Odluke o izgonu – uzajamno priznavanje zemalja EU-a

KLJUČNE TOČKE

• Zahtjevi za izgonom primjenjuju se na osobe koje nisu državljani EU-a:
  • koje predstavljaju ozbiljnu i postojanu prijetnju pravnom poretku ili nacionalnoj sigurnosti;
  • koje imaju presudu zbog kaznenog djela koja uključuje zatvorsku kaznu u trajanju od najmanje jedne godine;
  • za koje se, na temelju ozbiljnih razloga ili čvrstih dokaza, smatra da su počinile ili da namjeravaju počiniti takva kaznena djela;
  • koje ne poštuju nacionalne propise o ulasku ili boravku stranaca.
• Ako pojedinac u pitanju ima valjano odobrenje boravka, zemlja koja nameće izgon mora se savjetovati sa zemljom koja je izdala odobrenje.
• Zemlje EU-a koje primjenjuju propis moraju:
  • poštivati ljudska prava i temeljne slobode;
  • osigurati da se pojedinac u pitanju može žaliti na nalog za izgonom;
  • štititi osobne podatke i sigurnost podataka;
  • primjenjivati sve odgovarajuće oblike suradnje i razmjene informacija radi provedbe zakonodavstva;
  • kompenzirati jedna drugu radi uključenih financijskih troškova. Dogovori su navedeni u Odluci Vijeća 2004/191/EZ
• Zemlja koja izdaje zahtjev za izgonom mora zemlji u kojoj se zahtjev provodi čim prije dostaviti sve potrebne dokumente.
• Zemlja koja provodi odluku mora osigurati da time ne krši relevantna međunarodna ili nacionalna pravila.
• Zakonodavstvo se ne primjenjuje na članove obitelji građana EU-a.
• U Direktivi Vijeća 2003/110/EZ utvrđeni su dogovori o tranzitu za državljane trećih zemalja koji se udaljavaju zračnim putem preko druge zemlje EU-a.
• U Direktivi 2008/115/EZ utvrđuju se zajednički standardi i postupci za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom.
• Uredbom (EU) br. 604/2013 (Uredba Dublin III) propisuju se kriteriji i postupci za utvrđivanje koja je zemlja EU-a odgovorna za pregled zahtjeva za azil.
• U rujnu 2005. Vijeće Europe izdalo je 20 smjernica za prisilne povrate.