1.

Ovaj predmet proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija) u pogledu tumačenja Direktive (EU) 2015/849 ( 2 ) o sprečavanju pranja novca.

2.

Ključno je pitanje može li se izricanje sankcija pravnoj osobi zbog povrede obveza u vezi sa sprečavanjem pranja novca uvjetovati utvrđenjem odgovornosti identificirane fizičke osobe.

3.

Steiermärkische Bank und Sparkassen AG (u daljnjem tekstu: Steiermärkische Bank) austrijska je banka.

4.

Rješenjem od 29. veljače 2024. Österreichische Finanzmarktaufsichtsbehörde (Austrijsko tijelo za nadzor financijskog tržišta, Austrija, u daljnjem tekstu: FMA) izrekao je sankciju Steiermärkische Banku kao pravnoj osobi zbog povrede obveza dubinske analize u skladu s Finanzmarkt‑Geldwäschegesetzom (Zakon o sprečavanju pranja novca na financijskim tržištima, u daljnjem tekstu: FM‑GwG) od 15. rujna 2017. do 11. listopada 2019.

5.

Steiermärkische Bank, zajedno s dvije fizičke osobe, KL i TR, podnio je žalbu protiv tog rješenja Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud), sudu koji je uputio zahtjev.

6.

Taj sud pojašnjava da austrijsko pravo ne poznaje mogućnost sankcioniranja pravnih osoba. FM‑GwG, kojim se prenosi Direktiva 2015/849, uveo je mogućnost sankcioniranja pravnih osoba. Međutim, na temelju članka 35. stavaka 1. i 2. FM‑GwG‑a u vezi sa sudskom praksom Verwaltungsgerichtshofa (Visoki upravni sud, Austrija) ( 3 ), pravna osoba može se sankcionirati samo ako je povreda koju je počinila konkretno navedena fizička osoba prethodno utvrđena i potom pripisana toj pravnoj osobi.

7.

U tom pogledu je prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev potrebno, kao prvo, da je fizička osoba čije djelovanje treba pripisati pravnoj osobi prethodno sâma bila uključena u postupak kao okrivljenik, odnosno kao stranka sa svim pravima, a ne samo kao svjedok; kao drugo, da se u izreci rješenja o izricanju kazne pravnoj osobi utvrdilo nezakonito i skrivljeno djelovanje identificirane fizičke osobe i, kao treće, takvo djelovanje u izreci tog rješenja pripisano je i pravnoj osobi ( 4 ).

8.

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome protive li se Direktivi 2015/849 zahtjevi u skladu s člankom 35. stavcima 1. i 2. FM‑GwG‑a koji odgovornost pravne osobe povezuju s odgovornosti identificirane fizičke osobe. Taj sud ističe da je tom odredbom članak 60. stavci 5. i 6. Direktive 2015/849 gotovo doslovno prenesen u austrijsko pravo, ali s jednim važnim dodatkom upućivanjem na članak 34. stavke 1. do 3. FM‑GwG‑a. Tumačeno u vezi sa sudskom praksom Verwaltungsgerichtshofa (Visoki upravni sud), to dovodi do zahtjeva utvrđivanja krivnje identificirane fizičke osobe. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, taj zahtjev ne postoji u članku 60. stavcima 5. i 6. Direktive 2015/849.

9.

Nadalje, taj sud nije siguran jesu li rokovi zastare navedeni u članku 36. FM‑GwG‑a, prema kojima se postupak za izricanje administrativnih sankcija mora pokrenuti unutar tri godine od počinjenja kažnjivog djela i završiti unutar pet godina, u skladu s pravom Unije.

10.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je posljedica tih zahtjeva to da pogreške u postupku protiv fizičke osobe koja je djelovala u ime pravne osobe, poput, primjerice, ispitivanja te osobe samo kao svjedoka a ne kao stranke, dovode do prekida postupka protiv pravne osobe ili ukidanja odluka u tom postupku. Isto vrijedi po sili zakona ako FMA nije pokrenuo postupak unutar roka zastare od tri godine i ako žalbeni postupci, koji su često vrlo složeni, nisu završeni pred upravnim sudom unutar roka zastare od pet godina od počinjenja kaznenog djela.

11.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, austrijska pravila o kojima je riječ nisu samo postupovna pravila nego se njima zapravo uspostavljaju dodatni zahtjevi za odgovornost pravnih osoba koji ograničavaju materijalno pravo Unije, narušavaju ujednačenost unutar Unije i povređuju načelo djelotvornosti. Sud koji je uputio zahtjev se pita bi li se presuda u predmetu Deutsche Wohnen ( 5 ), u kojoj je Sud zaključio da se sličan koncept odgovornosti pravnih osoba u njemačkom pravu protivi odredbama GDPR‑a ( 6 ), mogla prenijeti na ovaj predmet.

12.

U tim je okolnostima Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protive li se sekundarnom pravu Unije (osobito članku 60. stavcima 5. i 6. u vezi s člankom 58. stavcima 1. do 3. i člankom 59. stavkom 1. [Direktive 2015/849]), kao i općim načelima prava Europske unije, osobito načelu effet utile,

odredbe članka 35. stavaka 1. do 3. (o kažnjivosti pravnih osoba) i članka 36. (produljenje roka zastare) [FM‑GwG‑a]

kojima se, kako ih tumači austrijski Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud) zahtijeva da je za kažnjavanje pravne osobe nužno da se prije toga njezinom zakonskom zastupniku ili drugoj fizičkoj osobi koja je djelovala u njezino ime formalno prizna svojstvo okrivljenika uz očuvanje svih prava stranaka i, nadalje, da u izreci upravne odluke o izricanju kazne u odnosu na pravnu osobu treba obvezno utvrditi da je fizička osoba (ili zakonski zastupnik pravne osobe) koja je ondje konkretno navedena djelovala tako da je ispunila biće kaznenog djela, nezakonito i svojom krivnjom kako bi se to postupanje u daljnjem koraku moglo pripisati pravnoj osobi, pri čemu zastara kaznenog progona nakon završetka radnje nastupa u roku od tri godine, a zastara kažnjivosti u roku od pet godina?”

13.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su Steiermärkische Bank, osobe KL i TR, FMA i Europska komisija.

14.

Dana 9. travnja 2025. održana je rasprava, na kojoj su zainteresirane stranke i njemačka vlada iznijele usmena očitovanja.

15.

Pitanje suda koji je uputio zahtjev obuhvaća dva zasebna problema. Prvi problem odnosi se na poveznicu koju austrijsko pravo uspostavlja između odgovornosti pravne osobe i identificirane fizičke osobe. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud protivi li se austrijsko pravo članku 60. stavcima 5. i 6. Direktive 2015/849 u vezi s njezinim člankom 58. stavcima 1. i 3. te člankom 59. stavkom 1. Drugi problem odnosi se na usklađenost rokova zastare za sankcioniranje pravne osobe za kršenje nacionalnog prava kojim se prenosi Direktiva 2015/849. U svojoj analizi obradit ću te probleme jedan za drugim.

16.

Direktiva 2015/849 je četvrta direktiva o sprečavanju pranja novca koju je donio zakonodavac Unije tijekom godina ( 7 ). Kao i kod prethodne tri, cilj te direktive je zaštita financijskog sustava putem prevencije, otkrivanja i istrage pranja novca i financiranja terorizma ( 8 ). Kako bi postigla tu svrhu, njome su, među ostalim, uspostavljene brojne obveze koje države članice moraju naložiti određenim osobama, koje se nazivaju obveznicima, među kojima su kreditne i financijske institucije ( 9 ). Te obveze uključuju dubinske analize stranke, vođenje evidencije, prijave sumnjivih transakcija i uvođenje unutarnjih kontrola ( 10 ).

17.

U skladu s člankom 58. stavkom 1. Direktive 2015/849, države članice moraju osigurati da obveznici mogu snositi odgovornost za kršenje odredaba kojima se te obveze prenose u nacionalno pravo i posljedično propisuju izricanje administrativnih sankcija. Direktiva 2015/849 ne zahtijeva izricanje kaznenih sankcija, ali dopušta državama članicama da ih propišu ( 11 ).

18.

Prije donošenja Direktive 2015/849, odabir administrativnih sankcija bio je prepušten državama članicama ( 12 ). Tom direktivom te se sankcije harmoniziraju do određene mjere ( 13 ), dopuštajući pritom državama članicama da uvedu dodatne i strože sankcije ( 14 ).

19.

Obveznici na koje se primjenjuju administrativne sankcije mogu biti fizičke ili pravne osobe.

20.

Kada je riječ o pravnim osobama, države članice moraju osigurati da takve osobe mogu snositi odgovornost za kršenje nacionalnog prava kojim se prenose obveze naložene na temelju Direktive 2015/849.

21.

U tom pogledu, člankom 60. stavcima 5. i 6. predviđa se sljedeće:

„5.   Države članice osiguravaju da se pravne osobe mogu smatrati odgovornima za kršenja iz članka 59. stavka 1. koja u njihovu korist počini bilo koja osoba djelujući samostalno ili kao dio tijela te pravne osobe i čija se vodeća pozicija u pravnoj osobi temelji na bilo čemu od sljedećega:

6.   Države članice također osiguravaju da se pravne osobe mogu smatrati odgovornima ako je nedostatak nadzora ili kontrole od strane osobe iz stavka 5. ovog članka omogućio da osoba koja je podređena toj pravnoj osobi počini kršenje iz članka 59. stavka 1. u korist te pravne osobe ( 15 ).”

22.

Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i očitovanja zainteresiranih stranaka pred Sudom, pitanje postavljeno u ovom predmetu proizlazi iz posebnog pristupa razvijenog u austrijskom pravu u vezi s izricanjem administrativnih sankcija pravnim osobama.

23.

Na temelju odluke kojom se upućuje zahtjev, smatram da se austrijskim zakonodavstvom kojim je prenesena Direktiva 2015/849, kako se tumači u sudskoj praksi Verwaltungsgerichtshofa (Visoki upravni sud), u bitnome propisuje da se sankcije mogu izreći pravnim osobama samo posredstvom fizičke osobe. U postupku pokrenutom protiv pravne osobe moraju biti ispunjene sljedeće pretpostavke:

24.

Čini se da sud koji je uputio zahtjev smatra da povezivanje odgovornosti pravne osobe s identificiranom fizičkom osobom koja je odgovorna za pravnu osobu dodaje uvjete onima predviđenima člankom 60. stavcima 5. i 6. Direktive 2015/849 te zbog toga može biti protivno toj direktivi.

25.

Steiermärkische Bank te osobe KL i TR tvrde da Direktiva 2015/849 ne brani austrijska pravila o kojima je riječ. Prema njihovu mišljenju, tekst, sustav, svrha i povijest te direktive pokazuju da je, kako bi se pravnoj osobi izrekla sankcija, nužno identificirati konkretne vodeće osobe i njihovo skrivljeno postupanje.

26.

Nasuprot tomu, FMA tvrdi da se Direktiva 2015/849 protivi austrijskim pravilima o kojima je riječ. Prema njezinu mišljenju, ta pravila, time što se njima zahtijeva identifikacija fizičke osobe koja je odgovorna za kršenje, nalažu dodatne materijalne pretpostavke za utvrđivanje odgovornosti pravnih osoba, što ugrožava djelotvornost i odvraćajući učinak sankcija. Poteškoće prilikom identifikacije konkretne odgovorne fizičke osobe ne smiju spriječiti pripisivanje kršenja pravnoj osobi.

27.

Kao Steiermärkische Bank te osobe KL i TR, i Komisija tvrdi da Direktiva 2015/849 brani austrijska pravila o kojima je riječ, čak i ako se njima zahtijeva utvrđivanje krivnje fizičke osobe. Prema njezinu mišljenju, to nije protivno članku 60. stavcima 5. i 6. te direktive. S obzirom na to da se u toj odredbi navodi da pravna osoba može biti odgovorna za kršenja koja su počinile vodeće osobe, nužno je dokazati ne samo objektivnu činjenicu kršenja koje je počinila vodeća osoba nego i krivnju te osobe kako bi pravna osoba bila odgovorna za kršenje.

28.

Njemačka vlada dodaje da se pristup u pogledu odgovornosti pravnih osoba na temelju djelovanja koja su počinile vodeće osobe navedene u članku 60. stavcima 5. i 6. Direktive 2015/849 nalazi u drugim područjima prava Unije, osobito u zakonodavstvu Unije kojim se harmonizira kazneno pravo kada je odgovornost pravne osobe povezana sa skrivljenim postupanjem vodeće osobe.

29.

Kao prvo, iz teksta i strukture Direktive 2015/849 jasno je da se njome nastoje odrediti obveze ne samo fizičkim nego i pravnim osobama te da se administrativne sankcije za kršenje takvih obveza moraju moći izreći pravnim osobama kao takvim.

30.

Kada je riječ o obvezi pravne osobe, poput banke, Direktivom 2015/849 uspostavlja se jasna razlika između odgovornosti same pravne osobe i fizičkih osoba unutar te pravne osobe. Stoga se primjerice njezinim člankom 58. stavkom 3. propisuje da, kada se obveze primjenjuju na pravne osobe, države članice moraju dodatno osigurati da se sankcije mogu primijeniti na članove upravljačkog tijela i na druge fizičke osobe koje su na temelju nacionalnog prava odgovorne za kršenje ( 16 ).

31.

Jednako tomu, kada je taj obveznik kreditna ili financijska institucija, pravilima uspostavljenima u Direktivi 2015/849 o iznosu sankcija razlikuju se fizičke i pravne osobe ( 17 ).

32.

Ipak, čak i ako se njome razlikuje odgovornost fizičkih i odgovornost pravnih osoba, Direktivom 2015/849 predviđa se da države članice izriču administrativne sankcije pravnoj osobi posredstvom vodeće fizičke osobe unutar te pravne osobe.

33.

U tom pogledu, u skladu s člankom 60. stavkom 5., pravna osoba je odgovorna ako je kršenje počinila fizička osoba djelujući samostalno ili kao dio tijela te pravne osobe, a koja je na vodećoj poziciji jer on ili ona ima ovlaštenja za zastupanje te pravne osobe, za donošenje odluka u njezino ime ili za obavljanje kontrole u toj pravnoj osobi.

34.

Nadalje, na temelju članka 60. stavka 6., odgovornost pravne osobe može nastati zbog bilo koje od tih vodećih fizičkih osoba ako netko drugi unutar pravne osobe prekrši obvezu, a vodeća je osoba to omogućila zbog nedostatka nadzora ili kontrole.

35.

Stoga je važno da pravna osoba može biti sankcionirana za bilo kakvo kršenje svojih obveza koje potječe od te pravne osobe. To znači da, primjerice, čak i ako je zaposlenik onaj koji je u praksi odgovoran za kršenje konkretne obveze, to mora dovesti do odgovornosti pravne osobe, čak i ako takva odgovornost ne nastaje posredstvom tog zaposlenika, nego vodeće fizičke osobe.

36.

Ako odemo korak dalje, člankom 60. stavcima 5. i 6. Direktive 2015/849 ne zahtijeva se, prema mojem mišljenju, da se utvrdi krivnja vodeće fizičke osobe. Međutim, to ne sprečava da se nacionalnim pravom propišu zahtjevi u vezi s krivnjom.

37.

Primjerice, u scenariju navedenom u točki 35. ovoga mišljenja, ako vodeća fizička osoba zbog nemara nije pravilno kontrolirala zaposlenika koji je počinio kršenje, može se utvrditi odgovornost pravne osobe.

38.

Na raspravi Steiermärkische Bank te osobe KL i TR naveli su da u austrijskom pravu postoji presumpcija nemara vodeće fizičke osobe u slučaju nedjelovanja. FMA se složio, ali je prigovorio da je se ta presumpcija primjenjuje do iznosa od 60000 eura.

39.

Valja podsjetiti na to da nije na Sudu da tumači nacionalno pravo u prethodnom postupku.

40.

Ipak, prema mojem mišljenju, člankom 60. stavcima 5. i 6. Direktive 2015/849 države članice se ne sprečavaju da propišu određenu razinu krivnje vodeće fizičke osobe, pod uvjetom da u svim situacijama u kojima je kršenje prema toj direktivi počinila bilo koja osoba pod nadzorom pravne osobe, može biti utvrđena odgovornost te pravne osobe.

41.

S obzirom na navedeno, ne čini mi se da je austrijsko pravo o kojem je riječ, koje odgovornost pravne osobe povezuje s utvrđenjem odgovornosti konkretno identificirane fizičke osobe odgovorne za nekog obveznika, suprotno zahtjevima Direktive 2015/849.

42.

Ne čini se da predstavlja problem zahtjev da fizička osoba čije se djelovanje treba pripisati pravnoj osobi mora biti uključena kao stranka u upravnom postupku protiv te pravne osobe, uključujući sva postupovna jamstva koja proizlaze iz takvog statusa, a ne samo kao svjedok. Oslanjajući se na svoja prava obrane, fizička osoba o kojoj je riječ brani i interese pravne osobe u takvom postupku.

43.

Jednako tomu, formalni zahtjevi imenovanja fizičke osobe i opisivanja kršenja obveze kao i pripisivanje tog kršenja pravnoj osobi u izreci upravnog rješenja ne čine se protivnim Direktivi 2015/849, kojom se zahtijeva da administrativne sankcije moraju biti moguće protiv pravne osobe posredstvom vodeće fizičke osobe.

44.

Međutim, na nacionalnom je sudu da odluči jesu li određeni aspekti austrijskog prava, bilo to samo u teoriji ili kako su provedeni u praksi, prepreka mogućnosti izricanja sankcija pravnim osobama.

45.

U svakom slučaju, pogrešna primjena austrijskog prava u određenim situacijama, poput uključivanja fizičke osobe kao svjedoka, a ne kao stranke u konkretnom predmetu, ne može dovesti do zaključka da je sâm zakon protivan pravu Unije.

46.

Nadalje, ne smatram da presuda u predmetu Deutsche Wohnen, koju je naveo sud koji je uputio zahtjev i o kojoj su raspravljale zainteresirane stranke, pobija moju ocjenu.

47.

U toj presudi, koja je proizašla iz konteksta GDPR‑a, Sud je smatrao da je toj uredbi suprotno njemačko zakonodavstvo na temelju kojeg se administrativna kazna može izreći pravnoj osobi samo ako je kršenje prethodno bilo pripisano identificiranoj fizičkoj osobi ( 18 ).

48.

Sud je osobito smatrao da se kazne moraju moći izreći izravno pravnim osobama kao voditeljima obrade ( 19 ) i da nijedna odredba GDPR‑a ne omogućuje zaključak da izricanje upravne novčane kazne pravnoj osobi kao voditelju obrade podliježe prethodnom utvrđenju da je to kršenje počinila identificirana fizička osoba ( 20 ).

49.

Za razliku od GDPR‑a, Direktivom 2015/849, kao što je pojašnjeno, predviđa se da se sankcije izriču pravnoj osobi posredstvom vodeće fizičke osobe.

50.

Formulacija članka 60. stavaka 5. i 6. te direktive (u daljnjem tekstu: formulacija članka 60.) koristi se u brojnim aktima Unije kojima se od država članica zahtijeva da osiguraju mogućnost sankcioniranja pravnih osoba ( 21 ).

51.

Odabir te formulacije može se pojasniti razlikama u pristupu država članica prema odgovornosti pravnih osoba.

52.

Te razlike održavaju i kombiniraju teorijske modele, koje literatura ( 22 ) opisuje tako da uključuju:

53.

Čini se da formulacija članka 60. spaja te različite teoretske pristupe ( 23 ). Stoga se čini da mogućnost da se odgovornost pravnih osoba zasnuje na djelovanju ili propuštanju fizičkih osoba odgovara tim različitim nacionalnim odabirima, čime se države članice ne obvezuje da znatno prilagode svoje pravne sustave kako bi postigle ciljeve zakonodavstva Unije.

54.

Točno je da postoji drugo zakonodavstvo Unije koje ne sadržava formulu članka 60., osobito u sektoru financijskih usluga ( 24 ). Steiermärkische Bank, osobe KL i TR te FMA na raspravi se nisu slagali o tome je li to zakonodavstvo usporedivo, s jedne strane, s Direktivom 2015/849 jer državama članicama prepušta marginu prosudbe da odluče o pravilima o odgovornosti pravnih osoba ili, s druge strane, s GDPR‑om jer, kako je protumačeno u presudi Deutsche Wohnen, ne ostavlja nikakvu marginu prosudbe.

55.

Za rješenje tog spora u ovom predmetu nije nužno tumačiti zakonodavstvo Unije o financijskim uslugama. Dovoljno je navesti da se Direktivom 2015/849 odgovornost pravnih osoba uređuje različito od GDPR‑a. Stoga moguće sličnosti između tog zakonodavstva o financijskim uslugama i GDPR‑a nisu relevantne za tumačenje Direktive 2015/849 u ovom slučaju.

56.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da odredbama Direktive 2015/849 u vezi s mogućnosti izricanja sankcija pravnim osobama nisu protivna nacionalna pravila poput onih o kojima je riječ, kojima se odgovornost pravne osobe povezuje s utvrđenjem skrivljenog djelovanja identificirane fizičke osobe na vodećoj poziciji unutar pravne osobe.

57.

Čini se da sud koji je uputio zahtjev dvoji i o usklađenosti s Direktivom 2015/849 rokova zastare propisanih u austrijskom pravu za izricanje sankcija pravnim osobama za kršenja obveza sprečavanja pranja novca. Podsjećam na to da su ti rokovi tri godine za pokretanje postupka i pet godina za njegovo zaključenje.

58.

U tom pogledu valja imati na umu da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u nedostatku propisa Unije u nekom području, na unutarnjem pravnom poretku svake države članice da odredi nadležne sudove i uredi postupovna pravila za sudske postupke koji trebaju osigurati punu zaštitu prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije, ako navedena pravila nisu manje povoljna od onih koja uređuju slične postupke koji se temelje na unutarnjem pravu (načelo ekvivalentnosti) i ako stvarno ne onemogućavaju ili pretjerano otežavaju korištenje pravima koja priznaje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti) ( 25 ).

59.

Sud je priznao da je u skladu s pravom Unije to da se propišu razumni rokovi zastare u interesu pravne sigurnosti. Naime, oni ne čine praktično nemogućim ili pretjerano otežanim ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije ( 26 ), iako istek takvih rokova po definiciji dovodi do djelomičnog ili potpunog odbijanja podnesenog pravnog sredstva ( 27 ).

60.

Zaista, u drugim kontekstima, Sud je zaključio da su trogodišnji i petogodišnji rokovi zastare u skladu s načelom djelotvornosti ( 28 ).

61.

Direktivom 2015/849 ne predviđaju se pravila o rokovima zastare i stoga su takva pravila u nadležnosti država članica, pod uvjetom usklađenosti s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti u skladu sa sudskom praksom navedenom u ovom mišljenju.

62.

Prema mojem mišljenju, ne čini se da u ovom predmetu postoje pokazatelji koji dovode do dvojbi u pogledu tih načela. Kao što je to navela Komisija, sud koji je uputio zahtjev nije naveo posebne elemente koji bi doveli do zaključka da su ta razdoblja protivna načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti.

63.

Stoga smatram da se pravo Unije ne protivi rokovima zastare poput onih propisanih u austrijskom pravu.

64.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način:

Članak 60. stavci 5. i 6. u vezi s člankom 58. stavcima 1. do 3. i člankom 59. stavkom 1. Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ

ne priječi nacionalno zakonodavstvo u skladu s kojim je za kažnjavanje pravne osobe nužno da se prije toga njezinom zakonskom zastupniku ili drugoj fizičkoj osobi koja je djelovala u njezino ime formalno prizna svojstvo okrivljenika uz očuvanje svih prava stranaka i, nadalje, da u izreci upravne odluke o izricanju kazne u odnosu na pravnu osobu treba obvezno utvrditi da je fizička osoba (ili zakonski zastupnik pravne osobe) koja je ondje konkretno navedena djelovala tako da je ispunila biće kaznenog djela, nezakonito i svojom krivnjom kako bi se to postupanje u daljnjem koraku moglo pripisati pravnoj osobi, pri čemu zastara kaznenog progona nakon završetka radnje nastupa u roku od tri godine, a zastara kažnjivosti u roku od pet godina.