MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ANTHONYJA M. COLLINSA
od 13. listopada 2022. ( 1 )
Predmet C‑435/22 PPU
Generalstaatsanwaltschaft München
protiv
HF
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma – Članak 54. – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 50. – Načelo ne bis in idem – Slobodno kretanje osoba – Građanstvo Unije – Izručenje državljanina treće zemlje Sjedinjenim Američkim Državama koje država članica provodi na temelju bilateralnog ugovora o izručenju – Državljanin treće zemlje koji je pravomoćno osuđen za ista djela u drugoj državi članici i čija je kazna već u cijelosti izvršena u toj državi – Sporazum o izručenju između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država – Članak 351. UFEU‑a”
Uvod
1. |
Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka) podnesen je u okviru zahtjeva koji su Sjedinjene Američke Države uputile Saveznoj Republici Njemačkoj radi izručenja državljanina treće zemlje u svrhu kaznenog progona zbog djela za koja je u drugoj državi članici već pravomoćno osuđen na kaznu koju je u cijelosti odslužio. |
2. |
Može li se u takvoj situaciji primijeniti načelo ne bis in idem utvrđeno u članku 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluxa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, koja je potpisana u Schengenu 19. lipnja 1990. i stupila na snagu 26. ožujka 1995., kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 610/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. (SL 2013., L 182, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 285. i ispravak SL 2014., L 225, str. 91.) (u daljnjem tekstu: CISA) ( 2 ), u vezi s člankom 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), s obzirom na to da zainteresirana osoba nema svojstvo građanina Unije? Može li bilateralni ugovor o izručenju sklopljen između države članice kojoj je podnesen zahtjev za izručenje i dotične treće države biti prepreka tomu da se načelo ne bis in idem istakne kako bi se uskratilo izručenje te osobe? Koju bi ulogu u takvom slučaju mogao imati članak 351. UFEU‑a? To su, u biti, glavna pitanja koja se postavljaju u ovom predmetu. |
Pravni okvir
Pravo Unije
CISA
3. |
Članak 20., stavak 1. CISA‑e, koji se nalazi u poglavlju 4. njezine glave II., naslovljenom „Uvjeti koji uređuju kretanje stranaca”, predviđa: „Stranci koji ne podliježu zahtjevu za vizu mogu se slobodno kretati unutar državnog područj[a] ugovornih stranaka u trajanju od najviše tri mjeseca tijekom šest mjeseci nakon datuma prvog ulaska, pod uvjetom da ispunjavaju uvjete za ulazak iz članka 5. stavka 1. točaka (a), (c), (d) i (e)” ( 3 ). |
4. |
Članak 54. CISA‑e, koji se nalazi u poglavlju 3. njezine glave III., naslovljenom „Primjena načela ne bis in idem”, glasi kako slijedi: „Protiv osobe protiv koje je sudski postupak pravomoćno okončan u jednoj ugovornoj stranci ne može se voditi postupak u drugoj ugovornoj stranci za ista djela pod uvjetom da je, ako je izrečena kazna, [ta kazna izvršena], trenutačno u postupku izvršenja ili se više, prema zakonima ugovorne stranke koja ju je izrekla, ne može izvršiti.” |
Protokol o uključivanju schengenske pravne stečevine u pravo Unije
5. |
CISA je uvrštena u pravo Unije Protokolom o uključivanju schengenske pravne stečevine u okvir Europske unije, koji je Ugovorom iz Amsterdama ( 4 ) priložen Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice na temelju „schengenske pravne stečevine”, kako je definirana u prilogu tom protokolu. |
6. |
Iz članka 2. Odluke Vijeća 1999/436/EZ od 20. svibnja 1999. o utvrđivanju, u skladu s odgovarajućim odredbama Ugovora o osnivanju Europske zajednice i Ugovora o Europskoj uniji, pravne osnove za svaku od odredaba ili odluka koje čine pravnu stečevinu ( 5 ) i Priloga A. toj odluci proizlazi da je Vijeće odredilo članke 34. i 31. UEU‑a ( 6 ) kao pravne osnove za članke 54. do 58. CISA‑e. |
Sporazum o izručenju između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država
7. |
Članak 1. Sporazuma o izručenju između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država od 25. lipnja 2003. ( 7 ) (u daljnjem tekstu: Sporazum između EU‑a i SAD‑a), naslovljen „Cilj i svrha”, određuje: „Ugovorne stranke se obvezuju, sukladno odredbama ovog Sporazuma, osigurati poboljšanje suradnje u kontekstu primjenjivih odnosa izručenja između država članica i Sjedinjenih Američkih Država koji uređuju izručenje počinitelja kaznenih djela.” |
8. |
Članak 17. tog sporazuma, naslovljen „Neodstupanje”, određuje: „1. Ovaj Sporazum ne dovodi u pitanje pozivanje od strane države kojoj je zahtjev podnesen na razloge za odbijanje koji se odnose na pitanja koja nisu uređena ovim Sporazumom a koji su na raspolaganju prema bilateralnom ugovoru o izručenju koji je na snazi između države članice i Sjedinjenih Američkih Država. 2. Kada ustavna načela države kojoj je zahtjev podnesen ili [obvezujuće] pravomoćne sudske odluke […] mogu predstavljati prepreku ispunjenju njezinih obveza izručenja, a rješenje tog pitanja nije predviđeno u ovom Sporazumu ili mjerodavnom bilateralnom ugovoru, održavaju se savjetovanja između države kojoj je zahtjev podnesen i države koja podnosi zahtjev.” |
Zakonik o schengenskim granicama
9. |
Članak 6. stavak 1. Uredbe (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) ( 8 ), u verziji kako je izmijenjena Uredbom (EU) 2018/1240 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. rujna 2018. o uspostavi europskog sustava za informacije o putovanjima i odobravanje putovanja (ETIAS) i izmjeni uredaba (EU) br. 1077/2011, (EU) br. 515/2014, (EU) 2016/399, (EU) 2016/1624 i (EU) 2017/2226 ( 9 ) (u daljnjem tekstu: Zakonik o Schengenskim granicama), glasi kako slijedi: „Za planirani boravak na državnom području država članica u trajanju od ne više od 90 dana u bilo kojem razdoblju od 180 dana, koje podrazumijeva uzimanje u obzir razdoblja od 180 dana koje prethodi svakom danu boravka, uvjeti ulaska za državljane trećih zemalja su sljedeći:
|
10. |
Članak 20. stavak 1. CISA‑e mora se shvatiti na način da upućuje na članak 6. stavak 1. Zakonika o schengenskim granicama. Naime, ta je odredba zamijenila članak 5. stavak 1. Uredbe br. 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o Zakoniku Zajednice o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) ( 11 ), koji je sâm zamijenio članak 5. stavak 1. CISA‑e. |
Uredba 2018/1806
11. |
Članak 3. stavak 1. Uredbe 2018/1806 predviđa: „Državljani trećih zemalja koje su navedene u Prilogu I. moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica država članica.” |
12. |
U skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe: „Državljani trećih zemalja koje su navedene u Prilogu II. izuzeti su od zahtjeva utvrđenog u članku 3. stavku 1. za boravke od najviše 90 dana unutar bilo kojeg razdoblja od 180 dana.” |
13. |
Srbija se nalazi među trećim zemljama uvrštenima na popis iz tog Priloga II. |
Ugovor o izručenju između Savezne Republike Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država
14. |
Članak 1. Auslieferungsvertrag zwischen der Bundesrepublik Deutschland und den Vereinigten Staaten von Amerika (Ugovor o izručenju između Savezne Republike Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država) od 20. lipnja 1978. ( 12 ) (u daljnjem tekstu: Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD‑a), naslovljen „Obveza izručenja”, predviđa: „1. Ugovorne stranke obvezuju se, u skladu s odredbama ovog Ugovora, uzajamno izručiti osobe protiv kojih se vodi postupak zbog kaznenog djela počinjenog na državnom području države koja podnosi zahtjev ili radi izvršenja kazne ili mjere osiguranja te koje se nalaze na državnom području druge ugovorne stranke. 2. Ako je kazneno djelo počinjeno izvan državnog područja države koja podnosi zahtjev, država kojoj je podnesen zahtjev odobrit će izručenje u skladu s ovim Ugovorom, ako
|
15. |
Članak 2. Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a, naslovljen „Kaznena djela koja mogu dovesti do izručenja”, kako je izmijenjen Zusatzvertragom zum Auslieferungsvertrag zwischen der Bundesrepublik Deutschland und den Vereinigten Staaten von Amerika (Dodatak Ugovoru o izručenju između Savezne Republike Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država) od 21. listopada 1986. ( 13 ) (u daljnjem tekstu: Prvi dodatak ugovoru), određuje: „1. Kaznena djela koja mogu dovesti do izručenja na temelju ovog Ugovor[a] su ona koja su kažnjiva prema pravu obiju ugovornih stranaka. Radi utvrđivanja radi li se o kaznenom djelu koje može dovesti do izručenja, nebitna je okolnost da pravo ugovornih stranaka razvrstava kazneno djelo u istu kategoriju kaznenih djela, da je podvodi pod isti pojam ili da dvostruka kažnjivost proizlazi iz saveznog prava odnosno prava država ili prava saveznih zemalja. […] 2. Izručenje se odobrava za kazneno djelo koje može dovesti do izručenja.
[…].” |
16. |
U skladu s člankom 8. Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a naslovljenim „Ne bis in idem”: „Izručenje se ne odobrava ako su nadležna tijela države kojoj je podnesen zahtjev već pravomoćno oslobodila ili osudila za kazneno djelo zbog kojeg se izručenje traži.” |
17. |
Članak 34. tog ugovora, naslovljen „Ratifikacija; stupanje na snagu; otkaz”, predviđa u svojem stavku 4.: „Ovaj ugovor ostaje na snazi do isteka roka od godinu dana računajući od datuma na koji je jedna ugovorna stranka u pisanom obliku obavijestila drugu stranku o otkazu.” |
18. |
Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD‑a prilagođen je Sporazumu između EU‑a i SAD‑a na temelju Zweiter Zusatzvertrag zum Auslieferungsvertrag zwischen der Bundesrepublik Deutschland und den Vereinigten Staaten von Amerika (Drugi dodatak Ugovoru o izručenju između Savezne Republike Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država) od 18. travnja 2006. ( 14 ) (u daljnjem tekstu: Drugi dodatak ugovoru). |
Činjenice iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku i prethodno pitanje
19. |
Dana 20. siječnja 2022. osoba HF, srpski državljanin, smješten je u pritvor u Münchenu (Njemačka) na temelju crvene tjeralice koju je objavila Međunarodna organizacija kriminalističke policije (Interpol) na zahtjev tijela Sjedinjenih Američkih Država. Ta su tijela namjeravala ishoditi izručenje osobe HF radi vođenja kaznenog progona zbog kaznenih djela koja je počinila između rujna 2008. i prosinca 2013. Ta je crvena tjeralica izdana na temelju uhidbenog naloga koji je 4. prosinca 2018. izdao US District Court for the District of Columbia (Savezni sud Sjedinjenih Američkih Država za okrug Columbia) zbog optužbi za „dogovaranje radi sudjelovanja u korumpiranim zločinačkim udruženjima i dogovaranje radi počinjenja bankovnih prijevara i prijevara pomoću telekomunikacijskih uređaja” u skladu s glavom 18. člankom 1962. točkom (d) i člankom 1349. U. S. Codea (Zakonik SAD‑a)) ( 15 ). Osoba HF trenutačno se nalazi u pritvoru u Njemačkoj u očekivanju izručenja. |
20. |
Dopisom od 25. siječnja 2022. tijela Sjedinjenih Američkih Država zatražila su od njemačkih tijela da privremeno uhite osobu HF i dostavila su im uhidbeni nalog od 4. prosinca 2018. kao i optužnicu velike porote United States Court of Appeals for the District of Columbia Circuit (Savezni žalbeni sud za okrug Columbia, Sjedinjene Američke Države) od istog dana. Dopisom od 17. ožujka 2022. ona su njemačkim tijelima dostavila dokumente koji se moraju priložiti zahtjevu za izručenje. |
21. |
U trenutku svojeg uhićenja osoba HF navela je da boravi u Sloveniji i predočila je srpsku putovnicu koja je izdana 11. srpnja 2016. i vrijedi do 11. srpnja 2026., slovensku dozvolu boravka koja je izdana 3. studenoga 2017. i istekla je 3. studenoga 2019., kao i kosovsku osobnu iskaznicu. Prema odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, tijekom 2020. slovenska tijela odbila su zahtjev osobe HF za produljenje njezine dozvole boravka. |
22. |
Na zamolbu suda koji je uputio zahtjev i Generalstaatsanwaltschafta München (Glavno državno odvjetništvo u Münchenu, Njemačka), slovenska tijela dostavila su sljedeće informacije:
|
23. |
Prema odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, zahtjev za izručenje upućen slovenskim tijelima i zahtjev za izručenje o kojemu je riječ u ovom slučaju tiču se istih kaznenih djela. Usto, djela o kojima je Okrožno sodišče v Mariboru (Okružni sud u Mariboru) presudilo, istovjetna su onima iz potonjeg zahtjeva i to u dijelu u kojem su u njemu opisana kaznena djela počinjena prije srpnja 2010. |
24. |
Sud koji je uputio zahtjev sumnja u dopuštenost izručenja osobe HF Sjedinjenim Američkim Državama glede djela koja su joj stavljena na teret u uhidbenom nalogu i optužnici od 4. prosinca 2018. za razdoblje prije srpnja 2010. |
25. |
U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da načela koja je Sud postavio u presudi od 12. svibnja 2021., Bundesrepublik Deutschland (Interpolova crvena tjeralica) ( 16 ) nisu dovoljna za rješavanje predmeta koji je u tijeku pred njime, imajući u vidu razlike koje sadržava u odnosu na onaj povodom kojeg je ta presuda donesena. Stoga ističe da u ovom slučaju, prvo, zainteresirana osoba nije građanin Unije, drugo, u pitanju je formalni zahtjev za izručenje, a ne za privremeno uhićenje povodom crvene tjeralice koju je Interpol izdao i, treće, ako bi Savezna Republika Njemačka morala odbiti izručenje osobe HF zbog obveze nametnute pravom Unije da poštuje načelo ne bis in idem, ona bi prekršila obvezu izručenja koja proizlazi iz Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a. Glede potonjeg pitanja navodi da su u ovom slučaju tijela Sjedinjenih Američkih Država podnijela dokumente koji se na temelju članka 14. tog ugovora moraju priložiti zahtjevu za izručenje, da je ponašanje stavljeno osobi HF na teret kažnjivo u američkom i u njemačkom pravu ( 17 ) i da su predmetna kaznena djela kažnjiva kaznom zatvora do 20 ili 30 godina u američkom pravu i najduljem trajanju od 2 do 10 godina u njemačkom pravu ( 18 ). |
26. |
U trenutačnom stanju stvari ništa, dakle, ne sprečava dopuštenost izručenja osobe HF s obzirom na članak 2. i sljedeće članke Gesetza über die internationale Rechtshilfe in Strafsachen (IRG) (Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima), od 23. prosinca 1982. ( 19 ) te članak 4. i sljedeće članke Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a. |
27. |
Konkretnije, glede načela ne bis in idem uvrštenog u članak 8. tog ugovora, sud koji je uputio zahtjev navodi da se okolnost da je osoba HF već bila pravomoćno osuđena presudom Okrožnog sodišča v Mariboru (Okružni sud u Mariboru) od 6. srpnja 2012. zbog kažnjivih dijela koja su počinjena prije srpnja 2010. i obuhvaćena predmetnim zahtjevom za izručenje i da je kazna koju je protiv nje izrekao taj sud bila u cijelosti izvršena ne protivi njezinu izručenju Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, prije svega, iz teksta tog članka jasno proizlazi da se on odnosi samo na situaciju u kojoj su nadležna tijela države kojoj je zahtjev podnesen, u ovom slučaju Savezne Republike Njemačke, već pravomoćno osudila osobu koja je predmet kaznenog postupka. Nije ga moguće protumačiti na način da se odnosi i na osude izrečene u drugim državama članicama. Potom, Savezna Republika Njemačka i Sjedinjene Američke Države sporazumjele su se u okviru pregovora o Ugovoru o izručenju između Njemačke i SAD‑a da odluke donesene u trećim državama nisu prepreka izručenju. Osim toga, Drugi dodatak ugovoru, kojim je Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD‑a bio prilagođen Sporazumu između EU‑a i SAD‑a, nije predvidio posebne odredbe za proširenje zabrane dvostruke kažnjivosti na sve države članice niti je izmijenio članak 8. ovog potonjeg ugovora. Naposljetku, prema sudskoj praksi Bundesverfassungsgerichta (Savezni ustavni sud, Njemačka), još ne postoji načelo međunarodnog običajnog prava prema kojem se ta zabrana primjenjuje i u slučaju osuda izrečenih u trećim zemljama. |
28. |
Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se nalaže li članak 50. Povelje, u vezi s člankom 54. CISA‑e, Saveznoj Republici Njemačkoj da uskrati izručenje osobe HF Sjedinjenim Američkim Državama za kaznena djela zbog kojih ju je Okrožno sodišče v Mariboru (Okružni sud u Mariboru) već osudilo, to jest ona u vezi s djelima koja su obuhvaćena predmetnim zahtjevom za izručenje i počinjena prije srpnja 2010. |
29. |
U tom pogledu, kao prvo, sud koji je uputio zahtjev smatra da su pretpostavke koje proizlaze iz objedinjenih odredaba tih dvaju članaka ispunjene u ovom slučaju. Naime, kao prvo, osobu HF pravomoćno je osudio sud države članice, to jest Okrožno sodišče v Mariboru (Okružni sud u Mariboru) i izrečena kazna u cijelosti je izvršena. Kao drugo, te odredbe nisu vezane uz svojstvo građanina Unije ili državljanina države članice. Kao treće, iz točaka 94. i 95. presude Interpolova crvena tjeralica proizlazi da privremeno uhićenje osobe za kojom je izdana crvena tjeralica koju je objavio Interpol a koje provodi jedna od država ugovornica ( 20 ) na zahtjev treće zemlje predstavlja „vođenje kaznenog postupka” u smislu članka 54. CISA‑e. Stoga se odluka o dopuštenosti izručenja koja dovodi do predaje zainteresirane osobe trećoj državi radi vođenja kaznenog postupka također mora smatrati „vođenjem kaznenog postupka”. Četvrto, odluka o dopuštenosti izručenja Sjedinjenim Američkim Državama državljanina treće zemlje uhićenog u državi članici Unije predstavlja provedbu prava Unije u smislu članka 51. Povelje jer se u svakom slučaju tiče Sporazuma između EU‑a i SAD‑a. Dakle, prilikom primjene tog sporazuma valja uzeti u obzir temeljna prava zajamčena Poveljom. Usto, prema stajalištu suda koji je uputio zahtjev, u trenutku svojeg uhićenja osoba HF imala je pravo slobodno se kretati na temelju članka 20. stavka 1. CISA‑e u vezi s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Zakonika o schengenskim granicama kao i člankom 4. stavkom 1. Uredbe 2018/1806 jer je bila izuzeta od obveze posjedovanja vize kao srpski državljanin. Navedena se temeljna prava moraju uzeti u obzir i iz toga razloga. |
30. |
Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita se ipak može li članak 50. Povelje u vezi s člankom 54. CISA‑e imati za posljedicu to da se državljanina treće zemlje ne može izručiti Sjedinjenim Američkim Državama koje nisu stranka CISA‑e a ni država članica. U tom pogledu navodi da se radi opravdanja presude Interpolova crvena tjeralica Sud pozvao na pravo na slobodno kretanje, u smislu članka 21. UFEU‑a, osobe obuhvaćene crvenom tjeralicom u predmetu povodom kojeg je ta presuda donesena, to jest njemačkog državljanina. No, osoba HF, kao srpski državljanin, ne uživa pravo na slobodno kretanje u smislu članka 21. stavka 1. UFEU‑a. S druge strane, ona uživa pravo na slobodno kretanje u smislu članka 20. CISA‑a jer je izuzeta od obveze posjedovanja vize. Sud koji je uputio zahtjev dodaje da je u točki 98. presude Interpolova crvena tjeralica Sud naglasio da se situacija na koju se odnosi zahtjev za prethodnu odluku odnosi na privremeno uhićenje osobe za kojom je na zahtjev treće države Interpol objavio crvenu tjeralicu, a ne na izručenje te osobe toj državi. Sud se dakle još nije izjasnio o situaciji o kojoj je riječ u ovom slučaju i koja uključuje upravo zahtjev za izručenje. |
31. |
Sud koji je uputio zahtjev smatra da na prethodno pitanje treba odgovoriti na način da se članku 54. CISA‑e u vezi s člankom 50. Povelje u ovom slučaju ne protivi izručenje osobe HF Sjedinjenim Američkim Državama jer treba poštovati obvezu međunarodnog prava koju Savezna Republika Njemačka ima prema Sjedinjenim Američkim Državama i koja se odnosi na to da treba izručiti okrivljenika. |
32. |
U tom se kontekstu sud koji je uputio zahtjev slaže sa stajalištem koje je izraženo u pravnoj teoriji i prema kojem se članak 351. prvi stavak UFEU‑a primjenjuje na sporazume koji se, iako ih je država članica sklopila nakon 1. siječnja 1958., tiču područja za koje je Unija postala nadležna tek naknadno „na temelju proširenja nadležnosti [koje] država članica prilikom sklapanja [dotičnog ugovora] objektivno nije mogla predvidjeti”. Izgleda da u svojem mišljenju u predmetu Commune de Mesquer ( 21 ), nezavisna odvjetnica J. Kokott podupire isto stajalište. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da su Schengenski sporazum i CISA sklopljeni nakon što je 30. srpnja 1980. stupio na snagu Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD‑a i da je Schengenski sporazum uključen u pravo Unije tek Sporazumom iz Amsterdama 1997. Savezna Republika Njemačka nije, dakle, mogla 1978. i 1980. predvidjeti da će pitanja načela ne bis in idem primjenjiva „na europskoj razini” ili policijske ili pravosudne suradnje u kaznenim stvarima biti uvrštena u područje nadležnosti Unije. |
33. |
Sud koji je uputio zahtjev smatra da izmjene unesene Prvim dodatkom ugovoru i Drugim dodatkom ugovoru ništa ne mijenjaju u toj situaciji. Prvi dodatak ugovoru ne znači da se iz temelja ponovno pregovaralo o Ugovoru o izručenju između Njemačke i SAD‑a te je on stupio na snagu već 11. ožujka 1993. Drugim dodatkom ugovoru Savezna Republika Njemačka samo je prenijela Sporazum između EU‑a i SAD‑a te ni jedna posebna odredba nije donesena u vezi s primjenom načela ne bis in idem„na europskoj razini”. |
34. |
Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev ističe da s obzirom na to da Sporazum između EU‑a i SAD‑a ne utvrđuje načelo ne bis in idem primjenjivo „na europskoj razini” u skladu s člankom 50. Povelje u vezi s člankom 54. CISA‑e, iz toga se može zaključiti a contrario da se bilateralni ugovor o izručenju kojim je poštovanje tog načela predviđeno samo na nacionalnoj razini mora i dalje poštovati. |
35. |
U tom je kontekstu odlukom od 21. lipnja 2022., podnesenom tajništvu Suda 1. srpnja 2022., Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje: „Treba li članak 54. [CISA‑e], u vezi s člankom 50. [Povelje], tumačiti na način da se tim odredbama protivi to da tijela države stranke te konvencije i države članice Unije izruče državljanina treće zemlje koji nije građanin Unije u smislu članka 20. UFEU‑a trećoj državi ako je protiv dotične osobe u drugoj državi članici Unije već pravomoćno okončan sudski postupak za ista djela na koja se odnosi zahtjev za izručenje, a pripadajuća je presuda izvršena, te ako je odluka o odbijanju izručenja te osobe trećoj državi moguća samo pod cijenu povrede bilateralnog ugovora o izručenju sklopljenog s tom trećom državom?” |
Postupak pred Sudom
36. |
Budući da je osoba HF lišena slobode od 20. siječnja 2022. i da se u zahtjevu za prethodnu odluku pojavljuju pitanja u području obuhvaćenom glavom V. dijela trećeg UFEU‑a ( 22 ), sud koji je uputio zahtjev također je zatražio od Suda istom odlukom da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku predviđenom u članku 107. njegova poslovnika. |
37. |
Odlukom od 15. srpnja 2022. Sud je odlučio prihvatiti taj zahtjev. |
38. |
Generalstaatsanwaltschaft München (Glavno državno odvjetništvo u Münchenu), osoba HF, njemačka vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja u kojima su, među ostalim, odgovorili na pitanja koja im je Sud uputio radi davanja pisanog odgovora. Te su iste stranke podnijele usmena očitovanja i odgovorile na pitanja koja je Sud postavio na raspravi koja se održala 13. rujna 2022. |
Analiza
Uvodna opažanja
39. |
Članku 54. CISA‑e protivno je to da država ugovornica vodi postupak protiv osobe za ista djela za koja je protiv nje pravomoćno okončan sudski postupak u drugoj državi ugovornici, pod uvjetom da je u slučaju osude izrečena kazna i izvršena, trenutačno u postupku izvršenja ili se prema zakonima potonje države više ne može izvršiti. |
40. |
Članak 50. Povelje izdiže to načelo u temeljno pravo predviđajući da se „[n]ikome […] ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u Uniji u skladu sa zakonom”. |
41. |
Usto, kao što to proizlazi iz tih dvaju članaka, načelo ne bis in idem proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i državama ugovornicama. Stoga članak 54. CISA‑e treba tumačiti s obzirom na članak 50. Povelje, pri čemu se prvonavedenim člankom osigurava poštovanje bitnog sadržaja potonjeg ( 23 ). |
42. |
Ustaljena je sudska praksa da kao nužna posljedica načela res judicata, načelo ne bis in idem za svrhu ima jamčenje pravne sigurnosti i pravičnosti, osiguravajući da dotična osoba – nakon što se protiv nje vodio kaznene progon te je ona, ovisno o okolnostima slučaja, osuđena – može biti sigurna da je se više neće progoniti za isto kažnjivo djelo ( 24 ). |
43. |
Radi davanja odgovora na prethodno pitanje ispitat ću prvenstveno mogu li se načela koja je Sud izveo u presudi Interpolova crvena tjeralica glede tumačenja članka 54. CISA‑e primijeniti na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, zatim, prema potrebi, bi li uskraćivanjem izručenja osobe HF Sjedinjenim Američkim Državama zbog načela ne bis in idem Savezna Republika Njemačka prekršila svoje obveze na temelju Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a u vezi sa Sporazumom između EU‑a i SAD‑a i, naposljetku, može li nastavno na potonju točku članak 351. UFEU‑a imati utjecaja na tumačenje koje traži sud koji je uputio zahtjev. |
Mogućnost da se u ovom slučaju primijene načela postavljena u presudi Interpolova crvena tjeralica
44. |
U presudi Interpolova crvena tjeralica Sud je odlučio da se članku 54. CISA‑e kao i članku 21. stavku 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 50. Povelje, ne protivi privremeno uhićenje osobe za kojom je na zahtjev treće države Interpol objavio crvenu tjeralicu, koje provedu tijela države ugovornice odnosno države članice, osim ako se pravomoćnom sudskom odlukom donesenom u državi ugovornici odnosno državi članici utvrdi da je protiv te osobe već pravomoćno okončan sudski postupak u državi ugovornici odnosno državi članici za ista djela kao što su to ona na kojima se temelji navedena crvena tjeralica. |
45. |
U ovom slučaju iz utvrđenja koja je dao sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je svojom presudom od 6. srpnja 2012. Okrožno sodišče v Mariboru (Okružni sud u Mariboru), to jest sud države ugovornice, pravomoćno odlučilo o kažnjivim djelima koja je osoba HF počinila prije srpnja 2010. i da je ona u cijelosti izdržala kaznu koja joj je izrečena. Iz tih utvrđenja također proizlazi da su ta djela ( 25 ) istovjetna onima na koja se odnosi zahtjev za izručenje osobe HF koji su podnijele Sjedinjene Američke Države, i to u dijelu u kojem su u njemu opisana kaznena djela počinjena prije srpnja 2010. Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, zahtjev za izručenje tijela Sjedinjenih Američkih Država odnosi se, šire, na kaznena djela koja je osoba HF počinila između rujna 2008. i prosinca 2013. Zahtjev za prethodnu odluku tiče se, međutim, samo činjenica koje se odnose na kaznena djela počinjena prije srpnja 2010. Za potrebe ovog mišljenja i buduće presude, valja se držati pretpostavke predviđene u upućenom pitanju, to jest pretpostavke prema kojoj su činjenice i, u skladu s time, kaznena djela o kojima je riječ istovjetni. Na sudu koji je uputio zahtjev, a ne na Sudu, jest da utvrdi jesu li djela o kojima su slovenski sudovi pravomoćno presudili ista kao i ona na koja se odnosi zahtjev za izručenje. |
46. |
Kako bi se članak 54. CISA‑e mogao primijeniti u ovom slučaju, također je potrebno, među ostalim, da postoji novi kazneni „postupak” koji druga država ugovornica, u ovom slučaju Savezna Republika Njemačka, vodi protiv osobe HF zbog istovjetnih djela. U presudi Interpolova crvena tjeralica Sud je presudio da privremeno uhićenje od strane države ugovornice one osobe za kojom je Interpol objavio crvenu tjeralicu na zahtjev treće države radi vođenja kaznenog postupka protiv te osobe u potonjoj državi, čini akt te države ugovornice koji stoga ulazi u okvir kaznenog postupka obuhvaćajući državno područje država ugovornica ( 26 ). Smatram da se to rješenje u cijelosti može primijeniti u sporu o kojem je riječ u glavnom postupku čak i ako se, kao što to naglašava sud koji je uputio zahtjev, tiče odluke o formalnom zahtjevu za izručenje. Kako to Komisija s pravom ističe u svojim pisanim očitovanjima, ako već takvo privremeno uhićenje, čiji cilj jest pripremiti izručenje, potpada pod pojam „vođenje postupka” u smislu članka 54. CISA‑e, isto vrijedi a fortiori u slučaju odluke o zahtjevu za izručenje. S ovim se stajalištem inače slaže sud koji je uputio zahtjev. |
47. |
Prema tome, ovaj se predmet odnosi na situaciju u kojoj osoba je protiv koje je za određena djela pravomoćno okončan sudski postupak u jednoj državi ugovornici predmet novog postupka zbog istih djela u drugoj državi ugovornici. |
48. |
Druga razlika, koju je istaknuo sud koji je uputio zahtjev, i to između predmeta povodom kojeg je donesena presuda Interpolova crvena tjeralica i predmeta o kojem je riječ u glavnom postupku, temelji se na činjenici da je u prvom predmetu zainteresirana osoba bila građanin Unije koja je zbog te činjenice uživala pravo na slobodno kretanje zajamčeno člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a, dok je u drugom predmetu ona državljanin treće zemlje. |
49. |
U tom pogledu, kao prvo, valja primijetiti da se tekst članka 54. CISA‑e odnosi na svaku „osobu” protiv koje je sudski postupak pravomoćno okončan u jednoj ugovornoj stranci, a da se ne ograničava na osobe koje imaju državljanstvo države članice ili države ugovornice. Isto tako, članak 50. Povelje koji upotrebljava neodređenu zamjenicu „nitko” ne uspostavlja nikakvu vezu s građanstvom Unije. Osim toga, potonji članak ne nalazi se u glavi V. naslovljenoj „Građanstvo”, nego u glavi VI. naslovljenoj „Pravda”. |
50. |
Kao drugo, točno je da se u presudi Interpolova crvena tjeralica Sud oslanja na načelo slobodnog kretanja osoba, posebno građana Unije, kada članak 54. CISA‑e tumači s obzirom na njome zadani cilj. Tako u točki 79. te presude on ističe da iz sudske prakse proizlazi da se načelom ne bis in idem, navedenom u tom članku, nastoji izbjeći da se unutar područja slobode, sigurnosti i pravde osobu protiv koje je sudski postupak pravomoćno okončan progoni za ista djela na državnom području više država ugovornica, kao posljedicu ostvarivanja njezina prava slobodnog kretanja. On smatra, naime, da u tom pogledu navedeni članak treba tumačiti s obzirom na članak 3. stavak 2. UEU‑a ( 27 ). Navodi da, konkretnije, iz te sudske prakse slijedi da osoba protiv koje je sudski postupak već pravomoćno okončan treba imati mogućnost slobodnog kretanja, a ne da mora strahovati od novih kaznenih postupaka u drugoj državi ugovornici za isto djelo. Također je točno da u navedenoj presudi rasuđivanje Suda, u dijelu u kojem se odnosi na pitanja koja su nam ovdje zanimljiva ( 28 ), sadržava više upućivanja na članak 21. stavak 1. UFEU‑a ( 29 ). |
51. |
Smatram, međutim, da se iz tih utvrđenja ne može zaključiti da je, kao što to tvrde Generalstaatsanwaltschaft München (Glavno državno odvjetništvo u Münchenu) i njemačka vlada, doseg članka 54. CISA‑e ograničen na građane Unije koji se koriste svojim pravom na slobodno kretanje. |
52. |
Smatram da se ta različita upućivanja na članak 21. stavak 1. UFEU‑a mogu također uvelike objasniti kontekstom kojem je pripadao predmet povodom kojeg je donesena presuda Interpolova crvena tjeralica. Zainteresirana osoba bila je, naime, njemački državljanin koji je od dotičnog njemačkog suda koji je uputio zahtjev namjeravao ishoditi nalog Saveznoj Republici Njemačkoj da poduzme sve potrebne mjere za povlačenje crvene tjeralice koja je izdana za njim, jer je njegova glavna briga bila okolnost da je njezino postojanje onemogućavalo njegov odlazak u državu članicu odnosno državu ugovornicu različitu od Savezne Republike Njemačke, a da se pritom ne dovede u opasnost od uhićenja. Zbog toga su se dva prethodna pitanja upućena Sudu odnosila izričito na članak 21. stavak 1. UFEU‑a. |
53. |
Glede izjave Suda koja je navedena u točki 50. ovog mišljenja i koju je reproducirala njemačka vlada, a prema kojoj članak 54. CISA‑e treba tumačiti s obzirom na članak 3. stavak 2. UEU‑a koji upućuje na pojam „građanin Unije”, ona nije odlučujuća prema mojem mišljenju. Tako je u presudi Spasic ( 30 ) Sud dao takvo tumačenje iako je zainteresirana osoba bila srpski državljanin. Isto tako, u ranijoj sudskoj praksi članak 54. CISA‑e već je bio protumačen s obzirom na odredbu koja je prethodila članku 3. stavku 2. UEU‑a, to jest članak 2. prvi stavak treću alineju UEU‑a ( 31 ), iako potonja odredba ne upućuje na navedeni koncept ( 32 ). |
54. |
Slijedom navedenog, smatram da načelo ne bis in idem utvrđeno u članku 54. CISA‑e štiti svaku osobu koja uživa pravo na slobodno kretanja unutar Schengenskog područja, neovisno o tome ima li svojstvo građanina Unije. |
55. |
U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kako to sud koji je uputio zahtjev i Komisija s pravom primjećuju, pod određenim pretpostavkama – osobito ako su nositelji važeće dozvole boravka ili ako ne podliježu obvezi posjedovanja vize – državljani trećih zemalja također imaju pravo slobodno se kretati unutar Schengenskog područja barem tijekom određenog razdoblja. U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev navodi da je u trenutku svojeg uhićenja osoba HF imala pravo slobodno se kretati unutar Schengenskog područja na temelju članka 20. stavka 1. CISA‑e, pri čemu je bila izuzeta od obveze posjedovanja vize zbog svojeg srpskog državljanstva. Položaj tih državljana u kontekstu CISA‑e jest, dakle, u određenim slučajevima usporediv s položajem građana Unije što, kako to Komisija također primjećuje, može biti jedan od razloga zbog kojih stranke te konvencije nisu ograničile primjenu načela ne bis in idem na potonju kategoriju osoba. |
56. |
Doduše, kao što to Generalstaatsanwaltschaft München (Glavno državno odvjetništvo u Münchenu) i njemačka vlada ističu, sloboda kretanja tako priznata državljanima trećih zemalja i sloboda kretanja koju uživaju građani Unije nisu istovrijedne. Međutim, pravičnost i „neometanje” ( 33 ) ipak nalažu, kao u slučaju građana Unije, da ti državljani, kada su bili predmet pravomoćne presude u državi ugovornici, mogu upotrijebiti svoje pravo slobodnog kretanja unutar Schengenskog područja, a da ne moraju strahovati od novih kaznenih postupaka u drugoj državi ugovornici za ista djela. |
57. |
Kao treće, pridružujem se Komisiji kada tvrdi da isključiva svrha načela ne bis in idem utvrđenog u članku 54. CISA‑e nije osigurati slobodno kretanje osoba, čak i ako je nedvojbeno da ono ima važnu ulogu u relevantnoj sudskoj praksi ( 34 ). Naime, tim se načelom također nastoji unutar područja slobode, sigurnosti i pravde zajamčiti pravna sigurnost kroz poštovanje pravomoćnih odluka javnih tijela u situaciji u kojoj nije došlo do usklađivanja odnosno približavanja kaznenih zakonodavstava država članica ( 35 ). Činjenica da načelo ne bis in idem, čiji je doseg izvorno bio ograničen na državno područje svake zemlje razmatrane zasebno, na temelju članka 54. CISA‑e dobiva „transnacionalnu” primjenu, čini izraz tog područja slobode, sigurnosti i pravde koje se temelji na načelima uzajamnog povjerenja i uzajamnog priznavanja sudskih odluka u kaznenim stvarima. Tako u presudi Interpolova crvena tjeralica, kao i u više ranijih presuda, Sud naglašava da taj članak nužno podrazumijeva da postoji uzajamno povjerenje država ugovornica u njihove odgovarajuće kaznenopravne sustave i da te države prihvaćaju primjenu kaznenog prava koje je na snazi u drugim državama ugovornicama, čak i ako bi provedba vlastitog nacionalnog prava dovela do drukčijeg rješenja ( 36 ). Kao što to Komisija s pravom ističe, ako bi u području slobode, sigurnosti i pravde bilo moguće provoditi višestruke kaznene postupke protiv iste osobe zbog istih djela, to bi bilo suprotno svrsi takvog područja i kršilo bi načela uzajamnog povjerenja i uzajamnog priznavanja sudskih odluka u kaznenim stvarima. |
58. |
Čini se da su prethodno izložena razmatranja, osim toga, potkrijepljena točkom 89. presude Interpolova crvena tjeralica u kojoj je Sud odlučio da se, ako je utvrđeno da se načelo ne bis in idem primjenjuje na osobu na koju se odnosi crvena tjeralica koju je Interpol objavio, „[i] uzajamnom povjerenju, koje se člankom 54. CISA‑e podrazumijeva između država [ugovornica][…] i pravu na slobodno kretanje, zajamčenom člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a, u vezi s člankom 50. Povelje, protivi to da […] tijela [države ugovornice odnosno države članice u koju ta osoba dođe] privremeno uhite navedenu osobu odnosno da, prema potrebi, produlje to oduzimanje slobode” ( 37 ). Presudivši na taj način Sud nije podredio primjenu članka 54. CISA‑e primjeni članka 21. stavka 1. UFEU‑a niti protumačio prvu odredbu s obzirom na drugu. |
59. |
S obzirom na sva prethodna razmatranja smatram da su načela koja je Sud izveo u presudi Interpolova crvena tjeralica glede članka 54. CISA‑e primjenjiva u činjeničnoj i pravnoj situaciji poput one u ovom slučaju. Budući da je CISA sastavni dio prava Unije ( 38 ), valja, usto, zaključiti da u takvoj situaciji tijela države članice provode pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje i da stoga moraju poštovati njome zajamčena temeljna prava, među kojima je i pravo da se ne bude dva puta osuđen ili kažnjen za isto kazneno djelo utvrđeno u njezinu članku 50. ( 39 ). Prema tome, smatram da bi se odlukom Savezne Republike Njemačke da osobu HF izruči Sjedinjenim Američkim Državama kako bi se tamo vodio kazneni postupak zbog djela istovjetnih onima za koja je već bila pravomoćno osuđena u Sloveniji na kaznu koju je već u cijelosti odslužila, prekršio članak 54. CISA‑e u vezi s člankom 50. Povelje. |
60. |
Smatram da se ti zaključci ne mogu dovesti u pitanje argumentacijom Generalstaatsanwaltschafta München (Glavno državno odvjetništvo u Münchenu) koji smatra da proširenje načela ne bis in idem u području izručenja trećim državama, uz povezivanje s osudama izrečenim u državama članicama različitim od države kojoj je podnesen zahtjev, sadržava opasnost da se počinitelji kaznenih djela zlouporabno pozovu na to načelo kako bi izbjegli kazneni progon. Naime, ta argumentacija – osim što je teško razumljiva – počiva na pukim spekulacijama ( 40 ). Usto, istaknuta opasnost mogla bi se u svakom slučaju pojaviti i u situacijama koje uključuju samo države ugovornice ili građane Unije. Naime, ni na kojem temelju se u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje ne može pomisliti da bi se osoba HF u ovom slučaju zlouporabno pozvala na načelo ne bis in idem. |
Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD‑a i Sporazum između EU‑a i SAD‑a
61. |
S obzirom na prethodne zaključke valja ispitati bi li, kao što to tvrdi sud koji je uputio zahtjev, time što je odbila izručiti osobu HF Sjedinjenim Američkim Državama iz razloga utemeljenog na načelu ne bis in idem Savezna Republika Njemačka prekršila svoje obveze na temelju Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a, ovisno o okolnostima u vezi sa Sporazumom između EU‑a i SAD‑a, te u slučaju potvrdnog odgovora bi li to moglo predstavljati prepreku takvom odbijanju. |
62. |
S obzirom na utvrđenja u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje reproducirana u točkama 25. do 27. ovog mišljenja, čini se da su u ovom slučaju, kao što to sud koji je uputio zahtjev ističe, njemačka tijela načelno dužna izručiti osobu HF Sjedinjenim Američkim Državama na temelju članka 1. Sporazuma o izručenju između Njemačke i SAD‑a, jer je razvidno da su sve pretpostavke predviđene tim ugovorom ispunjene. Što se konkretnije tiče razloga za odbijanje predviđenog u članku 8. (naslovljenom „Ne bis in idem”) navedenog ugovora, sud koji je uputio zahtjev tvrdi da on nije primjenjiv u ovom predmetu jer ranija pravomoćna odluka potječe od slovenskih tijela, a ne od tijela države kojoj je zahtjev podnesen, to jest Savezne Republike Njemačke. |
63. |
Sud koji je uputio zahtjev poziva se na Sporazum između EU‑a i SAD‑a ističući da njime nije predviđena primjenjivost načela ne bis in idem na „europskoj razini” kako bi iz toga zaključio a contrario da se obveza izručenja koja proizlazi iz Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a mora poštovati. |
64. |
U tom pogledu, kao i sud koji je uputio zahtjev i Komisija, smatram da je Sporazum između EU‑a i SAD‑a, čiji je predmet u skladu s njegovim člankom 1. poboljšanje suradnje između Unije i Sjedinjenih Američkih Država u kontekstu primjenjivih odnosa između država članica i te treće države u području izručenja, primjenjiv u situaciji poput one u ovom slučaju ( 41 ). Kao što to Komisija s pravom pojašnjava, taj sporazum „pruža zajednički okvir koji dopunjuje i preklapa se s bilateralnim sporazumima o izručenju sklopljenim između država članica i Sjedinjenih Država te se, dakle, primjenjuje na sve ekstradicijske odnose između tih stranaka”. Ni iz jedne odredbe navedenog sporazuma ne može se zaključiti da su mu nadređeni bilateralni sporazumi o izručenju koje su države članice sklopile. Konkretno, moguća podređenost Sporazuma između EU‑a i SAD‑a tim ugovorima ne može proizlaziti niti iz njegova članka 3. prema kojem se određene odredbe tog sporazuma primjenjuju samo u slučaju nepostojanja odgovarajućih odredaba u navedenim ugovorima, niti iz njegova članka 17. stavka 1. prema kojem država kojoj je podnesen zahtjev zadržava mogućnost isticanja razloga za odbijanje izručenja koji se nalaze u bilateralnom ugovoru o izručenju i koji se odnose na pitanje koje nije uređeno navedenim sporazumom. S druge strane, druge odredbe Sporazuma između EU‑a i SAD‑a, poput njegova članka 18. iz kojeg proizlazi da se, nakon njegova stupanja na snagu, između države članice i Sjedinjenih Američkih Država mogu sklopiti samo bilateralni sporazumi u skladu s njime, potvrđuju da on ima opću primjenu. |
65. |
Doduše, kao što to Sud ističe u točki 97. presude Interpolova crvena tjeralica, Sporazum između EU‑a i SAD‑a ne predviđa izričito da bi primjenjivost načela ne bis in idem dopustila tijelima država članica da odbiju izručenje koje Sjedinjene Američke Države zahtijevaju. Općenito, u tom se sporazumu ne propisuju zasebni razlozi za odbijanje izručenja, osim u njegovu članku 13. koji se odnosi na smrtnu kaznu ( 42 ). Kao što to naglašava nezavisni odvjetnik M. Bobek u svojem mišljenju u predmetu Bundesrepublik Deutschland (Interpolova crvena tjeralica) ( 43 ), u nedostatku Unijinih pravila o tom pitanju, ono spada u nadležnost država članica koje mogu u tom kontekstu sklapati bilateralne sporazume s trećim državama. Međutim, države članice dužne su izvršavati tu nadležnost poštujući pravo Unije i, konkretnije, temeljna prava zajamčena Poveljom, među kojima je načelo ne bis in idem utvrđeno u njezinu članku 50. i ne mogu stoga preuzeti obveze nespojive s obvezama koje proizlaze iz prava Unije. |
66. |
Prema tome, smatram da se argumentacija suda koji je uputio zahtjev, a koja se temelji na a contrario tumačenju Sporazuma između EU‑a i SAD‑a ne može prihvatiti i da se, podložno odredbama članka 351. UFEU‑a, koje će se ispitati u daljnjem tekstu, mora zaključiti da se Savezna Republika Njemačka ne može pozivati na svoje obveze koje proizlaze iz Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a kako bi prihvatila zahtjev za izručenje. |
67. |
S obzirom na to, oslanjajući se upravo na Sporazum između EU‑a i SAD‑a moglo bi se zaključiti, kao što je to učinila Komisija, da se uskraćivanjem izručenja osobe HF Sjedinjenim Američkim Državama ne krši nužno Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD‑a. Naime, iz članka 17. stavka 2. tog sporazuma proizlazi da „ustavna načela države kojoj je zahtjev podnesen ili pravomoćne sudske odluke koje obvezuju” mogu „predstavljati prepreku ispunjenju njezinih obveza izručenja” i da se, ako „rješenje tog pitanja nije predviđeno u [navedenom] sporazumu ili mjerodavnom bilateralnom ugovoru, održavaju savjetovanja između države kojoj je zahtjev podnesen i države koja podnosi zahtjev”. Iako je točno da ta odredba predviđa u tom slučaju kao pravnu posljedicu samo obvezu savjetovanja među dotičnim državama, ostaje činjenica da ona odražava volju stranaka Sporazuma između EU‑a i SAD‑a da priznaju da određene okolnosti koje nisu izričito predviđene mjerodavnim bilateralnim ugovorom o izručenju mogu predstavljati prepreku izručenju ( 44 ). |
68. |
Osim činjenice da se presuda Okrožnog sodišča v Mariboru (Okružni sud u Mariboru) od 6. srpnja 2012. može smatrati „pravomoćnom sudskom odlukom koja ima obvezujući učinak” za Saveznu Republiku Njemačku, čini mi se da se među „ustavna načela” države članice mogu osobito uvrstiti nadređenost prava Unije i zaštita temeljnih prava. Smatram, dakle, da je u situaciji poput one u ovom slučaju, prije svega na nadležnim tijelima dotične države članice da pokrene savjetovanja s nadležnim tijelima Sjedinjenih Američkih Država. Iako se slažem s ocjenom Komisije prema kojoj ta savjetovanja ne mogu navesti tu državu članicu da zanemari „prepreku” stvorenu pravom Unije, s druge strane ne bih išao tako daleko da kažem, kao što to čini ta institucija, da Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD‑a u vezi sa Sporazumom između EU‑a i SAD‑a, nije u konačnici suprotan pravu Unije. Ako takva savjetovanja ne bi dovela do povlačenja ili, ovisno o okolnostima, do ograničenja zahtjeva za izručenje od strane nadležnih tijela Sjedinjenih Američkih Država, država članica kojoj je zahtjev podnesen ne bi imala drugog izbora nego dati prednost pravu Unije nad svojim obvezama koje proizlaze iz bilateralnog ugovora o izručenju. |
Primjenjivost članka 351. UFEU‑a
69. |
Ostaje za utvrditi bi li se Savezna Republika Njemačka mogla pozvati na prvi stavak članka 351. UFEU‑a kako bi ispunila svoju obvezu koja proizlazi iz Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a da osobu HF izruči Sjedinjenim Američkim Državama unatoč suprotnosti te obveze s pravom Unije ( 45 ). |
70. |
Članak 351. UFEU‑a određuje u svojem prvom stavku da odredbe Ugovorâ ne utječu na prava i obveze koje proizlaze iz sporazuma sklopljenih prije 1. siječnja 1958. ili, za države pristupnice, prije dana njihova pristupanja, a koje su sklopile jedna ili više država članica s jedne strane te jedna ili više trećih zemalja s druge strane ( 46 ). |
71. |
Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD‑a potpisan je 20. lipnja 1978. i stupio je na snagu 30. srpnja 1980., to jest nakon 1. siječnja 1958, na koji je datum Savezna Republika Njemačka već bila članica onoga što je tada bila Europska ekonomska zajednica. Prema tome, ako se držimo uskog tumačenja članka 351. prvog stavka UFEU‑a, trebalo bi zaključiti da se ta odredba ne primjenjuje u ovom slučaju. |
72. |
Međutim, kao i sud koji je uputio zahtjev, Generalstaatsanwaltschaft München (Glavno državno odvjetništvo u Münchenu), njemačka vlada i Komisija, smatram da članak 351. prvi stavak UFEU‑a treba tumačiti široko na način da također obuhvaća po analogiji sporazume koje je država članica sklopila nakon 1. siječnja 1958. ili datuma njezina pristupanja, ali prije datuma na koji je Unija postala nadležna u području na koje se ti sporazumi odnose. |
73. |
U ovom je slučaju tek nakon stupanja na snagu, ponajprije, Ugovora iz Maastrichta 1. studenoga 1993. i potom Ugovora iz Amsterdama 1. svibnja 1999., Unija postala nadležna u području policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, pri čemu su ti datumi kasniji od onog na koji je Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD‑a stupio na snagu. Isti se zaključak nameće ako se u obzir uzme Schengenski sporazum i CISA koji su potpisani na datum 14. lipnja 1985. i 19. lipnja 1990. i uključeni su u pravo Unije tek Ugovorom iz Amsterdama. |
74. |
Prema tome, čini mi se da se može zaključiti da se Savezna Republika Njemačka, kada je sa Sjedinjenim Američkim Državama sklopila Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD‑a, nalazila u situaciji sličnoj onoj iz članka 351. prvog stavka UFEU‑a. |
75. |
Znači li to ipak da bi u ovom slučaju ona trebala biti ovlaštena prihvatiti zahtjev za izručenje osobe HF Sjedinjenim Američkim Državama? Smatram da ne. |
76. |
Naime, Sud je već presudio u svojoj presudi Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija da članak 307. UEZ‑a koji je prethodio članku 351. UFEU‑a nikako ne može omogućiti da se u pitanje dovedu načela koja proizlaze iz samih temelja pravnog poretka Unije, među kojima je načelo zaštite temeljnih prava ( 47 ). Suprotno onomu što Komisija tvrdi u svojim pisanim očitovanjima, načela koja je Sud tako izveo u toj presudi u potpunosti se mogu primijeniti u ovom slučaju, jer unutar temeljnih prava ne treba razlikovati neka koja bi bila osnovnija od drugih ( 48 ). Iz toga slijedi, prema mojem mišljenju, da povredu načela ne bis in idem utvrđenog u članku 50. Povelje do koje bi dovelo izručenje osobe HF Sjedinjenim Američkim Državama, Savezna Republika Njemačka ne može opravdati obvezom da postupi u skladu s Ugovorom o izručenju između Njemačke i SAD‑a. |
77. |
Usto, drugi stavak članka 351. UFEU‑a obvezuje države članice da poduzmu sve odgovarajuće korake za otklanjanje eventualnih neusklađenosti između dotičnih sporazuma i Ugovorâ. Ti bi koraci mogli zahtijevati od njihovih sudova da provjere može li se takva neusklađenost izbjeći na način da se sporazumu u najvećoj mogućoj mjeri i uz poštovanje međunarodnog prava pruži tumačenje u skladu s pravom Unije ( 49 ). U nedostatku mogućnosti usklađenog tumačenja, države članice mogle bi u slučaju poput ovog ovdje pristupiti savjetovanjima kao što je to predviđeno člankom 17. stavkom 2. Sporazuma između EU‑a i SAD‑a i čak biti dužne otkazati ga, ako naiđu na poteškoće koje onemogućavaju izmjenu sporazuma ( 50 ). Što se tiče potonjeg pitanja, mora se primijetiti da članak 34. stavak 4. Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a sadržava odredbu koja izrijekom predviđa mogućnost svake stranke da otkaže taj ugovor. |
Zaključak
78. |
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Oberlandesgericht München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka) odgovori na sljedeći način: Članak 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluxa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, koja je potpisana u Schengenu 19. lipnja 1990. i stupila na snagu 26. ožujka 1995., kako je izmijenjena Uredbom br. 610/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. u vezi s člankom 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da se: tim odredbama protivi to da osobu, neovisno o tome ima li svojstvo građanina Unije u smislu članka 20. UFEU‑a, tijela države članice Europske unije izruče trećoj državi kada je protiv te osobe sudski postupak već pravomoćno okončan u drugoj državi članici za ista djela poput onih na koja se odnosi zahtjev za izručenje koji je podnijela ta treća država i kada je ta presuda izvršena, i to čak i ako bi odluka o uskraćivanju izručenja bila moguća samo pod cijenu povrede bilateralnog ugovora o izručenju sklopljenog s tom trećom državom. |
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) SL 2000., L 239, str. 19. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 12 i ispravak SL 2018., L 41, str. 15.) CISA je sklopljena kako bi se osigurala provedba Sporazuma između vlada država Ekonomske unije Beneluxa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, potpisanog u Schengenu 14. lipnja 1985. (SL 2000., L 239, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 6.; u daljnjem tekstu: Schengenski sporazum).
( 3 ) Vidjeti točku 10. ovog mišljenja.
( 4 ) SL 1997., C 340, str. 93.
( 5 ) SL 1999., L 176, str. 17. i SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 19. Ta je odluka donesena primjenom članka 2. stavka 1. drugog podstavka protokola kojim se Schengenska pravna stečevina uključuje u okvir Europske unije koji predviđa, među ostalim, da „Vijeće [Europske unije] […] utvrđuje, u skladu s odgovarajućim odredbama Ugovorâ, pravnu osnovu za svaku odredbu ili odluku koje čine schengensku pravnu stečevinu”.
( 6 ) Članak 34. UEU‑a stavljen je izvan snage Ugovorom iz Lisabona, dok je članak 31. UEU‑a zamijenjen člancima 82., 83. i 85. UFEU‑a.
( 7 ) SL 2003., L 181, str. 27. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 10.)
( 8 ) SL 2016., L 77, str. 1.
( 9 ) SL 2018., L 236, str. 1. i ispravak SL 2020., L 193, str. 16.
( 10 ) SL 2018., L 303, str. 39.
( 11 ) SL 2006., L 105, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 61.)
( 12 ) BGBl. 1980. II, str. 646. U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje navedeno je da je taj ugovor stupio na snagu 30. srpnja 1980.
( 13 ) BGBl. 1988. II, str. 1087.
( 14 ) BGBl. 2007. II, str. 1618.
( 15 ) U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje navedeno je da ta kaznena djela, zbog kojih se osoba HF nalazila na nacionalnom popisu traženih osoba Bundeskriminalamta (Savezni ured pravosudne policije, Njemačka), treba prema njemačkom pravu kvalificirati kao „zločinačko udruženje”, „špijunažu i presretanje podataka” i „ometanje rada računalnog sustava”.
( 16 ) C‑505/19, u daljnjem tekstu: presuda Interpolova crvena tjeralica, EU:C:2021:376;. Vidjeti točku 44. ovog mišljenja.
( 17 ) Vidjeti u tom pogledu članak 2. stavak 1. Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a.
( 18 ) Vidjeti u tom pogledu članak 2. stavak 2. Ugovora o izručenju između Njemačke i SAD‑a.
( 19 ) BGBl. 1982 I, str. 2071.
( 20 ) Pod „državom ugovornicom” valja razumjeti državu stranku Schengenskog sporazuma.
( 21 ) C‑188/07, EU:C:2008:174, t. 95.
( 22 ) Vidjeti točku 6. ovog mišljenja.
( 23 ) Presuda Interpolova crvena tjeralica (t. 70. i navedena sudska presuda)
( 24 ) Presuda od 22. ožujka 2022., Nordzucker i dr. (C‑151/20, EU:C:2022:203, t. 62. i navedena sudska praksa)
( 25 ) Valja primijetiti da članak 50. Povelje upotrebljava izraz „kazneno djelo”, dok članak 54. CISA‑e upućuje na pojam „ista djela”. Potonji pojam protumačen je u sudskoj praksi kao da se odnosi na „samu prirodu djela, koja obuhvaća skup konkretnih okolnosti koje su neodvojivo povezane, neovisno o pravnoj kvalifikaciji tih djela ili zaštićenom pravnom interesu” (presuda od 16. studenoga 2010., Mantello, C‑261/09, EU:C:2010:683, t. 39. i navedena sudska praksa). U istom smislu, glede postojanja istog „kaznenog djela” u smislu članka 50. Povelje, ustaljena je sudska praksa da mjerodavni kriterij za ocjenjivanje te pretpostavke jest kriterij jednakosti materijalnih činjenica, shvaćen kao postojanje niza međusobno neraskidivo povezanih konkretnih okolnosti koje su dovele do konačnog oslobađanja ili osuđivanja određene osobe (vidjeti, osobito, presudu od 20. ožujka 2018., Menci, C‑524/15, EU:C:2018:197, t. 35. i navedenu sudsku praksu).
( 26 ) Presuda Interpolova crvena tjeralica (t. 90., 94. i 95.)
( 27 ) Ta odredba predviđa da „Unija svojim građanima nudi područje slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica, na kojem je osigurano slobodno kretanje osoba zajedno s odgovarajućim mjerama u pogledu […] sprečavanja i suzbijanja kriminala”.
( 28 ) To jest, prvo do treće prethodno pitanje koja je postavio sud koji je uputio zahtjev u predmetu povodom kojeg je donesena ta presuda.
( 29 ) Presuda Interpolova crvena tjeralica (t. 71., 72., 85., 89., 91. do 93., 100., 102. i 106.)
( 30 ) Presuda od 27. svibnja 2014. (C‑129/14 PPU, EU:C:2014:586, t. 61. do 63.)
( 31 ) Vidjeti, osobito, presude od 11. veljače 2003., Gözütok i Brügge (C‑187/01 i C‑385/01, EU:C:2003:87, t. 36.; jedan od predmeta povodom kojeg je ta presuda donesena odnosio se na turskog državljanina), i od 28. rujna 2006., Gasparini i dr. (C‑467/04, EU:C:2006:610, t. 34. do 37.).
( 32 ) Člankom 2. prvim stavkom četvrtom alinejom UEU‑a bilo je predviđeno da si je Unija postavila cilj „održavati i razvijati Uniju kao područje slobode, sigurnosti i pravde, u kojem je osigurano slobodno kretanje osoba u vezi s odgovarajućim mjerama u pogledu nadzora vanjskih granica, azila, imigracije i sprečavanja kriminala kao i suzbijanja kriminala”.
( 33 ) Presuda od 28. rujna 2006., Gasparini i dr. (C‑467/04, EU:C:2006:610, t. 27.)
( 34 ) Vidjeti, osobito, presudu od 11. veljače 2003., Gözütok i Brügge (C‑187/01 i C‑385/01, EU:C:2003:87, t. 38.).
( 35 ) Presuda od 27. svibnja 2014., Spasic (C‑129/14 PPU, EU:C:2014:586, t. 77.). U tom smislu vidjeti također točku 79. presude Interpolova crvena tjeralica čiji je sadržaj reproduciran u točki 50. ovog mišljenja.
( 36 ) Presuda Interpolova crvena tjeralica (t. 80. i navedena sudska presuda). Vidjeti također presude od 11. veljače 2003., Gözütok i Brügge (C‑187/01 i C‑385/01, EU:C:2003:87, t. 33.) i od 28. rujna 2006., Van Straaten (C‑150/05, EU:C:2006:614, t. 43.).
( 37 ) Moje isticanje
( 38 ) Vidjeti točku 5. ovog mišljenja.
( 39 ) Vidjeti, osobito, presudu od 20. ožujka 2018., Garlsson Real Estate i dr. (C‑537/16, EU:C:2018:193, t. 26. i navedena sudska praksa). Vidjeti također točku 41. ovog mišljenja.
( 40 ) U svojim pisanim očitovanjima Generalstaatsanwaltschaft München (Glavno državno odvjetništvo u Münchenu) navodi da „[d]otična osoba uvijek može potaknuti pokretanje postupka protiv sebe tako da se sama prijavi” i da ako „[ona] usto pruži osnovna priznanja, otvara mogućnost obustave postupka, što treba očekivati ako drugi dokazi ne ulaze u područje utjecaja tijela zaduženog za istragu i ako to tijelo ne utvrdi opseg kaznenog djela na temelju priznanja”.
( 41 ) Što potvrđuje, po potrebi, da je moguća primjena prava Unije i da osobito treba uzeti u obzir temeljna prava zajamčena Poveljom.
( 42 ) Presuda od 10. travnja 2018., Pisciotti (C‑191/16, EU:C:2018:222, t. 38.)
( 43 ) C‑505/19, EU:C:2020:939, t. 78. do 80. U tom smislu vidjeti također presude od 6. rujna 2016., Petruhhin (C‑182/15, EU:C:2016:630, t. 26.) i Interpolova crvena tjeralica (t. 100.).
( 44 ) Vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu Bundesrepublik Deutschland (Interpolova crvena tjeralica (C‑505/19, EU:C:2020:939, t. 76.).
( 45 ) Taj članak ima opću primjenu i primjenjuje se na svaki međunarodni sporazum bez obzira na njegov predmet, a koji može utjecati na primjenu Ugovora (presuda od 5. studenoga 2002., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑466/98, EU:C:2002:624, t. 23. i navedena sudska praksa). On se, dakle, može primijeniti s obzirom na Ugovor o izručenju između Njemačke i SAD‑a.
( 46 ) Prema sudskoj praksi ta odredba ima za cilj pojasniti, u skladu s načelima međunarodnog prava, da primjena Ugovorâ ne utječe na obvezu dotične države članice da poštuje prava trećih zemalja koja proizlaze iz prethodnog sporazuma i da ispuni obveze koje ima (presuda od 9. veljače 2012., Luksan, C‑277/10, EU:C:2012:65, t. 61. i navedena sudska praksa). Upotrebljavajući riječi nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena iz njegova mišljenja u predmetu Komisija/Slovačka, „[t]a odredba rješava posljedično sukob između dviju nespojivih obveza u korist ranije obveze i kodificira načelo međunarodnog prava prema kojem kasniji ugovor koji je u sukobu s ranijim ugovorom ne može zakonito utjecati na prava države koja nije stranka prvog ugovora” (C‑264/09, EU:C:2011:150, t. 73.).
( 47 ) Presuda od 3. rujna 2008. (C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461, t. 304.)
( 48 ) Osim toga, preuzimajući riječi koje je nezavisni odvjetnik N. Wahl upotrijebio u svojem mišljenju u predmetu Powszechny Zakład Ubezpieczeń na Życie, načelo ne bis in idem„jedan [je] od temelja svakog pravnog sustava koji je utemeljen na vladavini prava” (C‑617/17, EU:C:2018:976, t. 18.). Isto tako, u sudskoj praksi je ono kvalificirano kao „temeljno načelo prava Unije” (vidjeti, osobito, presudu od 25. veljače 2021., Slovak Telekom, C‑857/19, EU:C:2021:139, t. 40.).
( 49 ) Presuda od 22. listopada 2020., Ferrari (C‑720/18 i C‑721/18, EU:C:2020:854, t. 68. i navedena sudska praksa)
( 50 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 2020., Ferrari (C‑720/18 i C‑721/18, EU:C:2020:854, t. 69.).