Direktive Europske unije

 

SAŽETAK DOKUMENTA:

Članak 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) – direktive

ČEMU SLUŽI OVAJ ČLANAK?

Njime se definiraju različite vrste pravnih akata koje EU može donijeti, uključujući direktive.

KLJUČNE TOČKE

Direktiva čini dio sekundarnog prava EU-a. Stoga je donose institucije EU-a u skladu s osnivačkim ugovorima. Nakon što je donesena na razini EU-a, zemlje EU-a je uključuju odnosno prenose te ona postaje zakonom u njihovoj zemlji.

Primjerice, Direktivom o organizaciji radnog vremena definiraju se obvezna razdoblja odmora i ograničenje tjednog radnog vremena dozvoljenog u EU-u.

Međutim, svaka pojedina zemlja može razviti svoje zakone kako bi odredila način na koji će se ta pravila primjenjivati.

Obvezujući dokument za opću primjenu

Članak 288. Ugovora o funkcioniranju EU-a navodi da je direktiva obvezujuća za zemlje na koje se odnosi (jednu, nekoliko ili sve) u pogledu rezultata koji je potrebno ostvariti, dok nacionalnim tijelima prepušta odluku o obliku i načinu ostvarivanja istog.

Međutim, direktiva se razlikuje od uredbe ili odluke:

Donošenje

Direktiva se donosi sukladno zakonodavnoj proceduri. Riječ je o zakonodavnom aktu koji donose Vijeće i Parlament u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom ili samo Vijeće u skladu s posebnim zakonodavnim postupcima; u tom slučaju Parlament bi trebao dati svoju suglasnost ili biti konzultiran.

Obavezno prenošenje

Kako bi direktiva imala učinak na nacionalnoj razini, zemlje EU-a moraju donijeti zakon za njezino prenošenje. Ta nacionalna mjera mora ostvariti ciljeve koje određene direktivom. Nacionalna tijela moraju obavijestiti Europsku komisiju o tim mjerama.

Prenošenje se mora provesti do roka definiranog prilikom donošenja direktive (uglavnom unutar dvije godine).

Ako zemlja ne prenese direktivu, Komisija može pokrenuti postupak zbog kršenja prava i pokrenuti postupak protiv zemlje pred Sudom Europske unije (neprovođenje presude u ovom slučaju može dovesti do nove osude koja može rezultirati kaznama).

Maksimalno i minimalno ujednačavanje

Važno je razlikovati između zahtjeva za minimalnim i maksimalnim (ili potpunim) ujednačavanjem u direktivama.

U slučaju minimalnog ujednačavanja, direktivom se utvrđuju minimalni standardi, kojima se često priznaje činjenica da su pravni sustavi u nekim zemljama EU-a već utvrdili više standarde. U tom slučaju zemlje EU-a imaju pravo utvrditi više standarde od onih utvrđenih direktivom.

U slučaju maksimalnog ujednačavanja, zemlje EU-a ne smiju uvoditi pravila koja su stroža od onih utvrđenih direktivom.

Zaštita pojedinaca u slučaju pogrešnog prenošenja direktiva

U načelu, direktiva stupa na snagu tek nakon prenošenja. Međutim, Sud smatra da direktiva koja nije prenesena može imati određene učinke neposredno kada:

Kad su ti uvjeti ispunjeni, pojedinci se mogu pozvati na direktivu protiv zemlje EU-a na sudu. Međutim, pojedinac se ne može pozvati na neposredan učinak direktive koja nije prenesena prilikom ulaganja tužbe protiv drugog pojedinca (vidjeti Presudu u slučaju C-91/92 Paola Faccini Dori protiv Recreb Srl).

Sud Europske unije u određenim uvjetima također dozvoljava pojedincima mogućnost dobivanja naknade za direktive čije je prenošenje loše ili kasni (Presuda u slučajevima C-6/90 i C-9/90 Francovich i Bonifaci).

Borba protiv kašnjenja prenošenja

Kasno prenošenje direktiva zemalja EU-a konstantan je problem koji građane i poslovne subjekte sprječava u iskorištavanju opipljivih prednosti prava EU-a.

EU je definirao cilj smanjivanja deficita prenošenja na 1%. Tablica prenošenja direktiva EU-a na jedinstvenom tržištu, koju je objavila Europska komisija u prosincu 2016., pokazuje da 20 zemalja nije uspjelo ostvariti taj cilj te da je samo jedna zemlja uspjela ostvariti deficit usklađenosti nacionalnog zakonodavstva od ispod 0,5 % predloženog u Zakonu o jedinstvenom tržištu iz travnja 2011.

POZADINA

Za više informacija vidjeti:

GLAVNI DOKUMENT

Pročišćena verzija Ugovora o funkcioniranju Europske Unije – Dio šesti – Institucionalne i financijske odredbe – Glava I. – Odredbe o institucijama – Poglavlje 2. – Pravni akti Unije, postupci donošenja i druge odredbe – Odjeljak 1. – Pravni akti Unije – Članak 288. (bivši članak 249. UEZ-a) (SL C 202, 7.6.2016., str. 171.–172.)

Posljednje ažuriranje 11.07.2018