Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NICHOLASA EMILIOUA
od 22. veljače 2024.(1)
Predmet C-339/22
BSH Hausgeräte GmbH
protiv
Electrolux AB
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Svea hovrätt (Žalbeni sud regije Svea, Stockholm, Švedska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Isključiva nadležnost – Postupak u vezi s valjanosti patenata – Članak 24. točka 4. – Doseg – Postupak zbog povrede – Prigovor nevaljanosti patenata koji su navodno povrijeđeni – Posljedice na nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak zbog povrede – Patent registriran u trećoj državi – ‚Refleksni učinak’ članka 24. točke 4.”
I. Uvod
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Svea hovrätt (Žalbeni sud regije Svea, Stockholm, Švedska) odnosi se na tumačenje Uredbe (EU) br. 1215/2012 o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(2).
2. Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjima, kao prvo, traži pojašnjenje o nadležnosti sudova država članica Europske unije na temelju te uredbe za odlučivanje o tužbama koje se odnose na povredu patenata registriranih u drugim državama članicama, posebno ako suprotna strana osporava valjanost navodno povrijeđenih patenata. Kao što ću to objasniti u ovom mišljenju, znatna nesigurnost u vezi s tim pitanjem očiti je rezultat davne dvosmislene odluke Suda, odnosno presude GAT(3). Ovaj zahtjev Sudu daje mogućnost da potvrdi jedno od nekoliko mogućih tumačenja te odluke.
3. Kao drugo, od Suda se traži pojašnjenje jesu li sudovi država članica nadležni za odlučivanje u postupcima koji se odnose na valjanost patenata registriranih u trećim državama. U tom će se pogledu Sud morati pozabaviti osjetljivom i dugotrajnom dvojbom primjenjuju li se određena pravila Uredbe Bruxelles I.a na „vanjske” situacije na isti način na koji se primjenjuju na sukobe nadležnosti unutar Unije, ili imaju „refleksni učinak”, kako će to biti objašnjeno u ovom mišljenju.
II. Pravni okvir
A. Međunarodno pravo
4. Konvencijom o priznavanju europskih patenata, koja je potpisana u Münchenu (Njemačka) 5. listopada 1973. i stupila na snagu 7. listopada 1977., u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: EPC), uspostavljen je, kako je navedeno u članku 1., „pravni sustav, zajednički državama ugovornicama, za priznavanje patenata za izume”.
5. Člankom 2. stavkom 2. EPC-a određeno je da „europski patent ima u svakoj državi ugovornici za koju je priznat učinak nacionalnog patenta te se na njega primjenjuju isti propisi kao i na nacionalni patent u toj državi”.
B. Uredba Bruxelles I.a
6. Članak 4. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a propisuje da se „[p]odložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže pred sudovima te države članice”.
7. Članak 24. te uredbe, naslovljen „Isključiva nadležnost”, u točki 4. propisuje:
„Sljedeći sudovi države članice imaju isključivu nadležnost, neovisno o domicilu stranaka:
[...]
4. u postupcima u vezi registracije ili valjanosti patenata [...], neovisno o tome je li pitanje pokrenuto na temelju tužbe ili prigovora, sudovi države članice kojima je podnesen zahtjev za deponiranje ili registraciju [...]
Ne dovodeći u pitanje nadležnost Europskog ureda za patente prema [EPC-u], sudovi svake države članice imaju isključivu nadležnost u postupcima za registraciju ili valjanost svakog europskog patenta koji je dodijeljen za tu državu članicu;”
C. Švedsko pravo
8. Stavak 61. drugi stavak Patentlagena (1967:837) (Zakon o patentima) propisuje da, „ako se pokrene postupak u vezi s povredom patenta, a osoba protiv koje je podnesena tužba tvrdi da je patent nevaljan, pitanje nevaljanosti može se razmotriti tek nakon što je u vezi s time podnesena tužba. Sud će stranci koja tvrdi da je patent nevaljan naložiti da pokrene takav postupak u određenom roku”.
III. Činjenice, nacionalni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
9. BSH Hausgeräte GmbH (u daljnjem tekstu: BSH) nositelj je europskog patenta EP 1 434 512, kojim se štiti izum vezan za usisavače, potvrđen i priznat za Austriju, Francusku, Njemačku, Grčku, Italiju, Nizozemsku, Španjolsku, Švedsku, Tursku i Ujedinjenu Kraljevinu.
10. BSH je 3. veljače 2020. podnio tužbu protiv društva Aktiebolaget Electrolux (u daljnjem tekstu: Electrolux), osnovanog u skladu sa švedskim pravom, pred Patent- och marknadsdomstolen (Sud za patente i tržišno natjecanje, Švedska). Ta se tužba temelji na navodnoj Electroluxovoj povredi patenta EP 1 434 512 u različitim državama za koje je patent priznat. U tom kontekstu, BSH je, među ostalim, zatražio sudski nalog kojim se Electroluxu zabranjuje nastavak korištenja patentiranog izuma u svim tim državama i nalaže plaćanje naknade štete prouzročene tim nezakonitim korištenjem.
11. U svojem odgovoru na tužbu Electrolux je tvrdio da bi Patent- och marknadsdomstolen (Sud za patente i tržišno natjecanje) trebao odbiti tu tužbu u dijelu u kojem se odnosi na austrijski, francuski, njemački, grčki, talijanski, nizozemski, španjolski, turski i britanski dio patenta EP 1 434 512 (u daljnjem tekstu: strani patenti). U tom se pogledu Electrolux pozvao, među ostalim, na nevaljanost stranih patenata.
12. Nadalje, Electrolux tvrdi da, u kontekstu tog prigovora, švedski sudovi nisu nadležni za odlučivanje u postupcima zbog povrede u dijelu u kojem se radi o stranim patentima. U tom bi se pogledu postupci zbog povrede trebali smatrati „postupcima u vezi […] valjanosti patenata”, u smislu članka 24. točke 4. Uredbe Bruxelles I.a, i, u skladu s tom odredbom, sudovi različitih država članica u kojima su ti patenti potvrđeni nadležni su za rješavanje predmeta o „svojem” patentu.
13. U odgovoru na to BSH tvrdi da su švedski sudovi nadležni za vođenje postupaka zbog povrede u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I.a, s obzirom na to da Electrolux ima domicil u Švedskoj. Njezin članak 24. točka 4. nije primjenjiv jer tužba koju je podnio BSH sama po sebi nije „postup[ak] u vezi […] valjanosti patenata” u smislu te odredbe. Usto, u skladu s drugim stavkom članka 61. Patentlagena, ako tuženik u tom postupku zbog povrede tvrdi da je patent nevaljan, sud pred kojim je pokrenut postupak mora mu naložiti da u tu svrhu podnese zasebnu tužbu pred nadležnim sudovima. U ovom bi slučaju Electrolux stoga trebao pokrenuti zasebne postupke za utvrđenje nevaljanosti pred sudovima različitih država za koje su strani patenti priznati. Istodobno, Patent- och marknadsdomstolen (Sud za patente i tržišno natjecanje) mogao bi odlučiti o pitanju povrede u privremenoj presudi i zatim prekinuti postupak do konačne presude u postupku za proglašenje nevaljanosti. Naposljetku, kad je riječ o turskom dijelu patenta EP 1 434 512, BSH tvrdi da se članak 24. točka 4. Uredbe Bruxelles I.a ni u kojem slučaju ne primjenjuje na patente koje su izdale treće države, tako da ne može utjecati na nadležnost švedskih sudova.
14. Odlukom od 21. prosinca 2020. Patent- och marknadsdomstolen (Sud za patente i tržišno natjecanje) odbio je tužbu u vezi s povredom stranih patenata. Iako su u trenutku pokretanja postupka švedski sudovi bili nadležni za odlučivanje o tužbi u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I.a, članak 24. točka 4. te uredbe postao je primjenjiv kada je Electrolux u prigovoru naveo nevaljanost tih patenata. U skladu s tom odredbom, sudovi drugih država imaju isključivu nadležnost za razmatranje pitanja valjanosti, a budući da je to pitanje ključno za ishod tužbe zbog povrede koju je podnio BSH, nacionalni sud proglasio se nenadležnim za postupak u dijelu u kojem se tiče stranih patenata. Taj se sud također proglasio nenadležnim kad je riječ o turskom patentu, smatrajući da članak 24. točka 4. izražava međunarodno prihvaćeno načelo nadležnosti, pri čemu samo sudovi države koja je priznala patent mogu odlučivati o njegovoj valjanosti.
15. Nakon toga, BSH je podnio žalbu protiv te odluke Svei hovrätt (Žalbeni sud regije Svea, Stockholm) tvrdeći da se članak 24. točka 4. Uredbe Bruxelles I.a ne primjenjuje na tužbe za povredu patenata. Unatoč tomu, budući da Electrolux ističe prigovor nevaljanosti, nadležnost je podijeljena: švedski sudovi nadležni su u skladu s člankom 4. stavkom 1. za odlučivanje o pitanju povrede, dok o pitanju valjanosti moraju odlučiti sudovi država u kojima je patent registriran u skladu s člankom 24. točkom 4. Švedski sudovi također su nadležni za turski patent na temelju članka 4. stavka 1. te uredbe. Naime, nadležnost države u kojoj tuženik ima domicil priznato je načelo u međunarodnom pravu. Electrolux je tvrdio da se članak 24. točka 4. primjenjuje na postupke zbog povrede u kojima se kao prigovor ističe nevaljanost. Švedski sudovi nisu nadležni za postupak u cjelini jer se pitanja povrede i valjanosti ne mogu razdvojiti.
16. U tim je okolnostima Svea hovrätt (Žalbeni sud regije Svea, Stockholm) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 24. točku 4. [Uredbe Bruxelles I.a] tumačiti tako da izraz ‚postupci u vezi registracije ili valjanosti patenata […], neovisno o tome je li pitanje pokrenuto na temelju tužbe ili prigovora’ znači da nacionalni sud koji se, u skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe, proglasio nadležnim odlučiti u sporu koji se odnosi na povredu patenta više nije nadležan razmatrati pitanje povrede ako je istaknut prigovor kojim se navodi da odnosni patent nije valjan ili pak tu odredbu treba tumačiti na način da nacionalni sud samo nije nadležan odlučiti o prigovoru nevaljanosti?
2. Ovisi li odgovor na prvo pitanje o tome sadržava li nacionalno pravo odredbe slične onima koje su propisane u članku 61. drugom stavku [Patentlagena (Zakon o patentu)], što znači da tuženik, da bi se odlučilo o prigovoru nevaljanosti istaknutom u postupku zbog povrede, mora podnijeti zasebnu tužbu za proglašenje patenta nevaljanim?
3. Treba li članak 24. točku 4. [Uredbe Bruxelles I.a] tumačiti tako da se primjenjuje na sud treće [države], to jest da, u ovom predmetu, ta odredba usto dodjeljuje sudu u Turskoj isključivu nadležnost u odnosu na dio europskog patenta koji je priznat u toj državi?”
17. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku od 24. svibnja 2022. Sud je zaprimio istog dana. Pisana očitovanja podnijeli su BSH, Electrolux, francuska vlada i Europska komisija, a intervenijenti su bili zastupljeni na raspravi održanoj 22. lipnja 2023.
IV. Analiza
18. Ovaj predmet odnosi se na nadležnost sudova država članica za odlučivanje o tužbama za povredu europskih patenata navodno počinjenu u više država. Prije raščlanjivanja pitanja upućenih Sudu, smatram primjerenim čitatelju, koji možda nije upoznat sa zamršenošću ovog složenog područja prava, dati pregled relevantnih materijalnih pravila i pravila nadležnosti.
19. Općenito govoreći, patenti su pravo intelektualnog vlasništva koje priznaju države nakon postupaka registracije koje provode nacionalni patentni uredi, u skladu s uvjetima za priznanje (ili „patentabilnosti”) utvrđenima svojim nacionalnim pravom. Takvi patenti daju svojem nositelju određena isključiva prava na patentiranom izumu (u osnovi trgovački monopol), čiji je opseg određen tim pravom. Budući da, načelno, država ima suverenu ovlast uređivati trgovinu samo na svojem području, dodijeljena zaštita time je ograničena (ideja koja se općenito naziva načelo teritorijalnosti patenata). Nepraktično je u tom sustavu to što osoba koja želi zaštititi pojedini izum u nekoliko država mora podnijeti zahtjev za priznanje patenta u svakoj od njih pojedinačno.
20. EPC je donesen da bi se osiguralo (djelomično, kao što će se to pokazati) rješenje za tu nepraktičnost. Tim ugovorom, koji obvezuje 39 ugovornih stranaka, uključujući države članice i Tursku, uspostavljen je autonomni sustav za dodjelu takozvanih „europskih patenata”, centraliziranim postupkom registracije pred Europskim patentnim uredom (u daljnjem tekstu: EPU), osnovanim u Münchenu(4). U tom pogledu, njime se, među ostalim, utvrđuju jedinstveni zahtjevi patentabilnosti. EPU je zadužen za razmatranje zahtjeva za europske patente s obzirom na te zahtjeve(5). Kada su oni ispunjeni, EPU dodjeljuje europski patent za jednu, nekoliko ili sve ugovorne stranke (ovisno o željama podnositelja zahtjeva)(6). U glavnom postupku, u tom postupku, BSH je dobio EP 1 434 512, koji je priznat za nekoliko država članica i Tursku.
21. Međutim, unatoč tome što njegovo ime to naizgled implicira, europski patent nije jedinstveno zakonsko pravo kojim se osigurava jedinstvena zaštita predmetnog izuma u državama za koje je izdan. Zapravo, europski patent zaživio je u biti kao skup nacionalnih „dijelova”, izjednačenih s patentima koje izdaju dotične države. U skladu s tim, moraju ga „potvrditi” odgovarajući patentni uredi tih država. Kao takvi, nacionalni „dijelovi” europskog patenta pravno su neovisni jedan o drugome. Svaki od njih nositelju patenta daje ista isključiva prava nad patentiranim izumom kao i „obični” nacionalni patent(7) i jednako je ograničen na nacionalno područje. Nadalje, načelno(8) se europski patent može proglasiti ništavim samo „dio” po „dio”, pri čemu proglašenje ništavim „dijela” vrijedi samo za područje odgovarajuće države(9).
22. Slijedom toga, kad je određeni izum zaštićen europskim patentom, neovlašteno korištenje tog izuma od treće strane može, s jedne strane, dovesti do povrede monopola nositelja patenta u više država (tj. onih za koje je taj patent priznat). U glavnom postupku BSH optužuje Electrolux upravo za takvu vrstu „višedržavne” povrede patenta. S druge strane, s obzirom na to da europski patent nije jedinstveno zakonsko pravo, njegova povreda u nekoliko država smatra se, s pravnog stajališta, skupom povreda nacionalnih patenata, pri čemu se povreda svakog od njegovih „dijelova” ocjenjuje zasebno, u smislu nacionalnog prava koje se na njega primjenjuje(10). Zapravo, tužba BSH-a protiv Electroluxa predstavlja skup zahtjeva zbog povrede koji se temelje na različitim „dijelovima” patenta EP 1 434 512.
23. Parnice u vezi s europskim patentima, uključujući tužbe zbog povrede, također su prepuštene ugovornim strankama i njihovim nacionalnim sudovima(11). Kada je riječ o prekograničnim sporovima, EPC također ne dodjeljuje nadležnost među tim sudovima(12). To se pitanje određuje s obzirom na pravila međunarodnog privatnog prava koja primjenjuju sudovi tih ugovornih stranaka.
24. U državama članicama Europske unije nadležnost u prekograničnim patentnim sporovima između privatnih stranaka određena je pravilima Uredbe Bruxelles I.a(13) ako tuženik, kao što je to Electrolux, ima domicil u državi članici.
25. Sustav nadležnosti uspostavljen tim pravnim aktom (i njegovim prethodnicima)(14) (u daljnjem tekstu: Briselski sustav) u vezi s tim sporovima djeluje prema sljedećoj dihotomiji.
26. S jedne strane, postupci „u vezi registracije ili valjanosti patenata” uređeni su posebnim pravilom na temelju članka 24. točke 4. Uredbe Bruxelles I.a, kojim se sudovima države članice koja je priznala predmetni patent dodjeljuje isključiva nadležnost (u daljnjem tekstu: država u kojoj je patent registriran). Ako je riječ o registraciji ili valjanosti europskog patenta, sudovi različitih država članica za koje je taj patent priznat imaju isključivu nadležnost u odnosu na svoj nacionalni „dio”(15). To je prisilno pravilo: stranke ne mogu sporazumno isključiti njegovu primjenu(16). Usto, ako svoj spor pokrenu pred „pogrešnim” sudom, taj je sud dužan, u skladu s člankom 27. te uredbe, proglasiti se nenadležnim po službenoj dužnosti(17).
27. S druge strane, svi ostali postupci u vezi s patentima uređeni su općim pravilima te uredbe. Načelno, to uključuje postupke zbog povrede, s obzirom na to da oni nisu „u vezi” s registracijom ili valjanosti patenata, već s njihovim ostvarivanjem(18). Ta pravila omogućuju strankama u sporu određeni manevarski prostor za nadležnost.
28. Iako su sudovi države u kojoj je patent registriran nadležni u postupcima zbog povrede u skladu s člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I.a(19), ta nadležnost nije isključiva, već fakultativna. Takvi se postupci, sukladno tomu, mogu pokrenuti pred drugim sudovima. Nositelj patenta osobito može pokrenuti postupak pred sudovima država članica u kojima tuženik ima domicil u skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe. U slučaju „višedržavne” povrede europskog patenta, nositelj patenta ima očit interes da tako postupi.
29. Naime, nadležnost sudova države članice u kojoj je patent registriran, u skladu s člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I.a, teritorijalno je ograničena. U skladu s točkom 22. ovog mišljenja, sudovi svake države za koju je priznat europski patent mogu odlučivati samo u mjeri u kojoj se radi o njihovu nacionalnom „dijelu” i državnom području(20). Slijedom toga, nositelj patenta koji traži sveobuhvatnu pravnu pomoć morao bi pokrenuti zasebne postupke u svim tim državama.
30. Nasuprot tomu, nadležnost sudova države članice u kojoj tuženik ima domicil, prema članku 4. stavku 1. Uredbe Bruxelles I.a, univerzalna je. Stoga se može proširiti na povredu europskog patenta počinjenu u svim državama za koje je priznat(21). Ti sudovi mogu dosuditi odštetu za naknadu ukupnog gubitka koji je pretrpio nositelj patenta ili izdati nalog kojim se zabranjuje nastavak povrede u svim tim državama. Ukratko, ta odredba omogućava nositelju patenta da spoji sve zahtjeve zbog povrede i dobije sveobuhvatnu pomoć od jednog suda. U ovom slučaju BSH je iskoristio upravo tu mogućnost i podnio cjelokupnu tužbu protiv Electroluxa pred nadležnim patentnim sudom u Švedskoj, gdje to društvo ima domicil.
31. U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev izražava sumnju u to je li takvo spajanje doista moguće u glavnom postupku i, ako jest, u kojoj mjeri. Te sumnje proizlaze iz činjenice da se Electrolux u prigovoru na zahtjeve BSH-a pozvao na nevaljanost različitih „dijelova” patenta EP 1 434 512 na kojima se temelje ti zahtjevi(22). S obzirom na taj prigovor, sud koji je uputio zahtjev pita se primjenjuje li se članak 24. točka 4. Uredbe Bruxelles I.a i „ima li prednost” i u kojoj mjeri pred njezinim člankom 4. stavkom 1. Prema članku 24. točki 4., ti bi sudovi imali isključivu nadležnost samo za švedski „dio”, dok bi drugi sudovi imali isključivu nadležnost za strane „dijelove”. Spajanje postupaka na jednom sudu ne bi bilo moguće pa bi, umjesto toga, bila neizbježna njihova rascjepkanost.
32. Konkretno, prvo i drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev, koja je primjereno ispitati zajedno, odnose se na to primjenjuje li se članak 24. točka 4. Uredbe Bruxelles I.a na postupke zbog povrede kad se valjanost temeljnih patenata osporava prigovorom. Ako je to tako, taj se sud pita uskraćuje li mu ta odredba nadležnost (u dijelu u kojem se radi o stranim „dijelovima” patenta EP 1 434 512) za odlučivanje u postupcima zbog povrede općenito ili samo za pitanja valjanosti. Razmotrit ću to pitanje u odjeljku A ovog mišljenja.
33. Pod pretpostavkom da Sud odgovori na prva dva pitanja u smislu da je članak 24. točka 4. relevantan u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, treće pitanje odnosi se na to primjenjuje li se ta odredba i na valjanost turskog „dijela” patenta EP 1 434 512. Ispitat ću to pitanje u odjeljku B ovog mišljenja.
A. Materijalno područje primjene članka 24. točke 4. Uredbe Bruxelles I.a (prvo i drugo pitanje)
34. Kako je to navedeno, čini se da je područje primjene članka 24. točke 4. Uredbe Bruxelles I.a jasno. Prema toj odredbi, isključiva nadležnost sudova države u kojoj je patent registriran obuhvaća samo postupke „u vezi valjanosti patenata”, a ne postupke „u vezi” s drugim pitanjima povezanima s patentima, uključujući povredu.
35. U stvarnosti, ti su izrazi dvosmisleni. Ta dihotomija u praksi je katkad zamagljena. Doista, iako valjanost patenata može biti predmet ciljanih tužbi (za proglašenje ništavim ili ukidanje), nevaljanost patenta također se može istaknuti kao prigovor protiv, prije svega, zahtjeva zbog povrede prava. Na taj način navodni počinitelj nastoji postići da se ti zahtjevi odbiju, poništavajući pravo na kojem se temelje(23). Electrolux je taj prigovor istaknuo u glavnom postupku.
36. Činjenica da sudovi države u kojoj je patent registriran imaju isključivu nadležnost za prvu kategoriju tužbi oduvijek je bila neupitna. Nasuprot tomu, imaju li i u kojoj mjeri to i u drugom scenariju predmet je dugogodišnje rasprave.
37. Od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su nositelji patenata počeli dobro koristiti mogućnosti spajanja zahtjeva zbog povrede prema općim pravilima Briselskog sustava, sudovi država članica suočeni su s tim pitanjem. Izvorni tekst spornog pravila isključive nadležnosti, onako kako je (u to vrijeme) bio uređen člankom 16. točkom 4. Briselske konvencije, nije dao smjer postupanja o tom pitanju. Ti su sudovi osmislili tri glavna pristupa:
– Prvo, neki sudovi, posebno u Njemačkoj, smatrali su da se predmetno pravilo isključive nadležnosti ne primjenjuje kada se prigovor nevaljanosti istakne u postupcima zbog povrede. Sudovi izvan države u kojoj je patent registriran mogli bi, prema općim pravilima Konvencije, voditi takve postupke i, u tom kontekstu, odlučivati o valjanosti predmetnog patenta.
– Drugo, ostali sudovi, posebno u Ujedinjenoj Kraljevini, zauzeli su stajalište da, kada se istakne prigovor nevaljanosti, postupak zbog povrede postaje „postupak u vezi valjanosti patenata” i, u skladu s tim, obuhvaćen je isključivom nadležnošću sudova države članice u kojoj je patent registriran.
– Treće, posljednja skupina sudova, uključujući one u Nizozemskoj, smatrala je da se sporno pravilo primjenjuje ako se prigovor nevaljanosti istakne u postupcima zbog povrede, ali na donekle sofisticiran način: samo je pitanje valjanosti u isključivoj nadležnosti sudova države u kojoj je patent registriran; ostali sudovi mogli bi utvrditi pitanje povrede(24).
38. Sud je 2006. ušao u tu raspravu svojom presudom u predmetu GAT. Konkretno, u tom se predmetu nije radilo o samom postupku zbog povrede, već o tužbi kojom je trgovačko društvo zahtijevalo da njemački sudovi utvrde da ono nije povrijedilo dva francuska patenta čiji je nositelj njemačko društvo („negativno utvrđenje”), među ostalim, na temelju činjenice da su ti patenti nevaljani. Ti su sudovi dvojili da bi članak 16. točka 4. Briselske konvencije mogao biti relevantan te su Sudu uputili pitanje u vezi s tim. Unatoč tomu, Sud nije dao odgovor prilagođen tim činjenicama; umjesto toga, općenito je presudio da se pravilo isključive nadležnosti (tada) određeno tom odredbom „odnosi na sve postupke koji se odnose na [...] valjanost patenta, bez obzira na to je li to pitanje pokrenuto tužbom ili u prigovoru”(25). Suprotno tvrdnjama društva BSH, taj je odgovor dovoljno općenit da obuhvati, među ostalim, scenarij postupka zbog povrede prava u kojem je istaknut prigovor nevaljanosti. U tom je smislu očito dodano upućivanje na „prigovor”(26).
39. Nekoliko godina kasnije, zakonodavac je kodificirao presudu GAT u članak 24. točku 4. Uredbe Bruxelles I.a, propisujući tom odredbom da se isključiva nadležnost sudova države u kojoj je patent registriran odnosi na postupke u vezi s valjanosti patenata „neovisno o tome je li pitanje pokrenuto na temelju tužbe ili prigovora”.
40. Međutim, jasnoća po tom pitanju, najblaže rečeno, nije postignuta. Zapravo, odgovor iz presude GAT ( i sada u članku 24. točki 4.) u vezi s pitanjem o kojem se raspravlja u ovom odjeljku otvorio je više pitanja nego što ih je riješio. Naime, iako je taj odgovor nanio neopravdan koban udarac prvom navedenom pristupu (1.), Sud (i zakonodavac Unije) ostavili su nacionalnim sudovima i strankama u sporu raspravu o tome je li, umjesto toga, pravilan drugi ili treći pristup (2.).
1. Neopravdana presuda u predmetu GAT
41. Obično, ako se jedan postupak odnosi na dva različita pitanja (kao što su to u ovom slučaju povreda i valjanost), obuhvaćena međusobno isključivim pravilima nadležnosti (u ovom slučaju općim pravilima kad je riječ o povredi; člankom 24. točkom 4. Uredbe Bruxelles I.a kad je riječ o valjanosti patenta), Sud slijedi neka pragmatična načela kako bi utvrdio koji je sud (ili sudovi) nadležan za odlučivanje u tom postupku.
42. Kao prvo, za potrebe utvrđivanja koja se pravila nadležnosti primjenjuju, takav se postupak razvrstava na temelju glavnog predmeta (ili „predmeta”) tužbe koju je podnio tužitelj, a sva prethodna pitanja koja se inače mogu postaviti, posebno u prigovoru, treba ostaviti po strani(27).
43. Kao drugo, sud određen primjenjivim pravilima o nadležnosti ovlašten je odlučivati o cijelom postupku, odnosno ne samo o tužbi već i o prigovoru, iako se on obično odnosi na pitanje o kojem odlučuje drugi sudac(28). Doista, postupovno gledano, takav je prigovor sastavni dio tužbe i, logično, slijedi postupanje prema nadležnosti koje se primjenjuje na tužbu.
44. Da je Sud slijedio ta načela u presudi GAT, usvojio bi prvi pristup naveden u točki 37. ovog mišljenja. Naime, kad je riječ o postupku zbog povrede u kojem je istaknut prigovor nevaljanosti, glavni predmet (ili „predmet”) tužbe je, jednostavno, povreda. Nasuprot tomu, pitanje valjanosti pravi je primjer prethodnog pitanja. Budući da se ne može povrijediti nevaljan patent, sudac će prvo morati utvrditi valjanost prava na koje se tužitelj poziva, kako bi se potom riješilo glavno pitanje jesu li tuženikovim radnjama povrijeđena prava priznata dotičnom patentu. U skladu s tim načelima, takav postupak treba biti uređen, s obzirom na predmet spora i bez obzira na taj prigovor, općim pravilima određenima (tadašnjom) Briselskom konvencijom. Nadalje, sudovi određeni kao nadležni za odlučivanje u postupcima zbog povrede u skladu s tim općim pravilima, osobito sudovi države članice u kojoj tuženik ima domicil, također trebaju biti nadležni za odlučivanje o prigovoru.
45. Očito, to nije ono što je Sud učinio u presudi GAT. Umjesto toga, zauzeo je stajalište da se pravilo isključive nadležnosti u „postupcima koji se odnose na valjanost patenata” primjenjuje čak i u postupcima u kojima se to pitanje postavlja samo u prigovoru. Time je Sud usvojio tumačenje koje je, prema mojim saznanjima, jedinstveno u Briselskom sustavu. Zapravo, to rješenje odstupa čak i od onih koja je Sud do sada usvojio u skladu s drugim pravilima o isključivoj nadležnosti (sada) propisanima u članku 24. Uredbe Bruxelles I.a. U skladu s navedenim načelima, Sud smatra da se ta druga pravila primjenjuju kada je pitanje koje se u njima navodi samo predmet tužbe(29). U nekoliko jezičnih verzija Uredbe (ali, nažalost, ne u svim) taj pristup proizlazi čak i iz samog teksta te odredbe(30). Nadalje, Sud je u svojoj presudi u predmetu BVG, donesenoj nekoliko godina nakon one u predmetu GAT, smatrao da se pravilo isključive nadležnosti u postupcima koji se odnose na valjanost trgovačkih društava ili odluka njihovih tijela (sada određeno člankom 24. točkom 2. te uredbe) ne primjenjuje na postupke u kojima se takvo pitanje postavlja samo u prigovoru(31).
46. Točne posljedice tumačenja utvrđenog u presudi GAT nisu sigurne, kao što je to navedeno, i o njima će se raspravljati u odjeljku 2. ovog mišljenja. Za sada je jasno da, suprotno onomu što BSH tvrdi, ako se postupci zbog povrede vode izvan države članice u kojoj je patent registriran i ako se istakne prigovor nevaljanosti, ti sudovi ne smiju odlučivati o valjanosti predmetnih patenata kao prethodnom pitanju.
47. S obzirom na to, prema mojem mišljenju, nažalost prilično kratko obrazloženje presude Suda u predmetu GAT ne nudi uvjerljivo opravdanje za to rješenje.
48. Prvi argument koji je iznio Sud odnosi se na „položaj [tog pravila isključive nadležnosti] unutar sustava [Briselske konvencije]” (tj. njegovu prednost nad općim pravilima nadležnosti) i njegovu „obveznu prirodu”(32). Taj argument nije me uspio uvjeriti(33). Zapravo, ti elementi prije podržavaju suprotno tumačenje.
49. Pravila isključive nadležnosti iznimka su u Briselskom sustavu. Kao takva, moraju se usko tumačiti(34). Naime, ona bi se trebala primjenjivati samo u „nekim točno određenim slučajevima”(35). Nadalje, kao što je to Sud presudio u presudi BVG, usko tumačenje tih pravila „osobito je potrebno” upravo zato što ona imaju prednost nad općim pravilima i obvezna su(36). Kad se primjenjuje članak 24. točka 4., tužiteljima se uskraćuje izbor suda, koji bi inače imali, a to može dovesti do toga da se tuženike tuži izvan države članice u kojoj imaju domicil, gdje bi obično bili u boljem položaju da se brane.
50. Nasuprot tomu, tumačenje koje je Sud usvojio u presudi GAT može se opisati samo kao „široko”(37). Svakako, valjanost patenata je sama po sebi „točno određeno” pitanje. Međutim, može se pokrenuti u „točno neodređenom” nizu postupaka koji se odnose na druga pitanja(38).
51. Druga dva razloga koja je Sud naveo u presudi GAT odnose se na opći cilj pravne sigurnosti koji se nastoji ostvariti Briselskim sustavom(39). U biti, Sud je objasnio da bi, ako se sporno pravilo isključive nadležnosti ne primjenjuje kada se pitanje valjanosti patenata ospori u prigovoru u postupku zbog povrede (i tako dalje), a sudovima izvan države u kojoj je patent registriran pred kojima je pokrenut takav postupak dopušteno je odlučivanje o tom pitanju kao o prethodnom pitanju, to „imalo učinak umnožavanja” broja sudova koji bi mogli odlučivati o tom pitanju. To bi pak „ugrozilo predvidljivost pravila nadležnosti” i „umnožilo rizik od proturječnih odluka” o tom pitanju, što bi ugrozilo pravnu sigurnost(40).
52. Ni to me nije uvjerilo. Kada se „promatra cijela slika”, i ti elementi prije podržavaju suprotno tumačenje. Doduše, iz jednog kuta, rješenje iz presude GAT sprečava različite sudove da zauzimaju proturječna stajališta o valjanosti patenta. U toj mjeri pridonosi pravnoj sigurnosti. Međutim, iz drugog kuta presuda GAT ima potencijal da djelovanje Briselskog sustava u pogledu postupaka zbog povrede učini nesigurnim za nositelje patenata.
53. Iako se tim sustavom nositelju patenta obično omogućava pokretanje takvog postupka izvan države u kojoj je patent registriran, među ostalim, pred sudovima države članice tuženika, rješenje iz presude GAT stvara nesigurnost u pogledu toga bi li ti sudovi mogli odobriti pravno sredstvo protiv povrede ili barem to učiniti u razumnom roku. Naime, kada bi navodni počinitelj u nekoj fazi postupka podnio prigovor nevaljanosti, ti sudovi ne bi mogli jednostavno odlučiti o tom prigovoru i nastaviti s predmetom, već bi, ovisno o tome kako to rješenje treba razumjeti, ili izgubili nadležnost i morali obustaviti postupak ili možda morali zastati s postupkom dok sudovi država članica u kojima je patent registriran ne utvrde valjanost patenta (vidjeti više u odjeljku 2. ovog mišljenja).
54. Bez obzira na to koje tumačenje bilo pravilno, presuda GAT spajanje zahtjeva zbog povrede koji se odnose na različite „dijelove” europskog patenta pred tim sudovima čini neprivlačnom mogućnošću. Njome se nositelje patenata potiče da, umjesto toga, pokreću odvojene postupke u različitim državama u kojima su registrirani ti „dijelovi” patenta jer je barem sigurno da su sudovi tih država nadležni odlučivati i o povredi i o valjanosti „svojeg dijela” (kako je to objašnjeno u točkama 26., 28. i 29. ovog mišljenja). To, pak, stvara opasnost od toga da različiti sudovi zauzimaju proturječna stajališta o istom sporu zbog povrede.
55. Takva nesigurnost i/ili složenost u provedbi patenata još je nepoželjnija s obzirom na to da je intelektualno vlasništvo zaštićeno kao temeljno pravo, među ostalim, člankom 17. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Prema toj odredbi, nositelji patenata trebaju uživati „visoku razinu” zaštite svojih prava intelektualnog vlasništva u Europskoj uniji. U tom je pogledu ključna mogućnost pokretanja brzog građanskog postupka i dobivanja pravne zaštite u slučaju povrede. To se zahtijeva i temeljnim pravom na djelotvoran pravni lijek, zajamčenim člankom 47. Povelje. U vezi s tim, podsjećam na to da je člankom 41. stavkom 2. Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (u daljnjem tekstu: Sporazum TRIPS)(41) predviđeno da „[p]ostupci u vezi s ostvarivanjem prava intelektualnog vlasništva [...] nisu bespotrebno složeni ili skupi te ne zahtijevaju [...] nepovratna odugovlačenja”. To se, prema mojem mišljenju, odnosi i na primjenu relevantnih pravila međunarodne nadležnosti.
56. U svakom slučaju, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda o tumačenju pravila isključive nadležnosti u skladu s Briselskim sustavom(42), jedino pitanje na koje je Sud u presudi GAT trebao odgovoriti (ali o kojem nije raspravljao) bilo je je li poseban cilj spornog pravila o isključivoj nadležnosti „zahtijevao” da se to pravilo primjenjuje i na postupke zbog povrede u kojima je istaknut prigovor nevaljanosti. Prema mojem mišljenju, nije.
57. Od samog početka želim razjasniti dvojbu oko toga što je taj cilj. Objašnjenje koje Sud obično daje u tom pogledu (a koje je Sud u presudi GAT „usput” spomenuo) jest da se predmetnim pravilom nastoji ostvariti cilj dobrog sudovanja. Prema mišljenju Suda, sudovi države u kojoj je patent registriran su „u najboljem položaju” za odlučivanje u postupcima koji se odnose na registraciju ili valjanost patenata, zbog „uske činjenične i pravne veze” koja postoji između takvog postupka i te države(43). Međutim, prema mojem mišljenju, to nije prava svrha tog pravila.
58. Doduše, kao što je to objašnjeno u točkama 19. i 21. ovog mišljenja, patent je uređen pravom države u kojoj je registriran. Argument da je, primjerice, njemački sudac „u najboljem položaju” za primjenu njemačkog patentnog prava (zbog jezika, poznavanja tog prava itd.)(44) ima određenu snagu. Nadalje, s obzirom na to da je patent zaštićen samo u državi u kojoj je registriran, obično postoji činjenična veza između sporova koji se odnose na taj patent i područja te države.
59. Međutim, ta razmatranja samo objašnjavaju zašto sudovi države u kojoj je patent registriran mogu odlučivati u takvim sporovima. Ona opravdavaju zašto su, primjerice, ti sudovi u okviru Briselskog sustava nadležni za postupke zbog povrede koji se odnose na područje njihove države(45). Nasuprot tomu, takva razmatranja ne otkrivaju zašto bi za postupke koji se odnose na registraciju ili valjanost patenata ti sudovi trebali biti nadležni isključujući sve ostale(46). Konkretno, patentno pravo države u kojoj je patent registriran nije toliko jedinstveno da bi ga samo sudovi te države mogli shvatiti(47). Iako bi im to moglo biti teže, sudovi druge države članice savršeno su sposobni primjenjivati takvo strano pravo. Implicirati suprotno bilo bi ravno propitivanju samih temelja Briselskog sustava (i cjelokupnog područja međunarodnog privatnog prava)(48).
60. Prava svrha spornog pravila jest činjenica da je, kako je to navedeno u Jenardovu izvješću, „priznanje [...] patenta ostvarivanje nacionalnog suvereniteta”(49). Naime, jedino uvjerljivo opravdanje postojanja takvog pravila o isključivoj nadležnosti jest uloga koju državna tijela (tradicionalno) imaju u izdavanju takvih prava intelektualnog vlasništva, navedena u točki 19. ovog mišljenja(50), konkretno činjenice da su nacionalne administracije zadužene za razmatranje prijava patenata, njihovo priznanje kad su ispunjeni relevantni zahtjevi i, u skladu s tim, registraciju patenata. Međutim, rješenje iz presude GAT, prema mojem mišljenju, nije bilo „potrebno” za to razmatranje.
61. Naime, s jedne strane, postupci čiji je predmet registracija ili valjanost patenata po samoj svojoj prirodi dovode u pitanje funkcioniranje administracije države u kojoj je patent registriran(51). Bît spora jest je li nadležno državno tijelo (patentni ured) pravilno „obavilo svoj posao”. Konkretno, tužbom za proglašenje ništavosti tužitelj u biti traži od suda da preispita je li to tijelo uopće imalo pravo priznati patent i, ako nije, kao pravnu zaštitu proglasiti patent nevaljanim. Takvo utvrđenje po svojoj prirodi ima učinak erga omnes i kao takvo može se istaknuti prema dotičnom tijelu. Odlukom koju donese sud može mu se čak naložiti da u skladu s time provede ispravke u svojim upisnicima. Očito je da bi takve odluke trebali donositi samo sudovi države u kojoj je patent registriran. Ovdje se primjenjuje poštovanje suvereniteta država. Države bi smatrale neprihvatljivim da postupke njihovih tijela sankcioniraju sudovi strane države te da ih oni upućuju kako upravljati svojim nacionalnim upisnicima(52).
62. S druge strane, postupci zbog povrede ne dovode posebno u pitanje funkcioniranje administracije države u kojoj je patent registriran, čak i ako je u prigovoru istaknuta nevaljanost navodno povrijeđenog patenta. U tom slučaju to pitanje, kao prethodno pitanje, ispituje sud, ali samo u svrhu rješavanja pitanja povrede. Jedina posljedica koja može nastati jest da sud odbije zahtjev zbog povrede. Takva se presuda odnosi na privatne interese stranaka u sporu i, u skladu s tim, općenito ima samo učinke inter partes(53). Ona ne može zadirati u suverenitet države u kojoj je patent registriran jer nema nikakva učinka na njezinu administraciju niti to nastoji imati. To, s pravnog stajališta, ne utječe na valjanost patenta. Sud druge suverene države ne izdaje upute toj administraciji.
2. Pravilno tumačenje presude GAT
63. Zbog svih tih razloga, presuda GAT, prema mojem mišljenju (i prema većini literature koju sam proučio)(54), nije najsretnija odluka. Da je rješenje koje je u njoj utvrđeno počivalo samo na toj presudi, savjetovao bih Sudu da je poništi i umjesto toga utvrdi da se pravila isključive nadležnosti u postupcima koji se odnose na valjanost patenta ne primjenjuju ako se u postupku zbog povrede u prigovoru istakne prigovor nevaljanosti, u mjeri u kojoj bi presuda koju je donio sud pred kojim je pokrenut postupak imala samo inter partes učinke(55).
64. Međutim, kako je to navedeno, zakonodavac Unije kodificirao je tu presudu u članku 24. točki 4. Uredbe Bruxelles I.a(56). Stoga je, prema postojećem pravu Unije, Sud „zarobljen” rješenjem koje je prvotno prihvatio. Na poziv suda koji je uputio zahtjev, ostaje odabrati između dvaju mogućih tumačenja presude GAT (i njezine kodifikacije), koja odgovaraju drugom i trećem pristupu, navedenima u točki 36. ovog mišljenja.
65. U skladu s prvim tumačenjem, koje zagovara Electrolux i koje ću opisati kao „široko”, u slučaju da se nevaljanost ističe u prigovoru u postupcima zbog povrede, sudovi države članice u kojoj je patent registriran jesu (ili postaju) isključivo nadležni na temelju članka 24. točke 4. Uredbe Bruxelles I.a za odlučivanje u tim postupcima. Svaki drugi sud mora se proglasiti nenadležnim u skladu s člankom 27. te uredbe.
66. U skladu s drugim tumačenjem, koje zagovara Komisija i koje ću opisati kao „usko”, u slučaju da se prigovor nevaljanosti ističe u prigovoru u postupcima zbog povrede, sudovi države članice u kojoj je patent registriran imaju isključivu nadležnost u skladu s člankom 24. točkom 4. Uredbe Bruxelles I.a samo za odlučivanje o pitanju valjanosti. Drugi sudovi mogli bi imati nadležnost (ili je zadržati), u skladu s općim pravilima te uredbe, za utvrđivanje predmeta povrede.
67. Postojeće pravo Unije ne daje jasne naznake koje bi tumačenje trebalo biti pravilno. Kao prvo, iako se, kao što to ističe Electrolux, „široko” tumačenje izreke presude GAT i teksta članka 24. točke 4. Uredbe Bruxelles I.a čini najprirodnijim(57), ti se elementi mogu razumno iščitati i „uskim” načinom. Iako je Sud u toj presudi ustvrdio da se sporno pravilo isključive nadležnosti „odnosi na sve postupke koji se odnose na [...] valjanost patenta”, nije naznačio u kojoj mjeri. Takav izričaj jednostavno stvara nejasnoće. Drugo, naknadna sudska praksa Suda ne podržava ni jedno ni drugo tumačenje te presude jer u tom pogledu daje proturječne naznake. S jedne strane, kako to ističe Electrolux, Sud je u svojoj presudi BVG naizgled prihvatio „široko” tumačenje(58). S druge strane, kao što to naglašava Komisija, Sud je u presudi Roche Nederland i dr. očito prihvatio „usko” tumačenje(59). Naposljetku, zakonodavac u tom pogledu u tekstu članka 24. točke 4. niti u ijednoj uvodnoj izjavi Uredbe nije izrazio nikakvo stajalište(60).
68. Stoga, da bi se razriješili prijepori, treba se okrenuti sustavu uspostavljenom u skladu s Uredbom Bruxelles I.a, kao i ciljevima koji se općenito žele postići tim pravnim aktom, a posebno njegovim člankom 24. točkom 4. S obzirom na te elemente, Sud bi trebao odbiti „široko” tumačenje presude GAT (dio a)) i umjesto njega podržati „usko” tumačenje (dio b)). Također bi nacionalnim sudovima trebao dati neke smjernice kako se to tumačenje treba primijeniti u praksi (dio c)).
a) Ključni nedostaci „širokog” tumačenja
69. Kao prvo, „široko” tumačenje presude GAT teško se može uskladiti sa sustavom uspostavljenim u skladu s Uredbom Bruxelles I.a. Prema tom sustavu, kao što je bila namjera njegovih autora, isključiva nadležnost sudova države u kojoj je patent registriran je iznimka, ograničena na „postupke u vezi registracije ili valjanosti patenata”, dok se postupci zbog povrede i ostali patentni sporovi mogu uobičajeno pokrenuti pred drugim sudovima.
70. Međutim, ako bi se presuda GAT tumačila onako kako to predlaže Electrolux, iznimka bi, kao što to primjećuje Komisija, zapravo postala pravilo. Budući da se u postupcima zbog povrede često ističu prigovori nevaljanosti, takvi bi postupci često bili u isključivoj nadležnosti sudova države u kojoj je patent registriran. Primjena općih pravila o nadležnosti i mogućnosti koje dodjeljuju nositeljima patenata bila bi ograničena na slučajeve u kojima takav prigovor nije istaknut.
71. Kao drugo, nasuprot onomu što Electrolux tvrdi, s obzirom na to da bi klasifikacija postupaka zbog povrede, a time i pravila nadležnosti koja se na njih primjenjuju, ovisila o tome je li istaknut prigovor nevaljanosti (u suprotnosti s načelom navedenim u točki 42. ovog mišljenja), „široko” tumačenje presude GAT ugrozilo bi predvidljivost i sigurnost nadležnosti, što su ciljevi Uredbe Bruxelles I.a(61).
72. Naime, kako bi nadležnost u postupcima zbog povrede bila predvidljiva, nositelji patenata trebali bi moći lako utvrditi sud pred kojim mogu pokrenuti takav postupak. Međutim, u okviru „širokog” tumačenja presude GAT bilo bi im teško unaprijed utvrditi jesu li takvi postupci u isključivoj nadležnosti države u kojoj je patent registriran ili se mogu pokrenuti pred drugim sudovima, budući da nemaju kontrolu nad strategijom obrane koju će navodni počinitelj primijeniti(62).
73. Osim toga, kada bi nositelj patenta odlučio pokrenuti postupak izvan države u kojoj je patent registriran, primjerice, pred sudovima države članice u kojoj navodni počinitelj ima domicil, nadležnost tih sudova bila bi nesigurna. Naime, moglo bi doći do gubitka nadležnosti ako bi navodni počinitelj istaknuo prigovor nevaljanosti. Ti sudovi morali bi odbiti nastavak odlučivanja o predmetu(63). Ako se, prema postupovnim pravilima suda, takav prigovor može istaknuti ne samo na početku suđenja već i u sljedećim, kasnijim fazama, uključujući u žalbenom postupku, postupci koji traju mjesecima ili čak godinama mogli bi iznenada zaći u slijepu ulicu. Navodni počinitelj također bi mogao strateški odabrati trenutak za isticanje takvog prigovora i učinkovito „torpedirati” postupak. Kao što to primjećuju BSH i Komisija, posljedice za nositelja patenta bile bi dramatične. Naime, u sadašnjem stanju prava, u skladu s Uredbom Bruxelles I.a ne postoji mogućnost da sudovi države članice ustupe predmet sudovima druge države. Sudovi pred kojima je prvobitno pokrenut postupak mogli bi samo obustaviti postupak, ostavljajući tužitelju zadaću da pokrene novi postupak u državi u kojoj je patent registriran.
74. Da bi stvar bila gora, nositelj patenta to možda više neće moći učiniti. Naime, rokovi zastare koji se primjenjuju na zahtjeve zbog povrede možda su u međuvremenu istekli. Nositelj patenta zapravo bi, ne svojom krivnjom, bio uskraćen za bilo koje pravno sredstvo protiv povrede svojih prava intelektualnog vlasništva. Takav ishod bio bi u suprotnosti s člankom 17. stavkom 2. i člankom 47. Povelje, kao i člankom 41. stavkom 2. Sporazuma TRIPS.
75. Čak i da nositelj patenta to i dalje može, u slučaju „višedržavne” povrede europskog patenta bio bi obvezan pokrenuti postupak zbog povrede u svim predmetnim državama kako bi dobio sveobuhvatnu pravnu pomoć(64). Ne bi bilo moguće spojiti zahtjeve pred jednim sudom. Mnogobrojni sudovi mogli bi biti uključeni u, u bîti, isti spor, čime se povećava rizik od proturječnih odluka koje se spominju u točki 54. ovog mišljenja.
76. Konačno, suprotno onomu što Electrolux tvrdi, „široko” tumačenje presude GAT nadilazi ono što „zahtijeva” specifičan cilj članka 24. točke 4. Uredbe Bruxelles I.a, osobito, kako je to objašnjeno u točkama 60. i 61. ovog mišljenja, osiguravanje poštovanja suvereniteta države u kojoj je patent registriran. Čak i općenito shvaćen, taj bi cilj mogao samo „zahtijevati” (ako je u postupku zbog povrede istaknut prigovor nevaljanosti) da sudovi te države imaju isključivu nadležnost za odlučivanje o pitanju valjanosti, a ne o predmetu povrede.
b) „Usko” tumačenje presude GAT je „manje zlo”
77. „Usko” tumačenje presude GAT daje znatno bolje rezultate u svim navedenim aspektima. Načelo i dalje ostaje da opća pravila Uredbe Bruxelles I.a uređuju postupke zbog povrede. Kao takva, nadležnost je za nositelja patenta predvidljiva i sigurna. Ako pokrene postupak izvan države u kojoj je patent registriran, a navodni počinitelj podnese prigovor nevaljanosti, sudovi pred kojima je pokrenut postupak ne gube nadležnost za odlučivanje o tužbi. Ti sudovi „jednostavno” ne mogu odlučivati o valjanosti predmetnog patenta ili patenata, o čemu, prema iznimnom pravilu utvrđenom u članku 24. točki 4. te uredbe, mogu odlučivati samo sudovi(65) države u kojoj je patent registriran. Nadalje, u slučaju „višedržavne” povrede europskog patenta, to tumačenje omogućava djelomično spajanje zahtjeva pred jednim sudom. Samo bi se valjanost patenta, ako se ospori, morala utvrditi u različitim državama za koje je priznat.
78. Kao što to Komisija primjećuje, to tumačenje presude GAT podrazumijeva da je Sud dopustio odstupanje od načela, u skladu s Briselskim sustavom, da se nadležnost za odlučivanje o tužbi proširuje na svaki mogući prigovor (vidjeti točku 43. ovog mišljenja). S obzirom na to, takvo odstupanje, iako jedinstveno unutar tog sustava, nije potpuno nepoznato. Naime, slična odstupanja nalaze se u pravilima o mjesnoj nadležnosti države članice za određena pitanja za koja prema nacionalnom pravu postoji isključiva nadležnost(66).
79. Iz toga proizlazi da, kada su postupci zbog povrede patenta koji je registriran u jednoj državi članici u tijeku pred sudovima druge države članice, a istaknut je prigovor nevaljanosti, s obzirom na to da ti sudovi ne mogu ni odlučivati o pitanju valjanosti ni (kako je određeno u Uredbi Bruxelles I.a) uputiti u vezi s time prethodno pitanje tijelima države u kojoj je patent registriran, na navodnom je počinitelju (ako to već nije učinio) da pred tim tijelima pokrene postupak za utvrđenje nevaljanosti, kako bi je ta tijela utvrdila(67).
80. Electrolux, ne bez osnove, prigovara da je „podjela” pitanja povrede i valjanosti u dva postupka, pokrenuta u različitim državama članicama, upitna s aspekta sudovanja. Naime, ta su pitanja usko povezana(68). Kao što je to objašnjeno u točki 44. ovog mišljenja, načelno, mora se riješiti prethodno pitanje valjanosti patenta da bi se utvrdilo glavno pitanje povrede. Osim toga, osim činjenice da se pravo države u kojoj je patent registriran primjenjuje na oba pitanja, ona u osnovi ovise o istom elementu, odnosno o tome kako su patentni zahtjevi sastavljeni(69).
81. Međutim, prema mojem mišljenju, iako s praktične točke gledišta nije uvijek idealno da o pitanjima valjanosti i povrede odlučuju različiti sudovi i/ili tijela(70), to nije ni nemoguće. Zapravo, na nacionalnoj razini, nekoliko država članica, kao što je, čini se, Švedska(71), ima „sustav razdvajanja” odlučivanja o patentima, prema kojem o tim pitanjima odlučuju različiti suci u odvojenim, posebnim postupcima(72).
82. Premda pitanja valjanosti i povrede moraju biti „podijeljena” na taj način, iz toga ne proizlazi da bi, kao što to tvrdi Electrolux, ako je u postupku zbog povrede istaknut prigovor nevaljanosti, sud koji vodi taj postupak trebao, ili čak mogao, sustavno zanemariti taj prigovor, pretpostaviti da je patent valjan i donijeti konačnu odluku o predmetu povrede, bez obzira na postupak za utvrđenje nevaljanosti koji se može paralelno voditi u drugoj državi članici.
83. Naime, kao što to tvrde BSH i Komisija, članak 24. točka 4. Uredbe Bruxelles I.a ne može se tumačiti na taj način. U suprotnom bi navodnom počinitelju bio potpuno uskraćen jedan od najučinkovitijih štitova od lažnih zahtjeva zbog povrede. To bi predstavljalo neprihvatljivo ograničenje njegovih prava obrane, koja su, među ostalim, zajamčena člankom 47. Povelje i koja Briselski sustav nastoji osigurati(73).
84. Štoviše, u nekim slučajevima to bi moglo dovesti do donošenja nepomirljivih presuda. Naime, s jedne strane, sudovi nadležni za postupak zbog povrede mogli bi utvrditi povredu, dok bi, s druge strane, tijela države u kojoj je patent registriran mogla naknadno patent proglasiti nevaljanim. Ona bi također mogla utvrditi valjanost patenta, ali u okviru usko sastavljenog zahtjeva (što bi obično isključilo utvrđivanje povrede), dok bi sudovi nadležni za postupak zbog povrede mogli utvrditi povredu u okviru široko sastavljenog patentnog zahtjeva (što bi navelo suca koji vodi postupak za valjanost da patent proglasi nevaljanim)(74).
85. Kao što ću to objasniti u sljedećem odjeljku, u određenim okolnostima sudovi nadležni za postupak zbog povrede bili bi ovlašteni pretpostaviti da je patent valjan i presuditi u skladu s tim, bez obzira na prigovor nevaljanosti. Međutim, u drugim okolnostima poštovanje prava obrane zahtijeva od tih sudova da pričekaju dok tijela države u kojoj je patent registriran utvrde valjanost patenta, prije nego što donesu konačnu, suglasnu odluku o povredi(75).
86. Stoga će ponekad upravljanje postupkom i/ili postupovne mjere morati osigurati koordinaciju postupka zbog povrede i postupka za utvrđenje nevaljanosti. U tom pogledu Electrolux primjećuje da ni Uredba Bruxelles I.a ni pravo Unije općenito ne predviđaju rješenje u tom pogledu. Konkretno, člankom 30. stavkom 1. te uredbe sudovima nadležnima za postupak zbog povrede može se omogućiti da zastanu s tim postupkom sve dok tijela države u kojoj je patent registriran ne utvrde valjanost patenta, ali samo ako je pred njima pokrenut postupak. Ta odredba ne pruža nikakvo rješenje u slučaju naknadnog postupka za utvrđenje nevaljanosti. Ipak, kao što to tvrde BSH i Komisija, sve dok zakonodavac Unije u tu svrhu ne donese odredbe(76), sudovi pred kojima je pokrenut postupak mogu, i ponekad trebaju, primjenjivati rješenja predviđena svojim postupovnim pravom (lex fori).
87. Electrolux uzvraća da takvo oslanjanje na nacionalno postupovno pravo predstavlja rizik za ujednačeno postupanje u predmetima i prema strankama u sporu u državama članicama jer različiti sudovi mogu imati na raspolaganju različite ovlasti ili ih mogu različito primjenjivati. Međutim, prema mojem mišljenju, to je još jedan neizbježan nedostatak presude GAT. Štoviše, stvar nije u potpunosti prepuštena nacionalnom pravu. Kao što ću dodatno objasniti u sljedećem odjeljku, pravo Unije postavlja granice tog nacionalnog prava, čime se osigurava dovoljan stupanj ujednačenosti.
88. Naposljetku, često se tvrdi da „usko” tumačenje presude GAT nije idealno ni za učinkovito ostvarivanje prava iz patenata. „Razdvajanjem” pitanja valjanosti i povrede u dva postupka povećavaju se troškovi i nepogodnosti za stranke. Potreba da sudovi nadležni za postupak zbog povrede u određenim okolnostima čekaju odgovor tijela države u kojoj je patent registriran o valjanosti mogla bi potencijalno odugovlačiti te postupke, dok je nositelju patenta obično hitno da se takva povreda sankcionira i zabrani(77). Također, ono može potaknuti navodne počinitelje da istaknu „torpedo” prigovor ili da odugovlače provođenje postupka za utvrđenje nevaljanosti, kako bi se paralizirao postupak zbog povrede. Iako se općenito slažem s tim prigovorima (kao što proizlazi iz odjeljka 1.), činjenica je da je to, od dvaju mogućih pristupa koja su ostala na stolu nakon presude GAT, „manje zlo”. Nadalje, navedena pitanja mogu se ograničiti pragmatičnim mjerama, kako je to objašnjeno u nastavku.
c) Praktične smjernice za nacionalne sudove
89. Na raspravi su, na poziv Suda, intervenijenti raspravljali o tome kako bi sudovi izvan države u kojoj je patent registriran trebali postupati ako se vodi postupak zbog povrede prava, a istaknut je prigovor nevaljanosti. Iako je, kao što je to navedeno, to uglavnom pitanje postupovnih pravila tih sudova, Sud je, prema mojem mišljenju, nadležan za utvrđivanje smjernica u tom pogledu. Naime, podsjećam na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, ta postupovna pravila ne mogu narušiti effet utile Uredbe Bruxelles I.a te se moraju primjenjivati u skladu s njom(78). Načela utvrđena Sporazumom TRIPS i Direktivom 2004/48, kao i pravo nositelja patenta na djelotvoran pravni lijek te prava obrane navodnog počinitelja, zaštićena člankom 47. Povelje, također oblikuju nacionalno pravo u tom smislu.
90. Ako je navodni počinitelj (pravilno) istaknuo prigovor nevaljanosti(79), rješenje, koje pravni stručnjaci često navode i o kojem se raspravlja pred Sudom, bilo bi da sudovi koji vode postupak zbog povrede – ako im njihova postupovna pravila daju ovlast za to (što je, pretpostavljam, obično slučaj)(80) – prekinu postupak dok tijela države u kojoj je patent registriran ne utvrde valjanost predmetnog patenta(81).
91. Iako je to doista rješenje, slažem se s BSH-om da ti sudovi ne bi trebali automatski prekinuti postupak. Oni zapravo moraju pažljivo razmotriti predmet prije nego što to učine zbog (potencijalno znatnih) odlaganja koja bi takva mjera neizbježno podrazumijevala za rješavanje postupka zbog povrede. Postupak treba prekinuti samo ako je, u skladu s člankom 3. Direktive 2004/48 i člankom 41. Sporazuma TRIPS, to razmjerno i pošteno, a takva odlaganja „opravdana”. Stoga se tim sudovima mora odobriti diskrecijska ovlast da uravnoteže, s jedne strane, zahtjeve učinkovitosti postupka i pravo nositelja patenta na djelotvoran pravni lijek, te, s druge strane, dobro sudovanje i prava obrane navodnog počinitelja.
92. Konkretno, kao što to tvrde BSH i Komisija, sudovi koji vode postupak zbog povrede trebali bi prvo procijeniti težinu osporavanja nevaljanosti. Prema mojem mišljenju, članak 24. točka 4. Uredbe Bruxelles I.a ne zabranjuje im da prethodno razmotre na koji bi način tijela države u kojoj je patent registriran odlučila o tom pitanju(82). U tom bi pogledu ti sudovi trebali razmotriti određivanje prekida postupka samo ako to osporavanje ima stvarne izglede za uspjeh. Naime, budući da se patenti priznaju nakon što patentni uredi provedu prethodnu provjeru uvjeta za priznanje patenta, oni imaju koristi od pretpostavke valjanosti. Stoga se razlozi koje je iznio navodni počinitelj moraju činiti, prima facie, dovoljno čvrstima da dovedu u pitanje tu pretpostavku. Ako to nije tako, ti sudovi mogu pretpostaviti da je patent valjan i u skladu s tim donijeti odluku o povredi. Usto, s obzirom na učinkovitost postupka i pravo na djelotvoran pravni lijek nositelja patenta, ne bi imalo smisla odlagati postupke zbog povrede u slučajevima neozbiljnih prigovora nevaljanosti. Također ne postoji opasnost od nepomirljivih odluka (ili je ona barem zanemariva) jer ne postoje (razumni) izgledi da tijela države u kojoj je patent registriran naknadno proglase patent nevaljanim(83). Takvom procjenom ograničava se i mogućnost da počinitelji istaknu lažne prigovore kao taktiku odugovlačenja(84).
93. Ako su prigovori nevaljanosti ozbiljni, sudovi nadležni za postupak zbog povrede trebali bi odrediti prekid postupka. Naime, u takvim okolnostima prava obrane obično bi to zahtijevala(85). To bi zahtijevalo i dobro sudovanje jer bi opasnost od nepomirljivih odluka koju sam prethodno spomenuo bila znatna. Međutim, kao što to tvrdi Komisija, da bi se osigurala učinkovitost postupka i još jednom izbjegle dilatacijske taktike navodnog počinitelja, ti bi sudovi trebali odrediti rok u kojem počinitelji mogu pokrenuti postupak za proglašenje nevaljanosti u državi u kojoj je patent registriran (ako to već nisu učinili). Ako navodni počinitelji to ne učine, ti bi sudovi trebali nastaviti s postupkom, pretpostaviti da je patent valjan i donijeti odluku o povredi. Ako je takav prekid određen, ti sudovi trebali bi pratiti napredak postupka za proglašenje nevaljanosti i u skladu s tim odlučiti zadržati prekid ili nastaviti s postupkom.
94. Na koncu, za vrijeme prekida postupka ništa ne sprečava sudove koji vode postupak zbog povrede da donesu privremene mjere, uključujući zaštitne, kao što je privremena pravna zaštita kojom se zabranjuje nastavak mogućih povreda (opet, ovisno o ozbiljnosti osporavanja valjanosti)(86). Naime, Sud je u presudi Solvay(87) izričito zajamčio takvu mogućnost, koja bi se trebala koristiti kad je to proporcionalno za zaštitu prava nositelja patenta.
B. „Refleksni učinak” članka 24. točke 4. (treće pitanje)
95. Iz odjeljka A ovog mišljenja proizlazi da, kada su, u skladu s člankom 4. točkom 1. Uredbe Bruxelles I.a, švedski sudovi nadležni za provođenje postupka zbog povrede koji je pokrenuo BSH, oni pritom ne mogu odlučivati o valjanosti dijelova navodno povrijeđenog europskog patenta. U skladu s člankom 24. točkom 4. te uredbe, sudovi različitih država članica u kojima su ti dijelovi potvrđeni isključivo su nadležni za odlučivanje o tom pitanju.
96. S obzirom na to, budući da se BSH-ova tužba temelji i na dijelu europskog patenta potvrđenog u Turskoj koji Electrolux osporava, sud koji je uputio zahtjev svojim trećim pitanjem pita primjenjuje li se članak 24. točka 4. te uredbe „na sud treće [države]”, odnosno je li u glavnom postupku turskim sudovima „dodijeljena isključiva nadležnost” za to pitanje.
97. Doslovno gledano, to pitanje upućuje na očit odgovor. Kao dio prava Unije, Uredba Bruxelles I.a obvezuje države članice. Ona određuje nadležnost njihovih sudova. Taj pravni akt nikako ne može dodijeliti nikakvu nadležnost sudovima trećih država. Europska unija za to nema ovlast. Nadležnost sudova trećih država ovisi o njihovim vlastitim pravilima međunarodnog privatnog prava.
98. Međutim, kako bi sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, Sud se ne može ograničiti na taj očiti zaključak. U kontekstu glavnog postupka jasno je da se treće pitanje u bîti ne odnosi na pozitivan učinak članka 24. točke 4. Uredbe Bruxelles I.a koji dodjeljuje nadležnost, već na onaj negativan, koji nadležnost oduzima. Zapravo je riječ o tome oduzima li se tom odredbom sudovima država članica ovlast da odlučuju o valjanosti patenata trećih država na isti način na koji je tim sudovima ona oduzeta u vezi s patentima registriranima u drugim državama članicama.
99. Kao što to primjećuje francuska vlada, ako se to shvati na taj način, otvara se horizontalno pitanje, čija relevantnost uvelike nadilazi opseg ovog predmeta. Štoviše, može se pojaviti u vezi s bilo kojim predmetom za koji članak 24. Uredbe Bruxelles I.a propisuje isključivu nadležnost. Primjerice, što ako se u postupku pred sudovima država članica podnese zahtjev koji se odnosi na valjanost stvarnih prava na nekretninama (predmet iz njezina članka 24. točke 1.), ali se one nalaze u Kini? Isto se pitanje može pojaviti i u vezi sa sporazumom o isključivoj nadležnosti. Kada se takvim sporazumom odrede sudovi države članice, drugom odredbom te uredbe, odnosno člankom 25., svim ostalim sudovima oduzima se nadležnost. Međutim, što ako se pred sudovima države članice pokrene postupak bez obzira na sličan sporazum u korist sudova trećih država?
100. Odgovor na to pitanje je, s druge strane, vrlo nejasan. Zapravo, to je izazvalo veliku raspravu u akademskim stručnim radovima i pred nacionalnim sudovima. Sud dosad nije iznašao jasan i sveobuhvatan odgovor. Kao što ću to detaljno objasniti u sljedećim odjeljcima, složenost pitanja proizlazi iz činjenice da, kada je riječ o njegovu teritorijalnom području primjene, Briselski sustav pati od, da tako kažem, „nedostatka u osmišljavanju” (1.), što zahtijeva dublje promišljanje o najboljem načinu „popunjavanja praznina” tog sustava za te scenarije (2.).
1. „Nedostatak u osmišljavanju” Briselskog sustava
101. Navedeni „nedostatak u osmišljavanju” rezultat je paradoksa. S jedne strane, jasno je da je teritorijalno područje primjene Uredbe Bruxelles I.a prošireno na sporove koji imaju uske veze s trećim državama. Naime, u skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe, tumačenim s obzirom na čuvenu presudu Owusu(88), ta se uredba primjenjuje, ratione territoriae, na svaki prekogranični spor u kojem tuženik, kao u ovom slučaju Electrolux, ima domicil u državi članici; to znači ne samo na sporove unutar Unije. Obuhvaćeni su i sporovi koji su, izvan sjedišta te stranke u sporu, povezani s trećim državama, čak i ako je predmet usko povezan s tom državom ili ako postoji sporazum o izboru suda u korist sudova trećih zemalja(89). Načelno, samo ako tuženik nema domicil u Europskoj uniji, predmet je isključen iz područja primjene te odredbe, u skladu s člankom 6. stavkom 1.
102. S druge strane, Briselski sustav zapravo nije bio osmišljen za sporove povezane s trećim državama. Taj je sustav uglavnom sastavljen imajući na umu sporove unutar Unije. To jasno pokazuju članci 24. i 25. Uredbe Bruxelles I.a. Tekst prve od tih odredaba ograničava njezino područje primjene na sporove čiji je predmet usko povezan s „državom članicom”. Druga se odnosi samo na sporazume o izboru suda koji se odnose samo na „sudove države članice”. Scenarij sporova koji imaju slične veze s trećim državama nije bio predviđen pri izradi tih pravila. Kao rezultat toga, taj sustav općenito ništa ne govori o učinku, ako on i postoji, koji bi takve veze trebale imati na nadležnost sudova država članica(90).
2. „Popunjavanje praznina” Briselskog sustava
103. Ako se pred sudom države članice vodi spor koji, s jedne strane, uključuje tuženika iz Unije, ali je, s druge strane, usko povezan s trećom državom (jer se odnosi na predmet koji je usko povezan s tom državom ili zato što je obuhvaćen isključivim sporazumom o izboru suda u korist njezinih sudova), nespominjanje toga u Uredbi Bruxelles I.a ostavlja otvoreno pitanje kako bi taj sud trebao postupiti. Tri moguća odgovora mogu se izvesti iz literature i rasprave koja se održala pred Sudom u ovom predmetu.
104. U jednoj krajnosti nalazi se prvi odgovor, koji nijedan intervenijent nije podržao pred Sudom, na temelju kojeg bi se u tom scenariju analogno primjenjivao članak 24. ili 25. Uredbe Bruxelles I.a. Stoga bi, u skladu s relevantnom odredbom, sudu države članice bila oduzeta nadležnost za odlučivanje o takvom sporu pa bi bio obvezan obustaviti postupak.
105. U drugoj krajnosti nalazi se drugi odgovor, koji podržavaju BSH, francuska vlada (nevoljko)(91) i Komisija, prema kojem bi se primjenjivala opća pravila te Uredbe. Kao rezultat toga, među ostalim, sudovi države članice u kojoj tuženik ima domicil bili bi nadležni u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I.a. Štoviše, bili bi obvezni izvršiti tu nadležnost i tako donijeti odluku u predmetu, osim u nekim ograničenim okolnostima.
106. Između njih nalazi se treći odgovor, koji podržava Electrolux. On odgovara teoriji „refleksnog učinka” (effet réflexe) koju je prije mnogo godina razvio G. Droz(92). Svodi se na to da, iako sud države članice može biti nadležan u skladu s Uredbom za spor koji ima takve veze s trećom državom, može odbiti izvršiti tu nadležnost, ako to „reflektira” ondje uspostavljen sustav.
107. Prema mojem mišljenju, dva odgovora koja odražavaju krajnosti moraju biti odbijena, a prihvaćen onaj srednji. Naime, kao što ću to objasniti u odjeljcima u nastavku, s obzirom na to da se članci 24. i 25. nikako ne mogu primjenjivati u takvim okolnostima (a), umjesto toga primjenjuju se opća pravila Uredbe (b); međutim, sud države članice ne može biti obvezan izvršavati nadležnost koja proizlazi iz tih pravila u takvim situacijama (c). Zatim ću pojasniti uvjete pod kojima se može legitimno proglasiti nenadležnim (d).
a) Članci 24. i 25. ne mogu se primijeniti
108. Iako dio literature upućuje na suprotno(93), prema mojem mišljenju, jasno je da se članci 24. i 25. Uredbe Bruxelles I.a ne mogu kao takvi primijeniti na sporove koji su u njima predviđeni, a koji su povezani s trećim državama.
109. Takvo bi tumačenje bilo u izravnoj suprotnosti s tekstom tih dvaju članaka, koji je, kako je to navedeno, ograničen na sporove čiji je predmet usko povezan s „državom članicom” i sporazume o izboru suda kojima se određuju sudovi „države članice”(94). Nadalje, analogno proširenje područja primjene tih odredaba na slične scenarije koji uključuju treće države ne bi bilo u skladu s načelom strogog tumačenja iznimaka, kao što to tvrde BSH, francuska vlada i Komisija. Osim toga, Sud je to već odbio učiniti. U presudi IRnova presudio je da se, s obzirom na to da člankom 24. točkom 4. Uredbe Bruxelles I.a „nisu predviđeni” sporovi koji se odnose na valjanost patenata treće države, „ta odredba ne može smatrati primjenjivom” u takvoj situaciji (to obrazloženje može se primijeniti na sve odredbe članka 24.)(95). Slično tome, Sud je u presudi Coreck Maritime(96) u pogledu pravila istovjetnog članku 25. utvrđenog Briselskom konvencijom zauzeo stajalište da se ono, „kao što tekst [...] članka 17. [...] jasno pokazuje”, „ne primjenjuje na [sporazume o izboru suda] kojima se određuje sud u trećoj [državi]”.
110. Usto, kao što to primjećuje francuska vlada, sustav uspostavljen na temelju članaka 24. i 25. Uredbe Bruxelles I.a, na temelju kojih su sudovi država članica dužni odreći se nadležnosti u korist sudova određenih tim odredbama, ima smisla samo za sporove unutar Unije. U tim okolnostima, u skladu s tom uredbom, ako jedan sud nije nadležan, drugi jest. To nije slučaj s „vanjskim” sporovima. Kao što sam to već spomenuo, nadležnost sudova trećih država ovisi o njihovim vlastitim pravilima međunarodnog privatnog prava. Iako se ti sudovi obično smatraju nadležnima ako je sporno pitanje usko povezano s njihovim državnim područjem ili ako su odabrani sporazumom o nadležnosti, to ne mora uvijek biti slučaj. Kada bi se sudovima država članica oduzela nadležnost u takvoj situaciji, došlo bi do uskraćivanja pravde. Nadalje, stroga, gotovo automatska obveza sudova države članice da ustupe postupke drugim sudovima u skladu s člancima 24. i 25. opravdana je „uzajamnim povjerenjem” koje te države međusobno dodjeljuju pravosudnim institucijama(97). To „povjerenje” ne proširuje se na treće države. Ne može se pretpostaviti da bi stranke u sporu imale pošteno suđenje u toj državi. To se čak u određenim slučajevima može isključiti.
b) b) Umjesto toga primjenjuju se opća pravila Uredbe
111. Kao što tvrde BSH, Electrolux, francuska vlada i Komisija, s obzirom na to da se članci 24. i 25. Uredbe Bruxelles I.a ne primjenjuju na sporove koji su njima predviđeni, a koji su povezani s trećim državama, logična je posljedica, u skladu sa sustavom uspostavljenim tom uredbom, da se umjesto toga primjenjuju opća pravila. Iz toga slijedi, među ostalim, da su sudovi države članice u kojoj tuženik ima domicil nadležni za odlučivanje u takvom sporu, u skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe.
112. To sustavno tumačenje podupire nekoliko službenih izvješća koja prate Briselske pravne akte(98). Prije svega, puni sastav Suda implicitno ga je (ali sasvim jasno) podržao u Mišljenju 1/03 (Nova Luganska konvencija)(99). Ovdje je dovoljno podsjetiti na to da se ta odluka odnosila na pitanje je li Europska unija imala isključivu nadležnost za sklapanje Luganske konvencije II, što je pak ovisilo o tome hoće li ona „utjecati” na Briselski sustav(100). Sud je smatrao da hoće. Objasnio je da bi, u pogledu sporova u kojima tuženik ima domicil u državi članici, ali koji su usko povezani s trećom državom, strankom te konvencije, ili koji su obuhvaćeni sporazumom o izboru suda u korist njezinih sudova, buduća konvencija dodijelila isključivu nadležnost trećoj državi(101), dok bi, prema Uredbi, nadležni bili sudovi te države članice(102).
c) c) Sudovi države članice ne mogu biti obvezni ostvarivati nadležnost koja proizlazi iz općih pravila Uredbe
113. Iako, prije svega, sudovi države članice u kojoj tuženik ima domicil jesu nadležni za sporove koji imaju takve veze s trećim državama, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I.a, ne slažem se sa stajalištem, koji zagovaraju BSH, francuska vlada i Komisija, da su ti sudovi obvezni izvršavati tu nadležnost, osim u uskom spletu okolnosti. Prema mojem mišljenju, takav pristup ne uvjetuju ni tekst Uredbe ni relevantna sudska praksa (1), a on nije ni u skladu s ciljevima Briselskog sustava (2). Činjenica da međunarodni sporazumi u nekim situacijama mogu riješiti poteškoće koje bi takvo tumačenje stvorilo ne opravdava njegovo prihvaćanje (3), kao ni navodna namjera zakonodavca Unije (4).
1) Tekst Uredbe i relevantna sudska praksa
114. Glavni argument BSH-a, francuske vlade i Komisije temelji se na tekstu Uredbe Bruxelles I.a. Prema njihovu mišljenju, iz teksta njezina članka 4. stavka 1. („Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici [...] tuže se pred sudovima te države članice”) proizlazi da je, načelno, nadležnost na temelju te odredbe obvezna. To znači da su sudovi te države, ako je pred njima pokrenut postupak, općenito obvezni odlučivati o predmetu. Nadalje, Sud je u presudi Owusu u pogledu istovjetne odredbe Briselske konvencije (članak 2.) zauzeo strogo stajalište da „ne može biti odstupanja od njome utvrđenih načela, osim u slučajevima koje je Briselski sustav izričito predvidio”(103). U tom je slučaju pred sudovima Ujedinjene Kraljevine (tada države članice) pokrenut spor protiv, među ostalim, tuženika s domicilom u toj državi, u vezi sa štetnom radnjom koja se dogodila na Jamajci. Prvo pitanje koje su ti sudovi postavili bilo je je li im dopušteno proglasiti se nenadležnima u korist sudova Jamajke, u skladu s common law doktrinom forum non conveniens(104). Sud je odgovorio niječno jer Briselski sustav ne sadržava takvu iznimku(105).
115. Za te intervenijente, s obzirom na to da se Uredbom Bruxelles I.a izričito ne predviđaju iznimke za sporove čiji je predmet usko povezan s trećim državama ili je obuhvaćen sporazumom o izboru suda u korist sudova trećih država, proizlazi da su sudovi države članice, kada je pokrenut takav spor za koji su nadležni u skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe, dužni donijeti odluku. Oni bi se mogli proglasiti nenadležnima samo u posebnim okolnostima predviđenima određenim pravilima koja je zakonodavac Unije dodao donošenjem Uredbe Bruxelles I.a, odnosno njezinih članaka 33. i 34., dakle u slučaju usporednih postupaka na sudovima treće države i samo ako je pred njima spor već bio u tijeku u trenutku kada je pokrenut postupak pred sudovima država članica(106).
116. To je, prema mojem mišljenju, pojednostavnjeno tumačenje.
117. Kao prvo, zaključak da su sudovi država članica u pravilu dužni zanemariti te veze i odlučiti o takvim predmetima zbog samog nepostojanja odredaba koje se odnose na sporove usko povezane s trećim državama u Uredbi Bruxelles I.a počiva na pogrešnoj logici. Naime, njime se zanemaruje činjenica da, kako je to navedeno u točki 102. ovog mišljenja, taj pravni akt nije osmišljen imajući te sporove na umu. Ta činjenica objašnjava to što se u njegovu tekstu oni uopće ne spominju i zašto se iz toga, prema mojem mišljenju, ne mogu izvesti nikakve pozitivne posljedice(107).
118. Kao drugo, također se ne može razumno zaključiti, iz same činjenice da članci 33. i 34. Uredbe Bruxelles I.a sada izričito dopuštaju sudovima država članica da se proglase nenadležnima u, među ostalim, takvim sporovima u kojima su u tijeku usporedni postupci na sudovima treće države, da je svaka mogućnost da se to učini isključena u svakom drugom scenariju. Opet, tekst Uredbe jednostavno ne spominje to pitanje. Naime, ništa u tekstu tih odredaba ili u uvodnim izjavama koje se na njih odnose ne upućuje na to da se njima želi iscrpno regulirati mogućnost da se sudovi država članica proglase nenadležnima u korist sudova trećih država(108).
119. Kao treće, presuda Owusu zapravo ne daje nikakvu ovlast za doslovno tumačenje koje su predložili BSH, francuska vlada i Komisija. Doduše, Sud je svoje utvrđenje o tome da su jedina moguća odstupanja od obveznog učinka (sadašnjeg) članka 4. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a, ona koja su u njoj izričito navedena formulirao neodređenim izrazima. Međutim, istodobno je odbio odgovoriti na drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev, koje se konkretno odnosi na to jesu li sudovi država članica obvezni izvršavati nadležnost i onda kada se pred njima vode sporovi čiji je predmet usko povezan s trećim državama ili unatoč sporazumima o izboru suda trećih država, s obzirom na to da te situacije nisu bile sporne u glavnom postupku. Da je smatrao da to utvrđenje treba obuhvatiti i te situacije, jasno je da bi Sud odgovorio na oba pitanja zajedno. Umjesto toga, izričito je isključio te situacije iz svoje presude(109).
120. Konačno, u najmanje dvjema drugim odlukama Suda, o kojima ti intervenijenti nisu raspravljali i koje su donesene prije i poslije presude Owusu, navodi se (prema mojem mišljenju, sasvim jasno) da sudovi država članica zapravo nisu obvezni odlučivati o sporovima koji imaju tako bliske veze s trećim državama, unatoč nepostojanju izričitih odredaba o tome u Briselskom sustavu.
121. U presudi Coreck Maritime Sud je, odlučivši da se članak 17. Briselske konvencije ne „primjenjuje” na sporazume o izboru suda kojima se određuju sudovi trećih država, odmah precizirao da, ako se pred njim pokrene postupak neovisno o takvom sporazumu, sud države članice „mora [...] ocijeniti valjanost [sporazuma] u skladu s primjenjivim pravom, uključujući pravila o sukobu zakonâ, mjesta u kojem zasjeda”(110). Logična posljedica tog rasuđivanja jest da ga, ako taj sud utvrdi da je taj sporazum valjan, može provesti i proglasiti se nenadležnim u korist sudova koji su njime određeni.
122. U presudi Mahamdia Sud je zauzeo stajalište da sudovima države članice koji su nadležni za radni spor u skladu sa zaštitnim pravilima utvrđenima za takva pitanja u (tadašnjoj) Uredbi Bruxelles I nije dopušteno provoditi sporazum o izboru suda kojim se određuju sudovi treće države. Međutim, ključno je da je to učinio zbog toga što se predmetnim sporazumom nisu poštovala ograničenja o stranačkoj autonomiji u radnopravnim stvarima utvrđena Briselskim sustavom(111). Logična je posljedica da, u slučaju da ta ograničenja jesu poštovana (vidjeti točku 150. ovog mišljenja), sudovi država članica smiju provoditi sporazume o nadležnosti u korist sudova trećih država(112).
123. Iako su se te presude odnosile na sporazume o izboru suda, prema mojem mišljenju, općenita ideja koja iz njih proizlazi (da je sudovima država članica dopušteno da u određenim situacijama ne izvršavaju nadležnost, čak i u nedostatku izričitih odredbi u tom smislu u Briselskom sustavu) prenosiva je na sporove čiji je predmet usko povezan s trećim državama.
2) Teleološko i dosljedno tumačenje Uredbe
124. Kad je riječ o načelima, čini mi se – iako bi, kako je navedeno, bilo nepoželjno potpuno oduzeti nadležnost sudovima država članica za sporove koji imaju veze takve vrste s trećim državama, propisane člankom 24. ili 25. Uredbe Bruxelles I.a – da bi bilo neopravdano obvezati te sudove da odlučuju o njima.
125. Kao prvo, takvo bi tumačenje bilo u suprotnosti sa samim razlozima povezanima s temeljnim načelima, na kojima počivaju članci 24. i 25. Uredbe Bruxelles I.a.
126. Svrha (većine) pravila isključive nadležnosti određenih člankom 24. Uredbe Bruxelles I.a jest, podsjećam, poštovanje određenih suverenih prava i interesa. Sporovi o stvarnim pravima na nekretninama (članak 24. točka 1. te uredbe) dotiču se tradicionalnog suvereniteta država da kontroliraju zemljište unutar svojih granica. Oni koji se bave valjanošću upisa u javne registre ili patenata (njezin članci 24. točke 3. i 4.) dovode u pitanje funkcioniranje javne uprave. Oni koji se odnose na izvršenje sudskih odluka (njezin članak 24. točka 5.) izravno se odnose na pravo država na ostvarivanje ovlasti izvršenja na svojem državnom području. Države ne bi prihvatile da se strani sudovi miješaju u ta pitanja. O njima mogu odlučivati samo „njihovi” sudovi(113). Zanimljivo je da je zakonodavac Unije tu politiku smatrao toliko važnom da je predvidio da se članak 24. Uredbe Bruxelles I.a primjenjuje čim dođu u pitanje suverena prava i interesi države članice, bez obzira na domicil tuženika(114).
127. Stoga ne vidim logiku tvrdnje da je sudovima države članice, s jedne strane, zabranjeno odlučivati o valjanosti prava vlasništva na zemljištu koje se nalazi u drugoj državi članici ili o prikladnosti mjera izvršenja koje su poduzela njezina tijela (i tako dalje), a da su, s druge strane, općenito dužni učiniti upravo to kada je riječ o trećoj državi. Zbunjujuća je teza da je u glavnom postupku švedskim sudovima zabranjeno odlučivati o valjanosti, recimo, njemačkog dijela predmetnog europskog patenta, čak i kao pukom prethodnom pitanju, ali bi bili obvezni, ako se u tom smislu pokrene postupak, odlučivati o proglašavanju valjanosti turskog dijela patenta; ista suverena prava i interesu u prvom slučaju bi se poštovali, ali u drugom potpuno zanemarili(115).
128. Takvo tumačenje Uredbe Bruxelles I.a bilo bi upitno s gledišta međunarodnog javnog prava. Iako je to pitanje sporno, prevladavajuće je stajalište da međunarodno pravo postavlja granice sudskoj nadležnosti država u građanskim stvarima(116). Doduše, kao što to tvrdi Komisija, ako tuženik u građanskom sporu ima domicil u državi članici, takva veza s njezinim državnim područjem obično joj daje pravo, u međunarodnom javnom pravu, da odlučuje o tom pitanju. Međutim, ako taj spor utječe na prava druge države, njezina nadležnost od presudne je važnosti. Mjesto domicila tuženika teško bi moglo poslužiti kao opravdanje da se prva država miješa u unutarnje poslove druge. To bi se moglo smatrati povredom načela suverene jednakosti(117). Uredba Bruxelles I.a mora se tumačiti u skladu s tim temeljnim načelima(118). Sustav uspostavljen tom uredbom nije odvojen od ostatka svijeta i ne može u potpunosti poništiti zahtjeve za isključivu nadležnost trećih država.
129. Članak 25. Uredbe Bruxelles I.a, pak, odražava politiku u korist stranačke autonomije. Zakonodavac Unije smatrao je da je poželjno promicati sposobnost ugovornih strana da „izaberu svojeg suca”(119). Rješavanjem unaprijed pitanja koji bi sud ili sudovi sudili u mogućim sporovima koji proizlaze iz ugovorâ, sporazumi o izboru suda povećavaju pravnu sigurnost i predvidljivost parnica, čime se potiče međunarodna trgovina (stoga poduzetnici često koriste taj pravni instrument). Ponovno, zakonodavac Unije tu politiku smatra toliko važnom da je načelno, ako su sudovi države članice određeni takvim sporazumom, ovlastio(120)sve druge sudove da prepuste nadležnost sudovima koje su odabrale stranke i primijene članak 25. bez obzira na domicil tuženika(121).
130. U skladu s tim, i dalje ne vidim logiku tvrdnje da bi sudovi država članica, s jedne strane, trebali biti obvezni provoditi sporazume o izboru suda u korist sudova druge države članice, ali bi, s druge strane, općenito trebali zanemariti slične sporazume kojima se određuju sudovi trećih država. Time bi se narušila politika koja se provodi Briselskim sustavom. Volja stranaka poštovala bi se u prvom slučaju, dok u drugom ne bi bila uvažena. Ako bi se od sudova država članica zahtijevalo da preuzmu nadležnost bez obzira na takve sporazume, ti bi pravni instrumenti izgubili svoju svrhu osiguravanja pravne sigurnosti. Primjerice, društvo sa sjedištem u Europskoj uniji i društvo s poslovnim nastanom u SAD-u nisu mogli postići obvezujući kompromis u korist sudova u New Yorku (Sjedinjene Američke Države). Trgovačko društvo iz SAD-a moglo bi slobodno prekršiti svoju obvezu podnošenjem tužbe pred sudovima države članice u kojoj društvo iz Unije ima poslovni nastan. Ako se pred tim sudovima prije pokrene postupak, bit će im uskraćena provedba predmetnog sporazuma(122).
131. Takvo tumačenje Uredbe Bruxelles I.a opet bi bilo upitno sa stajališta općih normi, odnosno, ovog puta, temeljnih prava. Naime, stranačka autonomija izraz je slobode ugovaranja, koja je u skladu s pravom Unije, među ostalim, zaštićena člankom 16. Povelje(123). Ta sloboda podrazumijeva da načelno pravni sustav države provodi volju ugovornih stranaka. Ako bi se sudovima država članica, sukladno krutom stajalištu o „obveznom učinku” Uredbe Bruxelles I.a, zabranilo provođenje sporazuma o izboru suda u korist sudova trećih država, to bi podrazumijevalo ozbiljno i, prema mojem mišljenju, neopravdano ograničenje te slobode(124). U skladu s tim, Sud ne može prihvatiti to tumačenje(125).
132. Kao drugo, to bi tumačenje bilo protivno i općim ciljevima Briselskog sustava. Konkretno, čini mi se da bi obveza sudova država članica, ako su nadležni u skladu s pravilima Uredbe Bruxelles I.a, da odlučuju o valjanosti prava vlasništva na nekretninama koje se nalaze na području trećih država ili o valjanosti patenata trećih država (i tako dalje) ili u sporovima koje obuhvaćaju sporazumi o izboru suda kojima se određuju sudovi trećih država teško pridonijela pravnoj sigurnosti koju se tom uredbom nastoji postići u vezi s nadležnošću.
133. To je osobito očito u pogledu sporazumâ o izboru suda. Stranke očekuju da će samo sudovi koje su one izabrale odlučivati o mogućem sporu. To što bi neki sud države članice mogao biti obvezan odlučivati neovisno o takvom sporazumu narušilo bi ta očekivanja.
134. Štoviše, kao što to Electrolux tvrdi, takvo rješenje teško bi doprinijelo dobrom sudovanju. Naime, iako bi se odluke sudova država članica koje donose o takvim sporovima smatrale valjanima u Europskoj uniji, one bi (upravo zato što zadiru u pitanje suvereniteta ili zato što su donesene protivno sporazumu o izboru suda) najvjerojatnije bile zanemarene u dotičnim trećim državama(126). Jednostavno, odluka o valjanosti prava vlasništva ili patenta i nema neku vrijednost ako se ne može izvršiti u državi u kojoj se nekretnina nalazi ili u kojoj je patent registriran. Što se tiče presude donesene protivno sporazumu o izboru suda, iako tužitelj može imati određenu stratešku prednost prilikom pokretanja postupka u državi članici u kojoj tuženik ima domicil (s obzirom na to da se obično njegova imovina nalazi u toj državi) jer u prvotno odabranoj trećoj državi presuda ne bi imala učinka, ništa ne sprečava drugu stranu da ondje pokrene postupak o istom sporu. Povrh toga, u svim tim scenarijima sudovi država članica i trećih država na kraju mogu donijeti nepomirljive odluke o istom sporu.
3) Međunarodne konvencije ne pružaju sveobuhvatan odgovor
135. Francuska vlada i Komisija primjećuju da se, u nedostatku posebnih odredaba u Uredbi Bruxelles I.a, rješenje za navedene prigovore može pronaći u međunarodnim konvencijama koje se bave pitanjem nadležnosti u građanskim stvarima, a koje obvezuju Europsku uniju i njezine članice. Pod određenim uvjetima(127) te konvencije imaju prednost pred Briselskim sustavom. Ako se primjenjuju te konvencije, nadležnost sudova država članica uređena je njihovim pravilima. Dva glavna pravna akta(128) u tom pogledu su Luganska konvencija II i Haška konvencija od 30. lipnja 2005. o sporazumima o izboru suda(129). Prva sadržava odredbe istovjetne člancima 24. i 25. Uredbe Bruxelles I.a. Druga nalaže da sudovi ugovornih stranaka provode isključive sporazume o izboru suda.
136. Točno je da te međunarodne konvencije nude idealno rješenje za navedena pitanja. Njima se osigurava da sudovi država članica poštuju prava i interese uključenih trećih država, kao i prava i interese privatnih stranaka koje su voljne povjeriti svoje sporove određenim sudovima trećih država. Njima se također jamči uzajamnost s dotičnim državama, kao i priznavanje i izvršenje odluka u svim ugovornima strankama koje donose njihovi nadležni sudovi.
137. Međutim, tako ponuđeno rješenje neizbježno je (vrlo) djelomično. Te konvencije po svojoj prirodi imaju prednost pred Briselskim sustavom samo u slučajevima kada je treća država na koju se spor odnosi ili čiji su sudovi određeni sporazumom o izboru suda stranka predmetne konvencije(130). U tom pogledu, primjerice, Luganska konvencija II obvezuje samo, osim država članica, države Europskog udruženja slobodne trgovine i Švicarsku Konfederaciju. Ona ne nudi rješenje kad je sporni patent, kao u ovom slučaju, registriran u Turskoj. Slično tome, do danas je samo nekolicina trećih država vezana Haškom konvencijom(131). Dakle, samo u nekim situacijama te konvencije nude rješenje za navedena pitanja.
138. Očito, što više trećih država sudjeluje u takvim međunarodnim konvencijama s Europskom unijom, osobito u Haškoj konvenciji, to će te konvencije postati relevantnije u međunarodnim parnicama i pridonijeti sigurnosti tog područja. Ipak, pragmatično gledano, nikada sve treće države na svijetu, pa čak ni većina njih, neće to učiniti. Stoga multilateralna rješenja ne ublažavaju (i nikada neće ublažiti) potrebu za dobrim jednostranim rješenjima Briselskog sustava. Obveza sudova država članica da odlučuju o sporovima koji su usko povezani s trećim državama nije jedno od tih rješenja.
4) Navodna „jasna namjera” zakonodavca Unije
139. BSH, francuska vlada i Komisija ipak tvrde, ili barem impliciraju, da je „jasna namjera” zakonodavca Unije prilikom donošenja Uredbe Bruxelles I.a bila da sudovi država članica, ako su nadležni u skladu s tim pravnim aktom, trebaju biti obvezni odlučivati o sporovima koji su usko povezani s trećim državama, osim kada se primjenjuju članci 33. i 34. te uredbe. Iako je svjesna nedostataka navedenog rješenja i stoga nezadovoljna ishodom, francuska vlada tvrdi da nije na Sudu da svojim tumačenjem ispravlja volju zakonodavca.
140. Ne mogu se ne složiti s općenitom idejom te primjedbe. Ipak, mislim da u ovom konkretnom slučaju ona nije relevantna.
141. Kao prvo, kao i nezavisni odvjetnik M. Bobek u svojem mišljenju u predmetu BV(132), smatram da je namjera zakonodavca Unije načelno odlučujuća samo ako je jasno izražena u donesenom zakonodavstvu. Kao što je to objašnjeno, među ostalim, u točki 118. ovog mišljenja, to ovdje nije slučaj. Da je volja zakonodavca bila ona koju su iznijele francuska vlada i Komisija, imao bi dovoljno prilike da je izrazi, barem u posebnoj uvodnoj izjavi Uredbe Bruxelles I.a.
142. Kao drugo, s obzirom na ono što se događalo tijekom zakonodavnog postupka koji je doveo do donošenja te uredbe, također se slažem s nezavisnim odvjetnikom M. Bobekom da bi, općenito govoreći, Sud trebao izbjegavati „gotovo arheološko iskapanje” travaux préparatoires pravnog akta i biti vezan događajima, idejama i namjerama koje je tako (ponovno) otkrio, osobito zato što takvo postupanje obično ne donosi jasnu, već složenu i mutnu sliku(133). Upravo je to ovdje slučaj.
143. Kako to naglašavaju francuska vlada i Komisija, iz relevantnih travaux préparatoiresa proizlazi da je zakonodavac Unije bio upoznat s pitanjem primjene Briselskog sustava na „vanjske” situacije(134). Nadalje, iako je Komisijin početni prijedlog sadržavao samo novu odredbu o usporednim postupcima, prijedlozi za uključivanje pravila kojima se predviđa diskrecijska ovlast za proglašavanje nenadležnim u predmetima koji su usko povezani s trećom državom ili sporazumom o izboru suda kojim se određuju sudovi trećih država izneseni su u nekoliko faza tijekom zakonodavnog postupka, i pred Europskim parlamentom(135) i pred Vijećem, osobito od francuskog izaslanstva i izaslanstva Ujedinjene Kraljevine(136). Zakonodavac te prijedloge očito nije prihvatio jer su u konačnom tekstu zadržana samo pravila o usporednim postupcima (koja su postala članci 33. i 34. Uredbe Bruxelles I.a).
144. Međutim, ne treba brzati sa zaključcima. U javno dostupnim dokumentima postoji vrlo malo objašnjenja (ako postoji uopće) zašto je zakonodavac Unije odbio te prijedloge(137)ili, što je najvažnije za predmetni slučaj, o posljedicama koje bi nepostojanje takvih posebnih pravila u Briselskom sustavu trebalo imati na nadležnost sudova država članica u pogledu sporova usko povezanih s trećim državama. Naime, nisam našao nikakve naznake, a kamoli jasnu izjavu, da je zakonodavac nastojao, ne dodajući takva pravila, osporiti mogućnost sudovima država članica da se proglase nenadležnima. Zapravo, jedini interni dokument Vijeća koji sam mogao pronaći, a koji u bîti raspravlja o prijedlozima francuske vlade i vlade Ujedinjene Kraljevine, jest bilješka njemačkog izaslanstva, koja upućuje na suprotno. U njoj se to izaslanstvo protivi tim prijedlozima, ali, što je ključno, zato što „Uredba Bruxelles I. ne uređuje konačno međunarodnu nadležnost sudova u državama članicama u odnosu na sudove u trećim državama” i što bi stoga osobito trebalo „nacionalnom pravu država članica i dalje biti prepušteno samostalno uređivanje učinka sporazuma o dodjeljivanju nadležnosti sudovima treće države”(138). To objašnjenje odražava presudu Coreck Maritime, na koju sam se osvrnuo u točki 121. ovog mišljenja(139).
145. Osim toga, odbijanje zakonodavca da doda takva pravila, osim članaka 33. i 34. Uredbe Bruxelles I.a, treba, prema mojem mišljenju, razmotriti u njegovu kontekstu. Podsjećam da je prvotna namjera Komisije, u okviru njezina zakonodavnog prijedloga, bila nastaviti s potpunom „internacionalizacijom” Briselskog sustava, tako što će ga proširiti na tuženike s domicilom u trećim državama(140). Međutim, zakonodavac je odbacio tu ideju, među ostalim, zbog učinka koji bi takvo proširenje moglo imati na odnose Europske unije s njezinim međunarodnim partnerima i poteškoća s kojima bi se stranke u sporu suočile u priznavanju odluka sudova država članica u inozemstvu. U tom kontekstu, čini se da zakonodavac nije mislio nametnuti sveobuhvatno rješenje pitanja sporova usko povezanih s trećim državama. Umjesto toga, želio se pozabaviti tim pitanjem a minima, regulirajući samo usporedne postupke, a prepuštajući ostalo nacionalnom pravu (za sada)(141).
146. Naposljetku i u svakom slučaju, mislim da zakonodavac Unije nikada nije bilo ovlašten obvezati sudove države članice da odlučuju o pitanjima koja utječu na suverena prava i interese trećih država ili zahtijevati od tih sudova da općenito odbiju sporazume o izboru suda koji upućuju na takvu državu. Očito je da međunarodno javno pravo i članak 16. Povelje, kao norme jače pravne snage, postavljaju granice diskrecijskoj ovlasti zakonodavca pri donošenju pravnog akta sekundarnog prava Unije, kao što je Uredba Bruxelles I.a. U točkama 128. i 131. ovog mišljenja objasnio sam zašto takvo rješenje ne bi bilo u skladu s tim normama jače pravne snage. Stoga, iako bi zakonodavac u taj pravni akt mogao legitimno dodati ili ne dodati pravila kojima se uređuju uvjeti pod kojima se sud države članice može proglasiti nenadležnim u korist sudova trećih država u tim slučajevima, posljedica nedodavanja pravila nikako ne može biti ona koju zagovaraju francuska vlada i Komisija.
d) Sudovi država članica mogu odbiti odlučivati o takvim sporovima ako „reflektiraju” sustav Uredbe
147. Kao i Electrolux, stajališta sam da – iako sudovi države članice mogu biti, u skladu s pravilima Uredbe Bruxelles I.a, nadležni za sporove čiji je predmet usko povezan s trećim državama ili koji su obuhvaćeni isključivim sporazumom o izboru suda kojim se određuju njihovi sudovi – ta im uredba dopušta da odbiju odlučivati o predmetu. To je, jednostavno, jedini razuman odgovor, kojim se postiže svrha tog pravnog akta i osigurava njegova usklađenost s normama jače pravne snage.
148. Za te posebne sporove potrebno je priznati implicitno odstupanje od obveznog učinka članka 4. stavka 1. te uredbe. Budući da taj pravni akt (još) ne sadržava odredbe kojima se sudovima država članica daje ovlast da se u takvim scenarijima proglase nenadležnima, to znači da se njegova šutnja treba tumačiti na način da je tim sudovima to omogućeno njihovim nacionalnim pravom. Na to je Sud upozorio u presudi Coreck Maritime.
149. S obzirom na to, sudovi država članica nemaju neograničenu diskrecijsku ovlast proglasiti se u tim sporovima nenadležnima na temelju svojeg nacionalnog prava (kao što bi to mogla podrazumijevati zadnje navedena presuda, promatrana sama za sebe). Kao što je to G. Droz davno objasnio i kao što je to od tada potvrdila velika većina sudova(142) i pravnih teoretičara(143) koji su se bavili tim pitanjem, sudovi država članica mogu to učiniti samo ako to „reflektira” sustav uspostavljen Uredbom Bruxelles I.a. Konkretno, to mogu učiniti u slučajevima u kojima bi se, da postoji slična veza s državom članicom, sud morao odreći nadležnosti na temelju članaka 24. ili 25. te uredbe(144).
150. Taj zahtjev „refleksije” podrazumijeva, prvo, da sud države članice može odbiti izvršavati nadležnost u sporu povezanom s trećom državom samo ako predmet spora ulazi u materijalno područje primjene jednog od pravila isključive nadležnosti utvrđenog člankom 24.(145) ili ako se pred tim sudom vodi postupak bez obzira na sporazum o izboru suda koji ispunjava zahtjeve utvrđene člankom 25. (tako da bi se u sličnom sporu unutar Unije primijenio relevantan članak)(146). Drugo, kad je riječ o tim sporazumima, nakon presude Mahamdia „refleksija” podrazumijeva da se na takav način treba postupiti samo ako se poštuju ograničenja nametnuta njihovim učincima u sporovima unutar Unije. Sud države članice ne može provesti takav sporazum ako je spor u isključivoj nadležnosti sudova druge države članice ili ako taj sporazum nije u skladu s odredbama Uredbe kojima se štite slabije strane (ugovaratelj osiguranja, potrošač ili zaposlenik)(147).
151. Takav zahtjev „refleksije” logičan je i presudan. Naime, ako se sud države članice može proglasiti nenadležnim u „vanjskoj” situaciji, u kojoj bi, na temelju članka 24. ili 25. Uredbe Bruxelles I.a, morao učiniti isto da se radi o situaciji unutar Unije, osigurava se dosljednost Briselskog sustava. Njime se također u obama slučajevima omogućava provedba politika u skladu s tim odredbama. S druge strane, nema razloga da se prema „vanjskim” situacijama postupa povoljnije nego prema sporovima unutar Unije. Ako pravo Unije ne bi definiralo ovlasti nacionalnih sudova, poduzetnici bi lako zaobilazili najvažnija pravila kojima se državama članicama dodjeljuju isključiva nadležnost ili kojima se štite slabije strane, jednostavnim uključivanjem sporazuma o izboru suda trećih država u svoje ugovore. Time bi ta pravila izgubila znatan dio svoje učinkovitosti(148).
152. Ako su ti uvjeti ispunjeni, zahtjev „refleksije” ne ide toliko daleko da se od suda države članice zahtijeva da se proglasi nenadležnim onako kako to zahtijevaju članci 24. ili 25. Uredbe, u slučajevima kada se oni primjenjuju izravno, odnosno automatski. U točki 110. ovog mišljenja objasnio sam zašto: mogla bi nastati opasnost od uskraćivanja pravde, čime bi se prekršio članak 47. Povelje. Stoga se tom sudu moraju priznati ograničenu diskrecijsku ovlast kako bi provjerio (i.) jesu li dotični sudovi treće države doista isključivo nadležni u skladu s vlastitim pravilima međunarodnog privatnog prava i (ii.) da te stranke mogu ondje dobiti djelotvornu pravnu zaštitu. Ako to nije tako, sud države članice pred kojim je pokrenut postupak ne bi se trebao proglasiti nenadležnim; to bi trebao učiniti u suprotnom scenariju. Ako to pitanje nije jasno, trebao bi prekinuti postupak sve dok stranke ne pokrenu postupak pred predmetnim sudom treće države (i jasno je da će taj sud odlučiti o tom pitanju) u postupku koji jamči pravo na pošteno suđenje(149).
153. Iz navedenih razmatranja proizlazi da u glavnom postupku, iako se članak 24. točka 4. Uredbe Bruxelles I.a ne primjenjuje izravno na pitanje valjanosti turskog patenta, koje Electrolux prigovorom osporava, ta odredba može imati „refleksni učinak” na nadležnost švedskih sudova. To znači da ti sudovi mogu iskoristiti ovlasti koje su im na raspolaganju u skladu s njihovim nacionalnim pravom kako bi odbili odlučivati o tom pitanju i prekinuti postupak dok turski sudovi ne utvrde valjanost tog patenta, u skladu s pojašnjenim uvjetima.
154. Suprotno onome što tvrdi francuska vlada, priznavanje takvog implicitnog odstupanja od obveznog učinka članka 4. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a nije contra legem, odnosno, drukčije rečeno, ne „preoblikuje” tu uredbu. To rješenje ne zahtijeva od Suda da odstupi od teksta, koji, podsjećam, ne spominje predmet koji se razmatra i stoga je otvoren za takvo teleološko i dosljedno tumačenje. Ako ništa drugo, to bi moglo potaknuti zakonodavca Unije da se pozabavi tim pitanjem pri reviziji tog pravnog akta.
155. Priznavanje takvog (ograničenog) prostora za nacionalno pravo ne znači ni zaokret od presude Owusua, unatoč onomu što tvrde BSH i Komisija. Podsjećam na to da je Sud iz svoje analize izričito isključio hipotezu o sporovima koji su usko povezani s trećim državama ili sporazume o izboru suda u korist sudova trećih država. Stoga Sud može savršeno dobro prepoznati iznimku, prilagođenu tim situacijama, od svojeg naizgled neodređenog utvrđenja o obveznom učinku (trenutačnog) članka 4. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a(150). Nadalje, time se usklađuje s presudom Coreck Maritime. Zapravo, tumačenje predloženo u ovom mišljenju ima nezanemarivu prednost usuglašavanja svih odluka povezanih s predmetom koji se razmatra (od najranije presude Coreck Maritime do najnovije presude IRnova), ako bi bilo koje drugo tumačenje zahtijevalo od Suda da odstupi od nekih od tih presedana.
156. Ti intervenijenti ipak uzvraćaju da bi to, ako bi se sudovima država članica dopustilo da se proglase nenadležnima u predmetnim scenarijima u skladu s ovlastima koje su im pridržane njihovim nacionalnim pravom, bilo u suprotnosti, ako ne s tekstom, onda makar s logikom presude Owusu. Naime, takvo rješenje otvorilo bi ista pitanja kao i doktrina forum non conveniens.
157. Prema mojem mišljenju, usporedba nije uvjerljiva.
158. Primjena doktrine forum non conveniens, o kojoj je riječ u presudi Owusu dala bi sudovima država članica široku diskrecijsku ovlast da ne izvršavaju nadležnost u bilo kojim „vanjskim” sporovima koji se temelje na prikladnosti suda, uzimajući u obzir širok raspon čimbenika. Takav fleksibilan pristup na pojedinačnoj osnovi bio je potpuno u neskladu s duhom Briselskog sustava, koji se temelji na jasnim pravilima. To bi ozbiljno utjecalo na predvidljivost nadležnosti u okviru tog sustava, što bi pak ugrozilo načelo pravne sigurnosti i pravnu zaštitu osoba s poslovnim nastanom u Europskoj uniji (s obzirom na to da tuženik ne bi mogao razumno predvidjeti gdje bi mogao biti tužen, a tužitelj ne bi imao jamstvo da će sud pred kojim je pokrenut postupak, ako je određen tim sustavom, zapravo postupak provesti). Na koncu, to bi utjecalo na ujednačenu primjenu tog sustava u državama članicama jer je tu doktrinu priznala samo nekolicina njih(151).
159. S druge strane, ovdje predlažem da se sudovima država članica prizna uska diskrecijska ovlast da se proglase nenadležnima u posebnim okolnostima u kojima i u mjeri u kojoj to „reflektira” rješenja primjenjiva na temelju članaka 24. i 25. Uredbe Bruxelles I.a. Stoga su razlozi na temelju kojih sud države članice to može učiniti (isključiva nadležnost treće države i sporazum o izboru suda u korist njezinih sudova) ograničeni i precizni, za razliku od doktrine forum non conveniens. Stoga priznavanje takve diskrecijske ovlasti ne dovodi do nesigurnosti koju bi stvorila primjena te doktrine. Briselski sustav priznaje da je sudovima dao ograničenu diskrecijsku ovlast ako to služi njegovim ciljevima(152). To je ovdje slučaj.
160. Takva diskrecijska ovlast ne utječe na predvidljivost nadležnosti. Dobro informiran tužitelj može predvidjeti da će morati tužiti (a tuženik da bi mogao biti tužen) pred sudovima dotične treće države, u vezi s predmetom predviđenim člankom 24. Teško da bi te parnične stranke moglo iznenaditi i to da se postupak mora pokrenuti pred sudovima određenima sporazumom koji su prethodno sklopili. Zapravo, to rješenje povećava predvidljivost nadležnosti jer se njime pridonosi usporedivom postupanju u sličnim sporovima unutar Unije i „vanjskim” sporovima.
161. Ono također povećava pravnu sigurnost jer sudovima države članice omogućava da, ponajprije, provedu sporazume osmišljene kako bi je osigurali. Ono poboljšava i pravnu zaštitu osoba s poslovnim nastanom u Europskoj uniji. Njime se izbjegava da se tuženik na sudovima svoje države članice mora suočiti s postupcima koji bi rezultirali beskorisnim odlukama ili koji su zloporabno pokrenuti, kršenjem takvog sporazuma. Osigurana je i pravna zaštita tužitelja jer i dalje može pokretati postupke pred sudovima država članica, ako ne može dobiti pravnu zaštitu pred dotičnim sudovima treće države.
162. Na kraju, kad je riječ o ujednačenoj primjeni pravila Uredbe Bruxelles I.a u državama članicama, primjećujem da je u onima koje su primijenile doktrinu forum non conveniens općeprihvaćeno da sudovi ne bi trebali voditi postupke koji se odnose na sporove čiji je predmet blisko povezan s trećom državom te da bi se načelno trebali provoditi sporazumi o nadležnosti stranih sudova(153). Dakle, sudovi svih država članica općenito prema svojem nacionalnom pravu imaju ovlast proglasiti se nenadležnima u tim okolnostima. Iako se točni uvjeti pod kojima to mogu učiniti načelno mogli razlikovati od jedne do druge države članice, podsjećam na to da pravo Unije uspostavlja prilično znatan okvir za nacionalno pravo, kako je to objašnjeno u točkama 150. i 152. ovog mišljenja, čime se osigurava da sudovi država članica to rješenje primjenjuju na dovoljno dosljedan način.
V. Zaključak
163. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Svea hovrätt (Žalbeni sud regije Svea, Stockholm, Švedska) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 24. točku 4. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima
treba tumačiti na način da, ako se pred sudovima države članice vodi postupak u vezi s povredom patenta registriranog u drugoj državi članici, a navodni počinitelj istaknuo je prigovor nevaljanosti, ti sudovi nisu nadležni za odlučivanje o pitanju valjanosti.
2. Članak 24. točku 4. Uredbe br. 1215/2012
treba tumačiti na način da se ta odredba ne primjenjuje u pogledu valjanosti patenta registriranog u trećoj državi. Međutim, sudovi država članica, ako su nadležni u skladu s drugim pravilom te uredbe, mogu ne odlučivati o tom pitanju.
1 Izvorni jezik: engleski
2 Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. te SL 2016., L 202, str. 57.) (u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I.a)
3 Presuda od 13. srpnja 2006. (C-4/03, u daljnjem tekstu: presuda GAT, EU:C:2006:457)
4 Vidjeti članak 1., članak 2. stavak 1. i članke 10. do 25. EPC-a. Sustav utvrđen u EPC-u nije dio prava Unije jer sama Europska unija nije stranka tog ugovora.
5 Vidjeti članke 52. do 57. i 94. do 97. EPC-a.
6 Vidjeti članke 3. i 79. EPC-a.
7 Vidjeti članak 2. stavak 2. i članak 64. stavak 1. EPC-a.
8 Člancima 99. do 105. EPC-a utvrđeni su postupak povodom prigovora i postupak ograničavanja kojima osoba može pred EPU-om zatražiti centralizirano proglašenje ništavim „europskog patenta” na europskoj razini u roku od devet mjeseci od priznanja.
9 Vidjeti članak 138. EPC-a. Naglašavam da je, nakon niza burnih rasprava i prijedloga, pojačanom suradnjom nekoliko država članica stvoren „europski patent s jedinstvenim učinkom”. Sukladno Uredbi br. 1257/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2012. o provedbi pojačane suradnje u području stvaranja jedinstvene patentne zaštite (SL 2012., L 361, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 3., str. 208.), „europskom patentu” koji je EPU odobrio centraliziranim postupkom EPC-a može se, pod određenim uvjetima, pripisati „jedinstveni učinak” u svim državama članicama sudionicama. Takav patent svojem nositelju daje jedinstvenu zaštitu i prava u svim tim državama. Nadalje, kao jedinstveni naslov, može se proglasiti ništavim samo u odnosu na sve te države. Novi sustav stupio je na snagu 1. lipnja 2023., međutim, nije relevantan za potrebe ovog predmeta; naime, predmetni naslov nije „europski patent s jedinstvenim učinkom”.
10 Vidjeti članak 64. stavak 3. EPC-a i članak 8. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) (SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.).
11 Nasuprot tome, parnice o „europskim patentima s jedinstvenim učinkom” dodijeljene su posebno nadležnom sudu, Jedinstvenom sudu za patente (vidjeti Sporazum o Jedinstvenom patentnom sudu (SL 2013., C 175, str. 1.)).
12 EPC uključuje Protokol o nadležnosti i priznavanju odluka o pravu na priznanje europskog patenta od 5. listopada 1973. Međutim, kao što to i sam naziv ukazuje, tim se protokolom uređuje nadležnost u uskom području, odnosno u pogledu zahtjeva za „pravo na priznanje europskog patenta” (vidjeti članak 60. EPC-a) koji su postavljeni tijekom postupka priznanja.
13 Te tužbe pripadaju „građanskim i trgovačkim stvarima” u smislu članka 1. stavka 1. (vidjeti presudu od 8. rujna 2022., IRnova, C-399/21, u daljnjem tekstu: presuda IRnova, EU:C:2022:648, t. 30.).
14 Uredba Bruxelles I.a zamijenila je Uredbu Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19. svezak 3., str. 30.) (u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I.), koja je sama zamijenila Konvenciju o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Bruxellesu, 27. rujna 1968. (SL 1978., L 304, 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.) (u daljnjem tekstu: Briselska konvencija). Naglašavam da je tumačenje Suda tih prethodnih pravnih akata primjenjivo na istovjetne odredbe Uredbe Bruxelles I.a (vidjeti, među ostalim, presudu IRnova (t. 29. i 37.). Prema tome, u ovom mišljenju samo ću razlikovati te pravne akte ondje gdje je to potrebno.
15 Nadležnost EPU-a u okviru centraliziranog postupka opoziva predviđenog u EPC-u (vidjeti bilješku 8. ovog mišljenja) zajamčena je člankom 24. točkom 4. Uredbe Bruxelles I.a.
16 Vidjeti članak 25. točku 4. i članak 26. točku 1. Uredbe Bruxelles I.a.
17 Naposljetku, presudi koju donese sud, a kojom se krši to pravilo, može se odbiti priznavanje u drugoj državi članici (vidjeti članak 45. stavak 1. točku (e) Uredbe).
18 Vidjeti presudu od 15. studenoga 1983., Duijnstee (288/82, EU:C:1983:326, t. 23. do 25.) te presude GAT (t. 15. i 16.) i IRnova (t. 40. i 48.). Vidjeti i obrazloženje Briselske konvencije, koje je priredio G. P. Jenard (SL 1979., C 59, str. 1., na str. 36.) (u daljnjem tekstu: Jenardovo izvješće).
19 Članak 7. točka 2. propisuje da osoba može biti tužena u „stvarima koje se odnose na štetne radnje” pred „sudom mjesta [u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi]”. U tom pogledu, prvo, povreda treće strane isključivih prava koje patent priznaje nositelju predstavlja „štetnu radnju” u smislu te odredbe. Drugo, „mjesto [u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi]” nalazi se na području države u kojoj je registriran patent koji je povrijeđen. Naime, budući da su prava koja proizlaze iz patenta zaštićena samo na području države koja ga je priznala, ta se prava mogu povrijediti samo ondje (vidjeti u tom smislu presudu od 19. travnja 2012., Wintersteiger, C-523/10, EU:C:2012:220, t. 27. i 28.).
20 Vidjeti po analogiji presudu od 22. siječnja 2015., Hejduk (C-441/13, EU:C:2015:28, t. 36. i 37. i navedena sudska praksa).
21 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena u predmetu Pinckney (C-170/12, EU:C:2013:400, t. 46.).
22 Osim, čini se, švedskog dijela.
23 Vidjeti presudu GAT (t. 17.). Tuženik u postupku zbog povrede može podnijeti i protuzahtjev radi utvrđivanja nevaljanosti, što nije puki prigovor, već samostalni zahtjev. Navodni počinitelj ne traži samo odbijanje tužbe zbog povrede, već i posebnu odluku o valjanosti predmetnog patenta. Zapravo, riječ je o tužbi za utvrđenje nevaljanosti koja je podnesena tijekom postupka zbog povrede. Dakle, spada u prvu kategoriju.
24 Vidjeti, za upućivanja na sudsku praksu sudova različitih država članica, Fawcett, J. J. i Torremans, P., Intellectual Property and Private International Law, Oxford Private International Law Series, 2. izdanje, t. 7.22. do 7.26.
25 Vidjeti presudu GAT (t. 31. i izreka). Ili, drukčije rečeno, da se primjenjuje „neovisno o postupovnom okviru u kojem se postavlja pitanje, bilo tužbom ili prigovorom” (vidjeti t. 25. te presude).
26 Nadalje, Sud je u nekoliko dijelova svojeg obrazloženja izričito uzeo u obzir scenarij postupka zbog povrede u kojem se u prigovoru osporava valjanost (vidjeti presudu GAT (t. 17. i 26.)).
27 Vidjeti, među ostalim, presude od 8. svibnja 2003., Gantner Electronic (C-111/01, EU:C:2003:257, t. 25. i 26.) od 12. svibnja 2011., Berliner Verkehrsbetriebe (C-144/10, u daljnjem tekstu: presuda BVG, EU:C:2011:300, t. 37. i 38.) i od 16. studenoga 2016., Schmidt (C-417/15, EU:C:2016:881, t. 25.).
28 Vidjeti u tom smislu presude od 9. studenoga 1978., Meeth (23/78, EU:C:1978:198, t. 7. do 9.) i od 13. srpnja 1995., Danværn Production (C-341/93, EU:C:1995:239, t. 13. do 16.). Vidjeti također Hartley, T., Civil Jurisdiction and Judgements in Europe, Oxford University Press, Oxford, 2017., t. 9.39.
29 Vidjeti među ostalim, presude of 3. listopada 2013., Schneider (C‑386/12, EU:C:2013:633, t. 29.); od 23. listopada 2014., flyLAL-Litvan Airlines (C-302/13, EU:C:2014:2319, t. 40. i 41.) i od 10. srpnja 2019., Reitbauer i dr. (C-722/17, EU:C:2019:577, t. 44.). Vidjeti također Jenardovo izvješće, str. 34. i 39. te Gothot, P. i Holleaux, D., La Convention de Bruxelles du 27 septembre 1968: compétence judiciaire et effets des jugements dans la CEE, Pariz, Jupiter, 1985., str. 83., t. 141.
30 Neke jezične verzije, kao što je njemačka, upućuju na to da se pravila o isključivoj nadležnosti primjenjuje na postupke čiji je „predmet” ili „cilj” pitanje koje je u njemu navedeno. Druge verzije koriste nejasne izraze.
31 Vidjeti presudu BVG (t. 37. i 47.).
32 Presuda GAT (t. 24., 26. i 27.)
33 Činjenica da je sporno pravilo isključive nadležnosti „obvezno” ne govori a priori ništa o njegovu području primjene ili zašto bi se trebalo primjenjivati na sve postupke u kojima se raspravlja o valjanosti patenata, čak i kao prethodnom pitanju. Argument Suda da bi inače „tužitelj mogao, samim načinom na koji sastavlja svoje zahtjeve, zaobići [...] to pravilo nadležnosti” (presuda GAT, t. 27. (moje isticanje)) ima težinu samo u odnosu na određene činjenice iz predmeta GAT. Ono ne može objasniti zašto bi se to pravilo trebalo primjenjivati čak i ako je nevaljanost istaknuo tuženik, primjerice, u postupku zbog povrede.
34 Vidjeti, među ostalim, presudu IRnova (t. 39. i navedena sudska praksa).
35 Vidjeti uvodnu izjavu 15. Uredbe Bruxelles I.a.
36 Vidjeti presudu BVG (t. 32.).
37 Presuda od 12. srpnja 2012., Solvay (C-616/10, EU:C:2012:445, t. 47.)
38 Osim u postupku zbog povrede, prigovor nevaljanosti može se istaknuti protiv tužbe zbog neplaćanja naknade predviđene ugovorom o licenciranju itd.
39 Vidjeti uvodnu izjavu 15. Uredbe Bruxelles I.a kao i, među ostalim, presudu od 9. prosinca 2021., HRVATSKE ŠUME (C-242/20, EU:C:2021:985, t. 30.).
40 Presuda GAT (t. 28. i 29.)
41 Sporazum koji predstavlja Prilogu 1.C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), potpisanom u Marakešu 15. travnja 1994. i odobrenom Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) (SL 1994., L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11. svezak 74., str. 3.)
42 Vidjeti, među ostalim, presudu od 5. listopada 2017., Hanssen Beleggingen (C-341/16, EU:C:2017:738, t. 32. i navedena sudska praksa).
43 Vidjeti, među ostalim, presudu IRnova (t. 36. i 40.).
44 Vidjeti u tom smislu presudu GAT (t. 22.).
45 Doista, unatoč onome što je Sud implicirao u točki 48. svoje presude IRnova, ta „uska činjenična i pravna veza” postoji i u pogledu postupaka zbog povrede. Povreda patenta također se utvrđuje s obzirom na pravo države u kojoj je patent registriran. Na sličan je način prisutna činjenična blizina između spora i državnog područja te države (vidjeti točke 22. i 28. ovog mišljenja). Zbog tih je razloga Sud u svojoj sudskoj praksi u vezi s člankom 7. točkom 2. Uredbe Bruxelles I.a presudio da su sudovi te države također „u najboljem položaju” za odlučivanje o takvim postupcima (vidjeti, među ostalim, presudu od 19. travnja 2012., Wintersteiger, C-523/10, EU:C:2012:220, t. 27. i 28.).
46 Vidjeti Usunier, L., Compétence judiciaire, reconnaissance et exécution des décisions en matière civile et commerciale. – Compétence. – Règles de compétence exclusives. – Article 24 du règlement (UE) n° 1215/2012, JurisClasseur Droit international, sv. 584.-160., 2015., t. 3.
47 Upravo suprotno. Zakoni država članica o patentima usklađeni su s nekoliko međunarodnih ugovora, posebno Sporazumom TRIPS. Nadalje, kad je riječ o sporovima o valjanosti europskih patenata, podsjećam da su uvjeti patentabilnosti (koji su u središtu takvih sporova) utvrđeni u EPC-u. Stoga su oni istovjetni u svim nacionalnim zakonima ugovornih stranaka.
48 U svakom slučaju, čak i ako je dobro sudovanje bio cilj članka 24. točke 4. Uredbe Bruxelles I.a, taj cilj nije mogao „zahtijevati” rješenje u presudi GAT, kao što može dovesti do lošeg sudovanja u pogledu postupaka zbog povrede (vidjeti točke 53. i 54. ovog mišljenja).
49 Jenardovo izvješće, str. 36.
50 To je sud primijetio u presudi GAT (t. 23.), ali o tome nije raspravljao.
51 To objašnjenje, iako je valjano u pogledu „običnih” nacionalnih patenata, manje je uvjerljivo u pogledu europskih patenata. Podsjećam na to da je te patente odobrio EPU, pri čemu je intervencija nacionalnih administracija u tom postupku ograničena na formalni zahtjev za „potvrđivanje” u svojim državama.
52 Vidjeti, među ostalim, Gothot, P., i Holleaux, D., op. cit., str. 88. i 89., t. 155.; Treppoz, E., „Répertoire de droit international – Contrefaçon”, Dalloz, t. 5., 9., 10., 11. i 30.; Fawcett, J.J. i Torremans, P., op. cit, str. 19.; Gaudemet-Tallon, H. i Ancel, M.-E., Compétence et exécution des jugements en Europe: matières civile et commerciale: règlements 44/2001 et 1215/2012, Conventions de Bruxelles (1968) et de Lugano (1988 et 2007), LGDJ, Pariz, 6. izdanje, 2018., str. 162, t. 120. i Usunier, L., op. cit., t. 3. i 63.
53 Argument Suda u presudi GAT (t. 30.) da u nekim nacionalnim postupovnim pravilima utvrđenje ništavosti sadržano u presudi donesenoj u postupku zbog povrede ima deklaratorni, erga omnes učinak i da se tumačenje članka 16. stavka 4. Briselske konvencije ne može razlikovati ovisno o učinku takve presude u nacionalnom pravu promašen je. Sud je savršeno (i legitimno) mogao odlučiti, umjesto toga, da pravilo postupovnog prava koje daje erga omnes učinak utvrđenjima valjanosti u presudi zbog povrede treba odbaciti, na temelju toga da njegova primjena narušava učinkovitost članka 16. stavka 4. (vidjeti presudu od 15. svibnja 1990., Hagen, C-365/88, EU:C:1990:203, t. 17. i 20.).
54 Vidjeti, među ostalim, Szychowska, K., „Quelques observations sous les arrêts de la Cour de justice dans les affaires C‑4/03 GAT et C‑539/03 Roche”, Revue de Droit Commercial Belge, br. 5, 2007.; Kur, A., „A farewell to cross-border injunctions? The ECJ decisions GAT v. LuK and Roche Nederland v. Primus and Goldenberg”, International Review of Intellectual Property and Competition Law, sv. 37., 2006., str. 844.; Treppoz, E., op. cit.; i Ancel, M.-E., „Brevet – L’arrêt GAT: une occasion manquée pour la défence de la propriété intellectuelle en Europe”, Communication Commerce électronique, 2007., br. 5, studija 10.
55 Vidjeti European Max Planck Group on Conflict of Laws in Intellectual Property, Draft Principles for Conflict of Laws in Intellectual Property, 25. ožujka 2011., članak 2:401(2) i članak 4:202. Vidjeti, u SAD-u, The American Law Institute, Intellectual Property: Principles Governing Jurisdiction, Choice of Law, and Judgements in Transnational Disputes, 2008., t. 211(2), 212(4) i 213(2).
56 O razlogu te kodifikacije uglavnom se nagađa. Čini se da su, nedugo nakon presude GAT, ti uvjeti dodani u članak 22. stavak 4. Konvencije o nadležnosti te priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane 30. listopada 2007. (SL 2007., L 339, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 14., str. 281.) (u daljnjem tekstu: Luganska konvencija II), da bi se osigurala dosljednost između te odredbe i odgovarajućeg pravila nadležnosti utvrđenog u Briselskom sustavu, kako je protumačeno u toj presudi (vidjeti Izvješće s obrazloženjem Fausta Pocara o Luganskoj konvenciji II (SL 2009., C 319, str. 1.), t. 102.). Zatim, kada je Vijeće odobrilo tu konvenciju u ime Europske unije, obvezalo se da će to učiniti i kod izmjene Uredbe Bruxelles I. kako bi se osigurala usklađenost tih dvaju pravnih akata (vidjeti Prilog I. Odluci Vijeća 2009/430/EZ od 27. studenoga 2008. o sklapanju Konvencije o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2009., L 147, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 128.).
57 Ono proizlazi iz onih elemenata da članak 24. točka 4. Uredbe Bruxelles I.a, sam po sebi, ne obuhvaća „pitanje” valjanosti patenata, već svaki „postupak” u kojem se to pitanje pokreće. Postupak zbog povrede u kojem je istaknut prigovor nevaljanosti trebao bi se smatrati „postupkom o valjanosti patenata” u smislu te odredbe, a naizgled logična posljedica te klasifikacije je da su ti postupci u isključivoj nadležnosti države članice u kojoj je patent registriran.
58 U presudi BVG Sud je, očito svjestan napetosti između tumačenja koja je dao u pogledu pravila isključive nadležnosti (sada) utvrđenog u članku 24. točki 2. Uredbe Bruxelles I.a i presudi GAT, pokušao razlikovati ta dva slučaja. Za ovu svrhu dovoljno je podsjetiti na to da je u tom kontekstu sumirao presudu GAT i kazao da sudovi države članice u kojoj je patent registriran imaju „isključivu nadležnost za odlučivanje o bilo kojem sporu u kojem se osporava valjanost patenta” (presuda BVG, t. 46. (moje isticanje)).
59 Presuda od 13. srpnja 2006. (C-539/03, EU:C:2006:458). U toj je presudi Sud isključio mogućnost nositelju patenta da objedini zahtjeve protiv nekoliko počinitelja pred sudovima domicila jednog od njih, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Briselske konvencije (sada članak 8. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a). Među razlozima navedenima u tom smislu Sud je naveo da, čak i da je takvo objedinjenje moguće, ne može spriječiti „djelomičnu rascjepkanost patentnog postupka” ako se osporava valjanost patenata jer „to pitanje [...] stvar je isključive nadležnosti [...] u korist sudova [...] države u kojoj je patent registriran” (t. 40.) (moje isticanje).
60 To ne proizlazi ni iz travaux préparatoires Uredbe. Zakonodavac nije odbio prijedlog kojim bi se ukazalo da bi, ako se nevaljanost istakne prigovorom u postupcima zbog povrede, sudovi pred kojima je pokrenut postupak samo morali prekinuti postupak dok sudovi države u kojoj je patent registriran ne utvrde pitanje valjanosti. Komisija nikada nije iznijela takav prijedlog niti ga je predložila tijekom zakonodavnog postupka. Zapravo, čini se da je o tome zakonodavac jedva raspravljao, ako jest uopće.
61 Vidjeti u tom smislu presude od 8. svibnja 2003., Gantner Electronic (C-111/01, EU:C:2003:257, t. 24. do 32.); od 15. svibnja 2003., Préservatrice Foncière Tiard (C‑266/01, EU:C:2003:282) i BVG (t. 35.).
62 Doduše, nositelj patenta ponekad može predvidjeti da će navodni počinitelj istaknuti prigovor nevaljanosti. U ovom predmetu Electrolux tvrdi da je BSH bio posve sposoban to učiniti jer njihov spor o valjanosti i povredi dotičnog europskog patenta traje već više od deset godina. Međutim, to ne mora uvijek biti tako. Čak i ako je nositelj patenta mogao predvidjeti isticanje takvog prigovora, možda to ne zna sa sigurnošću. Odluka gdje tužiti postala bi kocka i temeljila bi se na vjerojatnosti isticanja prigovora nevaljanosti.
63 Suprotno onomu što Electrolux tvrdi, smatram da takva posljedica ne bi bila ni u skladu s člankom 27. Uredbe Bruxelles I.a. Podsjećam na to da je prema toj odredbi sud države članice dužan obustaviti postupak u povodu „postupka koji se prvenstveno tiče” (moje isticanje), među ostalim, valjanosti patenta registriranog u drugoj državi članici. Smatrati da se postupci zbog povrede „prvenstveno tiču” valjanosti, ako je to pitanje samo postavljeno kao prethodno pitanje, bilo bi proširenje tih riječi.
64 Argument Electroluxa da je Direktiva 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (SL 2004., L 157, str. 45. i ispravak SL 2004., L 195, str. 16.) uskladila postupovna pravila koja se primjenjuju na postupke zbog povrede, kako bi nositelji patenata uživali jednaku razinu zaštite u svim državama članicama, promašen je. Naime, pokretanje više postupaka umjesto samo jednog samo je po sebi problem (čak i ako svaki sud pred kojim je pokrenut postupak nudi odgovarajuća jamstva).
65 Ili vlasti te države, općenito. Postupak za nevaljanost može se pokrenuti i pred nadležnim patentnim uredom.
66 Vidjeti, primjerice, članak 49. Codea de procédure civile (francuski Zakonik o parničnom postupku).
67 Naime, budući da navodni počinitelj osporava valjanost predmetnog patenta, logično je da je teret pokretanja postupka za utvrđenje nevaljanosti na njemu. Osim toga, pozitivna deklaratorna odluka u pogledu valjanosti patenta nije dostupna u svakoj državi članici (vidjeti Izvješće Komisije Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru o primjeni [Uredbe Bruxelles I], COM(2009) 174 final, 21. travnja 2009., str. 6. i 7., u daljnjem tekstu: Izvješće Komisije iz 2009.)
68 Vidjeti presudu BVG (t. 46.).
69 Patentni zahtjevi definiraju granice patentiranog izuma i kao takvi određuju za što je patent priznat, a za što nije. Stoga je pri sastavljanju tih zahtjeva presudno utvrditi jesu li djela koja je počinio navodni počinitelj obuhvaćena područjem primjene patenta i krši li ih on. Patentni zahtjevi također su presudni za utvrđenje je li patent valjan ili ne. Naime, jedan od uobičajenih uvjeta za priznanje patenta na određenom izumu je njegov „novitet”. Da bi se ocijenilo ispunjenje tog uvjeta, predmetni izum, kako je opisan u tim zahtjevima, uspoređuje se s „prethodnim” stanjem tehnike (vidjeti u pogledu europskih patenata, članak 54. i članak 69. stavak 1. EPC-a).
70 Ponovno, ta se složenost mogla izbjeći jednostavnim dopuštanjem sudovima izvan države u kojoj je patent registriran, ako je pred njima pokrenut postupak zbog povrede, da presude o valjanosti patenta kao prethodnom pitanju (vidjeti odjeljak 1. ovog mišljenja).
71 Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da, u skladu s člankom 61. stavkom 2. Patentlagena, ako je u postupku zbog povrede istaknut prigovor nevaljanosti, tuženik mora podnijeti zasebnu tužbu za utvrđenje nevaljanosti.
72 Vidjeti Tang, Z. S., „Validity in patent infringement proceedings – A new approach to transnational jurisdiction”, The Queen Mary Journal of Intellectual Property, 2021., str. 47.-68.
73 Vidjeti uvodnu izjavu 38. Uredbe Bruxelles I.a i presudu od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka (C-327/10, EU:C:2011:745, t. 48.).
74 To bi također nositelju patenta omogućilo strateške manevre. Mogao bi iznijeti usko sastavljen patentni zahtjev pred sucem koji vodi postupak za valjanost, kako bi izbjegao utvrđenje da patent obuhvaća prethodno stanje tehnike i da je stoga nevaljan, te iznijeti drukčije, šire sastavljene zahtjeve pred sucem koji vodi postupak zbog povrede, sa svrhom stavljanja radnji navodnog počinitelja u njegovo područje primjene.
75 Da se razumijemo, čak i shvaćeno na taj način, kao što to Electrolux tvrdi, „usko” tumačenje presude GAT još uvijek nije idealno sa stajališta prava obrane. Kako bi se učinkovito obranio od lažnih zahtjeva zbog povrede, tuženik nije u mogućnosti samo istaknuti prigovor tijekom postupka zbog povrede, već mora, povrh toga, pokrenuti postupak za utvrđenje nevaljanosti u državi ili državama u kojima je patent registriran (što je ne samo manje praktično već i znatno skuplje). Međutim, prava obrane nisu apsolutna prava (vidjeti, među ostalim, presudu od 15. ožujka 2012., G, C-292/10, EU:C:2012:142, t. 49.). Sud je u presudi GAT (i zakonodavac Unije nakon toga) očito smatrao da je takvo ograničenje tih prava potrebno da bi se osiguralo poštovanje isključive nadležnosti države u kojoj je patent registriran.
76 Vidjeti European Max Planck Group on Conflict of Laws in Intellectual Property, Principles for Conflict of Laws in Intellectual Property – Draft, članak 2:703(1).
77 Vidjeti Hess, B., Pfeiffer, T. i Schlosser, P., Report on the Application of Regulation Brussels I in the Member States (Study JLS/C4/2005/03), Ruprecht-Karls-Universität Heidelberg, 2007., t. 818.
78 Vidjeti, među ostalim, presudu od 15. svibnja 1990., Hagen (C-365/88, EU:C:1990:203, t. 17., 19. i 20.).
79 Očito je da se u postupcima zbog povrede članak 24. točka 4. Uredbe Bruxelles I.a primjenjuje ako je navodni počinitelj istaknuo takav prigovor u skladu s uvjetima koje postupovna pravila suda mogu nametnuti u pogledu rokova i forme. U mjeri u kojoj ti uvjeti tuženiku u praksi ne otežavaju ili onemogućuju da to učini, oni nisu sporni prema pravu Unije.
80 Konkretno, sud koji je uputio zahtjev objašnjava da, prema švedskom postupovnom pravu, može prekinuti postupak povodom tužbe zbog povrede do donošenja odluke o tužbi za utvrđenje nevaljanosti.
81 Vidjeti, među ostalim, mišljenje nezavisnog odvjetnika L. Geelhoeda u predmetu GAT (C-4/03, EU:C:2004:539, t. 46.); Pocar, F., op. cit., t. 102. i Hartley, T., op. cit., t. 12.34.
82 Vidjeti po analogiji presudu od 12. srpnja 2012., Solvay (C-616/10, EU:C:2012:445, t. 49. i 50.).
83 Ti bi sudovi mogli donijeti i privremenu, izvršnu odluku o povredi, podložnu suprotnoj odluci o valjanosti.
84 Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika L. Geelhoeda u predmetu GAT (C-4/03, EU:C:2004:539, t. 46.) i Tang, Z. S., op. cit., str. 47.-68.
85 Naravno, treba uzeti u obzir sve okolnosti. Postupak za utvrđenje nevaljanosti možda je već odmaknuo, tako da nije potrebno prekinuti postupak zbog povrede (i tako dalje).
86 Vidjeti članak 9. Direktive 2004/48.
87 Presuda od 12. srpnja 2012. (C-616/10, EU:C:2012:445, t. 31. do 51.).
88 Presuda od 1. ožujka 2005. (C-281/02, u daljnjem tekstu: presuda Owusu, EU:C:2005:120, t. 24. do 35.)
89 Neki stručnjaci brane suprotno stajalište. Prema njihovu mišljenju, iako je domicil tuženika glavni kriterij primjenjivosti Briselskog sustava, iz članka 6. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a proizlazi da je, u pogledu takvih sporova, mjerodavna samo situacija predmetne imovine (i tako dalje) ili sudovi određeni sporazumom. Stoga, ako ti čimbenici upućuju na treće države, spor nije obuhvaćen područjem primjene Uredbe. Nažalost, to zapravo nije ono što tekst te uredbe kaže. Njezinim člankom 6. stavkom 1. propisano je da se načelo u skladu s kojim se primjenjuju nacionalna pravila nadležnosti ako tuženik nema domicil u Europskoj uniji primjenjuje „u skladu s [...] člancima 24. i 25.”. Jasno značenje tih pojmova jest da je u takvom scenariju spor ipak uređen pravilima tog propisa kada elementi iz tih dviju odredaba upućuju na državu članicu. One se ne mogu proširiti tako da taj sustav ne obuhvaća sporove protiv tuženika iz Unije kada se odnose na nekretnine koje se nalaze u trećoj državi ili na sporazum o izboru suda kojim se određuju sudovi treće države. Sudska praksa Suda potvrđuje to tumačenje (vidjeti, među ostalim, presude od 19. srpnja 2012., Mahamdia, C-154/11, u daljnjem tekstu: presuda Mahamdia, EU:C:2012:491, t. 39.) i IRnova (t. 25. do 28.).
90 Pošteno govoreći, s obzirom na to da njezini prethodnici to uopće nisu spominjali, Uredba Bruxelles I.a tim se pitanjem bavi (vidjeti točku 115. ovog mišljenja).
91 Naime, francuska vlada smatra da je to rješenje nepoželjno, ali da je nametnuto tekstom Uredbe (vidjeti točke 115. i 139. ovog mišljenja).
92 Vidjeti Droz, G., Compétence judiciaire et effets des jugements dans le Marché commun, Pariz, Dalloz, 1972., t. 164.-169. i 204.
93 Vidjeti, među ostalim, Mayer, P., Heuzé, V. i Remy, B., Droit international privé, LGDJ, Pariz, 12. izdanje, 2019., t. 360.
94 Na isti način, članak 27. te uredbe obvezuje sud države članice da se proglasi nadležnim samo u korist „sudova druge države članice”.
95 Presuda IRnova (t. 34. i 35.)
96 Presuda od 9. studenoga 2000. (C-387/98, u daljnjem tekstu: presuda Coreck Maritime, EU:C:2000:606, t. 17. i 19.)
97 Vidjeti presudu od 9. prosinca 2003., Gasser (C-116/02, EU:C:2003:657, t. 72.).
98 Vidjeti Jenard, P. i Möller, G., Izvješće o Luganskoj konvenciji (SL 1990., C 189, str. 57.), t. 54. i Almeida Cruz, M., Desantes Real, M. i Jenard, P., Izvješće o Konvenciji iz San Sebastiána (SL 1990., C 189, str. 35.), t. 25.
99 Mišljenje od 7. veljače 2006. (u daljnjem tekstu: Mišljenje 1/03, EU:C:2006:81)
100 Vidjeti presudu od 31. ožujka 1971., Komisija/Vijeće (22/70, EU:C:1971:32, t. 17. do 22.).
101 Vidjeti točku 135. ovog mišljenja.
102 Mišljenje 1/03 (t. 153.). Činjenica da se članak 4. stavak 1. može primjenjivati ako sporovi s trećom državom predstavljaju vrstu veze predviđenu člancima 24. i 25. Uredbe Bruxelles I.a također proizlazi iz članaka 33. i 34. te uredbe (vidjeti bilješku 107. ovog mišjenja).
103 Vidjeti presudu Owusu (t. 37.).
104 Prema doktrini forum non conveniens, poznatoj u zemljama common lawa, sud može odbiti ostvarivanje nadležnosti zbog toga što bi sud u drugoj državi bio prikladniji za suđenje (vidjeti presudu Owusu (t. 8.)). U tom predmetu, prema mišljenju sudova Ujedinjene Kraljevine, to je bila Jamajka.
105 Sud je također odbio primjenu doktrine forum non conveniens iz načelnih razloga (vidjeti točku 156. ovog mišljenja).
106 Te odredbe obuhvaćaju situaciju u kojoj su bilo koji zahtjev (članak 33.) ili povezani zahtjev (članak 34.) istodobno u tijeku pred sudom države članice i sudom treće države. Na temelju relevantne odredbe sud države članice, ako je nadležan u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I.a, može se proglasiti nenadležnim u korist suda treće države, pod određenim uvjetima, uključujući činjenicu da je to „potrebno zbog pravilnog sudovanja”. U tom pogledu uvodna izjava 24. te uredbe upućuje na sporove blisko povezane s trećim državama navodeći da bi, „vodeći računa o pravilnom sudovanju, sud dotične države članice trebao ocijeniti”, među ostalim, „ima li sud treće države isključivu nadležnost u konkretnom slučaju u okolnostima kada bi sud države članice trebao imati isključivu nadležnost”. Stoga, ako se primjenjuju članak 33. ili 34., sudovi država članica mogu neizravno uzeti u obzir te veze i proglasiti se nenadležnima, ali ne zbog tih razloga samih po sebi, već zbog situacije lis pendens. Međutim, kako je prethodno navedeno, te se odredbe primjenjuju samo ako je pred sudom treće države pokrenut prvi, a ne drugi postupak.
107 Prema mojem mišljenju, članak 4. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a također ne govori ništa o tom pitanju. Naime, tu odredbu treba tumačiti zajedno s člankom 5. stavkom 1. te uredbe. Prvi upućuje na to da se tuženika „tuži” pred sudovima države članice u kojoj on ima domicil, a drugi da „može biti tužen pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz [te uredbe]”. Stoga se te odredbe odnose samo na podjelu nadležnosti među državama članicama. One ne razmatraju pitanje mogu li se i u kojim okolnostima sudovi domicila tuženika proglasiti nenadležnima u korist sudova treće države.
108 Vidjeti Briggs, A., Civil Jurisdiction and Judgments, Informa Law, Oxon, 2015., 6. izdanje, str. 316.-362. i str. 345. i Mills, A., Party Autonomy in Private International Law, Cambridge University Press, Cambridge, 2018., str. 217. Konkretno, članci 33. i 34. Uredbe Bruxelles I.a ne nalaze se u zatvorenom odjeljku „Mogućnost za proglašavanje nenadležnim u korist sudova trećih država”. Umjesto toga, dio su poglavlja II. odjeljka 9. Uredbe „Litispendencija i povezani postupci”. U tim se odredbama, primjerice, ni ne navodi da se „sud države članice može proglasiti nenadležnim u korist sudova treće države samo u slučaju [...]”. Umjesto toga, navodi se da „u slučaju” litispendencije sud države članice može to učiniti ako su ispunjeni propisani uvjeti. Isto vrijedi i za uvodnu izjavu 24 te uredbe. Ona jednostavno ukazuje da, u slučaju usporednih postupaka, radi procjene treba li se proglasiti nenadležnim, sud države članice može uzeti u obzir blisku povezanost predmeta s dotičnom trećom državom. Ne govori da se takve veze mogu uzeti u obzir samo u toj situaciji.
109 Vidjeti presudu Owusu (t. 48. do 52.) Ponekad se tvrdi da Mišljenje 1/03 podupire takvo doslovno tumačenje. No, to nije tako jer se ono ne bavi pitanjem jesu li sudovi država članica obvezni izvršavati nadležnost koja proizlazi iz Briselskog sustava. Slično tomu, u presudi IRnova Sud se nije osvrnuo na pitanje bi li, s obzirom na to da se članak 24. točka 4. ne „primjenjuje” na sporove u vezi s valjanošću patenata registriranih u trećim državama, sudovi države članice u kojoj tuženik ima domicil bili obvezni odlučivati o tom pitanju. Sud to nije morao učiniti jer se u tom predmetu nije radilo o valjanosti (vidjeti točke 36. do 48. te presude).
110 Presuda Coreck (t. 19. i navedena sudska praksa)
111 Vidjeti presudu Mahamdia (t. 60. do 66.).
112 Vidjeti, u tom smislu, presudu Mahamdia (t. 65.). Vidjeti i Kistler, A. R. E., „Effect of exclusive choice-of-court agreements in favour of third States within the Brussels I Regulation Recast”, Journal of Private International Law, sv. 14., br. 1., 2018., str. 79. i 81.-83.; Hartley, T. C., op. cit., t. 13.19. do 13.21. Stoga, prihvatiti stajalište koje predlažu BSH, francuska vlada i Komisija značilo bi prihvaćanje i neugodne ideje da je Sud (1.) prešutno ukinuo presudu Coreck Maritime u presudi Owusu i (2.) slijedio potpuno sporno razmišljanje u predmetu Mahamdia.
113 Vidjeti, u vezi s člankom 24. točkom 1. Uredbe Bruxelles I.a, mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Poiaresa Madura u predmetu ČEZ (C-343/04, EU:C:2006:13, t. 35. do 39.); u pogledu članka 24. točke 4. te uredbe, točku 60. ovog mišljenja; a u vezi s člankom 24. točkom 5. te uredbe, presudu od 26. ožujka 1992., Reichert i Kockler (C-261/90, EU:C:1992:149, t. 26.). Vidjeti, općenito, Jenardovo izvješće, str. 35., 38.; Usunier, L., op. cit., t. 3., 43., 59.; Droz, G., op. cit., t. 137., 156.; Gaudemet-Tallon, H., Ancel, M.-E., op. cit., t. 104., 118.; Hartley, T., op. cit., str. 212., i Gothot, P., Holleaux, D., t. 154., 155. i 158.
114 Vidjeti uvodnu izjavu 14., kao i članak 6. stavak 1. i članak 24. Uredbe Bruxelles I.a.
115 Ili se, točnije, može uzeti u obzir, ali samo u slučaju usporednih postupaka, a ne ako je pred sudovima država članica pokrenut postupak čak i samo jedan dan prije nego pred sudovima trećih država (vidjeti točku 115. ovog mišljenja), što bi bilo nesuvislo, ako ne i apsurdno. „Poseban odnos” između Europske unije i njezinih država članica ne može opravdati takvu razliku u postupanju. Prava tih država uzeta su u obzir u članku 24., ne zbog njihova svojstva članica Europske unije, već jednostavno zato što su suvereni entiteti u međunarodnom poretku.
116 Vidjeti, među ostalim, Roorda, L. i Ryngaert, C., „Public International Law Constraints on the Exercise of Adjudicatory Jurisdiction in Civil Matters”, u Forlati, S. i Franzina, P. (ur.), Universal Civil Jurisdiction – Which Way Forward?, BRILL, 2020., str. 74.-95., i Mills, A., „Rethinking Jurisdiction in International Law”, Yearbook of International Law, 2014., sv. 84., br. 1, str. 187.-239.
117 Vidjeti, među ostalim, Roorda, L. i Ryngaert, C., op. cit., str. 77., 82. i 87.; Mills, A., Party Autonomy in Private International Law, str. 233.; Usunier, L., op. cit., t. 1., 43. i 67. BSH i Komisija ipak tvrde da, ako bi sudovi države članice, primjerice, proglasili nevaljanim patent koji je priznala treća država, to ne bi utjecalo na suverenitet treće države jer ta odluka ondje ne bi bila priznata. Prema mojem mišljenju, taj je argument promašio bît na dva načina. Kao prvo, treća država ne bi priznala učinak takve odluke upravo zato što bi to bilo shvaćeno kao uplitanje u suverenu stvar. Kao drugo, budući da se takva odluka nikada ne bi mogla provesti u toj državi, sudovi država članica a fortiori uopće ne bi trebali biti ovlašteni suditi (vidjeti točku 134. ovog mišljenja).
118 Vidjeti, među ostalim, presude od 16. lipnja 1998., Racke (C-162/96, EU:C:1998:293, t. 46.) i od 26. travnja 2022., Poljska/Parlament i Vijeće (C-401/19, EU:C:2022:297, t. 70.). Čak i ako bi Sud pogrešno zauzeo stajalište da takva ograničenja sudske nadležnosti ne postoje u međunarodnom pravu, kao što to tvrdi Electrolux, svejedno bi međunarodnoj kurtoaziji bilo odbojno da sud države članice odlučuje o pitanjima koja zadiru u prava treće države.
119 Vidjeti uvodne izjave 14. i 19. Uredbe Bruxelles I.a, kao i, među ostalim, presudu od 7. srpnja 2016., Hőszig (C-222/15, EU:C:2016:525, t. 44.).
120 Pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti određeni člankom 25. i da se poštuju ograničenja propisana pravilima o zaštitnoj nadležnosti (vidjeti točku 150. ovog mišljenja).
121 Vidjeti uvodnu izjavu 14., članak 6. stavak 1. i članak 25. Uredbe Bruxelles I.a.
122 Vidjeti točku 115. ovog mišljenja. To bi potaknulo nezdravu „utrku” prema sudovima, pri čemu bi svaka strana nastojala biti prva ili u provođenju ili, naprotiv, u sputavanju sporazuma o izboru suda.
123 Vidjeti presudu od 12. siječnja 2023., TP (Audiovizualni montažer za javnu televiziju) (C-356/21, EU:C:2023:9, t. 74. i navedena sudska praksa).
124 Takvo ograničenje ne bi ispunilo uvjete uređene člankom 52. stavkom 1. Povelje. Kao prvo, to ne bi bilo „predviđeno zakonom” jer bi takav drastičan ishod proizlazio iz nepostojanja posebnih pravila u Uredbi Bruxelles I.a. Kao drugo, teško se može smatrati da „zaista odgovara ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija” (vidjeti više u točki 161. ovog mišljenja). Kao treće, čak i da takav cilj postoji, nedosljednost, ako ne i apsurd tog ograničenja bilo bi nemoguće obraniti. Podsjećam na to da bi sudovima država članica bilo dopušteno da u slučaju usporednih postupaka provedu sporazume o izboru suda u korist treće države, ali ne ako se pred sudovima država članica pokrene postupak čak i samo jedan dan prije nego pred sudovima trećih država (vidjeti točku 115. ovog mišljenja).
125 Vidjeti, među ostalim, presudu od 26. travnja 2022., Poljska/Parlament i Vijeće (C-401/19, EU:C:2022:297, t. 70. i navedena sudska praksa).
126 Odbijanje priznavanja strane presude donesene protivno isključivoj nadležnosti određene države uobičajena je mjera u nacionalnom pravu. Također je to, unutar Unije, predviđeno člankom 45. stavkom 1. točkom (e) podtočkom ii. Uredbe Bruxelles I.a, kao i u međunarodnim konvencijama, kao što je Konvencija o priznavanju i izvršenju stranih sudskih odluka u građanskim ili trgovačkim stvarima (vidjeti članak 5. stavak 3. i članak 6. te konvencije).
127 Vidjeti članak 71. stavak 1. i članak 73. stavak 1. i 3. Uredbe Bruxelles I.a te presudu od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland (C-533/08, EU:C:2010:243).
128 S druge strane, podsjećam na to da EPC ne sadržava pravila o međunarodnoj nadležnosti, osim jedne iznimke, koja nije relevantna za ovaj predmet (vidjeti točku 23. ovog mišljenja). Stoga, kao što su svi intervenijenti naglasili, prema državi kao što je Turska, koja je stranka EPC-a, treba postupati kao prema svakoj trećoj državi, u smislu pravila Uredbe Bruxelles I.a.
129 Konvencija je odobrena Odlukom Vijeća 2014/887/EU od 4. prosinca 2014. o odobrenju, u ime Europske unije, Haške konvencije od 30. lipnja 2005. o sporazumima o izboru suda (SL 2014., L 353, str. 5.) (u daljnjem tekstu: Haška konvencija).
130 Vidjeti članke 22. i 23. Luganske konvencije II i članak 3. točku (a) Haške konvencije.
131 Odnosno Kina, Meksiko, Crna Gora, Singapur, Ukrajina i Ujedinjena Kraljevina (vidjeti Hašku konferenciju o međunarodnom privatnom pravu, Statusna tablica, 37.; Konvencija od 30. lipnja 2005. o sporazumima o izboru suda (dostupna na https://www.hcch.net/en/instruments/conventions/status-table/?cid=98).
132 C-129/19, EU:C:2020:375, t. 117. do 123.
133 Mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu BV (C-129/19, EU:C:2020:375, t. 123.)
134 Pitanje je, s obzirom na buduće preinake Briselskog sustava, istaknuto u nekoliko studija koje je naručila Komisija (vidjeti, među ostalim, Hess, B., Pfeiffer, T. i Schlosser, P., op. cit., t. 360.-362. i 388.) i u Izvješću Komisije iz 2009. (str. 5.). Nadalje, Komisija se savjetovala s dionicima o tom pitanju (vidjeti Europska komisija, 21. travnja 2009., Zelena knjiga o izmjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (COM(2009) 175 final), str. 4.).
135 Vidjeti Europski parlament, Odbor za pravna pitanja, dok. 2010/0383(COD) od 19. listopada 2011., amandmani 106., 112. i 113.
136 Vijeće Europske unije, dok. 9474/11 ADD 8, 8. lipnja 2011., Note from the United Kingdom delegation to Working Party on Civil Law Matters (Brussels I), str. 7.-15.; dok. 9474/11 ADD 14, 16. lipnja 2011., Note from the French delegation to Working Party on Civil Law Matters (Brussels I), str. 8.-18.; dok. 8000/12, 22. ožujka 2012., Note from the United Kingdom delegation to Working Party on Civil Law Matters (Brussels I), str. 1.-8.; dok. 8205/12, 27. ožujka 2012., Note from the French delegation to Working Party on Civil Law Matters (Brussels I), str. 1.-7.
137 (Tada) buduće odobrenje Europske unije Haške konvencije pojavljuje se nekoliko puta (vidjeti Vijeće Europske unije, dok. 9549/12, 4. svibnja 2012., Note from the delegation of the United-Kingdom to Working Party on Civil Law Matters (Brussels I), str. 2) i može objasniti zašto je zakonodavac odlučio ne dodati u Uredbu pravila o sporazumima o izboru suda u korist trećih država.
138 Vijeće Europske unije, dok. 13756/11 ADD 1, 9. rujna 2011., Note from German delegation to Working Party on Civil Law Matters (Brussels I), str. 3. (moje isticanje).
139 U literaturi se iznosi argument da je zakonodavac Unije doista želio sudovima država članica uskratiti pravo da provode sporazume o izboru suda u korist sudova trećih država jer bi to potaknulo treće države da se pridržavaju Haške konvencije (vidjeti Beaumont, P., „The revived Judgments Project in The Hague”, Netherlands Internationaal Privaatrecht (NIPR), 2014., sv. 4., str. 532.-539.). Doduše, autor je bio član radne skupine Vijeća koja je sudjelovala u izradi Uredbe Bruxelles I.a. Međutim, izjava takvog stručnjaka teško može biti dovoljna za utvrđivanje volje zakonodavca Unije, osobito ako je u suprotnosti s izjavama drugih izaslanstava. U svakom slučaju, zbunjujuća je ideja da je zakonodavac ikada mogao žrtvovati stranačku autonomiju iz Uredbe da bi je promicao na međunarodnoj razini.
140 Vidjeti prijedlog Komisije, članak 4. stavak 2.
141 Vidjeti, među ostalim, Europski parlament, Odbor za pravna pitanja, dok. A7-0320/2012, 15. listopada 2012., Izvješće o prijedlogu uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinaka) (COM(2010) 748)); 9474/11 ADD 9, 10. lipnja 2011., Note from the Belgian delegation to Working Party on Civil Law Matters, str. 3.
142 Vidjeti, među ostalim, u Ujedinjenoj Kraljevini, High Court, Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Odjel Queen's Bench (Trgovački sud)), Konkola Copper Mines plc v. Coromin [2005] 2 Lloyd’s Rep. 555; High Court, Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Odjel Queen's Bench (Trgovački sud)), Ferrexpo AG v. Gilson Investments [2012] EWHC 721 (Comm); u Francuskoj, Cour de cassation, Chambre Civile 1 (Kasacijski sud, 1. građansko vijeće), 2. travnja 2014., 13.-11.192., FR:CCASS:2014:C100356. Vidjeti još Nuyts, A., Study on Residual Jurisdiction, General Report, 2007., str. 73.-80.
143 Vidjeti, među ostalim, Nuyts, A., „La théorie de l’effet réflexe”, u Le droit processuel et judiciaire européen, Bruxelles, La Charte, 2003., str. 73.-89.; Mills, A., Party Autonomy in Private International Law, str. 138.; Harris, J., „Stay of proceedings and the Brussels Convention”, ICLQ, 2005., sv. 54., str. 933.-950.; Bachmeir, T. i Freytag, M., „Discretional elements in the Brussels Ia Regulation”, Journal of Private International Law, 2022., sv. 18., br. 2., str. 296.-316.; Kistler, A. R. E., op. cit., str. 66.-95.; Fawcett, J. J. i Torremans, P., op. cit., t. 7.218.; Usunier, L., op. cit., t. 14.; De Verneuil Smith, P., Lasserson, B. i Rymkiewicz, R., „Reflections on Owusu: The Radical Decision in Ferrexpo”, Journal of Private International Law, 2012., sv. 8., br. 2., str. 389.-405.; Dicey, A. V., Morris, J. H. C. i Collins, L. A. C., The Conflict of Laws, Sweet & Maxwell U.K., 2012., 15. izdanje, t. 12.021.-12.024.; vidjeti Goodwin, J., „Reflexive effect and the Brussels I Regulation”, Law Quarterly Review, 2013., sv. 129., str. 317.-320.; Takahashi, K., „Review of the Brussels I Regulation: A Comment from the Perspectives of Non-Member States (Third States)”, Journal of Private International Law, 2012., sv. 8., br. 1,, str. 8.-11.; Briggs, A., op. cit., t. 2.305.-2.308.; Gaudemet-Tallon, H. i Ancel, M.-E., op. cit., t. 106.; Gothot, P. i Holleaux, D., op. cit., t. 37. i 142.
144 Naravno, to je nesavršena „refleksija” rješenja koje proizlazi iz članaka 24. i 25. za sporove unutar Unije. Prema njima je svakom drugom sudu, osim onima koji su određeni, oduzeta nadležnost pa je dužan proglasiti se nadležnim.
145 Primjerice, nije dovoljno da se spor odnosi na patent treće države, on se mora izričito odnositi na njegovu valjanost ili registraciju, kako je to predviđeno člankom 24. točkom 2. Uredbe Bruxelles I.a.
146 Osim, jasno, onoga koji se odnosi na određivanje sudova države članice.
147 Vidjeti članke 15., 19. i 23. te članak 25. točku 4. Uredbe Bruxelles I.a.
148 Vidjeti, u tom smislu, presudu Mahamdia (t. 64.).
149 Vidjeti Kistler, A. R. E., op. cit., str. 89. i 90.; Nuyts, A., „La théorie de l’effet reflexe”, t. 6.; Mills, A., Party Autonomy in Private International Law, str. 138. i 233.; Goodwin, J., op. cit., str. 317.-320.; Gaudemet-Tallon, H. i Ancel, M.-E., op. cit., t. 106.; Bachmeir, T. i Freytag, M., op. cit., str. 309. i Usunier, L., op. cit., t. 14.
150 Analogno tomu, u presudi od 27. lipnja 1991., Overseas Union Insurance i dr. (C-351/89, EU:C:1991:279) Sud je neodređenim riječima utvrdio načelo kojim se uređuje primjena pravila lis pendens Briselskog sustava („ni u kojem slučaju sud koji drugi vodi postupak nije u boljem položaju radi utvrđivanja svoje nadležnosti, u odnosu na sud pred kojim je prvo pokrenut postupak”) (t. 23.). Istodobno je izričito zadržao scenarij da sud koji drugi vodi postupak ima isključivu nadležnost (vidjeti t. 20.). Konačno, u presudi od 3. travnja 2014., Weber (C-438/12, EU:C:2014:212, t. 53. i sljedeće.) Sud je priznao iznimku od tog načela, upravo za scenarij za koji ju je prvobitno namijenio.
151 Vidjeti presudu Owusu (t. 38. do 43.).
152 Vidjeti članke 30., 33. i 34. Uredbe Bruxelles I.a. Štoviše, puno je bolji (blagi) stupanj nesigurnosti te ograničene diskrecijske ovlasti od apsolutne sigurnosti i apsurda do kojeg bi došlo rješenjem prema kojem su sudovi Europske unije obvezni odlučivati o takvim predmetima.
153 Vidjeti Nuyts, A., Study on residual jurisdiction, t. 93.-96. i 103.