Odgovornost za štetu u okolišu

Odgovornost za štetu u okolišu odnosi se na štetu u okolišu i rizik od štete koji nastaju uslijed komercijalnih aktivnosti, a kada je moguće uspostaviti uzročno-posljedičnu vezu između štete i aktivnosti u pitanju. Šteta u okolišu može biti izravna ili neizravna šteta koja se nanosi vodenom okolišu, flori i fauni i prirodnim staništima zaštićenima u sklopu mreže Natura 2000, kao i izravno ili neizravno zagađenje tla koje može uzrokovati ozbiljne rizike za ljudsko zdravlje.

Odgovornost za štetu u okolišu jest primjena načela „zagađivač plaća”, kako je navedeno u članku 191. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Postupci primjene tog načela navedeni su u Direktivi 2004/35/EZ.

Uspostavljena su dva sustava odgovornosti:

1. Sustav u kojem se ne dokazuje pogreška: odnosi se na opasne ili potencijalno opasne komercijalne aktivnosti navedene u zakonodavstvu EU-a. U ovom se slučaju rukovoditelj može smatrati odgovornim iako nije počinio pogrešku.
2. Sustav u kojem je potrebno navesti dokaze o pogrešci ili nemaru. Ovo se odnosi na sve druge komercijalne aktivnosti gdje su oštećene vrste ili prirodna staništa zaštićena sukladno zakonodavstvu EU-a ili su u neposrednom riziku od štete. Rukovoditelj je jedino odgovoran ako je počinio pogrešku ili je bio nemaran.