–

za osobu C. E. S., D. Grozdanova i K. Spiriev, advokati,

–

za bugarsku vladu, T. Mitova i T. Tsingileva, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, B.-R. Killmann i G. Koleva, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 62. stavaka 1. i 2. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160. i ispravci SL 2020., L 415, str. 88. i SL 2023./90199, L), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 988/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. (SL 2009., L 284, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 213.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između bugarske državljanke C. E. S. i Direktora na Teritorialno podelenie na Nacionalnija osiguritelen institut – Blagoevgrad (direktor Regionalnog odjela Nacionalnog instituta za socijalno osiguranje u Blagoevgradu, Bugarska) u vezi s iznosom davanja za nezaposlenost koje joj je to tijelo dodijelilo na temelju novog pravila koje je u bugarsko pravo uvedeno u svrhu određivanja davanja za nezaposlenost ostvarenih u skladu sa zakonodavstvom druge države članice.

3

Uvodne izjave 1., 4. i 45. Uredbe br. 883/2004 glase:

[...]

[...]

4

Člankom 1. te uredbe, naslovljenim „Definicije”, predviđa se:

„[...]

[...]”

5

Člankom 62. navedene uredbe, naslovljenim „Određivanje davanja”, predviđa se:

„1.   Nadležna ustanova države članice čije zakonodavstvo predviđa određivanje davanja na osnovi iznosa prethodne plaće ili dohotka od profesionalne djelatnosti uzima u obzir isključivo plaću ili dohodak od profesionalne djelatnosti koji je određena osoba primila za svoju posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe na temelju spomenutog zakonodavstva.

2.   Stavak 1. se također primjenjuje ako zakonodavstvo koje nadležna ustanova provodi predviđa posebno referentno razdoblje za određivanje plaće koja služi kao osnovica za određivanje davanja i ako se za cijelo ili dio tog razdoblja na navedenu osobu primjenjivalo zakonodavstvo druge države članice.

3.   Iznimno od odredaba stavaka 1. i 2., što se tiče nezaposlenih osoba na koje se odnosi članak 65. stavak 5. točka (a), ustanova mjesta boravišta uzima u obzir plaću ili dohodak od profesionalne djelatnosti koji je određena osoba primala u državi članici čije se zakonodavstvo na nju primjenjivalo tijekom njezine posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe, u skladu s provedbenom uredbom.”

6

Člankom 65. te uredbe, naslovljenim „Nezaposlene osobe koje su boravile u državi članici koja nije nadležna država”, predviđa se:

„[...]

2.   Osoba koja je u potpunosti nezaposlena, koja je tijekom svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe boravila u državi članici koja nije nadležna država članica i koja i dalje boravi u toj državi članici, ili se vraća u tu državu članicu, stavlja se na raspolaganje službama zapošljavanja države članice boravišta. Neovisno o članku 64., osoba koja je u potpunosti nezaposlena može se kao dopunski korak staviti na raspolaganje službama zapošljavanja države članice u kojoj je obavljala svoju posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe.

Nezaposlena se osoba koja nije pogranični radnik, koja se ne vraća u državu članicu svojeg boravišta, stavlja na raspolaganje službama zapošljavanja države članice čije se zakonodavstvo na nju posljednje primjenjivalo.

3.   Nezaposlena osoba navedena u prvoj rečenici stavka 2. prijavljuje se kao osoba koja traži posao kod nadležnih službi zapošljavanja države članice u kojoj boravi, podvrgava se kontrolnim postupcima koji su tamo organizirani i pridržava se uvjeta utvrđenih zakonodavstvom te države članice. Ako odabere da se također prijavi i kao osoba koja traži posao u državi članici u kojoj je obavljala svoju posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe, pridržava se svih obveza koje se primjenjuju u toj državi.

4.   Provedba druge rečenice stavka 2. i druge rečenice stavka 3., kao i dogovora za razmjenu podataka, suradnju i uzajamnu pomoć među ustanovama i službama države članice boravišta i države članice u kojoj je osoba obavljala svoje posljednje zanimanje, utvrđeni su u provedbenoj uredbi.

[...]”

7

Člankom 54.a Kodeksa za socijalno osigurjavane (Zakonik o socijalnom osiguranju) (DV br. 110 od 17. prosinca 1999.), u izmijenjenoj verziji (DV br. 67 od 9. kolovoza 2024.)), koji je na snazi od 13. kolovoza 2024. (u daljnjem tekstu: KSO), naslovljen „Pravo na novčana davanja za nezaposlenost”, određuje se:

„Pravo na novčana davanja za nezaposlenost imaju osobe za koje su doprinosi za obvezno osiguranje u korist fonda ‚nezaposlenost’ bili uplaćivani ili dugovani za najmanje 12 od posljednjih 18 mjeseci prije prestanka osiguranja i koje:

8

Člankom 54.b KSO‑a, naslovljenim „Iznos novčanih davanja za nezaposlenost”, u stavcima 1., 5. i 8. predviđa se:

„(1)   Novčana davanja za nezaposlenost po danu iznose 60 % prosječne dnevne plaće ili prosječnog dnevnog dohotka koji podliježe obveznom osiguranju na koji su u posljednja 24 kalendarska mjeseca prije mjeseca prestanka osiguranja bili uplaćivani ili dugovani doprinosi u korist fonda ‚nezaposlenost’ te ne smiju biti ni niža od najnižeg ni viša od najvišeg iznosa dnevnih davanja za nezaposlenost.

[...]

(5)   Mjesečni iznos novčanih davanja za nezaposlenost određuje se tako da se dnevni iznos utvrđen u skladu sa stavkom 1. pomnoži s brojem radnih dana u mjesecu na koji se ona odnose.

[...]

(8)   Ako razdoblje iz stavka 1. koje je mjerodavno za određivanje prosječne dnevne plaće ili prosječnog dnevnog dohotka koji podliježe obveznom osiguranju, ili mjesec prestanka osiguranja, obuhvaća razdoblja osiguranja ostvarena u skladu sa zakonodavstvom države koja primjenjuje europske uredbe o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, prilikom određivanja iznosa novčanih davanja za nezaposlenost treba uzeti u obzir:

9

Tužiteljica iz glavnog postupka, C. E. S., bugarska je državljanka sa stalnim boravištem u Bugarskoj, gdje se nalazi njezino središte interesa.

10

Do kraja svibnja 2024. bila je zaposlena u Bugarskoj. U lipnju 2024. privremeno se preselila u Španjolsku, gdje je u razdoblju od 7. lipnja do 13. srpnja 2024., odnosno ukupno 28 dana, bila zaposlena kao sezonska radnica kod španjolskog poslodavca, za koji rad je primila plaću od 2590,80 eura.

11

Od 14. srpnja 2024. tužiteljica iz glavnog postupka bila je u potpunosti nezaposlena te se vratila u Bugarsku, gdje je 2. kolovoza 2024. nadležnim bugarskim tijelima podnijela zahtjev za dodjelu davanja za nezaposlenost.

12

Odlukom od 13. rujna 2024., Teritorialno podelenie na Nacionalnija osiguritelen institut – Blagoevgrad (Regionalni odjel Nacionalnog instituta za socijalno osiguranje u Blagoevgradu, Bugarska) udovoljilo je tom zahtjevu i tužiteljici iz glavnog postupka priznalo pravo na davanje za nezaposlenost u dnevnom iznosu od 29,71 bugarskih leva (BGN) (oko 15 eura) za razdoblje od 25. srpnja 2024. do 22. srpnja 2025.

13

Taj je iznos određen na temelju ukupnog dohotka koji podliježe doprinosima koje je tužiteljica iz glavnog postupka ostvarila u posljednja 24 kalendarska mjeseca prije mjeseca prestanka osiguranja, odnosno za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 13. srpnja 2024., u ukupnom iznosu od 25154,03 bugarska leva (oko 12860 eura), uključujući, kako plaće koje je primila tijekom razdoblja zaposlenja i osiguranja u okviru svojeg posljednjeg zaposlenja u Španjolskoj, tako i svaki drugi dohodak koji podliježe doprinosima, koji se odnose na prethodna razdoblja zaposlenja i osiguranja ostvarena u Bugarskoj tijekom tog razdoblja od 24 mjeseca.

14

Uzimajući u obzir da je u posljednja 24 kalendarska mjeseca prije mjeseca prestanka osiguranja tužiteljica iz glavnog postupka ostvarila razdoblja zaposlenja i osiguranja u skladu s bugarskim zakonodavstvom i zakonodavstvom druge države članice, Teritorialno podelenie na Nacionalnija osiguritelen institut – Blagoevgrad (Regionalni odjel Nacionalnog instituta za socijalno osiguranje u Blagoevgradu) primijenilo je članak 54.b stavak 8. KSO‑a. Ta odredba, koja je stupila na snagu 13. kolovoza 2024., odstupa od metode određivanja davanja za nezaposlenost propisane člankom 54.b stavkom 1. KSO‑a koja se primjenjuje na osobe koje su tijekom navedenog razdoblja od 24 mjeseca obavljale djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe samo u Bugarskoj.

15

Nakon što je odlukom direktora Regionalnog odjela Nacionalnog instituta za socijalno osiguranje u Blagoevgradu od 16. listopada 2024. odbijena njezina upravna žalba protiv odluke navedene u točki 12. ove presude, tužiteljica iz glavnog postupka pokrenula je postupak pred Administrativen sadom – Blagoevgrad (Upravni sud u Blagoevgradu, Bugarska), sudom koji je uputio zahtjev, u kojem tvrdi da se na nju ne primjenjuje članak 62. stavak 3. Uredbe br. 883/2004, kojim se predviđa „uzimanje u obzir” plaće koju je određena osoba primala u državi članici čije se zakonodavstvo na nju primjenjivalo tijekom njezine posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe. Suprotno tomu, ističe da je njezina situacija obuhvaćena člankom 62. stavcima 1. i 2. te uredbe, kojima se nalaže da se, u svrhu određivanja iznosa davanja za nezaposlenost, „uzima u obzir isključivo” plaća koju je određena osoba primila na temelju posljednjeg zaposlenja koje je obavljala.

16

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se – do stupanja na snagu novog pravila koje se odnosi na određivanje davanja za nezaposlenost ostvarenih u skladu sa zakonodavstvom druge države članice, navedenog u članku 54.b stavku 8. KSO‑a – članak 62. stavci 1. i 2. Uredbe br. 883/2004 dosljedno tumačio u nacionalnoj sudskoj praksi prema kojoj se određivanje davanja za nezaposlenost treba temeljiti isključivo na plaći ili dohotku koji su primljeni na temelju posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe. Međutim, od donošenja tog novog pravila određeni nacionalni sudovi odustali su od ranije sudske prakse i smatrali su da – s obzirom na to da je cilj Uredbe br. 883/2004 samo koordinacija sustava socijalne sigurnosti a da se pritom ne uspostavlja opći sustav socijalne sigurnosti – države članice zadržavaju nadležnost u pogledu utvrđivanja uvjeta za stjecanje prava na davanja iz sustava socijalne sigurnosti. Slijedom toga, ti sudovi sada smatraju da se člankom 62. stavcima 1. i 2. te uredbe ne zahtijeva da države članice odrede iznos davanjâ za nezaposlenost uzimajući u obzir isključivo plaću ili dohodak koji su primljeni na temelju posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe, neovisno o tome u skladu s kojim je zakonodavstvom države članice ta djelatnost obavljena.

17

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti članka 54.b stavka 8. KSO‑a s člankom 62. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 883/2004.

18

S jedne strane, Sud je, u točkama 32. do 37. presude od 23. siječnja 2020., Bundesagentur für Arbeit (C‑29/19, EU:C:2020:36, t. 32. do 37.), presudio da se tom odredbom Uredbe br. 883/2004, u vezi s pravom na slobodno kretanje radnikâ, za određivanje davanja za nezaposlenost nalaže isključivo uzimanje u obzir plaće primljene za posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene osobe koju je obavljao radnik na kojeg se primjenjivalo zakonodavstvo više od jedne države članice.

19

S druge strane, utvrđivanje pravila za određivanje davanja za nezaposlenost koje odstupa od pravila predviđenog u članku 54.b stavku 1. KSO‑a, kada je dio ili cijelo referentno razdoblje ostvareno u skladu sa zakonodavstvom druge države članice, dovodi do toga da članak 54.b stavak 8. KSO‑a možda nije u skladu s člankom 62. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 883/2004.

20

U tim je okolnostima Administrativen sad – Blagoevgrad (Upravni sud u Blagoevgradu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Svojim dvama pitanjima sud koji je uputio zahtjev traži od Suda tumačenje članka 62. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 883/2004.

22

U tom pogledu valja istaknuti da iz samog teksta te odredbe proizlazi da se njome utvrđuje pravilo za određivanje davanja za nezaposlenost koje se primjenjuje na situaciju osobe koja je svoju posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe obavljala u skladu sa zakonodavstvom nadležne ustanove države članice.

23

Kad je riječ o davanjima za nezaposlenost na koja ta osoba ima pravo od nadležne ustanove navedene države članice, člankom 62. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 883/2004 određuje se da nadležna ustanova države članice čije zakonodavstvo predviđa da se određivanje davanja temelji na iznosu prethodne plaće ili dohotka od profesionalne djelatnosti uzima u obzir „isključivo plaću ili dohodak od profesionalne djelatnosti koji je određena osoba primila za svoju posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe” pri čemu se to pravilo za određivanje primjenjuje i u slučaju kada se primjenjivim zakonodavstvom predviđa referentno razdoblje.

24

Suprotno tomu, kad je riječ o osobama koje su u potpunosti nezaposlene, a koje su za vrijeme svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe boravile u državi članici koja nije nadležna država članica i koje i dalje borave u toj državi članici ili se u nju vraćaju, u smislu članka 65. stavka 2. prve i druge rečenice Uredbe br. 883/2004, kako je navedeno u njezinu članku 65. stavku 5. točki (a), valja pojasniti da se člankom 62. stavkom 3. navedene uredbe predviđa odstupanje od pravila određivanja propisanih u stavcima 1. i 2. tog članka 62.

25

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi, s jedne strane, da je tužiteljica iz glavnog postupka svoju posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene osobe obavljala u skladu sa zakonodavstvom koje nije ono u skladu s kojim prima davanja za nezaposlenost. Naime, ona je svoju posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene osobe obavljala u Španjolskoj, u skladu sa zakonodavstvom te države članice, iako joj je pravo na davanja za nezaposlenost priznato u Bugarskoj u skladu sa zakonodavstvom potonje države članice.

26

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da tužiteljica iz glavnog postupka stalno boravi u Bugarskoj gdje se nalazi njezino središte interesa. Iz nijednog elementa spisa podnesenog Sudu ne može se zaključiti da je tužiteljica iz glavnog postupka tijekom razdoblja koje obuhvaća njezinu posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene osobe ili nakon prestanka te djelatnosti, prenijela svoje boravište iz Bugarske u Španjolsku.

27

U tim okolnostima, podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, očito je da je tijekom obavljanja svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe u Španjolskoj tužiteljica iz glavnog postupka boravila u Bugarskoj i nastavila boraviti na državnom području te države članice nakon prestanka potonje djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe, odnosno u državi članici koja nije država njezina posljednjeg zaposlenja, tako da se na njezinu situaciju može primijeniti pravilo za određivanje iz članka 62. stavka 3. Uredbe br. 883/2004.

28

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu, Sud može uzeti u obzir pravila prava Unije na koja se nacionalni sud nije pozvao u svojem pitanju (presude od 20. ožujka 1986., Tissier, 35/85, EU:C:1986:143, t. 9. i od 11. prosinca 2025., Staatssecretaris Jeugd, Preventie en Sport (Elektroničke cigarete), C‑665/24, EU:C:2025:960, t. 37.).

29

Stoga valja smatrati da svojim dvama pitanjima sud koji je uputio zahtjev traži od Suda tumačenje članka 62. stavka 3. Uredbe br. 883/2004.

30

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 62. stavak 3. Uredbe br. 883/2004, u vezi s člankom 65. stavkom 2. prvom i drugom rečenicom i člankom 65. stavkom 5. točkom (a) te uredbe, tumačiti na način da mu se protivi propis države članice, kao države članice boravišta, na temelju kojeg se iznos davanja za nezaposlenost koja se isplaćuju osobi koja je ostvarila dio ili cijelo referentno razdoblje predviđeno zakonodavstvom te države članice u svrhu određivanja davanja za nezaposlenost ostvarenih u skladu sa zakonodavstvom druge države članice, to jest države članice posljednjeg zaposlenja, ne određuje uzimajući u obzir „isključivo” plaću ili dohodak od profesionalne djelatnosti koji je ta osoba primila na temelju svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe koju je obavljala u skladu sa zakonodavstvom te druge države članice.

31

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom tumačenja neke odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se ona nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (presude od 6. listopada 1982., Cilfit, 283/81, EU:C:1982:335, t. 20. i od 11. prosinca 2025., GKV‑Spitzenverband, C‑743/23, EU:C:2025:954, t. 41.).

32

Kao prvo, člankom 62. stavkom 3. Uredbe br. 883/2004 određuje se da, u svrhu određivanja davanja za nezaposlenost, ustanova mjesta boravišta „uzima u obzir plaću ili dohodak od profesionalne djelatnosti koji je određena osoba primala u državi članici čije se zakonodavstvo na nju primjenjivalo tijekom njezine posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe”.

33

Kao drugo, člankom 62. stavcima 1. i 2. te uredbe predviđa se, kao što je to navedeno u točki 23. ove presude, da, u svrhu tog određivanja, nadležna ustanova države članice posljednjeg zaposlenja uzima u obzir „isključivo plaću ili dohodak od profesionalne djelatnosti koji je određena osoba primila za svoju posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe”, pri čemu se to pravilo za određivanje primjenjuje i u slučaju kada se zakonodavstvom koje primjenjuje nadležna ustanova predviđa referentno razdoblje.

34

Slijedom toga, dok se člankom 62. stavkom 1. navedene uredbe nalaže nadležnoj ustanovi države članice posljednjeg zaposlenja da uzme u obzir isključivo plaću ili dohodak od profesionalne djelatnosti koji je određena osoba primila na temelju posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe, nepostojanje takvog pojašnjenja u stavku 3. tog članka 62. podrazumijeva da je ustanova mjesta boravišta dužna uzeti u obzir, a da pritom nije obvezna to učiniti „isključivo”, plaću ili dohodak od profesionalne djelatnosti koji je nezaposlena osoba iz članka 65. stavka 5. točke (a) iste uredbe primila na temelju svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe.

35

Kao treće, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 4. Uredbe br. 883/2004, tom se uredbom poštuju posebne značajke nacionalnih zakonodavstava o socijalnoj sigurnosti te se nastoji izraditi samo sustav koordinacije. Taj cilj ne zahtijeva da se članak 62. stavak 3. te uredbe treba tumačiti na način da se njime nalaže uzimanje u obzir isključivo plaće ili dohotka od profesionalne djelatnosti koji je određena osoba primila na temelju posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe kako bi država članica boravišta odredila davanja i to unatoč tekstu te odredbe i kontekstu u kojem se ona nalazi, kako je navedeno u 32. do 34. ove presude.

36

U svakom slučaju, nezaposlena osoba iz članka 65. stavka 5. točke (a) Uredbe br. 883/2004 ne može se pred tijelima države u kojoj ima boravište pozivati na tumačenje članka 62. stavaka 1. i 2. te uredbe koje je Sud dao u presudi od 23. siječnja 2020., Bundesagentur für Arbeit (C‑29/19, EU:C:2020:36), a na koju se sud koji je uputio zahtjev poziva u svojem zahtjevu za prethodnu odluku. Naime, predmet u kojem je donesena ta presuda odnosio se na radnika obuhvaćenog područjem primjene te uredbe koji je boravio u državi članici u kojoj je obavljao svoju posljednju profesionalnu djelatnost i koji je na temelju zakonodavstva te države članice imao pravo na davanje za nezaposlenost. Takva situacija obuhvaćena je pravilom za određivanje iz članka 62. stavaka 1. i 2. navedene uredbe i stoga se razlikuje od one u kojoj se nalazi tužiteljica iz glavnog postupka.

37

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 62. stavak 3. Uredbe br. 883/2004, u vezi s člankom 65. stavkom 2. prvom i drugom rečenicom i člankom 65. stavkom 5. točkom (a) te uredbe, treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice, kao države članice boravišta, na temelju kojeg se iznos davanja za nezaposlenost koja se isplaćuju osobi koja je ostvarila dio ili cijelo referentno razdoblje predviđeno zakonodavstvom te države članice u svrhu određivanja davanja za nezaposlenost ostvarenih u skladu sa zakonodavstvom druge države članice, to jest države članice posljednjeg zaposlenja, ne određuje uzimajući u obzir „isključivo” plaću ili dohodak od profesionalne djelatnosti koji je ta osoba primila na temelju svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe koju je obavljala u skladu sa zakonodavstvom te druge države članice.

38

Svojim drugim pitanje sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 62. Uredbe br. 883/2004 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se, u svrhu određivanja davanjâ za nezaposlenost, predviđaju različita pravila ovisno o tome jesu li osobe koje su nezaposlene u cijelosti ostvarile referentno razdoblje u skladu s nacionalnim zakonodavstvom ili su te osobe djelomično ili u cijelosti ostvarile referentno razdoblje u skladu sa zakonodavstvom druge države članice.

39

U tom pogledu iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da članak 54.b stavak 8. KSO‑a predviđa, s jedne strane, da referentno razdoblje obuhvaća kako razdoblja zaposlenja i osiguranja ostvarena u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, tako i razdoblja zaposlenja i osiguranja ostvarena u skladu sa zakonodavstvom druge države članice i, s druge strane, da, kada to referentno razdoblje obuhvaća razdoblja zaposlenja i osiguranja ostvarena u skladu sa zakonodavstvom druge države članice, u svrhu određivanja iznosa davanjâ za nezaposlenost, u obzir se uzimaju dohodak koji je osoba ostvarila na temelju posljednjeg zaposlenja te dohodak koji je ostvarila na temelju bugarskog zakonodavstva i zakonodavstva bilo koje druge države članice u posljednja 24 kalendarska mjeseca prije mjeseca prestanka osiguranja.

40

Međutim, posebnim pravilima predviđenima nacionalnom odredbom, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u pogledu osoba koje su koristile svoje pravo na slobodno kretanje i čija je situacija obuhvaćena pravilom za određivanje iz članka 62. stavka 3. Uredbe br. 883/2004, uzimaju se u obzir kako razdoblja zaposlenja ostvarena u skladu s nacionalnom zakonodavstvom, tako i razdoblja zaposlenja ostvarena u skladu sa zakonodavstvom druge države članice, poštujući cilj koji proizlazi iz uvodnih izjava 1. i 45. te uredbe da se zajamči djelotvorno ostvarivanje prava slobodnog kretanja osoba. Osim toga, njima se osigurava da se, u skladu s navedenim člankom 62. stavkom 3., uzme u obzir plaća ili dohodak od profesionalne djelatnosti koji je primljen na temelju posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe koja se obavljala u skladu sa zakonodavstvom druge države članice.

41

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 62. Uredbe br. 883/2004 treba tumačiti na način da mu se ne protivi propis države članice kojim se, u svrhu određivanja davanjâ za nezaposlenost, predviđaju različita pravila ovisno o tome jesu li osobe koje su nezaposlene u cijelosti ostvarile referentno razdoblje u skladu sa zakonodavstvom te države ili su te osobe djelomično ili u cijelosti ostvarile to razdoblje u skladu sa zakonodavstvom druge države članice.

42

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje: