–

za Galapagos BidCo. Sàrl, W. Nassall, Rechtsanwalt,

–

za osobu DE, u svojstvu likvidatora društva Galapagos SA, C. van de Sande, Rechtsanwalt,

–

za Hauck Aufhäuser Fund Services SA i Prime Capital SA, R. Hall, Rechtsanwalt,

–

za njemačku vladu, J. Möller, M. Hellmann i U. Bartl, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. Grünheid i S. Noë, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. Uredbe (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti (SL 2015., L 141, str. 19.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, društva Galapagos BidCo. Sàrl i, s druge strane, osobe DE, u svojstvu likvidatora društva Galapagos SA i društava Hauck Aufhäuser Fund Services SA i Prime Capital SA, u vezi s prijedlogom za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti u Njemačkoj u odnosu na društvo Galapagos.

3

Članak 67. stavak 3. Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2020., L 29, str. 7., u daljnjem tekstu: Sporazum o povlačenju) određuje:

„Sljedeći akti primjenjuju se u Ujedinjenoj Kraljevini [Velike Britanije i Sjeverne Irske] i u državama članicama u situacijama koje uključuju Ujedinjenu Kraljevinu na sljedeći način:

[…]

[…]”

4

Članak 126. Sporazuma o povlačenju određuje:

„Uspostavlja se prijelazno ili provedbeno razdoblje koje počinje na dan stupanja na snagu ovog Sporazuma i završava 31. prosinca 2020.”

5

Članak 3. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (SL 2000., L 160, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 3.) stavljene izvan snage Uredbom 2015/848, predviđao je:

„Sudovi države članice unutar čijeg državnog područja se nalazi središte dužnikova glavnog interesa imaju nadležnost pri pokretanju stečajnog postupka. U slučaju trgovačkog društva ili pravne osobe, a u nedostatku dokaza o suprotnom, pretpostavlja se da je mjesto njihovog sjedišta ujedno i središte glavnog interesa.”

6

Uvodne izjave 1., 3., 5., 8., 23., 27., 29., 33. i 65. Uredbe 2015/848 glase:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

7

U skladu s člankom 2. točkom 7. te uredbe, za potrebe te uredbe „sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti” uključuje odluku bilo kojeg suda o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti ili potvrđivanju pokretanja takvog postupka i odluku suda da imenuje upravitelja u slučaju nesolventnosti.

8

Člankom 3. te uredbe, naslovljenim „Međunarodna nadležnost”, određuje se:

„1.   Sudovi države članice na čijem se državnom području nalazi središte dužnikovih glavnih interesa nadležni su za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti (‚glavni postupak u slučaju nesolventnosti’). Središte glavnih interesa jest mjesto gdje dužnik obavlja redovito poslovanje te koje može biti provjereno od trećih strana.

U slučaju trgovačkog društva ili pravne osobe, a u nedostatku dokaza o suprotnom, pretpostavlja se da je mjesto njegova statutarnog sjedišta ujedno i središte glavnih interesa. […]

2.   Kada se središte dužnikovih glavnih interesa nalazi unutar državnog područja jedne države članice, sudovi druge države članice nadležni su za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti protiv tog dužnika samo ako on ima poslovni nastan na državnom području te druge države članice. Učinci tih postupaka su ograničeni na imovinu dužnika koja se nalazi na državnom području potonje države članice.

3.   Kada su postupci u slučaju nesolventnosti pokrenuti u skladu sa stavkom 1., svi postupci pokrenuti naknadno u skladu sa stavkom 2. jesu sekundarni postupci u slučaju nesolventnosti.

[…]”

9

Članak 4. te direktive, naslovljen „Provjera nadležnosti”, u stavku 1. propisuje:

„Sud koji je zaprimio prijedlog za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti po službenoj dužnosti ispituje ima li nadležnost prema članku 3. Sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti utvrđuje osnovu na kojoj se temelji nadležnost suda i, posebno, temelji li se nadležnost na članku 3. stavku 1. ili 2.”

10

Članak 19. stavak 1. Uredbe br. 2015/848 određuje:

„Svaka sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti donesena od strane suda države članice koja ima nadležnost na temelju članka 3. priznat će se u svim ostalim državama članicama od trenutka početka njezina važenja u državi u kojoj je postupak pokrenut.”

11

Galapagos je društvo sa statutarnim sjedištem u Luksemburgu. U lipnju 2019. odlučilo je premjestiti svoju središnju upravu u Fareham (Ujedinjena Kraljevina). Članovi uprave imenovani 13. lipnja 2019. predložili su 22. kolovoza 2019. High Courtu of Justice (England and Wales), Chancery Division (Business and Property Courts, Insolvency and Companies list) (Visoki sud (Engleska i Wales), Odjel Chancery, (sudovi za trgovačke sporove i vlasništvo, sudski registar i registar nesolventnosti, Ujedinjena Kraljevina, u daljnjem tekstu: High Court) pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti. Idućega su dana, međutim, ti članovi uprave opozvani na inicijativu skupine vjerovnika koji raspolažu založnim pravom na dionicama i zamijenjeni novim direktorom. On je osnovao ured društva Galapagos u Düsseldorfu (Njemačka) te je dao uputu odvjetnicima koji su ga zastupali da povuku prijedlog za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti. Međutim, do tog povlačenja nije došlo jer se tom prijedlogu pridružila skupina vjerovnika. Na dan podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku, 17. prosinca 2020., High Court još nije odlučio o tom prijedlogu.

12

Društvo Galapagos podnijelo je 23. kolovoza 2019. Amtsgerichtu Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu, Njemačka) drugi prijedlog za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti, koji je rješenjem donesenim istog dana imenovao osobu DE privremenim stečajnim upraviteljem te odredio mjere osiguranja. Međutim, povodom žalbe vjerovnika za privremenu pravnu zaštitu taj je sud 6. rujna 2019. ukinuo svoje rješenje i zbog nenadležnosti odbacio prijedlog društva Galapagos kao nedopušten.

13

Društva Hauck Aufhäuser Fund Services i Prime Capital, druga dva vjerovnika društva Galapagos, podnijela su 6. rujna 2019. Amtsgerichtu Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu) još jedan prijedlog za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti. Rješenjem od 9. rujna 2019. taj je sud ponovno imenovao osobu DE privremenim stečajnim upraviteljem te odredio privremene mjere, smatrajući da se u trenutku podnošenja prijedloga središte glavnih interesa društva Galapagos nalazilo u Düsseldorfu.

14

Društvo Galapagos BidCo., koje je istodobno društvo kći i vjerovnik društva Galapagos, podnijelo je u svojstvu njegova vjerovnika žalbu Landgerichtu Düsseldorf (Zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka) radi poništenja rješenja od 9. rujna 2019., ističući da Amtsgericht Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu) nije međunarodno nadležan jer je središnja uprava društva Galapagos u lipnju 2019. premještena u Fareham. Budući da je to pravno sredstvo odbijeno rješenjem od 30. listopada 2019., društvo Galapagos BidCo. pokrenulo je postupak pred Bundesgerichtshofom (Savezni vrhovni sud, Njemačka), sudom koji je uputio zahtjev.

15

Taj sud navodi da je žalbeni sud ocijenio da je Amtsgericht Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu) pravilno smatrao da postoji njegova međunarodna nadležnost jer se središte glavnih interesa društva Galapagos 9. rujna 2019. nalazilo u Njemačkoj. Osim toga, taj je žalbeni sud smatrao da prijedlog za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti, podnesen High Courtu, nije prepreka toj nadležnosti, s obzirom na to da se načelo prema kojem međunarodna nadležnost suda ne može prestati premještajem središta glavnih interesa u drugu državu članicu u razdoblju između dana podnošenja prijedloga i dana pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti, prema njegovu mišljenju, odnosi samo na ustaljivanje nadležnosti suda kojem je prijedlog prvotno podnesen i koje ni na koji način ne utječe na nadležnost drugih sudova kojima su prijedlozi naknadno podneseni.

16

Sud koji je uputio zahtjev navodi da ishod postupka koji je pred njim pokrenut ovisi o tumačenju članka 3. stavka 1. Uredbe 2015/848. Naime, kao prvo, žalbeni je sud, prema njegovu mišljenju, počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da se središte glavnih interesa društva Galapagos nalazilo u Njemačkoj ako članak 3. stavak 1. te uredbe treba tumačiti na način da se za društvo koje ima statutarno sjedište u prvoj državi članici treba smatrati da nema središte svojih glavnih interesa u drugoj državi članici na čijem se državnom području nalazi njegova središnja uprava, kada je to društvo premjestilo svoju središnju upravu iz treće države članice u tu drugu državu članicu, dok je prijedlog za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti prethodno podnesen u toj trećoj državi članici i o njemu još nije odlučeno.

17

U tom pogledu ističe da se u članku 3. stavku 1. prvom podstavku drugoj rečenici Uredbe 2015/848 navodi da je središte glavnih interesa mjesto u kojem dužnik obavlja redovito poslovanje i koje treće strane mogu provjeriti. Primjećuje da je Sud u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na Uredbu br. 1346/2000 smatrao da prednost treba dati mjestu središnje uprave predmetnog društva koje se može utvrditi. Stoga smatra da treba potvrditi utvrđenje žalbenog suda prema kojem je društvo Galapagos početkom rujna 2019. imalo središte svojih glavnih interesa u Njemačkoj.

18

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ipak se pita treba li, nakon preinake Uredbe br. 1346/2000 provedene Uredbom 2015/848, prilikom utvrđivanja središta glavnih interesa društva dužnika i kako bi se spriječila zlouporaba u okolnostima poput onih iz postupka koji se pred njim vodi, uvesti posebne zahtjeve kako bi se smatralo da treba uzeti u obzir premještaj središta glavnih interesa u drugu državu članicu.

19

Kao drugo, žalbeni sud je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući da međunarodna nadležnost njemačkih sudova proizlazi iz činjenice da se u rujnu 2019. središte glavnih interesa društva Galapagos nalazilo na njemačkom državnom području ako se članak 3. stavak 1. Uredbe 2015/848 treba tumačiti na način da, s jedne strane, sudovi države članice na čijem se državnom području nalazi središte glavnih interesa dužnika u trenutku podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti zadržavaju svoju međunarodnu nadležnost za pokretanje tog postupka kada je dužnik prenio središte svojih glavnih interesa na državno područje druge države članice nakon podnošenja tog prijedloga, ali prije pokretanja tog postupka i, s druge strane, ustaljenje međunarodne nadležnosti sudova države članice kojima je prijedlog prvotno podnesen isključuje nadležnost sudova druge države članice za odlučivanje o novim prijedlozima za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti.

20

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ponajprije navodi da je Sud u presudi od 17. siječnja 2006., Staubitz‑Schreiber (C‑1/04, EU:C:2006:39), tumačio članak 3. stavak 1. Uredbe br. 1346/2000 na način da sud države članice na čijem se državnom području nalazi središte dužnikovih glavnih interesa prilikom podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti ostaje nadležan za pokretanje tog postupka kada taj dužnik prenese središte svojih glavnih interesa na državno područje druge države članice nakon podnošenja tog prijedloga, ali prije nego što postupak bude pokrenut. Međutim, pita se je li, s obzirom na preinaku te uredbe provedenu Uredbom 2015/848, ta sudska praksa i dalje relevantna.

21

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev ističe da iz Uredbe 2015/848 i sudske prakse Suda proizlazi da se može pokrenuti samo jedan glavni postupak u slučaju nesolventnosti i da su sve države članice vezane odlukom o pokretanju takvog postupka, tako da međunarodna nadležnost predviđena člankom 3. stavkom 1. te uredbe čini isključivu nadležnost. Prema mišljenju tog suda, ako ustaljivanje nadležnosti suda kojem je prvotno podnesen prijedlog ne isključuje međunarodnu nadležnost sudova druge države članice za odlučivanje o novim prijedlozima za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti, takav sud kojemu je zahtjev podnesen kasnije mogao bi pokrenuti glavni postupak u slučaju nesolventnosti odlukom koja bi obvezivala sud kojem je prvotno podnesen prijedlog, tako da taj sud više ne bi mogao pokrenuti glavni postupak u slučaju nesolventnosti, što bi ustaljivanje međunarodne nadležnosti koja proizlazi iz članka 3. Uredbe 2015/848 i sudske prakse moglo lišiti korisnog učinka.

22

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev navodi da u okviru pravnog sredstva koje mu je podneseno mora poći od načela da je na dan podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti High Courtu međunarodna nadležnost sudova Ujedinjene Kraljevine za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti bila utvrđena na temelju članka 3. stavka 1. Uredbe 2015/848, s obzirom na to da se, u skladu s činjenicama na kojima se temelji to pravno sredstvo, središte glavnih interesa društva Galapagos u tom trenutku nalazilo u Ujedinjenoj Kraljevini.

23

U tim je uvjetima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24

Svojim drugim pitanjem, koje valja najprije razmotriti, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Uredbe 2015/848 tumačiti na način da sud države članice kojem je podnesen prijedlog za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti zadržava isključivu nadležnost za odlučivanje o pokretanju takvog postupka ako je središte dužnikovih glavnih interesa premješteno u drugu državu članicu nakon podnošenja tog prijedloga, ali prije nego što je taj sud o njemu odlučio.

25

Uvodno valja istaknuti da Sudu nije postavljeno pitanje o kvalifikaciji ili posljedicama, u cilju primjene članka 3. stavka 1. Uredbe 2015/848, premještaja središta dužnikovih glavnih interesa netom prije podnošenja prvog prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti. Naime, sud koji je uputio zahtjev naveo je, kao što je to navedeno u točki 22. ove presude, da zbog postupovnih razloga mora u biti poći od načela da se na dan podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti High Courtu u odnosu na društvo Galapagos to središte nalazilo u Ujedinjenoj Kraljevini.

26

Budući da se sud koji je uputio zahtjev u okviru tog pitanja konkretno pita jesu li sudska praksa Suda koja se odnosi na tumačenje članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1346/2000, a posebno tumačenje te uredbe koje je Sud iznio u presudi od 17. siječnja 2006., Staubitz‑Schreiber (C‑1/04, EU:C:2006:39), relevantni za tumačenje članka 3. stavka 1. Uredbe 2015/848, na početku valja utvrditi da je tom uredbom, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 1., preinačena Uredba br. 1346/2000, koja je već nekoliko puta bila mijenjana. S jedne strane Uredba 2015/848, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 8., baš kao i Uredba 1346/2000, ima za cilj, među ostalim, poboljšati učinkovitost i djelotvornost postupaka u slučaju nesolventnosti koji imaju prekogranične učinke tako da odredbe o nadležnosti, priznavanju i mjerodavnom pravu u tom području budu sadržane u mjeri Unije, koja je obvezujuća i izravno primjenjiva u državama članicama.

27

Nadalje, poput Uredbe br. 1346/2000, cilj Uredbe 2015/848, kako je naveden u njezinoj uvodnoj izjavi 5., jest izbjegavati, radi pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta, poticanje stranaka da prenose svoju imovinu ili sudske postupke iz jedne države članice u drugu, u potrazi za povoljnijim pravnim položajem dužnika na štetu vjerovnika (forum shopping). U tu svrhu, njezin je cilj, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 29., uspostava zaštitnih mjera kako bi se spriječila potraga za povoljnijim pravnim položajem dužnika s ciljem prijevare ili zlouporabe.

28

U tom kontekstu, članak 3. stavak 1. Uredbe 2015/848 predviđa, kao i članak 3. stavak 1. Uredbe br. 1346/2000, da su sudovi države članice na čijem se državnom području nalazi središte dužnikovih glavnih interesa nadležni za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti.

29

Prema tome, sudska praksa Suda koja se odnosi na tumačenje pravila iz Uredbe br. 1346/2000 u području međunarodne nadležnosti relevantna je i za tumačenje članka 3. stavka 1. Uredbe 2015/848 (vidjeti, u tom smislu, presudu od 16. srpnja 2020., Novo Banco, C‑253/19, EU:C:2020:585, t. 20.)

30

Stoga valja utvrditi da članak 3. stavak 1. Uredbe 2015/848 daje isključivu nadležnost za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti sudovima države članice na čijem državnom području dužnik ima središte svojih glavnih interesa (vidjeti po analogiji presude od 15. prosinca 2011., Rastelli Davide i C., C‑191/10, EU:C:2011:838, t. 27. i od 14. studenoga 2018., Wiemer & Trachte, C‑296/17, EU:C:2018:902, t. 23.).

31

Osim toga, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, Sud je u presudi od 17. siječnja 2006., Staubitz‑Schreiber (C‑1/04, EU:C:2006:39) presudio da sud države članice na čijem se državnom području nalazi središte dužnikovih glavnih interesa u trenutku kada dužnik podnese prijedlog za pokretanje postupka u slučaju insolventnosti ostaje nadležan za pokretanje tog postupka kada taj dužnik premjesti središte svojih glavnih interesa na državno područje druge države članice nakon podnošenja prijedloga, ali prije nego što o pokretanju postupka bude odlučeno.

32

U tom pogledu, Sud je u točki 25. te presude podsjetio, među ostalim, na cilj Uredbe br. 1346/2000, koji je istovjetan cilju koji se sada želi postići Uredbom 2015/848, a koji se sastoji od izbjegavanja poticanja stranaka da prenose svoju imovinu ili sudske postupke iz jedne države članice u drugu, u potrazi za povoljnijim pravnim položajem, te je smatrao da se taj cilj ne bi postigao ako bi dužnik mogao premjestiti središte svojih glavnih interesa u drugu državu članicu u razdoblju između podnošenja prijedloga za pokretanje postupka u slučaju insolventnosti i donošenja odluke o pokretanju tog postupka i na taj način odrediti nadležni sud i mjerodavno pravo. Sud je u točki 26. navedene presude istaknuo da bi takav prijenos nadležnosti također bio protivan cilju poboljšanja učinkovitosti i djelotvornosti prekograničnih postupaka, koji je sada naveden u uvodnim izjavama 3. i 8. Uredbe 2015/848, jer bi se vjerovnicima nametnula obveza da stalno prate dužnika tamo gdje on odluči premjestiti, trajno ili privremeno, svoje sjedište, zbog čega bi postojala opasnost da to u praksi dovede do produljenja postupka.

33

Što se tiče pitanja ima li ustaljivanje nadležnosti suda države članice kojem je prijedlog prvotno podnesen za posljedicu isključenje nadležnosti sudova druge države članice za odlučivanje o novim prijedlozima za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, ponajprije valja utvrditi da iz članka 3. Uredbe 2015/848 proizlazi da se može pokrenuti samo jedan glavni postupak i da taj postupak proizvodi učinke u svim državama članicama u kojima se ta uredba primjenjuje (vidjeti, po analogiji, presudu od 2. svibnja 2006., Eurofood IFSC, C‑341/04, EU:C:2006:281, t. 52.).

34

Nadalje, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe 2015/848 u vezi s njezinom uvodnom izjavom 27., na sudu države članice kojem je podnesen prijedlog za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti jest da po službenoj dužnosti ispita je li nadležan i da u tu svrhu provjeri nalazi li se središte dužnikovih glavnih interesa, u smislu članka 3. te uredbe, u toj državi članici (vidjeti, po analogiji, presudu od 2. svibnja 2006., Eurofood IFSC, C‑341/04, EU:C:2006:281, t. 41.). Uvodna izjava 33. te uredbe nadalje navodi da, u slučaju da sud koji je zaprimio prijedlog za pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti ustanovi da se središte glavnih interesa ne nalazi u području njegove nadležnosti, on ne bi trebao pokretati glavni postupak u slučaju nesolventnosti.

35

Naposljetku, na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe 2015/848, svaka sudska odluka o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti koju je donio sud države članice koji je nadležan na temelju članka 3. te uredbe priznat će se u svim ostalim državama članicama od početka njezina važenja u državi članici u kojoj je postupak pokrenut. To priznavanje temelji se, kao što to navodi uvodna izjava 65. navedene uredbe, na načelu međusobnog povjerenja, koje zahtijeva da sudovi drugih država članica priznaju odluku o pokretanju takvog postupka a da pritom ne smiju preispitivati ocjenu prvog suda o njegovoj nadležnosti (vidjeti, po analogiji, presudu od 2. svibnja 2006., Eurofood IFSC, C‑341/04, EU:C:2006:281, t. 42.).

36

Iz svih tih razmatranja proizlazi da sud države članice kojem je podnesen prijedlog za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti zadržava isključivu nadležnost za pokretanje takvog postupka kada je središte dužnikovih glavnih interesa premješteno u drugu državu članicu nakon podnošenja tog prijedloga, a prije nego što taj sud odluči o njemu, i da, prema tome, ako je prijedlog u istu svrhu podnesen naknadno sudu druge države članice, potonji se sud načelno ne može proglasiti nadležnim da o njemu odlučuje sve dok se prvi sud ne proglasi nenadležnim.

37

U glavnom postupku nesporno je da je prijedlog za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti koji se odnosio na društvo Galapagos podnesen High Courtu prije podnošenja prijedloga Amtsgerichtu Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu). Stoga, kako bi ocijenio zakonitost odluke Amtsgerichta Düsseldorf (Općinski sud u Düsseldorfu) o njegovoj međunarodnoj nadležnosti, sud koji je uputio zahtjev morat će uzeti u obzir učinke podnošenja tog prijedloga High Courtu, s obzirom na razmatranja iznesena u ovoj presudi.

38

S obzirom na navedeno, također treba uzeti u obzir da se, u skladu s člankom 67. stavkom 3. točkom (c) Sporazuma o povlačenju, Uredba 2015/848 primjenjuje na Ujedinjenu Kraljevinu i države članice u situacijama koje uključuju Ujedinjenu Kraljevinu u pogledu postupaka u slučaju nesolventnosti, pod uvjetom da je glavni postupak pokrenut prije isteka prijelaznog razdoblja predviđenog člankom 126. tog sporazuma.

39

Posljedično, ako bi se u ovom predmetu smatralo da na dan isteka tog prijelaznog razdoblja, odnosno 31. prosinca 2020., High Court još uvijek nije odlučio o prijedlogu za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti, to bi značilo da Uredba 2015/848 više ne zabranjuje sudu države članice, na čijem se području nalazi središte glavnih interesa društva Galapagos, da se zbog tog prijedloga proglašava nadležnim za pokretanje takvog postupka.

40

S obzirom na sva ta razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Uredbe 2015/848 treba tumačiti na način da sud države članice kojem je podnesen prijedlog za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti zadržava isključivu nadležnost za pokretanje takvog postupka kada je središte dužnikovih glavnih interesa premješteno u drugu državu članicu nakon podnošenja tog prijedloga, ali prije nego što je taj sud odlučio o njemu. Posljedično, pod uvjetom da se ta uredba i dalje primjenjuje na navedeni prijedlog, sud druge države članice kojemu je podnesen kasniji prijedlog iste svrhe načelno se ne može proglasiti nadležnim za odlučivanje o pokretanju glavnog postupka u slučaju nesolventnosti sve dok se prvi sud ne proglasi nenadležnim.

41

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Uredbe 2015/848 tumačiti na način da se može smatrati da se središte dužnikovih glavnih interesa nalazi u državi članici na čijem se državnom području nalazi njegova središnja uprava iako je ona premještena iz druge države članice nakon što je u potonjoj državi podnesen prijedlog za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti i o tom prijedlogu još nije odlučeno.

42

Međutim, iz odgovora na drugo pitanje proizlazi da sud države članice kojem je podnesen prijedlog za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti u takvim okolnostima nije dužan ispitati nalazi li se središte dužnikovih glavnih interesa u toj državi članici.

43

U tim okolnostima nije potrebno odgovoriti na prvo pitanje.

44

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 3. stavak 1. Uredbe (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti treba tumačiti na način da sud države članice kojem je podnesen prijedlog za pokretanje glavnog postupka u slučaju nesolventnosti zadržava isključivu nadležnost za odlučivanje o pokretanju takvog postupka kada je središte dužnikovih glavnih interesa premješteno u drugu državu članicu nakon podnošenja tog prijedloga, ali prije nego što je taj sud odlučio o njemu. Posljedično, pod uvjetom da se ta uredba i dalje primjenjuje na navedeni prijedlog, sud druge države članice kojemu je podnesen kasniji prijedlog iste svrhe načelno se ne može proglasiti nadležnim za odlučivanje o pokretanju glavnog postupka u slučaju nesolventnosti sve dok se prvi sud ne proglasi nenadležnim.