Odluke Europske unije

Kako bi iskoristile nadležnost EU-a, institucije EU-a mogu usvojiti pet vrsta pravnih akata. Odluka predstavlja obvezujući pravni akt koji može imati opću primjenu ili imati određenog primatelja.

SAŽETAK

Kako bi iskoristile nadležnost EU-a, institucije EU-a mogu usvojiti pet vrsta pravnih akata. Odluka predstavlja obvezujući pravni akt koji može imati opću primjenu ili imati određenog primatelja.

Odluka čini dio sekundarnog zakonodavstva EU-a. Usvojile su ga institucije EU-a u skladu s osnivačkim ugovorima.

Zakon je u potpunosti obvezujući

U skladu s člankom 288. Ugovora o funkcioniranju EU-a (UFEU), odluke su u potpunosti obvezujuće. Kao i uredba, ne smije se nepotpuno, selektivno ili djelomično primjenjivati.

Odluka može biti zakonodavni ili nezakonodavni akt.

Odluke se smatra zakonodavnim aktom kada su zajednički usvojene od strane:

U drugim slučajevima, odluke su nezakonodavni akti. Primjerice, može ih usvojiti Europsko vijeće, Vijeće ili Komisija.

Također, nezakonodavni akti mogu imati oblik delegiranog ili provedbenog akta.

Odluke s određenim primateljem

Odluka može imati jednog ili više primatelja (jednu ili više zemalja EU-a, jedno ili više poduzeća ili pojedinaca). Na primjer, kada je odluka Komisije Microsoftu nametnula kaznu zbog zloupotrebe svog vodećeg položaja na tržištu, jedino poduzeće na koje se odnosila ta odluka bio je Microsoft.

Stranka na koju se odluka odnosi mora biti obaviještena o toj odluci i ona stupa na snagu nakon primanja obavijesti. Ta se obavijest mora sastojati od slanja registriranog pisma s potvrdom. Odluka u kojoj je određeno na koga se odnosi također može biti objavljena u Službenom listu Europske unije. No, to ne znači da se stranku ne mora obavijestiti s obzirom na to da je to jedini način na koji se može jamčiti da se protiv primatelja provede navedeni akt.

Odluke koje se odnose na jednog ili više određenih pojedinaca i poduzeća imaju izravan utjecaj (tj. mogu izravno kreirati prava i obveze primatelja, koji se pak može pozvati na njih i pouzdati se u njih prije odlaska na sud).

Međutim, odluke koje se odnose na određenu zemlju EU-a ili one zemlje EU-a u kojima je i primatelj mogu imati izravan utjecaj. Hoće li takve odluke imati izravan utjecaj ovisi o prirodi, pozadini i njihovom tekstu. Sud Europske unije prepoznaje samo „okomiti” izravni utjecaj odluka koje se odnose na jednu ili više zemalja EU-a. To znači da se pojedinci mogu osloniti samo na onu odluku protiv zemlje EU-a na koju se odnosi (a ne protiv nekog drugog pojedinca).

Odluke bez primatelja

Od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, u odluci se nužno ne mora navesti primatelj. U članku 288. UFEU-a navodi se da se odlukom može odrediti na koga se odnosi, dok se prethodnik tog članka (članak 249. Ugovora o osnivanju Europske zajednice) odnosio samo na odluku u kojoj je određen primatelj.

Odluke bez određenog primatelja mogu se usvojiti zakonodavnim postupkom.

Odluke u kojima primatelj nije određen i koje nisu usvojene zakonodavnim postupkom smatraju se nezakonodavnim aktima. Takve nezakonodavne odluke postale su temeljni pravni akt u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP). Prema članku 25. Ugovora o Europskoj uniji, EU će postupiti u skladu s ZVSP-om tako što će:

U te svrhe i na temelju UEU-a, Europsko vijeće i Vijeće usvajaju nezakonodavne odluke (članak 31. stavak 1. UEU-a).

Odluke koje nemaju određenog primatelja, bez obzira na to jesu li zakonodavni ili nezakonodavni akti, moraju se objaviti u Službenom listu Europske unije. Stupaju na snagu na datum naveden u listu ili 20 dana nakon objavljivanja odluke u slučaju da datum nije naveden.

Više informacija potražite na mrežnoj stranici Europske komisije o zakonodavstvu EU-a.

Posljednje ažuriranje 16.09.2015