir.

1.4

EGSO potiče na razmišljanje o tome jesu li postojeći propisi i politike na kojima se temelji europska politika imigracije, građanstva i integracije dovoljni za današnje europsko društvo koje je sve brojnije i bogato u raznolikosti.

1.5

Gospodarska kriza maknula je iz političkog programa zaštitu temeljnih prava, integraciju i borbu protiv diskriminacije. EGSO upozorava na rizike od rastuće netolerancije, rasizma i ksenofobije prema imigrantima i manjinama. Potrebno je, stoga, da odgovorni političari, društveni djelatnici i mediji djeluju s velikom odgovornošću te služili kao primjer na političkom i društvenom planu kako bi spriječili takva ponašanja. Također je potrebno da institucije EU-a odlučno djeluju kako bi zaštitile temeljna prava.

1.6

Odbor želi poslati jasnu poruku onima koji sa stajališta isključujućeg nacionalizma definiraju nacionalni i europski identitet na način da zbog nacionalnog podrijetla ostavljaju bez prava građanstva milijune ljudi slabog pravnog statusa. Potrebno je poboljšati kvalitetu europske demokracije tako da se proširi pristup državljanstvu država članica i europskom građanstvu.

1.7

S obzirom na to da mnoge države članice imaju restriktivna zakonodavstva u vezi s pristupom državljanstvu, Odbor preporučuje da usvoje fleksibilnija zakonodavstva i administrativne postupke, kako bi državljani trećih zemalja koji imaju status s dugoročnim boravištem (1) mogli pristupiti državljanstvu.

1.8

Odbor potiče države članice da potpišu sporazume s matičnim državama imigranata kako bi isti mogli dobiti dvojno državljanstvo.

1.9

Države članice trebaju potpisati i ratificirati Europsku konvenciju o državljanstvu iz 1997. godine i Konvenciju o sudjelovanju stranaca u javnom životu na lokalnoj razini iz 1992. godine i u svojim politikama pristupa i gubitka državljanstva poštovati načela proporcionalnosti, učinkovitog pravnog sredstva i nediskriminacije.

1.10

EGSO primjećuje da u brojnim državama članicama još postoje prepreke na putu do političkih prava kao što su pravo glasa, pravo udruživanja i pravo političkog sudjelovanja te preporučuje tim državama članicama da izmijene svoje zakonodavstvo kako bi državljani trećih zemalja koji imaju dugoročno boravište raspolagali političkim pravima.

1.11

Odbor predlaže Europskoj uniji da, kada se u budućnosti pokrenu novi postupci reforme Ugovora (UFEU), izmijeni članak 20., kako bi i osobe koje, iako su državljani trećih zemalja, a trajno borave u EU-u i raspolažu dugoročnim boravištem, bile građani Unije.

1.12

Kriterij boravka osoba mora se koristiti za postizanje građanstva u Uniji. Kao što je EGSO naveo u prijašnjem mišljenju, (2) boravak već u Europskom pravu predstavlja kriterij za dodjelu različitih gospodarskih, društvenih, kulturnih i političkih prava i sloboda državljanima trećih zemalja. Mnoga od ovih prava slične su prirode kao prava europskog građanstva. Ali, trenutno ne uključuju neka od političkih prava, poput prava na glas. EGSO podsjeća da „zakonit i kontinuiran boravak mora također biti način za dobivanje građanstva Europske unije“.  (3)

1.13

Povelja o temeljnim pravima Europske unije ima obvezujući karakter i stvara novi okvir za europske politike na području imigracije, integracije i građanstva. Komisija treba analizirati kako Povelja utječe na status i prava državljana trećih zemalja u cilju pokretanja novih inicijativa koje bi zakonodavstvo na području imigracije prilagodile jamstvima iz Povelje.

1.14

Povelja o temeljnim pravima utvrđuje opće temelje novog poimanja civilnog građanstva (sa zajedničkim skupom osnovnih prava i obveza) za državljane trećih zemalja. Odbor predlaže da razvoj ovog civilnog građanstva bude jedan od prioriteta novog političkog programa koji će od 2014. godine naslijediti stockholmski program.

1.15

EU treba usvojiti Kodeks o imigraciji kako bi pridonio većoj transparentnosti i pravnoj jasnoći u vezi s pravima i slobodama državljana trećih zemalja koji borave u EU-u. Odbor smatra da europsko zakonodavstvo o imigraciji mora osigurati jednak tretman i načelo nediskriminacije.

1.16

Komisija treba analizirati poteškoće koje se javljaju u praksi država članica u pogledu zaštite temeljnih prava državljana trećih zemalja, posebno u odnosu na socijalna prava, mobilnost i pristup učinkovitom pravnom sredstvu.

1.17

Komisija treba ispitati prepreke koje u nekim državama članicama još uvijek priječe provođenje dugoročnog statusa stanovnika i Plave karte (4) te na učinkovit način okončati postupke za kršenje odredbi protiv onih država članica koje ne poštuju zakone Unije.

1.18

U okviru programa za uključivanje, Komisija mora provesti ocjenu postupaka i prepreka koji se javljaju u državama članicama u pogledu stjecanja i gubitka državljanstva, i njihovog utjecaja na građanstvo Unije.

1.19

Odbor poziva Europsku komisiju da izradi izvješće o trenutnom stanju rasprava koje se vode u EU-u o Konvenciji Ujedinjenih naroda o zaštiti radnika migranata i njihovih obitelji. (5) Komisija treba pripremiti uvjete za njezinu ratifikaciju.

2.1

Godina 2013. proglašena je „Europskom godinom građana“. Građanstvo Unije jedan je od najučinkovitijih alata za oblikovanje zajedničkog identiteta svih Europljana. Odbor smatra vrlo aktualnom političku filozofiju koja je već bila prisutna u počecima EU-a, kada je Jean Monnet rekao da „mi ne ujedinjujemo države, mi zbližavamo ljude“.

2.2

Europsko građanstvo nije beznačajan koncept, već predstavlja određeni pravni i politički status koji se sastoji od prava i sloboda. Demokracija, sloboda, vladavina prava, jednakost i ljudska prava temeljne su vrijednosti Unije u skladu s člankom 2. Ugovora o Europskoj uniji.

2.3

EGSO smatra da je u vremenima teškim poput ovih, s ozbiljnom gospodarskom, društvenom i političkom krizom koja pogađa Europu, potrebno provesti inovativne strategije za promicanje otvorenijeg i uključenijeg građanstva te ojačati povjerenje svih osoba koje borave u Europskoj uniji.

2.4

Europska Komisija je objavila drugo izvješće o europskom građanstvu pod nazivom Europski građani: tvoja prava, tvoja budućnost, u kojem se analiziraju neke od prepreka te postojeći problemi. EGSO pozdravlja izvješće Komisije, ali također primjećuje nedostatak političke akcije povezane s državljanima trećih zemalja, koji imaju slična europska prava i slobode, ali ne i puno državljanstvo.

2.5

Odbor uvodi brojne inicijative za promicanje aktivnijeg europskog građanstva, ali upozorava na ozbiljan problem koji se javlja među mnogim mladima imigrantskog podrijetla druge i treće generacije koji su žrtva diskriminacije i isključenja, što znatno smanjuje osjećaj pripadnosti društvu koje ih tretira kao "građane drugog reda".

3.1

EGSO je već prije 10 godina predložio da integracija bude temeljnim dijelom zajedničke imigracijske politike te je zatražio provedbu europskog programa. Vijeće je 2004. godine usvojilo Zajednička osnovna načela integracije, među kojima uključuje: „jednakopravan pristup imigranata institucijama, dobrima i uslugama kako javnim tako i privatnim, pod istim uvjetima kao i za nacionalne građane i bez diskriminacije, nužan je uvjet za bolju integraciju.“ te „Sudjelovanje imigranata u demokratskom procesu i u formuliranju integracijskih politika i mjera, posebno na lokalnoj razini, pospješuje njihovu integraciju“.

3.2

Europska Komisija u suradnji s EGSO-om razvija europski program za integraciju i promiče brojne aktivnosti za potporu državama članicama. EGSO i Komisija pokrenuli su Europski forum za integraciju (6) kako bi olakšali sudjelovanje imigranata i organizacija civilnog društva.

3.3

Odbor je pridonio programu za integracije putem izrade različitih mišljenja. (7)

3.4

Europski forum za integracije analizirao je važnost koju za integraciju ima sudjelovanje imigranata u demokratskom procesu i smatra da one države koje imigrantima olakšavaju pristup građanskim pravima poboljšavaju integraciju Zbog toga Odbor preporučuje da države članice u okviru svojih nacionalnih zakona usvoje fleksibilnije zakone, kako bi državljani trećih zemalja koji imaju status s dugoročnim boravištem mogli imati pristup državljanstvu.

3.5

Odbor pozdravlja uključujuću ulogu sindikata, udruga poslodavaca i nevladinih organizacija koji olakšavaju sudjelovanje imigranata u demokratskom životu svojih organizacija. Civilno društvo je usmjereno prema državljanima trećih zemalja kako bi postali aktivni članovi organizacija.

3.6

Integracija je dvosmjerni društveni proces uzajamne prilagodbe između imigranata i domaćeg društva, koji se mora podržati putem dobrog upravljanja u Europskoj uniji na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Zajednički europski pristup ima veliku dodanu vrijednost, jer povezuje integraciju s vrijednostima i načelima Ugovora, s jednakim tretmanima i nediskriminacijom, s Poveljom o temeljnim pravima, s Europskom konvencijom o ljudskim pravima te s Europskim programom 2020.

3.7

Europsko zakonodavstvo o imigraciji mora osigurati jednak tretman i načela nediskriminacije. U tom kontekstu valja spomenuti pitanje prava i mogućnosti u jezičnom i vjerskom smislu. Odbor smatra da je inicijativa koju je usvojila Komisija predlažući Direktivu (8) kako bi se olakšalo ostvarivanje prava europskih radnika u okviru slobode kretanja, jako pozitivna.

3.8

Međutim, EGSO predlaže da sve osobe koje borave u EU-u moraju imati pravedan tretman, bez obzira na njihov imigracijski status ili državljanstvo, zbog čega se moraju prevladati neke prepreke koje trenutačno postoje pri pristupu statusu građanstva u Uniji.

4.1

Odbor želi aktualizirati razmišljanje o prirodi europskog građanstva, posebice u odnosu na osobe koje su državljani trećih zemalja i koji zakonito i stabilno borave u EU-u. Potrebno je vratiti se prvobitnom pristupu, utvrđenom u zaključcima Vijeća iz Tamperea. (9) Pravedan i jednak tretman između europskih građana i državljana trećih zemalja definiranih u Tampereu (10) i dalje je jedan od političkih prioriteta, budući da se nije došlo do cilja ni nakon četrnaest godina razvoja zajedničke imigracijske politike.

4.2

Države članice su odgovorne za davanje državljanstva na temelju vlastitog zakonodavstva, budući da važeći Ugovor ne daje EU-u nikakvu nadležnost u usklađivanju zakonodavstva, pa je to, stoga, pitanje nacionalnog suvereniteta.

4.3

U svim državama članicama, udruge imigranata, sindikati i nevladine udruge razvijaju inicijative i rasprave kako bi smanjili rok i pojednostavili postupke naturalizacije i pristupa državljanstvu imigrantima te tako olakšali integraciju, imajući na umu da društva i države koji isključuju iz jednakog tretmana i prava sudjelovanja osobe koje imaju dugoročno boravište, nisu integracijski.

4.4

Koncept europskog građanstva čvrsto je usidren u Ugovorima, u pravu Zajednice i Povelji o temeljnim pravima. Ugovor (UFEU) te posebice njegov članak 20. kaže da „svaka osoba koja ima državljanstvo jedne države članice će biti građanin Unije. Građanstvo Unije se dodaje nacionalnom državljanstvu ne zamjenjujući ga.“ Državljanstvo, onako kako se određuje njegovo stjecanje i gubitak u svakom nacionalnom zakonodavnom poretku, na ovaj način predstavlja „glavni ključ“ za pristup europskom građanstvu. (11)

4.5

Bliska veza između statusa europskog građanstva i državljanstva država članica predmet je mnogih rasprava i kritika od uspostave europskog građanstva 1992. godine Ugovorom iz Maastrichta. Spomenuta veza podrazumijeva, u načelu, formalno isključivanje iz građanstva Unije državljana trećih zemalja koji zakonito borave u EU-u, zbog čega su te osobe ostale „nevidljive“ u europskim raspravama o građanstvu te u sudjelovanju u političkom i demokratskom životu.

4.6

Ograničena interpretacija građanstva Unije je ona koja potvrđuje da postoji homogena i jasno utvrđena skupina osoba koja se naziva europskim građanima i druga skupina osoba kojoj pripadaju državljani trećih zemalja koji se ne smatraju građanima Europe.

4.7

Ali, tko su ti europski „građani“? Je li primjereno ograničiti osobno područje građanstva Unije samo na one koji imaju državljanstvo država članica? Imaju li državljani trećih zemalja već neka slična prava i slobode usporedive s pravima europskih građana? Koja su trenutna ograničenja i izazovi za građanstvo Unije? Koja je uloga političkog sudjelovanja i prava glasa u ovom kontekstu? Zašto se mnogi mladi koji su potomci imigranata smatraju „građanima drugog reda“ Ako sudjelovanje imigranata u demokratskom procesu olakšava njihovu integraciju, zašto su isključeni?

4.8

Do danas su države članice na neposredan način odlučivale o tome tko su, a tko nisu građani Unije. To se mora promijeniti kako bi građanstvo Unije postalo srce europske integracije.

5.1

Povelja o temeljnim pravima utvrđuje opće temelje novog poimanja građanske javnosti koja je uključenija i participativnija i za koju Odbor smatra da je potrebno razviti.

5.2

Komisija je navela da Povelja o temeljnim pravima može biti referenca za razvoj koncepta civilnog građanstva (sa zajedničkim skupom osnovnih prava i obveza) za državljane trećih zemalja.

5.3

Povelja o temeljnim pravima Europske unije ima obvezujući karakter s pravnom vrijednosti sličnoj kao i u Ugovorima. Povelja je promijenila i ojačala komponente statusa o građanstvu u Uniji. Njezino osobno područje primjene uključuje jednako europske građane kao i državljane trećih zemalja. Naslov V. posvećen je „pravima građana“, ali čak i ovdje članak 41. (temeljno pravo na dobro upravljanje ili administraciju) i članak 45. stavak 2. (temeljno pravo na slobodu kretanja i boravka) uključuje državljane trećih zemalja.

5.4

EGSO naglašava da se preostale odredbe Povelje odnose na sve ljude bez obzira na njihovo državljanstvo. Povelja ograničava diskreciju država članica u pogledu pitanja povezanih sa sigurnosti stanovanja, spajanjem obitelji, deportacijom pa čak i stjecanjem i gubitkom državljanstva. Jedan od ključnih aspekata je poglavlje VI. o pravosuđu, koje uključuje i pravo na učinkovito pravosuđe i učinkovit pravni lijek u slučaju povrede određenih temeljnih prava građanstva.

5.5

EGSO smatra da sveza između građanstva Unije i Povelje može imati duboke učinke po pitanju proširenja osobnog područja statusa o europskom državljanstvu. Jedan od najvećih izazova jest osigurati pristup učinkovitom pravnom lijeku državljanima trećih zemalja, čija su temeljna prava i slobode bile predmetom abolicije ili prekršaja od strane država članica i njihovih tijela u području europskog prava (12).

5.6

Tijekom pripremnih radova Europske konvencije, EGSO je prihvatio Rezoluciju u kojoj je predložio:„… Potrebno je poboljšati europske integracijske politike za imigrante. Odbor traži da Konvencija ispita mogućnost dodjele građanstva Unije državljanima trećih zemalja s dugoročnim boravištem …“  (13)

5.7

U svom priopćenju o zajedničkoj migracijskoj politici, (14) Komisija je utvrdila cilj stvaranja europskog zakonodavnog okvira za prijem i boravak državljana trećih zemalja i zajednički pravni statut, koji bi se temeljio na načelu pružanja prava i obveza na jednakost s državljanima, ali koji bi se razlikovali po duljini boravka.

5.8

Dopuštenje imigrantima da steknu građanstvo nakon minimalnog razdoblja od pet godina moglo bi biti dovoljno jamstvo za mnoge imigrante da se uspješno integriraju u društvo, ili bi moglo biti prvi korak prema stjecanju državljanstva države članice.

5.9

EGSO je u svom mišljenju o Uključivanju u građanstvo Europske unije naveo da bi širi pojam europskog građanstva odgovarao pojmu usvojenom od strane Europske Komisije pod nazivom „civilno građanstvo“.

5.10

Odbor podupire „civilno građanstvo“ koje bi se na europskoj razini trebalo shvatiti kao ‘građanstvo koje sudjeluje i koje je uključeno’, za sve osobe koje kontinuirano borave na području Unije i gdje bi načelo jednakosti svih ljudi pred zakonom činilo jednu od središnjih osi. EGSO je već naveo u svom mišljenju na temu Uključivanje u građanstvo Europske Unije da bi se na ovaj način došlo do „dogovora o jednakom tretmanu s ciljem promicanja i olakšavanja građanske integracije državljana trećih zemalja, koji kontinuirano i zakonito borave u jednoj od država članica Europske Unije (jednakost pred zakonom)“ te postiglo rješenje za trenutnu diskriminaciju s kojom se suočavaju državljani trećih zemalja.

6.1

Tijekom proteklog desetljeća Europa je pokrenula politike, usvojila zakone i odredila sudsku praksu, što je jako važno i za građanstvo Unije, kao i za status državljana trećih zemalja. Ovi procesi doveli su do postupnog proširenja prava, sloboda i jamstava europskog građanstva na temelju boravišta. EGSO smatra, međutim, da je spomenuto proširenje nepotpuno te da ima previše ograničenja.

6.2

Jedan od najvažnijih koraka u zakonodavnom području je usvajanje Direktive o građanstvu 2004/38, koja je u samo jednom pravnom elementu uskladila prijašnji raspršeni i rascjepkani europski pravni okvir o slobodi kretanja i boravku. EU je bila osobito aktivna u priznavanju prava i antidiskriminacijskih odredbi prema državljanima trećih zemalja koji su članovi obitelji europskih građana. Direktiva izričito priznaje za članove obitelji, koji su državljani trećih zemalja, različita prava i slobode koji su po prirodi vrlo slični onima koji se dodjeljuju europskim građanima.

6.2.1

EGSO dijeli mišljenje Komisije koja je pokazala da je jedan od najvažnijih izazova učiniti dostupnim prava predviđena Direktivom svim osobama u svakodnevnom životu, uklanjajući neke loše nacionalne prakse, kao i pružiti učinkovitu pravnu zaštitu onima čije su slobode građanstva bile povrijeđene.

6.2.2

Dok ova „građanska prava“ potječu izravno iz obiteljskih odnosa, njihov pristup moguće je aktivirati samo u vrijeme kada europski državljani i njihovi obiteljski članovi ostvaruju slobodu kretanja ili prelaze u drugu državu članicu. Postupak intraeuropske mobilnosti ostaje jedan od uvjeta kako bi se mogla ostvariti zaštita koju je europsko građanstvo dodijelilo obiteljskim članovima. (15) Direktivom se također utvrđuje pravo trajnog boravišta spomenutim obiteljskim članovima nakon razdoblja stalnog boravišta od pet godina.

6.2.3

Međutim, EGSO smatra da državna tijela još uvijek održavaju zakone i prakse koji ometaju slobodu kretanja i boravka članovima obitelji europskih građana. Također, još uvijek postoje obrnute diskriminirajuće situacije koje trpe strani članovi obitelji europskih građana, koje također moraju biti riješene. (16)

6.3

Sud pravde EU-a bio je vrlo aktivan te je na proaktivan način odigrao pozitivnu ulogu u zaštiti i tumačenju normativnih kontura i individualnih prava europskog građanstva. (17) Sud je potvrdio da je europsko građanstvo temeljni status europskih građana. (18)

6.3.1

EGSO pozdravlja sudsku praksu koja je proizašla iz Suda u Luksemburgu o građanstvu i napominje da joj se, s donošenjem Direktive, priključila i većina sudske prakse Suda Europske unije, budući da je skupio najvažnije kazne u slučajevima koje se odnose na slobodu kretanja i europsko građanstvo, koje su se pojavile do 2004.

6.3.2

Sud Europske unije također je razvio sveobuhvatnu sudsku praksu o općim načelima Europskog prava, (19) koja se odnose na razmjernost i nediskriminaciju i vrijede za sve osobe, bez obzira na njihovo državljanstvo ili migracijski status, koje su pogođene radnjama ili pravom Unije. Sudska praksa je dosegla čak i nadležnost država članica po pitanjima stjecanja i gubitka građanstva i njihovih implikacija za europsko građanstvo i prava koja se na to vežu.

6.3.3

Sud je u više navrata pokazao da su u ostvarivanju svojih nadležnosti nad pitanjima o državljanstvu, države članice dužne obratiti posebnu pozornost na posljedice svojih zakona i odluka u okviru Europskog zakona o građanstvu i slobodi kretanja, posebice, u punom ostvarivanju prava i sloboda svojstvenih građanstvu Unije. (20)

6.4

Od 2003. godine na snazi je paket europskih prava o imigraciji, s pravnim instrumentima vezanim za uvjete ulaska i boravka državljana trećih zemalja, koja nude prava i jamstva od kojih su neka slična onima predviđenim za europske građane. Direktiva 2003/109  (21) o statusu državljana trećih zemalja s dugoročnim boravkom uspostavila je zajednički pravni status za državljane trećih zemalja koji zakonito i kontinuirano borave na prostoru jedne države članice u razdoblju od pet godina.

6.4.1

EGSO naglašava da je filozofija Direktive približavanje statusa među europskim građanima i državljanima trećih zemalja koji dugoročno borave, kao i zaštita njihove sigurnosti tijekom boravka u Uniji. Međutim, zajednički status još uvijek ne nudi jednakost i puno građanstvo tim osobama, nego „kvazi jednakost“ ili „kvazi građanstvo trećeg stupnja“ koje podliježe brojnim uvjetima. (22) Kao što je Europska Komisija navela u svom izvješću o provedbi Direktive, (23) dok god članak 11. Direktive pruža „kvazi jednak tretman“ među državljanima trećih zemalja s dugoročnim boravištem i europskim državljanima, postoji ozbiljan nedostatak informacija što se tiče načina na koji se provodi, uzrokujući time problem u učinkovitoj izvedbi.

6.4.2

S druge strane, Direktiva predviđa, kao jedan od vidova njezine dodane vrijednosti, mogućnost ostvarivanja slobode kretanja ili mobilnosti u drugu državu članicu i dobivanja „kvazi jednakog“ tretmana. Uključivanje intraeuropske dimenzije mobilnosti ili slobode kretanja podsjeća na isti model građanstva u Uniji koji slijedi u Europskom pravu o građanstvu po pitanju poticanja intraeuropske mobilnosti.

6.5

Druge direktive koje pripadaju europskom pravu o imigraciji također uključuju fokus i dimenziju „intraeuropske mobilnosti“, slične statusu dugoročnog boravka, kako bi poboljšali privlačnost europskih tržišta rada, kao Direktiva 2009/50 o Plavoj karti za visokokvalificirane imigrante.

6.6

Međutim, zbog neispravnih provedbi direktiva od strane pojedinih država članica, EGSO smatra da se uvjeti i kriteriji koji vrijede za državljane trećih zemalja i njihove obitelji za boravak i rad u drugim državama članicama, različitima od onih koje su im odobrile europsku dozvolu, ne mogu usporediti s prekograničnom slobodom kretanja europskih građana.

6.7

Osim toga, rascjepkani i sektorski karakter zakonodavnog okvira po pitanju zakonske imigracije ne pogoduje jednakom tretmanu i jedinstvenom pravnom okviru državljana trećih zemalja koji borave i žele ostvariti slobodu kretanja u EU-u. (24)

7.1

Odbor je u drugim mišljenjima predložio da se poboljša politički i društveni dijalog s matičnim državama imigranata koji žive u Europi. EGSO izražava zadovoljstvo zbog raznih dogovora koji su postignuti.

7.2

Ovaj dijalog treba uključivati i građanska prava. Odbor smatra da su dogovori između država koji dozvoljavaju dvojno državljanstvo pozitivni kako bi državljani trećih zemalja mogli raspolagati građanskim, društvenim i političkim pravima.

7.3

Međutim, neke države članice politička prava uvjetuju s uzajamnošću. Odbor napominje da je riječ o pozitivnom instrumentu, ali u nekim slučajevima javlja se ograničenje prava osoba kada se matične zemlje ne slažu s kriterijem reciprociteta.

7.4

EGSO izražava želju da vanjska politika EU-a u okviru Ujedinjenih naroda učini velike napore za globalno upravljanje međunarodnim migracijama, na temelju - među ostalim međunarodnim pravnim instrumentima provedbe - Opće deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodne konvencije UN-a o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih obitelji (Odbor je predložio EU-u (25) njegovu ratifikaciju), Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodne organizacije rada (ILO).

6.3.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 67/23

1.1

Čini se da je planirano zastarijevanje povezano s onim vrstama industrijske proizvodnje kojima je potrebna minimalna stopa obnavljanja proizvoda. Iako se obnavljanje proizvoda može činiti potrebnim, protiv nekih se zloporaba treba boriti. Europski gospodarski i socijalni odbor dobro razlikuje namjerno ugrađene greške od naših ubrzanih načina potrošnje. Iako je opravdano zapitati se o marketinškim praksama kojima se promiču velike, ali često samo sporedne inovacije, naše mišljenje zagovara kontrolu najočiglednijih slučajeva i poboljšanje jamstva za potrošače. Cilj je pridonijeti jačanju povjerenja u naša europska poduzeća. Prijedlozi su tehničke, komercijalne, normativne, obrazovne i informativne naravi i dio su strateškog okvira za bolju ravnotežu u lancu proizvodnje, distribucije i potrošnje koji mora biti pravičan i pouzdan.

1.2

EGSO izražava želju za potpunom zabranom proizvoda čije su neispravnosti proračunate kako bi se okončao životni ciklus uređaja, poput onih pisača, o kojima se dosta govorilo u medijima, koji su bili proizvedeni tako da nakon određenog broja uporaba prestanu raditi. Ti su slučajevi rijetki, ali notorni i mogu samo dovesti do nepovjerenja građana prema poduzećima.

1.3

EGSO poduzećima preporučuje da olakšaju popravke svojih proizvoda. To će se trebati provoditi na tri načina: pružanjem tehničkih mogućnosti (primjerice kod tablet-računala čije su baterije zalemljene na kućište uređaja kako bi se spriječili svi mogući popravci i prisililo potrošače na novu kupovinu), zatim ostavljanjem mogućnost potrošačima da unutar pet godina od kupovine nabave zamjenske dijelove i, konačno, tako da, prilikom kupovine proizvoda, kupci dobiju upute s detaljima o mogućnostima popravka i njihovu korištenju. Općenitije govoreći, EGSO putem svojega mišljenja poziva na pružanje snažne podrške socijalnoj dimenziji ovoga pitanja i poduzećima koje se bave popravcima. Proces izgradnje povjerenja između poduzeća i potrošača mora se naročito razmotriti u odnosu na njegov potencijal stvaranja radnih mjesta.

1.4

Izbjegavajući obvezujuće propise, EGSO potiče dobrovoljne mjere certifikacije. Primjerice, na području bijele tehnike je 10- ili 20-godišnje jamstvo nabave rezervnih dijelova definitivno privuklo kupce. To bi se jamstvo moglo standardizirati na razini Europe za sve proizvode kupljene na području 28 zemalja Unije kako se ne bi naškodilo europskim poduzećima. Osim toga, proizvođači bi se mogli obvezati da će objaviti podatke o najčešćim kvarovima budući da znaju koji su najučestaliji. Mogli bi zadržati samo te dijelove, obvezati se da će ih proizvoditi po potrebi ili pronaći podugovarače koji bi ih proizvodili. Na taj bi se način određena poduzeća čvrsto obvezala na jamčenje pouzdanosti svojeg proizvoda, i to povrh svog odnosa s potrošačima. To se također uklapa u ideju dobrovoljnog certificiranja čime se osigurava sve što je potrebno za održavanje i osiguranje dugotrajnosti proizvoda.

1.5

EGSO države članice potiče da u svoju politiku javne nabave uključe parametre borbe protiv planiranog zastarijevanja. S obzirom na važnost ugovora javne nabave u državama EU-a (16 % BNP-a), javna tijela vlasti igraju važnu ulogu na tom području i moraju poslužiti kao primjer.

1.6

EGSO procjenjuje da će poboljšanje kvalitete i trajnosti industrijskih proizvoda dovesti do otvaranja trajnih radnih mjesta u Europi i da se stoga treba poticati. Uz odgovarajuće programe osposobljavanja, to će pomoći izlasku iz krize koja teško pogađa europske radnike.

1.7

EGSO preporučuje da se na proizvodu navede njegov procijenjeni vijek trajanja ili broj upotreba kako bi potrošači pri kupovini bili informirani. EGSO preporučuje da se dobrovoljno isprobaju razni načini označavanja cijene po godini procijenjenog vijeka trajanja kako bi se potaknula kupovina trajnih proizvoda; pri tome bi se navedeno očekivano trajanje trebalo kontrolirati kako bi se izbjegle zlouporabe u kojima bi potrošač bio žrtva. Na taj bi način potrošači mogli kupiti proizvode koji su u trenutku kupovine skuplji, ali dugoročno isplativiji. To bi samo potaknulo naša poduzeća na proizvodnju trajnijih predmeta. Navođenje takvih podataka trebalo bi se usredotočiti na relevantne informacije koje su potrošaču potrebne i prilagoditi se kategoriji proizvoda kako bi se izbjeglo pretjerivanje s podacima na određenoj ambalaži.

1.8

EGSO smatra da bi bilo korisno uspostaviti sustav kojim bi se zajamčio minimalan vijek trajanja kupljenih proizvoda. Trenutno ne postoji nijedan zakon o minimalnom vijeku trajanja proizvoda, kao ni europske norme prema kojima bi se on određivao. Ipak, počele su se javljati inicijative u okviru deklaracija o ekološkoj prihvatljivosti. Poduzeća koja proizvode ili stavljaju na tržište neki proizvod moraju internalizirati vanjske troškove recikliranja proizvoda čiji je vijek trajanja kraći od pet godina, posebice ako proizvod sadrži tvari štetne za okoliš.

1.9

EGSO preporučuje da se proširi jamstvo koje se daje prilikom kupovine tako da uključuje jamstvo minimalnog razdoblja funkcioniranja uređaja tijekom kojeg bi trošak popravaka snosio proizvođač.

1.10

Potrošači u velikoj mjeri snose trošak kraćeg vijeka trajanja proizvoda i poteškoća vezanih za nedostatnu mogućnost njihovih popravaka. Oni također u velikoj mjeri snose posljedice politike poduzeća i određenih distributera koji ponekad žele naplatiti produljenje jamstva nakon prve godine u slučajevima kada je obvezno dvogodišnje jamstvo. Čini se da su potrošači često slabo upoznati sa svojim pravima. Bolja komunikacija, prije svega putem internetskih stranica i društvenih mreža, mogla bi poboljšati njihovu osviještenost. Europski opservatorij za ugrađenu dotrajalost omogućio bi potrošačima da steknu bolji uvid u prakse i donesu bolje odluke.

1.11

Osviještenost potrošača jedan je od preduvjeta za odgovarajuću i održivu upotrebu proizvoda. Osim toga, važno ih je pravilno informirati o minimalnom životnom ciklusu proizvoda jer je to jedan od izuzetno važnih elemenata u donošenju odluke o kupovini. U tom kontekstu, bile bi poželjne dobrovoljne komercijalne i poduzetničke aktivnosti i inicijative.

1.12

Potrošači često imaju dojam da se suočavaju s pravim zakonskim labirintom. Iako se u mnogim direktivama (poput onih o trgovačkim praksama, otpadu i sl.) govori o planiranom zastarijevanju, tekstovi o tome pitanju nedovoljno su usklađeni i trebalo bi ih usuglasiti objedinjenjem pod jedan zakonski okvir.

1.13

EGSO preporučuje da države članice, posebice u sklopu obrazovanja, potiču odgovornu potrošnju kako bi potrošači u obzir uzeli utjecaj na okoliš u smislu životnog ciklusa proizvoda te njegovog ekološkog otiska i kvalitete. Odbor uporno preporuča da se predstavnici potrošača više uključe u tekuće rasprave o tom važnom i delikatnom pitanju jer će njihovo sudjelovanje zajamčiti sveobuhvatniji pristup.

1.14

EGSO preporučuje Europskoj komisiji da provede istraživanja o tom pitanju kako bi se razjasnili brojni podaci koji kruže i koji su često protuslovni. Na taj će se način objektivno moći procijeniti utjecaj planiranog zastarijevanja, prije svega gospodarski i socijalni, ne samo s aspekta njegovih navodnih prednosti u smislu prihoda od prodaje proizvoda, već i s aspekta zapošljavanja i trgovačke bilance.

1.15

EGSO 2014. godine namjerava organizirati veliki europski okrugli stol o ovom pitanju. Taj bi okrugli stol objedinio sve strane zainteresirane za to pitanje: predstavnike industrije, financijere, distributere, sindikate, udruge potrošača, nevladine organizacije, Agenciju za standardizaciju, stručnjake, itd. Okrugli stol bi trebao biti višesektorski da se ne bi usredotočio samo na neke industrijske sektore, a trebao bi biti popraćen i otvorenim forumom namijenjenim građanima EU-a, kako bi se ohrabrilo čim šire sudjelovanje javnosti. Jedan od načina promicanja tog sudjelovanja bit će društvene mreže.

1.16

Općenitije govoreći, EGSO preporučuje da se ubrzaju istraživanja i razvoj na tri područja koja ograničavaju planirano zastarijevanje:

1.17

Porukom koju odašilje na europskoj razini, EGSO izražava svoju želju za ulaskom u fazu ekonomske tranzicije, prelazeći iz rasipnog u održivo društvo u kojem je usmjeren na potrebe potrošača i pogoduje građanima, a nije cilj samome sebi.

2.1

Planirano zastarijevanje višestruko je zabrinjavajuće pitanje jer zbog skraćivanja vijeka trajanja potrošnih proizvoda povećava potrošnju resursa, ali i količinu otpada koji na kraju životnog ciklusa proizvoda treba zbrinuti. Ono se javlja u raznim oblicima, a koristi se za pospješenje prodaje i podržavanje gospodarskog rasta budući da neprestano stvara nove potrebe i potrošna dobra koja se ne mogu popraviti.

2.2

To za posljedicu ima rasipanje resursa i stvaranje zagađenja do te mjere da se civilno društvo i neki političari koji ne odobravaju takve prakse organiziraju kako bi prokazali nelogičnosti sustava i protiv njih se borili (primjerice, zajedničke tužbe u Sjedinjenim Američkim Državama protiv Applea, žalba koja je uložena u Brazilu i prijedlog zakona u Belgiji i Francuskoj početkom 2013.).

2.3

Obično se razlikuje više vrsta „planiranog zastarijevanja“. Rječnik Le Petit Larousse zastarijevanje definira kao „opadanje vrijednosti materijala ili opreme prije prirodnog nastupanja dotrajalosti“, pri čemu se oni ne troše i ne zastarijevaju zbog razloga povezanih s fizičkim trošenjem, već zbog razloga povezanih s napretkom tehnike, promjenama u ponašanju, modom i sl.

2.4

Možemo razlikovati više oblika zastarijevanja:

2.5

O ovome pitanju ne postoji konačan konsenzus. Razlike u definicijama pokazuju u kojoj je mjeri potrebno definirati taj pojam i sve što on uključuje te propisati mjere koje se razlikuju prema objektivnim (tehničkim) čimbenicima zastarijevanja i subjektivnim čimbenicima zastarijevanja (poput učinaka mode i lansiranja novih proizvoda na tržište). U slučaju nekih proizvoda kraći životni vijek može predstavljati prednost za okoliš. Osim toga, zastarijevanje također ovisi o ponašanju potrošača.

2.6

EGSO preporuča iznijansiran pristup ovom pitanju. On ne želi da se na isti način produlji životni vijek svih proizvoda, već da se o tome odlučuje u skladu s uporabom pojedinoga proizvoda. Osim toga, dajemo prednost optimizaciji uporabe, pri čemu treba znati da optimizacija ne podrazumijeva nužno produljenje vijeka trajanja. EGSO želi pridonijeti boljoj percepciji pouzdanosti proizvoda europskih poduzeća.

2.7

Mnogi su razlozi zbog kojih se Europska unija mora pozabaviti pitanjem planiranog zastarijevanja, a tiču se okoliša, društva, javnog zdravlja, kulture, ali i gospodarstva. Smatramo da se trebaju razmotriti i drugi, manje opipljivi, aspekti koji su jednako važni jer se tiču simboličke i etičke razine.

2.8

Kada je riječ o utjecaju na okoliš, godišnja potrošnja sirovina danas iznosi oko 60 milijardi tona, pri čemu trošimo oko 50 % prirodnih resursa više nego prije 30 godina. Europljanin tako troši 43 kg resursa dnevno, naspram Afrikanca koji troši 10 kg. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) procijenila je, na temelju podataka iz 1999. godine, da će, uz godišnju stopu rasta primarne proizvodnje od 2 %, rezerve bakra, olova, nikla, srebra, kositra i cinka dostajati za još 30 godina, a rezerve aluminija i željeza za otprilike 60 do 80 godina. Za sve veći broj materijala može se reći da će nastupiti doba oskudnosti. Osim toga, u Europi se svake godine stvara 10 milijuna tona električnog i elektroničkog otpada (podaci iz 2012.), a očekuje se da će do 2020. godine ta količina iznositi 12 milijuna. Osim politika recikliranja i inovacija, paralelno s borbom protiv planirane zastarjelosti treba podržati i politiku prerade sadržanu u novoj europskoj direktivi koja je stupila na snagu 13. kolovoza 2012.

2.9

Na društvenom planu planirano zastarijevanje postavlja tri vrste problema. Prije svega, u kontekstu krize, ponašanje do kojeg dovodi planirano zastarijevanje potrošnih dobara sudjeluje u dinamici kupovanja na kredit i dosad neviđenih stopa zaduživanja. Osobe koje najviše pate od zastarijevanja su pojedinci iz osjetljivih društvenih skupina koji ne mogu skupo plaćati trajne proizvode i često se zadovoljavaju jeftinijim proizvodima slabije kvalitete. Nadalje, čitav sektor zapošljavanja u poduzećima koja pružaju usluge popravaka mogao bi se suočiti s negativnim posljedicama planiranog zastarijevanja. Podaci iz izvješća francuske Agencije za okoliš i upravljanje energijom (ADEME) (1) iz 2007. godine potvrđuju taj trend: popravlja se samo 44 % uređaja koji se pokvare. Za uređaje koji nisu pod jamstvom, distributeri procjenjuju da 20 % intervencija završava popravkom. Istraživanje agencije ADEME iz 2010. godine također pokazuje značajan pad broja popravaka u Francuskoj između 2006. i 2009. godine, osobito u području bijele tehnike. Prednosti sektora popravaka su činjenica da ga je teško preseliti i da ga većinom čine stabilna radna mjesta.

2.10

Ne treba zanemariti ni negativne posljedice po javno zdravlje koje se javljaju u dva oblika: izravne posljedice po lokalne stanovnike zbog paljenja toksičnih elektroničkih dijelova i posljedice na međunarodnoj razini. Zbog nedostatka infrastrukture koja bi omogućila obradu informatičkog otpada mnogi se proizvodi izvan uporabe nezakonito izvoze u geografska područja gdje je njihovo odlaganje jeftinije, ali ima brojne posljedice na lokalno stanovništvo (primjerice u Gani, gdje se iz otpada izvlači staro željezo te se šalje u Dubai ili Kinu. Mnogo takvog otpada završava u južnim zemljama gdje ugrožava zdravlje okoliša).

2.11

Postoje i kulturne posljedice. Prema nekim istraživanjima, prosječan vijek trajanja bijele tehnike iznosi šest do osam godina, dok je prije 20 godina iznosio 10 do 12 godina. Potrošači se s pravom mogu zapitati zašto se vijek trajanja proizvoda skraćuje dok se posvuda naglašava inovativnost. Povjerenje europskih građana u europsku industriju gradi se postupno, a zastarijevanje ga narušava. U trenutku kada gotovo sva ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da se Europljani maksimalno udaljavaju od svoje industrije, perspektiva preuranjenih ili nepopravljivih kvarova Europljanima ne pomažu da ponovo steknu povjerenje u svoja poduzeća. To objašnjava zašto 92 % Europljana (2) želi da se prikažu informacije o životnom vijeku (ili duljini upotrebe) proizvoda. Konkurentnost europskih poduzeća oslanja se i na veće povjerenje potrošača u poduzeća.

2.12

Postoje, napokon, i ekonomske posljedice. Velika većina prozvanih poduzeća posluje na području visokih (high-tech) tehnologija čiji se proizvodi redovito uvoze u Europu. Baveći se tim pitanjem, Europska unija daje svojim poduzećima mogućnost da se, zahvaljujući učinkovitoj primjeni trajnosti proizvoda, razlikuju od ostalih.

2.13

Europski gospodarski i socijalni odbor ne zanemaruje ni možda jednako važne nematerijalne aspekte. Na simboličkom planu, dok napori koje poduzimamo u duhu Konferencije Rio+20 dokazuju važnost koju pridajemo održivom razvoju, planirano je zastarijevanje po samoj svojoj definiciji dio održivog razvoja kakav želimo promicati. Što se tiče našega viđenja uloge etike u našim društvima, čini nam se problematičnim da se inženjeri mogu baviti razvojem proizvoda koji ubrzano zastarijevaju ili da oglašivači pokreću kampanje kako bi potaknuli potrošače na kupovinu, a da pritom znaju da to neće povećati njihovu razinu zadovoljstva.

6.3.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 67/27

1.1

Pivo je piće u kojem već nekoliko tisuća godina uživaju zajednice diljem Europe. Kultura konzumiranja piva znatno se razlikuje diljem Europe jer postoje različite vrste piva i potrošačke navike, no ono ima važnu ulogu u svim zemljama Europske unije i sastavni je dio kulture, baštine i prehrane. Europski gospodarski i socijalni odbor ističe da se ovaj sektor stalno razvija, prilagođava i opstaje, čak i u sadašnjim teškim uvjetima. Zamjećuje da sektor na različitim prioritetnim područjima, kao što su zapošljavanje, održivost, inovacije, obrazovanje i uključenost u društvo, ispunjava ciljeve iz Strategije Europa 2020.

1.2

Europski gospodarski i socijalni odbor ukazuje Europskoj komisiji, Europskom parlamentu, Vijeću i državama članicama na ključne poticajne mjere koje treba razmotriti ako se želi da europska pivarska industrija u potpunosti iskoristi potencijal za rast. EGSO posebice želi da donositelji odluka:

1.3

Europski gospodarski i socijalni odbor također potiče djelovanje na razini država članica te na regionalnoj i lokalnoj razini kako bi se:

1.4

Europski gospodarski i socijalni odbor smatra da pivarske tvrtke trebaju:

2.1

Europska unija jedan je od najvećih svjetskih proizvođača piva. Godine 2011. u 4 000 pivovara smještenih diljem Europe proizvedeno je više od 380 milijuna hektolitara (1). Ti su se proizvodi izvozili širom svijeta. EU po količini proizvodnje igra ključnu ulogu u svijetu jer čini četvrtinu svjetske proizvodnje. Kina je tek nedavno nadmašila EU, ali se EU i dalje nalazi ispred Sjedinjenih Država, Rusije, Brazila i Meksika (2).

2.2

Struktura europskog pivarskog sektora izrazito je raznovrsna. Većinom ga čine mala i srednja poduzeća, od mikropivovara do pivovara koje rade na lokalnoj i regionalnoj razini, ali i četiri velike pivovare sa sjedištem u Europi (3) koje su globalni lideri u pivarskom sektoru. Povećanje broja novih malih pivovara i mikropivovara tijekom zadnjeg desetljeća znak je iznimnog inovacijskog potencijala sektora i sredstvo postizanja cilja održivosti.

2.3

Lanac opskrbe povezan s pivarskim sektorom obuhvaća lokalne aktere, ali i vodeće svjetske proizvođače slada, opreme i pružatelje tehničkih usluga. Europski pivarski instituti trebaju širiti svoje znanje diljem svijeta. Događaji kao što su Kongres Europske pivarske konvencije ili pojedinačne konferencije pivara privlače posjetitelje iz cijelog svijeta.

2.4

Pivo je glavni prerađeni poljoprivredni proizvod čiji izvoz vrijedi više od 2 milijuna eura (4). Također je obuhvaćeno politikom EU-a o kvaliteti poljoprivrednih proizvoda (5), u okviru sustava PDO/PGI (6) te ostvaruje prodajnu vrijednost od 2,3 milijarde eura putem 23 oznake zemljopisnog podrijetla (7). Ipak, zemljopisna raznolikost piva nedovoljno se odražava unutar ovih sustava, jer sva se ta piva proizvode umanje od jedne trećine zemalja članica EU-a

2.5

Glavni sastojci piva – voda, žitarice, hmelj i kvasac – prirodnog su podrijetla. Voda je najvažnija sirovina koja se koristi u pivarskom sektoru i ona u prosjeku čini 92 % piva. Stoga je zaštita podzemnih voda od presudne važnosti. Odnos s poljoprivrednicima važan je za proizvođače piva i slada zbog potreba za žitaricama (kao što su ječam, žito i druge) koje su važan izvor škroba za pivo.

2.6

Europska unija glavni je akter na svjetskom tržištu hmelja koji se proizvodi u četrnaest država članica EU-a (8), gdje se nalazi trećina svjetskih površina zasađenih hmeljom (9), a pivarski sektor glavni je kupac europskog hmelja. Potrebno je ponovno raspraviti o konkurenciji između proizvođača hmelja te o različitom tretmanu unutar poljoprivrednih politika pojedinih država članica EU-a ako bi se time spriječili tržišni poremećaji koji bi mogli imati štetne dugoročne posljedice za pivare.

2.7

Ovisnost pivara o poljoprivrednom sektoru kao izvoru sirovina znači da je pivarska industrija u posljednjih nekoliko godina zbog žetvi promjenjive kvalitete i nestabilnosti cijena suočena s višim cijenama poljoprivrednih sirovina potrebnih za proizvodnju piva. Njihov odnos trebao bi se po potrebi i po mogućnosti temeljiti na održivom i dugoročnom pristupu među dobavljačima sirovina i pivara.

2.8

Ukupna prodaja piva u 2010. godini iznosila je 106 milijardi eura s uključenim PDV-om, što iznosi 0,42 % BDP-a Europske unije. Procjenjuje se da se više od 63 % piva proizvedenog u Europi kupuje u supermarketima i drugim maloprodajnim mjestima („prodaja izvan ugostiteljstva“). Preostalih 37 % konzumira se u ugostiteljstvu (na primjer, barovi, kafići, restorani, „prodaja u ugostiteljstvu“).

3.1

U posljednjih su se 15 godina na europskom tržištu piva dogodile mnoge promjene koje se tiču tehničkog napretka, ulaganja, spajanja, osnivanja novih tvrtki i stava potrošača. Snažan pad potrošnje koji je počeo 2007. izravno utječe na aktivnosti pivara. Nakon godina rasta, europska je proizvodnja piva 2011. godine naglo pala s 420 milijuna hektolitara na 377 milijuna hektolitara. Međutim, očekuje se da će u nadolazećim godinama doći do oporavka i potencijala za rast ako gospodarske i regulatorne okolnosti postanu povoljnije.

3.2

Gospodarska kriza i pad potrošnje doveli su do restrukturiranja sektora u Europi pri čemu je došlo do konsolidacije djelatnosti u Europi i ulaganja većih međunarodnih i nacionalnih koncerna izvan EU-a. Istovremeno je u svim zemljama porastao broj manjih pivovara, što je povećalo raznovrsnost ponude potrošačima i potvrdilo poduzetnički mentalitet pivara koji je u skladu s Akcijskim planom za razvoj poduzetništva do 2020. godine (10). U pogledu održivosti ovo je dobar razvoj događaja, s obzirom da obično ima pozitivan učinak na regionalni turizam i često omogućuje kraće cikluse proizvodnje i potrošnje, što je korisno za okoliš.

3.3

Zbog gospodarskih okolnosti više se piva konzumira kod kuće nego u barovima ili restoranima, a posljedica toga je manje radnih mjesta, manja dodana vrijednost i smanjeni proračunski prihodi po litri piva konzumiranog u EU-u (11). Na ovaj trend utjecao je i veći pritisak na cijene u maloprodajnom sektoru.

3.4

Sve veći broj pivara i proizvodnih inovacija također je doveo do nastanka novih proizvoda, što je od koristi za potrošače, društvo i okoliš. Nove prilike za pivovare svih veličina pojavile su se zahvaljujući diversifikaciji na piva s niskim postotkom alkohola i na bezalkoholna piva što je dovelo do povećanja prodaje, dok je dostupnost organskog piva u stalnom porastu.

3.5

U fiskalnom smislu pivarski je sektor od velike koristi za nacionalne vlade. Vlade zbog proizvodnje i prodaje piva ostvaraju značajne prihode kroz trošarine, PDV, poreze na dohodak i socijalna davanja koja uplaćuju radnici i njihovi poslodavci iz pivarskog sektora, kao i iz drugih srodnih sektora koji su u pogledu radnih mjesta neizravno povezani sa sektorom proizvodnje piva. Ti su prihodi u 2010. godini iznosili približno 50,6 milijardi eura (12).

3.6

Otpornost pivarskog sektora na trenutne gospodarske poteškoće ugrožena je zbog povećanog poreznog opterećenja uglavnom u vidu trošarina, ali i stopa PDV-a za ugostiteljstvo. Ova su povećanja intenzivirala ionako tešku ekonomsku situaciju pivara, osobito u zemljama kao što su Mađarska, Finska, Francuska, Nizozemska i Ujedinjena Kraljevina (13). Ukupna se dodana vrijednost nastala zbog proizvodnje i prodaje piva u EU-u u razdoblju od 2008. do 2010. godine smanjila za 10 % (14) dok su porezi prikupljeni od pivarskog sektora EU-a pali za 3,4 milijarde eura.

3.7

Sustav trošarina na razini EU-a i nacionalnoj razini u obzir treba uzeti jedinstvene značajke piva, što se odnosi na relativno niski postotak alkohola, proces proizvodnje piva i doprinos pivarskog sektora društvu, stvaranju novih radnih mjesta i ukupnom gospodarstvu. U tom cilju, za pivo kao fermentirano piće trebaju vrijediti isti uvjeti, a u zakonodavstvo EU-a o trošarinama za pivo treba uvrstiti minimalnu stopu od nula eura za vino i ostala fermentirana pića (15).

3.8

Uravnotežena politika za trošarine na nacionalnoj razini i bolja primjena postojećih mehanizama unutar fiskalne uprave mogli bi postati instrument za sprečavanje porezom motivirane trgovine i s njom povezanih štetnih praksi te tako pridonijeti održanju konkurentnosti pivarskog sektora, posebice na pograničnim područjima.

3.9

S obzirom na značaj koji ugostiteljstvo ima za prodaju piva (16), fiskalna politika mogla bi se koristiti kao mjera poticanja rasta u sektorima za ugostiteljstvo i pivarstvo, što bi imalo pozitivan utjecaj na zapošljavanje na lokalnoj razini.

3.10

Europska pivarska industrija i dalje je konkurentna te odolijeva nepogodnim uvjetima. Lokalni pivari još uvijek opstaju na tržištima izvan granica država i EU-a. Iako se većina europske proizvodnje piva plasira unutar jedinstvenog tržišta EU-a, od 2000. godine stalno se povećava izvoz u razne dijelove svijeta, a od 2007. godine porast iznosi 30 %. Najveća su izvozna odredišta Sjedinjene Države, Kanada, Angola, Kina, Švicarska, Tajvan, Rusija i Australija (17). Štoviše, europski su pivari veliki ulagači na svim kontinentima i sudjeluju u raznim inicijativama za suradnju s lokalnim pivarima i distributerima.

3.11

Međutim, lokalne uredbe koje su trgovinska barijera te priječe izvoz piva i ulaganja, mogu ugroziti potencijal europskog piva da održi i proširi prisutnost u trećim zemljama. Osim uvođenja carina, takve barijere mogu biti i u obliku zakonodavnih mjera kao što je definiranje proizvoda (npr. Rusija) ili fiskalnih administrativnih postupaka (npr. Albanija, Turska). Europska komisija i države članice u suradnji s pivarskim sektorom igraju ključnu ulogu u rješavanju ovakvih i sličnih poteškoća povremeno nastalih na stranim tržištima.

3.12

Dok Europska unija u svojim trgovinskim sporazumima primjenjuje carinsku trošarinu od nula eura za uvoz piva, nekoliko zemalja carinske trošarine koristi kako bi osujetile konkurentni uvoz iz država članica EU-a. Trenutni pregovori o sporazumima o slobodnoj trgovini također obuhvaćaju i ovo područje, a nedavnim se sporazumima (npr. između EU-a i Južne Koreje) predviđa postupno smanjenje trošarina, što je temelj daljnjeg razvoja.

3.13

Promotivna događanja poput izložbi i sajmova te savjetodavni programi koje Europska komisija organizira u trećim zemljama povećavaju izglede da europska piva budu prisutna na stranim tržištima. Sudjelovanje pivara u navedenim aktivnostima na terenu dosada je bilo ograničeno zbog nedovoljne svijesti o mogućoj koristi i nedovoljnog publiciteta.

4.1

Pivarski sektor ne podrazumijeva samo proizvodnju piva. On obuhvaća nekoliko djelatnosti, počevši od proizvodnje poljoprivrednih sirovina koje su središnji dio procesa proizvodnje piva, pa sve do ugostiteljstva i maloprodaje. Pivovare u Europskoj uniji izravno zapošljavaju više od 128 800 ljudi. Također, više od 2 milijuna radnih mjesta povezano je s proizvodnjom i prodajom piva, što predstavlja 1 % svih radnih mjesta različitih profila u EU-u (18).

4.2

Ciljevi EU-a za inteligentno, održivo i sveobuhvatno gospodarstvo iz strategije za rast pod nazivom Europa 2020. odražavaju se u karakteristikama pivarskog sektora. Pivari su prisutni u svim europskim zemljama, a zbog visokih troškova roba i usluga i značajnog prometa u ugostiteljstvu i maloprodaji osiguravaju više od 2 milijuna radnih mjesta. Više od 73 % radnih mjesta koja nastaju zahvaljujući pivu odnosi se na ugostiteljstvo.

4.3

Budući da ugostiteljstvo igra bitnu ulogu u stvaranju radnih mjesta i poticanju rasta – ne samo izravno u povezanim poduzećima, već i neizravno za velik dio europskoga gospodarstva – mjere za razvoj ugostiteljstva bitne su za zapošljavanje, posebice mladih i nekvalificiranih radnika, pri čemu treba izbjegavati nestabilne radne ugovore i niske plaće.

4.4

Takva jedinstvena raznovrsnost spaja baštinu, kulturu i suvremenost te nudi razne mogućnosti za korištenje radne snage u pivovarama i oko njih. Osim poslova na području opskrbe i dostave treba i dalje razvijati potencijale gastronomskog doživljaja i turizma kako bi se putem vlastitih aktivnosti pivovara kao i EU-ovih i nacionalnih programa financiranja povećala zaposlenost.

4.5

Pivarska industrija osjetila je učinke svjetske gospodarske situacije jer se izravna zaposlenost između 2008. i 2010. godine zbog smanjene potrošnje proizvoda smanjila za 9 %. Unatoč smanjenoj potrošnji zbog napete gospodarske situacije u Europi, ukupan je broj pivovara (uključujući i male pivovare) u Europi 2010. (3 638) bio veći nego u 2008. godini (3 071 pivovara) i stalno se povećava, što pruža novi potencijal za zapošljavanje. Prodajna ograničenja ili štetne fiskalne mjere ne bi smjele ugroziti ovaj potencijal, već ga treba i dalje poticati kroz program strukovnog osposobljavanja pa i na višim razinama u cilju stvaranja kvalitetnijih poslova u sektoru.

5.1

Europska pivarska industrija mora ispuniti razne ciljeve povezane s energetskom učinkovitosti, smanjenjem emisija CO2 i korištenjem resursa u sklopu obveza o održivosti. Investicije uložene posljednjih godina dovele su do toga da se koristi manje prirodnih resursa, proizvodi manje otpada i da se stalno ponovno koriste sekundarni materijali koji nastaju u procesu proizvodnje piva.

5.2

Pivari su pokazali svoju predanost zaštiti okoliša poduzimanjem odgovarajućih mjera i ulaganjem, a to je dovelo do smanjenja emisija CO2, korištenja energije, proizvodnje otpadnih voda te promjene ambalaže. Pivarski sektor razvio je smjernice za najbolje dostupne tehnike kojima se naglašava uloga održivog upravljanja i koje mogu poslužiti kao polazna točka za obveze na području ekoloških ciljeva. Potrebno je potaknuti upotrebu ocjene životnog ciklusa kao alata za samoanalizu, kako bi se obuhvatio što veći spektar pivarske industrije, uzimajući u obzir ograničenja malih obiteljskih pivara zbog nedovoljnog kapaciteta.

5.3

Pivarski je sektor između 2008. i 2010. godine nastavio ulagati napore unatoč pogoršanoj poslovnoj klimi, a rezultati ukazuju na to da je potrošnja vode smanjena za 4,5 %, a upotreba energije za 3,8 % po hektolitru proizvedenog piva. Također se procjenjuje da su se emisije CO2 smanjile za 7,1 % (19).

5.4

Kvaliteta i upotreba vode važni su čimbenici u procesu proizvodnje piva. Stoga je potrebno da nabavljači vode i pivari pravilno upravljaju vodom kako bi se zajamčila održivost proizvodnje piva. U ovom kontekstu treba poduzeti mjere opreza kako se eksploatacijom plina iz škriljevca ne bi onečistile zalihe podzemne vode za potrošače, uključujući i korisnike na području industrije. EGSO primjećuje da nizozemski i njemački pivari već slijede razvoj događaja na ovom području s dubokom zabrinutošću.

5.5

Postoji nekoliko drugih vrijednih proizvoda (sekundarnih proizvoda) koji nastaju iz sirovina u procesu proizvodnje piva. Oni su cijenjeni kao sirovine u drugim industrijskim procesima ili kao materijali za krajnju upotrebu, npr. u proizvodnji farmaceutskih proizvoda, zdrave hrane, energije iz obnovljivih izvora, za primjenu u industrijski, u proizvodnji hrane za životinje, poljoprivrednih proizvoda (20) te kozmetičkih ili wellness preparata. Ovi materijali zadovoljavaju rigorozne standarde kvalitete i u skladu su sa strogim zakonodavstvom o sigurnosti hrane, životinjske hrane i ostalim zakonodavstvom. Važnost i vrijednost sekundarnih materijala navela je pivovare da s preprodavačima i krajnjim potrošačima uđu u dugoročne dogovore o opskrbi.

6.1

Europska su pivarska poduzeća i udruge tijekom godina poduzeli inicijative usmjerene na podizanje svijesti o odgovornoj potrošnji, širenje znanja potrošača, osiguranje odgovornog oglašavanja i marketinga, obavještavanje o prevenciji i sprečavanje neodgovornog ponašanja potrošača. Neke od ovih inicijativa ostvarene su u suradnji s partnerima, a državne su vlasti uvidjele da su one dale važan doprinos društvu; osim toga, preuzete su na europskoj razini u okviru Europskog foruma o alkoholu i zdravlju (21).

6.2

Uz nastavak tih aktivnosti, vlade, pivari, ostali gospodarski subjekti i skupine civilnog društva trebaju raditi zajedno na promicanju odgovorne potrošnje piva, koja može biti potpuno kompatibilna sa zdravim stilom života odrasle osobe, i na suzbijanju zloupotrebe alkohola.

6.3

Europski su pivari zbog lokalne prirode piva snažno uključeni u lokalne zajednice u kojima podržavaju cijeli niz aktivnosti. Pivarski sektor u Europskoj uniji na podršku zajednici (22) godišnje potroši više od 900 milijuna eura putem širokog spektra aktivnosti koje podržava na lokalnoj i regionalnoj razini.

6.4

Industrija i velik broj dionika snažno su se obvezali da će podržati provedbu inicijativa za korporativnu i institucionalnu odgovornost kako bi se uhvatilo u koštac s negativnim učincima štetne potrošnje. Ovaj angažman potrebno je priznati unutar uravnoteženog okvira na području marketinga i komercijalne komunikacije pivara (23).

6.5

S obzirom na značaj koji pivo ima za kulturu, tradiciju i potrošnju, potrebno je razmisliti o inicijativi EU-a koja bi izdvojila sredstva za organizaciju stručnog usavršavanja nastavnika i odgajatelja u školama na svim razinama, posvećenog zdravlju, te društvenim i kulturnim aspektima potrošnje fermentiranih pića.

7.1

Obrazovanje i istraživanje od presudne su važnosti ako se želi održati daljnji angažman sektora. Te se aktivnosti odvijaju na sveučilištima, školama za proizvodnju piva, institutima za prehrambenu tehnologiju i putem drugih mreža. Treba nastaviti s organiziranjem foruma za razmjenu znanja kako bi Europa ostala vodeće središte za istraživanja koja provode pivari, njihovi partneri, istraživači i zainteresirani pojedinci.

7.2

Potrebno je jačati istraživački kapacitet i potencijal budući da pivari kao industrijski partneri imaju važnu ulogu na raznim područjima povezanima s hranom i tehnologijom proizvodnje piva, zdravstvenim aspektima ili utjecajem na okoliš. Pojačano sudjelovanje u Europskom istraživačkom prostoru, u okviru programa Obzor 2020. i u drugim tehnološkim platformama poboljšalo bi postojeće potencijale (24).

7.3

Podrška pivarskom sektoru u njegovim nastojanjima da promiče izvrsnost u skladu s najvišim znanstvenim standardima o karakteristikama piva i učincima piva na zdravlje i ponašanje može doprinijeti boljem protoku informacija i obrazovanju na ovom važnom području. Sve aktivne strane mogle bi razmisliti o pojačanom sudjelovanju u programima financiranja i suradnje koje nudi EU.

6.3.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 67/32

1.1

EGSO je u mnogobrojnim prilikama i iz različitih aspekata sagledavao temu nepropisne imigracije (1). To je složena i višedimenzionalna pojava koja zahtijeva i kratkoročne i dugoročne mjere. Mišljenje je usredotočeno na dolje navedene točke:

1.2

U ovom kontekstu Odbor izražava duboko žaljenje zbog smrti najmanje 311, a vjerojatno i mnogo više, afričkih migranata u dva posljednja slučaja potonuća broda pred obalom Lampeduse. Iako uzroka tragedije zasigurno ima više, Odbor vjeruje da ovi slučajevi upućuju na širi problem nepropisne imigracije morskim putem u EU te da postoji uzročna veza između ova dva slučaja i očite nemogućnosti EU-a da uspostavi zadovoljavajuće i dosljedne politike o nepropisnoj imigraciji koje bi se temeljile na solidarnosti i uključivale politike o potrazi, spašavanju i iskrcaju. Odbor poziva EU i države članice da ova dva slučaja shvate kao poziv na uzbunu te da odmah poduzmu mjere u vezi s preporukama iz ovog mišljenja, prije nego što se dopusti da se dogodi još jedna tragedija. Tragedije kod Lampeduse dodatno potvrđuju da EU nepropisnu imigraciju i granični nadzor apsolutno mora tretirati kao europsko pitanje.

1.3

Ljudska prava: Odbor je zabrinut zbog rastuće netolerancije, rasizma i ksenofobije protiv imigranata, protiv "drugoga", u Europi i boji se da će društvene posljedice gospodarske krize pogoršati situaciju. Političari i drugi utjecajni društveni čimbenici moraju, zajedno s medijima, djelovati s punom odgovornošću i pružiti jasan politički i društveni primjer kako bi se takvo ponašanje spriječilo. Ljudska prava nepropisnih imigranata moraju se uvijek poštovati, u trenutku spašavanja ili zadržavanja, kad im se dodijeli zaštićeni status, kad imaju nepropisan status bez dokumenata ili u slučaju repatrijacije.

1.4

Spašavanje života na moru: svatko tko se nađe u opasnosti ili je ugrožen na moru, uključivši i nepropisne imigrante, mora biti spašen.

1.5

Iskrcaj: EU mora usvojiti politiku iskrcavanja koja ne povećava opterećenost država članica već suočenih s nerazmjernim priljevom migranata. Problem iskrcaja treba se riješiti primjenom načela iskrcaja na najbližem sigurnom mjestu samo ako se dotična zemlja u potpunosti pridržava svih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i ako je pod nadzorom organizacija za ljudska prava.

1.6

Pravo na azil i njegovo odobravanje: načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja sa granice mora biti zajamčeno, a svim osobama koje traže međunarodnu zaštitu treba se omogućiti predavanje zahtijeva u EU. Te zahtjeve moraju obraditi nadležne nacionalne vlasti. U tom kontekstu potrebno je izraditi učinkovitiji sustav pregleda zahtjeva za azil. EGSO podupire suradnju s trećim zemljama da bi se ojačali njihovi sustavi azila i pojačalo njihovo pridržavanje međunarodnih standarda.

1.7

Repatrijacija nepropisnih imigranata: Direktiva o vraćanju (2) pruža Europski okvir pravnih i postupovnih jamstava (3) koji EGSO pozdravlja, na primjer: učinkovit način podnošenja žalbi protiv odluka o vraćanju pred nadležnim sudskim, upravnim ili neovisnim tijelom, besplatno pravno zastupanje i pomoć te određenu zaštitu pri čekanju na vraćanje i uvjete zadržavanja. Odbor smatra da bi europska politika vraćanja trebala promicati dobrovoljni pristup i zasnivati se na najvišem stupnju poštivanja ljudskih vrijednosti. O tome ovisi legitimnost i vjerodostojnost Europske politike o imigraciji u ostatku svijeta. Članak 19. Povelje o temeljnim pravima izričito brani kolektivno protjerivanje i jamči da nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, tj. načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement) (članci 4. i 19. Povelje).

1.8

Sveobuhvatna europska politika o nepropisnoj imigraciji temeljena na solidarnosti: da bi se osiguralo poštivanje temeljnih prava, EGSO smatra da bi trebalo ojačati solidarnost EU-a s državama članicama koje se, zbog svojeg geografskog položaja, moraju nositi s velikim brojem osoba koje na nepropisan način pristižu kao žrtve kriminalnih mreža trgovanja ili krijumčarenja ljudima. Granice EU-a, koje uključuju i morske granice država članica na Mediteranu, granice su svih država članica EU-a te bi se, stoga, u skladu s Ugovorima, odgovornost za njihovu zaštitu trebala raspodijeliti na sve države članice EU-a. Ovdje se ne radi samo o solidarnosti, već i o tome da države članice moraju preuzeti odgovornost i, pomoću postojećih mehanizama, podijeliti teret nepropisne imigracije. Zato bi trebalo pokazati solidarnost i podršku državama članicama smještenim na vanjskim granicama EU-a i pružiti im podršku pomoću mehanizama podjele tereta koji omogućuju raseljavanje tražitelja azila unutar EU-a. EGSO snažno podupire provedbu Europskog distribucijskog ključa (European Distribution Key) opisanog u izvještaju Europskog parlamenta o Većoj solidarnosti na razini EU-a u području pružanja azila (2012/2032 INI).

1.9

Sastavljanje sporazuma s trećim zemljama: U svom dijalogu o migraciji i mobilnosti s trećim zemljama, EU-ov glavni cilj mora biti da olakša odvijanje migracije na zakonit i organiziran način, jamči međunarodno pravo na azil, smanji nepropisnu imigraciju i bori se protiv kriminalnih mreža koje se bave trgovinom ljudima. Suradnja s trećim zemljama često je nužan preduvjet za učinkovito provođenje postupaka repatrijacije. Kako bi se postigli bolji rezultati, ta se suradnja mora pojačati. Istovremeno, pojedinim bi tranzitnim državama trebalo pružiti pomoć kako bi mogle bolje upravljati svojim granicama te ih osposobiti za pružanje zaštite onima kojima je to potrebno.

1.10

Europska agencija za granice – Frontex: treba nastaviti s restrukturiranjem Frontexa i iz njega napraviti istinsku europsku agenciju za vanjske granice koja će igrati veću ulogu u usklađivanju zajedničkog djelovanja EU-a na vanjskim granicama država članica. U tom pogledu treba više poraditi na provedbi koncepta Europskih timova granične policije kao što je Europski parlament istaknuo u izvješću o Frontexu (A7-0278/2011). Njezin bi se djelokrug također trebao proširiti kako bi mogla uložiti dodatne napore u prevenciju. Ako želimo da ova agencija bude učinkovitija, jasno je da treba više, a ne manje, resursa. Zajedničke operacije koje usklađuje Agencija (i njihove posljedice po temeljna prava i upravne mehanizme zaštite iz Zakonika o granicama) moraju podlijegati demokratskoj kontroli Parlamenta i Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA).

1.11

Europski ured za podršku tražiteljima azila (EASO): nedavno je s radom započeo Europski ured za podršku tražiteljima azila. Očekuje se da će ubrzo potpuno preuzeti svoje dužnosti, osobito one koje se tiču pronalaženja održivih rješenja, te da će, sukladno svojim obvezama određenim Uredbom o EASO-u, voditi proaktivnu politiku solidarnosti unutar EU. Europski ured za podršku tražiteljima azila (EASO) mora biti u stanju jasno odrediti razlike između postupaka vezanih uz azil u državama članicama, kao i razlike u njihovim zakonodavstvima, te predložiti potrebne izmjene.

1.12

Sprečavanje i borba protiv krijumčarenja ljudi: EGSO također naglašava da se u žestokoj borbi protiv organiziranog kriminala moraju poduzeti svi koraci. Ne smije se štedjeti na sredstvima potrebnima za pronalaženje i privođenje pravdi "posrednika" koji se bave krijumčarenjem ljudi. Zato je važno zatražiti suradnju vlada trećih zemalja.

1.13

Financiranje: EGSO naglašava da se pitanje upravljanja priljevom imigranata i njegovog suzbijanja tiče cijele Zajednice te da raspodjela troškova primjene učinkovite politike mora odražavati tu činjenicu. Odbor je podržao prijedlog Komisije za fleksibilnije upravljanje Fondom za azil i migracije te Fondom za unutarnju sigurnost od 2014. godine nadalje.

2.1

Zajednička imigracijska politika mora biti usmjerena na isti cilj koji obuhvaća niz aspekata, između ostalog demografsku situaciju, tržišta rada, poštivanje ljudskih prava, jednakost postupanja i nediskriminaciju, zakonodavstvo o primanju novih imigranata, položaj nepropisnih imigranata, prijam i zaštitu tražitelja azila, mjere protiv kriminalnih mreža koje trguju ljudima, suradnju s trećim zemljama, europsku solidarnost te socijalnu politiku i integraciju.

2.2

Posljednjih godina svjedoci smo niza događaja, izjava i političkih odluka koje Odbor promatra sa sve većom zabrinutošću. Diljem Europe ponovo se širi stara i dobro poznata bolest, ksenofobija, i nacionalizam koji isključuje druge. Agresivne i diskriminatorne politike ciljaju na manjine i imigrante te ih omalovažavaju i vrijeđaju.

2.3

Pitanje nepropisne imigracije osobito je ozbiljno i složeno, što je i vidljivo iz tablica priloženih na kraju dokumenta. Štoviše, ono se odnosi na cijelu Europsku uniju te mu tako treba i prići. Nepropisni imigranti koji prelaze južne granice redovito se žele nastaniti u drugim državama EU-a.

2.4

Kako u Schengenskom prostoru ne postoje unutarnje granice, pitanje nepropisne imigracije utječe na cijelu Europsku uniju te ga treba rješavati učinkovitom europskom politikom.

2.5

EGSO je temeljito proučio pitanje nepropisne imigracije i predstavio svoja stajališta u nizu mišljenja usvojenih velikom većinom.

2.6

Ta mišljenja sadrže analizu uzroka nepropisne imigracije u EU-u, uzimajući u obzir nepostojanje sveobuhvatne europske politike o nepropisnoj imigraciji i činjenicu da je napredak u postizanju zajedničke europske politike useljavanja i azila te visoke razine zakonodavne usklađenosti spor. U njima se često spominju posljedice tog problema te predlaže niz rješenja.

2.7

Tisuće nepropisnih imigranata ulaze u EU morskim putem. To znači da se pitanje nepropisne imigracije morskim putem, koja je prema podacima FRONTEXA većinom koncentrirana u regiji Euromed, mora zasebno razmotriti.

2.8

Glavni cilj ovog mišljenja jest istražiti pojavu nepropisne imigracije morskim putem i razmotriti neka od glavnih pitanja povezanih s nepropisnom imigracijom uopće, kako bi se pronašla cjelovita rješenja koja će osigurati razvoj učinkovite, humane i pristupačne imigracijske politike.

3.1.1

Ljudska prava nepropisnih imigranata moraju se uvijek poštovati, od trenutka spašavanja ili zadržavanja do trenutka dodijele zaštićenog statusa ili repatrijacije. Nepropisna imigracija morskim putem često završava smrću. U tom kontekstu, EGSO ističe da je važno u svakom trenutku poštovati temeljna ljudska prava. EGSO je predložio da Agencija za temeljna prava nadzire i FRONTEX-ove aktivnosti i operacije granične kontrole. Odbor podržava aktivnosti FRONTEX-ovog savjetodavnog foruma te ističe njegov interes za suradnju.

3.2.1

Države članice i privatna plovila moraju spasiti svakoga kome prijeti opasnost na moru. To uključuje i imigrante i trgovce ljudima/krijumčare koji su dragovoljno preuzeli rizik. Kriminalne mreže koje se bave trgovinom/krijumčarenjem tražitelja azila ili nepropisnih imigranata vrlo često te osobe izlažu velikim opasnostima. Agencije i NVO-i ukazali su na činjenicu da u Sredozemnom moru svake godine tisuće ljudi umire pod takvim okolnostima i da im, u nekim slučajevima, plovila koja su pored njih prošla nisu pružila pomoć niti ih spasila.

3.3.1

Posljednjih godina pojavile su se neke pravne i političke rasprave na temu spašavanja u mediteranskim međunarodnim vodama koje je nepotrebno ugrozilo mnoge živote. EGSO naglašava da problem iskrcaja treba riješiti načelom iskrcaja na najbližem sigurnom mjestu pod uvjetom da se određena zemlja pridržava svih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i ako je prate organizacije za ljudska prava. Kada je riječ o misijama Frontexa, EGSO se nikako ne slaže s time da se migranti uvijek moraju odvoditi u države članice u kojima se nalaze misije. Takva praksa stvara najmanje dva problema: (i) stvara dodatni migracijski pritisak na države članice koje su već teško opterećene, i to do te mjere da državama članicama kojima je Frontex najpotrebniji više nije isplativo imati Frontexove misije, (ii) šteti spašenim ljudima jer ih se mora odvesti do zemlje u kojoj se nalazi misija Frontexa, umjesto na mjesto koje je u danim okolnostima najprikladnije (obično je to najbliže sigurno mjesto).

3.4.1

EGSO poziva EU da nastavi s usvajanjem zajedničkog sustava za azil s visokom razinom zakonodavne usklađenosti. Dublinska uredba utvrđuje odgovornost svake države članice da pregleda zahtjeve za azil. Odbor je već naglasio da takav sustav stvara mnoge probleme. Svakog podnositelja zahtjeva trebalo bi pitati koju državu želi da pregleda njegov zahtjev. U svom mišljenju o Zelenoj knjizi (4) Odbor je rekao da bi "tražitelji azila trebali moći slobodno odabrati državu kojoj će predati zahtjev za azil te da bi, iz tog razloga, države članice smjesta trebale primijeniti humanitarnu odredbu iz članka 15. stavka 1. Uredbe".

3.4.2

EURASIL, skupina nacionalnih stručnjaka kojima predsjeda Komisija, započela je niz aktivnosti na području suradnje između država članica. Stvaranjem Europskog fonda za izbjeglice uspostavljen je i instrument za financijsku solidarnost. Fond za imigraciju i azil dobit će dodatna sredstva za financiranje i veću fleksibilnost u hitnim slučajevima od 2014. godine.

3.4.3

Zahtjevi za zaštitu podnositelja zahtjeva za azil moraju se razmatrati u sklopu europskog zakonodavstva o azilu i pružanju međunarodne zaštite. Oni kojima je zaštita zaista potrebna, trebali bi je dobiti.

3.4.4

EGSO ponovno napominje da tretman i jamstva koji se pružaju tražiteljima azila na granicama moraju biti isti kao i za tražitelje koji predaju zahtjev na teritoriju države članice.

3.4.5

Odbor poziva EU da pokaže veću predanost borbi protiv kriminalnih mreža koje se bave trgovanjem ljudi, ali smatra da su neke od politika namijenjenih "borbi protiv nepropisne imigracije" prouzročile ozbiljnu azilantsku krizu u Europi. U nekoliko svojih mišljenja (5), EGSO je rekao da borba protiv ilegalne imigracije ne bi trebala stvarati nove probleme s azilom te da bi službenici odgovorni za pograničnu kontrolu trebali proći odgovarajuću obuku kako bi mogli zajamčiti pravo na azil.

3.4.6

EGSO podržava prijedlog UNCHR-a za uspostavljanje timova stručnjaka za azil koji bi pomagali u svim aktivnostima granične kontrole u EU-u.

3.4.7

Posebno je važno istaknuti da tisuće onih koji ulaze u EU ne traži azil jer su ekonomski migranti te glavni razlog njihovog ulaska u EU nije ostati u državama u koje stižu, već se uputiti u druge europske države.

3.4.8

Partnerstvo za mobilnost ne bi trebalo podrazumijevati da države partneri moraju snositi sve troškove obrade azila za osobe koje prolaze kroz njihov teritorij. Europska unija trebala bi iskazati svoju podršku putem Fonda za azil. Taj bi fond trebao pomoći u uspostavi mehanizama i struktura koji će pomoći da se zahtjevi za azil pregledaju i odluke donesu u razumnom vremenskom roku u okviru unutarnjih pravnih jamstava.

3.4.9

EGSO poziva EU da nastavi s usvajanjem zajedničkog sustava za azil s visokom razinom zakonodavne usklađenosti. Uz države ulaska, zahtjeve za azil trebale bi pregledati ostale države članice. Svakog podnositelja zahtjeva trebalo bi pitati koju državu želi da pregleda njegov zahtjev. U svom mišljenju o Zelenoj knjizi (6), Odbor je rekao da bi "tražitelji azila trebali moći slobodno odabrati državu kojoj će predati svoj zahtjev za azil te da bi, iz tog razloga, države članice smjesta trebale primijeniti humanitarnu odredbu iz člana 15. stavka 1. Uredbe" i time ubrzati pregledavanje zahtjeva, što bi smanjilo birokratsku zagušenost u zemljama ulaska. EGSO smatra da EU treba surađivati s trećim zemljama kako bi se njihovi sustavi za azil poboljšali i uskladili s međunarodnim standardima. Što se tiče vanjske dimenzije azila postignut je napredak na područjima kao što su pružanje potpore trećim zemljama koje imaju velik broj izbjeglica (posebice su važni Regionalni programi zaštite) ili raseljavanje izbjeglica unutar EU-a.

3.5.1

S povratkom migranata koji su ušli u EU na nepropisan način treba postupati vrlo oprezno. U tom pogledu sporazumi o povratku s trećim zemljama imaju presudnu ulogu u osiguravanju da se prava migranata koje se vraća u potpunosti poštuju.

3.5.2

Partnerstva za mobilnost trebala bi uspostaviti postupke koji će osigurati da se povratak temelji prvenstveno na dobroj volji i da postoji sustav podrške (7). Sukladno preporukama Vijeća Europe, u slučaju prisilne repatrijacije u potpunosti se moraju poštovati ljudska prava osoba koje se vraća (8).

3.5.3

Odbor poziva na veću transparentnost što se tiče prihvatnih centara unutar i izvan EU-a, informiranje UNCHR-a o stanju osoba zadržanih u tim centrima te pružanje odgovarajuće pomoći tim osobama od strane nevladinih organizacija. EGSO vjeruje da bi trudne žene i maloljetnici trebali imati posebnu zaštitu i biti smješteni u odgovarajuće objekte koji bi se trebali uspostaviti uz financijsku pomoć EU-a.

3.6.1

EGSO naglašava da to nije problem samo mediteranskih zemalja, već europski problem, posebno otkada postoji Schengenski sporazum prema kojem se imigracija u mediteranskoj regiji mora rješavati zajedničkim europskim snagama. Ovdje se ne radi se samo o iskazivanju solidarnosti Zajednice, već i o tome da sve države članice EU trebaju preuzeti odgovornost putem zajedničke europske politike koju bi, na prijedlog Komisije, trebali odobriti Vijeće i Parlament.

3.6.2

Granice država članica Europske unije, koje uključuju i morske granice država članica na Mediteranu, granice su svih država članica EU-a te bi sve države članice trebale preuzeti odgovornost za pravilno upravljanje tim granicama.

3.6.3

U tom pogledu bi države članice trebale pomagati i sudjelovati u: (i) opskrbljivanju resursima potrebnima za učinkovito spašavanje na moru i pograničnu kontrolu, (ii) pregledavanju prijava za azil, u okviru svojih odgovornosti, (iii) izvanrednim situacijama, primjeni postupaka repatrijacije i protjerivanja, (iv) premještanju imigranata iz malih mediteranskih država članica unutar Europske unije i (v) borbi protiv organiziranog kriminala i trgovanja ljudima.

3.6.4

Premještanje bi se trebalo odvijati utvrđenim i trajnim mehanizmima. Komisija bi trebala podnijeti zakonodavni prijedlog za trajni i učinkovit mehanizam za premještanje unutar EU-a temeljen na EU-ovom distribucijskom ključu za premještanje migranata, kao što je opisano u izvješću Europskog parlamenta o većoj solidarnosti unutar EU-a na području azila (2012/2032 INI). Kako bi ti mehanizmi funkcionirali na najučinkovitiji mogući način, u zakonodavnom prijedlogu treba uzeti u obzir i praktična iskustva iz pilot-projekta za Maltu EUREMA (9).

3.7.1

Europska unija treba iskoristiti sav svoj politički i ekonomski utjecaj, osobito u državama koje od EU-a dobivaju značajnu financijsku pomoć, kako bi ih uvjerila da surađuju na pitanjima imigracije. Odbor smatra da bi u Partnerstva za mobilnost trebalo uključiti četiri stupa Globalnog pristupa, a to su: organizacija i olakšavanje zakonite migracije i mobilnosti, sprečavanje i smanjivanje nepropisne migracije i trgovine ljudima, promicanje međunarodne zaštite i poboljšanje vanjskih dimenzija politike azila te maksimalno povećanje učinka razvoja migracije i mobilnosti.

3.7.2

Za rješenje problema potrebno je više od policijskih mjera; treba poduzeti preventivne korake u trećim zemljama, jače naglasiti razvoj programa suradnje za podršku poljoprivredi i uzgoju stoke, MSP-ima, itd. Europska unija mora dokazati da ima političku težinu da radi zajedno s državama s kojima bi trebala surađivati i koje primaju velika financijska sredstva za zajednički rad na pitanjima sigurnosti, organiziranog kriminala i nepropisne imigracije. EGSO pozdravlja nedavno sklopljeni sporazum s Kraljevinom Maroko te inicijativu za uspostavljanje Partnerstva za mobilnost između EU-a, Tunisa, Egipta i Libije. Međutim, trebalo bi provesti neovisnu studiju o učinkovitosti i utjecaju postojećih Partnerstava za mobilnost. EGSO podupire inicijativu Komisije kojom se Partnerstvima za mobilnost osiguravaju učinkoviti mehanizmi ocjenjivanja. Osim toga, Partnerstva za mobilnost treba pretvoriti u međunarodne sporazume jer se radi o izjavama zajedničkih politika koje nisu pravno obvezujuće za partnerske države. Odbor vjeruje da bi EU i države članice trebali zaključiti nove sporazume s drugim državama u regiji. S obzirom na poseban odnos između EU-a i Turske, treba ojačati suradnju u području migracijskih pitanja, a posebice u vezi s borbom protiv kriminalnih mreža.

3.7.3

Da bi se osiguralo nesmetano odvijanje upravnih i pravnih postupaka, EU od zemalja podrijetla nepropisnih imigranata mora zatražiti da smjesta dostave putne dokumente.

3.7.4

Ovo bi se pitanje trebalo razmotriti i unutar okvira Euro-mediteranske konferencije, budući da značajan broj nepropisnih imigranata u EU ulazi preko trećih zemalja na mediteranskoj obali.

3.7.5

Pojedinim tranzitnim zemljama trebalo bi pružiti pomoć kako bi mogle bolje upravljati svojim granicama, uspostaviti infrastrukturu za azil te ih osposobiti za pružanje zaštite onima kojima je to potrebno.

3.8.1

Treba nastaviti s restrukturiranjem Frontexa i iz njega napraviti istinsku europsku agenciju za vanjske granice, koja će imati veću ulogu u usklađivanju i prevenciji. Za to je potrebna potpora u vidu odgovarajućih financijskih resursa koji će Frontexu omogućiti da pruži pomoć južnim zemljama članicama koje se jedva uspijevaju izboriti s priljevom imigranata. Istovremeno se mora povećati broj zaposlenih (uključujući i graničnu policiju), a moraju se povećati i resursi za elektroničko motrenje i snimanje. U tom pogledu trebalo bi više poraditi na provedbi koncepta Europskih timova granične policije što je istaknuo Europski parlament u izvješću o Frontexu (A7-0278/2011). Nadalje, trebalo bi početi ozbiljno razmišljati o iskorištavanju novih mogućnosti koje se Frontexu nalaze na raspolaganju (kao što je nabava opreme).

3.8.2

Treba ojačati Europsku patrolnu mrežu koja osigurava regionalne granice i time omogućiti uskladiti nacionalne resurse i europske mjere te ojačati suradnju na nacionalnoj i europskoj razini.

3.9.1

EASO mora biti u stanju jasno odrediti razlike između postupaka vezanih uz azil u državama članicama, kao i razlike u njihovim zakonodavstvima, te predložiti potrebne izmjene. Također mora imati ovlasti za izradu zajedničkih smjernica za tumačenje i primjenu raznih postupovnih i bitnih aspekata pravne stečevine Unije u području azila, kao što je predložila Komisija u svojoj Zelenoj knjizi.

3.9.2

CEAS bi mogao postati važan centar za razmjenu dobrih praksi i razvoj obrazovnih aktivnosti na području azila, posebice za granične službenike. Također bi mogao biti centar za nadzor i analizu rezultata novih mjera koja EU razvija u vezi s azilom. Mogao bi biti i mjesto na kojem bi se uspostavljali timovi stručnjaka za azil i s kojeg bi se njima upravljalo.

3.9.3

EASO će morati raditi na umrežavanju, surađivati s EURASIL-om te biti usko povezan s UNCHR-om i specijaliziranim nevladinim organizacijama.

3.9.4

Nedavno je s radom započeo Europski ured za podršku tražiteljima azila. Očekuje se da će ubrzo potpuno preuzeti svoje dužnosti, osobito one koje se tiču pronalaženja održivih rješenja te da će, sukladno Uredbi o EASO-u, osigurati da se troškovi raspodjele između država članica. Istovremeno, EASO mora, sukladno svojim obvezama određenim Uredbom, voditi proaktivnu politiku solidarnosti unutar Europske unije.

3.10.1

Nepropisna imigracija morskim putem opasna je i ugrožava ljudske živote. Tisuće ljudi izgubilo je život prelazeći Sredozemlje na plovilima nesposobnim za plovidbu. Takva opasna putovanja organiziraju kriminalne mreže koje stotine ljudi (uključujući žene i djecu) naguraju u brodove koji nemaju odgovarajuću opremu ni zalihe (čak ni spasilačku opremu) i velikom su većinom nesposobni za plovidbu. Rezolucija koju je usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe (Rezolucija 1872 (2012)) pod nazivom „Životi izgubljeni na Sredozemnom moru – Tko je odgovoran?“ vrlo detaljno opisuje ulogu koju krijumčari migranata imaju u organiziranju opasnih prelazaka preko Mediterana i treba je razmotriti kako bi se razumjela ozbiljnost problema.

3.10.2

Kazneni postupak i kazne koje države članice uspostave za krijumčare i trgovce ljudima trebale bi biti najstrože moguće i uključivati kazne poput doživotnog zatvora. Osobe koje su trgovci ljudima izrabljivali uvijek bi trebalo smatrati nevinim žrtvama.

3.10.3

Krijumčarenje ljudi potiče kriminal, budući da kriminalne mreže od svake osobe koja putuje uzimaju naknadu, često se koristeći iznudom i nehumanim metodama. EGSO naglašava da bi EU sa zemljama odlaska i tranzitnim zemljama trebala surađivati na razbijanju tih kriminalnih mreža te da mora najenergičnije poduzeti korake kako bi krijumčare ljudi spriječio u djelovanju i ugrožavanju života.

3.10.4

EU bi također trebao razmotriti sklapanje sporazuma s trećim zemljama o uspostavi prihvatnih centara za migrante i pružanju financijske podrške za njihovo otvaranje i vođenje. Centri otvoreni u tim zemljama mogu funkcionirati usporedno s drugim prihvatnim centrima koji služe za identifikaciju i zbrinjavanje. Međunarodna organizacija za migracije (IOM), UNCHR, Agencija za temeljna prava, te specijalizirane nevladine organizacije trebale bi nadzirati rad ovih centara.

3.10.5

Nadalje, EU mora pokrenuti informacijske inicijative kako bi potencijalnim nepropisnim imigrantima osvijestio opasnosti i poteškoće koje uzrokuje ilegalna imigracija i time ih odgovorio od ilegalnog ulaska u EU. Potencijalne nepropisne imigrante također treba upoznati s ogromnim poteškoćama s kojima će se suočiti pri traženju posla ako u Europu uđu bez dokumenata.

3.10.6

Treba pružiti moralnu i financijsku podršku organizacijama koje u polazišnim zemljama rade na podizanju svijesti o gore navedenim problemima kako bi potencijalne imigrante odgovorile od opasnih putovanja.

3.10.7

EGSO želi da se pažnja posveti rješavanju dubinskih uzroka problema povezanih sa životnim standardom u polazišnim zemljama. U tu se svrhu trebalo bi pokrenuti posebne programe. To bi pitanje trebalo u cjelini biti na dnevnom redu Euro-mediteranske konferencije.

3.11.1

Za sprečavanje i zaustavljanje priljeva nepropisnih imigranata potrebna su financijska sredstva. Pri planiranju prihvatnih centara potrebno je paziti da nepropisni imigranti budu odvojeni od izbjeglica koje traže azil. Maloljetnicima i osjetljivim osobama mora se također osigurati zaseban smještaj u roku od 15 dana. Prema talijanskoj studiji koju je dostavio FRONTEX prosječni dnevni troškovi nepropisnog imigranta iznose 48 eura Ako tu brojku pomnožimo sa 100 000, tj. brojem imigranata koji (prema FRONTEXU (10)) svakodnevno pristižu, a zatim s 365 za svaki dan u godini, ukupni troškovi iznosit će 1,752 milijardi eura godišnje.

3.11.2

EGSO pozdravlja napore Komisije da financijske instrumente pojednostavi stvaranjem dvaju fondova – Fonda za azil i migracije (11) i Fonda za unutarnju sigurnost (12) – zajedno s horizontalnom uredbom koja bi utvrdila zajednička pravila planiranja, informiranja, financijskog upravljanja, kontrole i ocjenjivanja (13). EGSO podržava prijedlog Komisije da pri raspodjeli financijskih izvora među državama članicama utvrdi osnovni iznos i još jedan promjenjivi ili fleksibilni iznos. Što se fleksibilnog iznosa tiče, EGSO smatra da je za svaku državu članicu ključno da izradi vlastiti godišnji program u skladu s prioritetima EU-a te uz suradnju s ostalim državama članicama. Odbor podržava činjenicu da će Fond za azil i migraciju od 2014. godine dobiti dodatna sredstva financiranja i veću fleksibilnost za hitne slučajeve.

3.11.3

Planiranim promjenama riješit će se trenutni problemi jer se programi EU-a za upravljanje priljevom migranata i osnivanje prihvatnih centara izrađuju za razdoblje od jedne godine. Isto vrijedi za financiranje i mjere. Međutim, na osnovi godišnjeg plana gotovo je nemoguće dovršiti objekte za prihvat i boravak. Zbog ovih se razloga takvi programi trebaju organizirati na fleksibilniji način.

3.11.4

Trećim zemljama koje su smještene na migracijskim rutama koje vode iz polazišne zemlje trebalo bi osigurati financijska sredstva za osnivanje prihvatnih centara i centara za boravak.

Uzimajući u obzir gore navedenu računicu, proračun EU-a trebao bi rezervirati financijska sredstva za poboljšanje mjera motrenja i prevencije (patrolni čamci, postaje obalne straže, helikopteri) te se pobrinuti da godišnji proračuni Frontexa i EASO-a budu dovoljni za izvršenje svih zadaća koje su pred njih postavljene. Ulaznim zemljama treba osigurati sredstva kako bi se uspješno borile protiv kriminalnih mreža i, u isto vrijeme, dolazećim migrantima osigurale odgovarajuće uvjete.

—

25.4.2002 o "Komunikaciji Komisije Vijeću i Europskom parlamentu o zajedničkoj politici na području ilegalne imigracije", izvjestitelj: g. Pariza Castaños (SL C 221, 17.9.2002.),

—

29.1.2004. o "Prijedlogu Uredbe Vijeća o uspostavi Europske agencije za upravljanje i operativnu suradnju na vanjskim granicama", glavni izvjestitelj: g. Pariza Castaños (SL C 108, 30.4.2004.),

—

27.10.2004. o "Prijedlogu odluke Vijeća kojom se mijenja Odluka br. 2002/463/EZ o usvajanju akcijskog programa za administrativnu suradnju na području vanjskih granica, viza, azila i imigracije (Program ARGO)", izvjestitelj: g. Pariza Castaños (SL C 120, 20.5.2005.),

—

12.3.2008 o "Zelenoj knjizi o budućem Zajedničkom europskom sustavu azila", izvjestiteljica: gđa Le Nouail-Marlière (SL C 204, 9.8.2008.).