Državljani zemalja izvan EU-a – pravila o dugotrajnom boravištu

KLJUČNE TOČKE

• Kako bi dobili status osobe s dugotrajnim boravištem, građani zemalja izvan EU-a moraju živjeti zakonito i neprekidno u zemlji EU-a pet godina.
• Razdoblja izbivanja kraća od šest uzastopnih mjeseci, a ne više od 10 mjeseci tijekom cijelog razdoblja, dozvoljena su prilikom izračuna tih pet godina.
• Državljani zemalja izvan EU-a moraju dokazati da imaju sigurna i redovita gospodarska sredstva koja su dostatna za uzdržavanje njih samih i članova njihove obitelji i da imaju zdravstveno osiguranje.
• Nacionalna tijela moraju donijeti odluku o zahtjevima, kojima su priloženi relevantni dokumenti, unutar šest mjeseci od njihovog primitka.
• Tijela mogu odbiti dodijeliti status osobe s boravištem zbog javnog poretka ili javne sigurnosti.
• Uspješni podnositelji zahtjeva dobivaju boravišnu dozvolu koja vrijedi najmanje pet godina i automatski se može obnoviti.
• Osobe s dugotrajnim boravištem mogu izgubiti taj status ako:
  • je status stečen prijevarom;
  • izrečene su im mjere protjerivanja jer se smatraju ozbiljnom opasnošću javnom pokretu ili sigurnosti; ili
  • izbivaju iz EU-a 12 uzastopnih mjeseci.
• Osobe s dugotrajnim boravištem uživaju jednak tretman kao i državljani zemlje u područjima kao što su zapošljavanje, obrazovanje, socijalno osiguranje, oporezivanje i sloboda udruživanja. Međutim, u određenim slučajevima zemlje EU-a mogu ograničiti taj jednak tretman.
• Osobe s dugotrajnim boravištem mogu se preseliti kako bi živjele, radile ili studirale u drugoj zemlji EU-a više od tri mjeseca pod uvjetom da zadovoljavaju određene uvjete. Mogu im se pridružiti njihovi članovi obitelji.
• Nacionalne kontaktne točke postoje za slanje i primanje relevantnih informacija između zemalja EU-a.
• Zakonodavstvo se ne primjenjuje na određene kategorije državljana zemalja izvan EU-a kao što su studenti ili oni koji privremeno obavljaju poslove au paira ili sezonski radnici.

Zakonodavstvo se ne primjenjuje u Ujedinjenoj Kraljevini (¹), Irskoj ili Danskoj koje politiku imigracije i azila uređuju na poseban način.

Direktiva je izmijenjena i dopunjena 2011. godine kako bi obuhvaćala državljane zemalja izvan EU-a, poput izbjeglica ili osoba bez državljanstva, koji uživaju međunarodnu zaštitu.