U skladu sa Ženevskom konvencijom o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka, stranke (tj. zemlje EU-a koje su je ratificirale) odlučne su surađivati kako bi ograničile, postupno smanjile i spriječile svoja ispuštanja onečišćujućih tvari u zrak u cilju borbe protiv posljedičnog dalekosežnog prekograničnog onečišćenja.
Odlukom Vijeća sklapa se Konvencija uime EU-a. Sve države članice ujedno su stranke Konvencije.
KLJUČNE TOČKE
Dalekosežno prekogranično onečišćenje zraka definirano je kao ispuštanje, kao posljedica čovjekove neposredne ili posredne aktivnosti, tvari u zrak čiji štetni učinci ugrožavaju čovjekovo zdravlje ili okoliš u drugoj zemlji i za koje nije moguće razlikovati udio pojedinačnih izvora emisije ili skupina izvora.
Ukupno je u sklopu ove konvencije razvijeno sljedećih osam zasebnih protokola:
Protokol iz 1988. o nadzoru emisija dušikovih oksida (NOx) ili njihovih prekograničnih strujanja (Protokol iz Sofije): kao prvi korak zahtijeva se zamrzavanje emisija NOx ili njihovih prekograničnih strujanja na razinama iz 1987.; kao drugi korak zahtijeva se primjena pristupa koji se temelji na učincima za daljnje smanjenje emisija dušikovih spojeva, uključujući amonijak (NH3), i hlapivih organskih spojeva (HOS-i), s obzirom na njihov doprinos fotokemijskom onečišćenju, zakiseljavanju i eutrofikaciji te na njihove učinke na ljudsko zdravlje, okoliš i materijale, rješavanjem pitanja svih značajnih izvora emisija.
Protokol iz 1991. o kontroli emisija HOS-a ili njihovih prekograničnih strujanja: ti su spojevi odgovorni za stvaranje prizemnog ozona i stranke su se morale odlučiti za jedan od tri cilja smanjenja emisija koji su se morale postići do 1999.:
smanjenje HOS-a za 30 %, koristeći godinu između 1984. i 1990. kao osnovu;
smanjenje emisija HOS-a za 30 % u području upravljanja troposferskim ozonom navedenom u Prilogu I. Protokolu i osiguravanje da ukupne nacionalne emisije ne prelaze razine iz 1988.; ili
tamo gdje emisije iz 1988. nisu prelazile određene navedene razine, stranke su se mogle odlučiti za stabilizaciju na toj razini emisije.
Protokol iz 1994. o daljnjem smanjenju emisija sumpora (Protokol iz Osla): ovaj se protokol nadovezuje na Helsinški protokol iz 1985. i postavlja gornje granice emisije do 2010. i dalje. Stranke su dužne poduzeti najučinkovitije mjere za smanjenje emisije sumpora, uključujući:
povećanje energetske učinkovitosti;
upotrebu obnovljivih izvora energije;
smanjenje sadržaja sumpora u gorivima; i
primjenu najboljih dostupnih tehnologija nadzora (BAT). Protokol također potiče primjenu ekonomskih instrumenata za usvajanje troškovno učinkovitih pristupa smanjenju emisije sumpora.
Protokol iz 1998. o teškim metalima (Protokol iz Aarhusa): usmjeren je na tri metala: kadmij, olovo i živu. Stranke će morati smanjiti emisije za te elemente koji su ispod razina iz 1990. (ili alternativne godine između 1985. i 1995.). Cilj je Protokola smanjiti emisije iz industrijskih izvora, procese izgaranja i spaljivanje otpada. Njime se utvrđuju stroge granične vrijednosti emisija iz stacionarnih izvora i sugeriraju se najbolje dostupne tehnologije nadzora za te izvore, kao što su posebni filtri ili uređaji za pročišćavanje za izvore izgaranja ili procesi bez žive. Protokol zahtijeva da stranke postupno ukidaju olovni benzin. Također uvodi mjere za smanjenje emisija teških metala iz drugih proizvoda, poput žive u baterijama, te predlaže uvođenje upravljačkih mjera za druge proizvode koji sadrže živu, poput električnih komponenata, mjernih uređaja, fluorescentnih svjetiljki, zubnog amalgama, pesticida i boja. Protokol je izmijenjen 2012. kako bi se uvele strože granične vrijednosti emisija (GVE) za emisije čestica i kadmija, olova i žive primjenjive na neka izgaranja i druge industrijske izvore emisija koji ih ispuštaju u atmosferu. Kategorije izvora emisije za tri teška metala također su proširene na proizvodnju silicijskih i feromanganovih legura, čime je prošireno područje primjene industrijskih aktivnosti za koje su utvrđene granične vrijednosti emisija.
Protokol iz 1998. o postojanim organskim onečišćujućim tvarima,čiji je krajnji cilj eliminirati ispuštanja, emisije i gubitke takvih tvari. Protokol izravno zabranjuje proizvodnju i upotrebu nekih proizvoda, dok je za druge bilo predviđeno da se eliminiraju u kasnijoj fazi. Uključuje odredbe o postupanju s otpadom proizvoda koji su zabranjeni i obvezuje stranke da smanje emisije dioksina, furana, policikličkih aromatskih ugljikovodika i heksaklorobenzena (HCB) ispod njihovih razina iz 1990. (ili alternativne godine između 1985. i 1995.). Za spaljivanje komunalnog, opasnog i medicinskog otpada utvrđuju se određene granične vrijednosti. U početku se usredotočio na popis od 16 tvari koje su izdvojene prema dogovorenim kriterijima rizika. Tvari su sadržavale 11 pesticida, dvije industrijske kemikalije i tri nusproizvoda/zagađivača. Protokol je izmijenjen 2009. i obuhvatio je sedam novih tvari: heksaklorobutadien, oktabromodifenil eter, pentaklorobenzen, pentabromodifenil eter, perfluorooktan sulfonate, poliklorirane naftalene i klorirane parafine kratkog lanca. Stranke su revidirale obveze za spojeve DDT, heptaklor, HCB i PCB-ove, kao i za GVE-ove nastale spaljivanjem otpada. Kako bi olakšale ratifikaciju protokola od strane zemalja u gospodarskoj tranziciji, stranke su uvele fleksibilnost za te zemlje u pogledu vremenskih okvira za primjenu GVE-ova i najboljih dostupnih tehnologija nadzora.
Protokol iz 1999. za suzbijanje zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona (Protokol iz Göteborga): utvrđuje nacionalne gornje granice emisije za 2010. do 2020. za sljedeće četiri onečišćujuće tvari: sumporov dioksid (SO2), NOx, HOS-i i NH3. Također postavlja stroge granične vrijednosti za određene izvore emisija (npr. postrojenje za izgaranje, proizvodnja električne energije, kemijsko čišćenje, automobili i teretna vozila) i zahtijeva upotrebu najboljih dostupnih tehnologija nadzora za održavanje emisija na niskoj razini. Također se moraju smanjiti emisije HOS-a iz takvih proizvoda kao što su boje ili aerosoli, a poljoprivrednici su obvezni poduzeti posebne mjere za kontrolu emisija NH3. Protokol je izmijenjen 2012. tako da uključuje nacionalne obveze smanjenja emisija koje treba postići do 2020. i nakon toga (te je izmjene ratificirao EU u Odluci Vijeća (EU) 2017/1757). Nekoliko tehničkih priloga protokolu revidirano je ažuriranim skupom GVE-ova za ključne stacionarne izvore i mobilne izvore. Revidirani protokol prvi je obvezujući sporazum koji uključuje obveze smanjenja emisija za sitne čestice. Izmijenjeni protokol također posebno uključuje kratkotrajni klimatski onečišćivač crni ugljik (čađa) kao sastavni dio određene materije. Smanjivanje čestica (uključujući crni ugljik) provedbom protokola smanjit će onečišćenje zraka, te će se istodobno olakšati klimatske pogodnosti.
Suradnja u području politika
Konvencija od svojih ugovornih stranaka zahtijeva razvoj i provedbu odgovarajućih politika i strategija, posebice sustava upravljanja kvalitetom zraka.
Ugovorne strane suglasne su da će se redovito sastajati (barem jednom godišnje) kako bi procijenile napredak vezano uz pitanja koja se odnose na konvenciju.
Znanstvena suradnja
Stranke su suglasne da će provoditi intenzivna istraživanja i uložiti razvojne napore, osobito za smanjenje emisija velikih onečišćujućih tvari u zrak, za praćenje i mjerenje njihovih emisija i koncentracija te za razumijevanje njihovih učinaka na zdravlje i okoliš.
Razmjena informacija
Stranke su suglasne da će razmjenjivati informacije, naročito podatke koji se odnose na:
emisiju velikih onečišćujućih tvari u zrak (ponajprije SO2) i njihovih učinaka;
aspekte koji bi mogli uzrokovati značajne promjene u dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka (osobito u nacionalnim politikama i industrijskom razvoju);
tehnologiju nadzora za smanjivanje onečišćenja zraka; i
nacionalne politike i strategije za borbu protiv velikih onečišćujućih tvari u zraku.
znanstvene informacije vezane uz praćenje atmosfere, računalne modele;
procjena emisija; i
razvoj projekata.
Kako bi ta suradnja bila uspješna, Konvencija omogućuje:
proširivanje programa, u početku usmjerenog na praćenje SO2 i srodnih tvari, na druge velike onečišćujuće tvari u zraku;
praćenje sastava medija podložnih kontaminaciji tim onečišćujućim tvarima (voda, tlo i vegetacija) te učinke na zdravlje i okoliš;
stvaranje meteoroloških i drugih znanstvenih podataka koji se odnose na procese tijekom prijenosa;
upotrebu, kad god je to moguće, usporedivih ili standardiziranih metoda praćenja i modeliranja;
integraciju EMEP-a u relevantne nacionalne i međunarodne programe;
redovnu razmjenu podataka dobivenih praćenjem.
DATUM STUPANJA NA SNAGU
Konvencija je stupila na snagu , 90 dana nakon datuma deponiranja 24-satnog instrumenta ratifikacije prihvaćanja, odobrenja ili pristupanja.
POZADINA
Ženevska konvencija o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka uspostavlja sustav koji vlastima omogućuje suradnju s ciljem zaštite zdravlja i okoliša od zagađenja zraka koje bi moglo utjecati na nekoliko zemalja. Konvencija je potpisana 1979. u Ženevi unutar okvira Gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu (UNECE) i stupila je na snagu 1983.
Konvencija o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka – Rezolucija o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka (SL L 171, , str. 13.–24.)
Odluka Vijeća 81/462/EEZ od o zaključivanju Konvencije o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka (SL L 171, , str. 11.–12.)
VEZANI DOKUMENTI
Odluka Vijeća (EU) 2017/1757 od o prihvatu, u ime Europske unije, izmjene Protokola iz 1999. o suzbijanju zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona uz Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. godine (SL L 248, , str. 3.–75.)
Odluka Vijeća (EU) 2016/768 od o prihvatu izmjena i dopuna Protokola o teškim metalima iz 1998. uz Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. (SL L 127, od , str. 8.–20.)
Sukcesivne izmjene Odluke (EU) 2016/768 uključene su u izvorni dokument. Ovaj pročišćeni tekst namijenjen je isključivo dokumentiranju.
Odluka Vijeća (EU) 2016/769 od o prihvatu izmjena i dopuna Protokola o postojanim organskim onečišćujućim tvarima iz 1998. uz Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. (SL L 127, , str. 21.–31.)
Direktiva 2010/75/EU Europskog parlamenta i Vijeća od o industrijskim emisijama (integrirano sprečavanje i kontrola onečišćenja) (SL L 334, , str. 17.–119.)
Odluka Vijeća 2004/259/EZ od o sklapanju, u ime Europske zajednice, Protokola o postojanim organskim onečišćujućim tvarima uz Konvenciju iz 1979. o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka (SL L 81, ., str. 35.–36.)
Odluka Vijeća 2003/507/EZ od o pristupanju Europske zajednice Protokolu o suzbijanju zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona uz Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. godine (SL L 179, , str. 1.–2.)
Odluka Vijeća 2001/379/EZ od o odobrenju, u ime Europske zajednice, Protokola o teškim metalima uz Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. godine (SL L 134, , str. 40.)
Odluka Vijeća 98/686/EZ od o sklapanju, u ime Europske zajednice, Protokola o daljnjem smanjenju emisija sumpora Konvencije o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. (SL L 326, ., str. 34.)
Odluka Vijeća 93/361/EEZ od o pristupanju Zajednice Protokolu o nadzoru emisija dušikovih oksida ili njihovih prekograničnih strujanja uz Ženevsku konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. godine (SL L 149, , str. 14.–15.)
Odluka Vijeća 86/277/EEZ od o sklapanju Protokola uz Konvenciju iz 1979. o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka, koji se odnosi na dugoročno financiranje zajedničkog programa praćenja i procjene dalekosežnog prijenosa onečišćujućih tvari u zraku u Europi (EMEP) (SL L 181, , str. 1.)